RECENZIJA: Liga pravde (Justice League, 2017)

LIGA PRAVDE
 (JUSTICE LEAGUE)
 uloge: Ben Affleck, Henry Cavill, Amy Adams, Gal Gadot, Ezra Miller, Jason Momoa, Ray Fischer, Jeremy Irons, Diane Lane, Connie Nielsen, J. K. Simmons
 scenarij: Chris Terrio & Joss Wheddon
 režija: Zack Snyder
 proizvodnja: Warner Bros., SAD, 2017.
 trajanje: 120 min.

2016. godina je bila za mnoge grozna godina, a nešto slično bi se mogli reći i glavešine hollywoodskog studija Warner Bros. Iako su Batman vs Superman i Odred otpisanih – dva filma iz superherojske franšize koju dijele s izdavačkom kućom DC Comics – zaradila hrpu novaca, na kraju balade, odnosno popisu najkomercijalnijih filmova godina, su završili daleko ispod filma Kapetan Amerike: Građanski rat iza kojeg stoji suparnički studiji Disney i Marvel. Štoviše, oba filma su od kritičara, pa i dijela fanova, dočekani na nož te je pokušaj da se kopiranjem formule crossoverima povezanih superherojskih filmova nadmaši Marvelov filmski univerzum dosad imao neslavne rezultate. Stoga 2017. godine, s izuzetkom najzagriženijih DC-jevskih fanatika, nije bilo neke posebno izražene nade da bi Liga pravde, film koji predstavlja prvo veliko okupljanje DC-jevskih heroja, trebao konačno potvrditi uspjeh franšize i povezanog univerzuma na isti onaj način na koji je pet godina ranije to uspjelo Marvelu s Osvetnicima. Nade je bilo još manje nakon vijesti o izuzetno kompliciranoj produkciji, odnosno masovnom nadosnimavanju scena, kao i obiteljskoj tragediji režisera Zacka Snydera, uslijed koje je morao napustiti set.

Radnja filma nakon smrti Supermana (Cavill), odnosno nakon što je Bruce Wayne alias Batman (Affleck) zaključio kako Zemlji prijeti opasnost od raznih vanzemaljskih stvorenja i drugih zlikovaca koje sada znaju da planet nema tko štititi. Batman stoga odlučuje angažirati stalnu suradnicu Dianu Prince alias Wonder Woman (Gadot) i s njom formirati superherojski tim kome će se pridružiti Arthur Curry alias Aquaman (Momoa), Barry Allen alias Flash (Momoa) i Victor Stone alias Cyborg (Fischer). To se događa u pravom trenutku, jer na Zemlju dolazi Steppenwolf (Ciaran Hinds) sa svojom vojskom para-demona kako bi je osvojio. Batman i družina shvaćaju da će protiv njega imati male šanse, pogotovo ukoliko se Steppenwolf dočepa tzv. majčinskih kutija, uređaja koji daju izuzetnu moć njegovim posjednicima. Ti isti uređaji bi, s druge strane, mogli poslužiti superherojima da ostvare očajnički plan, odnosno u kriptonskom brodu uskrsnu svog poginulog kolegu.

Kod Lige pravde je dobra vijest da je bolji od Batmana vs Superman i Odreda otpisanih, mada to, zapravo i nije bilo tako nešto. Da DC-jev univerzum može biti podloga za nešto kvalitetno ili barem gledljivo svjedoči slučaj nekoliko mjeseci ranije lansirane Wonder Woman; Gal Gadot se ovdje ponovno nameće kao jedina suvisla ili simpatična protagonistica superherojske družine, mada njenog lika jednostavno u filmu nema dovoljno da u značajnijoj mjeri popravi dojam. Ostatak družine, pak, pati od toga da jednostavno nije dovoljno definiran niti istaknut – Momoa kao Aquaman uglavnom prikazuje mišiće, Fischer kao Cyborg je zakopan pod bizarnom maskom i kostimom, a Ezra Miller se, s druge strane, previše trudi svom jednodimenzionalnom liku dati nekakvu komičnu notu, a uslijed čega završi kao iritantno i bahato derište. Stanje je još žalosnije s negativcem, koji izgleda kao generičko čudovište iz niza jeftinih video-igrica i na koga će gledatelji zaboraviti još prije nego što dođe odjavna špica.

Sam scenarij, u kome je sudjelovao Joss Wheddon, autor hvaljenih Osvetnika (koji je kasnije nadzirao i post-produkciju i nadosnimavanja), je opterećen nedostatkom originalnosti, kao i prilično jeftinim pokušajem da se riješi problem Supermanovog nestanka. On neće biti iznenađenje za koga svatko tko pozna povijest strip-predloška ili hollywoodski način vođenja poslova, te je svima manje-više bilo jasno da će Supermanov izostanak biti privremen. Na trenutak je postojala šansa da stvar zakomplicira kroz mogućnost da se uskrsli superheroj uslijed traumatičnih iskustava s onostranim pretvori u iracionalno čudovište ili negativca, ali ona nije iskorištena. Na kraju se sve svodi na izgovor za generičko prikazivanje superherojskih moći u generičkom završnom obračunu kojeg tek neobično mjesto radnje (sjever Rusije) i par vizualnih detalja čini drukčiji od scena CGI-destrukcije koje su se mogle vidjeti u sijaset drugih superherojskih filmova. Osim nerazrađenih likova, Liga pravde i neusklađenosti režije, stila i atmosfere, a što je mnoge kritičare potaklo da špekuliraju da je riječ o dva filma – Snyderovom mračnoj, ozbiljnoj “noirovskoj” drami i Wheddonovoj šarenoj, svijetloj i “opuštenoj” superherojskoj slikovnici. Vrlo je vjerojatno da je Wheddonov pristup bio korak u pravom smjeru, ali on za Ligu pravde i budućnost DC-jevog filmskog univerzuma nije bio dovoljan.

