Draxblog VI

Početna » Kultura » Film » RECENZIJA: Svećenikova djeca (2013)

RECENZIJA: Svećenikova djeca (2013)

Follow Draxblog VI on WordPress.com
SVEĆENIKOVA DJECA
uloge: Krešimir Mikić, Nikša Butijer, Dražen Kühn, Marija Škaričić, Lazar Ristovski
scenarij: Mate Matišić
režija: Vinko Brešan
proizvodnja: Inter Film/Zillion, Hrvatska/Srbija, 2012.
trajanje: 92'

Slučajno ili namjerno, “Svećenikova djeca”, novi film Vinka Brešana, se prikazuje u trenutku kada eskalira s njegovoj temom blizak kulturni rat između hrvatske Vlade i Katoličke crkve. Sudeći po ranijim iskustvima, zbog kojih je Brešan postao sinonim za kršenje tabua, ali i renesansu hrvatske kinematografije, može se očekivati velika gledanost ili barem publicitet. Njemu će, doprinijeti i kontroverze i kritike svih onih kojima se Brešanovo djelo neće svidjeti iz svjetonazorskih razloga.

Za pretpostaviti je da će se među njima naći barem neke od kolega glavnog protagonista, mladog katoličkog svećenika don Florijana (Mikić) smještenog na mali dalmatinski otok. Iako je neiskusan i nepopularan, najveći izvor frustracije mu je žalosna demografska situacija u kojoj otočani umiru, a nitko se ne rađa. Rješenje dolazi u obliku genijalne ideje koju će ostvariti uz pomoć religioznog trafikanta (Butijer) – krišom buši kondome koji kupuju i koriste otočani; kada se njihovoj uroti priključi lokalni ljekarnik (Kühn) i počne činiti isto s anti-bebi pilulama, kao rezultat nastaje svima drugima neobjašnjivi baby boom. Don Florijan, međutim, nema previše vremena uživati u svom trijumfu, s obzirom da masovne trudnoće sa sobom donose neke druge probleme koji bi mogle imati i tragične posljedice.

Iako se film reklamira, i uglavnom funkcionira kao komedija, temeljen je na kazališnoj drami Mate Matišića napisanoj prije više od desetljeća, a i njegova tema, o čemu svjedoči Marinkovićeva “Glorija”, se može obraditi na nimalo vedar način. Brešan, međutim, dobro zna da ono što “pali” kod snobovske kritike obično nema neku naročitu “prođu” kod domaće publike; s druge strane, ta ista publika je spremna prihvatiti i “problematični” sadržaj ako je zamotan u celofan komedije, ma koliko on tanušan bio i bez obzira na što su, po uzoru na Hollywood, najbolji štosevi “ispucani” u traileru. Kod “Svećenikove djece” ovo potonje, za razliku od nekih drugih razvikanih hrvatskih komedija, srećom nije slučaj. Dijelom je to zbog toga što film u pojedinim scenama koristi eksplicitni jezik i prizore vezan uz aktivnosti vezane uz pravljenje djece, a dijelom zbog toga što je dalmatinsko “malo misto” previše zahvalan izvor inspiracije za humoriste. Brešan njime, slično kao u “Kako je počeo rat na mom otoku” i “Maršalu” ponovno ikonoklastički ukazuje na neke očigledne, ali prešućivane činjenice. To se prije svega odnosi na duboki i sve teže premostivi jaz između službeno proklamiranog i statistikama temeljenog katoličanstva suvremene Hrvatske i svakodnevne prakse koja ukazuje da se to isto katoličanstvo, najblaže rečeno, ne shvaća previše ozbiljno. Od toga nije pošteđena ni sama Katolička crkva, prikazana kao leglo licemjera i pervertita gdje čak i časni i dobronamjerni izuzeci na kraju učine više zla nego dobra. Brešan se od predvidljivih optužbi za anti-katoličke predrasude, s druge strane, djelomično “cijepio” scenom koja udara i po svjetovnim vlastima te sugerira da je cijela hrvatska politika, pa i najnoviji spor, zapravo, jedan veliki igrokaz koji, po običaju, glumcima pruža daleko više užitka nego publici.

Brešan je u svom posljednjem filmu dodatno “ispeglao” svoj redateljski stil, tako da “Djeca” izgledaju bitno drukčije i urednije od “Otoka” i “Maršala”. Njegovoj efektnosti je prilično doprinio i vrhunski casting (uključujući jedan njegov “nedomoljubni” detalj koji će dići kosu na glavi dežurnim brojačima krvnih zrnaca), ali je najbolji “glumac” bez svake sumnje otočko mjesto Prvić Šepurine čije lokacije izgledaju poput salivenih za ovakvu vrstu filma. Brešan je u film unio sve prave sastojke za punokrvni hrvatski filmski klasik – osim, dakako završnice, koja izgleda isforsirana i zalutala iz nekog drugog filma. Zbog nje se “Djeca” doimaju gotovo tragično nedovršenim ostvarenjem. Usprkos toga, zaslužuju biti gledana, a što je nešto s čime se, barem donedavno, malo koji hrvatski film smio pohvaliti.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 13. siječnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)


1 komentar

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

Kategorije

Arhive

Postovi na Twitteru

Kalendar

Travanj 2013
P U S Č P S N
« ožu.   svi. »
1234567
891011121314
15161718192021
22232425262728
2930  
%d bloggers like this: