Konačno rješenje Bandićevog pitanja

Deutsch: Branko Lustig (* 10. Juni 1932 in Osi...
Branko Lustig (izvor: Wikimedia Commons)

Za medijski cirkus u koji se odavno pretvorio odnos zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića i “institucija koje rade svoj posao” se može reći kako teško da će zagrebačkom i hrvatskom plebsu donijeti mnogo kruha, ali ne i to da neće donijeti igara. Barem ne onima koji u trajnom razotkrivanju naličja priče o nekakvoj “urednoj”, “simpatičnoj”, “sređenoj”, “perspektivnoj” srednjoeuropskoj zemlji pronalaze satirički materijal i inspiraciju za tomove i epske serije književnih djela o Banana republikama i Apsurdistanima.

Jedan od najnovijih primjera je pružio Branko Lustig, “Oscarom” ovjenčani filmski producent i, što je u ovoj priči postalo prilično važno, jedan od sve manjeg broja ljudi na ovom planetu koji vam o Holokaustu mogu pričati iz prve ruke. On se našao među prvima koji su potpisali peticiju Bandićevih pristaša kojima se traži prekid njegovog kaznenog progona, a potom svoju odluku objasnio da je to što se zagrebačkom gradonačelniku događa “miriše na vremena Holokausta“, odnosno da je peticiju potpisao kao “poštovatelj onih šest milijuna koji su nestali”, povezavši to sa nastojanjem da netko “politički nestane”.

Reakcije na ovakvu izjavu na društvenim mrežama, nezahvaćenim autocenzurom političke korektnosti i poštovanjem prema žrtvama Holokausta (uključujući i samog Lustiga), nije bilo teško pretpostaviti. Barem ne među onim dijelom hrvatske javnosti koja Bandića iz ovih ili onih razloga organski ne može smisliti (a takvih se prilično nakupilo kroz 15-ak godina kroz kojih je on vedrio i oblačio hrvatskom metropolom). Najuspješniji hrvatski “oskarovac” je tako proglašen “korisnim idiotom” koji svojim židovstvom služi kao gromobran kriminalcu, oličenju korupcije, savezniku i pokrovitelju hrvatske desnice, uključujući i onaj najradikalniji dio, čiji su simboli i svjetonazor vezani uz režim koji je s oduševljenjem Lustigovu obitelj i sunarodnjake slao u logore, jame i krematorije.

Oni malo blagonakloniji će, dakako, za Lustiga manje koristiti izraz “ishapjeli starac”, a više njegovu gestu prozvati zlosretnom inkarnacijom kršenja Godwinovog zakona, odnosno malčice pretjeranim i promašenim pokušajem da se u cijeloj priči ispadne Karakter. Lustig je vjerojatno pokušao zagrebačkom gradonačelniku vratiti uslugu, odnosno podsjetio je da njemu očigledno vrlo važnog Festivala židovskog filma i sličnih manifestacija vjerojatno ne bi bilo da je Bandić nije “podmazao” novcem zagrebačkih poreznih obveznika. Hrvatski filmaš je isto tako, za razliku od 99 % drugih hrvatskih javnih ličnosti u istoj situaciji, ne samo odbio priliku da se tuče netko tko je, poput Bandića, na podu, nego i da se pravi da nikakav Bandić nije postojao niti da s njime nije imao veze (a što, na primjer, danas čine mnogi novinari, komentatori i opinion makeri koji se prave da Sanadera nikada nisu dizali u nebesa).

Drugo je pitanje koliko je opravdano bojati se ono čega se pribojava Lustig – da će priča koja je počela s uhićenjem jednog kontroverznog gradonačelnika svoj kraj imati u masovnim noćnim vožnjama kamionima do najbližeg jarka. Većina ljudi će na takvu zamisao odahnuti rukom ili, ako baš moraju naći neki argument, spomenuti fraze poput “21. stoljeće”, “napredak”, “moderne civilizacijske vrijednosti” ili “Europa”. Povijest nas, međutim, uči da su se slične fraze spominjale i prije više od sto godina kada bi netko rekao da svijetu prijeti globalni rat koji bi radikalno promijenio ili možda čak uništio ljudsku civilizaciju. U međuvremenu se dogodilo mnogo toga, uključujući i neke stvari u nama daleko bližim vremensko-prostornim koordinatama, koje ukazuju da se na nekakvu “civilizaciju” i “Europu” ne možemo oslanjati kao nekakvu nepobitnu činjenicu ili spas od nevolje. Nije potrebno mnogo da se ispod sve te “uljuđene” glazure koju predstavlja moderni svijeti i tehnologija pokaže njegov barbarski ili životinjski temelj. Dovoljno je samo pogledati društvene mreže i komentare na internetskim portalima.

