Pravi “test inteligencije” tek počinje

Cirkus zvan predsjednički izbori je završio. Hrvatska je, suočena s dvije loše opcije, odabrala manje lošu te će joj sljedećih pet godina na čelu biti Ivo Josipović.

“Test inteligencije”, kako nakon objave rezultata neki nazivaju ove izbore, ne bi trebao ostaviti previše razloga za trijumfalizam ili posebno zadovoljstvo. Treći hrvatski predsjednik je izabran prije svega kao stranački kandidat, odnosno kao kandidat hrvatskog političkog establishmenta, i to od strane žrtava tog istog establishmenta. Gotovo svi se slažu da njegove osobne kvalitete nisu imale gotovo nikakvog efekta na birače, odnosno da je glavni motiv za izbor bio ili protest protiv vladajuće stranke, protest protiv korupcije odnosno odbacivanje “problematičnih” likova, stranaka i hrvatske prošlosti s kojom se povezao njegov protivnik u drugom krugu.

Josipović, čija je kampanja inzistirala na “pravdi”, odnosno rješavanju gorućih socio-ekonomskih pitanja Hrvatske, na njenom će čelu imati vrlo male mogućnosti da svoja obećanja pretvara u djelo. Postoji vrlo malo razloga vjerovati da će tabula rasa koja je do predsjedničke kandidature došla svojom bezličnošću i “netalasanjem” pokazati nekakvu kralježnicu ili velike državničke sposobnosti na Pantovčaku. Činjenica da izvršnu vlast sada drži premijerka koja je također na svoj položaj došla beskrvšnošću i netalasanjem – a koju sada u nebesa dižu isti oni koji su to činili njenom sada sataniziranom prethodniku – ostavlja vrlo loš dojam o općem stanju hrvatske demokracije.

Još je žalosnije to što se tokom kampanje vrlo malo govorilo o gorućem problemu ustavnih promjena, odnosno što je novoizabrani predsjednik potvrdio svoj nadimak “lignje” šuteći o inicijativama da mu se oduzmu ovlasti, odnosno da se istom narodu koji ga je izabrao oduzme mogućnost neposrednog izbora.

Ostaje, međutim, nada da će u Hrvatskoj i dalje biti političara spremnih da ne plešu kako svira “orkestar stari”. Najsvjetliji primjer je Damir Kajin, koji je Josipoviću, iako deklariran kao njegov pristaša, poručio da će “biti isto onako žestoka oporba kao što je bio Tuđmanu” ukoliko na Pantovčaku bude “činio isto što je činio dok je bio kao saborski zastupnik”. Tek ako taj nonkonformistički i anti-euforijski stav bude prihvaćen od svih onih koji sada poput ovaca prate pastira Josipovića moći se će reći da je Hrvatska položila “test inteligencije”.

Oglasi

Glas lignji kao manjem zlu

Dok gledam dvojicu svojih bivših profesora kako u Cenzuri, emisiji TV Jadran, kako koriste posljednje sate pred izbornu šutnju kako bi komentirali nedjeljne izbore, bolno sam svjestan da ovu kampanju nisam pratio tako intenzivno nego kao prije prvog kruga. Isto tako mi nije previše ugodno pri pomisli da ću se morati odlučivati između dvojice kandidata koji nisu bili izbor u prvom krugi, i što ću morati smišljati zbilja dobra opravdanja za to da – simbolički rečeno – začepljenog nosa obavim svoju “građansku dužnost” u nedjelju.

Izbor u nedjelju je tako, bar što se mene tiče, izbor između dvije neugodne opcije. S jedne strane se nalazi bezlična lignja koja je, uza sve priče o novoj pravednosti, kandidat iza koga čvrsto stoji establishment i čiji bi izbor značio trijumf status quoa. Nadalje, sudeći po nekim najavama o ustavnim “reformama” kojima bi se ukinuo neposredni izbor predsjednika koje dolaze iz redova potencijalnih partnera njegove stranke, Josipovićeva pobjeda bi značila smrtnu ranu sve slabijoj hrvatskoj demokraciji.

