Oznaka: Filmske recenzije

RECENZIJA: Atlas oblaka (2012)

In 8 Kinos deutschlandweit wurde die Cloud Atl...
(izvor: o2 in Deutschland)
ATLAS OBLAKA
(CLOUD ATLAS)
uloge: Tom Hanks, Hale Berry, Jim Broadbent, Hugo Weaving, Jim Sturgess, Donna Bae, Ben Whishaw
scenarij: Lana Wachowski, Tom Tykwer, Andy Wachowski
režija: Lana Wachowski, Tom Tykwer, Andy Wachowski
proizvodnja: X-Filme Creative Pool/Anarchos Productions, Njemačka, 2012.
trajanje: 171 '

U ovom trenutku je teško je reći koji će film ove godine biti najbolji ili komercijalno najuspješniji, ali se, s druge strane, relativno lako može pretpostaviti koji će biti najambiciozniji. Ta čast, po svemu sudeći, pripada “Atlasu oblaka”, ostvarenju koje po mnogo čemu predstavlja namjerni otklon od svega onoga što se obično podrazumijeva pod suvremenom kino-ponudom. Film se temelji na istoimenom romanu britanskog pisca Davida Mitchella, djelu hvaljenom zbog nekonvencionalnog miješanja različitih književnih stilova, a za koje je sam autor tvrdio da ga je nemoguće pretočiti na veliki ekran. Hollywood se, po običaju, klonio tako nezahvalne misije, ali je 100 milijuna dolara nekako pronašlo put do alternativniuh producenata tako da je Njemačka dobila svoj prvi moderni blockbuster. Tom Tykwer, njemački filmaš proslavljen s “Trči, Lola, trči” je, pak, zaključio da je zadatak previše za jednog čovjeka, pa je u pomoć kao ko-autore pozvao brata i sestru (bivšu braću) Wachowsky. Rezultat takve neuobičajene kreativnosti je spektakl koji jednako lako može postati i remek-djelo i sramotni fijasko.

“Atlas oblaka” ima relativno složenu radnju sastavljenu od šest naizgled nepovezanih priča smještenih u različita razdoblja. Prva od njih se odvija sredinom 19. stoljeća na Pacifiku kojim putuje mladi američki pravnik (Sturgess). Druga priča je smještena u Englesku 1936. i prati tragičnu sudbinu talentiranog gay skladatelja (Wishaw). Treća priča se odvija 1973. u San Franciscu i prikazuje kako novinarka (Berry) razotkriva veliku zavjeru. Četvrta priča je smještena u suvremeni London gdje ostarjeli izdavač (Broadbent) bježeći pred gangsterima upada u još veće probleme. Peta priča se događa u Koreji 22. stoljeća i prikazuje klonovsku radnicu (Bae) upetljanu u ustanak protiv distopijskog režima. Posljednja priča se dešava u post-apokaliptičnom 24. stoljeću na otoku gdje primitivni domorodac (Hanks) pokušava svoje pleme sačuvati od neprijatelja.

Za razliku od romana, koji je kao vezivno tkivo između različitih zapleta koristio metodu “priče u priči” a rasplete izlagao obrnutim kronološkim redom, film odaje nešto konvencionalniji pristup. Radnja ide u očekivanom smjeru, naizmjence se prebacujući u različite epohe; talent troje redatelja je, međutim, više nego dovoljan da spriječi zbrku kod redatelja. Različite priče, pak, daju priliku za ne samo stilske nego i žanrovske varijacije, pa tako “Atlas oblaka” funkcionira i kao spielbergovska povijesna pustolovina, melankolična melodrama u stilu Merchant-Ivoryja, politički triler iz 1970-ih, suvremena crna komedija i blještavi SF-spektakl. Takav pristup zna bitno promijeniti ton filma i rezultirati s neujednačenom kvalitetom, ali publika će uglavnom biti vezana za likove i nastojati otkriti što će se na kraju s njima dogoditi.

Problem “Atlasa oblaka” jest prije svega u tome što, usprkos sve svoje nekonvencionalnosti, autori ipak nemaju dovoljno povjerenja u gledatelje. Tako se povezanost različitih priča – kojima je zajednički motiv borba za slobodu – mora dodatno “podmazati” ne samo eksplicitnim replikama nego i, u najmanju ruku, nimalo suptilnim castingom. Glavni glumci se, naime, pojavljuju u gotovo svim segmentima tumačeći ne samo različite likove, nego i pripadnike različitih rasa, spolova i moralnog određenja. Iako je nekim glumcima, poput Hanksa, to prilika da se sjajno zabavljaju , u većini slučajeva to rezultira s grotesknim pojavama pod tonama šminke uslijed čega “Atlas oblaka” počinje sličite na vlastitu samoparodiju. To se posebno ističe u pretposljednjem segmentu, gdje su glumci prisiljeni tumačiti Azijate, a što je dovelo i do optužbi za rasizam od strane dežurnih čuvara “političke korektnosti”. S druge strane, iako visoke ambicije nisu bile ispunjene, “Atlas oblaka” zaslužuje publiku samo i zbog toga što su njegovi autori pokazali hrabrost.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 7. prosinca 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Argo (2012)

