RETRO-RECENZIJA: Planet majmuna (Planet of the Apes, 2001)

uloge: Mark Wahlberg, Tim Roth, Helena Bonham Carter, Michael Clarke
Duncan, Paul Giamatti, Estella Warren, Cary-Hiroyuki Tagawa, David
Warner, Erick Avari, Kris Kristofersson, Lisa Marie, Charlton Heston,
Linda Harrison
scenografija: Rick Heinrichs
kostimografija: Colleen Attwood
fotografija: Philippe Rousselot
montaza: Chris Lebenzon
glazba: Danny Elfmann
scenarij: William Broyles Jr., Lawrence Konner & Mark Rosenthal
režija: Tim Burton
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2001.
distribucija: Continental
trajanje: 119'

U današnje vrijeme, kada bezidejnom Hollywoodu ništa nije sveto, gotovo da nema nijednog značajnijeg filma s kraja 60-tih i početka 70-tih koji nije doživio moderni remake. Nakon cijelog niza velikih filmova čije su reputacije zauvijek upropaštene inferiornim modernim verzijama, red je došao i na Planet majmuna, SF-klasik iz 1968. godine. Iako ne među najboljim primjercima žanra, ta priča o društvu u kojemu su ljudi prestali biti dominatna vrsta se zbog svog revolucionarnog odbacivanja antropocentrizma dan-danas smatra jednim od najznačajnijih SF-filmova ikada snimljenih. No, u svoje vrijeme je taj film bio i prilično popularan, te je doživio četiri (uglavnom loša) nastavka, crtić i TV-seriju (prikazanu sredinom 80-tih na tadašnjem JRT-u). Posljednjih pet-šest godina se dosta govorilo o modernom remakeu, a među imenima zainteresiranim za taj projekt su se spominjali James Cameron, Arnold Schwarzenegger, Oliver Stone i Chris Columbus. Na kraju je 100 milijuna US$ “težak” film povjeren Timu Burtonu, koji je zbog svoje gotske reputacije mnogima izgledao kao čudan izbor za režisera futurističkog spektakla. No, svejedno se od filma ovog ljeta mnogo očekivalo, ali su prema filmu neraspoloženi kritičari i prema “filmovima-događajima” još nerasploženija publika Planet majmuna učinili popriličnim razočaranjem.

Radnja filma započinje godine 2029. na svemirskoj stanici u dubokom svemiru gdje američka vojska za najrizičnije istraživčcke misije koristi čimpanze i druge majmune kojima je genetskim inženjeringom povećana inteligencija. Kada kapsulu jednog od njegovih ljubimaca “popapa” prostorno-vremenska oluja, kapetan Leo Davidson (Wahlberg) kreće za njim u misiju spašavanja. No, ista pojava proguta i njegovu kapsulu te hrabri astronaut završava na nepoznatom planetu kojim gospodare inteligentni majmuni. Da stvar bude zanimljivija, na planetu postoje i homo sapiensi koje majmuni tretiraju kao inferiornu vrsta i koriste kao ropsku radnu snagu. Leo postaje plijenom lovaca na ljudsko roblje, ali ima sreću da bude prodan majmunici Ari (Carter), kćeri utjecajnog senatora – idealistkinji koja se bori za prava ljudi. Uz njenu pomoć Leo će skupinu odbjeglih ljudi-robova, medju kojima se nalazi i lijepa Daena (Warren) odvesti do olupine svog svemirskog broda. U međuvremenu je za njima poslana vojska majmuna koju predvodi beskrupulozni i čovjekomrzacki general Thade (Roth). Leo i njegova družina im nastoje pobjeći te stići u “Zabranjenu zonu” gdje ih čeka šokantno otkriće p podrijetlu majmunskog svijeta.