A Bandić s Holokaustom možda na kraju balade možda ipak ima daleko više veze nego što misle oni koji su graknuli na Lustigovu izjavu. Dovoljno se sjetiti jednih od prvih izbora na kojima se kandidirao, a gdje njegovi izborni protivnici producirali izborni video-spot gdje se implicitno, ali ciljanoj publici sasvim jasno, podsjećalo na njegovo hercegovačko podrijetlo, odnosno sugeriralo da Zagrebom kao “gospodskom metropolom” ne smije upravljati primitivni ruralni “dotepenac” s hrvatskog juga. Dakle, Bandić nije tada smetao zato što je kleptokratski gradski “bos”, nego zato što je imao pogrešan DNK. Nešto slično kao i s pripadnicima izvjesne društvene skupine koja je u prvoj polovici 20. stoljeća također imala pogrešnu DNK. I koju se onda krenulo uklanjati u državi koja se smatrala oličenjem prosvijećenosti i civilizacijskog napretka.

 

Oglasi

Tjen An Varšavska?

Grupa idealista okupira dio glavnog grada kako bi prkosila režimu i pokušala srušiti ono što smatraju korumpiranim i nesposobnim poretkom. Prkose danima, a njihova domišljatost i kreativnost se očituje i u improviziranoj skulpturi. Snage poretka reagiraju u sitne noćne sate demonstrirajući silu, trpajući demonstrante iza rešetaka i brutalno srušivši njihovo umjetničko djelo. Slijedi zgražanje i verbalne osude na postupak vlasti i javne špekulacije da su ti događaji početak revolucije, ali je svima jasno da je status quo odnio pobjedu.

Gore navedeni scenarij je jedna od rijetkih, ali prilično upečatljivih sličnosti koja povezuje događaje na pekinškom trgu Tjen An Men 1989. i događaje u Varšavskoj ulici u Zagrebu 2010. godine.

S jedne strane čudi što nitko u današnjoj Hrvatskoj – gdje je u političkim raspravama često kršenje Goodwinovog zakona, pa je Bandić uspoređivan s Hitlerom i Miloševićem – nije potegao usporedbe između ova dva događaja. S druge strane, to i ne bi trebalo čuditi, jer bi te usporedbe samo pokazale bijedu hrvatske politike, odnosno da je i slučaj Varšavske, taj cause celebre o kome vrište naši mediji, samo jedna tipična bura u čaši vode. Zadatak koji su demonstranti u Varšavskoj sebi – sveden na jedno komunalno pitanje –  zadali se teško može usporediti s mijenjanjem režima u najmnogoljudnijoj zemlji svijeta, kao što se ni zagrebački gradonačelnik, trenutna hrvatska premijerka i Karamarkovi centurioni ne mogu usporediti s Deng Xiaopingom i njegovim tenkovima.

Pravi “test inteligencije” tek počinje

Cirkus zvan predsjednički izbori je završio. Hrvatska je, suočena s dvije loše opcije, odabrala manje lošu te će joj sljedećih pet godina na čelu biti Ivo Josipović.

“Test inteligencije”, kako nakon objave rezultata neki nazivaju ove izbore, ne bi trebao ostaviti previše razloga za trijumfalizam ili posebno zadovoljstvo. Treći hrvatski predsjednik je izabran prije svega kao stranački kandidat, odnosno kao kandidat hrvatskog političkog establishmenta, i to od strane žrtava tog istog establishmenta. Gotovo svi se slažu da njegove osobne kvalitete nisu imale gotovo nikakvog efekta na birače, odnosno da je glavni motiv za izbor bio ili protest protiv vladajuće stranke, protest protiv korupcije odnosno odbacivanje “problematičnih” likova, stranaka i hrvatske prošlosti s kojom se povezao njegov protivnik u drugom krugu.

