RECENZIJA: Jurski svijet (Jurassic World, 2015)

Jurski park se teško može smjestiti među najbolje, ali se zato bez svake sumnje može smatrati jednim od najutjecajnijih filmova napravljenih 1990-ih. Spektakl kojim je Steven Spielberg još jednom potvrdio status jednog od najkvalitetnijih hollywoodskih zabavljača također je publici prvi put na najefektniji mogući način iskazao mogućnosti nove CGI-tehnologije u stvaranju iluzije. Time je, između ostalog, stvoren standard bez kojeg se danas jednostavno više ne mogu zamisliti rekonstrukcije davno iščezlih razdoblja na velikim i malim ekranima. Dakako, sve to ne bi bilo moguće da Jurski park nije svojim tvorcima donio basnoslovne hrpe novaca i, naravno, potakao snimanje nastavaka koji su trebali ponoviti isto dostignuće. Iako je jednog od njih – Izgubljeni svijet – također režirao Spielberg, oni u tome nisu previše uspjeli, kao ni u tome da ostanu gledateljima u nekom naročitom sjećanju. To je možda razlog zbog kojeg se na četvrti nastavak moralo čekati skoro desetljeće i pol, a kada se konačno pod naslovom Jurski svijet pojavio u kino-dvoranama, njegov enormni uspjeh kod publike je neke od kritičara čak i iznenadio.

Spielberg se, kao i u prethodnom nastavku Jurski park III, sklonio u stranu te je režija povjerena Colinu Trevorrowu, filmašu koji je pažnju bio privukao niskobudžetnom SF-komedijom Sigurnost nije zagarantirana. Zaplet se temelji na scenariju koji je pred premijeru izazvao dramu izvan ekrana zahvaljujući sporu oko autorstva između Trevorrowa i Dereka Connollyja s Rickom Jaffom i Amandom Silver, a koji je riješen u korist potonjih. Radnja započinje dvadeset dvije godine nakon događaja u prethodnom filmu kada je zabavni park na otoku Nublar postao predmetom kaosa i krvoprolića, nakon što su se dinosauri, rekonstruirani temeljem drevne DNK u laboratorijima korporacije InGen, uspjeli pobjeći iz svojih kaveza. Srećom po InGen, katastrofa se zbila prije službenog otvaranja, a park, koji sada vodi korporacija Masrani na čelu sa Simonom Masranijem (Khan), je uveo nove sigurnosne mjere tako da ga sada mogu na miru posjećivati na tisuće ljudi sa obiteljima i uživati u bliskom pogledu na orijaška stvorenja koja su prije nekoliko desetaka milijuna vladala šumama i oceanima ovog planeta. Među posjetiteljima se nalaze dva adolescenstka brata – Zach (Robinson) i Gray Mitchell (Simpkins), čija je tetka Claire Darling (Howard) jedna od menadžerica parka i toliko zaokupljena poslom da svoje nećake zanemari, a nakon čega oni počnu samostalno lutati parkom, uvjereni da im se ništa loše ne može dogoditi. Owen Grady (Pratt), bivši mornarički specijalac i Clarein bivši momak, zadužen za dresiranje velociraptora, međutim, nije toliko uvjeren da je park posve siguran. Njegove zle slutnje se pokažu ispravim kada indominus rex, novi hibridni i umjetno stvoreni dinosaur zamišljen kao veća, opakija verzija tiranosaura, odnosno još vrednija atrakcija u parku, uspije pobjeći iz svog kaveza te izazvati sveopći kaos nakon kojeg Owen mora nekako uspostaviti kontrolu, odnosno spasiti živote gostiju i svojih nećaka.

Jurski svijet je nastavak, ali će ga neki bez svake sumnje shvatiti i kao svojevrsni remake originalnog filma, odnosno reboot serije. Kada se usporedi sa Spielbergovim filmom, teško se oteti dojmu da je ovo u suštini Jurski park u kojeg je netko uložio daleko više novaca, odnosno utrpao sadržaje koji prije 22 godine nisu bili dostupni zbog nedostatnog budžeta ili nedovoljno razvijene tehnologije specijalnih efekata. Tako otok Nublar sada izgleda mnogo veći, park radi te umjesto par desetaka pripadnika osoblja potencijalni obrok za gladne dinosaure čine tisuće posjetilaca, a dobrom starom tiranosauru i velociraptorima će se tako priključiti na stotine krilatih pterosaura i orijaško morsko čudovište mozasaur, Njihova interakcija će u biti zaslužna za smrt Clairine pomoćnice koju tumači Katie McGrath u jednoj od najspektakularnijih scena franšize. No, s druge strane, Jurski svijet po pitanju glavnog zapleta nije previše odstupio od Parka – ponovno je riječ o zabavnom parku gdje, usprkos vrhunske tehnologije i mjera sigurnosti, stvari krenu katastrofalno krivo. Ponovno stvari komplicira beskrupulozni negativac, ovaj put u obličju načelnika sigurnosti kojeg tumači za takve uloge uvijek raspoloženi Vincent D’Onofrio, a koji je uvjeren da će se velociraptori moći dresirati za vojnike i tako donijeti milijarde dolara njemu i ostatku vojno-industrijskog kompleksa. I, naravno, ponovno situaciju još težom čini briga za djecu koja su se našla usred sveg tog kaosa.

Trevorrow se u svemu tome uspije, što vlastitom vještinom, što zahvaljujući scenariju, dodati dovoljno originalnosti i svježine da se Jurski svijet ne može smatrati indigo-kopijom Spielbergovog filma. To, dakako, ne znači da je sve što se dodalo originalnom zapletu dobro, a što se posebno može vidjeti u završnim dijelovima filma u kojima se podzaplet s velociraptorima kao potencijalnim vojnicima na ne baš najsretniji način vezuje uz glavni zaplet o bijegu od velike krvoločne mrcine indominusa. S druge strane, može se reći da Jurski svijet sadrži daleko više humora, ali i da je, za razliku od prethodnih filmova gdje su likovi bili druga violina u odnosu na dinosaure, ima pravog protagonista. Njega tumači Chris Pratt kao tradicionalnog “macho”, ali izuzetno sposobnog muškarčinu za kojeg je odmah jasno da zna što radi i čije će vam društvo znatno poboljšati izglede za preživljavanje. Pratt, kojem je ova uloga velikim dijelom potvrdila status velike zvijezde, je napravio dobar posao, pa čak i velikim dijelom stvorio dobru “kemiju” s Bryce Dallas Howard, čiji je lik radoholičarke koja po divljini šeta u štiklama vrlo efektni “comic relief”, i koji je, naravno, zbog seksističkih konotacija još za vrijeme objavljivanja trailera izazvao apopleksiju među dežurnim SJW dušobrižnicima. Sve to, bez obzira na ozbiljne nedostatke, čini Jurski svijet koliko-toliko zadovoljavajućim, odnosno sasvim prihvatljivim načinom da netko željan neobavezne zabave provede dva sata pred ekranom, a što je dostignuće s kojim se može pohvaliti sve manje hollywoodskih blockbustera.

OCJENA: 5/10

JURSKI SVIJET

(JURASSIC WORLD)

uloge: Chris Pratt, Bryce Dallas Howard, Vincent D’Onofrio,Ty Simpkins, Nick Robinson, Omar Sy, BD Wong, Irrfan Khan

scenarij: Rick Jaffa, Amanda Silver, Derek Connolly & Colin Trevorrow

režija: Colin Trevorrow

proizvodnja: Universal, SAD, 2015.

trajanje: 124 min.

Oglasi

RECENZIJA: Sutrozemlja: Novi svijet (Tomorrowland, 2015)

Ljudi uvijek imaju sklonost prošlost gledati kroz ružičaste naočale, ali to u pravilu nije slučaj budućnošću, koja se u jednom vremenskom razdoblju zamišljala pozitivnije nego u drugom. Jedno od razdoblja kada se budućnost vidjela mnogo ružičastije nego u razdobljima prije i poslije su 1960-e, kada su godine poratnog ekonomskog rasta i dotada nezamislivi skok općeg prosperiteta i životnog standarda stvorili percepciju da stvari jednostavno moraju ići nabolje. Jedna od najpoznatijih ličnosti koja je prihvatila takav stav bio je Walt Disney, koji je desetljeće ranije svoju fascinaciju tehnologijom pretočio u Tomorrowland (Svijet sutrašnjice), jednu od najpopularnijih atrakcija Disneylanda, a svoj talent za prikazivanje vrlog novog svijeta sutrašnjice godine 1964. pretočio i na eksponate na njujorškoj Svjetskoj izložbi. Walt Disney je umro, budućnost u sljedećim desetljećima nije izgledala ružičasto, ali je Tomorrowland ostao i bio dovoljno uspješan da početkom 2010-ih Damon Lindelof nagovori direktore Disneyeve tvrtke da na osnovu te atrakcije naprave igrani film. Sličan koncept je u prošlom desetljeću doveo do izuzetno uspješne serije filmova Pirati s Kariba. Povijest je u slučaju Tomorrowlanda nije ponovila, te je Sutrozemlja: Novi svijet slabo prošao i kod publike i kod kritike.

