RETRO-RECENZIJA: Legenda o Baggeru Vance (The Legend of Bagger Vance, 2000)

uloge: Will Smith, Matt Damon, Charlize Theron, Bruce McGill, Joel
Gretsch, J. Michael Moncrief, Lane Smith, Peter Gerety, Michael O’Neill
glazba: Rachel Portman
scenarij: Jeremy Leven (po romanu Stevena Pressfielda)
režija: Robert Redford
proizvodnja: Allied/Wildwood, SAD, 2000.
distribucija: Blitz
trajanje: 125′

Savannah, jedan od najživopisnijih gradova Amerike, kao da se pokazao ukletom lokacijom za ugledne američke filmaše. Nakon što je Clint Eastwood izazvao poprilično razočarenje sa svojom ambicioznom dramom Ponoć u vrtu dobra i zla, sada je i “oskarovac” Robert Redford ispalio “ćorak” s možda još ambicioznijom dramom Legenda o Baggeru Vanceu. A Redfordov projekt je tako obećavao na prvi pogled – temeljen na književnom bestseleru, natrpan glumačkim veličinama, i, konačno, riječ je o sportskom filmu, koji bi Redfordu, zvijezdi klasika Prirodno obdaren, trebao prilično pasati.

No, problem s ovim filmom je u tome što je sport kojim se bavi golf, oblik zabave koji će većinu hrvatskih gledatelja ostaviti ravnodušnim, čak i da se kojim slučajem ovih dana na TV-ekranima ne bi vrtio Svjetski kup u nogometu. Dotični sport je iz nekih prilično prozaičnih razloga u isključivoj domeni aristokratske manjine, jer malo ljudi, čak i u najprosperitetnijim zemljama, sebi mogu dozvoliti luksuz kao što su hektari igrališta za vježbanje, odnosno plaćene sluge koje bi im nosale desetke kilograma palica od rupe do rupe. No i među tom manjinom postoji elitna manjina – profesionalci koji zarađuju svote o kojima prosječan nogometaš može samo sanjati, a da pri tome ulažu gotovo nikakav fizički napor, zbog čega su vjerojatno objektom zavisti Jozićevih “vatrenih” i sličnih sportaša.

Nominalni glavni junak ovog filma je upravo jedan takav profesionalac – Rannulph Junuh (Damon), vrhunski igrač golfa i lokalni junak Savannaha, kojemu se smiješila svijetla budućnost nacionalnog prvaka i buduća lijepa supruga Adele Invergordon (Theron). No, tada je stigao prvi svjetski rat i Junnuh je obukao uniformu te otišao u Francusku odakle se vratio s Medaljom časti i nečim sto se danas zove “vijetnamski sindrom”. Više od desetljeća nakon toga Savannah je udarila Velika depresija i Adele pokušava spasiti očevo eksluzivno golf-igralisšte tako što ce organizirati egzibicijski turnir na kojemu bi trebali nastupiti Walter Hagen (McGill) i Bobby Jones (Gretsch) – dvojica najboljih golf-igrača svog vremena. No, gradski oci Savannaha inzistiraju da sudjeluje i netko “domaći” pa je izbor pao na Junuha, koji se proteklih godina više družio s bocom nego s golf-palicom, pa su njegove vještine, najblaže rečeno, zarđale. No, stjecajem okolnosti za “caddyja” uzima tajanstvenog crnca Baggera Vancea (Smith), za kojeg će se ispostaviti da je više duhovni savjetnik nego tehnički pomoćnik na terenu.

