Oznaka: SAD

Obama dobio prvu izbornu pljusku

[picapp src=”3/f/6/e/Obama_Speaks_At_5713.jpg?adImageId=7123944&imageId=6952819″ width=”234″ height=”174″ /]

Godinu dana nakon povijesne pobjede na izborima, Barack Obama je još uvijek najpopularniji svjetski vođa kojemu se širom ove planete pjevaju lirski hvalospjevi, pogotovo kada je riječ o medijima. Unutar granica SAD je, pak, nešto drukčija priča. Predivna američka bajka dostojna Disneyevog crtića koja je svoju kulminaciju imala 4. studenog 2008. je godinu dana dobila nastavak koji izgleda poput hipernaturalističke socijalno-političke drame koju ne bi pustili ni cenzori na HBO-u.

Nastavak je u obliku nekoliko izbornih nadmetanja koji predstavljaju po Obamu ne tako ugodan indikator “kako vjetar puše”, odnosno da se sve negativnije raspoloženje birača prema njegovom predsjednikovanju počelo osjećati i na glasačakim listićima.

Među dva najspektakularnija primjera su izbori za guvernere država Virginia i New Jersey. U prvoj, koja desetljećima važi za čvrsto republikansko uporište, Obama je prošle godine porazio McCaina. Demokratsko osvajanje Virginije je često navođeno kao  uvjerljiv znak novih trendova. Međutim, ti trendovi nisu dugo potrajali. Republikanski kandidat Bob McDonnell je potukao demokratskog kandidata Creigha Deedsa s 18 posto glasova razlike.

U državi New Jersey je, pak, republikanski kandidat Chris Christie uspio poraziti demokratskog guvernera Jima Corzinea. Za demokrate je ovo gorka pilula, s obzirom da je New Jersey svojevrsni antipod Virginije – “plava”, tj. tradicionalno demokratska država. Ovo je i gorka pilula za Obamu koji se osobno uključio u kampanju kako bi pomogao svom stranačkom drugu.

Demokratima kao utjeha mogu poslužiti dopunski izbori u 23. kongresnom okrugu države New York, područje koje se više od stoljeće i pol smatralo republikanskim uporištem, a koje je uspio osvojiti njihov kongresnik Bill Owens. Pobjeda je demokratima posebno slađa, jer je došla zbog frakcijskog sukoba među republikancima – ljevičara i umjerenjaka koje je predstavljala Deidre “Dede” Scozzafava i desničara koji su se opredijelili za Douga Hoffmana, regionalne Konzervativne stranke New Yorka. U petak je Scozzafava, suočena s padom u anketama, odustala od utrke da bi dan kasnije podržala Owensa. Sudeći po rezultatima, većina njenih birača je poslušala sugestiju. Liberalnoj javnosti i medijima u SAD je razlog za veselje to što je Sarah Palin – koja sada služi kao neslužbeni vođa desne frakcije republikanaca – svojom podrškom Hoffmanu zabilježila još jedan poraz.

Republikanci se, pak, mogu tješiti da je Michael Bloomberg, njujorški Kerum, kao nezavisni kandidat uz njihovu formalnu podršku uspio osvojiti treći gradonačelnički mandat u Velikoj jabuci. S druge strane, rezultati su bili tijesni, jer je Bill Thompson, demokratski kandidat koji predstavlja lijevo krilo te stranke, osvojio neuobičajeno veliki broj glasova za kampanju koju su svi smatrali unaprijed izgubljenom.

Ironiji skloni medijski komentatori u SAD su, pak, primijetili da je Obama jučer ostvario nedvosmislenu pobjedu, s obzirom na to da su birači u državi Maine na referendumu zabranili nedavno legalizirani istospolni brak. Obama se, naime, tokom prošlogodišnje kampanje, u nastojanju da osvoji umjerene birače, također usprotivio istospolnim brakovima.

Sve ovo, kao i ankete u kojima su birači nastojali objasniti svoje opredijeljenje, pokazuje da se Obama u prvih godinu dana svog predsjednikovanja nije baš najbolje snašao. Ono u što su mnogi sumnjali na početku – da njegov vrhunski talent za vođenje kampanje krije nedostatak talenta za upravljanje najmoćnijom državom  na svijetu – se potvrdilo. Pokušaj da na brzinu progura zdravstvenu reformu, redukcije fosilnih goriva i druge spektakularne projekte koji su dragi lijevom krilu njegove stranke nije najbolje sjeo običnim biračima koje daleko više tišti slabo stanje ekonomije, i koji smatraju da se nakon godinu dana za to više ne može račun ispostavljati isključivo njegovom prethodniku. Republikanci, za koje se smatralo da su na putu da postanu izumrla vrsta, su oživjeli te većina komentatora smatra kako će na redovnim kongresnim izborima 2010. godine poboljšati svoj položaj, a možda čak i vratiti većinu u Predstavničkom domu.