S druge strane se nalazi gradonačelnik čija je višegodišnja sotonizacija u medijima velikim dijelom motivirana time da je on svojom pojavom, odnosno odbijanjem da igra ideologijom čvrsto definirani stranački igrokaz, postao opasnost za hrvatski establishment. Međutim, bez obzira na političke i ideološke motive neprijateljstva hrvatske medijske elite prema Bandiću, ova je kampanja više nego jasno pokazala njegove intelektualne i druge nedostatke koji ga čine daleko manje adekvatnim za posao hrvatskog predsjednika nego zagrebačkog gradonačelnika. Bandić je, za razliku od Josipovića, vodio toliko lošu kampanju da je potrebno biti veliki optimist da bi vjerovali da bi kao predsjednik bio bolji nego kao kandidat.

Optimizma u takvim količinama, s obzirom na slična iskustva iz bliske prošlosti, jednostavno nemam, pa je to razlog zbog koga ću u nedjelju između dva zla birati manje, odnosno dati glas Ivi Josipoviću. Uz nadu da će meni i drugima koji budu to činili za nekih pet godina ipak biti omogućeno da na isti način pokušaju ispraviti posljedice te svoje odluke.

Josipović – posljednji neposredno izabrani predsjednik?

Najava Jadranke Kosor o tome da će se krenuti u mijenjanje izbornih zakona, odnosno da će predsjednički kandidati ubuduće morati prikupljati 50.000 umjesto 10.000 potpisa za kandidaturu, bit će bez svake sumnje pozdravljena od strane velikog dijela javnosti. Otprilike iz istih onih razloga zbog kojih su se svojevremeno izražavale simpatije za nastojanje Mislava Bage da se spasi od ritualnog predizbornog ugošćivanja kojekavih redikula na HRT-u.

A zbilja se ne može reći kako za takav stav nema argumenata. Predsjednički izbori na kojima sudjeluje tucet i više kandidata, a od kojih barem nekoliko dobije manje glasova nego što je prikupilo potoisa, u postojećim okolnostima često predstavljaju parodiju demokracije. To je možda najbolje pokazao slučaj Nove TV koja je ove godine odlučila otkazati predsjedničku debatu umjesto da maltretira gledatelje sa međusobnim svađama autsajdera, dok pravi favoriti – kao što su Josipović i Bandić – nemaju prilike ništa pametno reći.

Međutim, nastojanje da se “zavede red”, odnosno da se hrvatska politička scena “normalizira” u sebi krije mnogo veću opasnost od one koju kikiriki-kandidati i stranke predstavljaju za mentalno zdravlje TV-voditelja. Njime se na “elegantan” način ograničava demokracija, odnosno praktički uvodi imovinski cenzus za pasivno biračko pravo. Jedini predsjednički kandidati koji se uopće mogu natjecati tako postaju oni koji iza sebe imaju novac ili logistiku koju pružaju “jake”, odnosno “etablirane” stranke.

To u praksi znači da će na Pantovčak moći ubuduće dolaziti samo oni kandidati koji nisu spremni “talasati” da se ne zamjere velikim stranačkim igračima, odnosno oni koji su za novac spremni nuditi kojekakve usluge.

A kako stvari idu, možda više neće ni oni. Josipović, koga hrvatski medijski establishment slavi zato što je “dosadan”, “neprimjetan” i “normalan”, odnosno zato što je kao takav “bliži Evropi”, vrlo lako bi mogao postati posljednji neposredno izabrani hrvatski predsjednik. Ista ona “linija manjeg otpora” zbog koje se podržava Josipović, a zbog koje je Kosor nakon odlaska Sanadera postala velikom spasiteljicom Hrvatske, bi mogla dovesti da se neposredni izbori jednostavno ukinu kao “gubljenje vremena”.

