SNJEGULJICA (MIRROR MIRROR) uloge: Julia Roberts, Lily Collins, Armie Hammer, Nathan Lane, Sean Bean scenarij: Marc Klein & Jason Keller režija: Tarsem Singh proizvodnja: Relativity Media, SAD, 2012. trajanje: 106 '
U Hollywoodu nije rijetkost da suparnički studiji jedne te iste godine lansiraju dva različita blockbustera na istu temu. U prošlosti se taj fenomen odražavao kroz dva filma o vulkanima ili dva filma o asteroidima; ove godine se održava u dva suparnička filma o Snjeguljici, koji, svaki na svoj način, nude “revizionistički” prikaz poznate bajke braće Grimm. Prvi od njih je Mirror Mirror kojeg su naši distributeri s uobičajenom “produhovljenošću” jednostavno preveli kao Snjeguljicu.
“Revizionizam” ove verzije se ogleda već na samom početku kada se kao narator pojavljuje lik Kraljice, koji tumači Julia Roberts, zbog čega će neki gledatelji steći dojam da je ona pravi protagonist filma, ili barem da će se radnja prikazati iz njenog gledišta. Scenarij se, međutim, u svojim temeljima ipak ne odstupa od predloška. Kraljica je i dalje negativka, odnosno bolesno opsjednuta time da bude najljepša žena na svijetu, ili barem u svom kraljevstvu. Takvo stanje stvari, pak, počinje ugrožavati njena 18-godišnja pokćerka Snjeguljica (Collins), a što se ogleda i u tome da prema njoj naklonost počinje osjećati zgodni princ (Hammer) na koga je Kraljica bacila oko. Problem se nastoji riješiti njenom likvidacijom u šumi, ali Snjeguljica umjesto toga završi u društvu sedmorice živopisnih patuljaka.
Iako službeni plakat Snjeguljice krasi lik Julie Roberts koja je još uvijek nominalno velika holivudska zvijezda, producentima se glavni adut nalazio iza kamere. Tarsem Singh, režiser koji je prošle godine s Besmrtnicima još jednom demonstrirao svoj talent za egzotične i upečatljive prizore, trebao je s popularnom bajkom uraditi ono što je prije dvije godine bio uradio Tim Burton s Alisom u zemlji čudesa. Međutim, umjesto hrpe novca su došle mlake kritike i kiks na kino-blagajnama.
Taj fijasko bi se, kao u većini slučajeva, mogao pripisati scenariju; kod Snjegulice je specifičnost u tome što scenarij Marca Kleina i Jasona Kellera zapravo i nije toliko loš, koliko gledateljima daje do znanja da je mogao biti bolji. Singh, koji nije znao prepoznati ili iskoristiti njegove potencijale, se, pak, može pravdati time da je bio sputan nastojanjem da se film servira što široj obiteljskoj publici, a što je u mnogo čemu otupilo oštricu ostvarenja koje se moglo shvatiti i kao svojevrsna holivudska auto-satira.
Snjeguljica je najefektnija upravo u onim scenama i onim detaljima koji ukazuju da su autori pronašli inspiraciju u stvarnom životu, a ne bajkama. Julia Roberts je, zapravo, prilično efektna kao mladošću i ljepotom opsjednuta zla kraljica, a što i nije daleko od nekadašnje kraljice romantičnih komedija čije je vrijeme definitivno prošlo. Uloge prinčeva i princeza isto tako dobro “leže” Lily Collins, kćeri međunarodne pop-zvijezde Philla Collinsa, te Armieju Hammeru, praunuku znamenitog i političkog utjecajnog naftnog tajkuna Armanda Hammera. S druge strane, humor neujednačenog kvalitete i nespretni pokušaji komentiranja socioekonomskog stanja u svijetu previše kvare dojam. Ono što spašava Snjeguljicu su prije svega simpatični i živopisni likovi patuljaka, ali i za današnje holivudske kvalitete neočekivano originalna i, može se čak reći i ikonoklastička završnica. Singh, na žalost, nije mogao cijeli film napraviti u takvom tonu, odnosno “revizionizam” shvatiti kao priliku za anarhoidnu parodiju montipajtonovskog tipa. Od današnjeg Hollywooda se, pak, nešto takvo skretanje od konvencija i nije moglo očekivati.
OCJENA: 5/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 10. travnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)
