Party Like It’s 1931

I dok pojedini hrvatski mediji pripremaju javnost za predstojeći ulazak u EU, oni koji malo prate zbivanja u Uniji ne mogu a da ne primijete sve veće sličnosti s nekim ranijim državnopravnim konstrukcijama čiji je Hrvatska član bila. Ili, preciznije, situaciji u Uniji je sve sličnija situaciji u izvjesnoj federaciji krajem 1980-ih.

Sada je svima jasno da globalna recesija nije obična recesija koja je trebala proći krajem 2009. godine, nego daleko ozbiljnija kriza koja na vidjelo pokazuje sve ono što se desetljećima skrivalo pod sag. A to, dakako, uključuje ne samo razlike u mentalitetu i ekonomskoj razvijenosti pojedinih članica EU, nego i razlike u njihovim monetarnim i fiskalnim politikama, kao i – a što se je za pokojnu SFRJ bilo kobno – kako bi EU, zapravo, trebala izgledati.

Najvažniji razlog za zabrinutost na tom polju predstavlja sve veći jaz između Francuske i Njemačke – država čiji je savez, odnosno međusobna usklađenost politika, jedan od temelja EU. Der Spiegel je tome posvetio članak koji sugerira da su odnosi dviju zemalja na najgoroj točki od kraja drugog svjetskog rata, a da veliki udio u tome imaju međusobne antipatije i suparništvo Nicolasa Sarkozyja i Angele Merkel po pitanju tko će biti spasiti Evropu. Isti članak navodi i neprijateljski odnos francuskog tiska prema Njemačkoj, a što svakog poznavatelja historije treba dodatno zabrinuti, s obzirom da je upravo šovinistički tisak bio jedan od ključnih faktora za izbijanje katastrofalnog njemačko-francuskog rata 1870. godine.

A da Evropa može regresirati u “dobra stara” vremena, izgleda da je uvjeren i Jose Manuel Barroso koji je u razgovoru s vođama evropskim sindikata naveo mogućnost da u tri PIIGS države – Grčkoj, Portugalu i Španjolskoj – ponovno na vlast dođu ekstremni desničari, odnosno fašistički diktatori kojih su se te države riješile tek 1970-ih. John Monks, vođa evropskog sindikata TUC, je današnju situaciju usporedio s 1931. godinom, kada su sve te države počele kretati prema dugogodišnjim diktaturama. U pitanju je možda pretjerivanje, ali iskustva s ovih prostora uče da propagandistička pretjerivanja nekada imaju neugodnu navadu da se pretvore u stvarnost.

Francuska odustala od ekološkog poreza

Nicolas Sarkozy nikada ne bi stigao do Elizejske palače da se nije znao prilagođavati političkim okolnostima. U Francuskoj takva prilagodljivost nije ni mana ni vrlina – ona je preduvjet za opstanak u politici, s obzirom da se teško može naći prevrtljivije biračko tijelo kao u toj zemlji.

Stoga i ne čudi što je nakon poraza njegove desničarske stranke UMP na regionalnim izborima, Sarkozy preko vlade Françoisa Fillona odlučio pokazati kako zna “slušati glas naroda” te da je spreman “otvoriti novu stranicu”. Za primjer je poslužio tzv. ekološki porez kojim bi se od francuskih poduzeća penalizirale emisije ugljika u atmosferu kako u svrhu spašavanja planeta, tako u svrhu dodatnog punjenja budžeta.

Zakon, koji je prema originalnim Sarkozyjevim planovima trebalo donijeti u srpnju, neće ići u proceduru. Premijer Fillon je zastupnicima UMP-a u Nacionalnoj skupštini objasnio kako je vlada zaključila kako bi novi režim – najdrastičniji u cijeloj Evropi – samo bespotrebno smanjio konkuretnost francuskih proizvoda na vanjskim tržištima (s obzirom da takav porez nema većina drugih država, uključujući francuske partnere u EU) i povećanjem cijena roba i usluga ugrozio ionako recesijom načeti standard francuskih građana.