Ako hrvatski predsjednik već mora biti bezlična lignja, onda je jeftinije da ta bezlična lignja bude izabrana u Saboru. A istom takvom logikom – kao i pričom o “previše stranaka” koja vodi natrag u jednostranačje – će se i sam demokratski proces ukinuti kao “skup”, “kompliciran” i previše riskantan, s obzirom da “neuki” i “povodljivi” birači uvijek mogu izabrati “tamu” kao što su Bandić i Kerum.

Zbog svega toga će biti prilično zanimljivo otići na biralište 10. siječnja 2010.

Hrvatski establishment se opredijelio za Josipovića

Do 10. siječnja ima još dosta vremena, a povijesna iskustva govore kako se dotada svašta može dogoditi. Uzimajući to u obzir, ipak se na temelju prvih reakcija može zaključiti kako je “smart money” na strani pobjede Josipovića.

Razlozi za to su samo djelomično matematičke prirode, odnosno činjenice da je razlika između sadašnjeg i bivšeg SDP-ovca tolika da će Bandić morati uložiti daleko više truda i novaca da je nadoknadi nego što je to bio slučaj u dosadašnjoj kampanji. Stvar je mnogo jednostavnija – iza Josipovića se, sudeći po najavama HSLS-ovog čelnika Darinka Kosora, kao i špekulacijama o Vidoševićevoj potpori koje objavljuje Jutarnji list – počinje svrstavati hrvatski politički establishment. To znači da će se Bandić morati boriti ne samo protiv matematike, nego i protiv nimalo prijateljski nastrojenih medija.

Dijelom je to zato što bi Bandić van Pantovčaka, poput Sanadera van Banskih dvora, mogao biti savršeni Pedro koji visi za sve što je loše u Hrvatskoj. Dijelom je to zato što neobrazovani i “sirovi” populist Bandić nikada, zapravo, nije bio dio “pravog” hrvatskog establishmenta koji se temelji na elitizmu. A najvažnije je to što je Josipović jednostavnije, “elegantnije” rješenje, odnosno što bi njegova pobjeda na Pantovčak dovela ekscesima i “soliranju” nesklonog političara koji se neće miješati tamo gdje mu nije mjesto, odnosno kvariti nečije interese.  Dakle, establishment će ići na sigurnu opciju, odnosno – sasvim u skladu s današnjim hrvatskim običajima – linijom manjeg otpora.

Prvi rezultati i prvi dojmovi

Kako stvari stoje – po onome što su rekle izlazne ankete, a i dosad “procureni” neslužbeni i djelomični rezultati DIP-a – na predsjedničkim izborima nije bilo nekih velikih iznenađenja. Nizak odziv, a na kraju i ne baš previše dobra kampanja, su se pobrinuli da sve bude po unaprijed utvrđenom scenariju. Dakle, u prvi krug je bez problema ušao Ivo Josipović, a iza njega Milan Bandić.

Sada će tek postati zanimljivo. Hoće li se ponoviti scenarij iz 2000. i 2005. godine u Hrvatskoj gdje pobjednik prvog kruga ima konačnu pobjedu u džepu? Ili će se ponoviti scenarij iz Rumunjske prije par tjedana gdje je ljevičarskog kandidata – pobjednika prvog kruga – u drugom krugu satrala udružena desnica?

Sve će ovisiti o tome hoće li Milanović pokazati da nije ništa naučio od 2007. godine i ponovno sebi dozvoliti da iščupa poraz iz ralja pobjede. Josipovićev uspjeh mnogi tumače time da u njegovoj kampanji nije bilo puno Milanovića. Uspjeh Bandića se, pak, tumači time da nije ulazio u polemiku i sučeljavanja s protukandidatima.

Njih dvojica će se, pak, morati suočiti na televiziji, i tu bi Josipović trebao imati prednost. S druge strane, prije pet godina je Mesić sebi dozvolio da bude u jednoj od tri debate bude poražen od Kosor, pa ništa nije isključeno.

U svakom slučaju, sljedeća dva tjedna će biti prilično zanimljiva.

