RECENZIJA: Projekt: Titan (The Titan, 2018)

PROJEKT: TITAN
 (THE TITAN)
 uloge: Sam Worthington, Taylor Schilling, Tom Wilkinson,
 Agyness Deyn, Nathalie Emmanuel, Corey Johnson
 scenarij: Max Hurwitz
 režija: Lennart Ruff
 proizvodnja: Motion Picture Capital/Netflix, UK/SAD/Španjolska, 2018.
 trajanje: 97 min.

Živimo u zanimljivim vremenima kad pojedine riječi nestaju iz rječnika. Jedan od primjera bi mogao biti izraz “direct-to-video”, za kojeg se čini izglednim da se za možda samo nekoliko godina više uopće neće koristiti. Razlog nije toliko u tome što su nestale videoteke, videokasete i DVD-ovi pomoću kojih su se ti filmovi distribuirali, koliko u tome što polako nestaje stigma nekvalitete kojom su bili obilježeni filmovi koji se nikada ne bi pojavili u kino-dvoranama. Jedan od razloga za to je Netflix, korporacija koja je počela ozbiljno najosnovnije parametre svjetske filmske industrije, prije svega zbog spremnosti da kroz vlastitu distribuciju ignorira rizike koje bi tradicionalni filmski studio tjerao da puše na hladno. Rezultat je niz ostvarenja koja se zbog uloženih sredstava ili imena na špici doimaju više nego dostojnim velikog ekrana, ali koji svejedno završe isključivo na malom. Ponekad se neki od tih Netflixovih filmova uspiju probiti kroz pukotine u svjetskoj distribuciji, pa su dostupni kino-publici u pojedinim zemljama. U slučaju Hrvatske jedan takav primjer je SF-film Projekt: Titan, prvijenac njemačkog režisera Lennarta Ruffa.

Radnja filma se događa 2048. godine, kada se svijet nalazi u dramatično gorem stanju nego danas. Eksplozija stanovništva koje smanjeni resursi više ne mogu održavati, ekološke i druge katastrofe prijete da Zemlju mjestom na kome više neće biti ljudskog života. Jedina nada za preživljavanje čovječanstva je kolonizacija svemira, a u Sunčevom sistemu je najidealnija lokacija za to Saturnov mjesec Titan. No, tamo postoji problem zbog izuzetne hladnoće, slabog Sunčevog svjetla i atmosfere na kojoj se ne može disati. Profesor Collingwood (Wilkinson) je zaključio da izgradnja umjetnih habitata nije praktična, a teraformiranje nemoguće, ali zato postoji daleko jednostavnija, iako u mnogo čemu radikalnija alternativa. Umjesto da Titan prilagodi ljudima, razvio je eksperimentalnu gensku terapiju kojim bi se ljudska tijela prilagodila Titanovim uvjetima. Poručnik Rick Janssen (Worthington) je zrakoplovni pilot koji je preživio tri dana bez vode u sirijskoj pustinji, te se čini idealnim kandidatom za program koji će Collingwood provesti pod okriljem NATO-a. Zajedno sa suprugom Abigail (Schilling) i sinom Lucasom (Jupe) dolazi u bazu gdje će, zajedno sa još nekoliko odabranih dobrovoljaca, živjeti u luksuznim vilama dok istovremeno prolazi pretrage i terapiju. Iako se ispočetka sve čini idiličnim, ispostavi se da je tretman sve samo ne bezopasan, kako po buduće “Titane”, tako i po njihove bližnje. I kako proces napreduje, tako Rick i njegovi drugovi počinju gubiti prepoznatljiva ljudska obilježja i postajati groteskna stvorenja, a postavlja se i pitanje da li se i sami smatraju ljudima odnosno da li osjećaju ikakve veze sa svojim obiteljima.

Kao i mnogi SF-filmovi, Projekt: Titan na svom početku odgovara parametrima “čistog” SF-a, odnosno njegovoj definiciji kao “žanru ideja”. Scenarij Maxa Hurwitza nudi prilično zanimljiv odmak od uobičajenih klišeja djela s motivom svemirske kolonizacije, odnosno daje potencijal za niz obrata u zapletu i inteligentnog propitivanja o tome što je srž ljudskog bića i identiteta. U njemu su se također nekako prošvercali i komentari na aktualna zbivanja, prije svega konflikt u Siriji, a za kojih ovaj film sugerira da neće biti završen sljedećih nekoliko desetljeća. Međutim, dobro postavljen početni zaplet i relativno solidna režija debitanta Ruffa nisu uspjeli spasiti ovaj film od niza velikih nedostataka. To se može vidjeti kroz prilično loš casting, prije svega kroz notorno bljedunjavog i zaboravljivog Sama Worthingtona u glavnoj ulozi, kojeg kao pravi protagonist i daleko bolji glumac lako nadmaši Schilling, poznata po nastupu u Orange Is The New Black. Još je tragičnija stvar s manekenkom Agyness Heyn koja tumači lik Collingwoodove pomoćnice, a tu nimalo ne pomaže što scenarij uopće nije objasnio niti sugerirao koji su motivi za njene postupke na samom kraju. No, još je žalosnije kod scenarija to što je zaglibio u autorovoj dilemi želi li napraviti “ozbiljan” SF-film ili potonuti u klišeje i plašenje publike buljookim čudovištima. Ona je riješena na najgori mogući način, odnosno nekakvom bijednom kombinacijom horora i kvazipolitičkog trilera, a još je bijednije razrješenje koje nudi nekakav nimalo uvjerljiv deus ex machina u obliku jedne razvikane, a danas ne naročito aktivne američke federalne agencije. Rezultat svega toga je jedno veliko razočarenje, odnosno spoznaja da je ovo film koji ne samo što bi u stara dobra vremena završio kao “direct-to-video”, nego to i zaslužio.

