Prva luteranska biskupica podnijela ostavku zbog seks-skandala

Da se danas u videotekama pojavi film pod naslovom “Opasni život ministranata” prosječni gledatelj, odnosno prosječni konzument onoga što nam se danas – čak i u ovoj navodno ultrakonzervativnoj, zadrtoj klerikalističkoj Hrvatskoj – potura pod vijesti će odmah (pogrešno) zaključiti kako je riječ o filmu koji se bavi pedofilijom u Katoličkoj crkvi. Eksplozija seks-skandala koja trese Crkvu, kao i odlazak simpatičnog Ivana Pavla II koji je toj instituciji u PR smislu služio kao gromobran, stvorila je percepciju da su katolički svećenici odreda pedofili, a da su vjernici koji ih brane svjesni ili nesvjesni suučesnici u tom neopisivo neoprostivom zločinu.

Katolicima će, pak, kao svojevrsna utjeha poslužiti to da nisu jedina vjerska zajednica koja ima takve probleme, odnosno da se iste stvare događaju vjerskim zajednicama koje se reklamiraju kao “moderne”, “liberalne” i “cool”. Takav je slučaj s njemačkom Luteranskom crkvom čija je biskupica Maria Jepsen – prva žena postavljena na taj položaj – podnijela ostavku nakon optužbi da je prikrivala seksualno zlostavljanje dječaka i djevojčica od strane luteranskog svećenika.

Oglasi

Merkel postala evropski Obama – u negativnom smislu

Jedan od ozbiljnih problema za sve hrvatske eurofile jest u tome što obećana zemlja Bruxellija, iz koje bi na ove prostore trebali teći med i mlijeko, nema ličnost s karizmom dostojnom takve usrećiteljske uloge. To definitivno nije Barroso čiju Evropsku komisiju muči problem legitimiteta, niti nominalni poglavar evropske superdržave Herman van Rompuy koji se nigdje ne spominje (što i ne iznenađuje s obzirom na njegove problematične stavove o brisanju nacionalnih država). Hrvatima se kao voljeni evropski vođe ne mogu prodati ni čelnici najjačih evropskih država – Sarkozy se smatra frustriranim pseduonapoleonskim šminkerom bez ikakvih državničkih sposobnosti; Berlusconi je pohotni ljigavac slizan s mafijašima i neofašistima; Zapatero je potomak “crvenih” gubitnika u građanskom ratu i ne želi priznati Kosovo; Cameron je protestant i euroskeptik.

Srećom, tu je Angela Merkel koja ulogu spasiteljice svijeta, Evrope i Hrvatske igra daleko bolje, usprkos nedostatka bilo kakve karizme. Osim što ima dugogodišnji antikomunistički staž te pripada demokršćanskoj stranci, zalaže se za ulazak Hrvatske u EU uz – što je za hrvatske eurofile i najvažnije – istovremeno lupanje vratima u lice Srbiji koja EU i zajedničkog državnopravnog okvira s Hrvatskom više uistinu nikada neće vidjeti. Istovremeno su joj se pisali hvalospjevi i zbog toga što je Njemačku koliko-toliko izvukla iz recesije ponudivši recept svijetu da se izvuče iz krize.

A možda i ne. Barem ako je suditi po drastičnom padu popularnosti u rodnoj Njemačkoj, gdje njene usrećiteljske metode nisu po volji biračima, ali, kako stoje stvari i članovima vlastite stranke. U stvari, Merkel u ovom trenutku prilično podsjeća na Obamu koga svijet još uvijek smatra mesijom, dok je u rodnoj zemlji postao oličenje razočaranja.

A možda je i ironično što Merkel svoj najteži politički poraz dobiva istovremeno kada se u Hrvatskoj proslavlja godišnjica odlaska jednog sličnog mudrog vođe, odlučnog europejca i velikog usrećitelja kome je njemačka kancelarka bila veliki uzor, prijateljica i stranačka drugarica.

Party Like It’s 1931

I dok pojedini hrvatski mediji pripremaju javnost za predstojeći ulazak u EU, oni koji malo prate zbivanja u Uniji ne mogu a da ne primijete sve veće sličnosti s nekim ranijim državnopravnim konstrukcijama čiji je Hrvatska član bila. Ili, preciznije, situaciji u Uniji je sve sličnija situaciji u izvjesnoj federaciji krajem 1980-ih.

