Pravi “test inteligencije” tek počinje

Cirkus zvan predsjednički izbori je završio. Hrvatska je, suočena s dvije loše opcije, odabrala manje lošu te će joj sljedećih pet godina na čelu biti Ivo Josipović.

“Test inteligencije”, kako nakon objave rezultata neki nazivaju ove izbore, ne bi trebao ostaviti previše razloga za trijumfalizam ili posebno zadovoljstvo. Treći hrvatski predsjednik je izabran prije svega kao stranački kandidat, odnosno kao kandidat hrvatskog političkog establishmenta, i to od strane žrtava tog istog establishmenta. Gotovo svi se slažu da njegove osobne kvalitete nisu imale gotovo nikakvog efekta na birače, odnosno da je glavni motiv za izbor bio ili protest protiv vladajuće stranke, protest protiv korupcije odnosno odbacivanje “problematičnih” likova, stranaka i hrvatske prošlosti s kojom se povezao njegov protivnik u drugom krugu.

Josipović, čija je kampanja inzistirala na “pravdi”, odnosno rješavanju gorućih socio-ekonomskih pitanja Hrvatske, na njenom će čelu imati vrlo male mogućnosti da svoja obećanja pretvara u djelo. Postoji vrlo malo razloga vjerovati da će tabula rasa koja je do predsjedničke kandidature došla svojom bezličnošću i “netalasanjem” pokazati nekakvu kralježnicu ili velike državničke sposobnosti na Pantovčaku. Činjenica da izvršnu vlast sada drži premijerka koja je također na svoj položaj došla beskrvšnošću i netalasanjem – a koju sada u nebesa dižu isti oni koji su to činili njenom sada sataniziranom prethodniku – ostavlja vrlo loš dojam o općem stanju hrvatske demokracije.

Još je žalosnije to što se tokom kampanje vrlo malo govorilo o gorućem problemu ustavnih promjena, odnosno što je novoizabrani predsjednik potvrdio svoj nadimak “lignje” šuteći o inicijativama da mu se oduzmu ovlasti, odnosno da se istom narodu koji ga je izabrao oduzme mogućnost neposrednog izbora.

Ostaje, međutim, nada da će u Hrvatskoj i dalje biti političara spremnih da ne plešu kako svira “orkestar stari”. Najsvjetliji primjer je Damir Kajin, koji je Josipoviću, iako deklariran kao njegov pristaša, poručio da će “biti isto onako žestoka oporba kao što je bio Tuđmanu” ukoliko na Pantovčaku bude “činio isto što je činio dok je bio kao saborski zastupnik”. Tek ako taj nonkonformistički i anti-euforijski stav bude prihvaćen od svih onih koji sada poput ovaca prate pastira Josipovića moći se će reći da je Hrvatska položila “test inteligencije”.

Oglasi

Kako je Kerum upropastio hrvatski Dan ponosa

20. rujan 2009. godine je bio dan predodređen da ostane zabilježen zlatnim slovima u hrvatskoj povijesti, jedan od onih svijetlih trenutaka kada se Hrvati trebaju ponositi svojom državom. Da razlog za trijumfalno raspoloženje bude što veći, sama Hrvatska i Hrvati nisu za takvo dostignuće trebali učiniti ama baš ništa.

Naime, vlasti našeg istočnog susjeda su, usprkos višemjesečnih priprema za Belgrade Pride, odnosno najava da će se sudionicima te manifestacije iskazivanja alternativnih oblika seksualnosti jamčiti sigurnost, nakon vrlo dobro organiziranog napada na francuske navijače u posljednji trenutak zaključile da je rizik prevelik, odnosno da simboličko prihvaćanje nekakvih evropskih vrijednosti ipak nije vrijedno masovnog krvoprolića na beogradskim ulicama.

Srbija je tako više nego jasno stavila do znanja nije u stanju ono što već nekoliko godina može Hrvatska – organizirati i koliko-toliko normalnom održati gay paradu na ulicama svog glavnog grada. Nakon toga su slijedili izrazi žaljenja i šoka među predstavnicima zapadnih ambasada u Beogradu, odnosno bijesa i nevjerice među predstavnicima liberalnog dijela srpske javnosti, uvjerene da su zbog tog fijaska Srbiji za dugo vremena, a možda i zauvijek, zatvorena vrata spasonosnih evropskih integracija.

