RETRO-RECENZIJA: Ubojica među nama (D-Tox, 2002)

uloge: Sylvester Stallone, Charles Dutton, Kris Kristofersson,
Christopher Fulford, Jeffrey Wright, Tom Berenger, Stephen Lang,
Polly Walker, Robert Patrick, Robert Prosky, Dina Meyer,
glazba: John Powell
scenarij: Ron L. Brinkerhoff (po knjizi Jitter Joint Howarda
Swindlea)
režija: Jim Gillespie
proizvodnja: Capella/KC Medien/Universal, SAD/Njemacka, 2002.
trajanje: 96 '

Jake Malloy (Stallone) je agent FBI zadužen za lov na opakog serijskog ubojicu čiji su plijen policajci. Malloy će doticnog uspjeti uhvatiti, ali ne prije nego što mu ovaj na brutalni način likvidira suprugu Mary (Meyer) i najboljeg prijatelja. Mučen grižnjom savjesti Malloy utjehu pronalazi u boci i nakon tri mjeseca je u tako lošem stanju da ga njegov kolega i mentor Hendricks (Dutton) šalje u posebnu instituciju za odvikavanje od alkohola i droge. Institucija se nalazi u napuštenom vojnom silosu usred planina Wyominga, a pacijenti su, slično kao i njen voditelj Doc (Kristofersson), bivši policajci. Prije nego što Malloy bude u prilici upoznati šaroliko društvo svojih kolega – alkoholičara i narkomana – neki od njih će poceti nestajati da bi na kraju bili pronađeni mrtvi. Istovremeno snježna mećava prekida svaki kontakt s vanjskim svijetom i Malloy, svjestan da se među pacijentima nalazi homicidalni manijak, mora koristiti svoj detektivski talent da bi ubojicu pronašao prije nego što bude prekasno.

Vjerojatno ne postoji bolji pokazatelj na koje je niske grane spao Stallone od filma Ubojica među nama. Originalno snimljen 1999. godine, na test-prikazivanjima je prosao tako loše da ga se američki producent nikada nije usudio pustiti u distribuciju. Tek tri godine kasnije je pušten u Evropi jer su producenti mislili da tamošnja publika ima veću toleranciju prema celuloidnom gnojivu od američke. Veći dio evropske publike će vjerojatno poželjeti da je film ostao u bunkeru, jer Jim Gillespie, anonimus čije je jedino dostignuće ionako ne baš sjajni horor Znam što si radila prošlog ljeta, ne samo napunio Ubojicu među nama svim mogućim klišejima, nego posudio ono najgore iz onih sumnjivih klasika horor-žanra kao što su Stvor ili Alien 3. Da stvar bude gora, niti jedan od protagonista, uključujući Stallonea, nije na ekran stavio lik vrijedan simpatija. A i cijeli “whodunnit” misterij je prilično predvidljiv, što zbog prebrzog tempa likvidacija, što zbog robovanja PC-kanonima. Kada film završi, malo koji gledatelj neće biti sretan zbog te činjenice.

OCJENA: 2/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 14. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Princeza i ratnik (Der Krieger und die Kaiserin, 2000)

 

uloge: Franka Potente, Benno Fürmann, Joachim Krol, Lars Rudolph,
 Melchior Belson, Ludger Pistor
 glazba: Reinhold Heil, Johnny Klimek & Tom Tykwer
 scenarij: Tom Tykwer
 režija: Tom Tykwer
 proizvodnja: WDR/X-Filme Creative Pools, Njemačka, 2000.
 distribucija: Discovery
 trajanje: 135 '