Radnja filma počinje s prologom smještenim u 1964. godinu kada mladi dječak-izumitelj po imenu Frank posjećuje Svjetsku izložbu i tom prilikom iskusi kratki, ali nezaboravni izlet u Svijet sutrašnjice, za koga se ispostavi da nije dio izložbe nego alternativna dimenzija u kojoj su svi futuristički koncepti postali stvarnost. Pedeset godina kasnije idealistička tinejdžerica Casey Newton (Robertson) završi u zatvoru nakon što je sabotažom spriječila NASA-u da demontira lansirne rampe raketa za svemirska istraživanja. Tajanstveni artefakt je nakratko odvede u Svijet sutrašnjice, a nakon toga počinje potraga u kojoj će joj pomoći tajanstvena djevojčica po imenu Athena (Cassidy) i prilikom koje sreće sada odraslog, ciničnog i demoraliziranog Franka (Clooney), koji je uvjeren da se naš svijet nalazi pred propašću. Svijet sutrašnjice, alternativna dimenzija stvorena da bi daroviti izumitelji na miru mogli razviti tehnologiju se našao pod upravom guvernera Nixa (Laurie), za kojeg se ispostavi da je odgovoran za kataklizmu koju Casey odluči po svaku cijenu spriječiti.

Disney je u projekt, koji bi cinici nazvali ničim drugim do reklamom za vlastite zabavne parkove, uložio skoro 200 milijuna dolara, ali i neke nesumnjive talente, među kojima se najviše ističe režiser Brad Bird, poznat kao autor nekih od najuspješnijih, ali i najhvaljenijih animiranih filmova u posljednje vrijeme. Bird se, međutim, nije najbolje snašao kada je u pitanju igrani film, ali najveću odgovornost za to snosi složeni i često kontradiktorni Lindelofov scenarij. Njegov najveći problem je u tome što je koncept tajnog društva idealističkih genija koji iz paralelne dimenzije pokušavaju spasiti svijet kompromitiran time što je Svijet sutrašnjice preuzeo negativac čije krajnji motivi i razlozi zbog kojih je krenuo na “tamnu stranu” nisu najbolje objašnjeni. Čak i ako se zanemare teodicejski nedostaci Lindelofovog svijeta, teško se oteti dojmu da je negativac ubačen samo zato da bi se na utopijsku idealističku viziju svijetle budućnosti nakalemio nekakav akcijski zaplet, odnosno izgovor da se protagonisti natjeravaju sa opasnim i laserskim oružjem naoružanim androidima. Detalj koji će mnoge gledatelje daleko više iritirati jesu ne baš “najčistiji” osjećaji koji Frankov lik gaji prema robotu koji izgleda kao djevojčica, a što ni Lindelof ni Bird nisu znali prikazati na najadekvatniji ili najprimjereniji način. Sve to, dakako, kulminira u razočaravajućem i antiklimaktičkom finalu, nakon kojeg dolazi scena u kojoj Svijet sutrašnjice nastavlja prikupljanje mladih talenata širom svijeta, prikazan na način kojeg se ne bi postidjeli sovjetski propagandisti u doba socrealizma. To ne znači da film nema dobrih elemenata, a to se prije svega odnosi na vrlo dobru glumu, a što se odnosi kako na Clooneya opterećenog jednog od najnezahvalnijih uloga svoje karijere, tako i na mladu Raffy Cassidy kao djevojčicu-robota te šarmantnu Britt Robertson kojoj je fijasko Sutrozemlje karijeru velikim dijelom usmjerio na prema glumicama njenog kalibra daleko zahvalnije male ekrane.

OCJENA: 4/10

SUTROZEMLJA: NOVI SVIJET

(TOMORROWLAND)

uloge: George Clooney, Hugh Laurie, Britt Robertson, Raffey Cassidy

scenarij: Damon Lindelof

režija: Brad Bird

proizvodnja: Walt Disney Studios, SAD, 2015.

trajanje: 130 min.

RECENZIJA: Trocki (Tроцкий, 2017)

Ovogodišnje obilježavanje 100. obljetnice završetka Prvog svjetskog rata je u mnogo čemu zasjenilo prošlogodišnje obilježavanje 100. obljetnice događaja koji se često smatrao najvažnijom posljedicom tog sukoba – Oktobarske revolucije kojom je u Rusiji uspostavljen komunistički poredak, odnosno prvi put praktično primijenjena ideologija koja će bitno utjecati na svijet u 20. stoljeću. Iako su slične prigode u prošlosti često znale biti povodom za raskošne filmske i televizijske spektakle, u svijetu se, uglavnom iz ideoloških razloga, kao i konfuzije koje kod zapadnih filmaša izazivaju fluidni politički parametri Hladnog rata 2.0., taj događaj uglavnom ignorirao. U Rusiji, međutim, to nije slučaj, a što je i razumljivo s obzirom da su tu zemlju najviše pogodile posljedice Oktobarske revolucije. Među prigodnim projektima koji su te sudbonosne događaje nastojali rekonstruirati na velikim i malim ekranima je danas vjerojatno najpoznatija biografska miniserija Trocki, posvećena jednoj od najpoznatijih, najkontroverznijih, a po nekima i najtragičnijih ličnosti Oktobarske revolucije. To se najviše može zahvaliti tome što se prije nekoliko dana kao rijetka ruska TV-serija našla na programu Netflixa.

Protagonist, čiji lik tumači Konstantin Habenski, je Lav Davidovič Trocki, jedan od predvodnika revolucije, a kasnije i jedan od najistaknutijih vođa sovjetske Partije i države sve do trenutka kada je izgubio u frakcijskim borbama sa Staljinom i otišao u progonstvo odakle će postati jedan od najžešćih kritičara režima kojeg je pomogao stvoriti. Radnja započinje godine 1940. u Meksiku gdje je Trocki pod pokroviteljstvom tamošnje vlade i uz pomoć malobrojnih, ali fanatičnih sljedbenika, pronašao koliko-toliko sigurno utočište. Iako su ga počele hvatati godine, a sam bio metom neuspjelog atentata, Trocki je uvjeren da će povijest biti na njegovoj strani te je više nego spreman mladom kanadskom novinaru Franku Jacsonu (Maksim Matvejev) dati intervju i ispričati svoj život, a pri tome ga nimalo ne smeta što je Jacson samodeklarirani staljinist. Potom se kroz osam epizoda u flashbackovima rekonstruriraju najvažniji događaji iz njegovog života i revolucionarne karijere – prva zatvorska iskustva stečena zbog protivljenja okrutnom carističkom režimu; bijeg iz sibirske kažnjeničke kolonije u Pariz 1902. godine gdje će postati zvijezda političkih emigranata, ali i upoznati drugu suprugu Nataliju Sedovu (Olga Sutulova); vođenje petrogradskih radnika u neuspjeloj revoluciji 1905. godine, ali i ključnu ulogu koju je igrao u organiziranju i vođenju revolucije koja je dvanaest godina kasnije na vlast dovela boljševike pod Lenjinom (Jevgenij Stičkin); osnivanje te uspješno, ali bezobzirno vođenje Crvene armije s kojim su boljševici pobijedili u građanskom ratu, te pokretanje Crvenog terora s kojim su se nemilosrdno obračunali sa svim protivnicima te, konačno, njegovi pokušaji da 1920-ih naslijedi Lenjina, pri čemu mu se kao glavni suparnik nametnuo karizme lišen, ali u političkim spletkama daleko vještiji Staljin (Orhan Abulov).