Ben Affleck en Argo
(izvor: xornalcerto)
ARGO
uloge: Ben Affleck
scenarij: Ben Affleck, Bryan Cranston, Victor Garber, Alan Arkin, John Goodman
režija: Ben Affleck
proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2012.
trajanje: 120 '

Malo koja priča iz današnjeg Hollywooda predstavlja tako ugodno iznenađenje kao transformacija Bena Afflecka od propadajućeg glumca u više nego uspješnog režisera. Teško se moglo pretpostaviti da će bivši momak Jennifer Lopez i brat daleko talentiranijeg Caseya Afflecka pronaći sebe iza kamere i osvojiti dotle neprijateljsku kritiku. Bilo je još teže očekivati da će ličnost vezana uz zloglasni “Gigli” danas postati jedan od favorita za “Oscara”. A upravo takva se stvar dogodila s filmom “Argo”, mezimcem američke kritike koji se upravo počeo prikazivati u našim kinima.

Radnja filma se temelji na stvarnim događajima vezanim uz jednu od najtraumatičnijih epizoda novije američke povijesti. Sve počinje u jesen 1979. u Teheranu, nekoliko mjeseci nakon revolucije u kojoj je zbačen proamerički iranski šah. Bijes naroda novi islamistički vlastodršci usmjeravaju prema SAD koja je omrznutom monarhu dala utočište, a američko veleposlanstvo postaje metom prosvjednika koji u njega provaljuju i osoblje uzimaju kao taoce. U nastaloj gužvi šestoro američkih diplomata uspjeva pobjeći te na kraju pronaći utočište u rezidenciji kanadskog veleposlanika Kena Taylora (Garber). Međutim, kako dani prolaze, tako je sve vjerojatnije da će ih iranski revolucionari locirati i zatvoriti, a možda i likvidirati kao špijune. Zbog toga CIA odlučuje organizirati akciju spašavanja koja je povjerena iskusnom operativcu Tonyju Mendezu (Affleck). On dolazi na genijalnu ideju da bjeguncima da lažni identitet kanadskih članova filmske ekipe koja navodno snima SF-spekatkl po imenu “Argo” u Iranu. Kako bi obmana bila što uvjerljivija, preko svojih veza u Hollywoodu organizira promociju nepostojećeg filma.

Priča o spašavanju američkih diplomata, koja je već bila ekranizirana kao kanadski TV-film 1981. godine, na prvi pogled se doima kao neobičan i potencijalno riskantan projekt za Afflecka čija su prethodna dva, prilično hvaljena, filma (“Nestala bez traga” i “Grad lopova”) bila smještena u milje njegovog rodnog Bostona. Affleck se, međutim, hrabro nosio s tim izazovom i ako se nešto filmu nešto treba zamjeriti, onda to definitivno nije režija. Ono što posebno upada u oči jest izuzetan trud da se što vjernije rekonstruira svijet prije tri desetljeća, a što ne uključuje samo frizuru, odjeću i rekvizite, nego čak i logo “Warner Brosa” na samom početku filma. Affleck također spretno koristi i dokumentarne snimke kako bi radnji filma i teškim odlukama koje moraju donijeti protagonisti dao prikladan kontekst. Pronađene su i turske lokacije koje uvjerljivo “glume” Teheran. Autentičnost je posebno naglašena na samoj odjavnoj špici kada se likovi i neke od najupečatljivijih scena filma pojavljuju uz fotografije stvarnih ličnosti i događaja.

Status oskarovskog favorita “Argo”, pak, velikim dijelom uživa i zbog razloga koji nemaju previše veze s njegovom tehničkom kvaliteta. Prije svega su to aktualni događaji vezani uz Bliski istok, odnosno nuklearna kriza i špekulacije da bi se SAD vojnim napadom barem djelomično osvetile Iranu za jedno od najvećih poniženja u svojoj povijesti. Drugi, a možda još važniji razlog, jest i to da ova priča Hollywood predstavlja u najboljem mogućem svjetlu, odnosno pokazuje kako tamošnji filmaši znaju biti besprijekorni domoljubi, odnosno svoje opsjenarske vještine iskoristiti u plemenite svrhe spašavanja ljudskih života. Affleck i njegov scenarist Chris Terrio, s druge strane, paze da previše ne skrenu u vode američkog šovinizma, pa su iranski revolucionari prikazani kao inteligentan protivnik. Taj dojam, međutim, značajno kvari dramatična završnica za koju je malo previše očito da predstavlja “kreativni” tretman činjenica koje su u stvarnom životu bile daleko banalnije. Usprkos toga, “Argo” je film koji zaslužuje preporuke, a “Oscar” u Affleckovim rukama ne bi trebao biti prevelika nepravda.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 28. studenog 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Praskozorje 2. dio (2012)