Simone alias Sissi (Potente) je mlada medicinska sestra koja radi u duševnoj bolnici gdje je provela cijeli život i gdje su joj se upoznali roditelji. Rutinu svakodnevnice će prekinuti kamion koji je obori dok prelazi ulicu. Od sigurne smrti je spašava tajanstveni neznanac Bodo (Fürmann) koji će joj obaviti ekspresnu traheotomiju dok leži ispod kamiona. Nekoliko mjeseci kasnije Sissi se uspije oporaviti, ali je umjesto ozljeda muči ne samo to što ne zna ništa o svom spasitelju, nego i to sto se u njega zaljubila. Kada Sissi uspije pronaći Bodu, on je grubo odbija, za što ima više nego jedan razlog – ne samo što je zajedno sa svojim starijim bratom Walterom (Krol) upetljan u cijeli niz ilegalnih aktivnosti, nego i zato što još uvijek nije prebolio traumatični događaj iz bliske prošlosti nakon kojeg nastoji zatomiti sve osjećaje.

Tom Tykwer, njemački reziser koji je ustajalu kinematografiju svoje zemlje revitalizirao s megapopularnim i “kulerskim” Trči, Lola, trči, godinu dana poslije je nastojao ponoviti uspjeh s bizarnom psihološkom dramom Princeza i ratnik. Tom Tykwer je u tu svrhu za glavnu ulogu ponovno angažirao Franku Potente, koja uspjehu Lole duguje međunarodnu slavu. No, sve one koji očekuju “kulerštinu” u stilu Tykwerovog prethodnog filma će Princeza i ratnik prilicno iznenaditi. Dok je Lola koristila jedan jedini zaplet kao podlogu za stilske vježbe, Princeza i ratnik predstavlja zaokruženu priču, sa složenim zapletom i višeslojnim likovima. Još više u oči pada Tykwerovo nastojanje da film stilski bude sto različitiji od Lole – umjesto mitraljiranja videospotovskim kadrovima, Tykwer koristi spori ritam, postupno građenje atmosfere, sve u svrhu što potpunije analize likova. Može se reći da je Tykwer u tome čak i pomalo pretjerao, tako da mnogi kadrovi, pogotovo na kraju, izgledaju previše razvučeni. No, s druge strane, tu je izvrsna gluma Potenteove, kojoj društvo pravi njen partner iz Opasne anatomije Benno Fürmann. Uz dobru fotografiju i sjajnu glazbu, Tykwer koristi priliku da se koristi i digitalnim efektima. Rezultat je prilično dobar, iako ne baš potpuno savršen film koji će gledateljima ostati dulje u sjećanju od Lole.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 14. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Obitelj čudaka (The Royal Tennenbaums, 2001)

uloge: Gene Hackman, Anjelica Huston, Ben Stiller, Luke Wilson,
 Gwyneth Paltrow, Owen Wilson, Bill Murray, Danny Glover, Kumar
 Pallana, Seymour Cassell, Alec Baldwin
 glazba: Mark Mothersbaugh
 scenarij: Wes Anderson & Owen Wilson
 režija: Wes Anderson
 proizvodnja:Touchstone, SAD, 2001.
 trajanje: 111'

Royal Tennenbaum (Hackman) je nekoć imao sve što se poželjeti moglo – uspješnu karijeru odvjetnika, bogatstvo, dragu ženu Etheline (Huston) i troje djece – sve odreda genijalce i vunderkinde. No, Royalovoj životnoj sreći je došao kraj – bio je uhapšen zbog pronevjere i nakon toga napustio Etheline i obitelj. Nedostatak oca se teško odrazio na djecu i njih je umjesto uspjeha čekalo dvadeset godina nesreće. Mladi financijski genij Chas (Stiller) je nakon tragične smrti supruge postao opsjednut uvježbavanjem vlastite djece za slučaj požara. Richie (Luke Wilson), juniorski prvak Amerike u tenisu, se nakon kolapsa na teniskom terenu dao u vucaranje po svjetskim morima. Nekoć darovita spisateljica Margot (Paltrow) zaglavila je u nesretnom braku s emocionalno hladnim neurologom Raleighem St. Clairom (Murray). Njih troje će spojiti očev povratak kući – Royal tvrdi da umire od raka te se nastoji iskupiti za sve ono što je priredio svojoj djeci. No, oni malo skeptičniji sumnjaju da je u pitanju ljubomora, odnosno nemirenje s time da se Etheline uda za dugogodišnjeg obiteljskog knjigovođu Henryja Shermana (Glover).

