Oznaka: Filmske recenzije

RECENZIJA: Lockout (2012)

LOCKOUT
uloge: Guy Pearce, Maggie Grace, Vincent Regan, Josephn Gilgun, Peter Stormare
scenarij: James Mather & Stephen St. Leger
režija: James Mather & Stephen St. Leger
proizvodnja: Europacorp, Francuska, 2012.
trajanje: 95 '

Filmovi koji se smatraju uspješnima obično prate anegdote o tome kako je njihovo snimanje bilo naporno i traumatično za glumce i ekipu. S druge strane, ukoliko u javnost prodru informacije da je snimanje bilo ugodno iskustvo, često se može pretpostaviti da se takvo zadovoljstvo tvoraca filma neće odraziti na neko posebno zadovoljstvo gledatelja. Ako se ozbiljno shvate riječi američke glumice Maggie Grace o tome kako joj je snimanje SF-filma Lockout u Srbiji predstavljalo dobar provod, gledatelji možda i ne bi trebali biti iznenađeni ne baš naročito visokom kvalitetom tog ostvarenja.

Radnja filma je smještena u 2079. godinu, a protagonist je Snow (Pearce), vrhunski operativac CIA-e lažno optužen za izdaju i smrt kolege. Priliku za izbjegavanje dugotrajne zatvorske kazne pruža izbijanje krize koju može riješiti samo osoba s njegovim sposobnostima. Do nje je došlo zahvaljujući Emilie Warnock (Grace), kćeri američkog predsjednika koja je posjetila MS One, orbitalnu postaju koja služi kao zatvor za nekoliko stotina najopasnijih osuđenika. Njeno nastojanje da ustanovi o tome kako se s osuđenicima postupa rezultira katastrofom nakon što se prilikom razgovora zatvorenik Hydell (Gilgun) otme nadzoru i pokrene pobunu. Predsjednikova kći se tako našla među taocima; Snow je poslan na MS One kako bi je diskretno oslobodio, po mogućnosti prije nego što pobunjenici na čelu s Alexom (Regan) shvate o kome je riječ.

U scenariju kojeg je poznati francuski filmaš Luc Besson napisao zajedno s režiserima Jamesom Matherom i Stephenom St. Legerom će ljubitelji žanra bez problema pronaći osnovnu zamisao kultnog Carpenterovog ostvarenja Bijeg iz New Yorka. Ni u protagonistu, kojeg tumači za ovu ulogu nabildani i prilično raspoloženi Guy Pearce, neće biti problem pronaći odraz “Zmije” Plisskena, iako, za razliku od lika koga je tumačio Kurt Russell, Snow ima oba oka i pokazuje daleko više sklonosti za sarkastične “onelinere”. Lockout od svog uzora odstupa tako što kao futuristički zatvor umjesto svjetske metropole koristi orbitalnu postaju; to što protagonist umjesto američkog predsjednika mora spašavati njegovu prelijepu kći, pak, film opterećuje neizbježnim, ali neuvjerljivim i isforsiranim romantičnim podzapletom.

Usprkos nedostatka originalnosti, Lockout izgleda kao svojevrsno osvježenje, barem kada se usporedi sa suvremenim hollywoodskim akcijadama. Razlog je u tome što Besson posljednjih godina radi “američke” filmove, odnosno klasične žanrovske proizvode s crno-bijelom karakterizacijom i jednostavnim zapletima kakve Hollywood danas izbjegava, što zbog snoberaja, a što zbog političke korektnosti. Takav pristup, u kome je gledateljima jasno stavljeno do znanja da ništa ne trebaju shvatiti ozbiljno, dosta pomaže Lockoutu; gledateljima neće smetati što su većina likova klišeji, uključujući one koje bi bez problema tumačili i manje talentirani glumci od Petera Stormarea i Vincenta Regana. Njih dvojica su, međutim, prilično raspoloženi, isto kao i mladi Joseph Gilgun u dojmljivoj ulozi homicidalnog manijaka.

Jednostavnost ovog filma se, međutim, pretvara u nedostatak kada gledatelji vrlo brzo shvate kako je on ograničen ne samo cenzorskim standardima, nego i izuzetno niskim budžetom. To možda najviše upada u oči u dugoj, ali nepotrebnoj i CGI-jem upropaštenom scenom bijega motorkotačem na početku, odnosno spuštanja na Zemlju na kraju. Završnica, koja se usprkos relativne kratkoće filma, čini razvučenom, predstavlja još jedno razočarenje, pogotovo u usporedbi s izuzetno efektnim početkom. Besson i njegova ekipa očigledno vole svoj posao, ali to u ovom slučaju nije bilo dovoljno.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 29. svibnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Diktator (2012)

Oscar 2012 - Sacha Baron Cohen - The Dictator ...
(izvor: k-ideas)
DIKTATOR
(THE DICTATOR)
uloge: Sacha Baron Coen, Anna Faris, Ben Kingsley
scenarij: Sacha Baron Coen, Alec Berg, David Mandel & Jeff Schaffer
režija: Larry Charles
proizvodnja: Paramount/Four By Two Films, SAD, 2012.
trajanje: 83  '

Karijera Sache Barona Coena sažima dostignuća, ali i ograničenja suvremenog Hollywooda. S jedne strane njegov opus ukazuje na spremnost na rizike i neortodoksan pristup, poput metafilmske kombinacije igrane komedije i zabavnog realityja koji se najbolje vidio u Boratu. S druge strane, taj isti pristup se vrlo brzo može potrošiti, što je za samo tri godine postalo jasno u Brunu. I Coenu i njegovom režiseru Larryju Charlesu je postalo jasno da za sljedeći projekt mora ponuditi nešto novo, a ta se spoznaja mogla vidjeti i u Diktatoru.