Josipović, čija je kampanja inzistirala na “pravdi”, odnosno rješavanju gorućih socio-ekonomskih pitanja Hrvatske, na njenom će čelu imati vrlo male mogućnosti da svoja obećanja pretvara u djelo. Postoji vrlo malo razloga vjerovati da će tabula rasa koja je do predsjedničke kandidature došla svojom bezličnošću i “netalasanjem” pokazati nekakvu kralježnicu ili velike državničke sposobnosti na Pantovčaku. Činjenica da izvršnu vlast sada drži premijerka koja je također na svoj položaj došla beskrvšnošću i netalasanjem – a koju sada u nebesa dižu isti oni koji su to činili njenom sada sataniziranom prethodniku – ostavlja vrlo loš dojam o općem stanju hrvatske demokracije.

Još je žalosnije to što se tokom kampanje vrlo malo govorilo o gorućem problemu ustavnih promjena, odnosno što je novoizabrani predsjednik potvrdio svoj nadimak “lignje” šuteći o inicijativama da mu se oduzmu ovlasti, odnosno da se istom narodu koji ga je izabrao oduzme mogućnost neposrednog izbora.

Ostaje, međutim, nada da će u Hrvatskoj i dalje biti političara spremnih da ne plešu kako svira “orkestar stari”. Najsvjetliji primjer je Damir Kajin, koji je Josipoviću, iako deklariran kao njegov pristaša, poručio da će “biti isto onako žestoka oporba kao što je bio Tuđmanu” ukoliko na Pantovčaku bude “činio isto što je činio dok je bio kao saborski zastupnik”. Tek ako taj nonkonformistički i anti-euforijski stav bude prihvaćen od svih onih koji sada poput ovaca prate pastira Josipovića moći se će reći da je Hrvatska položila “test inteligencije”.

Glas lignji kao manjem zlu

Dok gledam dvojicu svojih bivših profesora kako u Cenzuri, emisiji TV Jadran, kako koriste posljednje sate pred izbornu šutnju kako bi komentirali nedjeljne izbore, bolno sam svjestan da ovu kampanju nisam pratio tako intenzivno nego kao prije prvog kruga. Isto tako mi nije previše ugodno pri pomisli da ću se morati odlučivati između dvojice kandidata koji nisu bili izbor u prvom krugi, i što ću morati smišljati zbilja dobra opravdanja za to da – simbolički rečeno – začepljenog nosa obavim svoju “građansku dužnost” u nedjelju.

Izbor u nedjelju je tako, bar što se mene tiče, izbor između dvije neugodne opcije. S jedne strane se nalazi bezlična lignja koja je, uza sve priče o novoj pravednosti, kandidat iza koga čvrsto stoji establishment i čiji bi izbor značio trijumf status quoa. Nadalje, sudeći po nekim najavama o ustavnim “reformama” kojima bi se ukinuo neposredni izbor predsjednika koje dolaze iz redova potencijalnih partnera njegove stranke, Josipovićeva pobjeda bi značila smrtnu ranu sve slabijoj hrvatskoj demokraciji.

S druge strane se nalazi gradonačelnik čija je višegodišnja sotonizacija u medijima velikim dijelom motivirana time da je on svojom pojavom, odnosno odbijanjem da igra ideologijom čvrsto definirani stranački igrokaz, postao opasnost za hrvatski establishment. Međutim, bez obzira na političke i ideološke motive neprijateljstva hrvatske medijske elite prema Bandiću, ova je kampanja više nego jasno pokazala njegove intelektualne i druge nedostatke koji ga čine daleko manje adekvatnim za posao hrvatskog predsjednika nego zagrebačkog gradonačelnika. Bandić je, za razliku od Josipovića, vodio toliko lošu kampanju da je potrebno biti veliki optimist da bi vjerovali da bi kao predsjednik bio bolji nego kao kandidat.

Optimizma u takvim količinama, s obzirom na slična iskustva iz bliske prošlosti, jednostavno nemam, pa je to razlog zbog koga ću u nedjelju između dva zla birati manje, odnosno dati glas Ivi Josipoviću. Uz nadu da će meni i drugima koji budu to činili za nekih pet godina ipak biti omogućeno da na isti način pokušaju ispraviti posljedice te svoje odluke.

Josipović – posljednji neposredno izabrani predsjednik?

Najava Jadranke Kosor o tome da će se krenuti u mijenjanje izbornih zakona, odnosno da će predsjednički kandidati ubuduće morati prikupljati 50.000 umjesto 10.000 potpisa za kandidaturu, bit će bez svake sumnje pozdravljena od strane velikog dijela javnosti. Otprilike iz istih onih razloga zbog kojih su se svojevremeno izražavale simpatije za nastojanje Mislava Bage da se spasi od ritualnog predizbornog ugošćivanja kojekavih redikula na HRT-u.

