Oznaka: Filmske recenzije

RECENZIJA: Ana Karenjina (2012)

Keira K as Anna K (1 of 2)
(izvor: Photogrammaton)
ANA KARENJINA
(ANNA KARENINA)
uloge: Keira Knightley, Aaron Taylor-Johnson, Jude Law, Domnhall Gleeson, Alicia Vikander
scenarij: Tom Stoppard
režija: Joe Wright
proizvodnja: Working Title/Focus Features, V. Britanija, 2012.
trajanje: 130 '

Usprkos toga što zbog svoje dužine baca u očaj sve prisiljene da je čitaju kao lektiru, Tolstojeva “Ana Karenjina” uživa izuzetnu popularnost među filmašima. U više od sto godina na ekranima se izredao cijeli niz filmskih Ana Karenjina, uključujući Greta Garbo u dva filma u rasponu od osam godina. Zbog toga svaka nova adaptacija Tolstojevog romana predstavlja izazov za filmaša koji publici nastoji pružiti nešto originalno. U slučaju britanskog režisera Joea Wrighta dodatni problem je bio taj što su njegovi najuspješniji filmovi upravo kostimirane drame, odnosno što je za naslovnu ulogu angažirao svoju muzu Keiru Knightley, kojoj mnogi pripisuju uspjeh Ponosa i predrasuda i Okajanja. Wright je, nastojeći spriječiti da njegova adaptacija izazove “deja vu” kod gledatelja, kod stvaranja novog filma povukao neke prilično radikalne poteze, nastojeći da njegova Ana Karenjina bude, kao što su to nekada govorili montipajtonovci, “nešto sasvim drugo”.

Radnja započinje u carskoj Rusiji 1874. godine, u kojoj grof Aleksej Aleksandrovič Karenjin (Law) uživa ugled na mjestu visokog državnog službenika. Posvećen karijeri, uglavnom je zanemario svoju dvadeset godina mlađu suprugu Anu Arkadjevnu, s kojom ima sina po imenu Sergej. Ona, pak, ima dovoljno vremena za intenzivni društveni život, ali i pomaganje u rješavanju obiteljskih i bračnih problema svoje rodbine. Na jednom takvom putovanju se sretne s grofom Aleksejom Kirilovičem Vronskim (Taylor-Young), mladim i privlačnim konjičkim časnikom. U njega se zaljubi te započne preljubničku aferu koja će rezultirati s djetetom i velikim skandalom. U međuvremenu idealistički seoski plemić Konstantin Dimitrijevič Levin (Gleeson) pokušava osvojiti srce mlade kneginje Jekaterine “Kiti” Ščerbacke (Vikander).

Većina ekranizacija Tolstojevog romana se iz razumljivih razloga koncentrirala prvenstveno na glavni zaplet vezan uz vezu naslovne junakinje i Vronskog, nastojeći maksimalno iskoristiti njene melodramatske potencijale. Sve je to obično bilo nauštrb Levina čiji je lik, svojevrsni alter ego Lava Nikolajeviča, služio kako bi roman dobio “dublji” društveni sadržaj i eksplicitnije promicao agrarno-socijalističke ideje svog autora. Tu je nepravdu u ovom slučaju nastojao ispraviti ugledni britanski dramatičar Tom Stoppard čiji scenarij daleko vještije nastoji pomiriti vjernost predlošku s ograničenjima cjelovečernjog formata. U tome je od velike pomoći i Domnhall Gleeson, sin mnogo poznatijeg irskog karakternog glumca Brendana Gleesona, koji prilično suzdržanom ali efektnom glumom uspijeva od publike ishoditi simpatije za svoj lik. Dobar je posao napravila i šarmantna Alicia Vikander, čiji je aristokratski lik bitno različit od onog koga je tumačila u “Kraljevskoj aferi”.  Wright sve to upotpunjuje i s neobičnim castingom Jude Lawa, glumca koji je ne tako davno bio “muška barbika”, a sada hrabro tumači lik sredovječnog rogonje.

Najhrabriji potez Joea Wrighta u adaptaciji “Ane Karenjine” se, međutim, pokazao pogrešnim. Wright je zaključio kako je briga o održavanju ugleda među pripadnicima ruske aristokracije njih tjerala da se u javnosti ponašaju poput glumaca u predstavi. Kako bi to telegrafirao publici, odlučio je skoro cijeli film snimiti na kazališnoj pozornici uključujući korištenje očigledno umjetnih kulisa, maketa željeznica, a i kroz scene u kojima se likovi kreću kroz baletnu koreografiju. Ovakav pristup ispočetka izgleda kao osvježenje, ali s vremenom postaje samodopadno i za publiku sve iritantnije iživljavanje filmaša koji je davno priznao “da se voli pokazivati”. Sreća koja ga je ranije pri tome dobro služila ga je ovdje ostavila. Izuzetno je loš izbor Aarona Taylora-Younga za Vronskog, čija plava perika film pretvara u samoparodiju. Ni Knightley se sa svojim prikazom neurotične heroine nije proslavila. Srećom, na bolju “Anu Karenjinu” najvjerojatnije nećemo morati dugo čekati.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 3. ožujka 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Umri muški: Dobar dan za umiranje (2013)

a good day to die hard
(izvor: 2TOP: Wallpapers, Fashion, music,)
UMRI MUŠKI: DOBAR DAN ZA UMIRANJE
(A GOOD DAY TO DIE HARD)
uloge: Bruce Willis, Jai Courtney, Sebastian Koch, Julija Snigir, Radivoje Bukvić, Sergej Kolesnikov
scenarij:Skip Woods
režija: John Moore
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2013.
trajanje: 97 '

U filmu “Umri muški: Dobar dan za umiranje” se gledatelje nekoliko puta, a jednom čak i iz ustiju likova, nastoji podsjetiti da je Reagan umro i da su 1980-e odavno završile. No, i u ovom novom svijetu, gdje je hladni rat daleka uspomena, američki predsjednici dobivaju Nobelove nagrade za mir, a mahanje oružje i mačizam se smatraju oblicima društvene patologije, svejedno ima mjesta za one koji bi reaganovskom kaubojštinom trebali rješavati domaće i svjetske probleme. Ili barem u to publiku nastoje uvjeriti autori petog filma iz serijala “Umri muški”.