Na prvi pogled se čini da je ponovno korišten osnovni koncept prethodna dva filma – živopisni stranac koji stjecajem okolnosti donosi na Zapad i/li Ameriku, i čije moralne vrijednosti i stavovi izazivaju kulturni sraz epskih razmjera. I ovaj put je prije samog filma Coen svoj lik publici predstavio kroz niz živopisnih performansa na konferencijama za tisak, festivalima i svečanim dodjelama  nagrada. Radnja počinje u fiktivnoj sjevernoafričkoj državi Wadiya na čijem čelu se desetljećima nalazi admiral general Aladeen (Coen), bahati i brutalni samodržac koji sebi može priuštiti najbizarniji hir, obično na račun vlastitog ugnjetavanog naroda. Kada njegova najnovija igračka – nuklearni projektil – izazove međunarodnu krizu i prijetnju vojnom intervencijom, Aladeen odlazi u New York na zasjedanje UN. Tamo ga njegov vlastohlepni stric Tamir (Kingsley) otme u hotelu i zamijeni s dvojnikom čiji je zadatak javno obznaniti uvođenje demokracije u Wadiyu (a s njom i masne provizije za otvaranje naftnih nalazišta stranim kompanijama). Aladeen bježi iz zatočeništva, ali njegove tvrdnje da je predsjednik nitko ne shvaća ozbiljno. Aladeen se stoga radi povratka na vlast i spriječavanja uspostave demokracije mora koristiti pomoć feminističke veganske aktivistice Zoey (Faris), koja za njega misli da je wadiyski izbjeglica.

Diktator se prilično razlikuje od prethodna dva Coenova filma. Tako se koristi daleko konvencionalniji stil, odnosno čvrst narativni okvir u obliku priče s jasno definiranim početkom, sredinom i krajem. Još više u oči upada i to da Coenov lik i ne izgleda previše originalno, barem kada se usporedi s nekim ličnostima koje su bile čest gost na ekranima CNN-a, prije svega prošle godine upokojenim libijskim vođom Gadafijem. Zbog toga što je stvarni život bio ili jest zanimljiviji, njegov humoristički odraz u Coenovoj viziji se često doima potrošenim, a lik Aladeena previše izgleda kao karikatura iz najsirovije “neoconske” propagande. Stvari postaju bolje tek kada Aladeen dođe u New York i suoči se sa svijetom i likovima koji predstavljaju njegovu antitezu, a što proizvodi nekoliko zbilja efektnih scena, iako i tada “politički nekorektni” Coenov humor pleše na rubu dobrog ukusa. Dojam kvari Coenovo podlijeganje hollywoodskim sentimentalnim klišejima – poput Aladeenove transformacije kroz ljubav prema Zoey (čiji lik predstavlja jednu od najnezahvalnijih uloga u karijeri inače darovite Anne Faris), ali ga, s druge strane, popravlja završnica u kojoj se na zabavn način sugerira heretička teza da današnje diktature i zapadna demokracija zapravo i nisu toliko različite kao što se misli.

Iako će Diktator publici uglavnom pružiti zabavu (dijelom i zbog mudre odluke o neuobičajeno kratkom trajanju), nekim gledateljima će nju pokvariti neumitne usporedbe s klasičnom Chaplinovom komedijom Veliki diktator. Dva filma se po mnogo čemu razlikuju, ali ne toliko po globalnim ekonomsko-političkom okolnostima u kojima su nastali; ono što je Chaplinu kod Hitlera ispočetka izgledalo smiješno s vremenom se pretvorilo u kataklizmičku tragediju. Ostaje nada da će Coen (a s njime i svi mi) po tom pitanju imati više sreće.

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 22. svibnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Početnici (2011)

Beginners
(izvor: Wikipedia)
POČETNICI
(BEGINNERS)
uloge: Ewan MacGregor, Christopher Plummer, Melanie Laurent, Goran Višnjić
scenarij: Mike Mills
režija: Mike Mills
proizvodnja: Focus Features, SAD, 2011.
trajanje: 104 '

 

Odluka Baracka Obame da eksplicitno podrži istospolne brakove se može, pogotovo u kontekstu predstojećih izbora, tumačiti na različite načine. Jedan od njih je nastojanje da se izađe u susret svojoj ideološki “nabrijanoj” biračkoj bazi, pri čemu se posebno ističe ultraliberalni Hollywood. Američka filmska elita je posljednjih godina i desetljeća upravo u promicanju prava istospolnih osoba pronašla najefektniji način potvrde vlastite modernosti, progresivnosti i društvene relevantnosti; u tome je najviše uspjeha imala na televiziji, a daleko manje na velikim ekranima, gdje je eksplicitni prikaz LGBT tematike još uvijek u domeni “umjetničkih” ili “dajte mi Oscar” filmova nalik na Početnike.

 

Mike Mills, autor filma, je inspiraciju pronašao u vlastitoj obitelji. Njegov fiktivni alter ego Oliver (MacGregor) je likovni umjetnik koji se kroz flashbackove prisjeća nekoliko prethodnih godina koji su započeli smrću majke, odnosno šokatnim priznanjem njegovog 75-godišnjeg oca Hala (Plummer) o vlastitoj homoseksualnosti. Hal je nakon toga, usprkos duboke starosti, nastojao nadoknaditi propušteno i dugo potiskivane sklonosti izraziti burnim načinom života koji, između ostalog, uključujuje i desetljećima mlađeg dečka Andyja (Višnjić). Nekoliko godina kasnije Hal je umro, a Oliver počinje sumnjati da su slabi temelji dugogodišnjeg braka i obitelji koja ga je podigla razlog zašto je on sam povučen, odnosno nesposoban za dugotrajniju vezu. S tim sumnjama će se morati suočiti i kada upozna Annu (Laurent), šarmantnu francusku glumicu koja, pak, i sama ima problematičan odnos s ocem.

