RETRO-RECENZIJA: Amelie (Le fabuleux destin d’Amélie Poulain, 2001)

uloge: Audrey Tatou, Matthieu Kassovitz, Rufus, Yolande Moreau, Artus de
 Penguern, Urbain Cancelier, Dominique Pinon, Isabelle Nanty, Claire Maurier, Clotilde
 Mollett, Lorella Cravotta, Flora Guiet
 glazba: Yann Tiersen
 scenarij: Guillaume Laurant (sinopsis: Jean-Pierre Jeunet)
 režija: Jean-Pierre Jeunet
 proizvodnja: UGC/Canal Plus/FR3/MMC, Francuska/Njemačka, 2001.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 122'

Jean-Pierre Jeunet je francuski režiser vecini filmofila poznat po svojim zaslugama za torpediranje filmske sage o Alienu (Alien: Uskrsnuće). Prije svog holivudskog fijaska Jeunet je pak stvorio reputaciju među art-publikom zahvaljujući neobičnim ali i prilično mračnim filmovima kao što su Delicatessen i Grad izgubljene djece. Jeunet je nakon svega odlučio otvoriti novu stranicu u svojoj karijeri te je snimio Amelie, punokrvnu romantičnu komediju o istoimenoj povučenoj konobarici (Tatou) s Monmartrea koja stjecajem okolnosti odlučuje pomagati ljudima oko sebe da riješe svoje probleme. Kao što to obično bude u takvim situacijama, Amelie je najmanje u stanju pomoći samoj sebi, pogotovo na ljubavnom planu, te će joj trebati dosta vremena i napora da konačno priđe mladom Ninu (Kassovitz). Ova romantična komedijica je prilično iznenadila art-snobove na kanskom festivalu, pa Amelie nije završila u službenoj konkurenciji. Nerazumijevanje kulturnog establishmenta je, pak, nadoknađeno oduševljenjem francuske publike, kao i političke kreme, uključujući predsjednika Chiraca i premijera Jospina, koja je nahvalila film i dovela do toga da isti uđe u uži izbor za “Oscara” na stranom jeziku. Iako Amelie predstavlja prilično neobično “evropsko” i “umjetničko” izdanje ovog u Hollywoodu hipereskploatiranog žanra, iako se šarmantna Audrey Tatou i niz izvrsnih karakternih glumaca itekako trude svoje likove učiniti što zanimljivijim publici i iako Jeunet još jednom koristi priliku da pokaže vrhunsko režijsko umijece, Amelie savršenošžću forme nikako ne može sakriti nedostatak sadržaja. Jeunet je na kraju toliko zaljubljen u svoje kadrove da je dopustio da film traje barem pola sata duže nego sto je trebalo. Ipak, usprkos toga što najvjerojatnije neće ući u filmske antologije, Amelie će gledateljima ipak izmamiti smiješak na licu. A to je, možda i najvažnije.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 7. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Dvorište smrti (The Killing Yard, 2001)

 

uloge: Alan Alda, Morris Chestnut, Rose McGowan, Lindsay Owen Pierre,
 Dean Patrick Flemyng, Tyron Benskin, Christopher Heyerdahl, Tony Nardi
 glazba: Patrice Rushen
 scenarij: Benita Garvin
 rezija: Euzhan Palcy
 proizvodnja: Paramount/Showtime, SAD, 2001.
 distribucija: VTI
 trajanje: 110'