Sada je svima jasno da globalna recesija nije obična recesija koja je trebala proći krajem 2009. godine, nego daleko ozbiljnija kriza koja na vidjelo pokazuje sve ono što se desetljećima skrivalo pod sag. A to, dakako, uključuje ne samo razlike u mentalitetu i ekonomskoj razvijenosti pojedinih članica EU, nego i razlike u njihovim monetarnim i fiskalnim politikama, kao i – a što se je za pokojnu SFRJ bilo kobno – kako bi EU, zapravo, trebala izgledati.

Najvažniji razlog za zabrinutost na tom polju predstavlja sve veći jaz između Francuske i Njemačke – država čiji je savez, odnosno međusobna usklađenost politika, jedan od temelja EU. Der Spiegel je tome posvetio članak koji sugerira da su odnosi dviju zemalja na najgoroj točki od kraja drugog svjetskog rata, a da veliki udio u tome imaju međusobne antipatije i suparništvo Nicolasa Sarkozyja i Angele Merkel po pitanju tko će biti spasiti Evropu. Isti članak navodi i neprijateljski odnos francuskog tiska prema Njemačkoj, a što svakog poznavatelja historije treba dodatno zabrinuti, s obzirom da je upravo šovinistički tisak bio jedan od ključnih faktora za izbijanje katastrofalnog njemačko-francuskog rata 1870. godine.

A da Evropa može regresirati u “dobra stara” vremena, izgleda da je uvjeren i Jose Manuel Barroso koji je u razgovoru s vođama evropskim sindikata naveo mogućnost da u tri PIIGS države – Grčkoj, Portugalu i Španjolskoj – ponovno na vlast dođu ekstremni desničari, odnosno fašistički diktatori kojih su se te države riješile tek 1970-ih. John Monks, vođa evropskog sindikata TUC, je današnju situaciju usporedio s 1931. godinom, kada su sve te države počele kretati prema dugogodišnjim diktaturama. U pitanju je možda pretjerivanje, ali iskustva s ovih prostora uče da propagandistička pretjerivanja nekada imaju neugodnu navadu da se pretvore u stvarnost.

I Nijemci sve hladniji prema globalnom zatopljenju

Donedavno se enormna popularnost Davida Hasselhofa u Njemačkoj često navodila kao najbolja ilustracija drastičnih, a možda i nepremostivih kulturnih i drugih razlika između Nijemaca i Amerikanaca. Kako stvari stoje, te razlike ne uključuju odnos prema globalnom zatopljenju, barem ako je vjerovati anketama koje – slično kao i s druge strane Atlantika – bilježe sve manje brige za taj fenomen, odnosno vjerovanja da postoji u obliku kakvom ga servira svjetski medijsko-politički establishment.

Anketa koju je za potrebe Der Spiegela provela agencija Infrastest navodi kako je trenutno samo 42 posto Nijemaca zabrinuto zbog globalnog zatopljenja. Izraz “samo” je primjeren, s obzirom da je u istovjetnom istraživanju od prije godinu globalno zatopljenje kao razlog za strah od budućnosti navelo čak 62 posto Nijemaca. Takvo opadanje zabrinutosti radi globalnog zatopljenja jest fenomen koji je zabilježen u SAD, gdje je u posljednjih godinu dana došlo do naglog porasta klimatskog skepticizma.

U njemačkom slučaju se rezultati najnovijih anketa tumače izuzetno oštrom zimom, ali i gubitkom povjerenja u službene prognoze IPCC-a i drugih tijela po pitanju promjene klime. Čak trećina anketiranih je izjavila da ne vjeruje u IPCC-ove podatke. Taj skepticizam se proširio i na dio njemačke znanstvene zajednice, pa je Leibnizova zajednica, organizacija koja okuplja njemačke znanstvene institute, zatražila da Rajendra Pachauri podnese ostavku s mjesta predsjednika IPCC zbog niza evidentnih pogreški i manipulacija podatacima u posljednjem godišnjem izvještaju te institucije.

Nijemci predložili Grčkoj da proda teritorij

Zlobnici bi rekli kako današnji odnosi između Njemačke i Grčke sve više sliče na odnose Slovenije i Srbije krajem 1980-ih. Pesimistima koji se brinu da EU čeka još jedne multinacionalne federacije sasvim sigurno neće uljepšati dan vijesti iz Njemačke gdje se na grčke kritike njemačke bezdušnosti i odbijanja da se pomogne EU-braći u nevolji odgovara s prijedlozima koji će samo doliti ulje na nacionalističku vatru.

