ŽELJEZNO NEBO (IRON SKY) uloge: Julia Dietze, Christopher Kirby, Götz Otto, Stephanie Paul, Udo Kier, Peta Sergeant scenarij: Michael Kalesniko & Timo Vuorensola režija: Timo Vuorensola proizvodnja: Energia Pictures, Finska/Njemačka/Australija, 2012. trajanje: 93'
Kada vam nešto izgleda predobro da bi bilo istinito, u većini slučajeva ili nije dobro ili nije istinito. Tu lekciju, koja bi uštedjela mnoge probleme primateljima nigerijskih poslovnih ponuda, su dosta puta imali prilike naučiti i gledatelji koji u kino odlaze na temelju trailera. Možda ništa bolje ne ilustrira tu lekciju od filma od SF-komedije Željezno nebo.
U ova vremena, kada je Hollywood gledatelje naučio da svaki “hype” dočekuju s velikom dozom opreza, tim iza finskog redatelja Timoa Vuorensole je uspio stvoriti velika očekivanja, barem među geekovima željnima kvalitenog ili barem “drukčijeg” SF-filma. Ta očekivanja, iza kojih su stajali maštoviti traileri koji se još od 2008. godine vrte na Internetu, su se s vremenom toliko akumulirala da je do svečane premijere na ovogodišnjem Berlinaleu onima iskusnijima postalo jasno da nikako ne mogu biti ispunjena.
Osnovna ideja za zaplet Željeznog neba je, zapravo, prilično stara i oslanja se na dugu mitološku tradiciju o nacističkim superoružjima, tajnim bazama i Četvrtom Reichu. Vureonsola i njegov koscenarist Michael Kalesniko su toj mitologiji malo više SF-“začina” nego obično, te naciste pred sam kraj drugog svjetskog rata oboružali letećim tanjurima. Zahvaljujući tome su nacisti pronašli utočište na tamnoj strani Mjeseca i nekoliko desetljeća da sagrade bazu, ali i tehnologiju s kojom će pokušati osvojiti planet koji ih smatra dijelom prošlosti. Godine 2018. na Mjesec dolazi američka lunarna misija koja će führeru Wolfgangu Korzfleischu (Kier) pružiti priliku, ali i poticaj da pokrene “meteorski Blitzkrieg”. Prije same invazije u na Zemlju u izvidničku misiju odlaze ambiciozni časnik Klaus Adler (Otto) i povjesničarka Renate Richter (Dietze), pri čemu će im kao vodič poslužiti američki astronaut James Washington (Kirby).
Ono što je kod Željeznog neba izgledalo osvježavajuće nije bila ideja koliko način na koji se film pravio. Vuorensola je, naime, izradio trailer te tek na osnovu njega počeo prikupljati sredstva od oduševljenih SF-geekova, ali i također prikupljati ideje za “najkulerskije” moguće detalje scenarija. Oni skloni filmu su u tome bili skloni vidjeti alternativu sterilnom i ultrakonvencionalnom Hollywoodu; oni oprezniji su vidjeli ostvarenje narodne poslovice o mnogo babica i kilavom djetetu.
Željezno nebo je na kraju dalo pravo skepticima. Film ima nekoliko blistavih trenutaka i upečatljivih detalja – CGI u dojmljivim svemirskim bitkama, “Laibachov” soundtrack, zanimljiva “steampunk” scenografija te neupitni šarm i komičarski talent Julije Dietze u inače nezahvalnoj ulozi. Međutim, Vuorensola od svega toga nije uspio napraviti suvislu cjelinu, a čim se radnja s Mjeseca premjesti na Zemlju postaje jasno da su njegovi kreativni resursi tragično presušili. Humor se odjednom počne svoditi na pronalaženje paraleli između suvremene Amerike i Trećeg Reicha –”foru” koju je daleko efektnije i domišljatije iskoristio Verhoeven u Svemirskim vojnicima. Još poraznije djeluje to da se u tu svrhu koristi Sarah Palin kao buduća američka predsjednica, potez koji je možda imao opravdanja prije dvije godine, ali koji danas izgleda kao šutiranje mrtvog konja. Kako film odmiče prema kraju, tako postaje jasno da je autorima ponestalo inspiracije, pogotovo u apokaliptičkom finalu koje podsjeća na Doktora Strangelovea, film koji je svojoj ikonoklastičkoj zamisli pristupao daleko ozbiljnije i uspješnije nego što to tvorci Željeznog doba uopće mogu zamisliti.
OCJENA: 4/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 1. svibnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)