OCJENA: 4/10

Oglasi

RECENZIJA: Iron Fist (sezona 1, 2017)

Kada netko štanca serije u količini i ritmu kojim to radi Netflix, za očekivati je ne baš malene varijacije u kvaliteti. Čak i kada su u pitanju serije koje dijele jedan te isti Marvelov filmski univerzum. Zbog istih je razloga bilo za očekivati da će kritičari, koji su inače prema Netflix-Marvelovoj franšizi obično dijelili zanos strip-fanova, prije ili kasnije među nekim serijama pronaći onu na koju će primijeniti ono što se na Golom Otoku zvalo “topli zec”. Nesreću da doživi tu sudbinu je imala četvrta Marvel-Netflixova serija Iron Fist, koja je prije nekoliko mjeseci od kritike dobila tretman koji u slučaju kino-filmova dobivaju pobjednici Zlatnih malina.

Iron Fist ima određene sličnosti s prethodnom Netflix-Marvelovom serijom Luke Cage, s kojom dijeli vrijeme nastanka, ali i porijeklo s velikih ekrana. Kao što je originalni strip Luke Cage 1970-ih bio inspiriran uspjehom blaxploitation filmova, tako je i strip Iron First nastojao iskoristiti izuzetnu popularnost kung fu filmova. Danny Rand (Finn Jones) je sin njujorškog milijardera koji je prije petnaest godina, kao dječak, na Himalaji preživio pad aviona koji mu je ubio roditelje, i koga su posvojili redovnici iz K’un-Luna, polumitskog grada koji se povremeno pojavljuje u zemaljskoj dimenziji. Danny je tamo odrastao i postao majstor borilačkih vještina, ali također ovladao nadljudskom moći Željezne pesnice. Nakon petnaest godina je uspio pronaći put do matičnog svijeta, napustiti K’un-Lun i doći u New York gdje odlučuje preuzeti očevu korporaciju. S time, najblaže rečeno, nisu oduševljeni Ward Meachum (Tom Pelphrey) i njegova sestra Joy (Jessica Stroup), nekadašnji prijatelji iz djetinjstva koji su sada preuzeli korporaciju te je ne žele predati uličnom čudaku s fantastičnim pričama. Danny je zbog toga prisiljen potražiti utočište kod Colleen Wing (Jessica Hanwick), voditeljice škole borilačkih vještina za problematičnu djecu i tinejdžere. Čak i nakon što Meachumove uspije uvjeriti u svoj identitet i preuzeti nasljedstvo, Danny se suočava s novim problemima, vezanim uz tajnu organizaciju “Ruka” koja korporaciju koristi kao paravan za trgovinu drogom, ali i drugim iskušenjima zbog kojih će morati koristiti svoje borilačke vještine.

Razlozi zbog kojih je Iron Fist popljuvan velikim dijelom nisu imale neke naročite veze s njegovom kvalitetom, a o tome svjedoči i to što je pljuvanje započelo još prije premijere. Nova je serija, naime, imala nesreću da ima protagonista koji se po današnjim kanonima “političke korektnosti” smatra neprihvatljivim. Tako je katolika-invalida, ženu i Afroamerikanca kao nova superherojska uzdanica zamijenio plavokosi WASP, a potom su se uključili i dežurni SJW dušobrižnici s optužbama za “kulturnu aproprijaciju” i tvrdnjama da protagonista serije o orijentalnim borilačkim vještinama može tumačiti jedino Azijat. Što Finn Jones, britanski glumac dosad najpoznatiji po ulozi Ser Lorasa u Igri prijestolja, definitivno nije. Njegov izbor za ulogu Iron Fista se doima pogrešnim, ali to ima manje veze s rasnim obilježjima, pa i Jonesovim glumačkim talentom, a više zbog trapavog scenarija koji je potencijalno fascinantni lik učinio iritantnim. Kada se Rand pojavi u seriji i doslovno s ulice zatraži preuzimanje korporacije o čijem vođenju nema pojma, pri tome se ponaša tako bahato i neodgovorno da je lako shvatiti sve one koji ga smatraju problemom koji valja riješiti po kratkom postupku. Još je iritantnije njegovo stalno ponavljanje da je “Željezna pesnica” i da se mora obračunati s “Rukom”, a to s ničim ne može opravdati.

Iron Fist, kao što se to često zna dogoditi, gledljivim čine sporedni likovi. To se prije svega odnosi na Warda Meachuma, koji je rijetko složen lik, za kojeg se do posljednjeg trenutka ne zna da li je riječ o negativcu, pozitivcu ili nesretniku koji je usprkos odrastanja u bogatstvu prolazio i još uvijek prolazi emocionalni pakao. Relativno slabo poznati američki glumac Tom Pelphrey je odigrao ulogu karijere. U nešto manjoj mjeri je dobar dojam ostavila i Jessica Hanwick, jedna od rijetkih poznatijih britanskih glumica azijskog porijekla, iako su se producenti, pogotovo u prvih nekoliko epizoda, pobrinuli da gledateljima više privlači pažnju time što je stalno oskudno odjevena nego nekim naročito dojmljivim pokazivanjem borilačkih vještina. Jessica Stroup je pak svedena na ništa drugo osim lijepog lica, te je njenom liku važnost dana tek u samoj cliffhanger završnici. Dobar dojam je ostavio i australski glumac David Wenham koji tumači lik negativca koji, vjerojatno ne slučajno, posjeduje fizičku, ali i neke druge sličnosti s Donaldom Trumpom.