 

Početnici su se u hrvatskim kinima pojavili relativno kasno, usprkos publiciteta koji bi inače pružio angažman Gorana Višnjića, odnosno “Oscar” koji je za ulogu Hala osvojio Christopher Plummer. Iako se može špekulirati o tome da je razlog bila “problematičnost” scena u kojima nesuđeni hrvatski Bond ljubaka s muškarcem koji bi mu mogao biti djed, domaća publika, zapravo, i nije mnogo propustila. Na početku se, doduše, mora priznati da je Plummer itekako zaslužio svoj zlatni kipić. Velikan kanadskog glumišta, kome je to priznanje pripalo u devetom desetljeću života, s nevjerojatnom lakoćom balansira između humora i patetike, stvarajući velike simpatije za svoj lik.

 

S druge strane, kao i mnogi “dajte mi Oscar” filmovi, i Početnici imaju problema sa narativnim i konceptualnim okvirom za tako impresivne glumačke nastupe. Millsovo učestalo korištenje flashbackova i skakanje u različita vremenska razdoblja će zbuniti dio gledatelja. Veći problem je u tome što film sadrži dvije sasvim različite priče čije je jedino vezivno tkivo (nominalni) protagonist koga tumači ne baš pretjerano raspoloženi Ewan MacGregor; Halova životna transformacija je, dakako, mnogo zanimljivija od romanse Olivera i Anne koja izgleda kao koncentrat standardne romantične komedije. Tu od neke velike pomoći nije ni Tarantinova muza Melanie Laurent sa svom svojom “otlačenošću”, isto kao i simpatični Halov/Oliverov psić. Bez obzira koliko god na trenutke gledanje Početnika učinili ugodnijim, ti ga detalji u suštini čine banalnim, “prepakiranim” hollywoodskim proizvodom. Iako Plummer na svojim ostarjelim plećima uspijeva održati ovaj film iznad vode, i iako je on gledateljima uglavnom ugodno iskustvo, Početnici pokazuju kako se danas i male, “nezavisne” hollywoodske drame po svojoj predvidljivosti mogu natjecati s blockbusterima.

 

OCJENA: 5/10

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 15. svibnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

 

RECENZIJA: Osvetnici (2012)

The Avengers (2012 film)
(izvor: Wikipedia)
OSVETNICI
(THE AVENGERS)
uloge: Robert Downey Jr., Chris Evans, Mark Ruffalo, Chris Hemsworth, Scarlett Johansson, Jeremy Renner, Tom Hiddleston, Samuel L. Jackson
scenarij: Zak Penn & Joss Whedon
režija: Joss Whedon
proizvodnja: Marvel Films/Paramount, SAD, 2012.
trajanje: 143 '

 

Hollywood se u posljednje vrijeme, i to s punim pravom, optužuje za nedostatak mašte. U jednoj stvari se, pak, šefovi losangeleskih studija mogu podičiti velikom domišljatošću. Riječ je, naravno, o metodama kojima se muze novac od publike. Jedan od najspektakularnijih uspjeha je postignut s najnovijom serijom filmova o superherojima iz Marvelovog univerzuma. Filmovi kao što su Iron Man, Iron Man 2, Thor i Kapetan Amerika ne samo da su predstavljali solidan uspjeh sami za sebe, nego su poslužili kao predigra za glavno jelo, odnosno još veći spektakl u obliku filma koji bi zajedno okupio njihove naslovne junake. Osvetnici su zahvaljujući tome postali jedan od najiščekivanijih filmova 2012. godine.

 

Kao što se može pretpostaviti, razlog za angažman takve moćne gomilice mora biti opasnost po opstanak svijeta koja je ozbiljnija nego obično. Nju u Osvetnicima predstavljaju Chitauri, vanzemaljska rasa koja se sprema zbrisati čovječanstvo, a u čemu bi im pomoć trebao pružiti Loki (Hiddleston), Asgardijanac koji kao priliku koristi teserakt, tajanstvenu tvar koja  stvara portal između različitih svjetova. S njome su eksperimentirali stručnjaci organizacije S.H.I.E.L.D. zadužene za obranu Zemlje od najgorih opasnosti; njen šef Nick Fury (Jackson) je prisiljen mobilizirati superheroje nakon Lokijevog napada prilikom koga je elitnim agentima ispran mozak. Timu koji čine Kapetan Amerika (Evans), Nick Stark (Downey), dr. Bruce Banner (Ruffalo) i Natascha Romanoff (Johansson) se priključuje Lokijev brat Thor (Helmsworth); njegovi članovi se prije okršaja s Lokijem moraju suočiti i s međusobnim nesuglasicama.

 

Famu o supergrupi superheroja, odnosno projekt koji je potrošeni žanr ipak trebao dovesti na jednu višu razinu, upotpunio je angažman Jossa Whedona. Strip-scenarist koji je široj javnosti daleko poznatiji kao autor uspješne TV-serije Buffy, se doimao savršenim izborom za režisera i koscenarista ne samo zbog svoje reputuacije mega-geeka, nego i zbog toga što se njegov opus manje pamti po CGI eksplozijama i šarenim kostimima, a više po intrigantnim likovima i radnji. Osvetnicima je pogodovalo i to što su njihovi likovi već bili prikazani u ranijim ostvarenjima, pa se publika nije morala zamarati s pitanjima “tko je to”, a scenarij opterećivati s detaljnim izlaganjem njihovog podrijetla i razloga zbog kojih su postali superheroji. U svemu tome bi nedostatak predstavljalo to što dr. Bannera alias Hulka tumači Mark Ruffalo koji je već treći glumac u ulozi tragičnog superheroja; prednost je, pak, u tome što je Ruffalo mnogo bolji i efektniji od svojih prethodnika Erica Bane i Edwarda Nortona.