Trocki je nastao u produkciji ruske državne televizije te je premijerno prikazan upravo na 100. obljetnicu Revolucije. Iako bi se na prvi pogled moglo reći da je riječ o “prigodničarskom” projektu, u njemu se, barem na prvi pogled, ne može primijetiti nekakvo naročito “peglanje” ruske i sovjetske povijesti u skladu s ideološkim i drugim parametrima Putinovog režima. Naprotiv, prije bi se moglo reći da je Trocki daleko prilagođeniji zapadnoj publici, što se može vidjeti ne samo kroz izuzetno “cool” i “hip” stil dinamične “videospotovske” režije kojoj podlogu pruža soundtrack Ryana Ottera, nego i kroz sadržaj kojim dominiraju “eksploatacijski” sadržaji vezani uz eksplicitan prikaz nasilja i seksa. Ovo potonje je čak i dobilo nekakvo scenarističko opravdanje, s obzirom da Trocki, koji će se u jednoj od epizoda sresti sa znamenitim psihijatrom Siegmundom Freudom (Igor Černjevič), izrijekom dovodi u vezu libido s revolucionarnim zanosom. To je, dakako, prilika da se ljubavni život znamenitog revolucionara rekonstruira kroz niz scena u kojima Habenski svoje partnerice “troši” poput Rade Šerbedžije u najboljim danima. Autorima serije je očigledno bilo jako zgodno to što se posljednje poglavlje života zbilo u Meksiku, što je bila prilika da se ona napuni scenama koje referenciraju na opsjednutost tamošnje kulture smrću, te izgovor da takva simbolika služi kao okvir zapleta većine epizoda, pred čiji će se kraj Trocki susretati s duhovima preminulih likova čijoj je smrti, posredno ili neposredno, kumovao. Meksičke scene su također i prilika da se na prilično eksplicitan način prikaže ljubavna veza Trockog sa znamenitom meksičkom slikaricom Fridom Kahlo; nju Viktorija Poltorak glumi na tako intenzivan način da će nekim gledateljima relativno brzo iz sjećanja ispariti Selma Hayek koja je isti lik tumačila prije desetljeće i pol.

Najveći adut serije je bez svake sumnje Habenski, koji se danas smatra najpopularnijim glumcem u Rusiji, i čija mu je popularnost svojevremeno omogućila da se nakratko, doduše tek kao epizodni glumac, prošverca i u nekoliko hollywoodskih filmova. Habenskom ovo nije prvi put da tumači Trockog, s obzirom da je isti lik bio tumačio u biografskoj TV-seriji Jesenjin 2005. godine, a njegov dosad najpoznatiji nastup je bio u biografskom filmu Admiral, gdje je ironičnim stjecajem okolnosti tumačio kontrarevolucionarnog admirala Kolčaka koji je u građanskom ratu bio glavni suparnik Trockom na bojnom polju. Habenski prilično uvjerljivo i dojmljivo tumači lik Trockog, bilo kao golobradog mladog revolucionara, bilo kao bezobzirnog ratnog vođu na vrhuncu moći koji odlučuje o životu i smrti milijuna, bilo kao ostarjelog emigranta koji se ne može nikako pomiriti da je njegovo vrijeme zauvijek prošlo. U tome mu dosta pomaže scenarij, koji nastoji dati koliko-toliko uravnoteženu perspektivu o sovjetskom vođi koji svoju relativnu popularnost na Zapadu duguje prije svega tome što je bio Staljinova najpoznatija žrtva, i što su mnogi salonski ljevičari na njega projicirali vlastitu romantičnu viziju “čistog” marksizma-lenjinizma prije nego što je bio kompromitiran holodomorima, gulazima i velikim koracima naprijed. Trocki je u seriji prikazan kao sposoban političar i istinski revolucionar koji vjeruje da će stvoriti jedan bolji, ljepši i sretniji svijet, ali pri tome ne bira sredstva, te je zbog toga spreman izdati i ubiti najbliže suradnike, kao i žrtvovati živote milijuna, uključujući vlastitu obitelj i sebe samog. Scenaristi ne bježe od tih kontradikcija, pa su čak spremni na pomalo heretični potez da ih prikažu tako da će Trockog na njih upozoravati i podsjećati jedan staljinist.

Kao prilično ambiciozan i relativno skup projekt, Trocki je postavio letvicu prilično visoko, te ne iznenađuje da je u svim aspektima nije uspio prijeći. Prije svega se to odnosi na čest problem biografskih filmova i TV-serija – kako nečiji prilično složeni život, kojeg su dodatno komplicirali većini današnje publike prilično strane ekonomske, kulturne i političke okolnosti, prezentirati na koliko-toliko pregledan način. Scenaristi pri tome čine ozbiljnu pogreško kad u nekoliko prvih epizoda skaču iz razdoblja u razdoblje – iz 1940. u 1918. pa 1898. godinu, pa opet u 1918. godinu – pri čemu će gledatelji, pogotovo oni koji nisu dobro upoznati s ruskom poviješću, biti zbunjeni. Autori su kakav-takav kontekst pokušali dati tako što se pri uvođenju svakog važnijeg povijesnog lika pojavi natpis s njegovim imenom i biografskom crticom; u pitanju je postupak koji će bez svake sumnje smanjiti zbrku, ali također donijeti i neke možda ne baš najpotrebnije spoilere. Scenarij je također velikim dijelom ignorirao dramu koja je u Petrogradu prethodila Oktobarskoj revoluciji, kao i kontekst koji je toj revoluciji dao Prvi svjetski rat; utoliko se čini nepotrebnim što se u nekim od kasnijih epizoda našlo mjesta za njemačkog cara Vilima II i feldmaršala Paula von Hindenburga koji se pojavljuju tek u jednoj kratkoj sceni. S druge strane, borba Trockog i Staljina za vlast nakon Lenjinove smrti, koja je jedna od najuzbudljivijih, najneizvjesnijih i najdramatičnijih epizoda političke povijesti suvremenog svijeta, je uglavnom ignorirana. No, svemu tome usprkos, Trocki uspijeva sačuvati koherentnost i pružiti fascinantan prikaz ličnosti i događaja za koje bismo, usprkos njihove spektakularnosti, voljeli vjerovati da su zauvijek iza nas.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Poricanje (Denial, 2016)

DENIAL

uloge: Rachel Weisz, Tom Wilkinson, Timothy Spall, Andrew Scott

scenarij: David Hare

režija: Mick Jackson

proizvodnja: Bleecker Street/BBC Films, UK/SAD, 2016.

trajanje: 110 min.

Demokracija je, kao što su to mnogi shvatili tek 2016. godine, civilizacijsko dostignuće koje je mnogo lakše cijeniti u teoriji nego u praksi. Slično se može reći i za slobodu govora, čija se vrijednost čini samorazumljivom samo onda kada je govor takav da zbog njega ne moramo masovno “odfrendavati” stotine ili tisuće ljudi na Facebooku. Mnogo je teže dići palac za slobodu govora kada ona sadrži i slobodu da se govori ono od čega bi se mogao okretati želudac. A rijetko što izaziva takav učinak kao na ovim prostorima posljednjih desetljeća tako popularan povijesni revizionizam, odnosno nastojanja da se razni pojedinci, pokreti i ideologije koje su u Drugom svjetskom ratu ostali kratkih rukava pokušaju prikazati kao pozitivci. Na globalnom planu takva nastojanja se obično vezuju uz praksu poricanja Holokausta. Nijedna od ličnosti vezanih uz taj fenomen nije toliko poznata kao David Irving, britanski povjesničar koji je 1970-ih čak stekao određeni ugled knjigama koje pokušavaju prikazati kako su Drugi svjetski rat promatrali nacisti, ali je kasnije nacističku perspektivu i sam prihvatio, odnosno naciste nastojao opravdati tvrdeći da se najgori zločin koji koji im se pripisuje – istrebljenje europskih Židova – uopće nije dogodio. Irving je kao svjetski najpoznatiji poricatelj Holokausta postao s vremenom postao predmetom kontroverzi koje će 1990-ih eskalirati u spektakularni sudski spor koji će 2016. godine biti rekonstruiran u igranom filmu Denial.

Scenarij, koji je napisao britanski dramatičar David Hare, se temelji na knjizi američke povjesničarke Deborah Lipstadt (Weisz), specijalistice za Holokaust koja se u svojim knjigama obrušila na poricatelje Holokausta, uključujući, dakako i Irvinga. Radnja započinje 1994. godine kada je sam Irving (Spall) na jednom predavanju izazove na debatu, a što će Lipstadt odbiti. Irving, međutim, odlučuje svejedno pokrenuti borbu te na engleskom sudu pokreće tužbu za klevetu protiv Lipstadt i njenih britanskih izdavača. Izbor mjesta pokretanja tužbe nije slučajan, jer englesko pravo, za razliku od američkog, u sporovima za klevetu teret dokaza stavlja tuženiku a ne tužitelju. To znači da je Lipstadt prisiljena dokazati tvrdnje o tome da je Irving svjesno poricao Holokaust, odnosno, posredno, na sudu dokazati da se Holokaust uistinu dogodio. Na suđenju, koje će se pretvoriti u veliki medijski događaj i koštati milijune funti, Lipstadt zastupa odvjetnički supertim koji čini Anthony Julius (Scott), nekadašnji zastupnik princeze Diane, i iskusni odvjetnik Richard Rampton (Wilkinson).