OCJENA: 3/10

Oglasi

RECENZIJA: Iskupljenje u New Yorku (You Were Never Really Here, 2017)

ISKUPLJENJE U NEW YORKU
 (YOU WERE NEVER REALLY HERE)
 uloge: Joaquiin Phoenix, Ekaterina Samsonov,
 Judith Roberts, John Doman, Alessandro Nivola
 scenarij: Lynne Ramsay
 režija: Lynne Ramsay
 proizvodnja: Film 4 Productions/BFI/Amazon, UK/Francuska/SAD, 2017.
 trajanje: 90 min.

Postoje brojni načini na koji se može ustanoviti da netko uživa status mezimca kritike, ali je malo koji tako spektakularan kao kada se nečiji film na najprestižnijem festivalu dočeka s ovacijama usprkos “sitnog” detalja da film uopće nije dovršen. Lynne Ramsay, škotska redateljica čiji je opus brojem filmova skroman, ali koja usprkos toga uživa izuzetan ugled, je tako nešto postigla na prošlogodišnjem festivalu u Cannesu sa svojim najnovijim filmom, triler-dramom Iskupljenje u New Yorku, koji će se u svojoj konačnoj verziji pojaviti tek nekoliko mjeseci kasnije.

Film se temelji na istoimenom romanu Jonathana Amesa, književnika i scenarista poznatog kao tvorac TV-serije Ubi me dosada. Protagonist je Joe (Phoenix), krupni i zastrašujući tip koji za život zarađuje obavljajući detektivske, a ponekad i “fizičke” poslove koji se tiču pronalaženja nestalih osoba na njujorškim i drugim ulicama. Joe je u krugovima na rubu zakona stekao reputaciju brutalnosti, ali, zapravo, nasilju nije sklon, jer je nasilje uzrok dubokih trauma, kako onih iz djetinjstva kada je bio žrtvom obiteljskog zlostavljanja, tako i onih kojima je kao vojnik svjedočio u ratovima na Bliskom istoku. Jedina stvar koja ga koliko-toliko drži uz stvarni svijet je njegova stara i polusenilna majka (Roberts) o kojoj se iskreno brine. Njegov poslodavac John McCleary (Doman) ga angažira za možda najdelikatniji slučaj u karijeri. Ambicioznom državnom senatoru Albertu Vottu je usred priprema za izbornu kampanju tinejdžerska kći Nina (Samsonov) pobjegla iz kuće i nestala, a jedini trag je SMS sa adresom bordela specijaliziranog za usluge maloljetničke prostitucije. Joe ga pronalazi te na svoj uobičajeno brutalan, ali efikasan način, uspije brzo i efektno iz njega izbaviti Ninu. Prije nego što je uspije isporučiti ocu se, međutim, ispostavi da su i Nina i bordel dio jedne mnogo složenije sheme iza koje stoje daleko krupnije i politički potkoženije “ribe” od usamljenog senatora, te da su spremne iskoristi korumpiranu policiju i službe sigurnosti kako bi na brutalno jednostavan način uklonile Joea i sve s njim povezane ljude, te je Joe tako prisiljen boriti se za goli život.

Među gomilama panegirika koje je dobilo Iskupljenje u New Yorku, česti su oni koji ovaj film proglašavaju “Taksistom 21. stoljeća”. Iako se sličnosti s klasikom Martina Scorseseja mogu itekako opaziti (što uključuje i neke scene koje se mogu shvatiti kao njegov homage), gledatelji će daleko više opaziti razlike. One se prije svega odnose na ono što je često navodio veliki dio panegiričara – iako u sebi sadrži nominalne elemente “komercijalnih” žanrova kao što su triler ili akcija – Iskupljenje u New Yorku predstavlja “umjetnički film”, i to u onom “najčišćem” smislu, odnosno Ramsey kao da se trudila izbjeći bilo kakav kompromis s “komercijalom” i na ekran stavila isključivo ono čemu će se aplaudirati na festivalima. To se može vidjeti kroz stil koji je, najblaže rečeno, “hermetičan”, odnosno od publika zahtijeva daleko više strpljenja i razumijevanja za nekonvencionalne tehnike kadriranja i filmskog narativa. Zbivanja u filmu se prikazuju isključivo iz perspektive glavnog protagonista kojemu, a to vrlo brzo postane jasno, “nisu sve na broju”, te se zbog toga glavni zaplet stalno isprepliće s flashbackovima, halucinacijama i protagonistovim fantazijama. Sve to prilično zbunjuje gledatelje i, da nema sjajnog Phoenixa u složenoj ulozi izmučenog protagonista, od Iskupljenja bi ruke digli čak i oni najstrpljiviji gledatelji. Ramsey tu i tamo napravi pokoju dobru sekvencu, pri čemu se ističe Joeov prepad na bordel, gdje su scene nasilja prikazane posredno i na kvazidokumentaran način uz pomoć video-kamera. Temeljitije usporedbe s Taksistom će, međutim, biti definitivno na štetu Lynne Ramsey. Za razliku od Scorsejevog filma, koji je priču o izmučenom veteranu koji postaje samozvani djelitelj pravde na opakim ulicama New Yorku čvrsto vezao uz ekonomski, kulturni i politički kontekst “olovnih” 1970-ih, Ramsey kao da se trudi ignorirati vanjski svijet, odnosno sve ono što je izvan Joeove glave. U ovom filmu nema sjajne Herrmannove glazbe, nema upečatljivih epizodnih uloga Petera Boylea ili Harveya Keitela, a rusko-američka manekenka Ekaterina Samsonov se mora još itekako potruditi prije nego što je netko stavi u istu kategoriju s Jodie Foster. Malo je vjerojatno da će ovaj film ikoga potaći da pokuša izvršiti atentat na američkog predsjednika, ali ako je tako razvikan film trebao nadmašiti Taksista, Ramsey je trebala ponuditi nešto daleko više.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Mjesto tišine (A Quiet Place, 2018)