Promatrači tvrde da je Sarkozy ekološki porez progurao prije svega nastojeći iskoristiti priču o globalnom zatopljenju, odnosno pokušati zelenim strankama oduzeti glasove mladih i “osviještenih” nastojeći sebe prikazati kao “ekološki odgovornog” državnika. Sudeći po rezultatima izborima, taj plan nije uspio. Većinu birača u Francuskoj, kao i drugdje u svijetu, sve manje brine spašavanje Gaje i dražesnih polarnih medvjeda, a sve više sastavljanje kraja od prvog do prvog.

Francuski regionalni izbori – bura u čaši vode

Jučer održani drugi krug izbora za francuska regionalna vijeća je relativno slabo praćen u svjetskim, a i u hrvatskim medijima. U potonjem slučaju nedostatak entuzijazma bi se čak mogao pokazati opravdanim, odnosno da je u pitanju zdravorazumska procjena da oni uistinu nisu važni, a ne samo posljedica “lokalidiotske” računice prema kojoj je svaka izjava Gotovčevih za prosječnog Hrvata važnija od komentara nobelovca Paula Krugmana koji američkoj vladi preporučuje trgovački rat s Kinom.

Naime, bez obzira na pokoju naslovnicu o teškom porazu predsjednika Nicolasa Sarkozyja i njegove koalicije desnog centra, jučer se nije dogodilo ništa spektakularno. Ljevica, udružena u blok koji čine Socijalistička stranka (PS), komunisti (PCF), lijevi radikali (PRG) i ekolozi, osvojila je oko 54 posto glasova, dok je Sarkozyjev desni centar, okupljen oko stranke UMP, osvojio oko 36 posto. Ekstremno desna Nacionalnia fronta je osvojila oko 9 posto glasova.

S obzirom da je Sarkozy na predsjedničkim izborima osvojio 53 posto glasova, to izgleda kao veliki pad. Međutim, kada se pogledaju rezultati na regijama, uistinu se nije dogodilo ništa spektakularno. Od 22 francuske metropolitanske regije, ljevica je desnici uspjela preoteti samo jednu (Korzika) a Sarkozyjev UMP je među prekomorskim regijama uspio ljevici preoteti Reunion. Zapravo, UMP sada nije u bitno goroj situaciji nego na izborima 2004. godine kada je držao samo 2 od 22 francuske regije.

Svaki malo ozbiljniji analitičar će tako bez problema zaključiti kako jučerašnji izbori nemaju neko veliko značenje čak ni kao predizborni indikator, s obzirom da je Sarkozyjeva stranka bez obzira na poraz 2004. godine pobijedila na sljedećim redovnim predsjedničkim i parlamentarnim izborima. Globalna recesija i njene još uvijek nepredviđene posljedice, bi, s druge strane, mogle jučerašnji poraz UMP-a uistinu napraviti predznakom onoga što Sarkozyja i njegove saveznike čeka za dvije godine.

Ono što takav scenario čini manje vjerojatnim je, pak, najviše sam Sarkozy. Njegov poraz nije ono što svjetski mediji, bez obzira na njihovu ideološku orijentaciju, predviđaju, a još manje priželjkuju. Iako je Sarkozy po nominalnom ideološkom opredijeljenju desničar, pokazao je kako zna – kada je potrebno – praviti i lijeva skretanja. “Laissez faire, c’est fini” je izjava koja se, na primjer, nije mogla čuti iz Clintonovih ili Blairovih usta. No, mnogo je važnije da Sarkozy zbog svog živopisnog karaktera i još živopisnijeg privatnog života uvijek može računati na naslovnice svjetskih medija. Iz tih razloga se smatra zlatnom kokom za “infotainmentske” medije koje se oni ne žele odreći, čak ni kada urednici i novinari preziru njegovu ideologiju ili politiku.

Tako na izborima 2012. godine rock-zvijezda Sarkozy može očekivati daleko više implicitne medijske podrške nego na izborima 2007. godine, pogotovo ako socijalisti budu kao protukandidata lansirali svoju današnju šeficu Martine Aubry, kojoj definitivno nedostaje šarm i karizma Segolene Royal.