Četvrt stoljeća nakon što se po prvi put našao na pogrešnom mjestu i bio prisiljen spašavati svijet od dijaboličkih zlikovaca, skromni njujorški policijski detektiv John McClane (Willis) odlazi na još jedno putovanje koje će ga dovesti u hrpu nevolja. Ostarjeli McCLane, naime, ima odraslog sina Johna Juniora (Courtnay) s kojim nije razgovarao desetljećima. Mladić je u međuvremenu upao u loše društvo, otišao u Rusiju, ustrijelio lokalnog mafijaša te nakon uhićenja u zamjenu za slobodu tamošnjim vlastima ponudio svjedočenje protiv bivšeg tajkuna i političkog zatvorenika Komarova (Koch). McLane dolazi u Moskvu kako bi mu pomogao, i to upravo u trenutku kada je ona napadnuta; ubrzo se ispostavi da je Junior, zapravo, tajni agent CIA-e i da je sve dio plana da se Komarov oslobodi. McLaneova intervencija je to poremetila, te sada otac i sin moraju prebroditi svoje nesuglasice i pokušati izvući Komarova iz Rusije dok ih progone ubojice iza kojih stoji korumpirani političar i Komarovljev bivši partner Čagarin (Kostelnikov).

Kada je u pitanju franšiza započeta ostvarenjem koje se smatra jednim od najboljih akcijskih filmova svih vremena, sasvim je opravdano očekivati da će kasniji nastavci biti nešto lošiji, odnosno da će se “Umri muški” po stilu a i sadržaju bitno razlikovati od onog krajem 1980-ih. Poklonici McTiernanovog klasika, međutim, će teško moći sakriti svoje razočarenje petim filmom koji je od Willisovog “običnog čovjeka koji radi svoj posao” stvara superheroja koji spašava svijet. Još je iritantnije nastojanje da se franšizi umjetno produžava životni vijek preko junakovog sina, uvedenog s neba pa u rebra u najboljoj maniri jeftinih sapunica, a sve samo zato da novoj generaciji preda štafeta i tako preduhitri Willisovih “šest banki”. U tome se načinila kobna pogreška angažmanom Australca Jai Courtneya, publici poznatog kao zlosretni Spartakov kolega Varro iz popularne TV-serije; u ovom filmu je on uglavnom iritantan, a scene u kojima otac i sin u pauzi akcije nastoje riješiti vlastite razmirice – koje predstavljaju najbolji dio filma – funkcioniraju više zbog samoparodijskog konteksta nego zbog “kemije” između Courtneya i Willisa.

One, na žalost, prekratko traju, a scenarij Skipa Woodsa potrebi za demonstriranje CGI tehnologije, pirotehnike i budžeta za razbijene automobile žrtvuje svaku trunku zdravog razuma ili veze sa stvarnim svijetom. Ono što služi kao izgovor za zaplet je, doduše, inspirirano stvarnim sukobom Putina i Mihaila Hodorkovskog, ali teško da će itko ovaj film u Kremlju shvatiti previše ozbiljno s obzirom da izlizane hladnoratovne klišeje prati neobraćanje pažnje na sitne detalje o postojanju međunarodne granice između Rusije i Ukrajine, odnosno količini radijacije koje ljudsko biće, uključujući i holivudske superjunake, može preživjeti bez zaštitne odjeće. Publici spretnijeg uha će isto tako smetati i replike njemačkog glumca Sebastiana Kocha čiji izgovor ne odaje poznavanje ruskog kao maternjeg jezika. Iako ne predstavlja potpuno gubljenje vremena i ima poneki lucidni ili barem atraktivni trenutak (u slučaju muških gledatelja vezanih uz rusku manekenku i glumicu Juliju Snigir), jedna od boljih stvari u ovom filmu je ta što relativno kratko traje. Gledajući što su Woods i režiser John Moore napravili, nije ugodno zamsliti što bi bilo da je “Dobar dan” potrajao za franšizu standardnih dva sata i nešto.

OCJENA: 3/10

RECENZIJA: U dobru i u zlu (2012)

U DOBRU I U ZLU
(SILVER LININGS PLAYBOOK)
uloge: Bradley Cooper, Jennifer Lawrence, Robert De Niro, Jackie Weaver, Anupam Kehr
scenarij: David O.Russell
režija: David O. Russell
proizvodnja: The Weinstein Company, SAD, 2012.
trajanje: 122 '

Kada je u pitanju Hollywood, teško je zamisliti riječi “romantična komedija” i “nominacija za Oscar” u istoj rečenici. Još je teže zamisliti da bi ostvarenje tog žanra moglo po pitanju nominacija dobiti “veliku petorku” (najbolji film, režija, scenarij, glumac i glumica) odnosno “veliku četvorku” glumačkih nominacija (glavne i sporedne uloge). Romantična komedija koja želi takvo dostignuće mora se barem po nečemu značajno razlikovati od drugih romantičnih komedija, a “U dobru i u zlu” Davida O. Russella ispunjava taj uvjet.

Protagonist je, naime, atipičan za žanr. Pat Solitano (Cooper) je duševni bolesnik, i to ne obični nego prilično nasilni i opasni duševni bolesnik,  pa su mu i ljudskim pravima duševnih bolesnika inače sklone američke vlasti uredile višemjesečni boravak iza gumenih zidova. Radnja započinje u trenutku kada su Patovi roditelji – majka Dolores (Weaver) i otac Pat Senior (De Niro) – ishodili njegovo puštanje na kućnu njegu. Pat na slobodu dolazi uvjeren kako se izliječio, odnosno da je barem na putu da se izliječi kroz kombinaciju samopomoći, kulturnog uzdizanja kroz čitanje književnih klasika i intenzivne tjelovježbe, te da će uz malo truda uspjeti vratiti izgubljenu kuću, posao i, najviše od svega, suprugu koja je u međuvremenu protiv njega ishodila sudsku zabranu prilaska. Jedinu ozbiljnu promjenu u njegov život unosi Tiffany Maxwell (Lawrence), sestra supruge njegovog najboljeg prijatelja, koja je, kao i on, iako u manjoj mjeri, “oštećena roba” te je nakon tragične smrti muža razvila ovisnost o seksu. Pat ispočetka odbija njene pokušaje da ga dovede u krevet, ali na kraju ipak pristane postati njen partner na plesnom natjecanju.