Republikanka zbog pobunjene baze odustala od Kongresa

[picapp src=”a/c/b/1/Governor_Parnell_3091.JPG?adImageId=7056404&imageId=5614399″ width=”234″ height=”159″ /]

Prvi utorak u studenom je dan kada se u SAD tradicionalno održavaju izbori – od predsjedničkih do lokalnih, odnosno razni ustavni i drugi referendumi u pojedinim federalnim državama. S obzirom da je 2009. neparna godina, u utorak neće doći do nikakvih spektakularnih promjena u Kongresu ili Bijeloj kući. Političkim analitičarima i medijima su, pak, svejedno pažnju izazvale tri izborne utrke koje se, svaka na svoj način, tumače kao svojevrsni prvi ozbiljni indikator biračkog raspoloženja u Obaminoj Americi, odnosno znak kako oni “dišu” pred redovne kongresne izbore 2010. godine.

U državi New Jersey – demokratskom uporištu koju je Obama glatko osvojio prošle jeseni – guverner Jon Corzine je dugo zaostajao za republikanskim izazivačem Chrisom Christiejem, ali mu posljednje ankete daju malu prednost, te većina promatrača vjeruje da će, s obzirom na čvrstu demokratsku glasačku mašineriju, bez problema odnijeti prevagu i osvojiti novi mandat.

U Virginiji – nekadašnjom čvrstom republikanskom uporištu gdje su demokrati, uključujući Obamu, od jeseni 2005. ostvarili velike pobjede – stvari se, po svemu sudeći, vraćaju na svoje mjesto. Republikanski kandidat Bob McDonnell uživa tako veliku prednost pred demokratom Creighom Deedsom da su i Obama i nacionalno vodstvo Demokratske stranke zaključili da nema smisla gubiti novac i vrijeme na neku bijesnu kampanju.

Zato su pak, pažnju javnosti daleko veću dramu izazvali izvanredni izbori u 23. kongresnom okrugu države New York. Riječ je o ruralnom području na granici s Kanadom koje pokriva Lake Placid, mjesto održavanja znamenite zimske Olimpijade 1980. godine. Smatra se jednim od najtvrđih republikanskih uporišta koje je demokrata u Kongres posljednji put poslalo još u 19. stoljeću. Međutim, prošle je godine Obama tamo tijesno porazio McCaina, iako su birači odlučili zadržati svog republikanskog kongresnika Johna McHugha.

McHugh je, pak, potom pristao na Obaminu ponudu da postane ministar za kopnenu vojsku u njegovoj admnistraciji. Zato su raspisani izbori za njegovo ispražnjeno mjesto. Drama je nastala zbog toga što u državi New York kod dopunskih izbora nema preliminarnih izbora, odnosno što je vodstvu stranaka ostavljeno da nominiraju kandidate bez da su se konzultirali sa svojom bazom.

Demokrati su tako za svog kandidata nominirali lokalnog odvjetnika Billa Owensa koji podržava većinu Obamine platforme. Republikanci su, pak, odabrali Deidre “Dede” Scozzafavu, koja područje okruga zastupa u državnoj skupštini New Yorka. I sve bi bilo normalno da Scozzafava, kao i mnogi republikanci na Sjeveroistoku SAD, ne pripada liberalnoj frakciji. Tokom kampanje se, pak, ispostavilo da je Scozzafava ne samo vatreni pobornik Obamine ekonomske politike, nego je u mnogim pitanjima ulijevo od Owensa – podržava istospolne brakove, dok Owens ne ide dalje od legalizacije istospolnih zajednica.

Stvari su postale još zanimljivije s obzirom na još jednu specifičnost države New York – male stranke, od kojih se neke ne natječu na izborima nego daju podršku kandidatima demokrata i republikanaca ovisno o tome koliko su oni u skladu s njihovom ideologijom. Jedna je od njih Konzervativna stranka New Yorka, koja tradicionalno podržava demokrate.

Njujorški konzervativci su, pak, ove godine odlučili natjecati se te su kao svog kandidata izabrali Douga Hoffmana, knjigovođu iz Lake Placida. Tada je utrka postala zanimljiva, s obzirom da je time podijeljeno tradicionalno republikansko glasačko tijelo – dio ih je, kao vojnici Partije, podržao Scozzafavu, dok su drugi, u skladu s ideologijom, podržali Hoffmana. Time je Owens dobio priliku da glatko osvoji okrug te stekao prednost u anketama.