U Hrvatskoj taj događaj nije mogao ne izazvati sasvim razumljivi Schadenfreude, čak i među onima koji nemaju baš previše razumijevanja za javno izražavanje homoseksualnosti. Njime je potvrđeno široko uvriježeno mišljenje da Srbija godinama, a možda i desetljećima zaostaje za Hrvatskom u svom civilizacijskom razvoju, odnosno da noćna mora svakog evropskog nacionalista – brisanje granica između između u EU ravnopravnih Hrvatske i Srbije – predstavlja nešto što će, u najgorem slučaju, morati brinuti tek našu djecu. Srbija je neodržavanjem Belgrade Pridea dala za pravo svima onima koji uporno tvrde da Hrvatska pripada prosvijećenom, civiliziranom, katoličkom, kapitalističkom, liberalnom, demokratskom i evropskom Zapadu nasuprot Srbije koja je osuđena da zauvijek tavori na primitivnom, barbarskom, pravoslavnom, komunističkom, autoritarnom i azijatskom Istoku.

Osmjeh koji je ta spoznaja izazvala kod mnogih Hrvata je, međutim, već istog dana ostao zaleđen kada je mnoge iluzije u paramparčad razbilo gostovanje splitskog gradonačelnika Željka Keruma u HRT-ovoj emisiji “Nedjeljom u 2”.

Kerum, koji je i prije pustolovine u HRT-ovom studiju bio u ne baš zavidnoj situaciji što se tiče odnosa medija prema njemu – opisivan je kao najgoreg zlo koje je zadesilo Split ili u, najboljem slučaju, bezazleni redikul – riskirao je mnogo svojim dolaskom kod Aleksandra Stankovića. Javnost je mogao pridobiti, ili barem ograničiti dalju štetu, da je uspio iole kompetentno odgovoriti na pitanja vezana uz njegovo gradonačelnikovanje i poslovanje. U tome je, barem u nekom pogledu, uspio, ali je onda sebi dozvolio fatalnu grešku.

U jednom jedinom trenutku Kerum je pokazao kako, bez obzira na prirodni politički talent zahvaljujući kojem danas sjedi u splitskoj Banovini, ipak postoji duboki jaz između njega i profesionalnih političara. Na naizgled bezazlenom i rutinskom pitanju Aleksandra Stankovića se poskliznuo kao na kori od banane te dozvolio da mu izjave o Srbima i Jugoslavenima uz ranije probleme njegovoj reputaciji nabiju dodatnu stigmu rasista, ksenofoba i šovinista. Time je Kerum u jednom jedinom trenutku potvrdio sve najgore stereotipove i objede koje su mjesecima prije i poslije izbora prišivali izborni protivnici. Nakon gostovanja kod Stankovića će biti prilično teško tvrditi da je u pitanju uobičajeno izborno pretjerivanje , odnosno folklorna sotonizacija političkih protivnika.

Kerum se u takvu situaciju uvalio najviše zahvaljujući svom neiskustvu. Teško je pronaći hrvatskog političara, barem ne tako medijski eksponiranog kao što je splitski gradonačelnik, koji bi sebi dozvolio takav gaf s potencijalno katastrofalnim posljedicama. Gotovo svatko drugi na njegovom mjestu bi pronašao elegantan način da na Stankovićeva pitanja odgovori drukčije, odnosno da izbjegne jednostavnu, ali u slučaju Keruma fatalnu klopku.

Kerum, koji je u samoj emisiji najavljivao da će svoju sestru Nevenku Bačić uspjeti instalirati za novog predsjednika Gradskog vijeća, odnosno da će “sa svojih 300.000 glasova odlučiti predsjedničke izbore” sada se odjednom mora suočiti s time da je postao politički ekvivalent radioaktivnog otpada umjesto poželjne udavače. Politički establishment, koji Keruma nikada nije previše volio, odnosno smatrao ga tek prolaznim fenomenom za jednokratnu upotrebu, neće oklijevati da ovu pogrešku iskoristi kako bi to “nestašno dijete” stavio na njegovo “pravo mjesto”.

Stoga će biti zanimljivo vidjeti kako su svi oni političari i opcije koje je Kerum vidio kao svoje potencijalne saveznike i partnere sada od njega bježati kao vrag od tamjana. Gotovo je sigurno da će, na primjer, Kerumov kolega i sugrađanin Nadan Vidošević na predsjedničkim izborima sebe nastojati kao prikazati kao “umjerenog, civiliziranog i uglađenog”, odnosno kao “anti-Keruma”. Milan Bandić će, pak, naglašavati kako je za razliku od Kerum istinski socijaldemokrat, odnosno kako njegova darežljivost, makar iz ciničnih dnevnopolitičkih razloga, “nije pitala za nacionalnost”. U samom Splitu se, pak, prema prvim reakcijama već sada može vidjeti kako je gostovanje kod Stankovića stvorilo savršen izgovor za donedavno nezamislivu koaliciju između “uglađenog urbanog” HDZ-a i “dosljedno antikerumovskog” SDP-a.