MJESTO TIŠINE
 (A QUIET PLACE)
 uloge: John Krasinski, Emily Blunt, Millicent Simmonds,
 Noah Jupe
 scenarij: Brian Woods, Scott Beck & John Krasinski
 režija: John Krasinski
 proizvodnja: Paramount Pictures, SAD, 2018.
 trajanje: 90 min.

Živimo u zbilja zanimljivim vremenima kad se jednom Michaelu Bayu zna omaći da producira film u kojem ne samo da nema spektakularnog razaranja ili eksplozija, nego se po broju likova, ograničenom i nimalo glamuroznom mjestu radnje i drugim detaljima čini sličnijim niskobudžetnom studentskom filmu nego projektu iza kojeg stoje velika hollywoodska imena i studiji. SF-horor Mjesto tišine je također neobičan film i zbog toga što bi se doslovno mogao nazvati “obiteljskim”, s obzirom da su dvoje glavnih likova muž i žena, a koje tumače John Krasinski i Emily Blunt, koji su supružnici u stvarnom životu. Upravo je Krasinski inzistirao na takvom aranžmanu, s obzirom da mu je također bila povjerena i režija, a s obzirom da je i sudjelovao na pisanju scenarija, može se reći da ovaj film za suvremeni Hollywood ima neobično snažan autorski pečat.

Radnja se odvija 2020. godine, a protagonisti, odnosno jedini likovi su članovi obitelji Abbot, koja bi po svemu trebala biti prosječna američka obitelj, da se nije našla u okolnostima zbog kojih bi mogla biti posljednja američka obitelj. Nekoliko mjeseci ranije je svijet postao metom invazije krvoločnih i naizgled neuništvih čudovišta koja su uspjela poubijati gotovo cijelo čovječanstvo. Abbotovi su tu sudbinu izbjegli jer su bili među onim sretnicima koji su bili shvatili da su čudovišta slijepa, odnosno da ih na ljudske mete privlače zvuk. Druga je sretna okolnost u tome što je njihova tinejdžerska kći Regan (Simmodns) gluha, pa su se Abbottovi odavno naučili sporazumijevati znakovnim jezikom, a što itekako dobro dođe obitelji koja nastoji proizvoditi što manje zvukova i tako privlačiti pažnju na sebe. Iako su prilikom jedne ekspedicije izgubili 3-godišnjeg sina, Evelyn (Blunt) i Lee (Krasinski) godinu dana kasnije čekaju prinovu u obitelji, pronašavši utočište na farmi koju su preuredili tako da svaka njihova aktivnost izaziva što manje zvukova. Buntovna Regan i njen mlađi brat Marcus (Jupe) se, međutim, teško mire sa monotonim životom koji, s druge strane, ako prestanu biti na oprezu, može biti brutalno i krvavo prekinut.

Iako je Bay za film nekako uspio “stući” 17 milijuna dolara (najvjerojatnije za specijalne efekte kojim su dočarana čudovišta), Mjesto tišine predstavlja za trijumf za Hollyoowod gotovo nezamislivog minimalizma. Radnja je izuzetno ekonomično predstavljena, bez suvišnih podzapleta i komplikacija, te Mjesto tišine traje izuzetno brzih 90 minuta. Ono što je posebno zanimljivo jest to da u filmu gotovo da nema konvencionalnih dijaloga, odnosno se sve dočarava gestama i znakovnim jezikom, pa bi se po nekim možda i ne tako labavim kriterijima ovo moglo proglasiti i nijemim filmom. S druge strane, koncept je postavljen na izuzetno uvjerljiv i suvisao način – protagonisti ne govore zato što su na to jednostavno prisiljeni. To, s jedne strane, postavlja problem ekspozicije, odnosno objašnjavanja publici kako se svijet pretvorio u tako grozno mjesto, a pri čemu se, dakako, ne smiju koristiti protagonisti i njihovi dijalozi. Krasinski to vrlo vješto rješava početnom scenom u napuštenoj samoposluzi, gdje priču o kraju svijeta pričaju apokaliptičke naslovnice novina i tabloida, odnosno zahvaljujući tome što je Leeje lik inženjer, te je prisiljen praviti bilješke o svojim projektima koje uključuju špekulacije o čudovištima i njihovim eventualnim slabostima.