Od castinga se daleko više primijeti problem strukturne prirode. Netflix je dosad imao uspjeha sa serijama/sezonama od 13 epizoda, ali se u slučaju Iron Fista ta dužina čini neopravdanom. To se prije svega odnosi na prvih nekoliko epizoda koje su strahovito razvučene, te čija se radnja uglavnom odvija u hodnicima i kancelarijama Randove korporacije i prikazuje prilično dosadne i ne baš uvjerljive intrige. Najveće razočarenje predstavlja to što u Iron Fistu nema za superherojske filmove i serije nužne “priče o nastanku”, odnosno što osim par kratkih kadrova nema nikakvih flashbackova koji prikazuje Randov život i školovanje u K’un-Lunu. Lako je pretpostaviti da je razlog za to nedostatak novaca ili vremena kod producenata, ali je od izostanka tih sadržaja još lošiji pokušaj da se kompenzira s Dannyjevim povremenim i ne baš uvjerljivim prepričavanjem tih događaja. Dojam povremeno spašavaju pokušaji da se radnja ubrza s nekoliko šokantnih obrata, te je druga polovica prve sezone primjetno bolja od prve. Jedan od rijetkih svijetlih trenutaka, kada je autore Iron Fista poslužila inspiracija, je scena borbe očigledno inspirirana hongkonškim kung fu klasikom Drunken Master; ona na žalost, prekratko traje i njen potencijal je, slično kao kod svega ostalog u ovoj seriji, neiskorišten. Zbog toga je lako zaključiti da je Iron Fist ozbiljan Netflixov promašaj, te da se šteta može ispraviti jedino ako se u drugu sezonu uloži nešto veći trud.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: The Expanse (sezone 1-2, 2016-2017)

Zlatno doba televizije nije bilo zlatno za ljubitelje znanstvene fantastike, barem one koji taj  žanr preferiraju u “čistom” obliku, lišenom koketiranja s hororom, fantasyjem ili maskiranim osvetnicima. Da se nešto po tom pitanju promijeni, pobrinuo se SyFy, kanal koji se u neka dobra stara vremena zvao Sci-Fi Channel i producirao Battlestar Galactica, a donedavno kao glavne uzdanice programa imao reality emisije o lovcima na duhove. Serija koja SyFy vraća korijenima, i koja je velikim dijelom među “hardcore” fanovima SF-a izazvala oduševljenje nalik na Galacticu je The Expanse, koja se prikazuje od 2016. godine i koja je dosad uspjela uhvatiti dvije sezone (ne računajući treću, koja bi premijeru trebala imati za nekoliko mjeseci).

Nova SyFyjeva serija ima uistinu impresivan pedigre, s obzirom da se temelji na istoimenoj seriji romana Jamesa S. A. Coreya (pseudonima koje zajedno koriste Daniel Abraham i Ty Franck), a čiji je prvi naslov, Leviathan Wakes (izdan u Hrvatskoj 2013. pod naslovom Buđenje Levijatana) bio nominiran za Hugo, prestižnu nagradu za najbolji SF-roman. Radnja je smještena u 23. stoljeće koje se najkraće može opisati kao po ugodnije od onog prikazanog u Falloutu, a ipak mnogo gore od onog u Zvjezdanim stazama. Čovječanstvo se uspjelo otisnuti sa Zemlje i početi kolonizirati svemir, ali tehnologija nije napredovala dovoljno dobro da omogući međuzvjezdana putovanja, pa je još uvijek ograničeno na solarni sustav. Zemlja se nalazi pod upravom UN-a, Mars je uspio steći nezavisnost, a veliki broj malenih kolonija postoji u asteroidnom pojasu i među Jupiterovim mjesecima. Među njima, najblaže rečeno, nema nekog velikog bratstva i jedinstva; Zemlja ljubomorno nastoji sačuvati hegemoniju nad svojim kolonijama, dok se Mars sa njome nalazi u neobjavljenom hladnom ratu i pretvorio se u militarizirano društvo kako bi u svakom trenutku taj rat postao vrući. Netrpeljivost Zemlje i Marsa je, međutim, ništa prema onome što prema “unutarnjim planetima” osjećaju stanovnici Pojasa, prisiljeni da za račun zemaljskih i marsovskih korporacija u neopisivo teškim uvjetima rade za crkavicu i za čiju se nezavisnost bori OPA (Savez vanjskih planeta), organizacija koja predstavlja svojevrsnu kombinaciju mafije i IRA-e.

Serija počinje ta zbivanja prati kroz tri naoko nepovezane priče s različitim protagonistima. Joe Miller (Thomas Jane) je policijski detektiv rodom s Pojasa, koji na rodnom Ceresu od svojih korporacijskih bosova dobije zadatak pronaći i roditeljima na Zemlju vratiti Julie Mao (Florence Faivre), tajkunsku kći koja se zbog idealizma odlučila priključiti OPA-i. Jim Holden (Steven Strait) je mladi časnik na tegljaču koji sa Saturna prevozi led za vječno žedne asteroide, te čija će odluka da odgovori na poziv drugog broda u pomoć njega i njegove drugove učiniti metom tajanstvenih napadača, ali i potaknuti na vlastitu istragu koja sugerira mračnu međuplanetarnu zavjeru. Crissjen Avasarala (Shohreh Aghdashloo) je visoka dužnosnica UN-a na Zemlji koju niz zastrašujućih događaja uvjeri da je nekome izuzetno stalo da izazove rat Zemlje s Marsom, te čini sve kako bi to spriječila.

Nakon prve dvije sezone bi se lako moglo zaključiti kako je The Expanse jedan od najambicioznijih televizijskih projekata našeg doba. Tvorci serije Mark Fergus i Hawk Ostby se gotovo uopće ne trude sakriti da im je veliki uzor Igra prijestolja, odnosno da vjerojatno misle da će sa svojom serijom za science fiction učiniti ono što je Igra prijestolja učinila za fantasy. Sličnosti se mogu vidjeti čak i na samom početku, odnosno kroz dojmljivu naslovnu špicu koja gledateljima na samom početku prikazuje mjesta radnje i vodeće igrače. To se može reći i za narativnu strukturu, pogotovo u prvoj sezoni, kada treba vremena da se poslože “kockice”, a glavni likovi se uopće ne sreću i međusobno komuniciraju. Također je sličan problem u tome što se gledateljima mora servirati kakva-takva ekspozicija, odnosno barem osnovne natuknice kakav je budući svijet gdje se odvija radnja; zbog toga je prva sezona u nekim dijelovima pomalo spora, a i lik Avasarale ima nezahvalnu ulogu da drugim likovima objašnjava ono što bi im inače trebalo biti očito.