Ideja da se golf pokaže kao drama, odnosno kao metafora za život, možda je izgledala privlačnom na stranicama Presfieldovog romana, odnosno Levenovog scenarija, ali Redford nije bio prava osoba da je pokusa pretočiti u film. Slavnog glumca i uglednog režisera je projektu vjerojatno najviše privukla prilika da snimi sportski film u kojemu će moći snimati prelijepe kadrove “netaknute” prirode, i u tom smislu je Legenda o Baggeru Vanceu uspjesna. Film je uistinu ugodan za oko. Glumačka postava je također na visini – od nedavnog preminulog Jacka Lemmona u ulozi naratora do mladog i talentiranog J. Michaela Moncriefa koji isti lik tumači kao dijete. No, likovi koje ta glumačka moćna gomilica tumači ipak previše podsjećaju na holivudske klišeje, bilo da je riječ o isforsiranoj romansi Junnuha i Adele (dostojnom takmacu ljubavnog para iz Klonovi napadaju), bilo da je riječ o “newagerskim” frazama koje izgovara siroti Will Smith, pokušavajući biti bolji Obi-wan Kenobi od Aleca Guinessa. Dodatni problem filma jest gotovo revizionistički pogled na (relativno) blisku prošlost Amerike, u kojoj se Jug pokazuje kao gotovo idilično drustvo rasne harmonije, što predstavlja poprilično iznenađenje s obzirom na Redfordovu ljevičarsku reputaciju. Sve to prati svojom patetičnošću na trenutke gotovo iritantna glazba Rachel Portman. No, to ipak nije glavni razlog zšsto će nas Legenda o Baggeru Vanceu ostaviti ravnodušnim – čak i oni koji budu uživali u pejzažima Džordžije i Južne Karoline ce imati neugodan dojam da je ovaj film mogao biti daleko bolji.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 19. lipnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Blade II (2002)

uloge: Wesley Snipes, Kris Kristofersson, Norman Reedus, Leonor
 Varela, Thomas Kretschmann, Ron Perlman, Luke Goos, Daz Crawford,
 Matt Schulze, Donnie Yen, Tony Curran, Marit Velle Kile, Danny John
 Jules, Santiago Segura
 glazba: Marco Beltrami & Danny Saber
 scenarij: David S. Goyer (po motivima Marva Wolfmana & Genea
 Colana)
 režija: Guillermo del Toro
 proizvodnja: New Line Cinema, SAD, 2002.
 distribucija: Intercom Issa
 trajanje: 116'

Ericu Brooksu alias Bladeu (Snipes) je trudnu majku ugrizao vampir, i zbog toga je on polu-čovjek, polu-vampir, obdaren svim vampirskim moćima i lišen svih vampirskih slabosti. Uz pomoć znanstvenika i mentora Whistlera (Kristofersson) Blade je život posvetio borbi protiv vampira, ali će doživjeti da ga njegovi ljuti protivnici zamole za pomoc. Naime, među vampirima se pojavila mutacija nakon koje se pojavio novi, opaki soj Kosača koji se hrani ne samo vampirima, nego i ljudima. Blade nevoljko pristaje na primirje i postaje dijelom elitnog tima vampira-istrebljivača koji kreće u misiju lociranja Kosača i njihovog vođe Nomacka (Goos). Tokom misije Blade će iskusiti cijeli niz nesporazuma s opakim vampirskim suborcem Rheinhardtom (Perlman), ali i osjetiti privlačnost prema vampirici Nyssi (Varela).

Blade II predstavlja nastavak originala iz 1998. godine, filma temeljenog na popularnom Marvelovom stripu iz sedamdesetih godina. Iako se formula nije previše promijenila – borilačke vjestine, cool soundtrack, još kulerskiji specijalni efekti i mnogo krvi – ovaj put je stil nešto drukčiji, za što je možda najviše zaslužan Guillermo del Toro, meksički filmaš koji je već bio zadužio žanr horora s kult-ostvarenjem Cronos (a mi ga pamtimo po prilično zanimljivom Mimicu). Del Toro se nije toliko petljao u scenarij, odnosno zaplet (koji i nije tako važan, s obzirom na količinu klišeja zbog koje bi rasplet uspio pogoditi i manje iskusan gledatelj) koliko je truda uložio u atmosferu filma. Za lokacije je korišten Prag, ali gotovo sva radnja se događa noću, u mračnim i klaustrofobičnim tunelima. Što se glume tiče, prilično raznorodna ekipa je manje-više dostojna svog zadatka – uz meditativnog Snipesa koji očito uživa u ulozi smrtonosnog superheroja, preko Kristoferssona u nezahvalnoj ulozi njegovog pomoćnika, Perlmana kao opakog vampira, Goosa kao još opakijeg vampira, Nijemca Kretschmanna (U-571) u ulozi u kojoj ga ni rođena majka ne bi prepoznala te, konačno, Španjolca Segure (Torrente) u maloj, ali pamtljivoj epizodi. Jedini promašaj predstavlja lijepa Leonor Varela (Kleopatra, Krojač Paname) ciji je jedini zadatak da bude zabrinuta za Bladeovu sudbinu. Uz glumce su tu, naravno, i vrhunski specijalni efekti, zahvaljujući kojima su scene krvoprolića i obdukcije još gadljivije nego što bi obično trebale biti, a scene makljaže možda impresivnije nego u Matrixu. Naravno da će većina publike vrlo brzo zaboraviti o čemu je u Bladeu II bila riječ, ali dva sata u klimatiziranom kinu će im proteći vrlo brzo i ugodno. A to je u ovim ljetnim mjesecima možda i najvažnije.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 20. lipnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Soba panike (Panic Room, 2002)