Zašto će moj glas otići Vidoševiću

Nastojeći preduhitriti službenu ili neslužbenu izbornu šutnju, odlučio sam nastaviti s predizbornom tradicijom ustanovljenom prije par godina na svojim blogovma, te javno obznaniti svoje glasačke preference. U slučaju prvog kruga izbora za predsjednika Republike koji će se održati 27. prosinca čitateljima koji imaju biračko pravo bih sugerirao da se povedu za mojim primjerom i na listiću zaokruže Nadana Vidoševića.

Za to postoji nekoliko razloga. Prvi je onaj najbanalniji – Vidošević, stjecajem okolnosti, potječe iz istog kvarta kao autor ovih redova. Pomisao da bi na čelo države mogao stati homey iz hooda je malo previše intrigantna da se na nju ne obrati određena pažnja.

No, većina čitatelja, pretpostavljam, ne potječe iz našeg kvarta, pa im moram pokušati dati dodatne argumente. Jedan od njih je taj da je od svih kandidata upravo Vidošević imao najbolju kampanju, odnosno da se uspio predstaviti u najboljem mogućem svjetlu – kao obrazovan, profinjen i odmjeren čovjek sa zdravim smislom za humor, kao uspješan ekonomist, kao bivši političar koji je uspio prebroditi ideološke, kulturne, pa čak i međunacionalne ponore. Koliko takva slika odgovara istini, a koliko je posljedica rada PR majstora je drugo pitanje; ono što je neupitno da se taj trud mora na određen način honorirati.

Ipak, najvažniji razlog je prilično jednostavan i tiče se bešćutnih predizbornih jednaždbi. Ako se pogledaju ankete, jasno je da Josipović ulazi u drug krug; borba će se, dakle, voditi za drugo mjesto i upravo tu prosječni birač može dati onaj važan “presudan” glas koji bi mogao utjecati na konačni ishod. A u tom slučaju odgovorni birač mora dobro razmisliti koji mu je od dvojice najizglednijih Josipovićevih kandidata više odgovara. Ako više odgovara Bandić, onda će se glas dati njemu. Ako više odgovara Vidošević, onda će se, kao što to namjerava autor ovih redova, glas dati njemu.

Dakle, autor ovih redova se odlučio između dvojice boraca za drugo mjesto. Iako se i među ostalim kandidatima nalaze neki kojima bi u nekim drugim okolnostima možda i dao podršku, nemam namjeru da mi glas propadne u nižerazrednom Vratniku. Umjesto toga ću zanemariti raju i na biralištu igrati na taktiku.

Nadanovska moderna vremena

Nadan “Lep kao greh” Vidošević je danas prilikom vožnje automobilom chatao s korisnicima T-portala, te je odgovarao na niz ponekad i provokativnih pitanja. Najzanimljivije pitanje i najzanimljiviji odgovor će, s druge strane, najvjerojatnije promaknuti pratiteljima ove inače ne baš naročito zanimljive i produhovljene predsjedničke kampanje.

Kada je upitan bi li podnio ostavku s mjesta predsjednika da se nađe u preljubničkoj situaciji u kakvoj se našao Berlusconi, Vidošević je izjavio kakone bi, jer “to nije bitno za vođenje zemlje”.

“Treći hrvatski predsjednik” je danas tako izrekao stav koji ga, barem kada su u pitanju društvena pitanja, u ideološkom smislu odljepljuje od konzervativne desnice i smješta, ako ne baš na liberalnu ljevicu, onda sigurno u liberalni centar. Čvrsto dijeljenje privatnog i javnog života,, odnosno izostanak političkih posljedica za privatne “nestašluke” i skretanje s “obiteljskih vrijednosti” je mantra koja je karakteristična za zapadnu liberalnu ljevicu. Ona se prvi put pojavila kada je trebalo pronaći neki dobar razlog za ostanak Billa Clintona u Bijeloj kući nakon izbijanja afere Monicagate. Kasnije se primjenjivala i na Hrvatsku kada je trebalo Račanu s dnevnog reda skinuti četiri braka, a tu praksu su iz jednostavnih dnevnopolitičkih interesa i vlastitih privatnih života prihvatili i desničari kao Šeks i Kalmeta.