No, usprkos svega toga, The Expanse bi se teško mogla nazvati nekakvim klonom. Svijet koji prikazuje je bitno drukčiji od onog u Igri, i, naravno, s obzirom da u njemu nema magije, zmajeva i zombija, daleko bliži stvarnom svijetu, odnosno “tvrdoj” znanstvenoj fantastici utemeljenoj gdje je znanost često važnija od fikcije. I dok se u budžetu nije štedjelo na specijalnim efektima, koji izgledaju uistinu dojmljivi, uložen je izuzetan trud da bi se kolonije i svemirski brodovi učinili uvjerljivima čak i u nekim banalnim detaljima. Tako se veliki broj scena odvija u bestežinskom stanju što stvara probleme kako za likove tako i za produkciju koja neke inače banalne aktivnosti mora učiniti neobičnima, a uvjerljivima. Još je impresivniji trud u nastojanju da se prikažu posljedice života na asteroidima, čiji su, žitelji zbog niske gravitacije neuobičajeno visoki, ali su također razvili vlastiti kreolski jezik. Briga o detaljima se može vidjeti i u scenama u kojima Pojasanci i Marsovci završe na Zemlji gdje im je život pod gravitacijom i razinom kisika matičnog planeta nesnosan, te mu se moraju prilagođavati stalnim vježbama i medikamentima.

The Expanse, za razliku od Igre, koja je inspiraciju tražila u srednjovjekovnoj Engleskoj, za političke i diplomatske spletke koristi Hladni rat, pri čemu Zemlja igra ulogu nekadašnjeg Zapadnog bloka, crveni Mars podsjeća na SSSR na vrhuncu moći, dok je Pojas nešto nalik na Treći svijet čiji su žitelji “moneta za potkusurivanje” u nadmetanju dvije supesile, odnosno žrtve kad god to nadmetanje dobije oružanu komponentu. A prilike za to itekako ima, te je The Expanse pun izuzetno mračnih događanja, u kojima ne stradavaju samo obični likovi, nego imamo prilike svjedočiti i apokaliptičnom genocidu. Svemu tome dodatnu dimenziju daje inzistiranje na eksplicitnom nasilju, odnosno vjerni prikazi načina na koji se, obično uz masovno prolijevanje krvi i iznutrica, može izgubiti život u svemiru. Producenti su, međutim, mnogo suzdržaniji kada je u pitanju prikazivanje seksa; najeksplicitniju scenu, koja se, dakako, događa u bestežinskom stanju, su ispucali u prvoj epizodi. Serija, svejedno, izgleda uvjerljiva zbog toga što svemirsku budućnost prikazuje iz “šljakerske” perspektive, gdje se za život zarađuje boravcima u skučenim, prljavim i zamračenim prostorima okruženim hladnim smrtonosnim ništavilom. U tome je prilično slična Scottovom Alienu iz 1979. godine.

Mnogo veći adut serije je izuzetno raznovrsna glumačka ekipa. Među njima je najpoznatije ime Thomas Jane, koji se prilično dobro nosi sa bizarnom frizurom i na trenutke ne baš spretnim scenarijem koji motive njegovog lika ne čini najrazumljivijim. Iranska glumica Shoreh Aghdaashloo, svojedobno nomirana za Oscara, na trenutke izgleda kao da stalno koristi jedan te isti izraz lica, ali je za lik koji se bavi diplomacijom i spletkama to razumljivo. Steven Strait, poznat kao problematični sin iz Magic Cityja, također nije baš najuvjerljiviji kao iskusni svemirski vuk koji se pretvara u borca za pravdu. Njega i seriju, pak, spašavaju njegovi potčinjeni – britanska glumica Dominique Tipper kao inženjerka Naomi Nagata koja mu služi kao savjest; Wes Chatham kao mehaničar Amos zadužen za “mokre poslove” te Cas Anwar kao marsovski pilot Alex.

The Expanse, iako su produkcija, gluma i scenarij na visokoj razini, u pojedinim epizodama ima problema s režijom. To se može vidjeti prije svega u scenama akcije, koje ponekad iritantno prekidaju montažnim rezovima nalik na iritantna “cliffhanger” zatamnjenja u nekadašnjim TV-filmovima. A tu je, dakako, i sklonost da se sezone moraju završiti s iritantnim cliffhangerima. No, kada se sve zbroj i oduzme, The Expanse s trećom sezonom ima itetako manevarskog prostora da riješi neke od tih problema, odnosno da izbjegne sudbinu svojih uzora. Zlatno doba televizije se u The Expanse još nije u potpunosti iskazalo, ali budućnost svejedno izgleda svijetla.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Luke Cage (sezona 1, 2016)

Ako je netko znao koristiti potencijale Zlatnog doba televizije, onda su to Netflix i Marvel Comics sa serijama temeljenim na Marvelovom filmskom univerzumu. Od filmova su preuzeli inteligentni model stvaranja nekoliko serija i franšiza preko crossovera integriranih jedna u drugu, dok istovremeno nisu bili opterećeni visokim budžetima i potrebom da se publika privlači kroz orgije specijalnih efekata. Umjesto toga, priče o superherojima se mogu prikazivati preko tzv. ograničenih sezona na način koji daleko više naglaska stavlja na likove nego na akciju, a istovremeno te priče nisu ni previše zgusnute (kao cjelovečerniih filmova) ili previše razvučene (kao kod tradicionalnih serija na američkim zemaljskim mrežama). I, uz sve to ostaje dovoljno prostora za kreativnost zahvaljujući kojoj te serije ne sliče jedna na drugu, iako bi to na prvi pogled moralo biti neizbježno. Jedan od takvih primjera je TV-serija Luke Cage, čija je prva sezona bila emitirana 2016. godine.

