RECENZIJA: Tri plakata izvan grada (Three Billboards Outside Ebbing, Missouri, 2017)

TRI PLAKATA IZVAN GRADA
(THREE BILLBOADS OUTSIDE EBBING, MISSOURI)
uloge: Frances McDormand, Sam Rockwell, Woody Harrelson,
John Hawkes, Peter Dinklage
scenarij: Martin McDonagh
režija: Martin McDonagh
proizvodnja: Fox Searchlight, SAD, 2017.
trajanje: 134 min.

Formula za uspješan lov na “Oscare” ne postoji. Ako bi, pak, kojim slučajem i postojala, njen sastojak sasvim sigurno ne bi bio pozitivan prikaz dijela Amerike smještenog između New Yorka i Los Angelesa. Hollywoodske antipatije prema tom području, danas poznatom i kao “Zemlja preleta”, nisu nešto naročito novo i njihov odraz se mogao prepoznati davno prije zaoštrenja ekonomskih, političkih i svjetonazorskih pdojela u američkom društvu u Trumpovoj eri. Svaki put kada bi se neki film radnjom smjestio u neki provincijski gradić, bila je velika vjerojatnost da će njegovi žitelji biti prikazani kao zatucani vjerski fundamentalisti, primitivni rasisti, krvoločni nasilnici ili neka slična vrsta ljudskog otpada s kojim prosvijećeni, civilizirani ali barem “cool” svijet nema i ne smije imati nikakve veze. Tri plakata izvan grada, kojim je irsko-britanski scenarist i režiser Martin McDonagh išao hvatati “Oscare”, se previše ne trudi odstupati od takvih stereotipa, ali to svejedno nije spriječilo da se publici servira dobar, čak, štoviše, osvježavajući film.

McDonagh je ideju za zaplet, prema vlastitim riječima, dobio putujući po američkom Jugu 1990-im i zapazivši plakate na kojima je ogorčeni otac kritizirao lokalnu policiju zbog toga što nije uspjela pravdi privesti ubojicu svoje kćeri. Njegov fiktivni alter ego je Mildred Hayes (McDormand), prodavačica suveniera u gradu Ebbing u državi Missouri, čiji je život trajno obilježen brutalnim ubojstvom i silovanjem tinejdžerske kćeri. Nakon što lokalna policija na čelu sa načelnikom Willoughbyjem (Harrelson) nije uspjela pronaći počinitelja, Mildred odlučuje zakupiti tri plakata kojim je optužuje za nesposobnost. Njen potez, međutim, izazove duboko nezadovoljstvo među sugrađanima, prije svega kod Dixona (Rockwell), rasističkog i nasilnog policajca koji nastoji sistematskim šikaniranjem Mildred i njenih bližnjih ishoditi skidanje plakata. Mildred je, međutim, tvrdoglava, a što će sukob dovesti do nasilne, pa i apokaliptičke eskalacije.

McDonagh se u filmu čvrsto drži parametara “političke korektnosti”, pa je tako pozitivnost likova proporcionalna njihovoj udaljenosti od obrasca WASP-ovskog heteroseksualnog muškarca. Mildred tako u filmu pomoć može očekivati jedino od pripadnika manjina kao što su Afroamerikanci, homoseksualci ili invalidi, a koji čak i nakon formalno izborenih prava moraju trpiti zlostavljanje, ili barem otvoreni prijezir svojih zatucanih sugrađana. Ono, što, međutim, Tri plakata čini drukčijim od tipičnog hollywoodskog agitpropa jest to što je McDonagh film napunio nizom upečatljivih likova te koristio izuzetno vještu žanrovsku kombinaciju društveno angažirane drame, trilera i crne komedije. Još impresivnijim dostignućem se čini i to da se u filmu koriste obrati u zapletu, koji zbog svoje nepredvidljivosti, ali i uvjerljivosti predstavljaju prilično rijetkost za suvremeni Hollywood. Tri plakata se također može dičiti i izuzetno impresivnom i raspoloženom glumačkom postavom, što uključuje kako veteranku McDormand koja je za svoj rad nagrađena “Oscarom”, tako i Rockwella, koji je od nečega što bi u svakom drugom filmu bio patetična karikatura uspio napraviti složen i uvjerljiv lik. To, dakako, ne znači da su Tri plakata savršen film. To se prije svega odnosi na pojedine suvišne scene (poput posjete zubaru koja izgleda kao loše napisan vodviljski skeč) i neke nedovoljno razrađene likove (poput Willoughbyjeve supruge, koju tumači ne baš uvjerljiva Abbie Cornish). Najveći problem filma je, pak, završetak koji je svojom otvorenošću i nekonvencionalnošću trebao dati nekakvu “umjetničku” notu. Ipak se čini da je on više posljedica McDonaghove neodlučnosti, odnosno da je film namjeravao završiti na staromodan “hollywoodski” način, ali se onda na kraju sjetio da bi on bio u neskladu sa svjetonazorskom ortodoksijom današnjih hollywoodskih salonskih liberala. Usprkos tih zamjerki, “Oscari” za ovaj film su zarađeni, a, za razliku od mnogih filmova iste namjene, McDonaghovo ostvarenje se može preporučiti i za manje zahtjevno gledanje.

OCJENA: 7/10

 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s