Manning imao pomagače?

Wikileaks – web-stranica koja je “provalila” niz po SAD i NATO ne baš ugodnih dokumenata vezanih uz rat u Afganistanu – posljednjih dana se čini predmetom ne baš ugodne propagandne ofenzive američkih vlasti i ratu sklonih medija. Afganistanski ratni dnevnik – kako se kolekcija od 90.000 dokumenata zove – je predmetom kritika zbog toga što su u njoj navedena imena i prezimena Afganistanaca koji su tajno surađivali s NATO-om i SAD i koji će, zajedno s obiteljima, zbog svega toga biti predmetom surove talibanske odmazde.

New York Times i Bijela kuća, pak, sada odbijaju tvrdnje Juliana Assangea, direktora Wikileaksa, da je preko njujorškog lista američkoj vladi ponudio 15.000 dokumenata sa spornim imenima kako bi dobio mišljenje o tome ugrožava li njihovo objavljivanje živote nevinih.

U međuvremenu Adrian Lamo, kalifornijski haker koji je izdao Bradleya Manninga, 22-godišnjeg vojnog obavještajca optuženog za “curenje” podataka, tvrdi kako je on za svoju operaciju “primio stručnu pomoć” od civilnih osoba, odnosno da mu je za prebacivanje tajnih podataka poslužio nekoliko stručnjaka u Bostonu, “najvjerojatnije povezanih s Wikileaksom”.

Londonski Telegraph je, pak, otkrio da je Manning već davno prije svog “nestašluka” pokazivao strast za politički aktivizam kakav se čini neuobičajenim za profesionalne vojnike. Manning je, naime, homoseksualac koji ne samo da nije krio svoje sklonosti, nego je sudjelovao na javnim demonstracijama protiv američke vojne politike “ne pitaj, ne govori” koja homoseksualnim pripadnicima oružanih snaga dozvoljava službu ali pod uvjetom da javno ne ističu svoju seksualnu orijentaciju. Na svojoj Facebook stranici je, pak, ispisao cijeli niz komentara u kojima žestoko kritizira američku vojsku i politiku.

Bit će prilično zanimljivo vidjeti kakve bi dalekosežne posljedice ova priča mogla imati na američku politiku. Nije isključeno da će afera Wikileaks umjesto zgražanja zbog rata u Afganistanu rezultirati zgražanjem zbog loše kadrovske politike i slabih sigurnosnih standarda američke vojske.

Oglasi

Fatalnu rusku špijunku čekaju honorari za knjigu i mjesto u Dumi

Dobri obavještajci su oni obavještajci za koje nitko ne zna da su obavještajci. Ali, nekada, s vremena na vrijeme i loši obavještajci mogu uživati u stvarima u kojima njihove uspješne kolege mogu samo sanjati. Anna Chapman, ruska špijunka koja se nedavno zahvaljujući razmjeni ekspresno vratila u domovinu iz američkog zatvora je još jedan takav primjer.

Reuters danas javlja kako je fatalna Ana zajedno sa svojih devetoro kolega primljena u audijenciju kod premijera Putina, gdje su uživali u neobaveznom ćaskanju i “pjevali sovjetske pjesme”. Putin, koji je u mladosti bio KGB-ov agent u Njemačkoj, svojim je kolegama javno obećao “sjajnu budućnost”.

Što se Anne Chapman tiče, ta bi budućnost mogla biti uistinu svijetla. New York Post tako javlja da je Chapman ponudila eksluzivna prava za vlastitu biografiju s eventualnom filmskom opcijom u zamjenu za 250.000 dolara. S druge pak strane, Liberalno-demokratska partija Rusije (LDPR) je pak predlaže za budućeg kandidata u Dumi.

Postaje smiješno i tragično kada netko Chapmanovu naziva “modernom Matom Hari”, s obzirom da je prava Mata Hari umjesto masnih honorara i toplih sinekura za istu stvar s kojom se bavila njena ruska kolegica dobila puščani plotun.

Iranski znanstvenik-prebjeg bio dvostruki agent?

Po prirodi stvari, uspješne obavještajne službe su one o kojima se malo govori o medijima, a još manje zna. Obavještajne službe čija aktivnost puni naslovnice su one koje ne rade dobro. Po tom kriteriju CIA, čak i ako se u obzir uzme važnost SAD i priroda tamošnjih medija, nije među uspješnijim obavještajnim službama u svijetu.