Series City magazine #4 with Twilight Robert P...
(izvor: fanfreluche_designs)
PRASKOZORJE 2. DIO
(THE TWILIGHT SAGA: BREAKING DAWN PART2)
uloge: Kristen Stewart, Robert Pattinson, Taylor Lautner, Ashley Greene, Michael Sheen
scenarij: Melisa Rosenberg
režija: Bill Condon
proizvodnja:  Summit Entertainment, SAD, 2012.
trajanje:  115'

 

Nezahvalno je praviti prognoze, ali se čini kako će peti film iz “Sumrak Sage” od strane kritičara biti proglašen najboljim. Ako se to zbilja dogodi, postoji prilično jednostavno objašnjenje za takvu blagonaklonost. “Praskozorje 2. dio” je, naime, posljednji film iz serije, pa će mnogi kritičari, koji su prethodne četiri godine stoički morali trpjeti kako im horde “twiharda” i hollywoodska propagandna mašinerija profesiju izvrgavaju ruglu, u svojim recenzijama pronalaziti odraz olakšanja što je noćna mora zvana “Sumrak”, konačno završena.

 

To iskustvo je bilo duže nego što sugerira sam broj romana Stephenie Meyer po kojima su snimani filmovi iz serije. Posljednji od njih, “Praskozorje”, je, po sada već ustaljenom hollywoodskom običaju maksimiziranja profita, pretvoren u dva umjesto jednog cjelovčernjeg filma. Drugi film počinje nedugo nakon ključnog događaja u sagi – rađanja djevojčice Renesmee Cullen (Foy), zbog koga je njena majka Bella Swann Cullen (Stewart) bila primorana pretvoriti se u vampira od strane svog supruga Edwarda (Pattinson). Radnja prati kako se protagonistica suočava s novostvorenom situacijom, bilo da je riječ o novoj fizičkoj snazi, bilo potrebi da nauči kontrolirati žeđ za krvlju, bilo nekim neugodnim odlukama vezanim uz njenu bivšu ljudsku obitelj. Dijete radi kojeg je toliko toga žrtvovala, pak, zadržalo je svoju ljudsku prirodu, ali i dobilo neobične osobine poput brzog rasta. Time na sebe skreće pažnju Volturija, vampirskih vlastodržaca čiji vođa Aro (Sheen) u Renesmee vidi moguću opasnost po sve vampire. Bella i njeni prijatelji, uključujući vukodlaka Jacoba (Lautner), odlučuju se pripremiti za eventualni sukob, odnosno pokušaj Volturija da uklone Renesmee.

 

“Praskozorje” je snimano u komadu, pa su manje-više svi kadrovi ranijeg nastavka ostali isti – režiser Bill Condon, scenaristica Melissa Rosenberg i, dakako, glumačka postava u kojoj je Taylor Lautner, usprkos degradirane uloge, opet zasjenio Roberta Pattinsona i Kristen Stewart koji izgledaju umorno tumačeći iste, isprazne, nezanimljive i antipatične likove. Drugi dio “Praskozorja”, međutim, izgleda bitno drukčije od prvog, a objašnjenje za to bi se dijelom moglo pronaći upravo u tome što se s njime saga završava. Film je razvučen, ali je konačnost radnju učinila kompaktnijom. Početni dio filma, u kojem se gledatelji upoznaju s novom vampirskom stvarnošću nove junakinje, služi ne samo kao svojevrsna predigra za spektakularni finale, nego i autorima dozvoljava da se barem na trenutak opuste. U njemu tako ima najviše scena s onim što je cijeloj “Sagi” bolno nedostajalo – humora; ovdje se na trenutak doima da su Condon, Rosenberg i družina postali toliko svjesni nedostataka cijelog projekta pa ga samoparodiraju.