Vidošević je,  s druge strane, taj stav izrekao na najeksplicitniji mogući način, označivši time ideološki raskid sa svojom bivšom strankom. Cinici će, dakako, u svemu tome vidjeti preventivno “cijepljenje” Vidoševića u slučaju da previše radoznali mediji uspiju iščeprkati probleme nalik na one koji danas muče Tigera Woodsa. Oni još ciničniji će u svemu tome vidjeti i lukavi izborni “spin” s ciljem da se torpedira Primorac, odnosno  sugeriranje podsvjesne poruke kako predsjednik HGK “žene zavodi”, dok bivši ministar “žene tuče”.

Bilo kako bilo, čini se da je ova Vidoševićeva izjava njegove suparnike uhvatila nespremne, te na nju nisu adekvatno reagirali. Ako pak do neke reakcije tiče, manje je vjerojatno da će ona doći iz redova HDZ-a ili desnice. Glavni napadi na Vidoševića će dolaziti od strane feministica s ljevice.

“Put ka sreći”: Potrošeni spot

Stječe se dojam kako se na internetskim forumima u Hrvatskoj digla kuka i motika protiv Tomislava Klauškog, i to zahvaljujući njegovom članku u kome se osvrće na “Put ka sreći”, predizborni spot SDP-ovog predsjedničkog kandidata Ive Josipovića. Može se pretpostaviti da glavnu harangu vode simpatizeri dotične stranke, kojima se ne sviđa da se o njihovom kandidatu i njegovoj kampanji može pisati na ikoji drugi način nego hagiografski. A sam ironični naslov, u kome se sugerira da u Josipovićevom spotu sudjeluju “samoubojice” i “narkomani” jasno ukazuje da to nije slučaj.

Ironija s kojom nastupa Tomislav Klauški, dakako, nije jedini način na koji bi se moglo pristupiti tom prvom važnijem događaju u inače ne baš urnebesnoj kampanji kandidata koji po anketama još uvijek drži prvo mjesto, iako mu čak i najvatreniji poklonici ne mogu osporiti beskrvnost.

Iza spota je, naime, stajao prilično inteligentan koncept. Josipović je, okupljajući glazbenu četu svojih sljedbenika, nastojao sebe predstaviti kao predsjednika svih građana, odnosno kandidata koji, za razliku od drugih, neće moći računati samo na ograničeno, ideološki i lokalpatriotski “nabrijano” glasačko tijelo. Našlo se to ne samo u izboru izvođača, nego i u stilu s kojom se “Put ka sreći” izvodi. Našlo se tu mjesta i za urbani rock “mlade ekipe” i za umirovljeničke šlagere i za ruralne tamburice; zastupljeni su i Zagreb, Rijeka, Slavonija, Dalmacija.

Međutim, taj je dobar koncept kompromitiran na jednom malom detalju – samoj pjesmi. Onima koji, za razliku od većine hrvatskih birača, nemaju memoriju zlatne ribice, će u oči upasti to da pjesma Gorana Bareta nije nimalo originalna, odnosno da je već bila korištena u izborne svrhe, i to s “velikim uspjehom” od strane tada vladajuće koalicije SDP-HNS, o čemu svjedoče rezultati parlamentarnih izbora 2003. godine.

Dakle, ovaj “genijalni” spot nije ništa drugo do reciklaža, odnosno ništa drugo nego još jedan dobar argument cinicima kako se hrvatska politika svodi na depresivno ponavljanje jednog te istog. Neka od lica koja se pojavljuju u spotu jesu nova, ali većina je dobro poznata, a u nekakvom političko-propagandnom smislu se već potrošila 2000. godine. Kao i stranka čijeg kandidata podržavaju, uostalom.