Obitelj čudaka bi se najkraće mogla opisati otprilike isto onako kako je u filmu 24 Hour Party People Tony Wilson opisao jazz – kao glazba koja daleko veći užitak pruža onima koji je sviraju nego onima koji je slušaju. U slučaju režisera Wesa Andersona, koji je zajedno sa svojim ko-scenaristom Owenom Wilsonom (koji se u ovom filmu pojavljuje u ulozi kauboja-književnika i kućnog prijatelja Tennenbaumovih) našoj publici poznat po otkačenoj komediji Rushmore moglo bi se reći kako je dotični doista uživao snimajući film. To je bila prilika da oko sebi okupi moćnu gomilicu vrhunskih glumaca, pa i da pruži priliku Geneu Hackmanu da zabljesne u za njega nekarakterističnoj komičnoj ulozi. No, s druge strane, ono što je Andersonu bilo zanimljivo, neće biti niti shvatljivo niti previše razumljivo široj publici, s obzirom da su likovi ne samo pre-ekscentrični, nego ni njihova ekscentričnost nije najbolje prikazana. Anderson kao da je bio opsjednut da njegova komedija bude što različitija od holivudskih stereotipova, pa je pri tome zaboravio na humor. Da stvar bude gora, uz časni izuzetak Genea Hackmana gotovo svi glumci u Obitelji čudaka su dolazak pred kamere shvatili kao natjecanje u držanju “kamenog lica”, pa je uživljavanje u njihove patnje i probleme prilično otežano publici. Nekoliko svijetlih trenutaka ovaj film čini gledljivim, ali prosječni gledatelj teško da će imati strpljenja Obitelj čudaka pogledati nekih desetak puta kako bi shvatio što je pjesnik, zapravo, htio reći.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 14. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Pad crnog jastreba (Black Hawk Down, 2001)

uloge: Josh Hartnett, Eric Bana, Tom Sizemore, Ewan MacGregor,
 Sam Shepard, William Fichtner, Jason Isaacs, Ewen Bremner, Tom
 Hardy, Zeljko Ivanek, Kim Coates, Jeremy Piven, George Harris
 glazba: Hans Zimmer
 scenarij: Ken Nolan & Mark Bowden (po knjizi Marka Bowdena)
 režija: Ridley Scott
 proizvodnja: Columbia/Revolution Studios/Scott Free, SAD, 2001.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 144 '

Glavni razlog zbog kojeg Bushova administracija, bez nekog pravog povoda i uz ponižavajuće ignoriranje najvjernijih saveznika, inzistira na ratu protiv Iraka se krije u tome što se 11.09. 2001. godine urušilo nešto mnogo važnije od WTC-ovih tornjeva – mit o američkoj svemoći. Održavanje tog mita je bilo razlogom što je Hollywood ignorirao jedan “incident” iz jeseni 1993. godine koji je još tada pokazao da i jedina svjetska supersila ima ograničenja. Stoga na prvi pogled čudi što je Jerry Bruckheimmer, holivudski megaproducent jednako poznat po svojim dobrim vezama s Pentagonom i podilaženju američkom šovinizmu, odlučio kao temu svog novog superspektakla uzeti upravo to zaboravljeno i ignorirano poglavlje moderne američke povijesti. No, s druge strane, dogadaji od 11.09. 2001. su Bruckheimmeru išli na ruku i on je u novim okolnostima i publici i establishmentu uspio Pad crnog jastreba prodati kao slavljenje svih onih vrijednosti koje krase modernog američkog šovinista.