Denial je režirao Mick Jackson, britanski režiser najpoznatiji po hit-filmu Tjelohranitelj s Kevinom Costnerom u glavnoj ulozi, ali koji je također u svojoj filmografiji imao i TV-filmove temeljene na stvarnim sudskim procesima. Ovaj film bi se mogao nazvati čak i najambicioznijim u njegovoj karijeri, s obzirom da se bavi nekim stvarno važnim i univerzalno aktualnim temama kao što su suočavanje s prošlošću, manipulacije poviješću, ali i sloboda govora koja se, zahvaljujući u javnosti rijetko spominjanim zakonima, može dovesti u pitanje čak i stoljećima demokratskoj Velikoj Britaniji. Problem je, međutim, u tome što je Irving vs. Penguin Books Ltd proces od koga je prilično teško napraviti nekakav uzbudljivi, dramatični film ili barem ostvarenje koje ne izgleda kao previše očiti pokušaj da se na “foru” Holokausta izmuze još koji “Oscar”. Dramu je teško stvoriti kada je ishod spora, ako ne i poznat publici, onda barem daleko predvidljiviji od, na primjer, referenduma o Brexitu.

Kada su u pitanju stvari kao Holokaust i njegovo poricanje, tu je također prilično teško izbjeći crno-bijelu podjelu, pa Irving jednostavno mora biti prikazan ne samo negativac nego kao groteskna hitlerolika figura koju tumači gotovo karikaturalni Timothy Spall. Nasuprot tome Lipstadt je prikazana kao strastvena heroina, borac za istinu i pravdu, koju s velikom energijom tumači Rachel Weisz ili, da budemo precizniji, pokušava je glumiti, s obzirom da ju je Hare, u skladu sa stvarnim događajima, sveo na drugu violinu, odnosno da je sam posao sređivanja Irvinga na sudu povjeren pravničkim profesionalcima. Tu Hare stvara jedini koliko-toliko suvisli dramski konflikt, sukobljavajući emocionalnu Lipstadt koja inzistira na tome da se na sud dovode preživjeli svjedoci Holokausta, nasuprot stručnjacima koji je na kraju uspješno uvjere da to i nije najbolja ideja. Tom Wilkinson kao odvjetnik, koji usprkos svojoj naizgled bešćutnoj strategiji, duboko u sebi krije ljudskost, je najbolji član glumačke ekipe, a scene u sudnici, kada Irvinga i njegove laži rastavlja na proste faktore, najbolji dio filma. Na žalost, one prekratko traju, a Hare i Jackson spektakularni, ali ipak predvidljivi, ishod spora nastoje zamagliti stvaranjem lažne, ali neuvjerljive napetosti pred sam završetak. Denial tako završava kao ostvarenje kome se ne mogu poreći dobre namjere, ali se jednostavno ne uzdiže više od povijesne lekcije za koju se, na žalost, čini da je publika neće znati naučiti.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Suspiria (2018)

SUSPIRIA
uloge: Dakota Johnson, Tilda Swinton, Mia Goth, Angela Winkler,
Chloe Grace Moretz
scenarij: David Kajganich
režija: Luca Guadagnino
proizvodnja: Amazon Studios, SAD/Italija, 2018.
trajanje: 152 min.

Moglo bi se reći da živimo u pomalo neobičnim vremenima, bar što se tiče američke filmske industrije gdje se danas zna dogoditi ponekad i drastično kršenje nepisanih pravila. Jedno od njih se odnosilo na čvrstu razdvojenost “umjetničkog” i “žanrovskog filma”, odnosno široko rasprostranjeno shvaćanje da nijedno ostvarenje koje pripada “komercijali” poput krimića, SF-a ili horora, ne mogu imati nikakve umjetničke vrijednosti niti šanse pri hvatanju prestižnih festivalskih nagrada. Prošlogodišnji “oskarovski” trijumf SF-filma Oblik vode je, međutim, pokazao da se prezrena “žanrovska” ostvarenja više ne smiju unaprijed otpisati. Tom bi se trendu mogao priključiti i Suspiria, možda ne najbolji, ali svakako najrazvikaniji i najambiciozniji horor-film napravljen ove godine.

Film je nastao u režiji Luce Guadagninija, talijanskog režisera koji je prošle godine bio dobio niz kritičarskih pohvala, prestižnih nagrada i nominacija zahvaljujući gej-drami Skrivena ljubav. Scenarij Davida Kajganicha se, pak, temelji na djelu Guadagnijevog još poznatijeg i uglednijeg zemljaka Daria Argenta – Suspiriji iz 1977. godine koji uživa izuzetnu popularnost i kult-status među poklonicima tog žanra, te se smatra jednim od najupečatljivijih horor-ostvarenja 1970-ih. Radnja filma se događa upravo u tom vremenskom razdoblju, odnosno 1977. godine, i to u Berlinu, koji je tada bio Hladnim ratom i zloglasnim Berlinskim zidom podijeljen na dva dijela. Protagonistica je Susie Bannion (Johnson), mlada američka plesačica koja je došla u Zapadni Berlin studirati na prestižnoj Markosovoj plesnoj akademiji. Njen dolazak koincidira s misterioznim nestankom učenice i njene sunarodnjakinje Patricije Hingle (Grace Moretz), koja je prije toga svojem psihoterapeutu dr. Josefu Klempereru (Tilda Swinton pod protezom) ostavila bilježnicu koja sugerira da osoblje plesne škole u stvari predstavlja kolo zlih vještica. Susie se nađe na audiciji i uspije duboko impresionirati voditeljicu plesne škole gospođu Blanc (također Swinton), te je smjesta primljena kao učenica i smještena u spavaonicu gdje se sprijatelji sa kolegicom Sarom Sims (Goth). I dok dr. Klemperer pokušava otkriti što se zapravo događa u školi, Susie se zajedno sa drugim učenicama marljivo priprema za zahtjevni plesni nastup, uglavnom nesvjesna misterioznih i zastrašujućih događaja oko sebe, kao i toga da Blanc i njene kolegice za nju imaju neke mračne planove, nastojeći ostvariti nešto što im s Patricijom nije bilo uspjelo.

Suspiria u mnogo čemu predstavlja antitezu svega onoga što se danas podrazumijeva pod hororom, barem kada je u mainstream hollywoodska produkcija u pitanju. To se prije svega može primijetiti po njegovom izuzetnoj duljini, odnosno po tome što je sat vremena duže od prosječnog horora. Nadalje, Suspiria se ističe i sadržajem koji se odmiče od današnih žanrovskih konvencija, prije svega što odbacuje religijsko-mitološke parametre katoličanstva te – a što se u filmu čak i otvoreno spominje – svoj osnovni zaplet temelji mnogo izvornijim, ne samo “predkršćanskim” nego i “predpoganskim” korijenima okultnih i natprirodnih fenomena. Također su bez ikakvih problema odbačeni PG-13 cenzorski standardi, odnosno Suspiria se vraća “giallo” korijenima, odnosno vremenu kada se gledatelje horor-filmova nije nastojalo poštedjeti eksplicitnog nasilja te prolijevanja krvi i iznutrica. U slučaju Suspirije Guadagnino pokazuje izuzetan talent da pokaže različite inovativne načine na koje se može uništiti ili oštetiti ljudsko tijelo, i to u scenama koje su istovremeno izuzetno neugodne i uznemirujuće, ali od kojih mnogi gledatelji neće, usprkos svemu, moći odvratiti pogled. Najveći dojam će, međutim, ostaviti scena plesa koja se odvija pred sam kraj, i koja predstavlja trijumf kreativnih talenata koreografa Damiena Jaleta i kostimografa Giulie Piersanti, ali i spremnosti Dakote Johnson, koja nije profesionalna plesačica, da pune dvije godine provede vježbajući kako bi se mogla što bolje pripremiti i odigrati svoju ulogu.

