Kolinda Derangement Syndrome

Kolinda Grabar-Kitarović je dobila predsjedničke izbore 2015. Može se raspravljati o tome koliko je za to zaslužna ona sama, koliko “mašinerija” njene stranke, koliko zastrašivanja birača na terenu, medijska podmetanja, pritisci i interesi vanjskopolitičkih “igrača”, odnosno kriminalna nesposobnost vlasti, bilo one u Banskim Dvorima, bilo na Pantovčaku. Ali se ne može raspravljati o krajnjem rezultatu.

Kolinda Grabar-Kitarović je jednostavno dobila veći broj glasova od Ive Josipovića. I to u samoj Hrvatskoj, pa se čak nema potrebe vaditi na nekakve “neligitimne” glasove “dijaspore” iz susjedne BiH. To su neosporne aritmetičke činjenice. Isto onako kao što djeca u školi trebaju prihvatiti 2 + 2 = 4, tako i hrvatski birači, čak i oni koji se po fanatičnoj podršci Josipoviću mogu mjeriti s najtrogloditskijim elementima Kolindinog biračkog tijela, moraju prihvatiti da će ona 19. veljače preuzeti dužnost poglavara hrvatske države i na njoj ostati sljedećih pet godina.

No, kao što se to ponekad zna dogoditi s činjenicama, treba vremena i truda da se one prihvate, pogotovo kada je u pitanju nečiji svjetonazor ili nekakav “master plan” ili scenarij budućih događaja koji se na takvom svjetonazoru temelji. Za hrvatsku ljevicu ili, da budemo precizniji, “ljevicu”, koja se okupila oko Josipovića, pobjeda Kolinde Grabar-Kitarović predstavlja ne samo poraz – koji bi trebao još više boljeti zato što je bio neočekivan i tijesan – nego i nijekanje dogme o nekakvom društvenom, ekonomskom i kulturnom napretku kroz koji Hrvatska prolazi ako ne od 1990. godine, ono barem od 2000. godine, kada je neki HDZ-ovac posljednji put stolovao na Pantovčaku.

Ideja da bi hrvatski birači, nakon što su, navodno, preležali “dječje bolesti” 1990-ih, odnosno izborom ljevičara Stipe Mesića, a potom uglađenog “europskog gospodina” Ive Josipovića odbacili radikalni nacionalizam, ponovno povjerenje dali opciji čiji se predstavnici eksplicitno zalažu za “povratak u devedesete” jednostavno je nepojmljiva velikom, a možda i većinskom dijelu hrvatskog kulturnog (a dijelom i političkog) establishmenta. Kada se suoče s time da više nije samo ideja, nego kruta stvarnost, mnogi njeni predstavnici reagiraju poput kompjutera u SF-filmovima prije pedesetak godina; kada bi dobili podatke koji bi sugerirali nepredviđeno izbacivali bi papirić s natpisom “It does not compute”.

I to je, možda, glavni razlog zbog toga što sada, eto čak i neki naoko ozbiljni političari Kukuriku koalicije, poput Gorana Beusa Richemberga ili Sandre Petrović Jakovine odjednom pokazuju da je njihovo poznavanje Ustava i izbornih zakona isto onakvo kao i sposobnost vođenja države u prethodne tri godine. Dakle, nikakvo.

Nije potrebno govoriti da će mnogi u hrvatskoj javnosti ovako glupe i iracionalne reakcije na nešto što bi inače trebalo predstavljati normalnu stvar u višestranačkoj demokraciji – poraz vlastite opcije – shvatiti kao samo još jedan prilog tezi da su u Banskim dvorima definitivno “pogubili končiće” i izgubili svaku vezu s realnošću. Odnosno, da više nije samo riječ o lijenčinama i nesposobnjakovićima nego o luđacima koji su spremni dovesti u pitanje ustavni poredak. Što znači da se više ne smije čekati čak ni da za nekoliko mjeseci agonija bude dovršena kroz redovne parlamentarne izbore; Milanovića i njegovu vladu se mora rušiti odmah. A potpuno iracionalna i “nesportska” reakcija na takav fijasko će mnogim oportunistički nastrojenim predstavnicima hrvatske “ljevice” i “građanske opcije” dati izgovor da uzmu učešća u predstojećem Gleischaltungu, odnosno pronalaženju uvjerljivih argumenata da vladavina Kolinde i njenog šefa možda i ne moraju biti nešto najgore što se Hrvatskoj može dogoditi.

