Prosvjedne šetnje na obali Libije

Libya Photo Collection
Image by شبكة برق | B.R.Q via Flickr

Ni najbolje i najdetalnjije osmišljeni ratni planovi nikada ne prežive sudar sa svojom izvedbom. U to su se 1914. godine uvjerili mnogi najbriljantniji vojnički umovi, a nešto slično danas pružaju Afganistan, i odnedavno Libija. Stara izreka od tome da je svaki rat popularan prvih mjesec dana se više ne može smatrati aktualnom, jer kaotična i nepredvidljiva priroda oružanog sukoba pokazuje svoje lice čak i u slučajevima kada bi ratovi trebali biti moralno ispravni, jednostavni, jeftini i laki za vođenje. “Posljednji trzaji” Gadafijevog režima su tako potrajali malo duže nego što je to itko očekivao, a veliko hepi-end finale koje su zapadni i njima skloni mediji tjednima postaje sve udaljenije, odnosno sve manje važno publici kojoj Libija, usprkos višedesetljetnoj satanizaciji njenog čelnika, postaje zadnja rupa na svirali u usporedbi s nekim daleko aktualnijim ekonomskim i socijalnim brigama. Stvari se po tom pitanju nisu bitno popravile čak ni kada su scenaristi velike ratne drame kao deus ex machina adut iskoristili zrakoplovnu intervenciju.

Krivnja zbog čega “slučaj Gadafi” još uvijek nije stavljen ad acta bi se, barem iz daleka, mogla pripisati igračima na terenu, odnosno libijskoj opoziciji i pobunjenicima, koji usprkos enormnog entuzijazma koji pokazuju na Facebooku i Twitteru, i još većeg entuzijazma koji za njih pokazuju svjetski mediji, nikako da ispune postavljeni zadatak, čak ni kada su im navijači ispunili muzičku želju u obliku zrakoplovne podrške. Tako se trijumfalna napredovanje na Tripoli pretvorilo u još jednu sveopću bježaniju na istok, i nije isključeno da će sve opet završiti u predgrađima Bengazija i molbama za spas od reprize Srebrenice. Ono što ovaj rat čini još frustrirajućim jest mogućnost da se cijeli scenarij ponovi ne jednom, nego nekoliko puta.

Oni koji zbivanja na obalnoj cesti Bengazi-Tripoli prate iz hrvatske perspektive, pak, ona ostavljaju još neugodniji “deja vu” dojam, odnosno usporedbe s još jednom velikom narodnom revolucijom i “posljednjim trzajima” režima koji su se pretvorili u dosadnu i deprimirajuću rutinu. Naime, gledajući kako se veliki prosvjedni pokret, koji je ispočetka dobrano uzdrmao hrvatski politički, medijski i kulturni establishment, pretvara u dosadni, nemaštoviti i ponavljajući ritual u kojima nema ničega novog, a još manje ikakvih opipljivih rezultata, nije teško zaključiti kako nedostatak koherentne strategije, “linija manjeg otpora” i nespremnost na rizike uvijek proizvode iste rezultate. I to bez obzira da li iza sebe imate vojni arsenal najmoćnijih država svijeta ili ne.

Oglasi

Gaja voli Gadafija

Japan Earthquake LIVE News

Dobra stara izreka o tome da “kad jednom smrkne drugom svane” se može primijeniti čak i na događaj koji teoretski prijeti da u bliskoj budućnosti stvarnim učini prizore iz TV-serije Život poslije ljudi. Mega-potres iza koga je slijedio mega-cunami i koji je, prema sadašnjim procjenama, odnio 10.000 ljudskih života, milijune stanovnika supermoderne države privremeno bacio u srednji vijek, a ostatku čovječanstva još uvijek nuklearnom apokalipsom, s druge strane uvijek može pronaći načina da donese smiješak na lica barem nekih ljudi.

Prvi na koje bi budući teoretičari zavjere mogli ukazati prstom su pripadnici “zelenog lobija”, odnosno borci za nametanje “alternativnih izvora energije”, i to zahvaljujuće tome što im je japanska tragedija, odnosno mogući Černobil 2.0 dati novi i daleko snažniji poticaj za anti-nuklearnu mantru, odnosno ukloniti nuklearnu energiju kao najveću opasnost dogmi o “vjetru i suncu” kao jedinom spasu planete od fosilnih goriva i globalnog zatopljenja.

Međutim, to su, dakako, dugoročne prognoze. Kratkoročno gledano ima jedna osoba koja treba biti još zahvalnija Gaji na njenom kašljucanju. Ako je nekome japanski potres došao kao sjekira u med, onda je to pukovnik Gadafi. Dok god je svijet zabavljen apokaliptičkim prizorima sa obala Pacifika, a vodeće zapadne vlade isto tako apokaliptičkim posljedicama nuklearnih komplikacija, malo tko će brinuti za nekakvo “pospremanje dvorišta” u jednoj od Gaje zaboravljenoj pustinji, odnosno natjeravanje sitnog diktatorčića s nekakvim wannabe revolucionarima. A kada jednom ta priča i završi, nema sumnje da će, lišene nuklearnih osigurača, cijene nafte postati još veće, učinivši tako omrznutog libijskog pukovnika još neophodnijima svima onima koji su trčali pred rudo očekujući njegov pad. Gaja, koja je prije nekoliko tjedana udarivši po Novom Zelandu u odsudnom trenutku s Libije skrenula pažnju svjetskih medija, očito voli Gadafija.

Nezgodna obljetnica – Libija 2011. i Irak 1991.

Historia est magistra vitae, govorili su stari Latini. Odnosno, “naški” rečeno, povijest je učiteljica života. Tu je rečenicu, s druge strane, teško shvatiti ozbiljno ako se ne dođe u paketu sa “repetitio est mater studiorum” ili “ponavljanje je majka znanja”. Naime, ako netko doista izvlači pouke iz povijesti, u tome rijetko uspijeva iz prvog pokušaja, pa je to jedan od razloga zašto se ona zna ponavljati.

Jedan od bizarnijih oblika tog fenomena bi mogli biti i najnoviji “prosvjedi” u Libiji koji, kako stvari stoje, sve manje sliče na nekakav narodni ustanak ili revoluciju, a sve više tonu u nešto čemu je sve teže poricati karakter građanskog rata. “Krvoločni pomahnitali diktator”, čije je svrgavanje bilo “pitanje dana”, i kome su se odbrojavali “posljednji trzaji”, nekako je uspio pokrenuti nekakvu protuofenzivu i proširiti teritoriju pod svojom kontrolom. I sve to u trenutku kada SAD, NATO i zapadne sile, bez obzira na neskrivene antipatije prema Gadafiju ne pokazuju preveliki entuzijazam da ih pretoče u nekakvu konkretnu akciju.

A možda je stvar u tome da se libijska demokratska revolucija nekako previše nezgodno poklopila s 20. obljetnicom ustanka koji su irački šijiti i Kurdi, nastojeći se okoristiti uništenjem iračke vojske u zaljevskom ratu i potpunom međunarodnom izolacijom režima, digli protiv Sadama Huseina. I tada je “krvoločni manijak” bio pred padom, i tada su bili “posljednji trzaji”, pa je nekako taj spektakl završio drukčije od očekivanog, odnosno stravičnim masakrom boraca za slobodu koji su obećanja zapadnih usrećitelja shvatili previše ozbiljno. Onima koji imaju malo duže pamćenje će ono što se sada događa na južnim obalama Mediterana izgledati kao prilično neugodan “deja vu”.