Davidu O. Russell, kome je osim režije bio povjeren i scenarij, nije imao previše lagan zadatak kada je trebalo adaptirati istoimeni roman Matthewa Quicka. U filmu je trebalo pronaći prilično delikatnu ravnotežu između humora i prilično mračnih tonova; u tome je još veću poteškoću činilo to da najveći dio humora izvire iz protagonistove nesposobnosti da se suoči sa stvarnošću, odnosno sudaru svijeta sa njegovim iluzijama. Neke od tih scena su smiješne, ali ne onda kada taj sudar koincidira s Patovim neuzimanjem lijekova, pa su gledatelji njegovo “otkačenjaštvo” prisiljeni promatrati iz vizure umornih, ispaćenih i ne tako rijetko zlostavljanih roditelja. Zbog njih je “U dobru i u zlu”, zapravo, teško promatrati kao komediju, iako će oni koji žele takav sadržaj barem dobiti završnicu koja odgovara parametrima žanra. A film nije ni previše romantičan, barem ako je suditi po protagonistici koja koristi jezik “peškaruše” i ne krije sklonost promiskuitetu. Publici u ovom dijelu svijeta će, pak, dodatni problem biti i često korištenje referenci na američki nogomet, odnosno momčad “Philadelphia Eaglesa”, pa će i mnogi inače efektni “štosevi” biti izgubljeni u prijevodu, uključujući i sam naslov.

Russell je film režirao prilično nenametljivo prepustivši lavovski dio posla prilično raznovrsnoj, ali i raspoloženoj glumačkoj ekipi. Bradley Cooper se, odabravši “oskarolovačku” i prilično zahtjevnu ulogu čovjeka s ozbiljnim duševnim problemom, trudio sa sebe izbrisati imidž ispraznog hollywoodskog ljepotana. U tome uglavnom uspijeva te će kod publike izazvati simpatije za svoj ponekad iritantan lik. Na kraju se ipak mora priznati da ga je zasjenila Jeniffer Lawrence čiji je “zdravoseljački” izgled savršen za uloge fatalnih žena iz susjedstva, ali i koja uživa u prilici da glumi nešto složeniji, zagonetniji i zahtjevniji lik nego što joj inače nudi Hollywood. Ugodno je, pak, iznenadio i Robert De Niro, čiji izleti u vode komedije obično nisu znali završiti dobro, a još više i Australka Jackie Weaver s likom ispaćene majke bitno drukčijim od demonske negativke u hvaljenom “Životinjskom carstvu”. Iako je u pitanju uobičajeno precijenjen lovac na Oscare, “U dobru i u zlu” gledateljima uglavnom pruža više onog prvog nego drugog.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 17. veljače 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Odbjegli Django (2012)

Django poster (re-creation)
(izvor: Alan Klim)
ODBJEGLI DJANGO
(DJANGO UNCHAINED)
uloge: Jamie Foxx, Christoph Waltz, Kerry Washington, Leonardo DiCaprio, Samuel L. Jackson
scenarij: Quentin Tarantino
režija: Quentin Tarantino
proizvodnja: Columbia/The Weinstein Company, SAD, 2012.
trajanje: 165 '

Ma koliko SAD danas sebe nastojale ostatku svijeta nametnuti kao plemeniti ideal demokracije, mira i slobode, to prije nekih dvjestotinjak nije bio slučaj, s obzirom na službenu politiku oduzimanja životnog prostora putem rata, te podjele na više i niže rase, neke podvrgnute genocidu, a neke ropstvu. Nije teško pretpostaviti da je nešto kasnije izvjesni neshvaćeni umjetnik iz Austrije neke od tih recepata pokušao primijeniti s ovu stranu Velike bare, što je kao rezultat imalo drugi svjetski rat i Holokaust. Sličnosti između Trećeg Reicha i nekadašnjih SAD je, svjesno ili podsvjesno, zapazio i proslavljeni američki scenarist i režiser Quentin Tarantino. Tako je nakon “Nemilosrdnih gadova”, u kojima se Židovi krvavo svete nacistima, slijedio “Odbjegli Django”, novi projekt u kojim zlostavljači od strane svojih žrtava dobivaju ono što su zaslužili.

Radnja filma je smještena na američki Jug 1858. godine, u vrijeme kada je “specifična institucija”, odnosno ropstvo, još uvijek bila dio tadašnjeg pravnog i društveno-ekonomskog poretka. Naslovni protagonist (Foxx) je crni rob kojeg nakon bijega s plantaže profesionalni lovci na robove vraćaju vlasniku. Djangu spas dolazi u obliku dr. Kinga Schultza (Waltz), njemačkog zubara i lovca na ucjene; njemu je Django potreban kao izvor informacija, ali isto tako, kao prosvijećeni Europljanin zgađen ropstvom, osjeća dužnost da mu otkupi slobodu. Django postaje Schultzov partner, pomaže mu u lovu na odmetnike te razvija vlastite vještine s vatrenim oružjem. Schultz mu u znak zahvalnosti odluči pomoći u tome pronađe i otkupi slobodu vlastite supruge Broomhilde (Washington). Ona se nalazi u Mississippiju na plantaži čiji je vlasnik Calvin J. Candie (DiCaprio), okrutni organizator gladijatorskih borbi između “mandingo” robova, a kojom stvarno upravlja Stephen (Jackson), ostarjeli ali prepredeni crni sluga.

Tarantino je prije nepuna dva desetljeća oko sebe stvorio kult, odnosno armije filmofila, ali i kritičara spremnih da padnu na koljena svaki put kad čuju njegovo ime. U proteklom vremenu su se ispisali milijuni kartica teksta u pokušaju da se objasni takav fenomen. Jedan od mogućih odgovora na pitanje zašto je Tarantino postao Tarantino jest i sretan splet okolnosti početkom 1990-ih. Tada su se novac i Tarantinov talent ukrstili sa snovima tvrdokornih filmofilskih geekova o tome da nepoznati i prezreni talijanski, hongkonški, japanski i drugi eksploatacijski naslovi s donjih polica videoteka dobiju pravi hollywoodski tretman. “Odbjegli Django” u malo čemu odstupa od prije dva desetljeća uspostavljene formule – domišljati dijalozi, crni humor, ekscentrični likovi, “cool” soundtrack i iznenadne eksplozije eksplicitnog nasilja.