 

Kada se sve to uzme u obzir, to da su Osvetnici bolji od većine današnjih filmova o superherojima i ne bi trebalo predstavljati neko veliko iznenađenje. S druge strane, teško je zamisliti da će ovakav film Whedonu predstavljati najsvjetliju točku njegove karijere, odnosno da će se pamtiti isto onako kao što se pamte Buffy, pa čak i zlosretni Firefly i Kuća lutaka. Razlog je u konceptualnim ograničenjima vezanim uz banalnu činjenicu da je studio na ovaj film potrošio 220 milijuna dolara, te da se oni na ekranu moraju vidjeti kroz seriju spektakularnih akcijskih scena, naravno u 3D tehnici. Whedon se u njima trudi, ali ne dovoljno, a to najviše do izražaja dolazi u završnom obračunu gdje Osvetnici rasture vanzemaljske napadače na njujorškim ulicama. Sekvenca prepuna eksplozija i demoliranih zgrada je previše slična završnom obračunu u prošlogodišnjim Bayovim Transformerima. Iako je Whedon bolji od Baya, to i nije neko dostignuće. “Deja vu” osjećaj ostavlja gorak okus u ustima, ali i bojazan od neumitnog nastavka s daleko manje inspiracije i talenta.

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 8. svibnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

 

RECENZIJA: Željezno nebo (2012)

Iron Sky promo girls
(izvor: San Diego Shooter)
ŽELJEZNO NEBO
(IRON SKY)
uloge: Julia Dietze, Christopher Kirby, Götz Otto, Stephanie Paul, Udo Kier, Peta Sergeant
scenarij: Michael Kalesniko & Timo Vuorensola
režija: Timo Vuorensola
proizvodnja: Energia Pictures, Finska/Njemačka/Australija, 2012.
trajanje: 93'

Kada vam nešto izgleda predobro da bi bilo istinito, u većini slučajeva ili nije dobro ili nije istinito. Tu lekciju, koja bi uštedjela mnoge probleme primateljima nigerijskih poslovnih ponuda, su dosta puta imali prilike naučiti i gledatelji koji u kino odlaze na temelju trailera. Možda ništa bolje ne ilustrira tu lekciju od filma od SF-komedije Željezno nebo.

U ova vremena, kada je Hollywood gledatelje naučio da svaki “hype” dočekuju s velikom dozom opreza, tim iza finskog redatelja Timoa Vuorensole je uspio stvoriti velika očekivanja, barem među geekovima željnima kvalitenog ili barem “drukčijeg” SF-filma. Ta očekivanja, iza kojih su stajali maštoviti traileri koji se još od 2008. godine vrte na Internetu, su se s vremenom toliko akumulirala da je do svečane premijere na ovogodišnjem Berlinaleu onima iskusnijima postalo jasno da nikako ne mogu biti ispunjena.

Osnovna ideja za zaplet Željeznog neba je, zapravo, prilično stara i oslanja se na dugu mitološku tradiciju o nacističkim superoružjima, tajnim bazama i Četvrtom Reichu. Vureonsola i njegov koscenarist Michael Kalesniko su toj mitologiji malo više SF-“začina” nego obično, te naciste pred sam kraj drugog svjetskog rata oboružali letećim tanjurima. Zahvaljujući tome su nacisti pronašli utočište na tamnoj strani Mjeseca i nekoliko desetljeća da sagrade bazu, ali i tehnologiju s kojom će pokušati osvojiti planet koji ih smatra dijelom prošlosti. Godine 2018. na Mjesec dolazi američka lunarna misija koja će führeru Wolfgangu Korzfleischu (Kier) pružiti priliku, ali i poticaj da pokrene “meteorski Blitzkrieg”. Prije same invazije u na Zemlju u izvidničku misiju odlaze ambiciozni časnik Klaus Adler (Otto) i povjesničarka Renate Richter (Dietze), pri čemu će im kao vodič poslužiti američki astronaut James Washington (Kirby).

Ono što je kod Željeznog neba izgledalo osvježavajuće nije bila ideja koliko način na koji se film pravio. Vuorensola je, naime, izradio trailer te tek na osnovu njega počeo prikupljati sredstva od oduševljenih SF-geekova, ali i također prikupljati ideje za “najkulerskije” moguće detalje scenarija. Oni skloni filmu su u tome bili skloni vidjeti alternativu sterilnom i ultrakonvencionalnom Hollywoodu; oni oprezniji su vidjeli ostvarenje narodne poslovice o mnogo babica i kilavom djetetu.

Željezno nebo je na kraju dalo pravo skepticima. Film ima nekoliko blistavih trenutaka i upečatljivih detalja – CGI u dojmljivim svemirskim bitkama, “Laibachov” soundtrack, zanimljiva “steampunk” scenografija te neupitni šarm i komičarski talent Julije Dietze u inače nezahvalnoj ulozi. Međutim, Vuorensola od svega toga nije uspio napraviti suvislu cjelinu, a čim se radnja s Mjeseca premjesti na Zemlju postaje jasno da su njegovi kreativni resursi tragično presušili. Humor se odjednom počne svoditi na pronalaženje paraleli između suvremene Amerike i Trećeg Reicha –”foru” koju je daleko efektnije i domišljatije iskoristio Verhoeven u Svemirskim vojnicima. Još poraznije djeluje to da se u tu svrhu koristi Sarah Palin kao buduća američka predsjednica, potez koji je možda imao opravdanja prije dvije godine, ali koji danas izgleda kao šutiranje mrtvog konja. Kako film odmiče prema kraju, tako postaje jasno da je autorima ponestalo inspiracije, pogotovo u apokaliptičkom finalu koje podsjeća na Doktora Strangelovea, film koji je svojoj ikonoklastičkoj zamisli pristupao daleko ozbiljnije i uspješnije nego što to tvorci Željeznog doba uopće mogu zamisliti.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 1. svibnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Snjeguljica (2012)