Takvo je stanje stvari izazvalo pobunu među lokalnim, ali i nacionalnim aktivistima Republikanske stranke. Povod su im dala otkriće o tome koliko je, zapravo, Scozzafava bliska ljevici. Tako je Scotzzafava bila javno podržana ne samo od sindikata, nego i od ljevičarske Stranke radnih obitelji (WFP), koja predstavlja političko krilo ACORN-a, nevladine organizacije optužene za glasačke i druge manipulacije u korist demokrata i Obame.

Na desničarskim blogovima je zato započela kampanja podrške Hoffmanu protiv Scozzafave, koja je dobila poseban zamah kada je Hoffmana podržala bivša guvernerka Aljaske i potpredsjednička kandidatkinja Sarah Palin. Na to je republikanski establishment reagirao podrškom Scozzafavi od strane Michaela Steelea, predsjednika Republikanskog nacionalnog odbora, a njemu se pridružio i Newt Gingrich, koji je kao arhitekt “Republikanske revolucije” 1994. godine trebao smiriti konzervativno krilo stranke.

Međutim, ni njihov autoritet nije mogao ugušiti pobunu, a ključni trenutak je bio taj kada je Markos Moulitsas, osnivač bloga Daily Kos gdje se okupljaju pristaše lijevog krila Demokratske stranke, javno podržao Hoffman. Nakon toga je započela lavina podrške Hoffmanu od strane republikanskih političara, uključujući i neke koji su prije toga podržali Scozzafavu. Među Hoffmanovim pristašama se našao i Tim Pawlenty, guverner Minnesote koji pripada umjerenoj republikanskoj frakciji i koga mnogi vide kao potencijalnog predsjedničkog kandidata 2012. godine.

Sve se to odrazilo i na ankete gdje je Scozzafava počela padati, sve dok se nije našla oko 20 posto, pa je i njenim najvatrenijim pristašama postalo jasno da u utorak neće pobijediti. Već prije toga su počeli presušivati fondovi za kampanju, ali i pomoć washingtonskog establishmenta. Stoga je danas odlučila kako “suspendira kampanju”. Njeno ime će, doduše, ostati na glasačkim listićima (s obzirom da je dio već poslan preko pošte), ali je gotovo sigurno da će od toga profitirati Hoffman i konzervativci. To se može nazrijeti u dijelu komentatora koji hvale njen čin, a prije 24 sata su je razapinjali na križ.

Nije teško pretpostaviti da o ovoj priči u hrvatskim medijima neće biti ni slova. Ona se jednostavno ne uklapa u utopijski scenarij Obamine Amerike, ali ni manihejski stav o desnim “lošim” republikancima i lijevim “dobrim” demokratima koji je prihvaćen zahvaljujući Hollywoodu. Činjenica da u SAD postoji nešto što se zove liberalni ili čak lijevo orijentirani republikanac se jednostavno ne može pojmiti.

Drugi, možda još važniji razlog zbog koga o ovome neće biti ni riječi u Hrvatskoj jest u tome što bi birači, javnost i članstvo stranaka mogli dobiti neke opasne zamisli. Na primjer, da se pobune protiv toga da im se kao najbolji mogući kandidati u lokalnim sredinama iz toplih zagrebačkih ureda nameću kojekakvi Kureti i Picule.

FBI prilikom racije ubio imama detroitske džamije

Luqman Ameen Abullah, imam detroitske džamije, ubijen je prilikom antiteroističke racije koju su FBI i lokalna policija danas proveli u Michiganu. Prilikom racije je, kako javljaju detroitski mediji, stradao FBI-jev pas. Uhapšeno je šest osoba, a protiv jedanaest su podignute kaznenen prijave, koje se odnose na zavjeru za počinjenje kaznenih djela, primanje ukradene robe, prodaju vatrenog oružja kriminalcima te krivotvorenje registarskih tablica na vozilima.

Detroitski mediji ubijenog Abdullaha opisuju kao 53-godišnjeg lokalnog vođu “Ummaha”, radikalne crnačke sunitske grupe, a čije je ime po rođenju bilo Christopher Thomas. Vođa grupe  “Ummah” je Jamil Abdullah al-Amin, koji je rođen kao H. Rap Brown, a koji trenutno u državnom zatvoru izdržava kaznu za ubojstvo dva policajca.

Iako su u SAD u posljednjih osam godina pokrenute brojne antiterorističke ovakvog tipa, ovo predstavlja prvi slučaj koji je prouzročio ljudske žrtve.

Daleko od pumpe, toplo oko srca

[picapp src=”0/8/c/4/50.jpg?adImageId=6475541&imageId=2313488″ width=”234″ height=”156″ /]

Najnovija anketa Pew Research Centera je pokazala kako 35 posto Amerikanaca vjeruje da globalno zatopljenje ozbiljan problem, što predstavlja pad u odnosu na travanj 2008. godine, kada je u sličnom istraživanju takvo mišljenje imalo njih 44 posto. Otprilike sličan pad se bilježi i kod pozitivnih odgovora na pitanje da li je globalno zatopljenje izazvano ljudskom aktivnošću.