Tim Burton se prilikom stvaranja novog Planeta majmuna suočio s dva ozbiljna problema – prvo, morao je istovremeno biti vjeran kultnom originalu i ponuditi nešto novo; istovremeno se morao suočiti s činjenicom da cijela premisa filma u današnje doba jednostavno nema onakvu snagu kakvu je imala u Hladnim ratom i društvenim previranjem opterećenim 60- tim godinama. Burton je prvi dio posla relativno pristojno obavio – scenarij Broylesa, Konnera i Rosenthala ne samo što je potpuno različit od verzije legendarnog Roda Serlinga iz 1968. godine od koje samo tu i tamo posuđuje pokoju repliku (što uključuje i Charltona Hestona koji ponavlja završne riječi iz originalnog filma u sasvim novoj situaciji), nego je u mnogo čemu bolji pa i uvjerljiviji. S druge strane, taj scenarij se gotovo uopće ne trudi bakćati s nekakvim socijalnim ili etičkim pitanjima, nego se sve svodi na jednodimenzionalnu i prilično predvidljivu SF-slikovnicu s jasno određenom i “politički nekorektnom” raspodjelom uloga između dobrih i loših momaka, gdje, za razliku od originala, među potonje ne spada nijedan homo sapiens. No, Burtona to previše ne zanima koliko prilika da jos jednom iskaze svoj talent za stvaranje neobičnih svjetova. Majmunski svijet je prilično uvjerljivo dočaran zahvaljujući izvrsnim specijalnim efektima, sjajnoj kostimografiji Colleen Attwood, scenografiji Ricka Heinrichsa kao i uistinu dojmljivoj masci Ricka Bakera. Glumci se, s druge strane, nisu baš pretjerano iskazali – iako Tim Roth pod majmunskom maskom briljira kao negativac, slično kao sto Helena Bonham Carter pod sličnom maskom izgleda humanije nego u većini svojih filmova, ostatak ekipe se baš previše ne trudi. To je pogotovo slučaj s Wahlbergom cčju bi ulogu mogao odglumiti i netko kalibra Jean-Claude Van Dammea a za Estellu Warren je više nego očito da joj je jedina svrha da pred kamerama paradira u što oskudnijoj odjeći. No, sve to bi se još kako-tako i moglo oprostiti Burtonu da kojim slučajem nije podlegao iskušenju da pokuša nadmašiti original sa još šokantnijom završnicom. Taj je pokušaj bio već unaprijed osuđen na propast, i jedini efekt tog neuvjerljivog i nelogičnog finala bile su legije SF-fanova koje su bacale drvlje i kamenje na film. Na kraju je dojam uistinu ozbiljno pokvaren, ali Burtonova režija je ipak dovoljno kvalitetna da se novi Planet majmuna kao cjelina može preporučiti i onim gledateljima koji ne osjećaju sentimentalnu privrženost prema kult-originalu.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 14. studenog 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Dokaz života (Proof of Life, 2000)

uloge: Meg Ryan, Russell Crowe, David Morse, Pamela Reed, David
Caruso, Anthony Heald, Stanley Anderson, Gottfried John, Alun
Armstrong, Margo Martingale, Michael Kitchen, Mario Ernesto Sanchez,
Pietro Sibille, Vicky Hernandez
scenografija: Bruno Ruebo
kostimografija: Ruth Myers
fotografija: Slawomir Idziak
montaza: Sheldon Kahn & John Smith
glazba: Danny Elfman
scenarij: Tony Gilroy (prema članku Adventures in the Ransom Trade
Williama Prochnaua i knjizi The Long March to Freedom Thomasa
Hargrovea)
rezija: Taylor Hackford
proizvodnja: Warner Bros/Castle Rock, SAD, 2000.
distribucija: Issa
trajanje: 135′