Oni s malo dužim sjećanjem, dakako, će na sve ovo osjetiti određeni “deja vu”. Bijes zbog izbora koji su izgubljeni, a trebali su biti “u džepu” se već jednom pretočio u svakakve teorije i alternativna tumačenja vezana uz njihovu legitimnost. Godine 2007. su tako SDP-ovci imali savršeni izgovor za neočekivani debakl njihovog “dečka koji obećava” u srazu sa Sanaderom – “muljanje” sa glasovima dijaspore i stotinama fantomskih glasača na adresama poput Dusina 0. I tada, kao i sada, teorije zavjere i priče o neligitimnosti će vrlo dobro poslužiti da se pažnja vlastitih glasača, simpatizera i javnosti skrene s mnogo važnijeg pitanja – odgovornosti samog SDP-a i njegovog vodstva za debakl. Pa, dakle, čak i ako u vodstvu SDP-a teško da ima nekoga da sumnja u to da je Kolinda legitimna predsjednica, uvijek će se naći neki “visoki neimenovani izvor” koji će sljedećih mjeseci podgrijavati priču da to nije slučaj.

I, pri tome, dakako, SDP neće biti nešto naročito originalan. Forsiranjem navodne nelegitimnosti Kolindine pobjede se samo kopira strategija stranke koja SDP-u predstavlja ideološki uzor – američkih demokrata. Isto onako kao što se SDP-ovci i hrvatska “ljevica” danas ne mire s time da “bezlična” Sanaderova “tajnica” tuče njihovog “rejting efendiju”, tako se američki demokrati 2000. godine nisu htjeli pomiriti s time da “smiješni” sin od njih poraženog i poniženog predsjednika Busha može naslijediti megauspješnog, karizmatskog i popularnog Clintona u Bijeloj kući. Pa je tako nastala ona saga o “klimajućim pločicama” na glasačkim listićima na Floridi – cirkus koji, čak i da je završio drukčije, ne bi bitno izmijenio ishod predsjedničkih izbora, ali koji je svejedno kod “hard core” glasača i simpatizera stvorio “neupitnu istinu” o nekakvoj “izbornoj krađi”, a od Busha Juniora “uzurpatora” i “pučista” među velikim dijelom građana kojima je trebao predsjedati i koje je trebao predstavljati. A to se sa vremenom pretočilo u izraze mržnje čiju iracionalnost najbolje ilustrira stav da je Bush bio najveći idiot i nesposobnjaković u povijesti Bijele kuće, a istovremeno i genije zla koji je uspio osmisliti napade 11. rujna i “prodati” ih američkoj i svjetskoj javnosti.

Čeka li i Kolindu takva sudbina? Vjerojatno će različiti oblici “Kolinda Derangement Syndromea” pojavljivati kroz nekoliko mjeseci, barem dok se za posljednje ostatke vlasti drži gubitnička opcija kojoj je takva priča u interesu. Što će se dogoditi poslije, i hoće li taj “sindrom” imati neke ozbiljne i dugoročne posljedice na hrvatsku politiku, je prilično nezahvalno prognozirati. Kao što su posljednji događaji pokazali da su političke prognoze, bile one kratkoročne i dugoročne, uvijek nezahvalne.

Oglasi

A Coupable Country

Bijedu današnjih hrvatskih medija možda najbolje ilustrira njihovo reaktivni i “generali poslije bitke” odnos prema određenim društvenim problemima. Tako se zaštitom od šumskih požara i sustavom za izvanredna stanja bave tek kada izgori četa vatrogasaca; kvaliteta gradnje u Hrvatskoj postaje zanimljiva tek kada dođe vijest o stotinama tisuća mrtvih na Haitiju.

Nešto slično je i s temom s kojom bi u nekoj “zdravoj” i “normalnoj” državi  “na ti” trebala biti svaka osoba koja završi osnovnu ili barem srednju školu – redom sukcesije najvažnijih državnih dužnosnika. Tu temu, kao uostalom ništa što se tiče bezvrijedne hrpe papira zvane Ustav, hrvatski mediji ne bi dotakli ni “štapom na daljinski” da je odjednom aktualnom nije učinio pad poljskog aviona i pomor vodećih kadrova poljske države. Da bi pokazali kako Hrvatska ipak živi u najboljem od svih svjetova te da se takve neugodnosti njenim građanima ne bi trebale dogoditi, objavljen je sljedeći članak u Jutarnjem listu.