S druge strane, 50 posto Amerikanaca još uvijek podržava planove da se uvedu ograničenja potrošnje fosilnih goriva kako bi se zaustavilo globalno zatopljenje, dok im se 39 posto protivi. Anketa je, pak, ustanovila da se ograničenjima protivi uvjerljiva većina među onim Amerikancima koji za sebe tvrde da su “detaljno upućeni u materiju”.

Ovakvi rezultati će mnogima predstavljati iznenađenje, s obzirom na medijsku histeriju o ledenjacima koji se tope, kao i tvrdnje da je upravo obećanje o odlučnoj borbi protiv globalnog zatopljenja jedna od stvari koja je Obami donijela Bijelu kuću.

No, s druge strane, hlađenje javnosti prema globalnom zatopljenju se može daleko uvjerljivije objasniti hladnom financijskom računicom prema kojoj bi ograničenje korištenja fosilnih goriva značila skuplji benzin, skuplje grijanje i mnoge razne neugodnosti koje recesiju čine još neugodnijom. Tome treba dodati i fluktuacije na tržištu nafte; niska cijena benzina obično sa sobom dovodi daleko manje brige za dobrobit polarnih medvjeda.

Obama i službeno postao američki Gorbačov

Odluka Odbora za dodjelu Nobelove nagrade – i to jednoglasna – kojom se američki predsjednik Barack Obama imenuje dobitnikom Nagrade za mir bez svake sumnje predstavlja jedno od najvećih iznenađenja ove godine. Isto je tako jasno da će izazvati oduševljenje kod Obaminih sljedbenika i ideoloških istomišljenika, kako u samim SAD tako i u ostatku svijeta, a koji su već bili pomalo obeshrabreni zastojem svih njegovih političkih inicijativa, padom popularnosti kod američkih birača i olimpijskim fijaskom u Kopenhagenu.

Međutim, to oduševljenje neće biti apsolutno, odnosno Obamin trijumf sa sobom povlači veliki znak pitanja, kojeg ne mogu ignorirati čak ni Obami skloni mediji. ABC-ov dopisnik George Stephanopulos je tako rekao da je za dodjelu prvo mislio da je “prvoaprilska šala”, a i komentari Reutersa i Associated Pressa postavljaju pitanja da li je ijedan svjetski državnik i političar u nepunih devet mjeseci mandata uistinu učinio tako mnogo da mu se preda najprestižnija politička nagrada u svijetu.

Michael Binyon u londonskom Timesu pak odluku naziva “apsurdnom”, pretpostavljajući da je jedino koliko-toliko racionalno objašnjenje za nju to da su članovi Odbora bili toliko “zaslijepljeni Obaminom karizmom” da više “nisu bili u stanju razlikovati Obamina obećanja od stvarnosti”. Stvarnost, odnosno konkretna djela radi kojih bi se trebalo nekome davati nagrade, su daleko od svega onoga vezanog uz Nobelovu nagradu za mir – država kojoj je Obama na čelu još uvijek vodi dva rata, planovi za monumentalnu svjetsku borbu protiv klimatskih promjena su zapeli u Kongresu, a od mira između Izraela i Palestinaca nema ništa. Da stvar bude gora, Obama će nagradu za mir dobiti upravo u trenutku kada treba donijeti tešku odluku o tome hoće li poslušati svoje generale te poslati dodatnih 40.000 vojnika u vrleti Afganistana, da pobjedonosno okončaju rat kojeg je sam nazvao jednim od ključnih elemenata svoje politike.

Binyon smatra kako će ova nagrada Obami donijeti više štete nego koristi. S time se lako složiti, s obzirom da će zbog nje od Obame kao nobelovca i nekakvog svjetskog moralnog superautoriteta očekivati daleko više nego što on može objektivno pružiti. U nekim dijelovima svijeta će ova nagrada izazvati bijesne reakcije – i to ne samo među američkim republikancima i desničarima (koji u utopijskoj i politički korektnoj viziji svijeta predstavljaju njegove jedine zamislive protivnike). Naime, već sada se od niza muslimanskih i arapskih političara i komentatora čuje pitanje što je to Obama tako spektakularno učinio na Bliskom Istoku da zasluži tu nagradu.