Za današnje generacije Attica ne znači ništa drugo nego repliku iz Lumetovog Pasjeg popodneva, ali prije trideset godina to se ime po svojem zlu glasu moglo mjeriti s Watergateom i Vijetnamom. Godine 1971. u Attici, kaznionici u saveznoj državi New York, pretežno crni zatvorenici su digli ustanak protiv brutalne uprave i uzeli nekoliko desetaka bijelih čuvara kao taoce. Nakon četiri dana bezuspješnih pregovora guverner Nelson Rockfeller je na njih poslao Nacionalnu gardu što je rezultiralo masakrom. Tri godine nakon tih događaja (koje je John Frankenheimer prije par godina prikazao u Pobuni u zatvoru Attica), oni su dobili svoj sudski epilog koji je predmet kablovskog TV-filma Dvorište smrti. Ugledni odvjetnik Ernie Goodman (Alda) nevoljko pristaje preuzeti obranu Shanga (Chestnut), crnog zatvorenika koji je bio jedan od kolovođa pobune i kojemu vlasti po svaku cijenu žele “prišiti” optužbe za brutalna umorstva. Goodman se prilikom procesa mora suočiti ne samo s prljavom taktikom svojih sudskih protivnika i vlastitim sve ozbiljnijim zdravstvenim problemima, nego i nepovjerenjem svog klijenta kojeg je život bio naučio da od bijelaca i njihove pravne države očekuje sve najgore. Dvorište smrti je tipični rutinerski TV-proizvod nastao na osnovu istinitih događaja, kojeg krasi vrlo dobra gluma (pogotovo u slučaju Alana Alde) ali i prilična predvidljivost te slijepo držanje klišeja američke sudske drame. Dvorištu smrti je dodatni problem i to što u nastojanju da sve svede na sudsku dramu nije dovoljno pažnje obratio socio-političkom kontekstu Amerike ranih 70-tih. Zbog toga Dvorište smrti ne zaslužuje išta više od prolazne ocjene, te se može preporučiti samo onima koji ne znaju kako bi drukčije proveli dva sata.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 18. travnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

RETRO-RECENZIJA: Inferno (1999)

uloge: Jean-Claude Van Damme, Danny Trejo, Gabrielle Fitzpatrick, Pat
 Morita, Vincente Schiavelli, Jaime Pressly, Larry Drake, Paul Koslo, Jeff
 Kober, Priscilla Pointer
 glazba: Bill Conti
 scenarij: Tom O'Rourke
 režija: John G. Avildsen
 proizvodnja: Lomax, SAD, 1999.
 distribucija: Niko
 trajanje: 96 '

Inferno je još jedan primjer kako knjigu ne treba suditi po koricama. Naime, domaća (i svjetska) kritika je ovaj film pokopala samo zato a) što je originalno bio snimljen kao “direct to video” (iako je kod nas došao cak u kina) i b) što u njemu glavnu ulogu tumači belgijski filmski tabator Jean- Claude Van Damme. Neki od kritičara su se čak zgražali što je režiju potpisao jedan nekoć tako ugledan režiser kao John G. Avildsen (Rocky, Karate Kid). No, oni koji ovom filmu budu prišli bez nekih predrasuda će se prilično ugodno iznenaditi već na samom početku, jer je glavni protagonist prilično atipičan za vandamovske akcijade. Naime, Eddie Lomax (Van Damme) je bivši vojnik toliko mučen svojom krvavom proslošću da je odlučio izvrsiti samoubojstvo. Ali prije toga se mora oprostiti od Johnnyja (Trejo), svog ratnog druga i najboljeg prijatelja koji živi u okolici pustinjskog gradića na američkom Jugozapadu. Na putu ga presretne skupina lokalnih đikana koja će mu ukrasti motocikl. Eddie je sada promijenio prioritete i odlučuje vratiti motocikl te svoje destruktivne sklonosti usmjerava prema siledžijama i njihovim narko- krijumčarskim sponzorima, pri ćemu će pomoc dobiti od strane lokalnog življa kojima je dosta terora. Naravno da scenarij nije previše originalan, te da je prepun klišeja i predvidljivosti. Naravno da Van Damme nije glumac Olivierovog kalibra. Ali u ovakvom filmu to i nije važno; Van Dammeove nedostatke će nadoknaditi moćna gomilica vrsnih epizodista, a i Van Dammeov stil glume se čini primjerenim za lik kojeg tumači. Sama priča i likovi su gotovo nadrealni, a na trenutke morbidni humor i bizarni likovi lokalnih žitelja kao da su ispali iz Lynchovog filma. No, Avildsen se nema namjere natjecati s art-filmašima; Inferno svoju inspiraciju crpi iz klasika kao što su Yojimbo, špageti-vesterni i niskobudžetne tras-bum akcijade iz 70-tih godina (čiji je zaštitni znak bio vječni negativac Paul Koslo, koji se ovdje pojavljuje u maloj ulozi šefa motociklisticke bande). Avildsen se očito dobro zabavljao, napunivši film svim onim sto nedostaje prosječnom holivudskom filmu u današnjim uškopljenim “politlčki korektnim” vremenima – nasiljem i seksom, pa zahvaljujući formuli “ševa šora šega” Inferno predstavlja trash-poslasticu koju nijedan ljubitelj B-filma ne smije propustiti.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 17. travnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Bolničarka Betty (Nurse Betty, 2000)