Takav dojam će otkloniti priča o Shahramu Amiriju, iranskom nuklearnom fizičaru koji je navodno bio jedna od ključnih ličnosti u nuklearnom programu Islamske Republike. Otkriće da je prebjegao na Zapad i CIA-i predao ključne informacije o projektu stvaranja atomske bombe je u američkim i svjetskim medijima trebalo biti predstavljeno kao veliki uspjeh američke obavještanje službe.

Međutim, prije nekog vremena je priča o prebjegu počela dobivati bizarni ton. Pojavili su se izvještaji da se Amiri želi vratiti u Iran, te da nije pobjegao, nego je bio otet; potom je na Youtubeu objavio snimku u kojoj tvrdi da se u SAD nalazi slobodnom voljom; na kraju je došlo do spektakularnog dolaska u pakistansku ambasadu u Washingtonu koja – između ostalog zastupa iranske interese u SAD i gdje se nalazi iranska sekcija gdje je Amiri našao utočište. Američki State Department, slijedeći protokol, izjavio da se Amiri može slobodno vratiti u Iran, nastojeći tako neutralizirati njegove tvrdnje o otmici i mučenju od strane CIA-nih agenata. Tako je nuklearni fizičar danas doletio u Teheran gdje mu je priređen herojski doček. Cijeloj je priči dodatni začin dala i vijest da je Amiri od CIA-e primio 5 milijuna dolara nagrade za bijeg na Zapad, prethodno odobrenih upravo za takve slučajeve.

Priča o Amiriju daje materijala za različita tumačenja. Tako se može vjerovati službenoj američkoj verziji prema kojoj je fizičar uistinu prebjegao na Zapad, ali je nakon nekog vremena odlučio vratiti se u domovinu, ili iz straha za sudbinu rodbine ili iz nostalgije. Dakako, nije isključena ni službena iranska verzija prema kojoj je Amiri bio otet, mučen i izložen psihološkoj manipulaciji.

Ono što se čini najmanje uvjerljivim jest Amirijeva priča kako je uspio pobjeći svojim američkim tamničarima. Mnogo uvjerljivijom se čini verzija koja se pojavila u današnjem Atlanticu a prema kojoj je Amiri od samog početka bio lažni prebjeg, odnosno dvostruki agent. Amiri je, dakle, uistinu prebjegao i uistinu Amerikancima dao podatke o nuklearnom programu, ali sve to u prethodnom dogovoru s iranskim vlastima. Cilj te operacije je bio upoznati se s američkim metodama regrutiranja i ispitivanja, zavarati ih s lažnim podacima, kompromitirati sve buduće prebjege te konačno Islamskoj Republici pružiti spektakularnu propagandnu pobjedu. Da li je taj scenarij – koji ima prilično smisla – bio pozadina cijele priče? Malo je vjerojatno da će se na to pitanje ikada doznati odgovor.

Ruski špijuni ekspresno zamijenjeni – jer su previše znali?

Zamjena 11 ruskih za 4 američka špijuna je događaj koji je iznenadio svjetske medije iz dva razloga. Prvi je taj što se takve stvari događaju onda kada se nisu trebale događati – dva desetljeća nakon završetka hladnog rata, kraja povijesti i potrebe da se itko špijunira u vrlom novom liberalno-demokratskom svijetu. Druga je sama brzina kojom se sve to odigralo, odnosno što su špijuni zamijenjeni prije ikakvog sudskog procesa, odnosno prilike da neka od američkih TV-mreža na brzinu snimi dokudramu u kojoj bi fatalnu Annu Chapman glumila Isla Fisher.

Ta brzina će, dakako, potaknuti svakojake teorije zavjere koje – zbog same prirode obavještajnog posla – nikada neće biti dokazane ni oborene. Tako ne preostaje ništa drugo do špekulirati o tome da je sve to posljedica novog obamovsko-medvjedevskog detanta kojim se nastoji od Rusije i SAD ponovno napraviti prijatelje i sanirati štetu nastalu u doba Busha i Putina. Za pretpostaviti je da je razmjena bila u interesu objema stranama – za Rusiju je jasno da joj suđenje i potencijalno javno sramoćenje nije trebalo; motivi američke strane za ekspresnu razmjenu ostaju misterij. Dobrobit četiri američka špijuna, od kojih su neki godinama čamili u arktičkim zatvorima, definitivno nije bila na vrhu Obaminih prioriteta. Stoga su se pojavile pretpostavke da je fatalna Anna, osim dr. Dooma uspjela pokupiti i neke mnogo opasnije “skalpove”, odnosno da bi javno suđenje moglo iznijeti cijeli niz neugodnih otkrića o vrhovima američke administracije i poslovnog establishhmenta.