Nagrada za Obamu će, dakako, ozbiljno načeti i kredibilitet samog Nobelovog odbora, s obzirom da je njome dovedeno u pitanje postojanje bilo kakvih ozbiljnih kriterija. Krajnji rok za podnošenje prijedloga za nagrade je bio 1. veljače, dakle niti dva tjedna nakon Obaminog stupanja na vlast. Ovakvi kriteriji nagrađivanja su dosta slični onima na temelju kojih je Nives Celzijus dobila književnu nagradu Kiklop, odnosno na temelju kojih bi Robertu Pattinsonu udijelili Oscara za nastup u Sumraku.

Zapravo, ako se gledaju neki od prethodnih dobitnika Nobelove nagrade za mir, postavlja se pitanje hoće li ovaj slučaj biti jedan od kontroverznijih. Menachem Begin je svojevremeno dobio Nobelovu nagradu za mir samo da bi nakon toga lansirao invaziju Libanona, s kojom je došao pokolj u Sabri i Šatili. Još kontroverznija je nagrada Henryju Kissingeru za vijetnamski mir, nakon čega su slijedili hladnoratovske prljavštine po Trećem svijetu, uključujući puč u Čileu. Ni njegov sjevernovijetnamski sudobitnik, Le Duc Tho, nije opravdao priznanje, nakon što je njegova vlada krvavo dovršila ujedinjenje Vijetnama.

Samom Obami će nagrada biti svojevrsni bijeli slon zbog gotovo neumitnih usporedbi s njegovim isto tako kontroverznim prethodnicima. Jedan od njih je bivši predsjednik Jimmy Carter, koji je, istini za volju, nagradu dobio nakon desetljeća mirovnog aktivizma i diplomatskih misija, iako je dugo vremena – sve do Busha – ostao upamćen kao najgori američki predsjednik.

Po Obamu je još opasnija usporedba s Mihailom Gorbačovom, koji je također dobio Nobelovu nagradu za mir, ali čiji je mirotvorački ugled u svijetu u bolnom raskoraku s reputacijom koju uživa u svojoj domovini. Gorbačov je, naime, nedugo nakon dobivanja Nobelove nagrade predsjedao raspadom države kojoj je bio na čelu, a način i posljedice tog procesa još uvijek duboko traumatiziraju njene bivše stanovnike koji to Gorbačovu ne mogu oprostiti.

Sličnosti između Obame i Gorbačova, o kojima se dosta govorilo u posljednjih nekoliko mjeseci, ovime su potvrđene. Još uvijek, dakako, izgleda nevjerojatnim da bi predsjednikovanja Obame i Gorbačova mogle imati isti krajnji rezultat – nestanak supersila kojima su bili na čelu – ali od danas za takve špekulacije ipak ima nešto malo više osnova.

Pada prva žrtva Guantanama u Obaminoj administraciji ?

Greg Craig, vodeći pravni savjetnik Bijele kuće, će uskoro podnijeti ostavku, i to zbog očiglednog neuspjeha predsjednika Baracka Obame da ispuni svoje obećanje o zatvaranju logora u Guantanamu u roku od godine dana. Craig bi navodno trebao platiti ceh zbog toga što neće biti izvršena prva predsjednička uredba koju je Obama potpisao nakon ulaska u Bijelu kuću, a prema kojoj su svi zatvorenici zloglasnog logora trebali biti pušteni ili premješteni u roku od godinu dana.

Zatvaranje Guantanama  – mjesta koje je postalo simbol svega lošeg u Bushovoj Americi – je bilo jedno od najčešće ponavljanih obećanja u Obaminoj izbornoj kampanji, a o čemu je gotovo istovjetne stavove imao i njegov republikanski suparnik John McCain. Craig, jedan od najuglednijih pravnih stručnjaka u Washingtonu, je, pak dobio zadatak da sastavi zakonodavnu podlogu za taj projekt, koji je uživao ogromnu popularnost u svijetu kao i među američkom ljevicom i liberalima, najvjernijim Obaminim pristašama.

Međutim, Obama se, po svemu sudeći, preračunao, pogrešno protumačivši stavove američke javnosti i potcijenivši niz tehničkih, pravnih i političkih problemavezanih uz zatvaranje logora, odnosno surova realnost koja nema previše veze s plemenitom idealističkom retorikom iz kampanje. Prije svega, američki birači možda žele zatvoriti Guantanamo, ali ne žele da tamošnji zatvorenici vrludaju po “regularnim” zatvorima odnosno da šetaju na slobodi. Slične stavove imaju i strane vlade koje vole dizati dreku oko kršenja ljudskih prava u Guantanamu, ali im ne pada na pamet primati tamošnje zatvorenike.

NIMBY ili, u slobodnom prijevodu, “volim pozorište, ali ne u svojoj kući”, je samo jedan od brojnih razloga zbog čega predsjednik koji je prije devet godina izgledao kao karizmatski spasitelj svijeta sada sve više sliči na luzera kome bi Jimmy Carter mogao postati nedostignuti ideal državničkog uspjeha.