Naslovni protagonist, koga tumači Michael Colter, se u Marvelovom univerzumu prvi put pojavio kao jedan od sporednih, ali za zaplet prilično važnih likova TV-serije Jessica Jones. Kao strip-junak je, pak, mnogo stariji od Jessice Jones. Stvoren je početkom 1970-ih u jeku popularnost blaxploitation filmova, te je izazvao pažnju kao jedan od prvih crnih superheroja. Njegova televizijska inkarnacija na početku serije živi skromnim životom u Harlemu, nastojeći pošteno zaraditi kao kuhar u noćnom klubu i pomoćnik popularnom lokalnom brijaču Popu (Frankie Faison). Zbog toga se trudi ne skrenuti pažnju na činjenicu da mu je koža neprobojna za metke, odnosno on sam praktički neranjiv. Nekoliko njegovih mladih poznanika, međutim, postanu upetljani u mutne poslove vlasnika noćnog kluba Cornella “Cottonmouth” Stokesa (koga glumi Mahershala Ali). To dovede do krvoprolića pri čemu strada Pop, te Luke Cage konačno odluči iskoristiti svoje superherojske moći kako bi se obračunao s “Cottonmouthom” i Harlem koliko-toliko doveo u red. Komplikacije u svemu tome bi mogao donijeti odnos sa ženom po imenu Misty Jones (Simone Missick) za koju se ispostavi da je policijska detektivka. Još će veće komplikacije izazvati tajanstveni “Cottonmouthov” opskrbljivač oružja, za koga se ispostavi da dijeli prošlost s Cageom i da je posredno zaslužan za njegovo stjecanje superherojskih moći.

Treća od Netflix-Marvel serija pokazuje da je uložen određen napor da se izbjegne ponavljanje. Najvažnije je pri tome izbjeći u superherojskim kino-filmovima tako iritantno inzistiranje na “pričama o nastanku”. Luke Cage se u Jessici Jones pojavio kao već izgrađen i impozantan lik, mada je tome veliki doprinos dala njegova tajanstvenost, u mnogo čemu slična osvetnicima iz klasičnih i špageti-vesterna. U ovoj seriji su autori imali malo više razloga, ali i prilike da se bave njegovom pozadinom, a što su iskoristili u flashback-epizodi u kojoj se pojavljuje nekoliko uistinu epizodnih, ali upečatljivih likova. Iako je Luke Cage prikazan kao ljudsko biće od krvi i mesa, kojeg usprkos neprobojne kože muče emocije kao što su tuga i bijes, u ovoj seriji on zadržava karizmu. Tome je u velikoj mjeri doprinio Mike Colter, koji je marljivo radio u teretani kako bi harlemski razbijač koga “voli raja” uistinu izgledao kao netko koga biste voljeli da vam čuva leđa u narodnjačkom klubu ako provod krene naopako. Luke Cage je od svih Netflixovih “marvelovaca” najviše “cool” i najmanje pogođen traumama, a njegova karizma ga također čini mnogo efikasnijim zavodnikom.

U potonjem je dosta sličan Johnu Shaftu, legendarnom crnom privatnom detektivu koji je kao protagonist istoimenog filma pokrenuo cijelu priču o blaxploitationu. Serija je izuzetno svjesna svojih korijena i, mada su je njeni tvorci pokušavali opisati kao svojevrsni harlemski remake Žice, daleko više inspiracije uzima iz ostvarenja s početka 1970-ih. Harlem, sa svojom živopisnom poviješću, na koju se često pozivaju likovi, se tu iskazuje kako daleko zahvalnije mjesto radnje u odnosu na Hell’s Kitchen iz Daredevila i Jessica Jones. Autori serije tome odaju počast i kroz daleko veću brigu o soundtracku, koji se poziva na soul klasike 1960-ih i 1970-ih, a veliki dio radnje se događa u noćnom klubu, što je prilika za nastupe brojnih uglednih glazbenika u cameo ulogama. Reper Method Man se, pak, pojavljuje nakratko pojavljuje glumeći samog sebe kako na radiju komentira zbivanja. Sve to seriji daje određeni kolorit i šarm kojeg prethodne serije, doduše iz opravdanih razloga, nisu imale.

No, iako je glavni junak cool i iako je mjesto radnje živopisno, to ne znači da Luke Cage nema određenih problema. To što je mjesto radnje ograničeno na Harlem istovremeno ograničava zlikovce koji, za razliku od Killgravea u Jessici Jones i Wilsona Fiska u Daredevilu, ne mogu biti “veći od života”. “Cottonmouth”, iako ga glumi oskarovac Ali, je tek obični i nižerazredni gangsterski bos čija se moć ne prostire dalje od nekoliko gradskih blokova, a njegova politička zaštitnica i rođaka Mariah Dillard (koju glumi Alfre Woodard) je tek obična gradska vijećnica. Scenaristi su toga svjesni, pa pokušavaju malo “zamutiti vodu” s nekoliko iznenadnih obrata u kojima likovi, za koje se moglo pretpostaviti da će imati neku važnost, ginu davno prije završne epizode. Neki od tih obrata funkcioniraju, a neki ne; Woodard, jedna od najuglednijih glumica, s druge strane, prečesto prelazi rub koja dobru glumu dijeli od iritantnog preglumljivanja. Tu je, dakako, i ne baš previše zadovoljavajući završni obračun koji izgleda poput školske predstave koja nastoji dočarati veliki obračun u filmskim Osvetnicima iz 2012. godine. A nakon toga, za razliku od ranijih sezona ili serija Netflixovog univerzuma, dolazi završnica u obliku ne baš uvjerljivog cliffhangera koji priječi da ova sezona posluži kao zaokružena cjelina. No, Netflixovi standardi su danas postali toliko visoki da i djelomično razočarenje poput Luke Cagea može izgledati kao nešto što je prije samo par godina moglo s opravdanjem očekivati samo pohvale.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Ubojstvo u Orient Expressu (Murder on the Orient Express, 2017)