Jedan od najbržih nacina da se danas u Trećem svijetu dođe do gomile novaca jesu otmice, koje su postale unosan biznis pogotovo kada su žrtve državljani bogatih zapadnih zemalja. Zbog toga se razvilo novo zanimanje – “K&R” – specijalisti za otmice i otkupninu – čiji je posao da pregovaraju s otmičarima, svedu otkupninu na najnižu moguću svotu i pobrinu se da žrtva dođe na slobodu u jednom komadu. Jedan od najiskusnijih “K&R” specijalista je Terry Thorne (Crowe), koji će nakon uspješno obavljenog zadatka u Čečeniji dobiti nove klijente u juznoameričkoj državi Tecali. Tamo je Peter Bowman (Morse), idealistički raspoloženi američki inženjer zaposlen u maloj građevinskoj tvrtki, postao žrtvom ljevičarskih gerilaca koji, smatrajući da radi za veliku korporaciju, traže otkupninu od 3 milijuna US$. Njegova uznezvjerena supruga Alice (Ryan) ubrzo shvaća kako ga je tvrtka spremna žrtvovati, jer su prilikom korporativnih fuzija ukinute premije osiguranja za “K&R”. No, Thorne joj ipak odlućuje pomoći a da ne traži honorar, djelomično i zato što mu se Alice sviđa. I dok traje dugotrajan i mukotrpan proces pregovora, dotle Peter u gerilskom logoru upoznaje njemačkog misionara Kesslera (John) i njih dvojica smišljaju plan kako da pobjegnu svojim tamničarima.

Dokaz života je film koji će manje biti upamćen po umjetničkim dosezima, koliko po romansi između dvoje glavnih glumaca – kraljice romantičnih komedija Meg Ryan i najnovijeg holivudskog scrolomca Russella Crowea – koja je punila naslovne stranice tabloida širom svijeta. Ekstra publicitet nije išao u korist filma, jer su kritičari ovaj put, isto kao i publika, pokazali nesposobnost da razlikuju zbivanja na filmskom platnu od stvarnog života i na film gledali kao romantićnu melodramu. Dokaz života, iako su ga tako reklamirali, to nije – riječ je o mrtvački “obićnoj” drami s elementima trilera i akcijade koja sa za holivudski film neobično velikom dozom realizma i ozbiljnosti prilazi problemima današnjeg Trećeg svijeta – korupciji, nasilju i bezdušnoj eksploataciji od strane multinacionalnih korporacija. Fiktivna država Tecala u kojoj se radnja zbiva je temeljena na Kolumbiji, kao što su likovi i situacije inspirirane stvarnim događajima i likovima, pa i ljevičarski gerilci, koji su u holivudskim filmovima bili dosada prikazivani kao bezlični negativci, ovdje dobijaju tretman ljudi od krvi i mesa. Iako scenarij Tonyja Gilroya ima dosta problema s uvjerljivošću, a neki obrati su previše “holivudski”, iskusni režiser Taylor Hackford (Oficir i džentlmen, Dolores Claiborne) vješto stvari drži pod kontrolom, osim po pitanju ljubavne veze između Alice i Thornea, koja je prilično traljavo isječena iz filma na inzistiranje Meg Ryan (koja nije htjela previše sličnosti između filma i stvarnog zivota). Hackford krajnji test ipak prolazi u završnoj akcijskoj sceni, koja će mnoge nostalgičare 80-tih podsjetiti na legendarnog Predatora. Što se glumaca tiče, tu Hackford i nije imao sreće – dok je Crowe uglavnom solidan, potpuno je neuvjerljiv u scenama s Meg Ryan, koja je nevjerojatno iritantna. Daleko bolji posao su obavili latinoamerički glumci, a karakterni glumac David Morse se još jednom iskazao kao pravi temelj filma (i čiji je lik daleko zanimljivi od ljubavnog gugutanja Crowea i Ryanove). Ipak, najveća atrakcija filma su bez svake sumnje lokacije na ekvadorskim Andama – zabilježene kamerom Slawomira Idziaka kadrovi tih veličanstvenih planina su tako lijepi da se samo zbog njih isplati čekati više od dva sata na odjavnu špicu.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 1. studenog 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Poštenje (Honest, 2000)

uloge: Nicole Appleton, Peter Facinelli, Natalie Appleton, Melanie
Blatt, James Cosmo, Jonathan Cake, Rick Warren, Annette Badland, Sean
Gilder, Colin Redgrave, Paul Rider, Sam Kelly
scenografija: Michael Pickwoad
kostimografija: Mary-Jane Rayner
fotografija: David Johnson
montaza: David Martin
glazba: David A. Stewart
scenarij: Dick Clement, Ian La Frenais, David A. Stewart & Karen Lee
Stewart
režija: David A. Stewart
proizvodnja: Pathe, Britanija, 2000.
distribucija: Europa
trajanje: 110′