Jedina je stvar u tome što su ga morali učiniti malo dramatičnim, pa je tako kao zanimljiva koincidencija spomenuto to da će sutra trojka najvažnijih državnih dužnosnika – predsjednik Josipović, premijerka Kosor i predsjednik Sabora Bebić – biti u službenim posjetima različitim zemljama, odnosno da van Hrvatske. Njih bi, da ne bude zime, trebali mijenjati njihovi ustavni zamjenici Darko Milinović i Vladimir Šeks. Dakle, sve je u redu, osim…

…Osim što sve to ne bi izazivalo neku pažnju u “normalnim” vremenima. Članak, pak, postaje daleko zanimljiviji ako se uzme u obzir da Hrvatska, zahvaljujući galopirajućoj ekonomskoj krizi koja tek treba pokazati svoje prave zube, ulazi u “zanimljiva” vremena. Novinski članak koji sugerira da će Hrvatska, makar privremeno, ostati bez državnog vodstva u “zanimljivim” vremenima se može protumačiti kao poruka “Izvršite državni udar!”

Gotovo većina državnih udara izvršenih u posljednje vrijeme se u pravilu događala kada bi legitimni šefovi država i vlada odlazili na nekakve protokolarne posjete u inozemstvo, omogućivši kojekakvim generalima, pukovnicima i narednicima, odnosno raznim sivim eminencijama koje stoje iza njih, da na miru izvedu svoje prljave rabote. Državni udar u ovom trenutku još izgleda kao prilično malo vjerojatna metoda rješavanja hrvatskih političkih problema, ali je nešto malo vjerojatnija nego, recimo, prije godinu dana. Ako se ovakva kriza nastavi za kojih pet godina, malo je vjerojatno da će se itko usuditi objaviti naslove ovakvih članaka u novinama. Predostrožnosti radi.

Mrakom ugašeno “Svjetlo”

Iako je autor ovih redova trenutnom predsjedniku dao svoj glas, ne može se oteti dojmu da će njegov mandat biti jedno veliko razočaranje. Ivo Josipović se već prvi dan svog boravka na Pantovčaku potrudio pojačati taj dojam, prije svega svojim postupcima u onome što se naziva “slučaj Mrak”.

Na temelju onoga što se moglo saznati u medijima, Josipović je za vrijeme kampanje bio upoznat s time da Rakar ima fiskalne probleme. Usprkos toga, zadržao ga je u kampanji i (prilično dobro) koristio njegove usluge, a da bi mu potom ponudio mjesto predsjedničkog savjetnika.

Dakle, našem predsjedniku tada nisu smetali nečiji problemi s dugovanjem novca državi ili nešto što neki zapjenjeni komentatori nazivaju nedostatkom stručnih kvalifikacija. Problem je nastao tek kada je to netko “provalio” u javnost, odnosno od svega napravio skandal.

Tek tada se “Svjetlo” sjetilo ugasiti “Mrak”, odnosno glumiti nekakvog borca za poštenje i kadrovsku politiku temeljenu na stručnosti. Kako kod bilo, Josipović je u cijeloj priči ispao loše:

1) prvo zato što je bio svjestan da ima problema s jednim članom svog tima, ali o tome nije htio upoznati javnost žrtvujući svoju transparentnost, poštenje, “Pravdu”  i druge parole jeftinim dnevnopolitičkim kalkulacijama;

2) jednom kada je afera izbila, nije htio stati iza svog čovjeka u nevolji i tako pokazati nekakav čvrsti karakter, nego ga se riješio poput stare krpe, pokazavši tako svojim nedostatkom kralježnice da neki komentatori koji su ga nazvali lignjom i nisu bili pretjerano maštoviti.

Ono što priču čini još žalosnijom, jest osjećaj “deja vu” koji će obuzeti svakoga tko se sjeti kraja 2003. godine i situacije koju je Ivo Sanader imao sa svojim tjelohraniteljom Stipom Ćaćijom prije samog dolaska na vlast. Ta je afera izgledala kao sitnica, ali je predstavljala više nego jasan pokazatelj kako će cijela stvar završiti.