 

SNJEGULJICA
(MIRROR MIRROR)
uloge:  Julia Roberts, Lily Collins, Armie Hammer, Nathan Lane, Sean Bean
scenarij: Marc Klein & Jason Keller
režija: Tarsem Singh
proizvodnja: Relativity Media, SAD, 2012.
trajanje:  106 '

 

U Hollywoodu nije rijetkost da suparnički studiji jedne te iste godine lansiraju dva različita blockbustera na istu temu. U prošlosti se taj fenomen odražavao kroz dva filma o vulkanima ili dva filma o asteroidima; ove godine se održava u dva suparnička filma o Snjeguljici, koji, svaki na svoj način, nude “revizionistički” prikaz poznate bajke braće Grimm. Prvi od njih je Mirror Mirror kojeg su naši distributeri s uobičajenom “produhovljenošću” jednostavno preveli kao Snjeguljicu.

 

“Revizionizam” ove verzije se ogleda već na samom početku kada se kao narator pojavljuje lik Kraljice, koji tumači Julia Roberts, zbog čega će neki gledatelji steći dojam da je ona pravi protagonist filma, ili barem da će se radnja prikazati iz njenog gledišta. Scenarij se, međutim, u svojim temeljima ipak ne odstupa od predloška. Kraljica je i dalje negativka, odnosno bolesno opsjednuta time da bude najljepša žena na svijetu, ili barem u svom kraljevstvu. Takvo stanje stvari, pak, počinje ugrožavati njena 18-godišnja pokćerka Snjeguljica (Collins), a što se ogleda i u tome da prema njoj naklonost počinje osjećati zgodni princ (Hammer) na koga je Kraljica bacila oko. Problem se nastoji riješiti njenom likvidacijom u šumi, ali Snjeguljica umjesto toga završi u društvu sedmorice živopisnih patuljaka.

 

Iako službeni plakat Snjeguljice krasi lik Julie Roberts koja je još uvijek nominalno velika holivudska zvijezda, producentima se glavni adut nalazio iza kamere. Tarsem Singh, režiser koji je prošle godine s Besmrtnicima još jednom demonstrirao svoj talent za egzotične i upečatljive prizore, trebao je s popularnom bajkom uraditi ono što je prije dvije godine bio uradio Tim Burton s Alisom u zemlji čudesa. Međutim, umjesto hrpe novca su došle mlake kritike i kiks na kino-blagajnama.

 

Taj fijasko bi se, kao u većini slučajeva, mogao pripisati scenariju; kod Snjegulice je specifičnost u tome što scenarij Marca Kleina i Jasona Kellera zapravo i nije toliko loš, koliko gledateljima daje do znanja da je mogao biti bolji. Singh, koji nije znao prepoznati ili iskoristiti njegove potencijale, se, pak, može pravdati time da je bio sputan nastojanjem da se film servira što široj obiteljskoj publici, a što je u mnogo čemu otupilo oštricu ostvarenja koje se moglo shvatiti i kao svojevrsna holivudska auto-satira.

 

Snjeguljica je najefektnija upravo u onim scenama i onim detaljima koji ukazuju da su autori pronašli inspiraciju u stvarnom životu, a ne bajkama. Julia Roberts je, zapravo, prilično efektna kao mladošću i ljepotom opsjednuta zla kraljica, a što i nije daleko od nekadašnje kraljice romantičnih komedija čije je vrijeme definitivno prošlo. Uloge prinčeva i princeza isto tako dobro “leže” Lily Collins, kćeri međunarodne pop-zvijezde Philla Collinsa, te Armieju Hammeru, praunuku znamenitog i političkog utjecajnog naftnog tajkuna Armanda Hammera. S druge strane, humor neujednačenog kvalitete i nespretni pokušaji komentiranja socioekonomskog stanja u svijetu previše kvare dojam. Ono što spašava Snjeguljicu su prije svega simpatični i živopisni likovi patuljaka, ali i za današnje holivudske kvalitete neočekivano originalna i, može se čak reći i ikonoklastička završnica. Singh, na žalost, nije mogao cijeli film napraviti u takvom tonu, odnosno “revizionizam” shvatiti kao priliku za anarhoidnu parodiju montipajtonovskog tipa. Od današnjeg Hollywooda se, pak, nešto takvo skretanje od konvencija i nije moglo očekivati.

 

OCJENA: 5/10

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 10. travnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

 

RECENZIJA: Bijes titana (2012)

 

 

BIJES TITANA
(WRATH OF THE TITANS)
uloge:  Sam Worthington, Rosamund Pike, Liam Neeson, Toby Kebbel, Edgar Ramirez
scenarij: Dan Mazeau & David Leslie Johnson
režija: Jonathan Liebesman
proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2012.
trajanje:  109 '

 

Jedna od najčešće citiranih poslovica u školskim klupama jest da je “ponavljanje majka znanja”. U Hollywoodu očigledno nisu uživali blagodati klasičnog obrazovanja, jer se tamo smatra kako je ponavljanje majka bogatstva. Barem to sugerira trenutni poslovni model vodećih američkih studija koji se sveo na reciklažu – bilo kroz remakeove i “rebootove” starih franšiza, bilo kroz nastavke. Takva je praksa malo kada izazivala takav prijezir kod kritičara kao što je slučaj bio sa Sudarom titana, čiji se drugi nastavak upravo pojavio u kinima.