Gerry (Nicole Appleton), Mandy (Nathalie Appleton) i Jo (Blatt) su tri sestre iz londonskog East Enda koje krajem 60-tih godina prošlog stoljeća zarađuju za život tako što se oblače u mušku odjeću i vrše sitne pljačke. Prilikom jedne od tih pljački Gerry stjecajem okolnosti završi u uredu jednog “avangardnog” časopisa, i to upravo u trenutku kada Daniel Wheaton (Facinelli), američki student sa spisateljskim ambicijama, dovršava članak. Daniel uspije uhvatiti kradljivicu ali nema namjeru da je preda policiji čim sazna da je riječ o djevojci. Ni Gerry se previse ne trudi pobjeći, s obzirom da joj se Daniel sviđa. I dok njih dvoje započinju romansu, preostale dvije sestre će odluciti opljačkati noćni klub ne znajući kako je njegov vlasnik Duggie Ord (Redgrave), svemoćni šef londonskog podzemlja.

Britanski kritičari nisu bili previše skloni Poštenju, vjerojatno smatrajući kako je riječ o ničemu drugom do besramnom pokušaju da se na brzinu eksploatira globalna popularnost grupe “All Saints”, čije tri članice (sestre Appleton i Blattova) tumače glavne uloge. Dodatni razlog za skepsu je bio i taj što se iza kamere našao nitko drugi do David A. Stewart, glazbenik najpoznatiji kao muška polovica dueta “Eurhytmics”. Poštenje uistinu ima problema, ali se oni prije mogu pripisati scenaristima Dicku Clementu i Ianu Le Fresnaisu (poznatim po simpatičnoj rock-komedijici Stari momci dobro praše) koji su malo pretjerali u nastojanju da filmu daju nostalgičnu atmosferu “ludih šezdesetih”, bespotrebno ubacujući reference na Vijetnam i ultraljevičarsku pobunu 1968. godine. Da stvar bude gora, Le Fresnais i Clement ne znaju napraviti dobar rasplet, pa je film barem dvadesetak minuta duži nego sto bi trebao biti. Na sreću, Stewart se relativno dobro snalazi iza kamere, a i članice “All Saints” daleko bolje glume nego sto bi to ocekivao od pop-pjevaljki. Također, u filmu ima dovoljne količine humora da se koliko-toliko kompenziraju scenaristički nedostaci, a muški dio publike će svakako cijeniti to sto se u pojedinim scenama sestre Appleton pojavljuju bez odjeće. Zbog svega toga Poštenje se moze preporuciti kao neobavezna ali postena filmska zabava.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 1. studenog 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Posljednji dah (Choke, 2001)

uloge: Dennis Hopper, Michael Madsen, Chelsy Reynolds, Roy Tate, Paula
Stevens
glazba: Nigel Holton
scenarij: John Sjorgen
režija: John Sjorgen
proizvodnja: Artist View, SAD, 2000.
distribucija: UCD
trajanje: 89′

Henry Clark (Hopper) je losanđeleski biznismen i udovac kojemu je najvažnija stvar na svijetu njegova kći Gina (Reynolds). Kada Gina, nakon što je popila par čašica previše, sjedne za volan i ubije čovjeka, Henry bez mnogo razmišljanja počinje skrivati dokaze. Na žalost, tome je svjedok bio njegov negdašnji poslovni partner i sitni varalica Ron (Tate), koji zbog toga počne ucjenjivati Henryja kako bi njegovu tvrtku iskoristio za svoje ilegalne aktivnosti. No, prilikom susreta u zahodu Henry izgubi živce i poćne daviti Rona. Nakon što je shvatio da je ubio čovjeka Henry na brzinu iskombinira plan kojim bi neopazice odnio tijelo svoje žrtve. Ali ispostavlja se da je događaju svjedokom bio Will (Madsen), tip koji Henryju nudi prilično bizarnu ponudu. Naime, Will je serijski ubojica te je spreman Henryju pomoći da sakrije leš, ali pod uvjetom da mu Henry vrati uslugu. Henry pristaje, ali postaje sve zabrinutiji da bi on i Gina mogli postati žrtvama manijaka.