Iako je jasno da su u film uloženi impresivni tehnički i kreativni resursi, to ne znači da Suspiria nema brojnih nedostataka. To se prije svega odnosi na neugodan dojam da je autorima filma mjesto i vrijeme radnje imalo veliku, a moglo bi se reći i pretjeranu važnost, i to bez nekog naročitog objašnjenja, a nauštrb osnovnog zapleta. Tako se gledatelje stalno podsjeća da protagonistica dolazi u doba tzv. Njemačke jeseni, odnosno kampanje spektakularnih terorističkih akcija koju je 1977. godine protiv vlasti i vodećih industrijalaca Zapadne Njemačke izvodila radikalna ljevičarska Frakcija crvene armije (RAF); sa druge strane, dr. Klemperer je, desetljećima nakon završetka Drugog svjetskog rata, u sebi mučen nestankom supruge u Holokaustu, odnosno time što je nije uspio spasiti. Scenarij je između svih tih elemenata mogao stvoriti malo čvršću vezu, ali se to nije dogodilo; spektakularna završnica, koja zanimljivim obratom nastoji odstupati od Argentove verzije, je, pak pomalo zbrzana, previše melodramatična i pomalo zbunjujuća za gledatelje, isto kao što je, iako u manjoj mjeri, bio slučaj prije četrdeset godina. Suspiria neke od tih nedostataka nastoji nadoknaditi kvalitetnom glumom, i tu se ističu svi, uključujući Johnson, koja se ovdje nastoji i uglavnom uspijeva, iskupiti za bljedunjave nastupe u 50 nijansi sive. Ona je, međutim, još uvijek zasjenjena većinom svojih kolega, a još lošije izgleda u usporedbi s Jessicom Harper iz originalne verzije (koja se ovdje pojavljuje u maloj cameo) ulozi. Usprkos svega, svi ljubitelji žanra, ali i oni koji vole malo ambicioznija “art” ostvarenja, neće imati previše razloga za nezadovoljstvo ako se prepuste ovom danas prilično rijetkom filmskom iskustvu.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Hal (2018)

HAL
režija: Amy Scott
proizvodnja: Oscilloscope Films, SAD, 2018.
trajanje: 85 min.

Kada se spomene Zlatno doba Hollywooda, obično se pod time podrazumijeva klasično razdoblje 1930-ih i 1940-ih. Dio filmofila će, pak, biti skloniji pod zlatno doba u američkoj tvornici snova nešto što je počelo tri desetljeća kasnije, odnosno 1970-ih. U to su vrijeme manje-više sve svjetske kinematografije bilježile kreativni bum, često tumačen kao odraz burnih društvenih promjena u prethodnom desetljeću. Njih nije bio pošteđen ni Hollywood, gdje se stari poredak, temeljen na mogulima i velikim studijima nestao, a novi još uvijek nije bio uspostavljen. Tu je prazninu ispunila generacija izuzetno talentiranih mladih filmaša, spremna na kreativne i druge rizike i nesputana dotadašnjim strogim pravilima, a što je rezultiralo nizom raznovrsnih i izuzetno kvalitetnih ostvarenja od kojih će mnoga ući u antologije najboljih filmova ikada snimljenih. Ta je generacija postala poznata kao Novi Hollywood, a danas su mnogi njegovi najistaknutiji predstavnici, poput Coppole, Scorsesea, Lucasa i Spielberga, postali ikonama novog establishmenta, u mnogim stvarima nimalo različitog od onog kojeg su uspješno razbijali u svojim mladenačkim danima. Nijedno od tih imena, međutim, svojim životom i djelom ne utjelovljuje buntovnu, ikonoklastičku i “umjetničku” esenciju Novog Hollywooda kao Hal Ashby, čiji su život i djelo predmet dokumentarnog filma Hal u režiji Amy Scott.

Ashby je možda više od svih filmaša Novog Hollywooda odgovarao stereotipu buntovnog “baby boomera”, bilo kroz imdiž dugokosog bradatog hipija, bilo kroz životni stil kojim je dominirala marihuana, a ponekad i neke “teže” droge, ali najviše kroz sadržaj svojih najpoznatijih i najuspješnijih filmova, koji su se 1970-ih na ovaj ili onaj način obračunavali s ekonomsko-političkim poretkom, moralom i običajima dotadašnje Amerike ukazujući na njihovo naličje, odnosno nudeći alternativu kroz slavljenje buntovnog pojedinca. Stoga je, pomalo, ironično da je Ashby, zapravo pripadao ranijoj generaciji te da je svoju filmsku karijeru započeo u tzv. Starom Hollywoodu kao pomoćni radnik, a potom kao montažer koji će na kraju ispeći zanat radeći sa nekim od najvećih majstora u klasičnim studijima. Kao veliki filmaš se uspio nametnuti tek sa svojom bizarnom crnom komedijom Harold i Maude 1971. godine nakon koje će slijediti niz uspješnih, hvaljenih, nagrađivanih i danas među klasike svrstavanih ostvarenja okončan 1979. godine s isto tako crnom i bizarnom komedijom Dobro došli, gospodine Chance.

Amy Scott, koja je kao i Ashby, karijeru započela kao montažerka, se u filmu posvećenom svojem velikom uzoru koristi tradicionalnim metodama biografskog dokumentarca, uključujući one koje možete očekivati kada je njegov predmet ličnost iz svijeta filma. Tako se Ashbyjev opus ilustrira kroz inserte iz njegovih najpoznatijih filmova, razgovore s kolegama, prijateljima, suradnicima, kao i mlađim poklonicima, među kojima je možda najpoznatiji danas uspješni producent Judd Apatow. Scott se također koristi i riječima samog Ashbjya, bilo kroz sačuvane audio-snimke, bilo kroz pisma i službene dopise koje čita mladi glumac Ben Foster. Scott nastoji priču o njegovoj hollywoodskoj karijeri ispreplesti kroz prikaz njegovih ranih dana koje su obilježili odrastanje u provinciji, obiteljske tragedije, siromaštvo i lutanje trbuhom za kruhom, te sugerira kako je upravo tada, upoznavši naličje američkog sna, stekao trajne simpatije za sve one koji su neshvaćeni, diskriminirani ili potlačeni zbog drukčijeg spola, boje kože, vjere, načina života ili mišljenja koje odudara od “srednje struje”, te kako se s upravo njima solidarizirao i nastojao promovirati kroz svoje djelo. Ashby je također prikazan i kao duboko principijelan čovjek, spreman da se do posljednjeg trenutka bori za vlastitu viziju, a zbog čega je dolazio u sve veće sukobe sa novostvorenim hollywoodskim establishmentom 1980-ih i zbog čijeg neshvaćanja i zlobe njegovi filmovi u tom desetljeću nisu imali uspjeha, a što će kulminirati s Osam milijuna načina da umreš 1986. godine, fijaskom nakon koje je došao na crnu listu tri godine prije tragične i prerane smrti.

Scott očito ima hagiografske namjere, iako se na trenutke trudi dati barem neki dašak objektivnosti, pa tako gledatelji imaju prilike vidjeti i neke ne baš pohvalne detalje iz života koji uključuju kako dijete ostavljeno u ranoj mladosti, pet razvodom završenih brakova, ali i sugestije da su neke od malo težih droga možda mogle imati neke veze s time što su mu karijera i život završili na tako tužan način. Oni malo pažljiviji bi, pak, mogli zamijetiti da u ovom filmu dosta toga nedostaje, uključujući intervjue s nekim od Ashbyjevih najpoznatijih suradnika, kao što su Jack Nicholson i Warren Beatty, čije je odsustvo kompenzirano tri desetljeća starim arhivskim snimkama govora održanih na komemoraciji preminulom Ashbyju. Hal se također velikim dijelom oslanja na nostalgični pristup 1970-ima koje za ostarjele “baby boomere” predstavljaju zlatno doba, te je pitanje koliko će on imati učinka na mlađe gledatelje. S druge strane, ovaj je film koristan onima koji su već ranije stekli filmofilske sklonosti, odnosno onima koje zanima povijest Hollywooda, a koja je u jednom relativno kratkom razdoblju izgledala spektakularnije i ružičastije od svega što je došlo nakon njega.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Crni član KKKlana (BlacKkKlansman, 2018)

CRNI ČLAN KKKLANA
(BLACKKKLANSMAN)
uloge: John David Washington, Adam Driver,
Laura Harrier, Topher Grace
scenarij: Charlie Wachtel, David Rabinowitz, Kevin Wilmott & Spike Lee
režija: Spike Lee
proizvodnja: Focus Features, SAD, 2018.
trajanje: 135 min.