Radnja filma se temelji na bestseler-knjizi Marka Bowdena, novinara “Philadelphia Inquirera” koji je temeljito obradio posljednje poglavlje američke vojne intervencije u Somaliji 1993. godine. Godinu dana nakon što je Bush Stariji bio poslao marince kako bi UN-u pomogli da glađu i građanskim ratom napaćenom narodu te afričke zemlje dostavi hranu i humanitarnu pomoć, američki vojni kontingent u Mogadishuu ima nešto drukčije prioritete – stvaranje trajnog mira, pri čemu im je najveća prepreka lokalni klan na čelu s Mohamedom Farrahom Aididom i njegova moćna milicija. U tu svrhu general Garrison (Shepard) angažira superelitne jedinice Rangera i Delti koji, koristeći najsuvremeniju tehnologiju i svoju vrhunsku obučenost, napadaju, likvidiraju ili otimaju Aididove glavešine. No, jedna takva misija, koja za cilj ima hapšenje dvojice glavnih Aididovih pomoćnika, će krenuti po zlu – kombinirana zračno-kopnena operacija zapada u nevolje kada  jedan od dva helikoptera bude oboren od strane somalske milicije. Etos američkih specijalaca nalaže da nijedan od njihovih suboraca ne smije biti ostavljen na milost i nemilost neprijatelju pa se misija hvatanja pretvara u misiju spašavanja, ali i ona kreće po zlu što će dovesti do toga da stotinjak američkih vojnika ostaje opkoljeno od strane tisuća naoružanih civila i pripadnika Aididove milicije. Ono što je trebalo trajati pola sata će potrajati cijelu noć i pretvoriti se u bjesomučnu borbu za goli život.

Možda najugodnije iznenađenje u Padu crnog jastreba predstavlja to što je Ridley Scott nakon gotovo četvrt stoljeća uspio savladati vještinu režiranja akcijskih scena. A ta mu je vještina u ovom filmu itekako trebala, jer od skoro dva i pol sata koliko film traje samo nekih dvadesetak minuta na početku je posveceno standardnom upoznavanju likova – sve ostalo je čista borba, konfuzna, bučna i prepuna prizora koji će osjetljivijim gledateljima okretati želudac. Zapravo se može reci da se Scott tako dobro snašao s prikazom okrutne stvarnosti rata da se Spielberg sa Spašavanjem vojnika Ryana – filmom koji je, po mišljenju većine američkih kritičarskih snobova, sve dosada predstavljao vrhunac prikazivanja rata na velikom platnu – može sakriti u mišju rupu. Ultrarelističnom prikazu bitke u Mogadishuu savršeno sluzi fotografija Slawomira Idziaka koja bruckheimmerovskom načelu o danu koji mora biti prikazan kao vječni sumrak daje umjetničko opravdanje – ne samo što mrak odražava raspoloženje glavnih likova, nego i totalnu konfuziju situacije u kojoj o preživljavanju odlučuje manje vještina ili obučenost koliko najobičnija sreća. Realizam se ogleda i u tome sto tridesetak i nešto likova (koje tumači združeni odred američkih, australskih, britanskih i danskih glumaca, što zvijezda poput Josha Hartnetta iz Pearl Harbora, sto karakternih teškaša kao sto su Tom Sizemore ili Jason Isaacs) s istovjetnim uniformama i frizurama, obliveni krvlju i prljavštinom nevjerojatno sliče jedni drugima, pa je Scott prisiljen odstupati od povijesne istine te im na kacige stavljati imena. Atmosferi filma nešto manje pridonosi glazba Hansa Zimmera koja se za ovaj žanr malo previše koristi ethno-egzotikom, ali je svejedno nešto bolja od većine njegovih monotonih tamburanja u 90-tim.