A zbilja se ne može reći kako za takav stav nema argumenata. Predsjednički izbori na kojima sudjeluje tucet i više kandidata, a od kojih barem nekoliko dobije manje glasova nego što je prikupilo potoisa, u postojećim okolnostima često predstavljaju parodiju demokracije. To je možda najbolje pokazao slučaj Nove TV koja je ove godine odlučila otkazati predsjedničku debatu umjesto da maltretira gledatelje sa međusobnim svađama autsajdera, dok pravi favoriti – kao što su Josipović i Bandić – nemaju prilike ništa pametno reći.

Međutim, nastojanje da se “zavede red”, odnosno da se hrvatska politička scena “normalizira” u sebi krije mnogo veću opasnost od one koju kikiriki-kandidati i stranke predstavljaju za mentalno zdravlje TV-voditelja. Njime se na “elegantan” način ograničava demokracija, odnosno praktički uvodi imovinski cenzus za pasivno biračko pravo. Jedini predsjednički kandidati koji se uopće mogu natjecati tako postaju oni koji iza sebe imaju novac ili logistiku koju pružaju “jake”, odnosno “etablirane” stranke.

To u praksi znači da će na Pantovčak moći ubuduće dolaziti samo oni kandidati koji nisu spremni “talasati” da se ne zamjere velikim stranačkim igračima, odnosno oni koji su za novac spremni nuditi kojekakve usluge.

A kako stvari idu, možda više neće ni oni. Josipović, koga hrvatski medijski establishment slavi zato što je “dosadan”, “neprimjetan” i “normalan”, odnosno zato što je kao takav “bliži Evropi”, vrlo lako bi mogao postati posljednji neposredno izabrani hrvatski predsjednik. Ista ona “linija manjeg otpora” zbog koje se podržava Josipović, a zbog koje je Kosor nakon odlaska Sanadera postala velikom spasiteljicom Hrvatske, bi mogla dovesti da se neposredni izbori jednostavno ukinu kao “gubljenje vremena”.

Ako hrvatski predsjednik već mora biti bezlična lignja, onda je jeftinije da ta bezlična lignja bude izabrana u Saboru. A istom takvom logikom – kao i pričom o “previše stranaka” koja vodi natrag u jednostranačje – će se i sam demokratski proces ukinuti kao “skup”, “kompliciran” i previše riskantan, s obzirom da “neuki” i “povodljivi” birači uvijek mogu izabrati “tamu” kao što su Bandić i Kerum.

Zbog svega toga će biti prilično zanimljivo otići na biralište 10. siječnja 2010.

Hrvatski establishment se opredijelio za Josipovića

Do 10. siječnja ima još dosta vremena, a povijesna iskustva govore kako se dotada svašta može dogoditi. Uzimajući to u obzir, ipak se na temelju prvih reakcija može zaključiti kako je “smart money” na strani pobjede Josipovića.

Razlozi za to su samo djelomično matematičke prirode, odnosno činjenice da je razlika između sadašnjeg i bivšeg SDP-ovca tolika da će Bandić morati uložiti daleko više truda i novaca da je nadoknadi nego što je to bio slučaj u dosadašnjoj kampanji. Stvar je mnogo jednostavnija – iza Josipovića se, sudeći po najavama HSLS-ovog čelnika Darinka Kosora, kao i špekulacijama o Vidoševićevoj potpori koje objavljuje Jutarnji list – počinje svrstavati hrvatski politički establishment. To znači da će se Bandić morati boriti ne samo protiv matematike, nego i protiv nimalo prijateljski nastrojenih medija.

Dijelom je to zato što bi Bandić van Pantovčaka, poput Sanadera van Banskih dvora, mogao biti savršeni Pedro koji visi za sve što je loše u Hrvatskoj. Dijelom je to zato što neobrazovani i “sirovi” populist Bandić nikada, zapravo, nije bio dio “pravog” hrvatskog establishmenta koji se temelji na elitizmu. A najvažnije je to što je Josipović jednostavnije, “elegantnije” rješenje, odnosno što bi njegova pobjeda na Pantovčak dovela ekscesima i “soliranju” nesklonog političara koji se neće miješati tamo gdje mu nije mjesto, odnosno kvariti nečije interese.  Dakle, establishment će ići na sigurnu opciju, odnosno – sasvim u skladu s današnjim hrvatskim običajima – linijom manjeg otpora.