Izborni spotovi: Sve što je tuđe nije im strano

Tina Lakić se u svom komentaru na net.hr žali zbog toga što hrvatski predsjednički kandidati ili, preciznije, njihovi PR timovi pokazuju nevjerojatan nedostatak inspiracije i originalnosti, pa se tako izborni video-spotovi svode na recikliranje “drugorazredne” robe, odnosno godinama starih video-spotova američkih predsjedničkih kandidata. Kampanja koja će, stjecajem okolnosti, u svom službenom roku biti jedna od najdužih, tako bi mogla postati jednom od najbezličnijih i najdosadnijih, dio te bezličnosti će, zahvaljujući izbornim zakonima, platiti i hrvatski porezni obveznici.

Kao primjer te “bezličnosti”, odnosno intelektualne lijenosti se navodi spot Milana Bandića koji predstavlja kopiju 25 godina starog spota “Morning in America” (“Jutro u Americi”) kojim je Ronald Reagan sebi osigurao drugi predsjednički mandat i jednu od rekordnih izbornih pobjeda nad demokratima. Njegovom suparniku Nadanu Vidoševiću su, pak, “provalili” da je svoj simpatični spot u kojem iznosi svoje predsjedničke kvalifikacije referentu Zavoda za zapošljavanje “skinuo” od spota koji je guverner Novog Meksika Bill Richardson koristio u kampanji za predsjedničku nominaciju američke Demokratske stranke.

Lakić u svom tekstu tvrdi da su PR agencije koje rade ovakve spotove najvjerojatnije previše naplatile usluge svojim klijentima, odnosno da je Bandiću i Vidoševiću bilo dovoljno malo “poguglati” pa da shvate da njima, a kasnije i samim biračima, nude “bofl” robu.

Teško bi se, međutim, ovakvo korištenje “bofl” robe moglo shvatiti kao najgori grijeh izborne kampanje, a još teže je zamisliti da će prosječna “kumica s placa” ili umirovljenik provoditi sate na YouTubeu pokušajući “ubrati” koji je to izborni spot koji kandidat ukrao.

Uostalom, teško da bi se ovakva primjena načela “sve što je tuđe, nije mi strano” u izbronoj propagandi mogla smatrati nekakvim posebnim skandalom, a niti nečim posebno novim. Godine 1997. je tako SDP za lokalne izbore koristio slogan “Pošteno” – isti onaj koji je par godina prije u Srbiji koristila Demokratska stranka. Danas, pak, Srpska radikalna stranka trpi kritike zbog korištenja tradicionalnog HDZ-ovog slogana “Zna se” za izvanredne izbore u beogradskoj općini Voždovac.

Ako se ide još dalje u prošlost, vidjet će se da je ovakva “kreativnost” bila uobičajena davno prije suvremenih medija, pa i demokracije. Tako je najdugotrajnija hrvatska politička sapunica – ona ustaško-partizanska – ima soundtrack sastavljen od brojnih covera. Neslužbena ustaška himna “Evo zore, evo dana” je, ovisno o različitim izvorima, prepjev partizanskih “Na Kordunu grob do groba”, odnosno “Sa ovčara i kablara”. Njen partizanski ekvivalent “Po šumama i gorama” je, pak, prepjev himne boljševičkih partizana na ruskom Dalekom Istoku iz vremena građanskog rata, a koja je, pak, “skinuta” od marša par godina prije skladanog za sibirske pukovnije carističke vojske.

Uz ovako bogatu tradiciju korištenja tuđih ideja u svrhu vlastite političke propagande, kritika neoriginalnosti izbornih spotova nema baš nekog prevelikog smisla. Ono zbog čega bi se ta “bofl roba” trebala kritizirati jest način na koji se koristi. HDZ je, na primjer, godine 2007. bio od svojih uzora – britanskih konzervativaca – daleko uspješniji koristeći slogane kojima su se birači plašili visokim porezima kada ljevica dođe na vlast. Makedonskim socijaldemokratima je, pak, kontroverzni spot temeljen na britanskoj TV-parodiji trebao biti daleko korisniji u situacijama kada se nastoji zadržati nego osvojiti vlast.