Obama popušio veliku olimpijsku cigaru

Samo nekoliko sati zna promijeniti svijet. Danas je u tih nekoliko sati, po svemu sudeći, započeo kraj Baracka Obame kao svjetskog vođe. Ono što se prije nepunih sat vremena dogodilo znači da njegovo izbacivanje iz Bijele kuće u siječnju 2013. godine više nije mokri san američkih republikanaca.

Naime, bilo je razumno pretpostaviiti da će biti nekakve borbe između Chicaga kao favorita i Rio de Janeira, koji predstavlja Latinsku Ameriku – kontinent bez Olimpijade – te da nova američka pobjeda neće doći u prvom krugu. Malo tko je očekivao da će dolazak Baracka Obame da osobno u Kopenhagenu lobira za svoj grad imati tako spektakularne i tako neočekivane učinke. Naime, Chicago je iz utrke za Olimpijadu ispao u prvom krugu.

Ako ovo nije ekvivalent izraza “tko te šljivi” američkom predsjedniku, onda ne znam što je. Priča o tome da svijet nije volio Ameriku zbog Busha, a da će njegovim odlaskom stvari opet sjesti na staro dobro klintonovsko mjesto očito više ne drži vodu.

Danas bi trebao biti lijep dan

Iako je vrijeme tmurno, danas bi trebao biti lijepi dan. Ili barem jedan od onih dana kada se svijet čini mjestom vrijednim življenja. Ili ga barem takvim nastoje prikazati isti oni mediji koji inače čine sve da ga učine deprimirajućim.

Tako je danas Barack Obama došao u Kopenhagen kako bi kod Međunarodnog olimpijskog odbora izlobirao da Olimpijske igre 2016. godine budu održane u Chicagu. Sudeći po onem što piše BBC, magija Obame i njegove supruge Michelle je uspjela očarati međunarodne delegate i njegovo predsjednikovanje bi konačno trebalo biti okrunjeni nekakvim konkretnim uspjehom. S Obamom koji će potvrditi svoju karizmatsku popularnost van američkih granica, odnosno obnoviti načetu popularnost unutar samih SAD, ono što je do Busha bila jedina svjetska supersila će ponovno postati moralnom vertikalom i svjetlom u mraku za svakog “mislećeg čovjeka”, upravo onako kako je bilo u doba neprežaljenog Billa Clintona.

Ali dolazak Olimpijade u Obamin grad – događaj koji bi trebao trijumfom okruniti kraj Obaminog mandata i usput masno napuniti džepove gradonačelnika Daleya i drugih pajdaša koji su financirali i “podmazivali” početak predsjednikove karijere na čikaškim ulicama – nije jedini koji bi danas trebao usrećiti sve one zbunjene, izgubljene duše koji posljednjih godina nisu znali kako pomiriti euroatlantski konsenzus i lijevo-liberalne vrijednosti.

Irska će tako na referundumu, poput vrijednog đaka-ponavljača, ispraviti svoju prošlogodišnju pogrešku. Nakon što ju je dobro “oklepila” ekonomska kriza, bahati Irci su shvatili da im se blagostanje temelji na financijskoj “špini” koji drže briselski usrećitelji, te više nema smisla izazivati vraga s nekakvim zahtjevima za nacionalnim suverenitetom. Tako će Irska pomoći da se izglasa Lisabonski sporazum, koga više neće ništa zaustaviti – čak je i vođa britanskih konzervativaca David Cameron najavio da odustaje od referenduma. Tako će Evropska Unija konačno postati pravom državom, a kada Hrvatska uskoro bude njenim dijelom, cijela ova frka oko izbora za Pantovčak će izgubiti svaki smisao. Tada će Tony Blair biti jedini pravi predsjednik.

“Svi smo mi Roman Polanski”

Postoji malo koji primjer oblika društvene patologije u kome postoji takav nesrazmjer između njegove raširenosti i društvene opasnosti s jedne, te medijske histerije s druge strane, kao što je pedofilija. Zahvaljujući pedofiliji, odnosno antipedofilskoj histeriji koja se širi s naslovnica tabloida danas je nemoguće – kao, na primjer, prije par desetljeća, zamisliti djeda kako u parku drži malog unuka za ruke. Uskoro će isto tako postati po život opasno nositi fotoaparate na plažama, s obzirom na dušobrižnike uvjerene kako je uvijek riječ o monstrumu koji fotografijom s udaljenosti od nekoliko stotina metara nastoji seksualno zlostavljati nečije (najčešće ne njihovo) nedužno djetešce. Možda bi tako uskoro počinitelji masovnih ubojstava i genocida prije mogli očekivati puštanje iz zatvora od nekog jadnika koji je kopajući po pradjedovim stvarima u napuštenoj kući naletio na golišavog Kupida.