Isti faktor je pomogao političkoj karijeri Silivija Berlusconija koji se unatoč svim ekscesima i bijesu koji izaziva među intelektualnim establishmentom čvrsto drži vlasti. Isti taj faktor bi, pak, u Hrvatskoj mogao doprinijeti političkom preživljavanju Milana Bandića i Željka Keruma.

Frka u Grka

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=greece&iid=7878312″ src=”0/c/9/2/EU_Leaders_In_980d.JPG?adImageId=10245770&imageId=7878312″ width=”234″ height=”155″ /]

U četvrtak nam je rečeno da je u Bruxellesu na samitu Europske Unije postignut sporazum o pomoći Grčkoj da otplati svoje sada već legendarne dugove. Kriza, za koju sve više ekonomista govori da bi mogla imati kataklizmičke posljedice, odnosno potpuno zaustaviti oporavak od globalne recesije, je međutim previše velika i previše komplicirana da bi se mogla riješiti na jednom sastanku.

Zapravo, vrlo je vjerojatno da su na tom sastanku pale neke teške riječi. Taj je dojam teško izbjeći nakon što se – dan nakon “spasonosnih” odluka – grčki premijer George Papandreou obratio naciji preko televizije te optužio svoje europske kolege da “šalju nejasne signale” o svojim namjerama, odnosno “stvaraju atmosferu katastrofe koja će se pretvoriti u samoispunjavajuće proročanstvo”.

Iako Papandreou nije spominjao nikakva imena, većina svjetskih medija smatra da je meta njegovog bijesa Angela Merkel, odnosno njemačka vlada koja ne želi ni čuti da se Grčkoj šalje ikakva financijska pomoć, jer bi najveći dio te pomoći trebala iskesati upravo njemački porezni obveznici. Nijemcima je najvažnije očuvati stabilnost eura, odnosno skromna, ali za ostatak Evrope nedostižna dostignuća svog ekonomskog oporavka u prethodnoj godini.

Dio ekonomista smatra da se Grčkoj ne smije dati pomoć, jer bi se time destablizirao euro, odnosno da EU jednostavno nema novaca za tu vreću bez dna. Drugi, pak, smatraju da bi predstojeći bankrot Grčke mogao dovesti do lančane reakcije, odnosno da će doći do potpunog kolapsa financija u PIIGS-u (Portugal, Irska, Italija, Grčka, Španjolska) koje je kriza pogodila teže nego druge članice EU; posebno brine to što bi kolaps Španjolske mogao “izvesti” financijsku krizu u Latinsku Ameriku, te tako dovesti do još većih ekonomskih, političkih, a možda i sigurnosnih komplikacija u svijetu. Sve češće se spominje mogućnost potpunog ili djelomičnog ukidanja eura kao jedno od mogućih opcija za ublažavanje krize.

O svemu tome u našim medijima teško da se može naći slovo. To i ne iznenađuje – prizor demonstranata koji na atenskim ulicama pale zastavu EU je malo previše bogohulan, isto kao ideja da Unija za svoj 28. dragulj u kruni neće imati ni prebijene kinte.

Obama pario oči na stražnjici 16-godišnje Brazilke

Kakvi će biti konkretni rezultati samita G8 u l’Aquilli se još ne zna, ali je izgleda izloženost mediteranskoj kulturi i gostoljubivost Silvija Berlusconija, po svemu sudeći, natjerala i Baracka Obamu da se – barem djelomično – počne baviti aktivnostima karakterističnim za svog domaćina. O tome najbolje svjedoči ova fotografija na kojoj je predsjednik SAD pokazao neubičajen interes za damu koja nije Prva dama SAD.

Kasnije se otkrilo da je mlada dama uistinu mlada dama, odnosno da je riječ o 16-godišnjoj Mayori Tavares, članici brazilske delegacije na “omladinskom” skupu država G8 – odnosno tzv. samitu “J8”.