Ista se stvar, tako, može reći i za Bandićev remake Reaganovog “Jutra u Americi”, koji bi bio daleko efektniji da ga je zagrebački gradonačelnik koristio prije nekoliko mjeseci na lokalnim izborima, odnosno da ga “pričuva” kada bude potrebno braniti drugi predsjednički mandat. Vizija sretne, zadovoljne i prosperitetne Hrvatske je nešto što će birači u okolnostima ekonomske krize teško pomiriti s vlastitom realnošću. Bandić je ovime “promašio ceo fudbal” i njegovi konkurenti bi ga – da u Hrvatskoj postoji tradicija izbornih protu-spotova, mogli lako pokopati sa spotom zvanim “Sumrak u Hrvatskoj”.

Ali, PR agencije se kod nas, pomalo preplašene time što se bezazlena “kreativnost” tretira kao skandal, to izgleda još neće usuditi. Kao što se eksplicitno negativna kampanja zasad neće smatrati “politički korektnom”. A da ona, čak i u nekim kontroverznim slučajevima, zna biti efektna, dokazao je američki republikanski senator Bob Corker, jedan od rijetkih koji se 2006. godine othrvao demokratskom cunamiju. Pitanje je hoće li se netko od naših predsjedničkih kandidata usuditi ići tako daleko.

Alka u ništa

Sljedeći predsjednički izbori će biti nešto manji zanimljivi, ali zato i biračima manje teški za odlučivanje. To je jedna od utjeha za fanove i sljedbenike Alke Vuice koja nije uspjela skupiti nužnih 10.000 potpisa za predsjedničku kandidaturu.

Mora se priznati da ovo za Alku Vuicu predstavlja težak udarac, jer je neuspjeh u pokušaju samog ulaska u predsjedničku utrku više nego jasan pokazatelj njenog stvarnog položaja u hijerarhiji hrvatskih celebrityja. Točnije, Vuičina neuspjela kampanja za Pantovčak, koja je zapela na prvom proceduralnoj etapi, je čini manje relevantnom za hrvatsku politiku – a samim time i za sve što je važno za život u Hrvatskoj – od raznoraznih anonimusa. Od Vuice se tako inteligentnijim pokazao i Siniša Vuco, koji je na vrijeme znao od svoje predsjedničke kampanje napraviti “promotivni spin” i tako izbjeći blamažu.

Ako se, pak, Vuica odluči za nastavak političke karijere, morat će naučiti sportski podnositi poraze. Njena reakcija na prvu izbornu pljusku pokazuje veliku količinu neiskustva, odnosno svoj fijasko nastoji opravdati nekim mutnim radnjama iz tabora drugih kandidata. A uz to ide i duboko razočaranje u cijeli sistem, koji je Vuica izrazila u pismu Večernjem listu:

Moje iskustvo u ovoj kampanji je veliko i sa žaljenjem zaključujem da sam došla do zaključka da narod kao većina ne bira ni svoje predstavnike ni svoje predsjednike, jer oni koji imaju moć, novac, organizaciju i logistiku istog, suvereno vladaju nad onima koji to nemaju. Demokracija je privid vladavine naroda jer organizirane grupacije moći manipuliraju većinom svojim utjecajem i novcem.

Najžalosnija stvar u ovoj priči jest što je prilično lako složiti s takvom depresivnom procjenom situacije. Međutim, opet se postavlja pitanje na kojem je to pustom otoku Alka Vuica provela posljednjih dvadesetak godina?

A ako jedna darovita umjetnica i društvena komentatorica nije sve to vrijeme mogla vidjeti koliko je car, postavlja se pitanje koliko su to u stanju oni obični ljudi. Isti oni koji će 27. prosinca otići na birališta poput ovaca za klanje, i tako zapečatiti svoju i sudbinu svojih potomaka.