U međuvremenu na planeti Ukrajini…

Kralj je mrtav, živio kralj. Promjena na Pantovčaku, iako očekivana i iako, barem što se onog najosnovnijeg ideološkog usmjerenja tiče, i nije neka promjena, izazvala je medijsku histeriju u Hrvatskoj. Isto onako kao što su domaći opinion makeri, koristeći to da prosječni Hrvat po pitanju politike ima pamćenje zlatne ribice, od Jadranke Kosor napravili veliku spasiteljicu Hrvatske, tako se sada od Ive “Lignje” Josipovića stvara kult ličnosti koji bi posramio i Baracka Obamu.

Kratak izlet izvan hrvatskih granica – koji će većini Hrvata s obzirom na ekonomske trendove uskoro postati veliki luksuz – bi vrlo lako pokazao kako svijet za Ivu Josipovića mari kao i za lanjski snijeg. Ime novog hrvatskog predsjednika se na naslovnicima vodećih svjetskih medija, kako stvari stoje, više neće pojaviti barem do 2010. godine kada se bude ponovno natjecao za predsjednika – i ako u međuvremenu ustavnim reformama ne ukinu neposredni izbor državnog poglavara.

U međuvremenu će pažnju svjetske javnosti daleko više zaokupljivati neki drugi predsjednici i neki drugi izbori. Ili možda neće, ali ne zbog nekog novostečenog parohijalizma svjetskih redakcija. Jedan od takvih primjera bi mogla biti Ukrajina koja bira predsjednika, prvi put nakon razvikane “Narančaste revolucije”.

Neki od aktera nove izborne drame su isti kao i prije pet godina – bivši premijer Viktor Janukovič kao kandidat proruske Stranke regije i  prozapadni predsjednik Viktor Juščenko. Potonji – koji se vatreno zalagao za pristup EU i NATO-u – je, međutim, spao na jednoznamenkaste postotke podrške u anketama i neće preživjeti prvi krug. Umjesto njega glavni suparnik Janukoviča je sadašnja premijerka Julija Timošenko, koja se od velike “narančaste” ikone transformirala u pouzdanog partnera Putinove Rusije. Ma tko od to dvoje da pobijedi u drugom krugu, gotovo je sigurno da će se Kijev vratiti u rusku interesnu sferu i tako anulirati sva postignuća “narančaste revolucije”.

Zapadni mediji, koji su se bili potrudili da “narančastoj revoluciji” daju daleko veću važnost nego što one zaslužuje, će najvjerojatnije ovu priču prešutiti, jer se ne uklapa u ideološke matrice o liberalno-demokratsko-zapadnom “kraju povijesti”.  Nema sumnje da će se njihovim primjerom povući i hrvatski mediji, s obzirom da bi priča iz Ukrajine bila previše bolno podsjećanje da “epohalni” predsjednički izbori s protokom vremena znaju predstavljati poprilično razočaranje.

Pravi “test inteligencije” tek počinje

Cirkus zvan predsjednički izbori je završio. Hrvatska je, suočena s dvije loše opcije, odabrala manje lošu te će joj sljedećih pet godina na čelu biti Ivo Josipović.

“Test inteligencije”, kako nakon objave rezultata neki nazivaju ove izbore, ne bi trebao ostaviti previše razloga za trijumfalizam ili posebno zadovoljstvo. Treći hrvatski predsjednik je izabran prije svega kao stranački kandidat, odnosno kao kandidat hrvatskog političkog establishmenta, i to od strane žrtava tog istog establishmenta. Gotovo svi se slažu da njegove osobne kvalitete nisu imale gotovo nikakvog efekta na birače, odnosno da je glavni motiv za izbor bio ili protest protiv vladajuće stranke, protest protiv korupcije odnosno odbacivanje “problematičnih” likova, stranaka i hrvatske prošlosti s kojom se povezao njegov protivnik u drugom krugu.

Josipović, čija je kampanja inzistirala na “pravdi”, odnosno rješavanju gorućih socio-ekonomskih pitanja Hrvatske, na njenom će čelu imati vrlo male mogućnosti da svoja obećanja pretvara u djelo. Postoji vrlo malo razloga vjerovati da će tabula rasa koja je do predsjedničke kandidature došla svojom bezličnošću i “netalasanjem” pokazati nekakvu kralježnicu ili velike državničke sposobnosti na Pantovčaku. Činjenica da izvršnu vlast sada drži premijerka koja je također na svoj položaj došla beskrvšnošću i netalasanjem – a koju sada u nebesa dižu isti oni koji su to činili njenom sada sataniziranom prethodniku – ostavlja vrlo loš dojam o općem stanju hrvatske demokracije.