Ovakav “incident” nije mogao a da ne dođe do evropskih medija, među kojima se ističe njemački Bild i njegov komentar temeljen na ciničnoj reakciji Nicolasa Sarkozyja, Obaminog kolege kojemu definitivno nije strano gledanje u žene koje nisu njegova supruga, a nekada i malo konkretnije aktivnosti na tom planu.

Mlada dama se može vidjeti na UNICEF-ovoj snimci, na 13. sekundi, u kadru koji pokazuje dvije članice brazilske delegacije.

Pao Sarkozyjev zakon protiv internetskog piratstva

Francuski Ustavni savjet – najviše sudsko tijelo u toj zemlji – je na jučerašnjoj sjednici neustavnim proglasio ključne odredbe nedavno donesenog i kontroverznog zakona o suzbijanju internetskog piratstva, poznatijeg po svojoj skraćenici HADOPI. Zakon, na čijem je usvajanju inzistirao predsjednik Nicolas Sarkozy, za namjeru je imao najradikalniji mogući obračun s internetskim piratima, odnosno zaštitu autorskih prava i interesa velikih korporacija industrije zabave. Njegove odredbe su, između ostalog, predviđale osnivanje agencije za praćenje aktivnosti korisnika Interneta kao i drakonske kazne za sve koje se uhvati u downloadiranju piratskih datoteka, uključujući trajnu zabranu pristupa Internetu.

Zakon su pozdravile vodeće korporacije i umjetnici, ali je zato na njega drvlje i kamenje digla socijalistička opozicija, kao i brojne organizacije za reformu autorskih prava. Nelagoda zbog drakonskih odredbi se prenijela čak i na zastupnike Sarkozyjeve stranke UMP u francuskoj Nacionalnoj skupštini, koji su 9. travnja neočekivano omogućili da bude odbijen. Sarkozy ga je uspio progurati tek mjesec dana kasnije, iz drugog pokušaja.

Ustavni savjet, koji, između ostalih, čine i dva bivša francuska predsjednika, prihvatio je primjedbe mnogih koji drže da su drakonske odredbe izašla van okvira francuskog Ustava. Ključna je stvar u tome da je zakon kažnjavanje dao administrativnom odnosno sudskom tijelu, kao i omogućio da se Internet isključuje osobama optuženim, a ne osuđenim za kaznena djela kršenja autorskih prava. Time bi se prekršile ustavne odredbe o diobi vlasti, odnosno izvršna vlast bi preko HADOPI-ja preuzela pravo drakonskog kažnjavanja prijestupnika.

Ustavni suci su također naveli kako je slobodan pristup javnim informacijma, tj. Internetu “temeljno ljudsko pravo” koje se ne može ograničiti, barem ne na način na koji je to zamislio Sarkozy.

Blogeri i veliki dio francuske javnosti, pogotovo onaj mlađi, pad zakona je dočekao s oduševljenjem. Sarkozyjeva vlada je, pak, rekla da će pokušati progurati novi prijedlog, ovaj put “pročišćen” od svih problemlatičnih odredbi. Komentatori u Francuskoj drže da je, pak, da je zbog propasti zakona u pitanju i karijera Christine Albanel, francuske kulture koja je bila njegov najvatreniji pobornik.

Ovakva odluka predstavlja dobru vijest, s obzirom da je danas postalo jasno koliko je, zapravo, koncept autorskih prava na kojem se toliko inzistira na Zapadu zastario, odnosno daleko od stvarnosti koju je donijela nova tehnologija. Danas postoje dvije alternative koje na raspolaganju zakonodavcima. Na jednoj strani  je veća liberalizacija, tj, smanjenje ili ukidanje ograničenja korištenja materijala pod autorskim pravom uz paušalne naknade njihovim vlasnicima. Na drugoj strani je pretvaranje Interneta u orwellovsku policijsku državu s potpunim zatiranjem slobode govora i mišljenja. Dobro je znati da bar negdje ima starih i mudrih glava koje su se odlučile za prvu varijantu.