Antipedofilska histerija, koja čak i u navodno prosvijećenim i civiliziranim zemljama zna doći na razinu linča, je međutim sasvim razumljiva posljedica “političke korektnosti” koja ostavlja sve manje mjesta za otvoreno iskazivanje mržnje i kolektivne paranoje, pa se ona kanalizira upravo na pedofile. Riječ “pedofil” dobiva isto značenje koje je u neka drevna vremena imao izraz “pogan” i “nekrst”, odnosno prije par desetljeća izraz “nacist” – oličenje aposlutnog Zla koje se mora eliminirati bez ikakve milosti ili moralnih skrupula.

Pa ipak, usprkos svemu tome, postoje neke situacije u kojima pedofilija nije pedofilija, odnosno u kojoj su neki pedofili jednakiji od drugih te umjesto strijeljanja, vješanja i nabijanja na kolac mogu od većine dežurnih antipedofilskih dušobrižnika očekivati pokoju lijepu riječ, pa i opravdavanje za svoje postupke. Primjer jedne od takvih situacija pruža hapšenje Romana Polanskog, uglednog poljsko-francuskog filmaša koji je prije više od trideset godina u Hollywoodu napio, drogirao, silovao i sodomizirao 13-godišnju djevojčicu, te potom pobjegao kako bi izbjegao zakonske posljedice svog čina.

Sam Polanski, kao i činjenice vezane uz slučaj nisu previše sporne. Filmaš je priznao što je učinio. Isto je tako neosporno da je njegov bijeg – koliko god bio kukavički i licemjeran – omogućio nastavak njegove karijere, odnosno čovječanstvu pružio nekoliko izvrsnih filmova, uključujući “Pijanista”. Da je duga ruka pravde bila brza i efikasna 1977. godine, svega toga ne bi bilo.

Isto tako nije sporno ni to da njegova žrtva danas želi da mu se oprosti, odnosno da se cijeli slučaj okonča. S njenog stajališta je stvar sasvim razumljiva – u pitanju je proliveno mlijeko, odnosno nikakva, pa ni najstroža kazna za Polanskog joj neće vratiti to što joj je oduzeto 1977. godine, a samo će njoj i njenoj djeci nabijati nove traume. Konačno, i sam Polanski je u međuvremenu postao obiteljski čovjek, odnosno njegovo utamničenje će ne samo kazniti njega nego emocionalno i na drugi način oštetiti suprugu i djecu koji za zlodjelo staro tri desetljeća ne snose nikakvu odgovornost.

S ljudskog, pa i pragmatičnog stajališta, lako je shvatiti zašto bi se ovaj slučaj, odnosno njegovo podgrijavanje nakon 32 godine, mogao bez nekog prevelikog okolišanja staviti ad acta, odnosno okarakterizirati tek kao jednu žalosnu epizodu koja pokazuje da veliki umjetnik ne mora uvijek biti najuzorniji primjerak ljudskog bića.

Međutim, od svega što se dogodilo oko Polanskog i što će se dogoditi, daleko više u oči bode javna reakcija intelektualne i umjetničke elite kojoj je Polanski pripadao, odnosno da pojedinačni zločin koji je on počinio predstavlja tek lakmus-papir za ozbiljniji problem sveopćeg licemjerja.

Tako filozof Bernard-Henry Levy, koji je svojevremeno dizao bune i razapinjao zapadne vlade što ne čine ništa da zaustave silovanja žena po ratnoj Bosni i Hercegovini, sada organizira peticiju za puštanje Romana Polanskog motivirano “zdravim razumom” i “čašću”. Naravno, dotičnu je peticiju potpisala hrpa najuglednijih filmaša, književnika i intelektualaca – Salman Rushdie, Milan Kundera, Terry Gilliam, David Lynch, Woody Allen, Martin Scorsese, Pedro Almodovar.

A da netko slučajno nije pomislio kako su svi potpisnici muškarci, odnosno da je motiv nekakva solidarnost zlog patrijarhata protiv bespomoćnih ženskih žrtava silovanja, na stranu Polanskog su stale i ugledne glumice kao Debra Winger, Monica Bellucci i Tilda Swinton. Najradikalnija je, međutim, Whoopie Goldberg koja tvrdi da ono što je Polanski učinio nije silovanje, iako je sam Polanski prije 32 godine priznao suprotno.