Prvi rezultati i prvi dojmovi

Kako stvari stoje – po onome što su rekle izlazne ankete, a i dosad “procureni” neslužbeni i djelomični rezultati DIP-a – na predsjedničkim izborima nije bilo nekih velikih iznenađenja. Nizak odziv, a na kraju i ne baš previše dobra kampanja, su se pobrinuli da sve bude po unaprijed utvrđenom scenariju. Dakle, u prvi krug je bez problema ušao Ivo Josipović, a iza njega Milan Bandić.

Sada će tek postati zanimljivo. Hoće li se ponoviti scenarij iz 2000. i 2005. godine u Hrvatskoj gdje pobjednik prvog kruga ima konačnu pobjedu u džepu? Ili će se ponoviti scenarij iz Rumunjske prije par tjedana gdje je ljevičarskog kandidata – pobjednika prvog kruga – u drugom krugu satrala udružena desnica?

Sve će ovisiti o tome hoće li Milanović pokazati da nije ništa naučio od 2007. godine i ponovno sebi dozvoliti da iščupa poraz iz ralja pobjede. Josipovićev uspjeh mnogi tumače time da u njegovoj kampanji nije bilo puno Milanovića. Uspjeh Bandića se, pak, tumači time da nije ulazio u polemiku i sučeljavanja s protukandidatima.

Njih dvojica će se, pak, morati suočiti na televiziji, i tu bi Josipović trebao imati prednost. S druge strane, prije pet godina je Mesić sebi dozvolio da bude u jednoj od tri debate bude poražen od Kosor, pa ništa nije isključeno.

U svakom slučaju, sljedeća dva tjedna će biti prilično zanimljiva.

Zašto će moj glas otići Vidoševiću

Nastojeći preduhitriti službenu ili neslužbenu izbornu šutnju, odlučio sam nastaviti s predizbornom tradicijom ustanovljenom prije par godina na svojim blogovma, te javno obznaniti svoje glasačke preference. U slučaju prvog kruga izbora za predsjednika Republike koji će se održati 27. prosinca čitateljima koji imaju biračko pravo bih sugerirao da se povedu za mojim primjerom i na listiću zaokruže Nadana Vidoševića.

Za to postoji nekoliko razloga. Prvi je onaj najbanalniji – Vidošević, stjecajem okolnosti, potječe iz istog kvarta kao autor ovih redova. Pomisao da bi na čelo države mogao stati homey iz hooda je malo previše intrigantna da se na nju ne obrati određena pažnja.

No, većina čitatelja, pretpostavljam, ne potječe iz našeg kvarta, pa im moram pokušati dati dodatne argumente. Jedan od njih je taj da je od svih kandidata upravo Vidošević imao najbolju kampanju, odnosno da se uspio predstaviti u najboljem mogućem svjetlu – kao obrazovan, profinjen i odmjeren čovjek sa zdravim smislom za humor, kao uspješan ekonomist, kao bivši političar koji je uspio prebroditi ideološke, kulturne, pa čak i međunacionalne ponore. Koliko takva slika odgovara istini, a koliko je posljedica rada PR majstora je drugo pitanje; ono što je neupitno da se taj trud mora na određen način honorirati.

Ipak, najvažniji razlog je prilično jednostavan i tiče se bešćutnih predizbornih jednaždbi. Ako se pogledaju ankete, jasno je da Josipović ulazi u drug krug; borba će se, dakle, voditi za drugo mjesto i upravo tu prosječni birač može dati onaj važan “presudan” glas koji bi mogao utjecati na konačni ishod. A u tom slučaju odgovorni birač mora dobro razmisliti koji mu je od dvojice najizglednijih Josipovićevih kandidata više odgovara. Ako više odgovara Bandić, onda će se glas dati njemu. Ako više odgovara Vidošević, onda će se, kao što to namjerava autor ovih redova, glas dati njemu.

Dakle, autor ovih redova se odlučio između dvojice boraca za drugo mjesto. Iako se i među ostalim kandidatima nalaze neki kojima bi u nekim drugim okolnostima možda i dao podršku, nemam namjeru da mi glas propadne u nižerazrednom Vratniku. Umjesto toga ću zanemariti raju i na biralištu igrati na taktiku.