Scott i Bruckheimmer su veliku količinu nasilja i hiperrealističko krvoliptanje pravdali nastojanjem da njihov prikaz bitke u Mogadisciu bude što je moguće bliži povijesnoj istini, jer bi se time “najbolje odala počast palim herojima”. Američki cenzori su u patriotskoj histeriji nakon 11.09. 2001. imali dosta razumijevanja za te stavove, ali realističnost krvoprolića ne znači da je film u potpunosti vjerodostojan. Scenaristi Nolan i Bowden su iz dramaturških razloga bili prisiljeni stotinjak likova “stopiti” u njih tridesetak, nekima su imena izmijenjena iz sigurnosnih razloga, a u nekim slučajevima je Pentagon (koji je Bruckheimmeru pomogao s autentičnim snimkama akcije, posudbom helikoptera i ljudstva i sl.) inzistirao na izmjenama iz propagandnim razloga – tako je John Stebbins, jedan od junaka bitke (kojeg u filmu tumaci Ewan MacGregor) preimenovan u Grimesa, i to zato što je u međuvremenu bio osuđen na trideset godina vojnog zatvora zbog pedofilije. S druge strane, teško bi se na prvi pogled moglo reći da Pad crnog jastreba predstavlja uobičajenu holivudsku propagandu – par scena je ubačeno isključivo u svrhu da se da makar djelić somalijske perspektive, a završni kadrovi čak sugeriraju da je američka pustolovina u toj afričkoj zemlji predstavljala pogrešku – besmisleno žrtvovanje života u nečemu za što američki narod nije imao interesa ni razumijevanja. Ono što ovaj film slavi jest prije svega “čojstvo i junaštvo” američkog vojnika, drugarstvo, disciplina i spremnost da se žrtvuje za svog bližnjeg  – one osobine koje su ljude privlačile vojnom pozivu u doba prije nacionalizma. Ali, možda upravo taj nedostatak nekog ozbiljnog stava prema političkim i inim događajima koji su prethodili bitci Pad crnog jastreba u neku ruku čini jednako neuspješnim kao i samu akciju. No, to je sve relativno – oni koje vole dobru ratnu akciju će imati itekako razloga biti zadovoljni.

OCJENA: 8/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 14. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Zajedno (Tilsammans, 2000)

uloge: Lisa Lindgren, Mikael Nyqvist, Emma Sammuelson, Sam
 Kessel, Gustav Hammarsten, Anja Lundkvist
 glazba: Ulf Brantas
 scenarij: Lukas Moodysson
 režija: Lukas Moodysson
 proizvodnja: SVT/Memfis/Zentropa/TV1000/Keyfilms Roma,
Švedska/Danska/Italija, 2000.
 distribucija: Discovery
 trajanje: 105 '

Krajem 1975. godine članovi stockholmske ljevičarske komune “Tillsammans” (“Zajedno”) slave smrt Francisca Franca – španjolskog diktatora koji je predstavljao antitezu njihovih naprednih ideala. Te će ideale u pitanje dovesti Elisabeth (Lisa Lindgren), sestra Gorana (Hammarsten), neslužbenog vođe komune. Nakon što joj je dojadilo živjeti s vječno pijanim i nasilnim suprugom Rolfom (Nyqvist), napustila je stan zajedno s kćeri Evom (Sammuelson) i sinom Stefanom (Kessel). Goran joj pruža utočište i Elisabeth ima priliku upoznati cijeli niz zanimljivih likova i još zanimljivijih načina kako se razne ljevičarske ideologije primjenjuju u praksi – bivša supruga jednog od članova je odlučila postati lezbijkom iz političkih razloga, jedno od djece je dobilo ime po Tet-ofenzivi, Goranova djevojka propovijeda “otvorenu vezu” kako bi mogla zadovoljavati svoj nezajažljivi seksualni apetit, jedan od mladića čitanje marksisticke literature pretpostavlja seksu, a dvoje roditelja djeci zabranjuju čitanje Pipi Duga Čarapa zbog “buržoaske ideologije”. Život svih tih ljudi će se polako početi mijenjati kada se pokaže kako plemeniti ideali nisu dovoljni da savladaju ljudske nedostatke, ali će ljubav i zdrav razum uspjeti nadvladati sve krize.