Zbog svega toga se čini da bi za Keruma, odnosno nastavak njegove političke karijere, jučerašnje gostovanje u HRT-ov studiju predstavljalo isto ono što je, svojevremeno Trpinjska cesta predstavljala za Prvu gardijsku oklopnu brigadu JNA.

Međutim, kerumofobi ili barem svi oni koji kerumofobiju temelje na borbi za nekakvu evropsku, civiliziranu i “normalnu” Hrvatsku, u tome ne bi trebali tražiti nekakvu veliku utjehu. Splitski gradonačelnik je jučerašnjim gostovanjem, slično kao i samim svojim izborom, otkrio neke predugo skrivene i ignorirane istine o Hrvatskoj.

U te istine spada činjenica da gradonačelnik drugog po veličini grada u Hrvatskoj, dva desetljeća nakon uspostave demokracije i desetljeće i pol nakon rata, sebi može priuštiti takve šovinističke stavove. Ako se, pak, neke od nedosljednosti u Kerumovim jučerašnjim izjavama na tu temu pokušaju “spinom” protumačiti u njegovu korist, odnosno tvrdi da on zapravo nije mislio što je rekao, ostaje možda još neugodnija spoznaja da se samo nastojao dodvoriti bigotnim, šovinističkim shvaćanjima koja vladaju njegovim, nimalo malenim, a možda i većinskim, biračkim tijelom. A još je depresivnije ako se uzme u obzir da su – u ne baš tako dalekoj prošlosti – slične “bisere” izvaljivali i političari koji se danas smatraju predstavnici lijevih, liberalnih i “evropskih” opcija, uključujući i neke nesuđene premijere.

Kerum je, dakle, samo slika i prilika Hrvatske kakva jest, odnosno surove istine prema kojoj se ona po pitanju nekakve “civilizacijske razine” ipak toliko ne razlikuje od svog istočnog susjeda. Svi oni koji još uvijek nastoje održati iluziju o Hrvatskoj koja pripada prosvijećenom Zapadu, a ne divljem Istoku dobit će novi poticaj da granicu između ta dva nespojiva svijeta pomjere zapadnije. Možda na liniju za koju u posljednje vrijeme ima sve manje razloga zvati Šešeljevom, a sve više razloga zvati Kuljiševom.

Mogući drugi krugovi

Potvrdom HDZ-ove kandidature Andrija Hebranga za predsjedničke izbore 2010. godine, stvoreni su uvjeti za nešto ozbiljniju profilaciju kandidata odnosno špekulacije kakvi bi izbori trebali imati ishod. Pri tome, naravno, treba uzeti u obzir da su do datuma izbora svakakva iznenađenja moguća. Uostalom, tko je prije mjesec dana uopće mogao zamisliti da danas u Banskim dvorima neće sjediti Ivo Sanader? Stoga sve dolje navedene scenarije valja uzeti s povelikom gromadom soli.

Dolje navedeni scenariji su pod pretpostavkom da nijedan od kandidata neće u prvom krugu osvojiti više od 50 posto glasova, odnosno kako će se predsjednik znati tek nakon što se održi drugi krug.

Ivo Josipović (SDP) vs. Andrija Hebrang (HDZ)

U pitanju je scenarij koji bi najviše odgovarao trenutnom hrvatskom političkom establishmentu, odnosno cementirao dvostranačje. Ovo je i scenarij koji bi se po konvencionalnim kriterijima trebao smatrati najvjerojatnijim, otprilike isto onako kao što je na Božić 1999. pred predsjedničke izbore najvjerojatnijim izgledao sraz prvoplasiranog Mate Granića i drugoplasiranog Dražena Budiše.

Kako do drugog kruga: Hebrang osvaja drugi krug zahvaljujući 20 – 25 posto glasova koje mu je dalo disciplinirano glasačko tijelo HDZ-a.  Josipović osvaja otprilike isto toliko ili nešto manje; s jedne strane će se glasovi ljevice i centra rasuti na niz kandidata, a s druge strane će lijevi glasači biti preplašeni Hebrangom, odnosno već u prvom krugu dati glas Josipoviću.

Rezultat: “Smart money” je na Josipovića, ali se nikad ne zna, s obzirom da je SDP pokazao veliku sposobnost da čupa poraze iz onoga što se činilo sigurnom pobjedom. Situacije tipa “živ dečko i mrtva cura”, odnosno sklonost SDP-a da potcjenjuje HDZ bi mogao dovesti do neugodnih iznenađenja.

Damir Kajin (IDS) vs. Andrija Hebrang (HDZ)

Ovakva kombinacija se čini malo vjerojatnom, ali samo na prvi pogled.