Izborni spotovi: Sve što je tuđe nije im strano

Tina Lakić se u svom komentaru na net.hr žali zbog toga što hrvatski predsjednički kandidati ili, preciznije, njihovi PR timovi pokazuju nevjerojatan nedostatak inspiracije i originalnosti, pa se tako izborni video-spotovi svode na recikliranje “drugorazredne” robe, odnosno godinama starih video-spotova američkih predsjedničkih kandidata. Kampanja koja će, stjecajem okolnosti, u svom službenom roku biti jedna od najdužih, tako bi mogla postati jednom od najbezličnijih i najdosadnijih, dio te bezličnosti će, zahvaljujući izbornim zakonima, platiti i hrvatski porezni obveznici.

Kao primjer te “bezličnosti”, odnosno intelektualne lijenosti se navodi spot Milana Bandića koji predstavlja kopiju 25 godina starog spota “Morning in America” (“Jutro u Americi”) kojim je Ronald Reagan sebi osigurao drugi predsjednički mandat i jednu od rekordnih izbornih pobjeda nad demokratima. Njegovom suparniku Nadanu Vidoševiću su, pak, “provalili” da je svoj simpatični spot u kojem iznosi svoje predsjedničke kvalifikacije referentu Zavoda za zapošljavanje “skinuo” od spota koji je guverner Novog Meksika Bill Richardson koristio u kampanji za predsjedničku nominaciju američke Demokratske stranke.

Lakić u svom tekstu tvrdi da su PR agencije koje rade ovakve spotove najvjerojatnije previše naplatile usluge svojim klijentima, odnosno da je Bandiću i Vidoševiću bilo dovoljno malo “poguglati” pa da shvate da njima, a kasnije i samim biračima, nude “bofl” robu.

Teško bi se, međutim, ovakvo korištenje “bofl” robe moglo shvatiti kao najgori grijeh izborne kampanje, a još teže je zamisliti da će prosječna “kumica s placa” ili umirovljenik provoditi sate na YouTubeu pokušajući “ubrati” koji je to izborni spot koji kandidat ukrao.

Uostalom, teško da bi se ovakva primjena načela “sve što je tuđe, nije mi strano” u izbronoj propagandi mogla smatrati nekakvim posebnim skandalom, a niti nečim posebno novim. Godine 1997. je tako SDP za lokalne izbore koristio slogan “Pošteno” – isti onaj koji je par godina prije u Srbiji koristila Demokratska stranka. Danas, pak, Srpska radikalna stranka trpi kritike zbog korištenja tradicionalnog HDZ-ovog slogana “Zna se” za izvanredne izbore u beogradskoj općini Voždovac.

Ako se ide još dalje u prošlost, vidjet će se da je ovakva “kreativnost” bila uobičajena davno prije suvremenih medija, pa i demokracije. Tako je najdugotrajnija hrvatska politička sapunica – ona ustaško-partizanska – ima soundtrack sastavljen od brojnih covera. Neslužbena ustaška himna “Evo zore, evo dana” je, ovisno o različitim izvorima, prepjev partizanskih “Na Kordunu grob do groba”, odnosno “Sa ovčara i kablara”. Njen partizanski ekvivalent “Po šumama i gorama” je, pak, prepjev himne boljševičkih partizana na ruskom Dalekom Istoku iz vremena građanskog rata, a koja je, pak, “skinuta” od marša par godina prije skladanog za sibirske pukovnije carističke vojske.

Uz ovako bogatu tradiciju korištenja tuđih ideja u svrhu vlastite političke propagande, kritika neoriginalnosti izbornih spotova nema baš nekog prevelikog smisla. Ono zbog čega bi se ta “bofl roba” trebala kritizirati jest način na koji se koristi. HDZ je, na primjer, godine 2007. bio od svojih uzora – britanskih konzervativaca – daleko uspješniji koristeći slogane kojima su se birači plašili visokim porezima kada ljevica dođe na vlast. Makedonskim socijaldemokratima je, pak, kontroverzni spot temeljen na britanskoj TV-parodiji trebao biti daleko korisniji u situacijama kada se nastoji zadržati nego osvojiti vlast.