Tako današnji Bild citira dvojicu zastupnika Bundestaga koji pripadaju koaliciji Angele Merkel – Franka Schäfflera iz liberalnog FDP-a i Marca Wanderwitza iz demokršćanskog CSU-a – koji su ponudili “zanimljivo” rješenje grčkih financijskih problema. Schäffler je, naime, predložio da Grčka jednostavno proda svoje otoke, od kojih su mnogi nenastanjeni te tako prikupi sredstva za punjenje svoje budžetske rupe bez dna. Wanderwitz, pak, drži da bi Grčka svoje otoke trebala nuditi kao zalog za bilo kakav kredit koji bi joj pomogao otplati duga.

Ono što je zanimljivo jest da hrvatski mediji o svemu ovome šute. Što je prilično razumljivo s obzirom da bi slična rješenja za slične probleme mogla doći na red i u Hrvatskoj. A reakcije – ako se samo prisjetimo cirkusa koje je izazvala šaka slane vode u Piranskom zaljevu – će biti sve nego “europejske”.

Frka u Grka

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=greece&iid=7878312″ src=”0/c/9/2/EU_Leaders_In_980d.JPG?adImageId=10245770&imageId=7878312″ width=”234″ height=”155″ /]

U četvrtak nam je rečeno da je u Bruxellesu na samitu Europske Unije postignut sporazum o pomoći Grčkoj da otplati svoje sada već legendarne dugove. Kriza, za koju sve više ekonomista govori da bi mogla imati kataklizmičke posljedice, odnosno potpuno zaustaviti oporavak od globalne recesije, je međutim previše velika i previše komplicirana da bi se mogla riješiti na jednom sastanku.

Zapravo, vrlo je vjerojatno da su na tom sastanku pale neke teške riječi. Taj je dojam teško izbjeći nakon što se – dan nakon “spasonosnih” odluka – grčki premijer George Papandreou obratio naciji preko televizije te optužio svoje europske kolege da “šalju nejasne signale” o svojim namjerama, odnosno “stvaraju atmosferu katastrofe koja će se pretvoriti u samoispunjavajuće proročanstvo”.

Iako Papandreou nije spominjao nikakva imena, većina svjetskih medija smatra da je meta njegovog bijesa Angela Merkel, odnosno njemačka vlada koja ne želi ni čuti da se Grčkoj šalje ikakva financijska pomoć, jer bi najveći dio te pomoći trebala iskesati upravo njemački porezni obveznici. Nijemcima je najvažnije očuvati stabilnost eura, odnosno skromna, ali za ostatak Evrope nedostižna dostignuća svog ekonomskog oporavka u prethodnoj godini.

Dio ekonomista smatra da se Grčkoj ne smije dati pomoć, jer bi se time destablizirao euro, odnosno da EU jednostavno nema novaca za tu vreću bez dna. Drugi, pak, smatraju da bi predstojeći bankrot Grčke mogao dovesti do lančane reakcije, odnosno da će doći do potpunog kolapsa financija u PIIGS-u (Portugal, Irska, Italija, Grčka, Španjolska) koje je kriza pogodila teže nego druge članice EU; posebno brine to što bi kolaps Španjolske mogao “izvesti” financijsku krizu u Latinsku Ameriku, te tako dovesti do još većih ekonomskih, političkih, a možda i sigurnosnih komplikacija u svijetu. Sve češće se spominje mogućnost potpunog ili djelomičnog ukidanja eura kao jedno od mogućih opcija za ublažavanje krize.

O svemu tome u našim medijima teško da se može naći slovo. To i ne iznenađuje – prizor demonstranata koji na atenskim ulicama pale zastavu EU je malo previše bogohulan, isto kao ideja da Unija za svoj 28. dragulj u kruni neće imati ni prebijene kinte.

Kriminalom protiv kriminala – na njemački način

Odnosi između Njemačke i Švicarske su došli u krizu nakon što je Wolfgang Schauble, njemački ministar financija, objavio kako će njegova vlada nastojati otkupiti financijske i druge informacije o utajivačima poreza, čak i ako su oni dobiveni ilegalnim putem.