Mjesto tišine je, s obzirom na svoju komornost, film koji velikim dijelom nose glumci, i može se reći da su se iskazali. Emily Blunt bi i daleko kompleksnije uloge pojela za doručak, a ovdje lik Evelyn tumači bez ikakvih problema. No, ipak se može reći da je u sjenu svog muža, koji je sjajan u ulozi vjerojatno najboljeg supruga i oca kojeg netko može zamisliti, ne samo postapokaliptičnim uvjetima, nego i inače. Lee je, slučajno ili namjerno, velikim dijelom sličan liku Joela iz tematski i općim tonom slične video-igre The Last of Us. Izuzetnu je ulogu ostvarila i Simmonds, koja je gluha u stvarnom životu; iako je njenom liku zapao nezahvalan zadatak da čini gluposti bez kojih nijedan, pa ni ovako rafinirani, horor ne može funkcionirati, ona ga je obavila na način da za gledatelji, svemu usprkos, za Regan čuvaju simpatije i nadaju se da će na kraju ipak nekako preživjeti. Krasinski je obavio sjajan posao i kao režiser, prije svega u scenama u kojima se vješto stvara napetost po svim pravilima starog dobrog Hitchcocka. Tu je, dakako, i prilično nekonvencionalna završnica koja je dovoljno uvjerljiva i efektna da ne izgleda pretenciozno. Iako je Krasinski u par navrata ubacio nekoliko ne baš opravdanih i uvjerljivih scena koji Mjestu tišine oduzimaju savršenost, većina negativnih kritika će ovaj film dobiti iz pogrešnih razloga, koji imaju daleko više veze s ideološkim debatama i sukobima usijanom atmosferom u svijetu kojem prijeti neka sasvim druga apokalipsa. Tako će autorima zamjerati nedostatak “različitosti”, odnosno to što su protagonisti bjelačka obitelj iz srednje klase, to što promoviraju nekakve prevladane “rodne uloge”, odnosno što inzistiraju na “pro life” vrijednostima. Ono što će posebno zaboljeti dežurne dušobrižnike jest to što Abbottovi među alate za preživljavanje koriste vatreno oružje, a što je dovoljno da ih se proglasi oličenjem “prepperskih” fantazija, odnosno ekvivalentom zaostalih trumpoljubačkih seljačina koji bi trebali biti izvor apokalipse u stvarnom životu. Za nadati se je da će svijet opstati dovoljno dugo, odnosno da će doći vrijeme u kojem će Mjesto tišine biti ništa osim vrlo dobar SF-horor film.

OCJENA: 8/10

RECENZIJA: Igrač broj jedan (Ready Player One, 2018)

IGRAČ BROJ JEDAN
 (READY PLAYER ONE)
 uloge: Tye Sheridan, Olivia Cooke, Ben Mendelsohn,
 T. J. Miller, Simon Pegg, Mark Rylance
 scenarij: Zak Penn & Eric Cline
 režija: Steven Spielberg
 proizvodnja: Warner Bros. Pictures, SAD, 2018.
 trajanje: 140 min.

Steven Spielberg uživa reputaciju najuspješnijeg i najutjecajnijeg američkog filmaša u posljednjih nekoliko godina ne toliko zbog toga što su njegovi filmovi bili u stanju razbijati rekorde na kino-blagajnama koliko zbog izuzetne sposobnosti da prepozna i koristi nove trendove i tako otvori put onima koji će to učiniti. Spielberg se zahvaljujući tome može pohvaliti ne samo izuzetno plodnom, nego i raznovrsnom filmografijom, te tako njegova današnji filmovi gotovo uopće ne sliče na njegove filmove od prije nekoliko godina. Dakako, tome je doprinijelo i njegova praksa da svaki ultrakomercijalni ljetni blockbuster za djecu i tinejdžere pokuša pokriti ozbiljnom i “angažiranom” jesenskom dramom namijenjenom hvatanju “Oscara”. Igrač broj jedan, koji se upravo našao u našim kino-dvoranama, pripada Spielbergovom “ljetnom” asortimanu, ali je izuzetno zanimljiv zbog maksimalmno nastojanja da bude “hip”, odnosno u skladu sa svime onim što vole najmlađe generacije ili, barem, starije generacije misle da najmlađi vole.

Film se temelji na istoimenom romanu Erica Clinea iz 2010. godine, jednom od prvih koji je inspiraciju i temu pronašao u fenomenu MMORPG-ova, odnosno multiplayer online video-igara u kojima, stvarajući živopisne avatare i virtualne identitete sudjeluju milijuni igrača, i oko kojih se već sada stvorila impresivna virtualna ekonomija. Radnja je, pak, smještena u relativno daleku budućnost, odnosno 2045. godinu, u kojoj je svijet zagađeno, prenaseljeno i po život sve manje ugodno mjesto, pa je razumljivo da je većina njegovih žitelja alternativu pronašla u Oasisu, igri virtualne stvarnosti u kojoj mogu raditi gotovo sve što žele, i biti ono što mogu samo sanjati u stvarnom svijetu. Jedan od tih igrača je narator i glavni lik Wade Watts alias Parzival (Sheridan), tinejdžer iz grada Columbus u državi Ohio. Kao i mnogi od igrača, Wade postaje opsjednut velikom potragom koju je pred smrt pokrenuo kreator Oasisa Jimmy Haliday (Rylance). Njen cilj je pronaći tzv. uskršnja jaja, odnosno ključeve koji će pobjedniku omogućiti ne samo neslućeno materijalno bogatstvo u stvarnom svijetu, nego i kontrolu nad Oasisom. Wadeu u potrazi pomaže grupa živopisnih virtualnih prijatelja, ali on postaje daleko više fasciniran igračicom po imenu Art3emis (Cooke), u čiji se avatar zaljubio. U međuvremenu, potragu komplicira to što se u nju uključila korporacija IOI, čiji direktor Nolan Sorrento (Mendelsohn) sanja o tome da preuzme Oasis i tako praktički zavlada svijetom, te u tu svrhu neće birati sredstva ni u online ni u stvarnom svijetu.