Ovisno o raspoloženju, gledatelji će na Posljednji dah reagirati kao na tipićan celuloidni ispljuvak C-produkcije ili kao prilično hrabar pokušaj da se ograničenja niskog budžeta nadvladaju neuobičajenim pristupom prežvakanoj temi. Scenarist i reziser Sjorgen se, pak, ne može pohvaliti bog-zna-kako uvjerljivim zapletom (koji će filmofile podsjetiti na Hitchcockov klasik Nepoznati iz Nord Expressa), a još manje bizarnim podzapletima zbog kojih je film duži nego sto bi trebao biti. Dojam o filmu također kvare još bespotrebnije scene golotinje na najgore moguće odabranim mjestima. No, ono što Posljednji dah gubi u sadržaju, koliko-toliko je nadoknađeno formom. Naime, umjesto konvencionalnog vođenja priče, Sjorgen gotovo sve događaje u filmu prikazuje kroz vizuru glavnog junaka, koristeći pri tome unutarnje monologe, flashbackove i vizije. Zbog svega toga Posljednji dah ima nadrealnu atmosferu zbog koje će na trenutke šašavi obrati u priči izgledati neobično zabavnu i cijelom filmu dati svojevrsni “trash” šarm. Svemu tome se moraju dodati legende niskobudžetnog filma Hopper i Madsen, koji su se očigledno dobro zabavljali prilikom snimanja i koje je uvijek dobro vidjeti kako glume u istom filmu. Zbog svega toga Posljednji dah je bizarni filmčić koji će zabaviti čak i one koji previše ne cijene nekonvencionalne filmske stilove u žanrovskim ostvarenjima.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 31. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: 3 A.M. (2001)

uloge: Danny Glover, Pam Grier, Michelle Rodriguez, Sergej Trifunović,
Sarita Choudhoury, Isaach de Bancole, Mike Starr, Pedro Calderon,
Bobby Cannavale, Roger Rees, Spike Lee
scenografija: Ted Glass
kostimografija: Luca Mosca
fotografija: Enrique Chediak
montaza: Susan E. Morse
glazba: Bradford Mansals
scenarij: Lee Davis
režija: Lee Davis
proizvodnja: Showtime/40 Acres and Mule, SAD, 2001.
distribucija: Blockbuster
trajanje: 88'

Njujorški taksisti su postali metama serijskog ubojice, što je jedan od razloga zbog kojih se financijski loše stojeća taksi-tvrtka kojom rukovodi Box (Chouhoudry) našla pred još većim problema. I dok Box očajnički pokušava naći neku financijsku injekciju koja bi je spasila od neumitnog stečaja, njeni se vozači suočavaju s nešto prozaičnijim problemima. Iskusni Hershey (Glover), bivši bejzbol-igrač, razmišlja o tome da napusti svoju staru ljubav, konobaricu George (Grier). Nešto mlađi Raša (Trifunović), ratnim traumama opterećen izbjeglica iz Bosne, pokušava smisao naći tako što idealizira svoju profesionalnu vezu s prostitutkom. Najveće probleme od svih ima mlada Salgado (Rodriguez), koja je zbog trauma iz djetinjstva umislila da je progoni demon u obličju putnika. Stjecajem okolnosti sve te traume i dileme će se razriješiti jedne paklene noći.