Za razliku od svog prethodnog filma Fucking Amal/Show Me Love, švedski reziser Lukas Moodysson nije baš napunio naslovnice filmskih časopisa s filmom Zajedno. To možda i ne treba čuditi, s obzirom da kod kritičarskog establishmenta salonsko ljevičarenje i art-snobovština idu ruku pod ruku. Iako je Moodysson u svom filmu prilično odmjeren u kritici raznih ljevičarskih ideologija (problematičnoj ultra-liberalnoj komuni suprotstavlja jednako problematičnu konzervativnu obitelj iz susjedstva) te iako tvrdi da film ima dosta autobiografskih elemenata, elita evropskih kulturnih snobova je dotičnog Šveđanina očigledno smatrala svojevrsnim izdajnikom. Od ideološke “nekorektnosti” filmu bi se daleko veće zamjerke mogle naći u nedostatku čvrstog zapleta, kao i pomalo isforsiranim hepi endom. Ono što u ovom filmu treba pohvaliti jest izvrsna režija, kao i još bolji rad s glumcima, koji gledateljima omogući da se vrlo brzo upozna s nekih osamnaestak likova i da svaki od njih bude upečatljiv. No, najviše od svega u ovom filmu treba pohvaliti Moodyssonov humanizam – on se možda čini kritičnim prema idealističkom ljevičarenju, ali njegov blagi humoristični pristup ima itekako razumijevanja za mlade ljude čiji su ideali bili iznad njihovih mogućnosti. Gotovo svatko u filmu je prikazan kao dostojan poštovanja, bez obzira na spol, godište, seksualnu ili političku orijentaciju. Svijet bi uistinu bio bolji da se više ljudi ugledalo na likove filma Zajedno.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 14. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Valentinovo spiljskog čovjeka (The Caveman’s Valentine, 2001)

uloge: Samuel L. Jackson, Colm Feore, Ann Magnusson, Damir
 Andrei, Aunjanue Ellis, Tamara Tunie, Peter MacNeill, Rodney
 Eastman, Anthony Michael Hall, Kate McNeil
 glazba: Terence Blanchard
 scenarij: George Dawes Green (po vlastitom romanu)
 režija: Kasi Lemmons
 proizvodnja: Arroyo/Jersey Shore/Universal, SAD, 2001.
 distribucija: UCD
 trajanje: 105 '

U njujorškom Central Parku pronađen je leš jednog mladića. Romulus Ledbetter (Jackson) je dotičnog poznavao dovoljno dobro da bude siguran kako nije riječ o nesretnom slučaju nego o umorstvu. Problem je u tome što Ledbetteru malo ljudi vjeruje, što i ne iznenađuje s obzirom da živi u spilji usred Central Parka gdje su ga otjerali anđeli koji mu plešu u glavi i neki mračni tip koji iz Chryslerove zgrade odašilje zrake smrti. Zbog svega toga Ledbetter odlučuje istragu započeti sam, pri čemu će mu pomoći bogati odvjetnik Bob (Hall), filantrop koji je u beskućniku uspio prepoznati negdađnjeg pijanistu s diplomom Julliard akademije. Ošišan, okupan i pristojno odjeven, Ledbetter će se moći ubaciti u krugove njujorške elite gdje se nalazi glavni sumnjivac – David Leppenraub (Feore), umjetnički i fotograf koji je slavu i bogatstvo stekao sadomazohističkim slikama mladih muškaraca i kojemu je smrznuti mladić bio jedan od modela. Ledbetteru će pomoć pri pronalaženju dokaza pruziti Leppenraubova sestra Moira (Magnusson) koja prema tajanstvenom crnom neznancu osjeti veliku privlačnost.