O tome koliko su se Spielberg i filmska industrija promijenili u posljednjih nekoliko desetljeća najviše svjedoči to što je za vrijeme snimanja Spielberg gotovo uopće nije morao dolaziti na set. Scene napravljene na klasični način – sa živim glumcima, setovima i tradicionalnim kamerama – traju oko 11 minuta, dok je sve ostalo rekreirano preko CGI-ja i animacije u studijima Industrial Light and Magic; za usporedbu, Jurski park, koji je prije četvrt stoljeća tjerao publiku da zbog revolucionarnih specijalnih efekata u čudu otvara usta, je imao CGI scene u trajanju od samo osam minuta. Kada se u obzir uzme da je Spielberg temeljenje filma na CGI-ju već bio savladao u animiranim Avanturama Tintina prije nekoliko godina, sasvim je razumljivo što Igrač broj jedan izgleda kao jedan od vizualno najimpresivnijih hollywoodskih filmova u posljednje vrijeme. Brojne od scena u kojima se rekonstruira fantastični virtualni svjetovi koje obitavaju glavni junaci će, međutim, biti još atraktivnije gledateljima koji su upućeni u popularnu kulturu, prije svega 1980-ih, te film vrvi od referenci na pop-kulturu (koje su čak izrijekom od strane likova navedene kao važan dio radnje), a što uključuje kako filmove, TV-serije, pop-glazbu i, naravno, video-igre. Možda najimpresivnija od svih tih scena je ona u kojoj Spielberg odaje počast svojem prijatelju i kolegi Kubricku tako da uz pomoć CGI-tehnologije protagoniste gotovo doslovno provodi kroz njegov znameniti horor film Isijavanje. Cinici bi, s druge strane, mogli zaključiti da je Igrač broj jedan barem nekim dijelom i autobiografskog karaktera, odnosno da Spielberg barem kroz nekoliko likova pokušava publici prikazati vlastitu viziju sebe. To se odnosi kako na Hallidayev lik kojeg, pronalazeći inspiraciju u Steveu Jobsu, tumači neprepoznatljivi ali sjajni britanski glumac Mark Rylance, ali i Wadeu, kojeg tumači mnogo bljedunaviji Tyle Sheridan, angažiran vjerojatno zbog svoje relativne fizičke sličnosti sa Spielbergom u mladim danima. Ostatak glumačke ekipe je uglavnom na visini, iako su neki od najboljih talenata, poput Simona Pegga, angažirani za gotovo zaboravljive epizode. Mendelsohn je pak sjajan kao Sorrento, te pruža jednu od najupečatljivijih, ali u neku ruku i uvjerljivih likova negativaca u suvremenim hollywoodskim filmovima.

Igrač broj jedan je, usprkos izuzetnih talenata ispred i iza kamere, ipak, daleko ne samo od savršenstva, nego i od onih najviših spielbergovskih standarda. Usprkos nastojanja da se likovi učine raznovrsnima u današnjem “politički korektnom” smislu, pa tako Wadeovog virtualnog prijatelja Aecha tumači afroamerička lezbijka Lena Waithe, dežurni dušobriznici su u sadržaju Spielbergovog filma pronašli za standarde današnje salonske ljevice neprihvatljivi seksizam, odnosno bunili se što je glavni lik za svoju herojsku epopeju motiviran heterosekualnim porivima prema ženskom liku, te je tako Art3emis, iako je u filmu prikazana kao “snažna kick ass ženska heroina”, na kraju svedena na “trofej”. Igrač broj jedan, međutim, daleko više trpi od druge vrste neusklađenosti s modernim generacijama i njihovim shvaćanjima. To se prije svega odnosi na to da je njegov temelj u nostalgiji prema 1980-im, što znači da će film najviše cijeniti i u njemu uživati očevi i djedovi ciljane publike. A još se problematičnijim čini neodgovoreno pitanje je li svijet 2045. utopija ili distopija, odnosno ambivalentni stav prema tome da li virtualni svijet kojim gospodare kapitalistički oligarsi, čak i oni poput simpatičnog geeka Hallidaya i njegovih mladih nasljednika, predstavlja dio rješenja ili dio problema u budućem svijetu. Igrač broj jedan, dakako, pokušava budućnost, isto onako kao što je spielbergovski Hollywood to u vrijeme Obame činio sa sadašnjošću, svijet prikazati s velikim palcem gore. No to je možda manje odraz Spielbergove vjere u bolju budućnost, koliko, barem u kontekstu ovog filma, možda ne baš najopravdanije nostalgije za boljom prošlošću.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Alien: Savez (Alien: Covenant, 2017)

ALIEN: SAVEZ
 (ALIEN: COVENANT)
 uloge: Michael Fassbender, Katherine Waterston,
 Billy Crudup, Danny McBride, Demian Bichir
 scenarij: John Logan & Dante Harper
 režija: Ridley Scott
 proizvodnja: 20th Century Fox, SAD/UK 2017.
 trajanje: 134 min.

Malo kojem se filmašu posrećilo da mu početnu fazu karijere obilježe klasična ostvarenja kao što je slučaj s Ridleyem Scottom, autorom kultnih SF-filmova Alien i Blade Runner. Iako je u komercijalnom smislu bio uspješan, te se kao producent nametnuo kao jedan od najutjecajnijih hollywoodskih “igrača”, Scott je posljednjih godina imao problema da publici i kritici dostavi filmove istog kalibra. Zbog toga je pomalo razumljivo da se nastojao vratiti korijenima, te je tako, stjecajem okolnosti, prošle godine u kino-dvorane, bilo kao režiser, bilo kao producent, lansirao dva filma temeljena na njegova dva najveća uspjeha – Blade Runner 2049 i Alien: Savez.