Kada je Lee Davis, štićenik Spikea Leeja (koji se u filmu pojavljuje u maloj ulozi filmaša) predstavio 3 A.M. na festivalu nezavisnog filma u Sundanceu, doček je bio prilično hladan, cak i među publikom koja je navikla na “otkačena” ostvarenja. Razlog je vjerojatno u tome što je 3 A.M. manje otkačen, a više derivativan film, koji se previše naslanja na legendarnog Scorsejevog Taksista, ali i na Ljeto kada je ubijao Sam. Prikaz njujorške urbane džungle iz perspektive onih koji su prisiljeni svake noći gledati njenu najmračniju stranu je trebala osvježiti multi-etnička galerija raznih bizarnih likova (bijelci, crnci, hindusi, Hispanoamerikanci), ali pokušaj baš i nije najbolje uspio. Naime, neke priče, poput one vezane uz bosanskog emigranta, ne funkcioniraju baš najbolje, a Davis ih je isto tako prilično traljavo pokušao spojiti u neku suvislu cjelinu. Iako se film može pohvaliti prilično zanimljivom glumačkom postavom, kojom dominiraju Glover i negdašnja blaxpoitation-ikona Pam Grier, neka od zvučnih imena su podbacila, pogotovo Glover. Sve u svemu, 3 A.M. je prilicno zbrkani film koji, doduše, zna biti na trenutke zanimljiv, ali samo onda dok se ne sjetimo da su Schrader, Scorsese i Lee slične teme obradili daleko bolje.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 31. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: A. I. – Umjetna inteligencija (A. I. : Artificial Intelligence, 2001)

uloge: Haley Joel Osment, Frances O’Connor, Sam Robards, Jake Thomas,
Jude Law, William Hurt, Brendan Gleeson, Jake Angel, Robin Williams,
Ben Kingsley
scenografija: Rick Carter
kostimografija: Bob Ringwood
fotografija: Janusz Kaminski
montaza: Michael Kahn
glazba: John Williams
scenarij: Steven Spielberg (sinopis: Ian Watson) (po priči Supertoys Last All Summer Long Briana W. Aldissa)
režija: Steven Spielberg
proizvodnja: Warner/Dreamworks/Amblin, SAD, 2001.
distribucija: Issa
trajanje: 146′

Ovog ljeta se dogodilo nesto što je samo prije desetak godina izgledalo nezamislivo – ambiciozni SF-spektakl u režiji Stevena Spielberga propao je u američkim kinima. Danas to možda i nije takvo iznenađenje, s obzirom da danas Spielberg nije neupitno holivudsko božanstvo kakvim su ga mnogi nekoć smatrali. Ali najvažniji razlog je prije svega u tome što A.I. – Umjetna inteligencija nije Spielbergov film u pravom smislu riječi. Dotični je film više od nekoliko desetljeća bio jedan od omiljenih projekata jednog drugog filmskog velikana – Stanleya Kubricka, koji je žanr svojevremeno zadužio takvim remek-djelima kao što su 2001: Odiseja u svemiru i Paklena naranča. Za Kubricka se godinama govorilo da radi na adaptaciji SF-priče Briana W. Aldissa, ali je on, što zbog svog perfekcionizma, a što zbog toga sto specijalni efekti još nisu bili na visini, prednost dao nešto manje zahtjevnim Širom zatvorenim očima. U međuvremenu je u cijelu priču uskočio Spielberg, s kojim je Kubrick prijateljevao preko telefona puna dva desetljeća. Nakon što su dugo raspravljali o ovom projektu, Kubrick je izjavio kako bi on bolje pristajao Spielbergovom umjetničkom senzibilitetu. Nakon Kubrickove smrti Spielberg je odmah prionuo na posao i A.I. – Umjetna inteligencija je smatrana jednim od najambicioznijih filmova ljeta 2001. godine. Ali, kao i mnogi drugi ambiciozni projekti koji su došli u američka kina u to vrijeme, ni ovaj nije zadovoljio visoka očekivanja, pa se u neku ruku može smatrati jednim od većih ovosezonskih razočaranja.