Problem kod “Djanga” jest taj da je, u očiglednom nastojanju da oda počast kako nekoć prezrenim, a danas klasičnim “špageti vesternima”, tako i nekoć a i danas prezrenim “blaxploitation” filmovima, uzeo možda ne baš najsretnije vrijeme radnje kada su u pitanju Tarantinu tako drage reference na popularnu kulturu – bez filmova, televizije, gramofona, i s uglavnom nepismenim stanovništvom. Stoga se uz neke filmofilima očite reference (pojava Franca Nera, junaka originalnog “Djanga” iz 1966. godine) pojavljuju i neki povijesni anakronizmi, kao i moderna glazba koja ovakvom filmu manje “leži” od Morriconeove.

Drugi, mnogo ozbiljniji problem, je u tome što je Tarantino opet izgubio inspiraciju, pa neki od “štoseva” nisu smiješni ili su preisforsirani. Ali najviše se vidi nedostatak tragično preminule montažerke Sally Menke, zbog koje je “Django” jednostavno predug. Posljednjih pola sata – orgija osvetničkog krvoprolića – se doima na silu pokrpanim na inače zanimljivih i inteligentnih prva dva sata. Fanovi Tarantina će u ovome nesumnjivo uživati, ali ostatak publike baš i ne onako kao što sugerira njegova reputacija.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 3. veljače 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Operacija Bin Laden (2012)

Day 40
(izvor: Todd Awbrey)
OPERACIJA BIN LADEN
(ZERO DARK THIRTY)
uloge: Jessica Chastain, Jason Clark, Jennifer Ehle, Joel Edgerton, James Gandolfini
scenarij: Mark Boal
režija: Kathryn Bigelow
proizvodnja: Panorama/Annapurna Films, SAD, 2012.
trajanje: 165 '

Zamislite eskadron smrti koji, osim brojnih drugih zakona, krši međunarodno pravo i suverenitet druge države, a sve da bi njegovi pripadnici hladnokrvno likvidirali bespomoćnog starca pri čemu kao “kolateralne žrtve” padaju žene i djeca, kao i to da su informacije nužne za obavljanje te prljave rabote dobivene zvjerskim mučenjem. Sve to, s obzirom na određena povijesna iskustva, i nije tako teško zamisliti. Nije tako teško zamisliti ni da bi netko o tome snimio film. Ali je, pak, nešto teže zamisliti da bi takvo ostvarenje, umjesto da predstavlja krik zgroženog umjetnika koji počinitelje proglašava dostojnim haaške ćelije, mogao zapravo biti punokrvni akcijski triler u kome su oni prikazani kao heroji i domoljubi. To je, međutim, samo jedno od iznenađenja vezanih uz “Operaciju Bin Laden”, ostvarenje koje se može smatrati jednim od najneobičnijih, ali i najkontroverznijih kandidata za “Oscar”.

Radnja filma počinje 11. rujna 2001. godine. Stravični događaji, predočeni kroz audio-snimke žrtava, kao odgovor od strane američke vlade imaju “rat protiv terorizma” i kampanju kojom se, ne birajući sredstva, Bin Laden i njegova družina moraju privesti pravdi. Dvije godine kasnije to uključuje aktivnosti poput onih koju u zabačenom zatvoru provodi CIA-in operativac Dan (Clarke), a čiji je predmet zlosretni financijer al-Qaede izložen dugotrajnom “prijateljskom uvjeravanju” s ciljem da oda članove i buduće akcije svoje organizacije. Tome je svjedok njegova kolegica Maya (Chastain), mlada agentica koja će sljedećih nekoliko godina provesti u Pakistanu i okolici nastojeći od tako i na druge načine dobivenih informacija doznati gdje se nalazi najtraženiji bjegunac na svijetu.

Prepad na pakistansko skrovište Osame Bin Ladena je izveden 1. svibnja 2011. godine, a cjelovečernji igrani film koji taj film prikazuje je u kina došao 19. prosinca 2012. godine, dakle tek nešto od više godinu dana. Takva brzina ekranizacije novinskih naslovnica je primjerenija američkoj televizijskoj nego filmskoj produkciji. S druge strane, suradnja koju su pri izradi filma scenarist Mark Boal i redateljica Kathryn Bigelow primili od strane američkih vlasti, pa i vojnih i obavještajnih dužnosnika vezanih uz operaciju, je američke desničare uvjerila kako je riječ o jeftinom pokušaju obamističkog Hollywooda da najspektakularniji pothvat trenutnog stanara Bijele kuće iskoristi u svrhu njegove predizborne kampanje. Stvari ipak nisu onakve kakve izgledaju na prvi pogled; Bigelow i njen studio su donijeli mudru odluku da film premijerno prikažu poslije izbora. Mnogo je zanimljivije, pak, to da se protiv “Operacije Bin Laden” kuka i motika digla s ljevice, barem onda kada je postalo jasno da u njemu neće biti izostavljene scene “ručnog rada” nad zatočenim teroristima, pri čemu se sugerira da takva praksa ne samo da nije bila izolirani eksces pod Bushom, nego je, zamislite, čak i donijela praktične rezultate. Bigelow, ovjenčana “Oscarom” za dramu “Narednik James”, gdje je irački rat prikazivala neopterećena politikom, ali i “političkom korektnošću”, zbog sličnog pristupa ovoj temi prima brojne osude od pravovjernika koji su godinama vrištali zbog Abu Ghraiba i Guantanama, a danas šute zbog “predatora” i popisa za likvidaciju koji se svakodnevno pišu u Bijeloj kući. Njihovom hollywoodskom kontingentu se, između ostalog, pripisuje izostanak “oskarovske” nominacije za najbolju režiju autorici koja se smatra jednim od najvećih majstora akcijskog žanra u današnjem Hollywoodu.

Možda bi bilo zbilja previše očekivati da Bigelow u tri godine dobije još jedan kipić, ali njen film, u kome dva i pol sata radnje sa svima poznatim krajem uspijeva učiniti uzbudljivim poput najnapetijeg trilera, itekako zaslužuje pohvale i publiku. A i ne samo zbog toga; ostvarenje koje tjera na ozbiljno razmišljanje o nekim neugodnim činjenicama današnjeg svijeta je prilična rijetkost za današnji kino-repertoar.