UBOJSTVO U ORIENT EXPRESSU
(MURDER ON THE ORIENT EXPRESS)
uloge: Kenneth Branagh, Penelope Cruz, Willem Dafoe, Judi Dench, Johnny Depp, Josh Gad, Derek Jacobi, Leslie Odom Jr., Michelle Pfeiffer, Daisy Ridley
scenarij: Michael Green
režija: Kenneth Branagh
proizvodnja: Scotte Free/20th Century Fox, SAD, 2017.
trajanje: 114 min.

Mnogi od hollywoodskih moćnika koji ovih dana zbog seksualnih skandala padaju kao snoplje su sebi mogli prištedjeti nevolje da im je u odlučnom trenutku bio zatajio preveliki ego. S druge strane samouvjerenost u Hollywoodu, odnosno industriji zabave općenito, sama po sebi nije loša stvar. Ne samo što predstavlja ključan preduvjet da netko tamo uopće započne karijeru, nego su hollywoodske ličnosti koje posjeduju ogroman ego isti temeljili na impresivnim zaslugama ili uspjesima. Što, naravno, isto tako ne znači da hollywoodske zvijezde koje krasi reputacija egomanijaka moraju biti one koje danas obična raja podrazumijeva pod velikim “igračima”. Jedan od takvih primjera je Kenneth Branagh, britanski glumac čiji je režijski debi Henry V daleke 1989. godine proglašavan epskim remek-djelom britanske kinematografije, a on sam umjetnikom u rangu Oliviera i Davida Leana. Branagh, dakako, tokom sljedećih desetljeća nije uspio ponoviti uspjeh koji bi opravdao takvu reputaciju, ali je on sam do dana današnjeg u nju nastavio vjerovati. Zahvaljujući tome je došao na zanimljivu ideju da sebi osigura mjesto u filmskom panteonu kao ni manje ni više nego autor i glavna zvijezda vlastite filmske franšize. Iako se po tom pitanju kao najlogičnija opcija nameću superherojski filmovi, i iako Branagh ima neka iskustva s tim kao režiser Thora iz 2011. godine, čak je i njemu postalo jasno da su godine učinile svoje, te da kao nekakav maskirani razbijač neće biti uvjerljiv čak ni današnjim tinejdžerima. Umjesto toga je kao svoj projekt uzeo već postojeću franšizu temeljenu na kriminalističkim romanima planetarno popularne Agathe Christie, koji su dakako, već bili sijaset puta ekranizirani, pri čemu se najviše ističe TV-serija o Herculeu Poirotu s Davidom Suchetom u glavnoj ulozi.

Upravo je Ubojstvo u Orient Expressu, jedan od najpopularnijih romana o Poirotu, postao predmetom ekranizacije u kojoj Branagh potpisuje režiju i tumači glavni lik. Radnja započinje 1934. godine u Jeruzalemu, tada pod britanskom upravom, gdje poznati belgijski detektiv, koji se tamo bio našao na odmoru, demonstrira svoje impresivne vještine razotkrivanja zločina kako bi spriječio masovno krvoproliće na vjerskoj bazi. Nakon toga odlazi u Istanbul odakle bi se vlakom trebao vratiti u Britaniju, a gdje mu prijatelj iz željezničkog poduzeća ponudi vožnju na znamenitom vlaku Orient Express. Poirot tamo upoznaje galeriju živopisnih suputnika među kojima se najviše ističe Samuel Ratchett (Depp), američki poslovni čovjek koji odaje dojam da mu svi poslovi baš i nisu s ovu stranu zakona. Putovanje, međutim, ne obiluje nekim posebno zanimljivim događajima sve dok vlak negdje između Vinkovaca i Broda ne zaglavi u snijegu. To izgleda kao ozbiljan problem, ali je još ozbiljnije to što je Ratchett istovremeno pao kao žrtva ubojstva. Poirot to shvaća kao osobni izazov i odlučuje pokrenuti svoje sive ćelije kako bi, prije nego što se snijeg raščisti, razotkrio ubojicu. Njegov zadatak je istovremeno i lak i težak, s obzirom da je pokojnik vlak dijelio s gomilom potencijalnih sumnjivaca, ali među kojima nitko nije imao kristalno jasan motiv.

Branaghov film, naravno, nije prva ekranizacija Christienog romana. Osim što je 1974. godine snimljen hvaljeni film u režiji Sidneya Lumeta i sa zvjezdanom glumačkom postavom u kojoj je Albert Finney tumačio Poirotov lik, isti je roman poslužio i kao zaplet jedne od epizoda serije sa Suchetom. Za većinu ljubitelja Agathe Christie je upravo Suchet najbolji Poirot, ali ne i za Branagha. Barem takav dojam odaju scene u kojem njegov lik u ovom filmu izgovara riječi da je najbolji svjetski detektiv, i to s entuzijazmom koji možda i nije gluma, odnosno svojevrsno podsvjesni izraz riječi “ja sam najbolji glumac i režiser na svijetu”. Branagh, doduše, isto tako zna da nadmašiti svoje hvaljene uzore ne može tek pukom demonstracijom svog umijeća, nego desetine milijuna dolara uloženih u svoj projekt mora uložiti tako da publika odmah shvati da gleda hollywoodski spektakl umjesto komorne kriminalističke drame. Zbog toga zaplet mora imati prolog s masovnim scenama dostojnim povijesnog epa, kao što putovanje mora sadržavati scene CGI-jem rekonstruriranog Istanbula. To kulminira scena koje su filmu na ovim prostorima donijeli ne baš željeni publicitet, a u kojima je dionica pruge između Vinkovaca i (Slavonskog?) Broda prikazana okružena veličanstvenim planinama koje je malo teško pomiriti s onim što uči iz zemljopisa u osnovnoj školi.