uloge: Jodie Foster, Kristen Stewart, Forest Whitaker, Dwight Yoakam,
 Jared Leto, Patrick Bauchau, Ann Magnuson, Ian Buchanan, Paul
 Schulze, Mel Rodriguez
 glazba: Howard Shore
 scenarij: David Koepp
 režija: David Fincher
 proizvodnja: Columbia, SAD, 2002.
 distribucija: Continental
 trajanje: 112'

I dok većina holivudskih filmova brak tretira kao vrhunac romanse, za autore Sobe panike, kao i za većinu Amerikanki, to je samo jedan od načina rješavanja egzistencijalnih probleme. Za neke, kao Meg Altman (Foster), taj je metod bogaćenja urodio basnoslovnim plodovima – ona je iskoristila trenutak slabosti svog supruga, milijunaša Stephena Altmana (Bauchau), kako bi mu oduzela kći Sarah (Stewart) i dovoljno novca da si kupi prostrani superluksuzni stan u elitnoj četvrti Manhattana. Isti je stan pripadao poznatom milijarderu te je opremljen tzv. “sobom panike” – prostorom ograđenim neprobojnim čelikom i opskrbljenim ventilacijom i video-kamerama – koji bi trebao služiti kao sklonište stanara u slučaju napada provalnika ili neke slične katastrofe. Još prve noći u novoj kući Meg i njena kći ce biti prisiljene koristiti se “sobom panike” kada dožive posjet troje nezvanih gostiju. U početku uvjerene kako će provalnici pobjeći, majka i kći doživljavaju neugodno iznenađenje kada se ispostavi da provalnici traže nesto što je skriveno upravo u “sobi panike”, a jedan od njih, Burnholm (Whitaker) je za život zarađivao gradeći “sobe panike”, što će dovesti do dugotrajne opsade.

Soba panike predstavlja pomalo neobičan izbor za Finchera, filmaša koji je slavu stekao snimajući gotovo nadrealne trilere ili ambiciozne drame. Predložak Davida Koeppa (Jurski park) predstavlja jednostavni hitchcockovski triler kojeg bi mogao uraditi svaki prosječni holivudski zanatlija. Fincher je tom predlošku svoj autorski potpis dao kroz neobične (za neke kritičare i prepretenciozne) kadrove vožnje kroz sve kutke i prostorije kuće, čime je demonstrirao svoje mogućnosti koristenja specijalnih efekata. Drugi Fincherov zaštitni znak – mračna fotografija – postignuta je smjenjivanjem direktora fotografije Dariusa Khondjija s Conradom W. Hallom. No, Fincher, usprkos sve svoje vještine, nije bio u stanju skriti ozbiljne slabosti Koeppovog scenarija u kojem je previše toga predvidljivo (na primjer to da će se za Meginu androginu kći ispostaviti kako je dijabetičarka i da mora izaći iz skloništa želi li preživjeti). Ono što je film spasilo jesu izvrsne uloge trojice glumaca koji tumače negativce, i koji su sve te likove učinili uvjerljivim i upečatljivim. To se najviše može reći za Forresta Whitakera koji daje gotovo tragičnu dimenziju liku provalnika koji jedini od trojke ima nekakvu savjest. Gotovo neprepoznatljivi Jared Leto (I to mi je život) i Dwight Yoakam (Braća Newton) su kao negativci mnogo uvjerljiviji od Jodie Foster koja prilično nezainteresirano odrađuje svoj posao. Na kraju, usprkos pomalo neobične zavrsnice, Soba panike nam ostavlja dojam filma koji je više stilska vježba nego neko autorsko ostvarenje, pa će nam, kao takav, usprkos nekih svojih kvaliteta brzo ispariti iz sjećanja.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 17. lipnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Zvjezdani ratovi – Epizoda II: Klonovi napadaju (Star Wars – Episode II: Attack of the Clones, 2002)