uloge: Renee Zellweger, Morgan Freeman, Chris Rock, Greg Kinnear,
 Aaron Eckhart, Tia Texada, Crispin Glover, Pruitt Taylor Vince, Kathleen
 Wilhoite, Elizabeth Mitchell, Susan Barnes, Harriet Harris, Sung Hi Lee
 glazba: Rolfe Kent
 scenarij: John C. Richards & James Flamberg (sinopsis: John C. Richards)
 režija: Neil La Bute
 proizvodnja: Gramercy/Propaganda/IMF, SAD/Njemacka, 2000.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 110'

Neil La Bute je američki filmaš koji uživa veliki ugled zahvaljujuci svojim ultra-crnim komedijama In Company of Men i Your Friends and Neighbors. Naravno, te filmove kod nasmo vidjeli, a ni Bolničarka Betty se ne bi pojavila u našim kinima da Renee Zellweger nije dobila par nagrada za glavnu ulogu, odnosno John C. Richards i James Flamberg “Zlatnu palmu” za scenarij. Usprkos velikoj pompi, film je relativno neprimjetno prošao u našim kinima, a sada na DVD-u imamo prilike vidjeti i zašto. Naime, iako se Bolničarka Betty reklamira kao urnebesna komedija koja ismijava brisanje granice stvarnosti i mašte u suvremenom, medijima kontroliranom svijetu, ona to ipak nije. Glavna junakinja je Betty Sizemore (Zellweger), kućanica iz Kansas Cityja opsjednuta sapunjačom “Razlog za život”, odnosno njenim protagonistom, Georgeom McCordom alias dr. Davidom Ravellom (Kinnear). Za njenog muža Dela (Eckhart) se ispostavi ne samo da je preljubnik, nego da je i upetljan u sumnjive poslove koji će ga stajati ne samo života, nego i izvjesnih dijelova anatomije. Stjecajem okolnosti, Betty je bila svjedokom tog procesa i šok ce je baciti s onu stranu duševnog zdravlja. Uvjerena kako je “Razlog za život” stvaran, a ona sama bivša supruga dr. Ravella, Betty kreće put Los Angelesa gdje se nalazi fiktivna bolnica u kojoj njen junak radi. U međuvremenu, Charlie (Freeman) i Wesley (Rock), profesionalne ubojice odgovorne za smrt njenog supruga, uvjerene su kako se upravo u njenom automobilu nalazi heroin zbog kojeg su počinili zlocin te odlučuju tražiti širom Amerike. Iako se tu i tamo nađe pokoji smiješni trenutak, Bolničarka Betty je previše ozbiljna da bi se mogla nazvati komedijom. Jednostavno, nakon što smo imali prilike vidjeti brutalni trenutak umorstva, Le Buteov pokušaj ubacivanja humora više ne funkcionira i kvazikomično finale je sve nego katartično. Ono sto spašava ovaj film jesu prije svega izvrsne glumačke izvedbe, pri čemu Renee Zelwegger, jednoj od najvećih komičarki današnjeg Hollywooda, savršeno društvo čini Morgan Freeman u jednom od svojih najdirljivijih izdanja. Na žalost, to nije dovoljno da Bolničarka Betty ne završi kao jedno od neugodnijih iznenađenja na našem video-tržištu.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 16. travnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

RETRO-RECENZIJA: Odjednom princeza (The Princess Diaries, 2001)

uloge: Anne Hatthaway, Julie Andrews, Heather Matarazzo, Mandy Moore,
 Caroline Goodall, Hector Elizondo, Robert Schwartzman, Eric von Detten,
 Patrick Fleuger, Sean O'Brian, Sandra Oh, Kathleen Marshall, Larry Miller
 glazba: John Debney
 scenarij: Gina Wendkos (po romanu Meg Cabot)
 režija: Gary Marshall
 proizvodnja: Walt Disney, SAD, 2001.
 distribucija: Continental
 trajanje: 115'