Riječ je o CD-u koji sadrži podatke o tajnim računima 1500 osoba u švicarskim bankama, a koji je ponuđen njemačkim vlastima za 1,5 milijun eura. Procjenjuje se da bi se na temelju njih moglo naplatiti 200 milijuna eura.

Zanimljivo je da je u Njemačkoj provedena anketa u kojoj čak 57 posto građana odobrava kupovinu ukradenih bankovnih podataka u svrhu naplate poreza.

Još je zanimljivije kada se to događa u državi koja se posljednjih desetljeća uporno navodi kao ideal “uređene” i “pravne države” kojoj svi u Evropi, uključujući Hrvatsku, trebaju težiti te gdje vlasti ama baš sve moraju provoditi po zakonu. Ne tako davno je u toj istoj Njemačkoj osuđen policijski detektiv koji je, nastojeći spasiti život otetog dječaka, osumnjičenom kriminalcu priprijetio premlaćivanjem, a pri čemu se protiv njega okrenuo cijeli establishment držeći da načelo zakonitosti predstavlja svetinju.

Međutim, sada je došla kriza, treba po svaku cijenu puniti budžet i ako se tu i tamo potiču nezakonite aktivnosti (slično kao što i SAD žmire na otmice traženih kriminalaca koje provode lovci na ucjene u Meksiku i drugdje), na to se treba zažmiriti oči i “ne držati se zakona kao pijan plota”. Isto kao što se u vrijeme jedne druge ekonomske krize ni nekakav Weimarski ustav nije gledalo kao na svetinju.

Njemački izbori – udesno usprkos recesiji

Veliko čudo se nije dogodilo, a SPD-u nakon dva uspješna izbjegavanja očekivanog poraza treća nije bila sreća. Angela Merkel je sa svojim blokom CDU/CSU osvojila manje glasova nego 2005. godine, ali je socijaldemokratski kolaps bio još gori, a uspon FDP-a dovoljno impresivan da kancelarka drugi mandat okruni željenom crno-žutom umjesto omražene velike crno-crvene koalicije.

Tako Merkel sada ima priliku biti upravo ono čime su je reklamirali pred izbore 2005. godine – njemačka Margaret Thatcher koja će provesti neoliberalnu revoluciju za kojom se u Njemačkoj žudi još od 1980-ih, odnosno razmontirati državu blagostanja. To u protekle četiri godine nije mogla, jer su je blokirali njeni socijaldemokratski koalicijski partneri, ili se barem tako priča.

A sada takvih problema ili izgovora za njihovo nerješavanje neće biti. I to zahvaljujući tome što je liberalni FDP u svom programu inzistira na žestokom individualizmu, niskim porezima i demontaži svih socijalnih mjera i programa koji smetaju razvoju privatnog biznisa.  Da stvar bude još zanimljivija, FDP nikada nije bio tako jak, niti kao koalicijski partner tako utjecajan kao što je to slučaj danas.

Izbori u Njemačkoj stoga pokazuju kako je pogrešno na politička zbivanja primjenjivati jednostavnu logiku. Svijetom, a i Njemačkom, već godinu dana hara recesija, a i tamo je bilo komentatora koji nisu koristili priliku da pljuju po kapitalizmu, i to onom neoliberalnom, kao izvoru najvećeg zla. Njemački birači su, pak, sudeći po rezultatima izborima, zaključili da je upravo taj divlji neoliberalni kapitalizam ono što im treba.

Njemački izbori – prognoza

Usprkos kampanje koji mnogi nazivaju najbezličnijom u njemačkoj povijesti (i koju je tek pred kraj pokušala malo oživjeti besramna kopija američke “Obama girl”), današnji izbori za njemački Bundestag se u ovom trenutku doimaju prilično neizvjesnima.

Najsvežija anketa agencije Forsa daje demokršćanskom bloku CDU/CSU 33 posto, socijaldemokratima 25 posto, te ih slijede liberalna FDP (14 posto), Ljevica (12 posto) i Zeleni (10 posto).

Ukoliko tome budu odgovarali rezultati na biralištima, zahvaljujući kompliciranom razmjernom sustavu barem nekoliko sati se neće znati da li je Merkel i njen CDU/CSU uspjeli u naumu da zajedno s FDP-om ostvare većinu u Bundestagu, te tako postojeću veliku koaliciju sa SPD-om utrpati u ropotarnicu povijesti.