Nedavno preminuli američki predsjednik u povijest nije ušao kao ličnost sposobna izazvati izrazite emocije pa je pomalo neobično da je ono što predstavlja de facto početak karijere dvojice politički “najnabrijanijih” američkih filmaša koincidiralo upravo s mandatom Busha Seniora. 1989. godine je filmski svijet tako kroz dokumentarac Roger i ja i igrani film Uradi pravu stvar upoznao Michaela Moorea i Spikea Leeja. Obojica su svoje reputacije izgradili prikazujući naličje suvremenog kapitalizma iz perspektive zajednica iz kojih potječu – u Mooreovom slučaju osiromašenih katoličkih radnika u post-industrijskom Rust Beltu, a u Leejevom slučaju Afroamerikanaca koji se više od stoljeće i pol nakon ukidanja ropstva i pola stoljeća nakon formalnog ukidanja rasne segregacije nalaze u inferiornom položaju u odnosu na bjelačku većinu. Obojica filmaša su, također, tokom sljedeća tri desetljeća imali kvalitetom prilično raznovrsne filmografije, pri čemu je primjetno da im je kritika i kulturni establishment u pravilu bio naklonjeniji u vremenima kada bi u Bijeloj kući sjedio republikanac nego demokrat. To se dijelom može protumačiti time da su likovi poput Busha Juniora ili Trumpa, odnosno s njima povezane politike, Mooreu i Leeju služili kao daleko zahvalniji izvor inspiracije, kao i time da su njihove bijesne propovijedi protiv zala suvremene Amerike bilo daleko teže shvatiti ozbiljno kada je Amerika bila utopijskom zemljom meda i mlijeka pod Clintonom i Obamom. Stoga ne iznenađuje da je Crni član KKKlana, najnoviji i jedan od politički najangažiranijih filmova Spikea Leeja, snimljen upravo sada, a ne prije tri godine, kao što još manje iznenađuje da je među salonskom ljevicom izazvao apsolutno oduševljenje, koje se može vidjeti i kroz prestižnu Zlatnu palmu na Kanskom festivalu.

Radnja filma se temelji na istinitim događajima, odnosno na autobiografskoj knjizi bivšeg policajca Rona Stallwortha u kojoj je opisao istragu koju je vodio u Coloradu Springsu 1970-ih. Na samom početku Stallworth (Washington) postaje prvi afroamerički pripadnik lokalne policijske službe, te se, kao i mnogi njegovi sunarodnjaci, mora suočavati s rasističkim predrasudama koje su tih godina bile široko rasprostranjene među njegovim kolegama. Njegova crna boja kože, međutim, postaje prednost kada lokalna policija odluči nadzirati lokalne crnačke militante te je Stallworth kao prikriveni agent poslan nadzirati njihove aktivnosti. Zadatak je uspješno obavljen, te Stallworth ne samo što upozna privlačnu crnu studentsku aktivisticu Patrice Dumas (Harrier), nego je toliko impresionirao pretpostavljene da ga trajno premještaju u obavještajni odjel. Tamo dolazi na ideju da se na sličan način infiltrira u ekstremnu bjelačku rasističku organizaciju Ku Klux Klan, i to tako što, izdajući se za bijelca, telefonski pozove broj koji je vidio u novinskom oglasu. Klanovci su oduševljeni mogućnošću da dobiju novog regruta, ali Stallworth se iz razumljivih razloga, ne može s njima sresti osobno. Kao zamjena, koja će ga “glumiti”, ulazi njegov bijeli kolega Flip Zimmerman (Driver) koji pokazuje još veći talent za infiltraciju te stekne povjerenje ne samo lokalnih klanovaca, nego i Davida Dukea (Grace), vođe Klana koji tih godina pokušava tu organizaciju transformirati i učiniti ponovno relevantnom kroz nanovo “ispeglani” imidž.

Zaplet Crnog člana KKKlana je fascinatna, gotovo nevjerojatna “hollywoodska” priča koja je dušu dala da se od nje napravi ostvarenje koje bi istovremeno moglo biti uzbudljivi triler, izuzetno zabavna crna komedija i snažan politički komentar. Nema sumnje da su nešto slično mislili barem neki od članova četveročlanog scenarističkog odbora, ali je na kraju prevagnuo Lee kojeg je zanimao isključivo zadnji dio formule. Njegov najnoviji film tako u suštini govori sve ono o čemu je Lee bio govorio kroz cijelu svoju filmografiju – crni Amerikanci su bili, još jesu i bit će žrtve rasističkog zlostavljanja i nepravde koje će postojati dok god bude bilo bijelaca, barem onih protestantske vjere ili barem u onom broju koji sprečava da se kroz politički proces ili na neke revolucionarne načine u potpunosti ne isprave sve krive Drine američke povijesti. Ta poruka sama po sebi nije problem i sam Lee je u svojoj karijeri pokazao da ga ne može spriječiti da stvori neke izuzetne filmove. U ovom filmu, međutim, tu poruku gledateljima upućuje suptilnošću buldožera, a nauštrb osnovnog zapleta koji se doima kao da je zalutao u nečiju političku propovijed. Gledatelji će zbog toga biti zbunjeni, poput prologa u kojem anonimni klanovski propagandist (kojeg tumači Alec Baldwin) pjeni protiv 1960-ih okončane segregacije, a slično se može reći i za segmente kojima se Lee nastoji obračunati sa hollywoodskom baštinom, prije svega filmovima kao što su zloglasno Griffithovo Rađanje nacije – koji je izrijekom (a što, na žalost, povijesno točno) navedeno kao jedan od katalizatora za renesansu Klana u 20. stoljeća, tako i Prohujalo s vihorom koje se nešto implicitnije optužuje za paternalistički odnos prema crnačkoj zajednici. S druge strane je u filmu vidljiv veliki trud da se KKK 1970-ih prikaže kao svojevrsna preteča ili katalizator Trumpa, pa tako klanovci izrijekom ponavljaju Trumpove parole, a jedan od Stallworthovih kolega čak iznosi mišljenje da će jednog dana u budućnosti rasist doći u Bijelu kuću tako da rasističke predrasude “upakira” kroz nešto legitimnije parole o ilegalnoj imigraciji; Stallworth, dakako, izražava nevjericu da će se to jednog dana dogoditi, iako publika, barem ona kojoj se Lee obraća, neće imati problema da zaključi kako se u stvarnosti dogodilo drukčije. Lee, koji je ponekad znao svojim izjavama, poput one o filmovima na temu Holokausta, prekršiti od neka od hollywoodskih nepisanih pravila, ovog puta ništa ne ostavlja slučaju, pa je tako za Ku Klux Klan jasno određeno da nije riječ samo o rasističkoj, nego i o antisemitskoj organizaciji. Zbog svega toga je Stallworthov partner “prekršten” u Židova i film dobio podzaplet vezan uz njegovo nastojanje da ponovno otkrije, odnosno od rasističkog šljama sakrije svoj židovski identitet. No, Leeju to nije dovoljno pa mora dovesti prošlost u vezu s mračnom trumpovskom sadašnjošću i film završiti zloglasnim snimkama prošlogodišnjih uličnih nereda i sukoba rasističkih prosvjednika sa antifašistima u kojima je smrtno stradala mlada djevojka. Time je Lee pokazao koliko je u stanju podcijeniti inteligenciju svoje publike.

To, dakako, ne znači da je Crni član KKKlana nema svojih aduta. Čak i uz nedostatak suptilnosti se u filmu može pronaći nešto humora, pa i trenutaka kada Lee odaje dojam da uistinu uživa u onome što radi. To se, na primjer, može vidjeti u scenama koje rekonstruiraju govor znamenitog crnačkog militanta Stokeya “Kwame Ture” Carmichaela (čiji lik tumači Corey Hawkins) ili šarmantne rekonstrukcije u kojoj Stallworth i njegova partnerica uživaju plešući na soul glazbu. Gluma je, dakako, na visini. To se odnosi na Washingtona, koji je sve do sad bio poznat kao sin mnogo poznatijeg Denzela, kao i uvijek pouzdanog Drivera koji se hrabro nosi s trostrukom ulogom, a sjajan je i Topher Grace kao Duke. Iako je riječ o suštini dobrom i na trenutke zabavnom filmu, teško je izbjeći dojam da će poput Fahrenheita 911, još jednog filma koji je zahvaljujući političkim kriterijima osvojio Zlatnu palmu, pasti u zaborav onog trenutka kad se promijeni stanar Bijele kuće.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Travelers (sezone 1-2, 2016-2017)

Ovih dana je mnogo komentara posvećenih 100. obljetnici završetka Prvog svjetskog rata pri čemu mnogi od njihovih autora izražavaju svoje neslaganje s nekim od tada donesenih odluka, smatrajući ih uzrokom svih zala koja su pogodila i još uvijek pogađaju ovaj dio svijeta. Neki od tih “generala poslije bitke” tvrde da se ne samo moralo nego i moglo drukčije, odnosno da bi promijenili povijest da im se pruži prilika. Taj koncept je izuzetno popularan u žanru znanstvene fantastike, bez obzira na raznorazne probleme koje izaziva vremenski paradoks. O tome svjedoči da je mijenjanje povijesti uz pomoć vremenskog putovanja u ovom desetljeću postalo zapletom nekoliko televizijskih serija – od Continuuma, preko 12 majmuna do Netflixove TV-serije Travelers (Putnici).