uloge: Ewan McGregor, Hayden Christensen, Natalie Portman, Samuel
L. Jackson, Frank Oz, Temuera Morrison, Christopher Lee, Anthony
Daniels, Kenny Baker, Jay Laga'aia, Silas Carson, Ahmed Best, Jack
Thompson, Jimmy Smits, Pernilla August
glazba: John Williams
scenarij: George Lucas & Jonathan Hales
režija: George Lucas
proizvodnja: 20th Century Fox/Lucasfilm, SAD, 2002.
distribucija: Continental
trajanje: 143'

Vjerojatno nijedan film posljednjih godina nije u naša kina došao nakon toliko grozničavog iščekivanja kao što je to slučaj s Klonovi napadaju, petim (odnosno drugim, ako ih poredamo kronološki) nastavkom iz Lucasove megapopularne sage Ratovi zvijezda. Ironijom sudbine, Klonovi napadaju to imaju prije svega zahvaliti svom prethodniku, Fantomskoj prijetnji, nastavku sage koja je nakon dva desetljeća manje fenomen sedme umjetnosti a više fenomen popularne kulture. Lucas je, naravno, s Fantomskom prijetnjom namlatio golemi novac, ali su mnogi zagriženi fanovi bili razočarani, koliko neumitnim (i po Prijetnju poraznim) usporedbama s originalnom trilogijom, toliko s infantilnošću filma čiji je glavni junak iritantno 9- godišnje derište. Mnogi su, pak, držali da stvari ipak moraju krenuti nabolje jer je Imperij uzvraća udarac, drugi film iz originalne trilogije, po mišljenju mnogih ispao ne samo najboljim dijelom Lucasove sage nego i jednim od najboljih SF-filmova ikada snimljenih. Zbog toga su očekivanja bila velika i, paradoksalno, razočaravajući rezultati prethodnika su ta očekivanja ovaj put učinila još većima.

Dodatni razlog za optimizam jest i u činjenici da se nova trilogija bavi događajima koji su se zbili prije onih opisanih u originalnoj trilogiji, te tako ovdje imamo priliku vidjeti kako se stara, časna Republika polako transformirala u zli Imperij, a pozitivci iz Fantomske prijetnje postupno postali monstrumima. Radnja započinje deset godina nakon događaja iz prethodnog filma, kada Padme Amidala (Portman), bivša kraljica Nabooa, a sada senatorica, dolazi na planet Coruscant kako bi u Senatu izrazila svoje protivljenje nastojanjima da se secesionistički pokret u Republici suzbije vojnom silom. Amidala postaje metom atentatora, i nakon nekoliko neuspjelih pokušaja Jedi vitezovi joj kao tjelohranitelje dodjeljuju Obi-Wan Kenobija (McGregor) i njegovog mladog pripravnika Annakina Skywalkera (Christensen). Njih dvojica se ubrzo razdvoje, jer Kenobi kreće u potragu za plaćenim ubojicom Jango Fettom (Morrison), za kog se ispostavi da je upetljan u mutne poslove oko izgradnje tajne vojske klonova, navodno za račun Republike. Dotle će Annakin sluziti kao Amidalin tjelohranitelj na Naboou, i ubrzo shvatiti da je u nju zaljubljen. I Amidala mu uzvraća osjećaje, svjesna toga da je ljubavna veza najstrože zabranjena Jedi vitezovima, dok istovremeno Annakina počinju mučiti unutarnji demoni gori od tragićne ljubavi – grižnja savjesti zbog majke Shmi (August) koju je ostavio na rodnom planetu Tatooine, kao i uvjerenje da Sila s kojom je obdaren ne treba biti sputana strogim jedijevskim pravilima.