Potonji je prednastavak Aliena (na ovim prostorima poznatog po naslovu Osmi putnik), odnosno nastavak Scottovog filma Prometej iz 2012. godine, kojim je Scott nastojao povezati ciklus filmova o Alienu sa dva filma iz serije Alien vs. Predator. Radnja započinje 11 godina nakon događaja u Prometeju, odnosno propasti ekspedicije na istoimenom brodu. Godine 2104. Covenant, brod sa zamrznutim kolonistima za planet Origae 6 doživljava havariju, uslijed koje je iz komora za zamrzavanje probuđena 14-člana posada. Prilikom opravki posada čuje neobičan signal za koji je ustanovljeno da dolazi s planeta koji je daleko bliži od Origae 6 i za koji se ispostavi da posjeduje parametre nužne za ljudski život. Kapetan Oram (Crudup) donosi odluku da se brod skrene i pošalje ekspedicija na planetu. Njeni članovi nakon slijetanja imaju prilike vidjeti naizgled rajski svijet sa raskošnom vegetacijom, pri čemu im ne izgleda previše čudno da na njemu nema nikakvih životinja. Razlog za to se ukaže kada dva člana posade budu zaražena tajanstvenim sporama, od kojih se u njihovim tijelima izlegu mala, ali izuzetno destruktivna stvorenja koja ubiti njih kao i još nekoliko članova posade. Privremeni spas donosi David (Fassbender), android koji je bio preživio katastrofu Prometeja te koji preostale članove zlosretne Covenantove ekspedicije dovodi u grad koji je bila sagradila tajanstvena rasa humanoidnih Inženjera, a u kojem su vidljivi tragovi neopisivo destruktivne katastrofe i genocida. I dok u tom skloništu pokušavaju organizirati evakuaciju na brod u orbiti, ispostavlja se kako je odgovor na pitanje što je uništilo Inženjere daleko bliži i mračniji nego što je to itko pretpostavljao.

Od svih filmova iz sage o Alienu (ako, pod time, dakako, podrazumijevamo i nastavke) upravo je Savez po svojoj radnji i zapletu najbliži originalnom Scottovom Alienu. Sir Ridley je očigledno novi film shvatio kao priliku da napravi nešto što bi istovremeno bilo i homage i remake njegovog najpoznatijeg filma, a pri čemu je možda najjasniji indikator korištenje glazbe Teda Kurzela koja se oslanja na motive originalne partiture Jerryja Goldsmitha iz 1979. godine. Istovremeno je to bila sjajna prilika da Scott demonstrira kako je u posljednjih četrdeset godina napredovala tehnologija specijalnih efekata, te film sadrži nekoliko zbilja dojmljivih i zbog eksplicitnosti nasilja uznemirujućih scena. Scottu je, kao i brojnim prethodnim slučajevima, sve to od male vajde s obzirom da nije imao sreće sa scenaristom. John Logan jednostavno nije u istoj klasi s Danom O’Bannonom koji je Scottu bio dostavio genijalne scenarije za Aliena i Blade Runnera.

U slučaju ovog filma se to prije svega vidi u krajnje bezličnim i lako zaboravljivim likovima, pa tako, na primjer, nominalna protagonsitica Daniels (koju tumači Katherine Waterston) jednostavno ne može držati svijeću Ripley u izvedbi Sigourney Weaver. Jedini glumac za koga se može reći da je napravio nekakav upečatljiv posao je Michael Fassbender, ali je to najveća zasluga scenarija koji mu namijenio dvostruku ulogu – Prometheusovog androida Davida i Covenantovog androida Walthera, koji stjecajem okolnosti izgleda kao Davidov brat blizanac. Tu je, dakako, i “iznenadni” obrat na kraju kojeg je svaki iskusniji gledatekj mogao predvidjeti s udaljenosti od nekoliko svjetlosnih godina.

Najveći problem sa scenarijem je, pak, u tome što krši jedno od pravila na kome je inzistirao Borivoj Jurković, urednik nekadašnjeg SF-časopisa Sirius, a po kojem “budale ne putuje na svemiru”. To je pravilo bilo prekršeno još u Prometheusu, ali u Savezu se krši na još eksplicitnijji način, odnosno likovi se ponašaju poput budalastih tinejdžera u eksploatacijskim slasher efilmovima 1980-ih. Toga kao da je Scott bio svjestan, pa Savez sadrži scenu pod tušem gdje se dvoje članova posade ponašaju poput napaljenih tinejdžera i završi upravo onako kako bi završili u Petku 13. i sličnim filmovima. Iako dobro režirana, ta je scena skroz neuvjerljiva i u filmu je korištena prekasno da bi je itko shvatio kao nešto drukčije od jeftinog eksploatacijskog sadržaja. A cijeli je Savez, zapravo, prilično loša eksploatacija nečega što je predstavljalo jedan od najboljih SF-filmova svih vremena, te pomisao na neumitni nastavak kod njegovih fanova izaziva daleko veću nelagodu od bilo kakve scene koje je Scott bio postavio u ovom filmu.

OCJENA: 4/10

 

 

RECENZIJA: Tri plakata izvan grada (Three Billboards Outside Ebbing, Missouri, 2017)

TRI PLAKATA IZVAN GRADA
(THREE BILLBOADS OUTSIDE EBBING, MISSOURI)
uloge: Frances McDormand, Sam Rockwell, Woody Harrelson,
John Hawkes, Peter Dinklage
scenarij: Martin McDonagh
režija: Martin McDonagh
proizvodnja: Fox Searchlight, SAD, 2017.
trajanje: 134 min.