Naime, ako CDU i FDP ne budu imali većinu, najizglednijom se čini nastavak Velike koalicije. Takav ishod sugeriraju ranija iskustva, kada je SPD na izborima 2002. i 2005. godine prkosio anketama i uspijevao dobiti većinu, odnosno tjerati CDU na veliku koaliciju.

Već su sada krenule špekulacije da će SPD – koji je najavio da mu najviše odgovara nastavak aranžmana s CDU i CSU – na pola mandata jednostavno “otkačiti” Angelu Merkel te napraviti crveno-crveno-zelenu koaliciju s Ljevicom i Zelenima. Druga opcija, koja se također čini vjerojatnijom iako je svi odbacuju, jest tzv. “Jamajka” ili crno-žuto-zelena koalicija CDU, FDP i Zelenih.

Ono što je najzanimljivije jest da prema Forsinoj anketi CDU i SPD – dvije najveće njemačke stranke, koje se zbog svoje masovnosti nazivaju “narodnim strankama” (Volksparteien) – zajedno imaju tek 58 posto, odnosno najniži postotak otkako je u Njemačkoj (odnosno njenom zapadnom dijelu) uvedena demokracija nakon drugog svjetskog rata. Sve veći broj birača je duboko nezadovoljan demokršćansko-socijaldemokratskim “konsenzusom” i traži alternative, bilo u novoljevičarstvu bilo u desnom neoliberalizmu.

Takva situacija bi mogla utješiti i neke naše dušobrižnike koje užasava trijumf Keruma ili najave nekog Trećeg bloka. Hrvatska nije jedina evropska zemlja gdje se biračima zgadilo dvostranačje.

Njemački izbori postaju neizvjesni

Izbori za Bundestag, koji se održavaju 27. rujna, prozvani su jednima od najdosadnijih u suvremenoj njemačkoj povijesti. Dijelom je to zbog ne baš karizmatskih kandidata, dijelom zbog činjenice da vodeći rivali sjede u istoj velikoj koaliciji, a dijelom zbog anketa koji kancelarki Angeli Merkel i njenim demokršćanima daju 15 posto prednosti nad socijaldemokratskim partnerima.

Međutim, oprezniji pratitelji njemačkih zbivanja upozoravaju da su njemačke predizborne ankete tradicionalno nepouzdane, pogotovo kada su u pitanju dugoročne prognoze. Gerhard Schroder je tako mjesecima pred izbore 2002. godine bio otpisan, da bi u posljednjem trenutku iščupao još jedan mandat. Današnja velika koalicija CDU i SDP je, pak, bila najmanje očekivan od svih izbornih rezultata.

Postoje neke prognoze da bi se priča mogla ponoviti i ovaj put, odnosno da će SPD opet na biralištima proći bolje nego u anektama, pa bi se dosadašnji aranžman koji – po nekim komentatorima – odgovara objema strankama mogao nastaviti i nakon izbora.

U prilog tome idu i rezultati danas održanih pokrajinskih izborima na kojima je CDU u pokrajinama Saarland i Tiringija doživjela neočekivani pad s oko 48 posto na 34 posto glasova. Izuzetak je Saska gdje će CDU dosadašnju veliku koaliciju sa SPD-om moći zamijeniti od Merkel daleko više željenom koalicijom s desnim liberalima iz stranke FDP.

Vijesti iz Tiringije i Saarlanda, s druge strane, neće previše obradovati SPD, s obzirom da ih je u Tiringiji na četvrto mjesto pospremila Lijeva stranka (bivši komunisti iz DDR-a) i FDP, a s Lijevom strankom se bore za drugo mjesto čak i u Saarlandu koji pripada Zapadnoj Njemačkoj.

Vrlo lako bi se moglo dogoditi da očekivani pad SPD-a bude kompenziran porastom glasova za “problematične” ljevičare i Zelene, odnosno da CDU i FDP ostanu na istim pozicijama na kojima su bili 2005. godine, što bi moglo dovesti do još jedne velike koalicije.

Izbori u Njemačkoj bi mogli postati još jedno upozorenje svima onima koji su uvjereni da će SDP uskoro doći na vlast u Hrvatskoj. Za slučaj da ih izbori u Hrvatskoj 2007. godini nisu naućili da stvari nikada ne treba uzimati zdravo za gotovo.