 

Kada se prije dvije godine pojavila nova verzija filma temeljenog na grčkom mitu u Perzeju, razočaranje nije predstavljao samo uobičajeno neproduhovljen scenarij, nego i očajno loš izgled samog filma, koji je bio posljedica odluke da se usred produkcije 2D film “konvertira” u 3D. Međutim, bez obzira kritičarske zamjerke, Sudar je zaradio dovoljno novca da potakne snimanje novog nastavka, za koga je, doduše, bilo neke osnove vjerovati da bi mogao biti bolji.

 

Radnja započinje oko deset godina kasnije nakon događaja u prethodnom filmu. Polubog Perzej (Worthington) nastoji živjeti kao skromni ribar i odgajati sina prije nego što ga njegov otac, bog Zeus (Neeson), upozori da će ponovno morati spašavati svijet. Ljudi se, naime, sve manje mole bogovima, pa oni zbog toga gube svoje moći i besmrtnost. Perzeju bi to bilo sasvim svejedno da božanske moći nisu jedina stvar koja u Tartaru zatočenim drži Krona i njegove Titane koji jedva čekaju da svoj bijes iskale na ljudima. Nakon što Zeusa zatoče njegova božanska braća, Perzej ga mora spasiti te okuplja družinu čiji će članovi biti polubog Agenor (Kebell) i kraljica Andromeda (Pike).

 

Producentima Bijesa titana se mora priznati da su, usprkos financijskog uspjeha, bili svjesni nedostataka prethodnog filma, te su se ipak potrudili da drugi film bude bolji. Francuski režiser Louis Letterier je zamijenjen sa Južnoafrikancem Jonathanom Liebesmanom, koji je u Invaziji svijeta: Bitci za Los Angeles pokazao veće snalaženje u fantastičnom žanru. Prva stvar koja se u ovom filmu primijeti jest da je snimljen za 3D, odnosno da se Liebesman potrudio napraviti niz dojmljivih scena leta kroz kanjone ili podzemne spilje tako da je gledatelj uglavnom svjestan trodimenzionalnosti. Kron kao glavni negativac, također je napravljen na maštovit način te su scene u kojima iskazuje svoj destruktivan potencijal zbilja fascinantne.

 

Vizualne atrakcije su, međutim, loša kompenzacija za scenarij Davida Mazeaua i Davida Leslieja Johnsona, koji je nekako uspio biti još lošiji od prethodnog. Perzej, koga ponovno tumači nimalo karizmatski Worthington, i dalje je mrzovoljan, gotovo antipatičan heroj; pokušaj da ga se humanizira preko sina izgleda kao iritantan klišej. Još veći klišej predstavljaju likova olimpskih božanstava, svedenih na jeftine pseudofrojdovske karikature. Ipak, možda će najviše na živce ići nastavak silovanja grčke mitologije; u novoj verziji Andromeda postaje žena-ratnica, davši priliku Rosamund Pike (koja je zamijenila Alexu Davalos iz prethodnog filma) da još jednom pokaže kako posjeduje ogroman talent za pronalaženje nezahvalnih uloga. Još iritantniji je lik Agenora kao dežurnog šaljivdžije čije se replike, usprkos neospornog talenta Tobyja Kebbella, doimaju više nego otrcano. Zbog svega toga Bijes titana izgleda kao još jedan nepotrebni holivudski projekt, koji gledateljima ostavlja tek slabašnu nadu da će tamošnji producenti jednog dana ipak nešto naučiti.

 

OCJENA: 3/10

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 3. travnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

 

RECENZIJA: J. Edgar (2011)

J. Edgar (2011) billboard The High line Park N...
(izvor: Marie Berne)
J. EDGAR
uloge:  Leonardo di Caprio, Armie Hammer, Judi Dench, Naomi Watts, Josh Lucas
scenarij: Duncan Lance Black
režija: Clint Eastwood
proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2011.
trajanje:  137 '

 

Malo koji prizor je toliko tužan poput boksačkog prvaka koji ne shvaća da je njegovo vrijeme prošlo. Nešto slično bi mogla pružiti i recentna filmografija Clinta Eastwooda, glumačke zvijezde i dvostrukog dobitnika “Oscara” za režiju, koji nastavlja praviti filmove i u devetom desetljeću života. Takav entuzijazam zaslužuje pohvale, ali ne i njegov izbor projekata koje će režirati, a za što je možda najbolji primjer J. Edgar, biografski film s kojim je sebi nastojao izboriti treći zlatni kipić.

 

Biografija J. Edgara Hoovera (1895 – 1972), direktora FBI koji je stekao reputaciju najmoćnijeg čovjeka u SAD, je na prvi pogled izgledala kao savršen izbor za “oskarovsku” kampanju. Priča o mladom birokratu koji je od korumpirane i nesposobne federalne agencije učinio najefikasniju policijsku službu, a potom njome desetljećima manipulirao i držao demokratsku vlast u šaci, je izgledala kao sjajan okvir da se ponovno progovori o nekim o najdramatičnijih godina američke povijesti, uključujući i one prema kojima prosječni glasači Akademije, uglavnom Hooverovi suvremenici, osjećaju sve veću nostalgiju. Hoover je, nadalje, bio itekako povezan s Hollywoodom, bilo da ga je koristio kao sredstvo vlastite propagande, bilo kroz prisluškivanje, praćenje i progon holivudskih ljevičara. Kada se uloga Hoovera (uključujući njegovu ostarjelu verziju) povjerila Leu di Capriju, to je sa sobom povuklo dodatni trud za glumačku transformaciju, što predstavlja dobar recept za “Oscara”. A, na kraju, tu je i Hooverov dugogodišnji odnos sa zamjenikom Clydeom Tolsonom (Hammer), koji je desetljećima predmet povijesnih špekulacija i koji je projekt trebao začiniti s LGBT tematikom koja uvijek dobro prolazi u sezoni nagrada.