Bolje je, stoga, jednostavno zaključiti cijelu stvar ekspresnom razmjenom i nadati se da će mediji s obje strane Atlantika pronaći neki pikantniji skandalčić u “sezoni kiselih krastavaca”.

Za globalnu krizu kriv – ruska marioneta Dr. Doom?!

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Nouriel+Roubini&iid=4944451″ src=”http://view4.picapp.com/pictures.photo/image/4944451/petersburg-international/petersburg-international.jpg?size=500&imageId=4944451″ width=”234″ height=”339″ /]

Dežurnim rusofobima je najnovija bizarna špijunska afera u Washingtonu došla kao melem na ljutu ranu, podsjetivši sve naivčine da usprskos liberalne reputacije Medvjedeva i njegove diplomatske romanse s Obamom, iz imperija koji se svojevremeno nazivao Trećim Rimom ne može doći ništa dobro. A među zlo koje odatle dolazi bi se mogla ubrojiti globalna recesija.

Pa, kako su to onda zli Rusi uspjeli potkopati truli Zapad daleko efikasnije nego u pola stoljeća hladnog rata? Odgovor bi mogao Nouriel Roubini, ekonomist koga zbog u svoje ignoriranih, a sada često citiranih tvrdnji o dolasku globalne krize dobio nadimak “Dr. Doom”. Roubini je, osim po tome što u posljednje dvije godine uništava svaki dašak optimizma vezan uz svjetsku ekonomiju, poznat i po prilično zanimljivom privatnom životu kojeg karakteriziraju zabave i žene.

Među potonjima se, kako javlja Financial Times, našla i zloglasna Anna Champan, ruska femme fatale za koju američke vlasti tvrde da je bila dio špijunskog lanca. Roubini i Chapman su se nekoliko puta sreli te su se sprijateljii na Facebooku, iako Roubini tvrdi da prijateljstvo s Facebooka nije prešlo u ništa konkretno.

Teoretičari zavjere koji vole vjerovati u zle ruske namjere mogu lako stvoriti scenarij u kome je Roubini pao kao žrtva kremaljske “klopke s medom” te bio ucjenom ili na neki drugi način od fatalne Anne potaknut da daje katastrofalne prognoze o budućnosti svjetske ekonomije, učinivši tako “običnu” recesiju globalnom katastrofom koja bi potkopala liberalni, demokratski i kapitalistički Zapad i omogućila da na ruševinama “slobodnog svijeta” zavladaju autoritarni režimi s Istoka.

CIA u Afganistanu “obogaljena” samoubilačkim napadom

Jedna od prvih vijesti koje su objavili hrvatski mediji u Novoj godini nije bila baš dobra. Hrvatski vojnik, pripadnik snaga ISAF-a u Afganistanu, je ranjen. Sreća u nesreći jest da su ozljede opisane kao “lakše”, te da je, po svemu sudeći, bila u pitanju nesreća izazvana nespretnim rukovanjem oružjem, a ne teroristički napad.

To, pak, definitivno nije bio slučaj s veseljakom koji se ušetao u američku vojnu bazu u provinciji Khost te digao u zrak sebe i još najmanje 7 Amerikanaca, od kojih su svi bili agenti CIA-e, uključujući i voditeljicu ureda.

Današnji Wall Street Journal, pak, piše da je u pitanju udarac koji je “obogaljio” agenciju, s obzirom da je u prethodnih osam godina u Afganistanu poginulo samo četvoro agenata CIA-e, ali i da su žrtve posljednjeg napada jedni od rijetkih koji imaju terenskog iskustva – nešto što definitivno nedostaje ljudstvu agencije čijih 90 % agenata cijelu karijeru provede sjedeći u toplim washingtonskim foteljama.