Radnja se odvija u bliskoj budućnosti, kada su se uslijed globalnog zatopljenja otopile polarne kape i razina mora drastično narasla, potopivši mnoge priobalne gradove širom svijeta, uključujući New York. Zbog smanjenja obradivih površina, vlade su uvele strogu kontrolu rađanja kao i široku primjenu robota kako bi se smanjila potreba za ljudskom radnom snagom koja troši dragocjene resurse. S vremenom su se roboti toliko razvili da mogu obavljati svakojake, pa i najsloženije funkcije, a korporacija “Cybertronics”, na čijem je čelu profesor Allen Hobby (Hurt) odnedavno je stvorila prototip čovjekolikog robota koji bi trebao zadovoljiti potrebe parova bez djece. Jedan od takvih parova čine Henry (Robards) i Monica Swinton (O’Connor), čiji je sin Martin (Thomas) obolio od neizlječive bolesti i održava se u kriogeničkoj suspenziji. Swintoni nevoljko pristaju da testiraju novi proizvod, koji dolazi u obliku Davida (Osment), robota-dječaka koji je programiran da voli svoju “majku”. No, idlilični zivot robota i “obitelji” prestaje kada Martin čudom bude izliječen i vrati se roditeljima koji će svog biološkog sina pretpostaviti robotu. Nakon niza incidenata Monica se odluči riješiti Davida, ali nema srca da ga vrati korporaciji koja će ga uništiti. David je umjesto toga ostavljen u šumi i odatle počinje njegova odiseja s jednim jedinim ciljem – ponovno pronaći majku i učiniti sve kako bi mu ona vratila osjećaje. U tom teškom i na trenutke apokaliptičnom putovanju Davidu će pomoć pružiti Gigolo Joe (Law), robot specijaliziran za pružanje seksualnih usluga ženama.

Svatko tko malo bolje poznaje opus dvojice režisera bi vjerojatno A.I. dočekao s prilično skepse, odnosno barem Spielbergove tvrdnje kako je nastojao što je moguće biti vjerniji Kubrickovoj viziji. Naime, Kubrickov hladni i mizantropski pogled na svijet je prilično teško pomiriti sa Spielbergovim često infantilnim sentimentalizmom. Zbog toga ni ne iznenađuje što se A.I. cini filmom kojeg su centrifugalne sile njegovih duhovnih tvoraca učinile nedosljednim i zbrkanim od samog početka. Doduše, film je podijeljen u nekoliko segmenata, pa se u prvoj trećini, koja je najkubrickovskija od svih, ta zbrkanost i ne da tako lako primijeniti. No, nakon što napustimo superluksuzni, ali i hladni dom Swintonovih u kojemu se robotska ljubav sudara s ljudskom bezosjećajnošću, kubrickovska vizija svijeta prepušta mjesto spielbergijanskoj bajci u kojemu se motivi priče o Pinocchiju i “politička korektnost” publici serviraju suptilnošću slona u staklarskoj radnji. No, najgore od svega dolazi na kraju kada nam Spielberg servira krajnje zbunjujući ali i krajnje neuvjerljivi deus ex machina epilog koji će vecinu gledatelja ostaviti uglavnom ravnodušnim. Te strukturne mane cijelog filma su koliko- toliko kompenzirane glumačkom izvedbom, pri čemu je australska glumica Frances O’Connor obavila daleko bolji posao od svojih razvikanih kolega Osmenta i Lawa u robotskim ulogama. U vizualnom smislu film je takodjer prilicno dojmljiv, pogotovo u Blade Runnerom inspiriranim scenama futurističkog Rogue Cityja, kao i u potopljenog New Yorka (gdje iz mora, između ostalog, strše i tornjevi WTC-a). A.I. je film koji također postavlja neka prilično zanimljiva i intrigantna etička pitanja o granicama ljudskosti, ali, na žalost, holivudski zabavljač Spielberg ipak nije prava osoba koja bi na to mogla dati odgovore.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 28. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Nezaboravni klub (Remember the Titans, 2000)

uloge: Denzel Washington, Will Patton, Wood Harris, Ryan Hurst, Donald
Adeosun Faison, Craig Kirkwood, Ethan Suplee, Kip Pardue, Hayden
Panettiere
scenografija: Deborah Evans
kostimografija: Judy L. Ruskin
fotografija: Philippe Rousselot
montaza: Michael Tronick
glazba: Trevor Rabin
scenarij: Gregory Allen Howard
režija: Boaz Yakin
proizvodnja: Walt Disney, SAD, 2000.
distribucija: Continental
trajanje: 114'