Još je žalosnije to što se tokom kampanje vrlo malo govorilo o gorućem problemu ustavnih promjena, odnosno što je novoizabrani predsjednik potvrdio svoj nadimak “lignje” šuteći o inicijativama da mu se oduzmu ovlasti, odnosno da se istom narodu koji ga je izabrao oduzme mogućnost neposrednog izbora.

Ostaje, međutim, nada da će u Hrvatskoj i dalje biti političara spremnih da ne plešu kako svira “orkestar stari”. Najsvjetliji primjer je Damir Kajin, koji je Josipoviću, iako deklariran kao njegov pristaša, poručio da će “biti isto onako žestoka oporba kao što je bio Tuđmanu” ukoliko na Pantovčaku bude “činio isto što je činio dok je bio kao saborski zastupnik”. Tek ako taj nonkonformistički i anti-euforijski stav bude prihvaćen od svih onih koji sada poput ovaca prate pastira Josipovića moći se će reći da je Hrvatska položila “test inteligencije”.

Glas lignji kao manjem zlu

Dok gledam dvojicu svojih bivših profesora kako u Cenzuri, emisiji TV Jadran, kako koriste posljednje sate pred izbornu šutnju kako bi komentirali nedjeljne izbore, bolno sam svjestan da ovu kampanju nisam pratio tako intenzivno nego kao prije prvog kruga. Isto tako mi nije previše ugodno pri pomisli da ću se morati odlučivati između dvojice kandidata koji nisu bili izbor u prvom krugi, i što ću morati smišljati zbilja dobra opravdanja za to da – simbolički rečeno – začepljenog nosa obavim svoju “građansku dužnost” u nedjelju.

Izbor u nedjelju je tako, bar što se mene tiče, izbor između dvije neugodne opcije. S jedne strane se nalazi bezlična lignja koja je, uza sve priče o novoj pravednosti, kandidat iza koga čvrsto stoji establishment i čiji bi izbor značio trijumf status quoa. Nadalje, sudeći po nekim najavama o ustavnim “reformama” kojima bi se ukinuo neposredni izbor predsjednika koje dolaze iz redova potencijalnih partnera njegove stranke, Josipovićeva pobjeda bi značila smrtnu ranu sve slabijoj hrvatskoj demokraciji.

S druge strane se nalazi gradonačelnik čija je višegodišnja sotonizacija u medijima velikim dijelom motivirana time da je on svojom pojavom, odnosno odbijanjem da igra ideologijom čvrsto definirani stranački igrokaz, postao opasnost za hrvatski establishment. Međutim, bez obzira na političke i ideološke motive neprijateljstva hrvatske medijske elite prema Bandiću, ova je kampanja više nego jasno pokazala njegove intelektualne i druge nedostatke koji ga čine daleko manje adekvatnim za posao hrvatskog predsjednika nego zagrebačkog gradonačelnika. Bandić je, za razliku od Josipovića, vodio toliko lošu kampanju da je potrebno biti veliki optimist da bi vjerovali da bi kao predsjednik bio bolji nego kao kandidat.

Optimizma u takvim količinama, s obzirom na slična iskustva iz bliske prošlosti, jednostavno nemam, pa je to razlog zbog koga ću u nedjelju između dva zla birati manje, odnosno dati glas Ivi Josipoviću. Uz nadu da će meni i drugima koji budu to činili za nekih pet godina ipak biti omogućeno da na isti način pokušaju ispraviti posljedice te svoje odluke.

Josipović – posljednji neposredno izabrani predsjednik?

Najava Jadranke Kosor o tome da će se krenuti u mijenjanje izbornih zakona, odnosno da će predsjednički kandidati ubuduće morati prikupljati 50.000 umjesto 10.000 potpisa za kandidaturu, bit će bez svake sumnje pozdravljena od strane velikog dijela javnosti. Otprilike iz istih onih razloga zbog kojih su se svojevremeno izražavale simpatije za nastojanje Mislava Bage da se spasi od ritualnog predizbornog ugošćivanja kojekavih redikula na HRT-u.