Upravo je to blještavilo razlog zbog koga film zaglavi isto onako kao što je zaglavio vlak. Naime, jednom kada više nema impresivnih pejzaža i scenografije da zauzima gledateljevu pažnju, publika se mora suočiti s ne baš impresivnim whodunitt misterijem, a čije će rješenje unaprijed biti poznato svima koji su bili pročitali roman ili pogledali ranije ekranizacije. Branagh tu i tamo pokušava taj problem riješiti neobičnim kadriranjem, pri čemu se posebno ističe pomalo luckasto evociranje Da Vincijeve Posljednje večere u sceni razotkrivanja ubojice. Međutim, to nije dovoljno, a ne pomaže ni to što je inače impresivna i raznovrsna glumačka postava potrošena na previše jednostavne i lako zaboravljive likove. A čak da su neki od njih pokušali biti prikazani višedimenzionalno, nije za vjerovati da bi Branaghov ego to dopustio. Kada se svemu tome “politički korektni” reviozionizam prema kome se likovi iz romana moraju, u svrhu podilaženja američkoj demografiji pretvaraju u crnce i Latinose, Ubojstvo iz Orient Expressa izgleda više kao cinično i na baš uspješno podgrijavanje već skuhane sarme, nego nastojanje da se publici ponudi nešto originalno. Iako su kritike bile u najboljem slučaju mlake, i iako nije bilo nekog posebnog oduševljenja na blagajnama, govori se da će se ipak snimiti u ovom filmu najavljeni nastavak Smrt na Nilu. To je prilika da se napravi nešto bolje, ali je pitanje hoće li tu Branagh sa svojim egom napraviti više štete ili koristi.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Švedski krelci (Swedish Dicks, sezona 1, 2016)

Nedavno je jedan poznati hrvatski medijski djelatnik na Facebooku objavio kako mu je nakon višegodišnjih juriša na vjetrenjače svega dosta te da napušta Hrvatsku kako bi novi život pokušao pronaći u Švedskoj. I dok iz perspektive prosječnog Hrvata Švedska izgleda doista kao obećana rajska zemlja, isto onako kako i stotinama tisuća useljenika iz Trećeg svijeta, u samoj Švedskoj, odnosno među samim Švedanima, ima onih kojima su ipak zeleniji pašnjaci na nekim drugim brežuljcima. Jedan od njih je i Ingmar Andersson (Peter Stormare), protagonist švedsko-američke humoristične serije Švedski krelci, koji je izdašna socijalna prava i lagodan život u svojoj domovini zamijenio za nešto uzbudljiviju egzistenciju u mnogo toplijem Los Angelesu. Tamo je neko vrijeme radio kao kaskader, ali ga je tragična smrt kolege i najboljeg prijatelja potakla da započne novu karijeru privatnog detektiva. Na samom početku serije kao jednog od klijenata upozna svog zemljaka Axela Krusea (Johan Glans), koji je životnu sreću pokušao pronaći kao DJ, a za koga se ispostavi da mu daleko bolje leži posao detektiva. Njih dvojica počinju zajedno raditi, pri čemu je Ingmar pod stalnom sjenom suparničke privatne detektivke Jane McKinney (Traci Lords), dok mu u poslu pomažu korejska čistačica Sun (Vivian Bang) i vlastita kći Sarah (Felisha Cooper), koja je ostvarila karijeru uspješne odvjetnice.

Serija je nastala po ideji samog Stormarea, karakternog glumca kome je očigledno bilo dosadilo otimati kruh Radi Šerbedžiji ulogama ruskih negativaca. Kod Švedskih krelaca ga je vjerojatno zabavljalo i to što ne samo što će dobiti rijetku priliku za tumačenje glavnog lika, nego što će pri tome glumiti svojevrsnu alternativnu verziju samog sebe. No, čini se da je s idejom da tumači privatnog detektiva napustila kreativna energija, a da to nisu htjeli mogli ni znali kompenzirati drugi članovi kreativnog tima. Švedski krelci, čija se prva sezona sastoji od 10 epizoda, originalno emitiranih u Švedskoj prethodne godine, odaju dojam da se u seriju nije uložilo nekog velikog truda, odnosno da su mnoge ideje, od kojih bi se stvorili zanimljivi zapleti ili likovi, tek ovlaš spomenute i nimalo razvijene. To se odnosi kako na komičnu dinamiku između starog i iskusnog Ingmara i njegovog mlađeg kolege Axela, tako i na sraz švedske s američkom kulturom. Umjesto toga scenaristi pokušavaju dvadesetak minuta svake epizode ispuniti generičkim humorom, a kad ni to ne funkcionira, vrijeme ispunjava Stormare svojom naracijom u stilu film noira, koja dodatno pokazuje nedostatak scenarističke inspiracije. Svemu tome treba dodati primjetno nizak budžet, pa tako tek pojava nekoliko poznatih glumačkih njuški u malim ulogama pokazuje da je riječ o nešto ambicioznijem projektu koji ima veze s hollywoodskim mainstreamom. Sve u Švedskim krelcima, doduše, nije crno. Tu i tamo se pojavi pokoji svijetli trenutak, bilo da je vezan uz hiperaktivnu Vivian Bang koja lako zasjeni i Stormarea i Glansa, bilo Keanu Reevesa koji u nekoliko kratkih scena isijava možda najviše karizme u cijeloj svojoj karijeri. Iako nije pretjerano oduševila kritičare, serija je sebi osigurala drugu sezonu, pa bi možda ova Stormaerova pustolovina na kraju ipak mogli dobiti sretan kraj.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Bosch (sezona 3, 2017)