Godine 1971. u gradu Alexandriji u Virginiji kipti rasni sukob između bjelačke i crnačke zajednice, koji je upravo eskalirao nakon odluke Vrhovnog suda prema kojemu se moraju integrirati sve dotada rasno razdvojene škole. Da bi smirili crnačku zajednicu lokalni političari prestižno mjesto trenera football tima u lokalnoj srednjoj školi “T.C. Williams” daju Hermanu Booneu (Washington), crnom stručnjaku iz Sjeverne Karoline. Booneov dolazak je težak udarac ne samo za popularnog trenera Billa Yoasta (Patton) koji je zbog toga dobio otkaz, nego i za članove tima koji prijete da će se rađe ispisati iz škole nego dozvoliti da ih trenira crnac. Svjestan da bi mladići mogli izgubiti priliku za fakultetske stipendije Yoast ih spriječi tako što proguta svoj ponos i pristane na Booneovu ponudu da bude njegov pomoćnik. Njih dvojica započinju pripreme za sezonu tako što tim odvedu na pripreme gdje će morati prebroditi ne samo svoje profesionalne razlike nego i predrasude i nepovjerenje koje vlada između bijelih i crnih članova tima. No, svemu usprkos, nakon što pripreme završe i započne školska godina, “Titani” su u potpunosti integrirani tim koji započinje seriju nevjerojatnih pobjeda u državnom prvenstvu. S vremenom rasno zavađeni grad počinje na “Titane” gledati s ponosom i njihov nezadrživi pohod prema tituli prvaka počinje ujedinjavati dotada zakrvljene zajednice. Ali, trenutak prije najvećeg trijumfa “Titane” će zadesiti neočekivana tragedija koja će njihov duh staviti na najveću moguću kušnju.

Nezaboravni klub (jos jedan prevodilački biser hrvatskih producenata, s obzirom da su “Titani” srednjoškolska momčad, a ne sportski klub) predstavlja pokušaj megauspješnog holivudskog producenta Jerryja Bruckheimera da poboljša svoju reputaciju izgrađenu na uglavnom uspješnim, ali sadržajno praznim komercijalnim superhitovima (Hrid, Armageddon). Ova kombinacija sportskog filma i pseudoangažirane “politički korektne” drame, koja je k tome temeljena na istinitim događajima, bila je idealna prilika da Bruckheimmer sebe pokaže kao producenta kojeg ne zanima isključivo iskamčivanje novaca od milijunskih masa dovoljno naivnih da podlegnu njegovoj propagandnoj kampanji. U tome je barem djelomično uspio, s obzirom da je Nezaboravni klub prošle godine dobio pohvalne rijeci od Clintona i ostatka američkog političkog establishmenta. Što se samog kvaliteta filma tiče, scenarij Gregoryja Allena Howarda se vjerno drži svih klišeja američkog sportskog filma – od raspodjele “dobrih” i “loših momaka” do točnog tempiranja humora i patetike. Režiser Boaz Yakin, koji je svojevremeno oduševio kritiku svojim prvijencem Fresh, previše se ne trudi izaći van formule, ali relativno solidno obavlja posao. Ipak, najdojmljiviji od svih su glumci, pogotovo Denzel Washington koji bi vrlo lako mogao postati ikona ovakve vrste filmova. Dosta su dobri i Will Patton kao njegov partner, te Ryan Hurst i Wood Harris kao tinejdžeri koji su prisiljeni prevladati svoje rasne predrasude. Ipak od svih je najugodnije iznenađenje mala Hayden Panettiere kao sportom opsjednuta Yoastova kćerkica. Sve u svemu, iako Nezaboravni klub predstavlja limunadu, riječ je o profesionalno napravljenoj limunadi koji će mnogim gledateljima uspjeti podići raspoloženje, pogotovo stoga što je riječ o istinitoj priči.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 27. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.