Valentinovo spiljskog čovjeka je bilo gotovo neprimjećeno u našim videotekama, što i ne čudi s obzirom da je film sličnu sudbinu doživio u Americi, usprkos jedne takve zvijezde kao što je Samuel L. Jackson u glavnoj ulozi. Razlog za to se može pronaći u tome da se ovaj film nalazi na granici dvaju svjetova – bio je previše konvencionalan za art-snobove, a istovremeno i previše “otkačen” za “običnu raju”. To je zbilja šteta, jer riječ je o jednom od najprijatnijih iznenađenja u našim videotekama. Zaplet o šizofreniku-detektivu može izgledati suludo, ali scenarist George Dawes Green (koji je napisao originalni roman) ga čini uvjerljivim, pri čemu ce mu veliku pomoć pružiti režiserka Kasie Lemmons (bivša glumica i supruga Vondieja Curtis-Halla) koja je već jednom iskoristila talent Samuela L. Jacksona u svom debiju Eve’s Bayou. Uz još jednu maestralnu ulogu Samuela Velikog, za kojeg uloga šizofrenika izgleda kao salivena, valja pohvaliti cijeli niz njegovih malo poznatih kolega, uglavnom u karakternim ulogama, a posebno Colma Feorea, jednu od najprepoznatljivijih faca u modernom Hollywoodu. Lemmonsova se za relativno neiskusnu filmašicu dobro snalazi sa složenim scenarijem, vješto kombinirajuci fotografske i montažne stilove kako bi što vjernije simulirala “otkačenu” perspektivu iz koje glavni junak promatra svijet. Ipak, najupečatljivija stvar u Valentinovu spiljskog čovjeka jest glazba Terencea Blancharda, koja s obzirom na zanimanje glavnog junaka ima itekako bitnu ulogu. Ta je partitura, koja se temelji na klavirskim dionicama, nešto najbolje što se moglo čuti u filmovima u posljednje vrijeme. Iako će pomalo isforsirana završnica malo pokvariti dojam, Valentinovo spiljskog čovjeka je više nego dobar film koji je itekako zaslužio da mu naši gledatelji daju priliku.

OCJENA: 7/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 14. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Crveni zmaj (Red Dragon, 2002)

uloge: Anthony Hopkins, Edward Norton, Ralph Fiennes, Emily
 Watson, Harvey Keitel, Mary-Louise Parker, Philip Seymour
 Hoffman, Anthony Heald, Ken Leung, Frankie Faison
 glazba: Danny Elfman
 scenarij: Ted Tally (po romanu Thomasa Harrisa)
 režija: Brett Rattner
 proizvodnja: Dino De Laurentiis/Scott Free/Universal, SAD, 2002.
 distribucija: Kinematografi
 trajanje: 124'

I dok nas je Hollywood u posljednje vrijeme navikao (na uglavnom bezlične) remakeove popularnih filmova od prije 25-30 godina, talijanski producent Dino de Laurentiis je nedavno razbio rekord uzevpi kao predloćak film kojeg je bio producirao prije desetljeće i pol –  Lovac na ljude Michaela Manna iz 1986. godine. Razlog za tu odluku jest u globalnoj popularnosti Hannibala Lectera, lika koji se na velikim ekranima pojavio upravo u Mannovom filmu temeljenom na romanu Crveni zmaj Thomasa Harrisa. Najpopularniji serijski ubojica na svijetu se tada pojavio tek kao sporedan lik i umjesto oskarovca Anthonyja Hopkinsa ga je tumačio Brian Cox. No, Lovac na ljude je propao u kinima da bi tek Demmeov nastavak Kad jaganjci utihnu (s kojim de Laurentiis nije htio imati nipta) stvari doveo na svoje mjesto. Nakon špto je 2001. godine de Laurentiis producirao komercijalno uspješni, ali u suštini bezlični nastavak pod naslovom Hannibal, odlučio je do kraja eksploatirati Harrisov materijal te se u nedostatku novog romana odlučio za novu adaptaciju starog. Anthony Hopkins je još jednom doveden da tumači Lectera, a režija je povjerena Brettu Rattneru, filmašu specijaliziranom za komedije.