Kako do drugog kruga: Damir Kajin je zahvaljujući svom inzistiranju na antifašizmu pomazan od strane Stipe Mesića koji mu u kampanji daje svu moguću podršku, zbog čega se oko Kajina počinju lijepiti glasovi ljevice. Božić 2009. mnogi ljudi dočekuju praznih želudaca, pa im nekako više godi radikalni i vatreni Kajin od metiljavog Josipovića, koji u prvom krugu završava isto onako kao što je Hillary Clinton stradala od Baracka Obame. HDZ-ovi glasači, dakako, kao kandidata desnice stavljaju Hebranga.

Rezultat: Obojica imaju otprilike podjednake šanse, s time da bi se kampanja za drugi krug pretvorila u veliki ustaško-partizanski obračun u kome je Kajin hendikepiran, prije svega zato što će mu mnogi iz SDP-a – od kojih bi trebao očekivati podršku – ubacivati klipove u noge.

Ivo Josipović (SDP) vs. Nadan Vidošević (nezavisni)

Ova kombinacija se, zapravo, činila prilično vjerojatnom, a, bez obzira na Hebrangovu kandidaturu, ona to još uvijek jest.

Kako do drugog kruga: Glasači desnice u posljednjim tjednima kampanje pred prvi krug shvaćaju kako Hebrang malo previše tone u anketama pa se taktički odlučuju za manje zlo, odnosno kandidata koji jedini zbilja mže zaustaviti zle “jugokomuniste”. A to je, dakako, telegenični, šarmantni i za hrvatske standarde aferama prilično nekompromitirani Vidošević.

Rezultat: Josipović je, kako bi Amerikanci rekli, “toast”. Iako Josipović može očekivati podršku intelektualne elite, u debatama ga Vidošević rastura kao beba zvečku, a domaćice se listom odlučuju za lijepog i pametnog Nadana, koji se na vrijeme znao distancirati od mrskog Sanadera i nesposobne “Jace”. S druge strane, Vidošević je 1995. godine na post-“olujnim” izborima izgubio izbore za saborsko mjesto u Splitu, ali to ne mora ništa značiti.

Damir Kajin (IDS) vs. Nadan Vidošević (nezavisni)

Manje vjerojatan scenarij, ali ga se, dakako, ne smije isključiti.

Kako do drugog kruga: Nagli kolaps podrške Hebrangu pred prvi krug kao nepredviđenu posljedicu ima kolaps podrške Josipoviću, odnosno glasači ljevice više ne osjećaju potrebu da ostanu priljepljeni za SDP, a što najviše koristi Kajinu.

Rezultat: Kajin gubi, i to uvjerljivije nego što bi gubio Josipović. Bijesnom radikalu Kajinu, kojemu oko vrata visi ustaško-partizanski sukob, je previše jak suparnik šarmantni, staloženi i ideologijom neopterećeni Vidošević.

Ivo Josipović (SDP) vs. Damir Kajin (IDS)

Ovaj scenarij i nije tako neuvjerljiv, pogotovo s obzirom na neka iskustva iz bliske prošlosti.

Kako do drugog kruga: Desnica u prvom krugu doživljava potpuni debakl,  i to zato što su njeni glasovi razmrvljeni, odnosno Hebrangu i Vidoševiću dolazi konkurencija u obliku Glavaša, neočekivano popularnog Miroslava Tuđmana ili kerumolikog populista. Od svega toga najviše koristi imaju Josipović s podrškom SDP-a, odnosno Kajin s podrškom Mesića.

Rezultat: Josipoviću kao manjem zlu prilaze desničari, ali ga zato napuštaju ljevičari. Kajin u ovoj kombinaciji, zapravo, ima najviše izgleda za Pantovčak. Najvjerojatnija je repriza 2000. godine, s time da Josipović igra ulogu Budiše, a Kajin Mesića.

Andrija Hebrang (HDZ) vs. Nadan Vidošević (nezavisni)

U današnjim okolnostima se čini najmanje vjerojatan scenarij, ali do izbora ima još mnogo vremena.

Kako do drugog kruga: HDZ-ovo biračko tijelo ostaje kompaktno, dok su glasovi ljevice razmrvljeni između više kandidata (Josipović, Kajin, Pusić, Denis Latin), a dio njih vještom kampanjom kupi i slatkorječivi Vidošević, odnosno taman toliko da uđe u drugi krug.

Rezultat: Glatka Vidoševićeva pobjeda, s obzirom da će u drugom krugu mnogi hard core ljevičari “začepiti nos” prilikom odlaska na birališta i birati manje zlo od Hebranga.