A zbilja se ne može reći kako za takav stav nema argumenata. Predsjednički izbori na kojima sudjeluje tucet i više kandidata, a od kojih barem nekoliko dobije manje glasova nego što je prikupilo potoisa, u postojećim okolnostima često predstavljaju parodiju demokracije. To je možda najbolje pokazao slučaj Nove TV koja je ove godine odlučila otkazati predsjedničku debatu umjesto da maltretira gledatelje sa međusobnim svađama autsajdera, dok pravi favoriti – kao što su Josipović i Bandić – nemaju prilike ništa pametno reći.

Međutim, nastojanje da se “zavede red”, odnosno da se hrvatska politička scena “normalizira” u sebi krije mnogo veću opasnost od one koju kikiriki-kandidati i stranke predstavljaju za mentalno zdravlje TV-voditelja. Njime se na “elegantan” način ograničava demokracija, odnosno praktički uvodi imovinski cenzus za pasivno biračko pravo. Jedini predsjednički kandidati koji se uopće mogu natjecati tako postaju oni koji iza sebe imaju novac ili logistiku koju pružaju “jake”, odnosno “etablirane” stranke.

To u praksi znači da će na Pantovčak moći ubuduće dolaziti samo oni kandidati koji nisu spremni “talasati” da se ne zamjere velikim stranačkim igračima, odnosno oni koji su za novac spremni nuditi kojekakve usluge.

A kako stvari idu, možda više neće ni oni. Josipović, koga hrvatski medijski establishment slavi zato što je “dosadan”, “neprimjetan” i “normalan”, odnosno zato što je kao takav “bliži Evropi”, vrlo lako bi mogao postati posljednji neposredno izabrani hrvatski predsjednik. Ista ona “linija manjeg otpora” zbog koje se podržava Josipović, a zbog koje je Kosor nakon odlaska Sanadera postala velikom spasiteljicom Hrvatske, bi mogla dovesti da se neposredni izbori jednostavno ukinu kao “gubljenje vremena”.

Ako hrvatski predsjednik već mora biti bezlična lignja, onda je jeftinije da ta bezlična lignja bude izabrana u Saboru. A istom takvom logikom – kao i pričom o “previše stranaka” koja vodi natrag u jednostranačje – će se i sam demokratski proces ukinuti kao “skup”, “kompliciran” i previše riskantan, s obzirom da “neuki” i “povodljivi” birači uvijek mogu izabrati “tamu” kao što su Bandić i Kerum.

Zbog svega toga će biti prilično zanimljivo otići na biralište 10. siječnja 2010.

Hrvatski establishment se opredijelio za Josipovića

Do 10. siječnja ima još dosta vremena, a povijesna iskustva govore kako se dotada svašta može dogoditi. Uzimajući to u obzir, ipak se na temelju prvih reakcija može zaključiti kako je “smart money” na strani pobjede Josipovića.

Razlozi za to su samo djelomično matematičke prirode, odnosno činjenice da je razlika između sadašnjeg i bivšeg SDP-ovca tolika da će Bandić morati uložiti daleko više truda i novaca da je nadoknadi nego što je to bio slučaj u dosadašnjoj kampanji. Stvar je mnogo jednostavnija – iza Josipovića se, sudeći po najavama HSLS-ovog čelnika Darinka Kosora, kao i špekulacijama o Vidoševićevoj potpori koje objavljuje Jutarnji list – počinje svrstavati hrvatski politički establishment. To znači da će se Bandić morati boriti ne samo protiv matematike, nego i protiv nimalo prijateljski nastrojenih medija.

Dijelom je to zato što bi Bandić van Pantovčaka, poput Sanadera van Banskih dvora, mogao biti savršeni Pedro koji visi za sve što je loše u Hrvatskoj. Dijelom je to zato što neobrazovani i “sirovi” populist Bandić nikada, zapravo, nije bio dio “pravog” hrvatskog establishmenta koji se temelji na elitizmu. A najvažnije je to što je Josipović jednostavnije, “elegantnije” rješenje, odnosno što bi njegova pobjeda na Pantovčak dovela ekscesima i “soliranju” nesklonog političara koji se neće miješati tamo gdje mu nije mjesto, odnosno kvariti nečije interese.  Dakle, establishment će ići na sigurnu opciju, odnosno – sasvim u skladu s današnjim hrvatskim običajima – linijom manjeg otpora.