OCJENA: 8/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 27. siječnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Gangsterski odred (2013)

poster-gangster-squad
(izvor: vhb100696)
GANGSTERSKI ODRED
(GANGSTER SQUAD)
uloge: Josh Brolin, Ryan Gosling, Sean Penn, Nick Nolte, Emma Stone
scenarij: Will Beall
režija: Ruben Fleischer
proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2013.
trajanje: 118 '

U novoproglašenom kulturnom ratu protiv vlasnika dugih i kratkih cijevi po američkim domovima, njegovi hollywoodski prvoborci ne vide ništa čudno da se u hollywoodskim filmovima taj isti alat ne samo obilato koristi, nego i promiče kao najefikasnije sredstvo za rješavanje ozbiljnih društvenih problema. Malo koji film to ilustrira kao “Gangsterski odred”, koji je upravo došao u naša kina.

Radnja, “inspirirana stvarnim događajima”, je smještena u Los Angeles 1949. godine. Kalifornijska metropola, okupana suncem i hollywoodskim glamurom doživljava ekonomski bum, ali krije i mračnu stranu čije je utjelovljenje Mickey Cohen (Penn), krvoločni židovski gangster koji je bezobzirnim nasiljem na njenim ulicama stvorio zločinačko carstvo, nedodirljivo za Cosa Nostru, a još više za lokalne vlasti čije predstavnike drži u džepu. Jedan od rijetkih poštenih čuvara zakona je novi šef policije Bill Parker (Nolte) koji je Cohenovoj strahovladi odlučio stati na kraj, ali isto tako zna tu s redovnim metodama nema izgleda. Umjesto toga kombinira načelo “na ljutu ranu ljuta trava” s gerilskom strategijom, te osniva malu postrojbu koja će prepadima na Cohenove kockarnice i pošiljke droge financijski iscrpiti njegovu organizaciju. Na njenom čelu je narednik John O’Mara (Brolin), prekaljeni veteran svjestan da ga u vlastitom gradu čekaju oružani obračuni ništa manje opasni od bitaka koje je vodio u drugom svjetskom ratu.

“Gangsterski odred” je mjesecima prije premijere stekao negativni publicitet, i to zahvaljujući “višoj sili”, odnosno tome da je scena obračuna strojnicama u prepunoj kino-dvorani, prikazana u traileru, malo previše podsjećala na stvarni pokolj u gradu Aurora. Zbog toga se hitno morala nadosnimiti nova scena a premijera pomicati iz rujna u siječanj, kada Hollywood po običaju gledateljima ubacuje “škart” materijal. Loš termin i nove zlokobne koincidencije su ovaj film unaprijed osudile na propast i loše kritike, ali i bez njih bi ostvarenje Rubena Fleischera predstavljalo ogromno razočarenje.

Los Angeles krajem 1940-ih je mjesto i vrijeme prilično omiljeno kod narcisoidnog Hollywooda, ali i prilično zahvalno ako se u njega uloži određeni talent, a o čemu svjedoči proza Jamesa Ellroya i “L.A. Confidential”. Fleischer je, na njega, pak, gotovo u potpunosti preslikao matricu Chicaga početkom 1930-ih, odnosno de Palminih “Nedodirljivih” (sadistički gangsterski vladar grada, “kreativan” pristup povijesnim činjenicama, etnički šarolika policijska ekipa uključujući geeka koji gine mučeničkom smrću, moralno besprijekoran protagonist sa savršenom riđokosom suprugom). Problem za Fleischera je u tome što on nije manirist poput de Palme, a nema ni Morriconea da pruži adekvatni soundtrack. Od svih scena će gledateljima najviše u pamćenju ostati scene intenzivnog nasilja (komadanje, sakaćenje, spaljivanje) koje iz cenzorskih razloga relativno kratko traju. Neke od akcijskih scena (poput noćne potjere automobilima) su zanimljive, ali završnica, koja uključuje obavezni obračun šakama, će uglavnom izazvati zijevanje. Ono što možda najviše bode oči jesu gotovo samoparodijski klišeji. Tako su na likove mladog policajca i Cohenove ljubavnice, ubačene samo radi obaveznog ljubavnog podzapleta, potrošeni talenti Ryana Goslinga i Emme Stone. Crni i hispanoamerički policajac u O’Marinom odredu, pak, ispunjavaju kvotu “političke korektnosti” nauštrb realističkog prikaza rasizma u tadašnjim SAD (vjerojatno da će za par godina u sličnom filmu istim likovima biti pridodani žena i otvoreni gej).

S druge strane, ovaj “Odred” nije nimalo “politički korektan” kada kao recept za uklanjanje kriminala nude policajce koji krše zakon i pri tome ubijaju, premlaćuju i sakate “društveno neprihvatljive” elemente. S obzirom na neka nama na žalost još uvijek bliska iskustva, hollywoodsko veličanje “svijetle” prošlosti vlastitog grada je dodatni razlog za veliki palac dolje.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 20. siječnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Svećenikova djeca (2013)

SVEĆENIKOVA DJECA
uloge: Krešimir Mikić, Nikša Butijer, Dražen Kühn, Marija Škaričić, Lazar Ristovski
scenarij: Mate Matišić
režija: Vinko Brešan
proizvodnja: Inter Film/Zillion, Hrvatska/Srbija, 2012.
trajanje: 92'

Slučajno ili namjerno, “Svećenikova djeca”, novi film Vinka Brešana, se prikazuje u trenutku kada eskalira s njegovoj temom blizak kulturni rat između hrvatske Vlade i Katoličke crkve. Sudeći po ranijim iskustvima, zbog kojih je Brešan postao sinonim za kršenje tabua, ali i renesansu hrvatske kinematografije, može se očekivati velika gledanost ili barem publicitet. Njemu će, doprinijeti i kontroverze i kritike svih onih kojima se Brešanovo djelo neće svidjeti iz svjetonazorskih razloga.