Formula za uspješan lov na “Oscare” ne postoji. Ako bi, pak, kojim slučajem i postojala, njen sastojak sasvim sigurno ne bi bio pozitivan prikaz dijela Amerike smještenog između New Yorka i Los Angelesa. Hollywoodske antipatije prema tom području, danas poznatom i kao “Zemlja preleta”, nisu nešto naročito novo i njihov odraz se mogao prepoznati davno prije zaoštrenja ekonomskih, političkih i svjetonazorskih pdojela u američkom društvu u Trumpovoj eri. Svaki put kada bi se neki film radnjom smjestio u neki provincijski gradić, bila je velika vjerojatnost da će njegovi žitelji biti prikazani kao zatucani vjerski fundamentalisti, primitivni rasisti, krvoločni nasilnici ili neka slična vrsta ljudskog otpada s kojim prosvijećeni, civilizirani ali barem “cool” svijet nema i ne smije imati nikakve veze. Tri plakata izvan grada, kojim je irsko-britanski scenarist i režiser Martin McDonagh išao hvatati “Oscare”, se previše ne trudi odstupati od takvih stereotipa, ali to svejedno nije spriječilo da se publici servira dobar, čak, štoviše, osvježavajući film.

McDonagh je ideju za zaplet, prema vlastitim riječima, dobio putujući po američkom Jugu 1990-im i zapazivši plakate na kojima je ogorčeni otac kritizirao lokalnu policiju zbog toga što nije uspjela pravdi privesti ubojicu svoje kćeri. Njegov fiktivni alter ego je Mildred Hayes (McDormand), prodavačica suveniera u gradu Ebbing u državi Missouri, čiji je život trajno obilježen brutalnim ubojstvom i silovanjem tinejdžerske kćeri. Nakon što lokalna policija na čelu sa načelnikom Willoughbyjem (Harrelson) nije uspjela pronaći počinitelja, Mildred odlučuje zakupiti tri plakata kojim je optužuje za nesposobnost. Njen potez, međutim, izazove duboko nezadovoljstvo među sugrađanima, prije svega kod Dixona (Rockwell), rasističkog i nasilnog policajca koji nastoji sistematskim šikaniranjem Mildred i njenih bližnjih ishoditi skidanje plakata. Mildred je, međutim, tvrdoglava, a što će sukob dovesti do nasilne, pa i apokaliptičke eskalacije.

McDonagh se u filmu čvrsto drži parametara “političke korektnosti”, pa je tako pozitivnost likova proporcionalna njihovoj udaljenosti od obrasca WASP-ovskog heteroseksualnog muškarca. Mildred tako u filmu pomoć može očekivati jedino od pripadnika manjina kao što su Afroamerikanci, homoseksualci ili invalidi, a koji čak i nakon formalno izborenih prava moraju trpiti zlostavljanje, ili barem otvoreni prijezir svojih zatucanih sugrađana. Ono, što, međutim, Tri plakata čini drukčijim od tipičnog hollywoodskog agitpropa jest to što je McDonagh film napunio nizom upečatljivih likova te koristio izuzetno vještu žanrovsku kombinaciju društveno angažirane drame, trilera i crne komedije. Još impresivnijim dostignućem se čini i to da se u filmu koriste obrati u zapletu, koji zbog svoje nepredvidljivosti, ali i uvjerljivosti predstavljaju prilično rijetkost za suvremeni Hollywood. Tri plakata se također može dičiti i izuzetno impresivnom i raspoloženom glumačkom postavom, što uključuje kako veteranku McDormand koja je za svoj rad nagrađena “Oscarom”, tako i Rockwella, koji je od nečega što bi u svakom drugom filmu bio patetična karikatura uspio napraviti složen i uvjerljiv lik. To, dakako, ne znači da su Tri plakata savršen film. To se prije svega odnosi na pojedine suvišne scene (poput posjete zubaru koja izgleda kao loše napisan vodviljski skeč) i neke nedovoljno razrađene likove (poput Willoughbyjeve supruge, koju tumači ne baš uvjerljiva Abbie Cornish). Najveći problem filma je, pak, završetak koji je svojom otvorenošću i nekonvencionalnošću trebao dati nekakvu “umjetničku” notu. Ipak se čini da je on više posljedica McDonaghove neodlučnosti, odnosno da je film namjeravao završiti na staromodan “hollywoodski” način, ali se onda na kraju sjetio da bi on bio u neskladu sa svjetonazorskom ortodoksijom današnjih hollywoodskih salonskih liberala. Usprkos tih zamjerki, “Oscari” za ovaj film su zarađeni, a, za razliku od mnogih filmova iste namjene, McDonaghovo ostvarenje se može preporučiti i za manje zahtjevno gledanje.

OCJENA: 7/10

 

RECENZIJA: Ja, Tonya (I, Tonya, 2017)

JA, TONYA
 (I, TONYA)
 uloge: Margot Robbie, Sebastian Stan, Allison Janney,
 Julianne Nicholson, Bobby Canavale
 scenarij: Steven Rogers
 režija: Craig Gillespie
 proizvodnja: Neon, SAD, 2017.
 trajanje: 134 min.