Radnja filma započinje godine 1980. kada Will Graham (Norton) agent FBI specijaliziran za lov na serijske ubojice pokušava riješiti seriju brutalnih ubojstava u Baltimoreu korištenjem posebne psihološke metode pomoću koje se pokušava uživjeti u um ljudi koje nastoji uhvatiti. Kada jedne večeri dolazi po savjet uglednom baltimorskom psihijatru dr. Hannibalu Lecteru (Hopkins) nema pojma da će ga taj susret umalo koštati glave kada slučajno otkrije da je dobri liječnik u stvari manijakalni ubojica. Jedva preživjevši, Graham napušta FBI da bi ga sedam godina kasnije njegov bivši sef John Crawford (Keitel) došao zamoliti da mu pomogne kao savjetnik u istrazi serije neobično opakih ubojstava pri čemu su žrtve manijaka obitelji, masakrirane u svojim kućama. Nakon dosta nećkanja Graham pristaje pomoći Crawfordu i u tu svrhu regrutira savjetničke usluge nikog drugog do Lectera, koji je sada zatvoren u dobro čuvanoj duševnoj bolnici. No, Lecter pak ima vlastite ideje o tome kako bi taj slučaj trebao završiti te na domišljat način stupa u kontakt s ubojicom – ekscentričnim usamljenikom po imenu Francis Dollarhyde (Fiennes). Graham, pak, ubojicu nastoji isprovocirati uz pomoć beskrupuloznog novinara Freddyja Loundsa (Hoffman). Planove obojice muškaraca ce ugroziti Reba McClane (Watson), slijepa djevojka s kojom Dollarhyde započinje ljubavnu vezu i koja će ga potaknuti da, makar privremeno, prestane s ubijanjem.

Za sve one koji su, poput autora ovih redaka, svojevremeno gledali Mannov original i pročitali Harrisov književni predlozak, Crveni zmaj neće donijeti ništa novo. No, “deja vu” ipak neće biti potpun, jer je Rattnerov film drukčijeg ugođaja i drukčijeg stila od onoga sto se moglo gledati prije desetljeće i pol; za razliku od ultra-stiliziranog Manna, Rattnerov stil režije je mnogo konvencionalniji, a zlobnici bi rekli i bliži TV-filmu. No Rattner je dovoljno dobar da nedostatke scenarija svede na najmanju moguću mjeru. Što se, pak, Tallyjevog scenarija tiče, on je daleko vjerniji književnom predlosku od Lovca na ljude, sto će, uz korištenje nekih elemenata iz Mannovog filma, Crveni zmaj učiniti mnogo duzim od svog prethodnika (i potencijalno dosadnijim).

Kada je sadržaj filma unaprijed poznat, jedino što gledatelje moze zanimati jest izvedba. Ona je uglavnom profesionalnog kvaliteta, pri čemu najvise valja pohvaliti Emily Watson, dok su sve ostale uloge u sjeni onih od prije šesnaest godina. Čak i Anthony Hopkins sa svom svojom zločestom karizmom, slično kao i u Hannibalu, predstavlja parodiju svoje najpoznatije uloge i nije do koljena Brianu Coxu iz Lovca na ljude. Tome su razlog i pomalo nespretna scenaristička rješenja kojima je njegov lik od sporednog promoviran u glavni. Ostatak glumačke ekipe – Norton, Fiennes, Hoffman, Keitel itd. – također je daleko ispod originala, iako se nikome od njih ne može predbaciti da su loše obavljali posao. Ženskom dijelu publike će ovaj film vjerojatno biti drazi od Lovca na ljude jer se u liku Dollarhydea pojavljuje ljepotan Ralph Fiennes, a u pojedinim ključnim scenama i bez odjeće. Iako se postavlja pitanje da li je ovaj film uopće imao smisla, napravljen je dovoljno profesionalno da zasluži preporuke, a ako nekog gledatelja potakne da pogleda Lovca na ljude, može se reći da je ispunio svrhu svog postojanja.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 14. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.