Jefferson i Robespierre se mogu okretati u grobu koliko god hoće, ali dva stoljeća republikanske propagande nisu odvikle djevojčice od toga da sanjaju o tome kako će jednog dana biti princeze. Upravo to se događa protagonistici filma Odjednom princeza, 15-godišnjoj Miji Therompolis (Hatthaway), učenici iz San Francisca koja živi s majkom, slobodnom umjetnicom Helen Thermopolis (Goodall). Naime, ispostavi se da je njen vanbračni otac nitko drugi do princ male evropske države po imenu Genovija, te da je Mia postala prijestonasljednicom. U San Francisco dolazi njena baka, kraljica Clarisse (Andrews), koja se odmah daje na posao kako bi zbunjenu i nesigurnu tinejdžericu pripremila za zahtjevan posao budućeg državnog poglavara. Ona će Miu ne samo naučiti aristokratskim manirama, nego će i njen izgled ružnog pačeta biti transformiran, čineći je odjednom najpopularnijom djevojkom u srednjoj školi. Kada se uzme u obzir da je riječ o Disneyevom filmu (koji je, štovise, dobio za današnji Hollywood prilično rijedak “G” cenzorski rejting) te da iza kamere stoji Gary Marshall (Zgodna žena), lako je očekivati da će ekran zračiti dijabetesom. Marshall, kao i scenaristica Gina Wendkos, nimalo ne iznevjeravaju takva očekivanja, te umjesto likova imamo kartonske predloške, a svaki događaj u filmu je maksimalno predvidljiv svakome onom kome su u djetinjstvu čitali “Pepeljugu” za laku noć. Srećom, tu i tamo Marshall dozvoli pokoji tračak originalnosti (poput lika Mijinog susjeda), a i glumačka ekipa na čelu s mladom Ann Hatthaway je dovoljno darovita i šarmantna da svojom izvedbom uspije izvući ovaj film iz gliba holivudskog mediokriteta. Najbolji posao je, dakako, obavila 65- godišnja Julie Andrews, koja usprkos dosta desetljeća na svojim plećima izgleda jednako šarmantno kao u doba kada je glumila junakinju Mary Poppins. Zbog svega toga, i nadasve pozitivnih vibracija kojima odiše ovaj film, Odjednom princeza predstavlja suvremenu bajku u kojoj mogu uživati čak i oni koji ne mogu zamisliti petak bez čitanja “Glorije”.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 16. travnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Jedan jedini (The One, 2001)

uloge: Jet Li, Carla Gugino, Delroy Lindo, Jason Statham, James Morrison,
 Dylan Bruno, Richard Steinmetz, Darin Morgan
 scenarij: Glen Morgan & James Wong
 režija: James Wong
 proizvodnja: Hard Eight/Revolution Studios/Columbia, SAD, 2001.
 distribucija: Continental
 trajanje: 87'

Jedan jedini predstavlja dobar primjer kako je Hollywood u stanju usvinjiti i najintrigantniju ideju. Ništa ne pomaže to što iza projekta stoji dvojac Morgan-Wong, tipovi zaslužni za najsvjetlije trenutke Dosjea X i Millenniuma. Naime, ideja o paralelnim svjetovima je kompromitirana na samom početku – u ovom filmu ih ima konačan broj (125) i svaki od njihovih stanovnika ima fizički identične verzije samog sebe u svakom od njih. Kada jedan od njih umre, životna energija se preraspođuje na preživjele čineći ih jačima. Bivši interdimenzionalni policajac Yu Law (Li) je ovo shvatio te počeo zloupotrebljavati dimenzionalne crvotočine i likvidirati svoje kopije po drugim svjetovima kako bi postao sve jači i stekao božanske moći. Na kraju ostaju jedino Yu Law i Gabe (Li), skromni losanđeleski policijski specijalac koji će se nakon nekoliko misterioznih pokušaja ubojstva morati suočiti s izopačenom verzijom samog sebe, a u tome će mu pomoći Roedecker (Lindo) i Funtsch (Statham), dva interdimenzionalna policajca. Svi oni koji su od ovog filma očekivali scenarističke standarde tima Morgan-Wong bit će poprilično razočarani. Zaplet i rasplet su prilično predvidljivi, dijalozi su natopljeni svim mogućim klišejima, a paralelni univerzumi su bili osmišljeniji i detaljniji u daleko jeftinijim epizodama Klizača u nepovrat. Ono što film toliko- koliko drži na površini jest Jet Li koji ponovno demonstrira svoje impresivne kung fu vještine, a kompjuterski spec-efekti mu omogućavaju da na kraju koreografira još dojmljiviju scenu borbe sa samim sobom. Osim toga se u filmu pronađe i pokoji svijetli trenutak (sitni detalji koji odaju da Gabeov svijet istovjetan onom u kojemu mi živimo, odnosno Yu Lawova završna replika), ali sve to nije dovoljno da bi Jedan jedini dobio išta više od prolazne ocjene (a i to na jedvite jade).