Za pretpostaviti je da će se među njima naći barem neke od kolega glavnog protagonista, mladog katoličkog svećenika don Florijana (Mikić) smještenog na mali dalmatinski otok. Iako je neiskusan i nepopularan, najveći izvor frustracije mu je žalosna demografska situacija u kojoj otočani umiru, a nitko se ne rađa. Rješenje dolazi u obliku genijalne ideje koju će ostvariti uz pomoć religioznog trafikanta (Butijer) – krišom buši kondome koji kupuju i koriste otočani; kada se njihovoj uroti priključi lokalni ljekarnik (Kühn) i počne činiti isto s anti-bebi pilulama, kao rezultat nastaje svima drugima neobjašnjivi baby boom. Don Florijan, međutim, nema previše vremena uživati u svom trijumfu, s obzirom da masovne trudnoće sa sobom donose neke druge probleme koji bi mogle imati i tragične posljedice.

Iako se film reklamira, i uglavnom funkcionira kao komedija, temeljen je na kazališnoj drami Mate Matišića napisanoj prije više od desetljeća, a i njegova tema, o čemu svjedoči Marinkovićeva “Glorija”, se može obraditi na nimalo vedar način. Brešan, međutim, dobro zna da ono što “pali” kod snobovske kritike obično nema neku naročitu “prođu” kod domaće publike; s druge strane, ta ista publika je spremna prihvatiti i “problematični” sadržaj ako je zamotan u celofan komedije, ma koliko on tanušan bio i bez obzira na što su, po uzoru na Hollywood, najbolji štosevi “ispucani” u traileru. Kod “Svećenikove djece” ovo potonje, za razliku od nekih drugih razvikanih hrvatskih komedija, srećom nije slučaj. Dijelom je to zbog toga što film u pojedinim scenama koristi eksplicitni jezik i prizore vezan uz aktivnosti vezane uz pravljenje djece, a dijelom zbog toga što je dalmatinsko “malo misto” previše zahvalan izvor inspiracije za humoriste. Brešan njime, slično kao u “Kako je počeo rat na mom otoku” i “Maršalu” ponovno ikonoklastički ukazuje na neke očigledne, ali prešućivane činjenice. To se prije svega odnosi na duboki i sve teže premostivi jaz između službeno proklamiranog i statistikama temeljenog katoličanstva suvremene Hrvatske i svakodnevne prakse koja ukazuje da se to isto katoličanstvo, najblaže rečeno, ne shvaća previše ozbiljno. Od toga nije pošteđena ni sama Katolička crkva, prikazana kao leglo licemjera i pervertita gdje čak i časni i dobronamjerni izuzeci na kraju učine više zla nego dobra. Brešan se od predvidljivih optužbi za anti-katoličke predrasude, s druge strane, djelomično “cijepio” scenom koja udara i po svjetovnim vlastima te sugerira da je cijela hrvatska politika, pa i najnoviji spor, zapravo, jedan veliki igrokaz koji, po običaju, glumcima pruža daleko više užitka nego publici.

Brešan je u svom posljednjem filmu dodatno “ispeglao” svoj redateljski stil, tako da “Djeca” izgledaju bitno drukčije i urednije od “Otoka” i “Maršala”. Njegovoj efektnosti je prilično doprinio i vrhunski casting (uključujući jedan njegov “nedomoljubni” detalj koji će dići kosu na glavi dežurnim brojačima krvnih zrnaca), ali je najbolji “glumac” bez svake sumnje otočko mjesto Prvić Šepurine čije lokacije izgledaju poput salivenih za ovakvu vrstu filma. Brešan je u film unio sve prave sastojke za punokrvni hrvatski filmski klasik – osim, dakako završnice, koja izgleda isforsirana i zalutala iz nekog drugog filma. Zbog nje se “Djeca” doimaju gotovo tragično nedovršenim ostvarenjem. Usprkos toga, zaslužuju biti gledana, a što je nešto s čime se, barem donedavno, malo koji hrvatski film smio pohvaliti.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 13. siječnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Jack Reacher (2012)

LPL Flix
(izvor: Lester Public Library)
JACK REACHER
uloge:  Tom Cruise, Rosamund Pike, Werner Herzog, Robert Duvall, Alexia Fast, Joseph Sikora
scenarij: Christopher McQuarrie
režija: Christopher McQuarrie
proizvodnja: Paramount Pictures, SAD, 2012.
trajanje: 130 '

Pokolj školske djece u Connecticutu je od strane američkih salonskih ljevičara iskorišten za još jedan križarski pohod, ovog puta protiv vatrenog oružja u legalnom posjedu građana. U kampanju za njihovo oduzimanje su se, dakako, uključile i hollywoodske glumačke veličine, što uključuje propagandni spot gdje nastupaju glumci koji slavu, popularnost i bogatstvo duguju upravo filmovima gdje su kao protagonisti  ne samo posjedovali nego koristili isto ono vatreno oružje koje se nastoji ukloniti u stvarnom životu. Jedan od takvih filmova je i “Jack Reacher”, ekranizacija “Jedan hitac”, devetog iz serije od 17 romana o istoimenom usamljenom istjerivaču pravde.

Film započinje scenom, koja je s obzirom na određene sličnosti sa tekućim događajima, izazvala razumljivu nelagodu i antipatije američkih kritičara. Snajperist na ulicama Pittsburgha hladnokrvno ubija pet nedužnih prolaznika, a nakon čega policija brzo pronalazi počinitelja u liku vojnog veterana Jamesa Barra (Sikora). On iz pritvora u pomoć poziva Jacka Reachera (Cruise), bivšeg vojnog policajca i vrhunskog istražitelja kojeg je upoznao u Iraku. Na užas njegove odvjetnice Helen Rodin (Pike), Reacher je uvjeren da je Barr kriv i s njom surađuje samo zato da bi osigurao smrtnu presudu. Njegovom oku, međutim, ne mogu pobjeći neki od detalja zločina koji ukazuju na pozadinu mnogo složeniju od krvoločnog pojedinca. Kada se ispostavi da je stao na žulj na zločinačkoj organizaciji, prisiljen je demonstrirati i neke ne-detektivske vještine, ali i odlučnost da istjera pravdu čak i ako je pri tome prisiljen kršiti zakon.