Ostale sezone: 1, 2

Nedavna vijest o dvojici elitnih američkih specijalaca uhapšenih u Maliju pod sumnjom da su jednog svog suborca ubili zbog hrpe pronevjernih dolara bi poklonike američke TV-serije Bosch mogla navesti do zaključka da život oponaša umjetnost. Takav dojam bi još više potakao jedan od zapleta treće sezone, originalno emitirane u travnju, a koji također odaje uznemirujuću sličnost s nedavno eskalirajućim skandalima koji upravo drmaju temelje Hollywooda. Za naslovnog protagonista, losanđeleskog policijskog detektiva Harryja Boscha (Titus Welliver), jedan takav skandal je dio svakodnevnog posla u odjelu za umorstva, ali će mu svejedno zakomplicirati život, i to najviše zato što Andrew Holland (John Ales), moćni hollywoodski producent optužen za ubojstvo starlete, raspolaže utjecajem, novcem i resursima van domašaja običnih smrtnika. Čak i nakon što je Boschu u napadaju arogancije priznao ubojstvo, izgledi da će zbog njega završiti u zatvoru su mali, a postanu još manji nakon što i sam Bosch bude predmetom sumnje da je počinio ubojstvo ostarjelog osumnjičenika za serijska ubojstva prostitutki. Dok se Bosch nastoji osloboditi optužbe i osigurati da zlikovca ipak stigne pravda, istovremeno istražuje slučaj beskućnika i bivšeg vojnog specijalca za kojeg je uvjeren da su ga likvidirali nekadašnji kolege s kojima je sudjelovao u mračnim rabotama po Iraku i Afganistanu. U svemu tome bi mu mogao pomoći Sharkey (Bridge Zadina), klinac s ulice koji bi mogao biti ključni svjedok i čiji život neugodno sliči na njegovu vlastito traumatično djetinjstvo i mladost.

Povezanost Boscha sa stvarnim životom posebno upada u oči kada se sadržaj ove sezone usporedi s prethodne dvije. Iako je broj romana Michaela Connellyja koji su poslužili kao temelj za scenarij smanjen s tri na dva, zaplet sezone je mnogo složeniji i sastoji se od nekoliko podzapleta koji su u jednu cjelinu povezani prilično labavo i, što je u cijeloj priči mnogo važnije, na realističan i uvjerljiv način. To se odnosi i na poveznice s prethodnom sezonom, pa tako jedna od glavnih negativki iz prethodne na samom početku nove sezone zahvaljujući dobrom odvjetniku iz sudnice izlazi kao slobodna žena, ali Bosch na pravosudnu nepravdu ne reagira s ničim osim slijeganja ramena, a scenaristi nemaju nekog naročitog interesa da od nekakve osvete i vigilantističke pravde rade novi zaplet. Treća sezona, uostalom, ima dovoljno događaja da napuni standardnih 10 epizoda, a da publiku ne maltretira “šokatnim” cliffhangerima niti nastoji sve, poput tipičnog policijskog procedurala, “uredno” riješiti u okviru jedne epizode. U mnogo čemu treća sezona, više od prethodne dvije, odaje da ju je stvorio jedan od ljudi zaslužnih za Žicu, te kriminalističke istrage dolaze u drugi u plan u odnosu na prikaz likova, kao i političkih i drugih zakulisnih igara vezanih uz policijski posao u Los Angelesu. Slično i kao kod prethodnih sezona, i u ovoj gledatelji od samog početka znaju tko su počinitelji zločina, te je daleko zanimljivije vidjeti kako će ih Bosch raskrinkati i kakvu će cijenu pri tome morati platiti on sam i njegovi bližnji.

Bosch je i dalje fascinantan lik, iako predstavlja hrpu klišeja (a što se čak izrijekom priznaje u jednom od replika serije) i iako je rješenje smrti njegove majke na kraju prethodne sezone trebalo istjerati sve osobne demone. Tvorac serije Eric Overmyer, s druge strane, ne temelji cijelu seriju samo na njemu, nego dozvoljava da se popriličan broj vremena potroši na druge likove, prije svega njegovu šeficu (koju tumači zanimljiva Amy Aquino) i partnera J. Edgara (koga glumi veteran Žice Jamie Hector), a čija će dotada pseća vjernost biti načeta zbog profesionalizma. Vrlo je dobar i karakterni glumac Paul Calderon u ulozi policajca koji istražuje Boscha kao mogućeg sumnjivca, a istovremeno zbog sličnih metoda i svjetonazora predstavlja i svojevrsni Boschov alter ego.

Iako vrlo dobra, ova sezona Boscha je daleko od savršenstva, te ima ozbiljnih nedostataka koji se prvenstveno tiču ne baš najspretnijeg načina da se nekako popuni sadržaj 10 epizoda. Neki od podzapleta ne služe nekoj posebnoj svrsi, a to se posebno odnosi na pokušaj šefa policije Irvinga (uvijek pouzdani Lance Reddick) da svoju karijeru pomiri s novim perspektivama ljubavnog života. Još je nespretniji pokušaj da se radnja sezone “začini” pozadinskim motivom drskog ubojice na biciklu. Ali, najgore od svega će biti “sapunska” završnica koja sugerira da misterija ubojstva Boschove majke ipak nije riješena, nego da će Bosch morati svoju misiju dovršiti u četvrtoj sezoni. Za nadati se da će ona biti barem isto toliko dobra kao i treća.

OCJENA: 7/10