Dodatni problem za Amerikance će predstavljati i okolnosti samog napada. Bombaš-samoubojica se uspio probiti u unutrašnjost same baze, odnosno slobodno kretati među civilima. Eksplozija se, prema nekim navodima, zbila u gimnastičkoj dvorani, odnosno kafiću gdje se agenti CIA-e rekreiraju. Pretpostavlja se da je atentator uspio ući nezamijećen tako što je ili imao uniformu Afganistanske nacionalne armije (ANA) ili je otprije služio kao doušnik te tako stekao povjerenje svojih budućih žrtava.

U svakom slučaju, Hrvatska može biti sretna što se njenom osoblju u Afganistanu ovo još nije dogodilo. Zasad.

Nancy Pelosi u ratu s CIA-om

Neprijateljstva između Nancy Pelosi, presjednice Zastupničkog doma američkog Kongresa i CIA-e, započeta “procurenim” dokumentima o njenoj upućenosti u “problematične” metode prikupljanja informacija od zarobljenih al-Qaedinih terorista, su danas eskalirala na pres-konferenciji prilikom koje je Pelosi optužila CIA-u da laže i da joj pokušava smjestiti.

U normalnim okolnostima bi bilo za očekivati da će se američka javnost, odnosno mediji – koji uglavnom dijele stavove zastupnice koja, između ostalog, predstavlja ultraliberalni San Francisco, staviti na njenu stranu, a protiv “Bushovih mučitelja”. Međutim, ako je suditi po ovom članku u Washington Postu, vjerojatnije je da joj je današnja pres-konferencija donijela više štete nego koristi, odnosno možda čak predstavljala prvi korak prema njenom silasku s mjesta jedne od najmoćnijih žena svijeta.

Iako Pelosi još uvijek može računati na pristaše među svojim stranačkim drugovima, odnosno kolegama zastupnicima koji CIA-u optužuju da je lagala i kršila zakon, postoje ozbiljne špekulacije da se posljednjih mjeseci stvorio duboki jaz između njenog Kongresa i Obamine Bijele kuće. Novom predsjedniku se ne sviđa da Kongres pod upravom Pelosi sve više energije nastoji potrošiti na kontraproduktivne istrage Bushove administracije, temu koja u trenutnim okolnostima za većinu birača, uključujući Obamine, izgleda kao lanjski snijeg. Tu je, dakako, i tinjajući sukob oko vlasti, odnosno nastojanje Pelosi da Kongres dominira nad Bijelom kućom, što je bilo vidljivo prilikom izglasavanja budžeta i pregovora oko paketa poticaja za posrnulu američku ekonomiju.

Prve reakcije na tiskovnu konferenciju, barem što se američkih medija, tiče nisu previše pozitivne, što je prilično zloslutno s obzirom na njihov više nego blagonakloni stav prema Demokratskoj stranci. Dio je uočio kako je na konferenciji bila “nespretna i nervozna”. Postoje sugestije kako su za to dobili “mig” od Obame. Još je zloslutnije i to što joj je glavni stranački suparnik Stenny Hoyer, drugi demokrat po rangu u Zatsupničkom domu, odbio dati eksplicitnu podršku.

Roxana Saberi uskoro na slobodi

Roxana Saberi, američka novinarka iranskog podrijetla, inače bivša Miss Sjeverne Dakote, uskoro će biti puštena na slobodu nakon što je iranski žalbeni sud smanjio njenu zatvorsku kaznu zbog špijunaže. Njen odvjetnik Abdolsamad Khoramshahi javlja, a BBC prenosi, kako je originalna zatvorska kazna od osam godina smanjena na dvije godine uvjetno. 32-godišnja Saberi, koja je kao slobodna novinarka surađivala s BBC-jem i američkom mrežom NPR, u Iranu je boravila šest godina kako bi skupila materijal za knjigu. Njeno uhićenje i suđenje pred Revolucionarnim sudom – obavljeno iza zatvorenih vrata – izazvalo je velike kontroverze širom svijeta, kao i bijes novinara.

Saberi, koja uz američko ima i iransko državljanstvo, će temeljem presude moći napustiti Iran, ali će joj sljedećih pet godina biti zabranjeno obavljanje novinarskog posla u toj državi.

Očigledno je da su iranske vlasti shvatile da bi cijeli slučaj – bez obzira kakve optužbe i koliko osnovane bile (navodno je prvo trebala “pasti” zbog protuzakonite kupovine alkohola) – nanio više štete nego koristi.