Radnja je smještena u današnje doba u neimenovanu američku metropolu (koju, po dobrom starom običaju, “glumi” ljubiteljima brojnih serija izuzetno prepoznatljivi kanadski Vancouver). U njega je iz neodređeno daleke, ali očevidno apokaliptične budućnosti poslan jedan od timova vremenskih putnika sa zadatkom da spriječi neimenovanu kataklizmu koja je skoro u potpunosti zbrisala čovječanstvo. Buduća tehnologija nije omogućila neposredno putovanje, nego tek prijenos svijesti u tijela živućih ljudi u prošlosti; pri tome su iz etičkih i drugih razloga namjerno odabrani oni koji su bili predodređeni da umru. Tako Putnik 3468 preuzima tijelo agenta FBI Granta MacLarena (Eric McCormack) neposredno prije nego što je trebao poginuti prilikom rutinske istrage; putnik 3569 preuzima tijelo mentalno zaostale čistačice Marcy Warton (Mackenzie Porter) neposredno prije nego što su je trebale na smrt pretući ulične barabe; putnik 3465 preuzima tijelo afroameričke domaćice Carly Shannon (Nesta Cooper) prije nego što ju je trebao ubiti nasilni partner; putnik 0115 preuzima tijelo srednjoškolca Trevora Holdena (Jared Abrahamson) prije smrti u MMA meču, a putnik 3326 preuzima tijelo ovisnika o heroinu Phillipa Pearsona (Reilly Dorman) prije fatalnog predoziranja. Svi oni preživljavaju i preuzimaju identitete prethodnih “domaćina”, dok istovremeno služe kao vođa, bolničarka, taktičarka, inženjer i povjesničar. Njihov je zadatak raznoraznim manipulacijama i trikova mijenjati povijest na osnovu izuzetno složenih i nedokučivih instrukcija koje im iz budućnosti šalje Direktor, umjetna inteligencija koja je osmislila tzv. Veliki plan. Međutim, pri tome im probleme ne čini samo izuzetno teško prilagođavanje bitno različitom svijetu 21. stoljeća, nego i to da se počinju zbližavati sa prijateljima, obiteljima i kolegama svojih bivših “domaćina”, ali i sukobljavati s drugim vremenskim putnicima čiji su motivi ili vizije budućnosti bitno različiti od njihovih.

Netflix je seriju emitirao u dvije, nekoć “mini”, a dana standardne sezone od po 12 epizoda, koje daju relativno čvrsti narativni okvir, ali također omogućavaju i nešto malo više fleksibilnosti u pojedinim epizodama koje mogu istražiti sporedne podzaplete ili likove. Scenaristi su ispravno zaključili da je budućnost iz koje putnici dolaze najbolje ostaviti neodređenom, odnosno tek dati pojedine natukniice o tome koliko je, zapravo, neugodna. Travelers je najbolja dok se drži tih načela, odnosno dozvoljava publici da sama donese zaključke; onog trenutka kad se pojedini detalji pojavljuju u vizijama putnika, odnosno kada se izrijekom spominju katastrofe koje putnici trebaju spriječiti, serija izgleda prilično slabo. Isto tako, pojedini podzapleti se čine ne baš previše produhovljenim pokušajima da se sa uobičajeno salonsko-ljevičarskih pozicija propovijeda o nekim aktualnim problemima današnjeg svijeta, kao što su populizam, imigracija ili seksualno zlostavljanje. Dojam spašava to što su misije koje poduzimaju putnici ne samo složene, nego i opasne, pa nekad zahtijevaju i borilačke vještine i baratanje vatrenim oružjem, te će zbog toga Travelers u mnogo čemu zadovoljiti ljubitelje akcijskih scena. To posebno dolazi do izražaja u “17 Minutes”, epizodi druge sezone koja predstavlja prilično varijaciju na temu Beskrajnog dana.

Međutim, glavni adut serije je izuzetno raznovrsna, ali i raspoložena glumačka postava, koja je u pravilu tumači ne samo bitno različite, nego i nekoliko verzija jednog te istog lika, pri čemu je možda najveći posao obavila country glazbenica MacKenzie Porter čiji lik prolazi kroz nekoliko transformacija – od mentalno zaostale čistačice do vrhunski stručne medicinskedjelatnice. Eric McCormack, inače jedan od producenata serije, mnogo je bljedunjaviji u ulozi lika koji mora biti stalno raditi pravu stvar bilo kao agent FBI bilo kao vođa tima vremenskih putnika. Jared Abrahamson je mnogo dojmljiviji kao čangrizavi i cinični starac prisiljen da živi u tijelu tinejdžera, dok je Dolman isto tako dobar kao vremenski putnik koji je od svojeg domaćina naslijedio ovisnost o heroinu. S druge strane, Patrick Gilmore je na trenutke iritantan u ulozi Davida Mailera, socijalnog radnika i Marcynog zaštitnika, koji u mnogo čemu predstavlja gotovo parodijsko oličenje svega onoga što bi trebao biti “ispravni” muškarac u politički korektno SJW doba, a čiji odnos s Marcy prečesto skreće u vode jeftine melodrame. Ipak, kad se sve na kraju zbroji i oduzme, Travelers, koji bi uskoro trebali dobiti i treću sezonu, su putovanje na koje se isplati poći.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Zločeste mame (Bad Moms, 2016)

ZLOČESTE MAME
(BAD MOMS)
uloge: Mila Kunis, Kristen Bell, Kathryn Hahn,
Annie Mumolo, Jay Hernandez, Jada Pinkett Smith,
Christina Applegate, David Walton, Clark Duke
scenarij: Jon Lucas & Scott Moore
režija: Jon Lucas & Scott Moore
proizvodnja: STX Entertainment, SAD, 2016.
trajanje: 123 min.

Kada se riješi jedan problem, često se ispostavi kako to rješenje nije ništa drugo nego sasvim novi problem. Ciničniji povjesničari bi na sličan način mogli prokomentirati dostignuća pokreta za ženska prava u prošlom stoljeću, odnosno spoznaju da su žene tada uspjele (barem u onom što se smatra “civiliziranim” ili modernim zapadnim svijetom) ostvariti pravnu i političku jednakost s muškarcima, ali su se zato suočile s izazovima koje njihove majke i bake nisu mogle zamisliti. To se prije svega odnosi na promjenu dotadašnje paradigme ženskog životnog uspjeha koja se svodila na izbor dobrog muža, a koja je danas ne toliko izmijenjena, koliko nadopunjena imperativom uspješne profesionalne karijere. Od uspješnih žena se danas tako zahtijeva ne samo da svojoj obitelji donose kruh na stol i krov nad glavu, nego da o takvim obiteljima brinu kao vrhunske domaćice, supruge i majke. Pomiriti takve imperative je prilično teško, a pogotovo u vremenima ekonomske krize ili u ultrakompetitivnim društvima kao što je američko. Takvo je stanje stvari donijelo ne samo hrpu novaca farmaceutskoj industriji ili psihoterapeutima, nego i inspiraciju za konformizmu manje sklone filmaše. Među njima su se našli i Jon Lucas i Scott Moore, scenaristički dvojac zaslužan za Mamurluk, čija se nova komedija Zločeste mame bavi upravo životom suvremenih američkih majki iz srednje klase.

Život Amy Mitchell (Kunis), protagonistice filma, na prvi pogled se čini kao ostvarenje svega onoga što je Hollywood generacijama prodavao kao američki san – živi u više nego pristojnoj kući u predgrađu, ima muža, dvoje dražesne djece i posao u “cool” startup poduzeću za distribuciju kave. Međutim, njen život je daleko od idile s obzirom da održavanje obiteljsko-profesionalne utopije zahtijeva sve više fizičkih i mentalnih napora; iako djeca pohađaju osnovnu školu, Amy je prisiljena nadzirati njihove školske i slobodne aktivnosti kako bi bila sigurna da će dobiti ocjene nužne za upis na prestižni fakultet; njeni kolege iz poduzeća, uključujući šefa (Duke) su 20-godišnjaci uvjereni da je za poslovni uspjeh dovoljno izgledati “cool” te je ona prisiljena obavljati cjelokupan posao, a na kraju se ispostavi da muž (Walton) od obitelji pokazuje više interesa za ženu s kojom održava online ljubavnu vezu. Amyne frustracije eksplodiraju kada se suoči s Gwendolyn (Applegate), predsjednicom udruženja roditelja učenika koja ga vodi poput totalitarne države. Amy upravo zbog nje “pukne film” te odluči, barem privremeno, prestati izigravati savršenu majku te pokušati pronaći odušak u noćnim izlascima, alkoholu i drugim muškarcima. U tome joj podršku pruže dvije sasvim različite žene – skromna kućanica, supruga i majka četvero djece Kiki (Bell) i promiskuitena raspuštenica Carla (Hahn). Tako stvorena trojka se sjajno zabavlja, ali potom i odlučuje na izborima srušiti Gwendolyninu strahovladu.