Ako je Lucasu cilj bio napraviti bolji film od Fantomske prijetnje, već na prvi pogled se može vidjeti da je u tome barem djelomično uspio. Klonovi napadaju su vizualno raskošniji, kompjuterski generirani specijalni efekti su još dojmljiviji, lokacije su raznovrsnije, a kostimi i scenografija daleko inventivniji nego u svim prethodnim filmovima. Naravno, tu je i niz spektakularnih akcijskih scena – od vratolomne utrke po zračnim koridorima Coruscanta na početku do neobično kompleksne završnice koja uključuje dvoboj svjetlosnim mačevima i pravu pravcatu bitku s desetinama tisuća sudionika. Vizualnu spektakularnost također prati složenost zapleta, koji nastoji gledateljima objasniti to kako se naizgled savršena demokratska i slobodarska Republika mic po mic pretvorila u svoju suprotnost, pri čemu su, kao sto je to uvijek slučaj, mnogi od glavnih pokretača tog procesa na početku imali najplemenitije namjere. Zbog složenosti radnje i nastojanja da se gledateljima sve lijepo objasni, Klonovi napadaju u prvom dijelu imaju vise dijaloga nego akcije, ali ti dijalozi, na žalost, nisu na visini. Na visini nije ni traljavo postavljena romansa Annakina i Amidale (iako ima daleko više iskrenosti i prave drame od romanse Jacka i Rose u Titanicu) koju također uništavaju traljavi dijalozi, loš izbor Haydena Christensena za glavnog glumca, i konačno, nedostatak ikakve suvisle interakcije s Natalie Portman.

No, taj najveći nedostatak Klonova ipak nije razlog da ovaj film nazovemo neuspjehom. Čak i u sadržajnom smislu Klonovi napadaju su bolji od svog prethodnika – ton je mnogo mračniji i ozbiljniji, a zaplet i likovi postavljeni tako da izgledaju kao suvisli dio mnogo šire cjeline, tako i da i neki naizgled nepotrebni i iritantni elementi Fantomske prijetnje (poput Jar Jar Binksa) polako sjedaju na svoje mjesto i možemo ih vidjeti u novom svjetlu. Zaokružena autorska vizija, koja se ovdje bolje vidi nego i u jednom drugom holivudskom proizvodu, možda će nekome biti i politički problematična, jer Lucas ovdje prilično eksplicitno iznosi tezu prema kojoj je demokracija po svojoj prirodi slabašna i krhka, te da se ona u pravilu degenerira i s vremenom preraste u diktaturu. Zbog svega toga je pomalo nezahvalno pisati recenziju ovog filma, jer ćemo pravi sud moći donijeti tek kada vidimo treći dio sage. Ali već sada imamo razloga za zabrinutost – ako su Klonovi napadaju bolji od Fantomske prijetnje isto kao sto je Imperij bio bolji od Nove nade, znači li to da će sljedeći nastavak prema Prijetnji i Klonova biti isto sto je razočaravajući Povratak Jedija (inače bolji od oba dva filma iz nove serije) bio prema Novoj nadi i Imperiju?

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 17. lipnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Vojni udar (Ignition, 2001)

uloge: Bill Pullman, Lena Olin, Colm Feore, Nicholas Lea, Michael
 Ironside
 glazba: Yves Langlois & Richard Gregoire
 scenarij: William Davies
 rezija: Yves Simoneaux
 proizvodnja: CFT/Hilltop, Kanada/SAD, 2001.
 distribucija: Discovery
 trajanje: 94'

Conor Gallagher (Pullman) je federalni šerif koji je zbog prevelike sklonosti različitim tabletama ostao bez žene i kćeri, a ni karijera mu ne stoji baš najbolje. Tako je za kaznu dobio naizgled rutinski posao tjelohranitelja federalne sutkinje Faith Matheson (Olin) kojoj, navodno, desni ekstremisti prijete smrću. Mathesonova ne može organski podnijeti Gallaghera, ali će njih dvoje ubrzo shvatiti da prijetnja po Mathesonovu ne samo što nije ozbiljna, nego je jedini način da je otklone taj da otkriju motiv atentatora. Njihova privatna istraga će ih odvesti do najviših vojnih i političkih krugova u Washingtonu, koji neće birati sredstva da ušutkaju sutkinju zbog toga što je u jednoj naizgled beznačajnoj parnici nabasala na dokaze koji upućuju na zavjeru na najvisem nivou.