Ista se stvar, tako, može reći i za Bandićev remake Reaganovog “Jutra u Americi”, koji bi bio daleko efektniji da ga je zagrebački gradonačelnik koristio prije nekoliko mjeseci na lokalnim izborima, odnosno da ga “pričuva” kada bude potrebno braniti drugi predsjednički mandat. Vizija sretne, zadovoljne i prosperitetne Hrvatske je nešto što će birači u okolnostima ekonomske krize teško pomiriti s vlastitom realnošću. Bandić je ovime “promašio ceo fudbal” i njegovi konkurenti bi ga – da u Hrvatskoj postoji tradicija izbornih protu-spotova, mogli lako pokopati sa spotom zvanim “Sumrak u Hrvatskoj”.

Ali, PR agencije se kod nas, pomalo preplašene time što se bezazlena “kreativnost” tretira kao skandal, to izgleda još neće usuditi. Kao što se eksplicitno negativna kampanja zasad neće smatrati “politički korektnom”. A da ona, čak i u nekim kontroverznim slučajevima, zna biti efektna, dokazao je američki republikanski senator Bob Corker, jedan od rijetkih koji se 2006. godine othrvao demokratskom cunamiju. Pitanje je hoće li se netko od naših predsjedničkih kandidata usuditi ići tako daleko.

Hoće li se ponoviti 2000. godina?

Dramatični – iako sve samo ne neočekivani – ulasci Milana Bandića i Dragana Primorca u predsjedničku utrku će poslužiti kao adekvatni povod da komentatori i “spinmajstori” urade svoje, odnosno da sljedeće predsjedničke izbore učine “zanimljivijim” nego što oni to jesu ili bi trebali biti.

Tako je “zdravorazumski” scenarij, prema kojemu bi Ivo Josipović trenutnu čvrstu prednost u anketama trebao eksploatirati pobjedom u prvom, a potom inercijskom pobjedom u drugom krugu, sada postaje ugrožen fenomenom Bandić.

Jutarnji list je objavio anketu u kojoj Josipović još uvijek drži prvo mjesto, ali mu za vratom sve više dahće Bandić. Razlika sada iznosi tek 1,9 posto, odnosno 4,6 posto kada se pribroje neodlučni. To je, uz dobro organiziranu i financiranu kampanju sasvim dovoljno. Ako Bandić uspije u anketama pred izbore sustići Josipovića, priča bi vrlo brzo bila završena…

…ili možda ne. Možda Bandiću pobjeda u prvom krugu, odnosno pobjeda koja bi bila brza i “glatka” izmankne. Nešto slično mu se dogodilo i na proljeće u Zagrebu kada je, suprotno očekivanjima, morao ići u “pripetavanje” s Kregarom. A njegova samouvjerenost se već ranije sudarila sa stvarnošću kada su 2005. godine zagrebački birači njegovoj listi nisu dozvolili apsolutnu većinu, pa se zato moralo u koaliciju s Tatjanom Holjevac.

Bandiću, međutim, daleko više prijeti povlačenje paralela s predsjedničkim izborima 2000. godine, gdje je prvo favorit bio hladni, “staloženi”, sigurni i konformistički kandidat Mate Granić – nešto kao današnji Josipović. Potom ga je u anketama brzo detronizirao karizmatski Budiša, koji se doimao “sigurnim izborom” otprilike isto onako kao što se danas “sigurnim izborom”, bez obzira na brojne nedostatke, smatra Bandić. Na kraju balade je, pak, pobjednikom postao Stipe Mesić, koji se smatrao autsajderom i koga na početku nije nitko shvaćao ozbiljno.

Nadan Vidošević se bez svake sumnje nada da bi upravo njemu pala uloga koju je 2000. godine odigrao Mesić. Istoj se prije pet godina nadao i Boris Mikšić koga su – isto kao i Mesića – ankete i komentatori ozbiljno potcijenili. Možda bi tada i bilo drame da se fine mrtve Hercegovke nisu pobrinule da u drugi krug uđe Jadranka Kosor.

U međuvremenu je Primorac – koji se također nada udarcu iz onoga što Amerikanci u bejzbol terminologiji nazivaju “left field” – svoj anketama nepotvrđeni optimizam nastojao opravdati pozivanjem na Obamu. To mu možda i nije najpametniji potez, s obzirom kako je Obamina zvijezda – barem što se njegove domovine tiče – posljednjih tjedana i mjeseci potamnila, pa bi Primorac sebe mogao implicitno proglasiti gubitnikom.