Za Zločeste mame bi se teško moglo reći da je u njih uložen neki izuzetan kreativni napor. Ne samo da se srž zapleta mogla naći u sijaset televizijskih sitkomova širom svijeta, nego su i stil i tip humora preslikani kako od Mamurluka, tako i od danas već uobičajenih hollywoodskih komedija o naizgled “normalnim” ženama koje “puknu” i ponašaju se isto tako nepristojno kao najgori muški prasci. Osim par zanimljivih opservacija na temu generacijskog jaza koji se stvara između danas već sredovječne “generacije X” (čije vrijednosti predstavlja “banku” i pol mlađa Kunis) i “milenijaca”, teško je da će gledatelji čuti i vidjeti nešto što, na ovaj ili onaj način nisu vidjeli prije. Nedostatak scenarističke inspiracije, koji najviše dolazi do izražaja u strahovito banalnoj sceni u kojoj Amy “zabrije” sa privlačnim udovcem (koga Jay Hernandez glumi poput muške barbike), je, s druge strane više nego nadoknađen izuzetno raspoloženom i raznovrsnom glumačkom ekipom. Kunis, koja je svoju filmsku karijeru duguje sitkomovima, se prilično dobro snalazi u ulozi frustrirane kućanice, a isto bi se moglo reći i za ovakve uloge specijaliziranu Bell. Najveće je otkriće Hahn kao nezaustavljiva žderačica muškaraca i antiteza svega onoga što “pristojno društvo” smatra idealom ženstvenosti, bilo u estetskom, bilo u moralnom smislu. Kada se ta trojka nađe zajedno, njihovi komičarski talenti stvaraju jednu novu kvalitetu koja, barem na neko vrijeme, nadilazi prozaičnost osnovnog zapleta. Čak se i Christina Applegate uspješno nosi sa prilično nezahvalnom ulogom karikaturalne negativke. Iako je najkreativniji trenutak filma rezerviran za odjavnu špicu, i iako će najbolje “fore” u filmu moći shvaćati prije svega žene, i to one koje sebi mogu priuštiti djecu u najboljim godinama (a kojih je, s obzirom na ekonomske i kulturne trendove, danas sve manje), Zločeste mame ipak pronalaze put i do šire publike, i kao takve ne predstavljaju potpuno gubljenje vremena. A to je nešto što se za mnogiedaleko razvikanije hollywoodske filmove ovog ljeta ne može reći.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Bright (2017)

BRIGHT
uloge: Will Smith, Joel Edgerton, Noomi Rapace, 
Lucy Fry, Edgar Ramirez, Ike Barinholtz
scenarij: Max Landis
režija: David Ayer
proizvodnja: Netflix, SAD, 2017.
trajanje: 118 min.

Ako u bliskoj budućnosti svjetska industrija zabave bude pod hegemonijom jedne korporacije, onda će to najvjerojatnije biti Netflix. Takav je dojam danas teško izbjeći, a bilo je ga teško izbjeći i u posljednjih par godina kada su nekadašnji dostavljači DVD-ova preko streaminga započeli ekspanziju na sva svjetska tržišta, pri čemu im je jedan od temelja strategije bila proizvodnja vlastitih sadržaja. Pri tome Netflixovi stratezi nisu pokazivali neku naročitu brigu koliko će to koštati i koliko bi takav nonšalantan odnos prema financijama mogao imati potencijalno kobne posljedice po budućnost njihove tvrtke. Jedan od brojnih primjera spremnosti da se basnoslovne svote ulažu u projekte za koje se ne čini previše jasno hoće li imati publiku ili ne jest Bright, cjelovečernji igrani film koji je krajem 2017. godine sa oko 100 milijuna uloženih dolara stekao reputaciju najskupljeg u povijesti Netflixa, ali i jednog od najgore dočekanih od strane kritike. Netflix, međutim, slično kao i drugi hollywoodski studiji u istovjetnim situacijama, nije bio previše impresioniran kritičarskim “toplim zecom” te je najavio snimanje nastavka, a što sugerira možda još drskiji pokušaj da se napravi franšiza koja bi jednog dana mogla biti Netflixova verzija Marvelovog filmskog univerzuma.

Bright bi se, s druge strane, mogao nazvati i svojevrsnim neslužbenim spin-offom ili alternativnom verzijom nekih drugih fiktivnih univerzuma, prije svega Tolkienovih. Radnja se, pak, događa u Los Angelesu koji pripada današnjem dobu, ali jednom paralelnom univerzumu gdje su se moderni svijet, civilizacija i tehnologija koegzistiraju s magijom i fantastičnim stvorenjima kao što su vilenjaci, patuljci, orkovi, zmajevi i kentauri. Los Angeles je, s druge strane, u nekim žalosnim detaljima prilično sličan ovom univerzumu, prije svega u kontekstu dubokih socijalnih razlika i s njima vezanih rasističkih i drugih predrasuda u Gradu Anđela. Tako su vilenjaci na vrhu društvene hijerarhije te kontroliraju medije, banke i vrhove državne uprave, dok su orkovi na dnu, prisiljeni obavljati slabo plaćene poslove i biti osuđeni na siromaštvo i kriminal; ljudi se nalaze negdje u sredini i iskazuju neprijateljstvo prema jednima i drugima. To se odnosi i na nominalnog protagonista, losanđeleskog policajca Daryla Warda (Smith) kojemu su pretpostavljeni za partnera postavili Nicka Jacobyja (Edgerton), prvog policajca-orka, prema kojem njegovi ljudski kolege osjećaju prezir, a orčki sunarodnjaci ga smatraju izdajnikom. Ni Ward ne podnosi Jacobyja, ali je s njim prisiljen surađivati kad se obojica nađu upetljani u potragu za basnoslovno vrijednim čarobnim štapom koji posjedniku daje neopisivu magijsku moć, a kojeg žele kako korumpirani ljudi tako i ekstremna vilenjačka sekta Inferna koje vodi Leilah (Rapace). Pri tome je ključ za potragu vilenjakinja Tikka (Fry), jedna od rijetkih “svijetlih” koje su u stanju kontrolirati štap.

Ayer je u nepuna dva desetljeća izgradio reputaciju na filmovima koji temom i ugođajem velikim dijelom korespondiraju Danu obuke, njegovom najuspješnijem ostvarenju, odnosno bave se mračnim naličjem Los Angelesa iz perspektive njegovih čuvara reda. Bright u tom smislu predstavlja svojevrsnu varijaciju na temu, pri čemu su elementi fantastike manje-više ništa drugo do izgovor za više specijalnih efekata ili ponekad nimalo suptilne alegorije na društvene probleme u stvarnom svijetu. Upravo je ovo potonje stalo na žulj salonskom ljevičarstvu sklonoj kritici, jer dok je još mogla proći priča da orkovi “glume” Afroamerikance i druge potlačene manjine, u prikazu vilenjaka kao elite se mogla pročitati i kao potencijalno antisemitska priča, čak i ako je ljudska vrsta u Brightu prikazana kao gomila bigota nalik na način kako hollywoodska elita zamišlja Trumpovo biračko tijelo. Problemi sa eventualnom političkom nekorektnošću su, međutim, daleko manji od strukturnih problema koje stvara Landisov scenarij, koji ponekad crnohumorno i groteskno preplitanje mitskih stvorenja s modernim svijetom ostavlja neobjašnjenim s izuzetkom par kratkih aluzija na nekakav epski sukob s Mračnim gospodarom prije nekoliko tisuća godina. Uz nedorađenost osnovnog koncepta se može zapaziti i nedorađenost brojnih sporednih likova, odnosno čini se da su scenaristi taj posao ostavili za nastavke. Zbog toga se može postaviti pitanje nije li Bright možda bolje funkcionirao kao mini-serija. No, s druge strane, Ayer je zahvaljujući dobrom iskustvu, ali i izdašnim resursima, uspio stvoriti koliko-toliko uvjerljiv svijet te dostaviti niz spektakularnih akcijskih scena koje funkcioniraju usprkos klišeja. I dok se Will Smith ne snalazi baš najbolje u ulozi opterećenoj klišejima, Edgerton ostavlja mnogo bolji dojam čak i pod grotesknom maskom koja ga čini neprepoznatljivim. I ostatak glumačke ekipe je dobar, čak i u rutinerskim i često nezahvalnim ulogama, pa je to razlog zašto nepuna dva sata prođu prilično brzo, učinivši Bright Netflixovim ulaganjem koje bi se u budućnosti moglo čak i isplatiti.

OCJENA: 5/10