Čak i da nije bilo tragične koincidencije sa stvarnim zločinima, “Jack Reacher” bi zbog samog koncepta bio dočekan na zub od “politički korektnih” kritičara. Publika, naime, treba navijati za “privatnika” koji preuzima u zakon u svoje ruke, uključujući posao krvnika. Kada to rade stripovski superheroji, tu neugodnu činjenicu kriju kričavi kostimi i fantastični CGI efekti; “Jack Reacher” je, s druge strane, mnogo bliži stvarnom svijetu, ili barem “olovnim” 1970-im kada je Charles Bronson revolverom tamanio ulične barabe. Možda ga je takvim namjeravao učiniti scenarist i režiser Christopher McQuarrie, dobitnik “Oscara” za “Privedite osumnjičene”, ali su se toj namjeri ispriječila današnja hollywoodska pravila.

Po njima u potencijalnom početku unosne franšize naslovnu ulogu mora tumačiti već etablirana zvijezda. A među njima danas baš i nema ličnosti eastwoodovskog kalibra; Tom Cruise, koji je bijes poklonika književnog lika izazvao time što je od njega mnogo niži, se trudi, ali ne previše. Još važniji uteg oko vrata “Reacheru” je potreba za niskim cenzorskim rejtingom PG-13 zbog kojeg je značajno ublaženo i ušminkano nasilje, a film izgubio nužnu dozu realizma. McQuarrie ga, pak, dodatno opterećuje nepotrebnim “sapunskim” komplikacijama (odvjetnici je suparnik u sudnici vlastiti otac), dok je razrješenje velikog misterija sasvim predvidljivo i telegrafirano na samom početku. Da se gledatelji ne trebaju nadati klasiku ukazuje i angažman Rosamund Pike, specijalistice za nezahvalne uloge; ona u filmu “Jack Reacher” će joj najbolje biti upamćena po dekolteu.

S druge strane, ako se “Jacku Reacheru” priđe bez nekih pretjeranih očekivanja, on izgleda kao solidan žanrovski proizvod, pogotovo nakon usporedbe s nekim drugim pokušajima pretakanja popularnih knjiga na veliki ekran. McQuarrie je režirao nekoliko efektnih scena, od kojih se ističe ona na početku, a i dio glumačke postave je obavio dobar posao. Werner Herzog se dobro zabavljao u ulozi demonskog negativca, isto kao i Robert Duvall u rijetkoj prilici za akcijske scene sa osam “banki”.  Dobar dojam je ostavila i Alexia Fast u maloj, ali efektnoj ulozi “loše” cure iz susjedstva. Zbog svega ovoga “Jack Reacher” zaslužuje publiku, ali ne i neke velike nade u nastavak.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 5. siječnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Hobit: Neočekivano putovanje (2012)

At the Movies ~ The Hobbit, An Unexpected Jour...
(izvor: e r j k p r u n c z y k)
HOBIT: NEOČEKIVANO PUTOVANJE
(THE HOBBIT: AN UNEXPECTED JOURNEY)
uloge: Martin Freeman, Richard Armitage, Ian McKellen, Andy Serkis
scenarij: Peter Jackson, Phillippa Boyens, Fran Walsh & Gugliermo del Toro
režija: Peter Jackson
proizvodnja: New Line Cinema/MGM, SAD, 2012.
trajanje: 169 '

Hollywood ponekad kao da želi stvoriti antipatiju prema filmovima prije nego što ih itko uopće pogleda. Takav primjer bi mogao biti “Hobit”, odnosno ekranizacija popularnog Tolkienovog romana i prednastavak trilogije “Gospodara prstena”, jedne od najuspješnijih filmskih serija svih vremena. Projekt koji se pripremao godinama i koga su poklonici Tolkienove proze čekali kao ozebli sunce je, međutim, kod dijela publike unaprijed stvorio gorak okus u ustima. Razlog je u tome što je relativno kratki roman, svojevremeno adaptiran kao dječja kazališna predstava i animirani TV-film od 77 minuta, postao nova trilogija čiju epsku dužinu sugerira i tri sata prvog filma “Neočekivano putovanje”. Takva odluka bi se mogla prije svega protumačiti pohlepom, odnosno nastojanjem da se, po uzoru na “Harryja Pottera” i “Sumrak”,  od publike maksimalno izmuze novac razbijajući narativnu cjelinu romana na dva ili više filmskih dijelova. Kod “Hobita” bi tolkienovski puristi to mogli shvatiti kao svetogrđe, a iskusnim gledateljima predstavlja rizik “razvodnjavanja” originalne priče i ubacivanja materijala kojemu tamo nije mjesto.

Režiser Peter Jackson, te njegovi ko-scenaristi Phillippa Boyens, Fran Walsh i Gugliermo del Toro su novi film na samom početku odlučili usidriti uz prethodnu trilogiju i njenog protagonista Froda Bagginsa tako što kao naratora koriste ostarjelog strica Bilba (Holm), koji priča svoju znamenitu pustolovinu. Radnja se potom prebacuje šezdeset godina u prošlost, kada mladog hobita Bilba (čiji lik tumači Martin Freeman), posjećuje čarobnjak Gandalf (McKellen) i nudi mu da se priključi skupini patuljaka i pomogne im oteti zlato od zmaja Smauga. Kao i svi hobiti, Bilbo je nesklon napustiti mirnu i pitomu Pokrajinu, ali ga na kraju ipak savlada žeđ za pustolovinu te se priključi družini na čelu sa Thorinom Hrastoštitom (Armitage). Zajedno sa njima će se morati suprotstaviti svakojakim opakim stvorenjima kao što su trolovi, goblini, orkovi, ali i opaki Gollum (Serkis).

Iako iza stvaranja nove trilogije nesumnjivo stoje financijski motivi, Jacksonu se ne može osporiti da radi nešto što uistinu voli. “Hobit” je za njega predstavljao sjajnu priliku da Tolkienov čarobni svijet ponovno pretoči na veliko platno i na taj način ponovi svoj magnum opus. Također je ponovno trebalo demonstrirati njegovo majstorstvo u baratanju najsuvremenijom tehnologijom specijalnih efekata, pogotovo nakon što su njegovi raniji filmovi – “King Kong” nezasluženo i “Ljupke kosti” zasluženo – predstavljali podbačaj. Neumitne usporedbe prethodne trilogije s novom će, pak, pažnju skrenuti i na korištenje 3D tehnologije, ovaj put kombinirane s revolucionarnom tehnikom 48 slika u sekundi. Njihov efekt je uistinu dojmljiv ali i dvojak – “Neočekivano putovanje” s jedne strane izgleda hiperrealistično, čak i najspektakularnijim scenama; u nekim scenama, pogotovo intimnije prirode, izgleda poput jeftine TV-drame.