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 16. travnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

RETRO-RECENZIJA: Krojač Paname (The Tailor of Panama, 2001)

uloge: Pierce Brosnan, Geoffrey Rush, Jamie Lee Curtis, Leonor Varela,
 Brendan Gleeson, Harold Pinter, Catherine McCormack, Daniel Radcliffe,
 Lola Boorman, David Hayman, Mark Margolis, Jonathan Hyde, Dylan
 Baker, Jon Polito
 glazba: Shaun Davey
 scenarij: Andrew Davies, John Le Carre & John Boorman (po romanu Johna
 Le Carrea)
 režija: John Boorman
 proizvodnja: Columbia/Merlin Films, SAD/Irska, 2001.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 109'

Johna Le Carrea, britanskog književnika specijaliziranog za špijunske trilere, završetak hladnog rata nije spriječio da i dalje od tog žanra pravi bestselere. Tako je njegov roman Krojač Paname zaintrigirao Hollywood te je ekranizacija povjerena uglednom britanskom filmašu Johnu Boormanu (Point Blank, Oslobađanje) koji je, po običaju, snimanje obavio na autentičnim lokacijama, tj. u Panami gdje se odvija zaplet filma. Glavni protagonist je Andy Osnard (Brosnan), agent britanske tajne službe koji je po kazni poslan u Panamu gdje bi trebao nadzirati Panamski kanal. Osoba koja bi mu u tome trebala pomoći jest Harold Pendel (Rush), britanski krojač čije su mušterije pripadnici lokalne političke i ekonomske elite. Pendel, pritisnut financijskim problemima, nevoljko pristaje špijunirati za Osnarda i s vremenom, u nastojanju da od njega izmuze sto vise novca, počinje u svoje izvještaje ubacivati fiktivnu proturežimsku organizaciju i plan o prodaji Kanala tajanstvenim stranim partnerima. Osnard se, pak, iz vlastitih karijerističkih razloga previše ne trudi provjeravati Pendelove informacije pa će one, kada dođu do najviših političkih krugova u Londonu i Washingtonu, imati spektakularne posljedice. Krojač Paname je imao popriličan satirički potencijal, koji je pogotovo prisutan u scenama koje pokazuju makijavelizam suvremene zapadne birokracije i vojno-industrijskog kompleksa. Na žalost, Boorman ga nije iskoristio do kraja, jer je humor prečesto u sjeni realističkog prikaza stvarnosti suvremene Paname te film ima previše mračan ton da bi ga se moglo nazvati komedijom. Niti likovi nisu potpuno jasno određeni – Pierce Brosnan, ma koliko se trudio od ciničnog i amoralnog Osnarda napraviti anti-Bonda, u tome ne uspijeva, a ni za Jamie Lee Curtis u ulozi Pendelove supruge se ne zna što ona tu zapravo radi (prikaz njena dva najpoznatija atributa, najrazvikaniji adut cijelog filma, previše kratko traje i prilično je nejasan zahvaljujuće loše odabranoj fotografiji Philippea Rousselota). S druge strane, Geoffrey Rush (Sjaj, Otrovno pero markiza de Sadea) je prilično dobar u svojoj prilično kompleksnoj ulozi, a i među skupinom epizodnih glumaca se također mogu pronaći pravi biseri, poput Dylana Bakera (Sreća) u ulozi američkog generala. No, kada se sve zbroji i oduzme, Krojač Paname je film koji, s obzirom na reputaciju svojih tvoraca, predstavlja poprilično razočarenje.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 16. travnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.