Prilično je zanimljivo da se izraz “zlatno doba” u pravilu koristi za razdoblja povijesti koja ljudi u trenutku kada su u njima živjeli nisu smatrali takvima. Nostalgija, odnosno usporedbe s godinama, desetljećima i stoljećima kada su stvari bile gore, su glavni razlog zašto se izraz “zlatni” koristi za neke vremensko-prostorne koordinate. Jedan od malo svježijih primjera bi mogla predstavljati Clintonova Amerika, čiji se stanovnici iz raznih razloga nisu osjećali previše sretni, iako su im zemlju mučili problemi koji se u usporedbi s beskrajnim bliskoistočnim ratovima, ekonomskim krizama, živopisnim likovima u Bijeloj kući i primicanjem nuklearne apokalipse doimaju u najmanju ruku trivijalnima. Što ne znači da te probleme, koji se danas posprdno nazivaju “problemima Prvog svijeta”, nisu nemilosrdno eksploatirali tadašnji mediji, uspijevajući često napraviti vrhunske skandale od priča koji to, u najboljem slučaju, ne zaslužuju. Jedna od tih priča je bio slučaj Tonye Harding, umjetničke klizačice koja je iz pogrešnih razloga zavladala američkim, a i svjetskim naslovnicima, zasjenivši djecu tada ubijanu granatama u Sarajevu ili genocid koji se pripremao u Ruandi. Niti nekoliko mjeseci nakon događaja koji su je tamo doveli, njen lik je glumila Alexandra Powers u na brzinu, ali profesionalno urađenom TV-filmu Tonya & Nancy: The Inside Story. Cijela je priča relativno isto tako brzo nestala sa naslovnica, i vjerojatno bi bila potpuno zaboravljena da četvrt stoljeća kasnije scenaristu Stevenu Rogersu nije pala na pamet ideja da o njoj snimi “dajte mi Oscar” biografski film. Ta je ideja ostvarena 2017. godine filmom Ja, Tonya koji se okitio s jednim od tih kipića – Oscarom za najbolju sporednu glumicu koji je osvojila Allison Janey.

Ja, Tonya je po žanru mješavina klasičnog biografskog filma i pseudosatirične crne komedije, a njegova relativno neobična narativna struktura sadrži pseudokumentarne scene koje služe kao okvir, i u kojem sada vidno ostarjeli likovi komentiraju prošle događaje, dajući bitno različita tumačenja. Film potom počinje 1970-ih kada Tonya Harding, trogodišnje dijete portlandskog mehaničara i konobarice LaVone Golden (Janey), dolazi prvi put na klizalište kako bi je Diane Rawlinson (Nicholson) počela trenirati umjetničkom klizanju. Mala je Tonya neosporni talent, ali joj je odrastanje obilježeno siromaštvom, ali i brutalnim zlostavljanjem od strane disfunkcionalne majke, koja u svojoj kćeri vidi prije svega zlatnu koku. 15-godišnja Tonya (Robbie) će spas pokušati pronaći u ljubavnoj vezi, a potom i braku s mladim Jeffom Gilloollyjem (Stan), ali će i on biti obilježen zlostavljanjem. U međuvremenu njena sportska karijera napreduje, te 1991. godine ulazi u povijest kao prva američka klizačica kojoj je uspjelo napraviti trostruki aksl. Međutim, sve vrijeme je sputava ne samo njen problematični privatni život, nego i predrasude koje kod sudaca i klizačkog establišmenta izaziva kako njeno skromno porijeklo, tako i muškobanjasto ponašanje i buntovni “nerafinirani” karakter tako različit od ideala koje utjelovljuje njena glavna suparnica, popularna “ledena princeza” Nancy Kerrigan (Caitlin Carver). Pred kvalifikacije za Zimsku olimpijadu 1994. godine će to suparništvo eskalirati u dotada nezamisliv nasilan čin koji će od Tonye Harding učiniti najpoznatiju ali i najkontroverzniju sportašicu svijeta.

Ja, Tonya je na prvi pogled izgledala kao savršen “oskarovski” film, i s time se složila danas prilično popualrna australska glumica Margot Robbie koja je, navodno, nakon što je primila Rogersov scenarij, bila uvjerena da je riječ o fikciji, a ne stvarnim događajima. Robbie je film producirala, a i ispred kamere je uložila izuzetan trud, nastojeći uvjerljivo tumačiti lik Tonye Harding i kao 15-godišnje klinke i nimalo glamurozne sredovječne žene, a posebno je radila na tome da savlada klizačke vještine. Robbie i njen trud, međutim, ne mogu riješiti dva ozbiljna problema ovog filma. Prvi je nedostatak budžeta koji, s obzirom da se većina filma odvija u nimalo glamuroznom “white trash” miljeu, i ne upada toliko u oči, ali koji film ozbiljno sabotira na samom kraju, kada se u sceni posljednjeg dramatičnog olimpijskog nastupa Tonye Harding umjesto glazbe Johna Williamsa iz filma Jurski park (koju pamte svi koji su gledali tadašnji TV-prijenos) koristi klasična glazba (koja nije sa sobom povlačila potrebu da se iskesa novac za autorska prava). Drugi, mnogo ozbiljniji, problem je u tome što Ja, Tonya ne donosi ništa naročito novo niti duboko, odnosno da samo prepričava ono što su, s daleko manje ambicija, prikazale brojne druge knjige, dokumentarne emisije, pa i Tonya & Nancy prije nepunih četvrt stoljeća. A moglo se i drukčije. To se najbolje vidi u sceni u kojoj Bobby Canavale tumači lik Martina Maddoxa, producenta, kako on sam kaže, “odvratne tabloidne TV-emisije” Hard Copy, a koja “sada izgleda kao sve ostale emisije TV-vijesti”. Taj se lik prekratko pojavljuje u filmu, iako bi priča o tome kako i zašto je Tonya Harding postala tako važna vijest mogla poslužiti za jedan daleko bolji i danas aktualniji film. No, i ovako nesavršena Ja, Tonya bi vrlo lako mogla izgledati kao remek-djelo u usporedbi s filmovima koji će “Oscare” osvajati za nekih dvadesetak ili tridesetak godina.

OCJENA: 5/10