Scenarij Williama Daviesa američkoj publici možda izgleda neobično inovativan zbog svoje teme, ali hrvatska publika neće imati problema prepoznati neke slične situacije iz zapleta (a nakon napada u New Yorku i Washingtonu će se ovaj film gledati sasvim drugim ocima). No, usprkos rutinerskih elemenata (usamljeni junak koji se od progonjenog pretvara u progonitelja i sl.) Vojni udar je zanatski dobro urađeno ostvarenje. Prije svega se to ima zahvaliti vancouverskim lokacijama (koje će prepoznati nostalgično raspoloženi fanovi Dosjea X), kao i vrlo dobroj glumačkoj ekipi (mđju kojima će ženskom dijelu “x-fila” najpoznatije lice biti Nicholas Lea alias Krycek). Iako je rasplet predvidljiv, opušteni Pullman se dobro snalazi u svojoj ulozi, a akcijske scene su vrlo dobro režirane, uz prilično dojmljivi finale. Sve u svemu, Vojni udar predstavlja kvalitetni žanrovski proizvod koji se može preporučiti kao neobavezna vikend-zabava.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 31. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Druidi (Druids/The Gaul/Vercingetorix, 2001)

uloge: Christopher Lambert, Klaus Maria Brandauer, Max von Sydow,
 Ines Sastre, Denis Charvet, Bernard-Pierre Donnadieu, Maria
 Kavardjikova, Yannis Baraban, Vincent Moscato, Jean-Pierre Rives
 glazba: Pierre Charvet
 scenarij: Jacques Dorfmann, Rospo Pallenberg & Norman Spinrad
 (sinopsis: Anne de Leseleuc)
 režija: Jacques Dorfmann
 proizvodnja: Canal Plus/TF1/Telefilm Canada, Francuska/Kanada, 2001.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 124'

Druidi su naslov koji je ovaj film imao na američkom trzistu, gdje je lokalni distributer vjerovao da će prosječni gledatelj – tinejdžer – ovo zamijeniti za nekakav “cool” new agerski horor. Evropska publika, barem ona koja je čitala stripove o “Asterixu”, s druge strane, prepoznat će i originalni naslov, te mjesto i vrijeme radnje. 60. godine pr.n.e. Galija, zemlja ponosnih ratnika koji su svojevremeno bili spalili i opljačkali Rim sada se našla između čekića i nakovnja – sa sjevera i istoka joj prijete divlji Germani, a s juga njihovi stari neprijatelji Rimljani, dok su sami Gali beznadno podijeljeni na plemena i krvavo sukobljene frakcije unutar samih plemena. U jednom od takvih sukoba je poginuo i otac mladog Vercingetoriksa (Lambert), kojeg poslije druidi na čelu s Gutuartom (von Sydow) obučavaju da postane veliki vođa koji će jednog dana ujediniti sva galska plemena. No Vercingetoriksovo vrijeme će doci tek onda kada u Galiju dođe još jedan veliki čovjek – rimski političar i vojskovođa Gaj Julije Cezar (Brandauer), kojemu bi pripajanje Galije Rimskom Imperiju dobro došlo za vlastite političke ambicije. Lukavi Cezar se pri tome manje koristi vojnom silom koliko podmićivanjem i raspirivanjem sukoba među galskim plemenima. No kada Vercingetoriks podigne ustanak, ispostavit će se da se Gali ipak mogu ujediniti te dotada nepobjedivi Cezar trpi ozbiljne poraze.