Nije zgoreg zamijetiti kako među potpisnicima peticija ima mnogo onih koji dižu ili su dizali kuku i motiku protiv globalnog zatopljenja, sječe šuma u Amazoniji, lova na kitove, gladi u Africi, homofobije, silovanja i zlostavljanja žena, odnosno Busha u Bijeloj kući. Kako to da nisu u stanju prepoznati jednu takvu svinjariju u svojim redovima?

Zapravo, prije bi se reklo da su prepoznali svinjariju, ali su prepoznali i sebe. Sa slavom i bogatstvom dolazi i status, koji uključuje mogućnosti da se uživa u onome što je zakinuto običnim smrtnicima. Nekada taj luksuz može biti i analno silovanje 13-godišnje djevojčice. Braneći Polanskog, mnogi od njih brane sebe.

Međutim, teško je očekivati da će ta spoznaja biti raširena. Mediji koji je trebaju prenijeti pripadaju tom istom establishmentu, te će je svjesno ili nesvjesno cenzurirati. A ni našim prostorima ne treba očekivati neke suvisle komentare. Previše je tu neugodnih podsjećanja na izjave o zločinima koji se ne mogu počiniti u obrambenom ratu, vrsnih intelektualaca i predsjednika parlamenata koji su otvoreno opravdavali silovanje i ubojstvo 12-godišnje djevojčice ili na balvane na cestama radi heroja koji su hladnokrvno likvidirali bespomoćne starice.

Možda je u tome utjeha zbog spoznaje da sudbina Polanskog za njegov zločin kaznila “okrutnim” festivalskim priznanjima ili prigodom da jednoj Emmanuelle Seigner pravi djecu. Možda bi svijet u kome parola “Svi smo mi Roman Polanski” izaziva najgore moguće zgražanje svijet ipak nešto bolji od onog u kome to čine neke druge parole.

Kako su Isus i Staljin dokazali nevinost

Kada je prije pet godina izbila afera vezana uz video-snimku Severeninih pomorskih pustolovina,  Nova TV je pozvala pravnog stručnjaka Gorana Vojkovića da prokomentira pravne i tehničke aspekte cijelog slučaja. On je tada iskoristio priliku da svim gledateljima udijeli zdravorazumski savjet: “Nemojte se snimati dok imate seksualne odnose, a ako baš morate, držite takve snimke u sefu.”

Takav savjet se, međutim, ne može primijeniti ama baš na sve životne situacije. Tako skupina mladih Njujorčana može biti sretna što jedan njihov član nije poslušao savjet dr. Vojkovića. Da je bilo drukčije, sada bi im životi bili uništeni.

Nemili događaji su započeli prije nepunih tjedan dana kada je Stalin Felipe, 19-godišnji student Više škole u Bronxu zajedno s još nekoliko prijatelja došao na studentsku zabavu koja se održavala Sveučilištu Hofstra. Tada je Staljinov polubrat, 20-godišnji Kevin Tavares, na plesu upoznao 18-godišnju studenticu Danmell Ndonye. Neko vrijeme nakon toga su Staljin, Kevin kao i još dvojica njegovih prijatelja – 19-godišnji Jesus Ortiz i 21-godišnji Rondell Bodward – optuženi za brutalno silovanje, koje se odigralo na 11. katu spavaonice Sveučilišta Hofstra.

Za mladog Staljina i njegovog prijatelja Isusa je slijedilo mučnih 22 sata u pritvoru, tokom kojih su ih, kako to navodi novinarima New York Posta, policajci stalno podsjećali da im prijeti 25 godina robije.

Noćna mora je završila tek nakon što je 18-godišnji gimnazijalac Arvin Riveri – peti član skupine za kojim je policija u tom trenutku tragala – preko odvjetnika stupio u kontakt s javnim tužiteljem te predao video-snimku cijelog događaja napravljenu mobitelu. Na njoj je postalo razvidno kako gđica Ndonye prilikom cijele epizode pokazuje previše entuzijazma da bi se djelatnost mladića mogla okarakterizirati kao silovanje. Tužitelj je odustao od optužbe, a mladići su pušteni.

Mladi Staljin ne može skriti zahvalnost svom prijatelju i dalekom rođaku koji je dostavio spasonosnu snimku: “On nas je spasio. On je naš mesija.”

Pouka koja bi se mogla izvući iz cijelog slučaja je ovakva, da parafraziramo dr. Vojkovića. Ukoliko neka šarmantna mlada dama vas i vaše prijatelje pozove na intimnu zabavu slobodnijeg pluralističkog sadržaja, najbolje je iz cijelog niza zdravstvenih i moralnih razloga odbaciti takvu ponudu. A ukoliko baš morate prihvatiti takvu ponudu, obavezno se oboružajte video-kamerom i nastojte zabilježiti svaki detalj takve zabave kako bi ste se osigurali od eventualnih neželjenih komplikacija.