No, bez obzira na svu vizualnu raskoš, “Neočekivano putovanje” se ne može riješiti svog konceptualnog problema, izazvanog potrebom da se kratki roman rastegne na (pretpostavljenih) devet sati filma. Jackson i njegov scenaristički tim se sa time bore kroz dugotrajne scene uvoda, jednako dugotrajno nagovaranje Bilba da na krene na putovanje (koje počinje negdje nakon sat vremena), ali i ubacivanjem scena i likova vezanih uz “Gospodar prstenova” ili “kreativno” sklepanih od Tolkienovih fusnota i apokrifnog materijala. Usprkos svih tih napora, “Neočekivano putovanje” svejedno stvara dojam razvučenosti koji nije predstavljao problem za prethodnu sagu. S druge strane, talent, ali i entuzijazam glumačke ekipe, koji se vjerojatno može mjeriti s entuzijazmom najzagriženijih “tolkienovaca”, su razlog zašto (barem zasad) “Hobit” ne izgleda onako razočaravajuće kao što je svojevremeno izgledao zloglasni prednastavak “Ratova zvijezda”.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 21. prosinca 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Kraljevska afera (2012)

A Royal Affair clip
(izvor: Anz-i)
KRALJEVSKA AFERA
(EN KONGELING AFFAERE)
uloge: Mads Mikkelsen, Alicia Vikander, Mikkel Boe Følsgaard, David Dencik, Trine Dynholm
scenarij: Nikolaj Arcel & Rasmus Heisterberg
režija: Nikolaj Arcel
proizvodnja: Zentropa, Danska/Švedska/Češka, 2012.
trajanje: 137 '

Opravdanost kineske kletve o “zanimljivim” vremenima možda najbolje ilustriraju zemlje sjeverne Europe – koje služe kao uzor južnijim dijelovima kontinenta, a čija je povijest u posljednjih par stoljeća uglavnom lišena događaja o kojima se pjeva uz gusle ili snimaju hollywoodski spektakli. U slučaju Danske izuzetak od tog pravila jesu događaji iz druge polovice 18. stoljeća, koji za povijest te zemlje predstavljaju najbliži ekvivalent revolucije. Iako ne tako poznati kao kasniji metež u Americi i Francuskoj, dosad su poslužili kao predložak najmanje tri filma, od kojih je tek posljednji, Kraljevska afera Nikolaja Arcela, snimljen u danskoj produkciji.

Radnja započinje godine 1766. kada engleska princeza Caroline Mathilde (Vikander) odlazi u Dansku kako bi se udala za tamošnjeg mladog kralja Kristijana VII (Følsgaard). Uskoro se ispostavi kako njenom mužu, najblaže rečeno, nisu sve daske u glavi, a da je nova domovina zadrto mjesto kojim, manipulirajući bolesnim kraljem, tiranski vlada klika aristokrata i luteranskih fundamentalista. Kada se kraljevo stanje pogorša, kao njegov novi liječnik je imenovan dr. Struensee (Mikkelsen), Nijemac koji je s oduševljenjem prihvatio liberalne ideje Prosvjetiteljstva. On postupno stiče kraljevo povjerenje, ali i naklonost kraljice, koja dijeli njegove stavove, a potom i krevet. Struensee zahvaljujući tome počinje manipulirati sa svojim pacijentom, postaje njegov glavni savjetnik i de facto vladar, te donosi niz dalekosežnih liberalnih reformi. Kada se veza s kraljicom razotkrije, tako stvoreni skandal koriste reakcionari na čelu s Guldbergom (Dencik).

Arcel i njegov ko-scenarist Rasmus Heisterberg su najpoznatiji po radu na scenariju za “Muškarci koji mrze žene”, švedsku ekranizaciju romana Stiega Larssona. “Kraljevska afera”, smještena u daleko povijesno razdoblje, se doima bitno drukčijim filmom. Uz raskošne kostime i češke lokacije koji uspješno “glume” aristokratske dvorce i pred-industrijski Kopenhagen, film odlikuje hladni, asketski, ali i vrlo disciplinirani stil režije koji publici pruža dovoljno prilika da pohvata sve konce radnje i likova. Iako će zbog toga nekima izgledati predug, kulturne razlike, etničke napetosti, ideološki sukobi, seksualne i političke intrige su uspješno predočene u “Kraljevskoj aferi”.

Arcelu je od velike pomoći bila i mala, ali prilično impresivna ekipa sastavljena od danskih glumaca, uključujući mnoga lica poznata poklonicima kultne danske TV-serije “Ubojstvo”. Najveće ime je svakako Mads Mikkelsen, najpoznatiji po ulozi negativca Le Chiffrea u “Casino Royaleu”; njegov lik Struenseea, u kome prikazuje inteligentnog vizionara koji usprkos svojem lukavstvu pada kao žrtva ljudske nesavršenosti je prilično dojmljiv. Na kraju ga, pak, ipak zasjenjuje mladi debitant Mikkel Følsgaard koji kao “prolupali” kralj, usprkos svim svojim ekscesima na kraju uspije pridobiti simpatije publike, odnosno predstaviti se kao žrtva režima kome je nominalno na čelu. U tome svemu je, pak, najgore prošla švedska glumica Alicia Vikander, kojoj je scenario udijelio ulogu naratora, a koja izgleda kao svojevrsna drugorazredna kopija Keire Knightley i kojoj uglavnom nedostaje “kemije” u scenama s Mikkelsenom.

Arcel je od castinga daleko uspješniji u scenama u kojima kroz detalje ove relativno slabo poznate priče pruža odraz kasnijih, mnogo poznatijih i tragičnijih događaja, odnosno vječne istine o tome kako vlast kvari, a revolucija jede svoju djecu. Možda tome najbolje služe scene koje stereotipove vezane uz juriš na Bastillu i giljotine potpuno izvrću u svjetonazorskom smislu. Iako će dojam pokvariti epilog kojim se pokušava isforsirati nekakav happy end, “Kraljevska afera” je film koji zaslužuje pohvale govoreći kako se neke stvari možda i nisu toliko promijenile u posljednjih četvrt milenija.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 14. prosinca 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)