Iako Druidi na prvi pogled izgledaju kao ništa drugo do francusko- kanadski pokušaj da se na brzinu zaradi koji dolar u doba opće zaluđenosti Gladijatorom, riječ je o potencijalno prilično zanimljivom filmu. Prije svega, on se bavi jednom vrlo poznatom i dokumentiranom (ali od strane filmaša gotovo netaknutoj) epizodi Starog vijeka, a njen glavni protagonist je Francuzima isto ono što Srbima car Lazar ili Hrvatima Zrinski i Frankopani. U film je očigledno uloženo dosta novaca, a bugarske lokacije, koje glume “djevičansku” Galiju su prilično dopadljive. Na žalost, režiser i koscenarist Jacques Dorfmann, koji u Francuskoj uživa reputaciju uglednog producenta, nije se baš najbolje snašao iza kamere, isto kao što ni ugledni SF-pisac Norman Spinrad nije nimalo pomogao kaotičnom scenariju u kojeg su na silu ubačeni druidi. Film je očajno montiran, a Christopheru Lambertu veličina perike neće nimalo nadoknaditi nedostatak glumačkog talenta niti karizme. Uopće, gluma je u ovom filmu prilično losa, pogotovo u slučaju Ines Sastre kao dežurne junakove romantične partnerice, a niti veteran Max von Sydow ne pokazuje nekakav poseban trud. Nasuprot tome, sada već pomalo zaboravljeni Brandauer (Mefisto) je prilično opusten, ali i efektan u ulozi Cezara, a i Marija Kavardjikova se prilično trudi u nezahvalnoj ulozi Vercingetoriksove druidske mentorice. Ono sto ovom ostvarenju daje nekakvu prolaznu ocjenu jesu posljednji segmenti filma, kada se film, za razliku od cijelog nepotrebnog podzapleta s nekakvim druidima, počinje držati povijesnih činjenica i tako kreira dramsku napetost. No, to sve ipak nije dovoljno da se Druidi preporuče ikome osim onima koji su gladni bilo kakvih, pa i nesavršenih, povijesnih spekatakala.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 28. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Taksi 2 (Taxi 2, 2000)

uloge: Samy Naceri, Frederic Diefenthal, Marion Cotillard, Emma
 Sjoeberg, Bernard Farcy, Jean-Christophe Bouvet, Frederice Tirmont,
 Marc Faure, Hirata Haruhiko, Tsuyu Shimizu
 glazba: Al Khemya
 scenarij: Luc Besson
 rezija: Gerard Karawczyk
 proizvodnja: Canal Plus/TF1, Francuska, 2000.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 88'

Francuska akcijska komedija Taxi 2 je jedan od rijetkih primjera kada je nastavak popularnog filma bolji od prethodnika, ali to, s obzirom na kvalitet originala, i nije neko postignuće. Doduše, scenarist Luc Besson se i nije baš previše pretrgao na zapletu, uglavnom reciklirajući motive i likove. Tako protagonist, marsejski vozač taksija Daniel Morales (Naceri) ponovno mora pomagati svom prijatelju, policajcu Emilienu Coutant- Kerbalecu (Diefenthal), kada ovaj upadne u nevolje prilikom naizgled rutinskog posla čuvanja japanskog ministra obrane. Dotičnog ministra kidnapiraju jakuze, pa Daniel mora ponovno demonstrirati svoje umijeće brze voznje kako bi oslobodio ne samo ministra, nego i Emilienovu kolegicu i tihu patnju Petru (Sjoeberg), a put će ih odvesti do ulica Pariza.

Taxi 2 je bolji od originala iz nekoliko razloga – za režisera je odabran mnogo iskusniji Gerard Karawczyk, a likovi su u prvom dijelu već definirani, pa se Besson mogao usredotočiti na ono što ga najviše zanima – vratolomnu akciju (koja je jednog kaskadera prilikom snimanja koštala života) i ne baš produhovljene, ali uglavnom efektne gegove. Glumci su isto tako efektni, a posebno valja istaknuti Jean-Christophea Bouveta u karikaturalnoj ulozi Danielovog budućeg tasta-generala. Karawczyk zna održavati furiozni ritam, tako da gledatelji jednostavno nemaju vremena bilježiti logičke i svakojake druge rupe u zapletu, a kada akcija završi, gledatelje neće gnjaviti čak ni dosadnim epilogom. Zbog svega toga Taxi 2 traje upravo onoliko koliko bi trebalo i manje-više ispunjava svoju funkciju filmića koji se poslužiti kao neobavezna vikend-zabava.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 28. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.