Prvi rezultati i prvi dojmovi

Kako stvari stoje – po onome što su rekle izlazne ankete, a i dosad “procureni” neslužbeni i djelomični rezultati DIP-a – na predsjedničkim izborima nije bilo nekih velikih iznenađenja. Nizak odziv, a na kraju i ne baš previše dobra kampanja, su se pobrinuli da sve bude po unaprijed utvrđenom scenariju. Dakle, u prvi krug je bez problema ušao Ivo Josipović, a iza njega Milan Bandić.

Sada će tek postati zanimljivo. Hoće li se ponoviti scenarij iz 2000. i 2005. godine u Hrvatskoj gdje pobjednik prvog kruga ima konačnu pobjedu u džepu? Ili će se ponoviti scenarij iz Rumunjske prije par tjedana gdje je ljevičarskog kandidata – pobjednika prvog kruga – u drugom krugu satrala udružena desnica?

Sve će ovisiti o tome hoće li Milanović pokazati da nije ništa naučio od 2007. godine i ponovno sebi dozvoliti da iščupa poraz iz ralja pobjede. Josipovićev uspjeh mnogi tumače time da u njegovoj kampanji nije bilo puno Milanovića. Uspjeh Bandića se, pak, tumači time da nije ulazio u polemiku i sučeljavanja s protukandidatima.

Njih dvojica će se, pak, morati suočiti na televiziji, i tu bi Josipović trebao imati prednost. S druge strane, prije pet godina je Mesić sebi dozvolio da bude u jednoj od tri debate bude poražen od Kosor, pa ništa nije isključeno.

U svakom slučaju, sljedeća dva tjedna će biti prilično zanimljiva.

Zašto će moj glas otići Vidoševiću

Nastojeći preduhitriti službenu ili neslužbenu izbornu šutnju, odlučio sam nastaviti s predizbornom tradicijom ustanovljenom prije par godina na svojim blogovma, te javno obznaniti svoje glasačke preference. U slučaju prvog kruga izbora za predsjednika Republike koji će se održati 27. prosinca čitateljima koji imaju biračko pravo bih sugerirao da se povedu za mojim primjerom i na listiću zaokruže Nadana Vidoševića.

Za to postoji nekoliko razloga. Prvi je onaj najbanalniji – Vidošević, stjecajem okolnosti, potječe iz istog kvarta kao autor ovih redova. Pomisao da bi na čelo države mogao stati homey iz hooda je malo previše intrigantna da se na nju ne obrati određena pažnja.

No, većina čitatelja, pretpostavljam, ne potječe iz našeg kvarta, pa im moram pokušati dati dodatne argumente. Jedan od njih je taj da je od svih kandidata upravo Vidošević imao najbolju kampanju, odnosno da se uspio predstaviti u najboljem mogućem svjetlu – kao obrazovan, profinjen i odmjeren čovjek sa zdravim smislom za humor, kao uspješan ekonomist, kao bivši političar koji je uspio prebroditi ideološke, kulturne, pa čak i međunacionalne ponore. Koliko takva slika odgovara istini, a koliko je posljedica rada PR majstora je drugo pitanje; ono što je neupitno da se taj trud mora na određen način honorirati.

Ipak, najvažniji razlog je prilično jednostavan i tiče se bešćutnih predizbornih jednaždbi. Ako se pogledaju ankete, jasno je da Josipović ulazi u drug krug; borba će se, dakle, voditi za drugo mjesto i upravo tu prosječni birač može dati onaj važan “presudan” glas koji bi mogao utjecati na konačni ishod. A u tom slučaju odgovorni birač mora dobro razmisliti koji mu je od dvojice najizglednijih Josipovićevih kandidata više odgovara. Ako više odgovara Bandić, onda će se glas dati njemu. Ako više odgovara Vidošević, onda će se, kao što to namjerava autor ovih redova, glas dati njemu.

Dakle, autor ovih redova se odlučio između dvojice boraca za drugo mjesto. Iako se i među ostalim kandidatima nalaze neki kojima bi u nekim drugim okolnostima možda i dao podršku, nemam namjeru da mi glas propadne u nižerazrednom Vratniku. Umjesto toga ću zanemariti raju i na biralištu igrati na taktiku.