 

Rezultat takvih napora je, međutim, bio fijasko; kritičari, čak i oni koje u pravilu oduševljavaju “dajte mi Oscar” filmovi, su ostali hladni, publike nije bilo, a na kraju ni nekih prestižnijih nominacija. Razlog za taj neuspjeh se ne može pronaći kod Eastwooda, koji je film izrežirao na svoj staromodni, ali pedantni način. Problem filma je u scenariju Dustina Lancea Blacka. Za razliku od “Oscarom” ovjenčanog scenarija za Milk, Hoover se pokazao previše složenim i proturječnim likom; Blacka, koji je gay, najviše zanima odnos s Tolsonom. Birajući između legende o Hooverovim orgijama u haljini na kojima je desetljećima inzistira holivudska ljevica i službene verzije o aseksualnom čistuncu, Black je odabrao truli kompromis koji, paradoksalno, izgleda kao holivudski klišej. Tu nimalo ne pomaže ni to da Hammer i di Caprio nemaju nikakve zajedničke “kemije”, a koja je još manje vidljiva pod tonama za današnje holivudske standarde neuvjerljive šminke.

 

Međutim ni ta kvaziromansa nije dovoljna da ispuni veliku prazninu na koju se svodi Hooverov privatni život, pa su gledatelji prisiljeni otrpjeti dodatne pseudofreudijanske klišeje prilikom opisa njegovog odnosa s majkom koju tumači ovdje bespotrebno potrošena Judi Dench. A svi ti detalji samo oduzimaju vrijeme koje bi se daleko korisnije moglo iskoristiti za mnogo važnije, pa i za današnji svijet mnogo aktualnija detalje Hooverove biografije koja se tiču korupcije, zlouporaba ovlasti, medijskih manipulacija i vječnog pitanja da li se radi sigurnosti građana moraju žrtvovati njihova prava i slobode. Svemu tome J. Edgar prilazi površno, gdje su povijesni događaji dostojni prave drame svedeni na uzgredne anegdote, uključujući i završni “obračun” s Nixonom, još jednom babarogom holivudskih liberala koja modernoj publici ne znači ništa. Kao što ništa ne znači i ovaj film,  napravljen barem nekoliko desetljeća prekasno.

 

OCJENA: 3/10

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 20. ožujka 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

 

RECENZIJA: John Carter (2012)

John Carter Merchandise
(izvor: Loren Javier)
JOHN CARTER
uloge: Taylor Kitsch, Lynn Collins, Willem Dafoe, Dominic West, Mark Strong
scenarij: Andrew Stanton, Mark Andrews & Michale Chabon
režija: Andrew Stanton
proizvodnja: Walt Disney,  SAD, 2012.
trajanje: 132 '

Zamisao da civilizacija može potkopati ekologiju cijelog planeta i tako uništiti samu sebe uopće nije nova. Zapravo, datira još iz pretprošlog stoljeća, iako tada u pitanju nije bila Zemlja nego Mars. Za to je zaslužna hipoteza o umjetnim kanalima koju je popularizirao američki astronom Percival Lowell i tako potakao niz djela tada mladog žanra znanstvene fantastike. Među njima se našao i roman Princeza s Marsa, koji je svom autoru, američkom književniku Edgaru Riceu Burrowsu, donio veliki uspjeh, ali isto tako značajno utjecao na druga djela istog žanra.

Iako se među tim djelima mogu pronaći i neki od najpopularnijih SF-filmova, uključujući Lucasov Rat zvijezda, sam Burrowsov roman nikada nije bio ekraniziran. Možda upravo zbog tolike količine derivacija, zbog koje bi originalni izvornik izgledao previše “deja vu”, holivudski studiji su se ustručavali pokrenuti takav projekt. Prilika se pružila tek zahvaljujući prigodnoj stogodišnjici romana, koju je Disney obilježio potrošivši četvrt milijarde dolara na prvi veliki blockbuster 2012. godine, nazvavši ga po protagonistu John Carter.

Radnja je smještena u drugu polovicu 19. stoljeća, a naslovni protagonist (Kitsch) je južnjački veteran američkog građanskog rata, koji, tražeći zlato na Divljem zapadu, nabasa na spilju odatle će misteriozno biti prebačen u neobični pustinjski svijet. Njime tumaraju živopisna stvorenja, uključujući zelene četveroruke domoroce čiji je vođa Tars Tarkas (Dafoe) impresioniran Carterovom hrabrošću i atletskim sposobnostima. Carteru će trebati vremena da shvati da je svijet, koji domoroci nazivaju Barsoom, u stvari Mars, kao i da se na njemu vodi bespoštedni rat između gradova-država za sve dragocjenije vodne resurse. U njega je upetljana Dejah Thoris (Collins), princeza grada Hellium kojoj Carter pomaže u borbi protiv zlog vojskovođe Sab Thana (West)  i Therna – njegovih misterioznih pokrovitelja na čelu s Matai Shangom (Strong).

Disney je režiju povjerio Andrewu Stantonu, što predstavlja prilično neobičan izbor, s obzirom da je riječ o autoru koji je reputaciju izgradio radeći animirane filmove za Pixar. Stanton je, radeći svoj igrani debi, uspio sabiti prilično kompliciranu priču u cjelovečernji format, čemu pridonosi brzi tempo i gotovo non-stop akcija. Scene koje prikazuju “čarobni” Mars, njegove gradove i nebeske brodove su u drugom planu, i to je razumljivo, jer je CGI danas učinio banalnim ono što je samo prije deset ili pet godina moglo publiku ostavljati otvorenih usta.

Filmu je dosta pomogao prilično dobar scenarij, koji je uz Stantona i njegovog starog suradnika Marka Andrewsa potpisao i Michael Chabon, književnik poznat po romanu Čudesne pustolovine Kavaliera i Claya. Likovi su u drugom planu u odnosu na radnju, koja je prilično dobro uokvirena detektivskim podzapletom koji nastoji objasniti Carterovu sudbinu.

Problem koji scenarij ne uspijeva riješiti jest nedostatak originalnosti, ali se on i nije mogao izbjeći, s obzirom na vjernost sto godina starom predlošku.  To se, pak, ne može reći za izbor kostima i šminke nekih od likova, koji izgledaju gotovo groteskno. Kitsch, čiji protagonist “deja vu” efekt izaziva velikom sličnošću s Johnnyjem Deppom, je tu bolje prošao, isto kao i Lynn Collins čija marsovska princeza uistinu izgleda “egzotično”. To su više nego dovoljni razlozi da se John Carter preporuči gledateljima željnima solidne žanrovske zabave; mnogi od njih će vidjeti ono što su vidjeli i prije, ali i mnogo toga što Hollywood danas obično nije u stanju pružiti.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 13. ožujka 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Umjetnik (2011)

 

Jean Dujarin avec son Oscar pour le film "...
(izvor: Arash Derambarsh)
UMJETNIK
(THE ARTIST)
uloge: Jean Dujardin, Berenice Bejo, James Cromwell, John Goodman, Penelope Ann Miller
scenarij: Michel Hazanavicius
režija: Michel Hazanavicius
proizvodnja: La Petite Reine, Francuska 2011.
trajanje:  100 '

Kao što ljeti blockbusterima nastoji izmusti novac od publike s najnižim kriterijima, ukusom i intelektualnim sposobnostima, tako se Hollywood u zimskoj sezoni nagrada za to nastoji iskupiti larpurlartističkim snoberajem i dijeljenjem priznanja filmovima samo zato što su “drukčiji”. Zlobnici bi i pobjednika ovogodišnje “oskarovske” utrke – francuski film Umjetnik – mogli okarakterizirati kao manifestaciju sličnog fenomena. Oni još zlobniji bi to što se film bavi samim Hollywoodom, odnosno njegovim “zlatnim dobom” 1920-ih i 1930-ih, protumačili kao nostalgiju uzrokovanu nesposobnošću prilagodbe suvremenom digitalnom dobu, odnosno gerontokratskim karakterom losanđeleske Akademije, koja se po starosti članova može usporediti s CK KP Sovjetskog Saveza prije Gorbačova.

 

Negativnim reakcijama na “oskarovski” spektakl je kumovala predvidljivost ishoda utrke za zlatnim kipićima. Čim se na kanskom festivalu Umjetnika dohvatio Harvey Weinstein, priča je bila završena; mjesecima unaprijed se znalo da će njegov lobističko-propagandni stroj neumoljivo satirati svu konkurenciju te tako donijeti drugi “Oscar” zaredom nakon Kraljevog govora. O tome da li je “Oscar” za Umjetnika nezaslužen se može raspravljati, ali se isto tako mora priznati da novi trijumf producenta zbog koga Hollywood danas zovu “Harveywoodom” izgleda drukčije od prethodnog.

 

Najveće zasluge za to treba pripisati autoru Michelu Hazanaviciusu koji holivudsku nostalgiju nije iskoristio samo kao temu, nego kao i koncept. Priča o zvijezdi nijemih filmova Georgeu Valentinu (Dujardin) izgleda upravo onako kao što bi izgledao holivudski film napravljen 1920-ih; dakle film koji je crno-bijeli, u formatu slike 4:3 i, što je najvažnije, bez izgovorenog dijaloga. Hazanavicius se pobrinuo da se hommage zlatnom dobu nijemog Hollywooda iskaže ne samo u tehničkom, nego i u sadržajnom smislu. Ton filma je gotovo bezobrazno sentimentalan, a priča potpuno uprošćena u svojoj melodramatičnosti.

 

Hazanaviciusu odlazak u filmsku prošlost, zapravo, i nije predstavljao takav problem, s obzirom da su njegova dva prethodna ostvarenja – filmovi o tajnom agentu OSS 117 – bili izuzetno uspješne parodije špijunskih filmova, odnosno klasičnih bondijada iz 1960-ih. Dujardin, koji je u njima bio “skidao” Conneryja, se u slučaju Umjetnika pokazao kao savršen izbor; ne samo što je uspješno utjelovio lik temeljen na Rudolphu Valentinu, Douglasu Fairbanksu i drugim nijemim velikanima, nego mu je pružio efikasnu kombinaciju humora, šarma i patetike. Slično se može reći i za Hazanaviciusovu suprugu Bérénice Bejo koja tumači Valentinovu mladu, šarmantnu i zvučnom filmu bolje prilagođenu kolegicu Peppy Miller. Dujardin i Bejo, koji su već bili surađivali pod Hazanaviciusovom palicom, djeluju kao sjajan par. Možda čak i previše sjajan, s obzirom da su zasjenili svoje američke kolege čije će se epizodne uloge bolje pamtiti po šminki nego likovima koje su tumačili.

 

Koncept Umjetnika je sjajno osmišljen te vrlo dobro realiziran, iako ne savršeno. U nekim se dijelovima film doima prerazvučen, a uz izvrsnu originalnu glazbu Ludovia Bourcea nije bilo potrebe za korištenjem teme Bernarda Herrmanna iz 1950-ih koju će filmofili – upravo ona publika kojoj je ovaj film namijenjen – bez problema prepoznati kao anakrono strano tijelo. Ti sitni nedostaci su, međutim, mala cijena za užitak u filmu koji predstavlja najboljeg “oskarovskog” pobjednika nakon dugog vremena i primjer holivudske “stare škole” u najpozitivnijem smislu riječi.

 

OCJENA: 8/10

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 6. ožujka 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)