 

“Praskozorje” ponovno postaje ozbiljno kada aktualnim postaje glavni zaplet, odnosno obračun protagonista s Volturijima. Nastojeći se pripremiti za njega, Cullenovi i njihova družina u pomoć pozivaju svoje vampirske prijatelje sa svih strana svijeta. To je prilika da se u priču uvede cijeli niz likova različitog etničkog podrijetla i odrastanja u različitim povijesnim razdobljima; scene u kojima oni prepričavaju svoje ratničke priče, pak, samo podsjećaju koliko su protagonisti nezanimljivi i potrošeni. Condon se na kraju gotovo iskupljuje za razočarenje prethodnog nastavka kada od velikog međuvampirskog obračuna na kraju napravi epsku bitku koja sadrži za “sumrakovske” standarde neočekivano eksplicitne scene nasilja i visoki bodycount. Dobar dojam, kome je dosta pomogao prilično raspoloženi Michael Sheen kao napola poludjeli negativac, preživljava čak i jeftini narativni obrat. Međutim, kada se na odjavnoj špici počnu pojavljivati svi likovi iz “Sage”, publika će se podsjetiti kako ovaj film izgleda dobar samo zato jer su prethodna četiri bila izuzetno loša. Za napraviti takvu usporedbu je potrebna žrtva koja se ne isplati.

 

OCJENA: 4/10

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 20. studenog 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

 

RECENZIJA: Elles (2011)

Elles
Elles (izvor: Mirka23)
ELLES
uloge: Juliette Binoche, Joanna Kulig, Anaïs Demoustier
scenarij: Malgorzata Schumowska & Tyne Birckel
režija: Malgorzata Schumowska
proizvodnja: Zentropa, Francuska/Poljska/Njemačka, 2011.
trajanje: 95'

Ishod prošli tjedan završenih izbora u SAD je u lijevim, liberalnim i “hip” krugovima širom svijeta izazvao ekstazu ne samo zbog pobjede njihovog mesijanskog kandidata, nego i zbog konačne potvrde da je povijest na njihovoj strani. Amerikanci, nekoć izlagani prijeziru i poruzi zbog svoje zatucanosti, su konačno progledali i po prvi put na referendumima legalizirali homoseksualne brakove, a izborni gubitnik najviše stradao upravo zbog svog odnosa prema ženskoj seksualnosti. Postavlja se, međutim, pitanje hoće li ta “nova normalnost” suvremenog zapadnog svijeta u kojoj seksualna revolucija postaje permanentna stvoriti nove probleme i nove dileme. Neke od njih bi mogao istražiti francusko-njemačko-poljski film “Elles” koji se prikazuje u našim kinima.

Naslov na francuskom znači “one”, a u pitanju je igra riječi koji se odnosi na “Elle”, popularni ženski časopis za koga radi protagonistica, novinarka Anne (Binoche). Na prvi pogled, njen život izgleda kao oličenje današnjih ženskih ideala – ne samo što je materijalno situirana, nego je i uspješnu profesionalnu karijeru pomirila s ulogom supruge i majke. Da to ne mora uvijek biti slučaj, svjedoči i situacija kada mora pripremiti večeru za poslovne partnere svog muža, a istovremeno dovršiti članak na temu prostitucije. Kroz “flashbackove” se prikazuje kako je taj članak pripremila intervjuirajući dvije djevojke koje je pronašla preko oglasa. Obje su studentice koje su se najstarijim zanatom počele baviti iz financijskih razloga – Lola (Demoustier) kako bi otplatila studij književnosti, a Poljakinja Alicja (Kulig) jer nikako nije mogla naći stan. Iako su njih dvije bitno različite po izgledu i temperamentu, poslovna iskustva su im slična; njihovo opisivanje, pak, kod Anne budi davno zatomljene osjećaje i spoznaju kako je seksualno frustrirana.

Režiser i ko-autor scenarija je Malgorzata Szumowska, poljska filmašica koja je, između ostalog, poznata kao suradnik Larsa van Triera, filmaša koji je znao izazivati kontroverze svojim neugodno eksplicitnim prikazom seksualnosti. U neku ruku bi se moglo reći da i Elles ima sličan pristup – nekoliko “problematičnih” scena je bilo razlogom da ga inače takvim filmovima skloni europski kritičari nazovu “pornografskim”, a u SAD cenzori žigošu NC-17 rejtingom. Elles, s druge strane, neugodu manje izaziva svojim prikazom praktičnog aspekta prostitucije, koliko svojim “politički nekorektnim” stavom prema njoj. Scenarij se prilično trudi izbjeći sve moguće klišeje po tom pitanju; klijenti tako nisu patetični perverznjaci nego manje-više normalni muškarci; prostitutke nisu naivne i eksploatirane žrtve, nego intelektualke koje su se u taj posao upustile svjesne rizika, te koje u njemu na neki perverzni način čak i uživaju. Možda najkontroverzniji aspekt filma jest kako se iskustvo Lole i Alicje odražava na Anne, koja, iako okružena muškarcima u vlastitoj obitelji, s njima nikako ne uspijeva ostvariti kontakt, pa čak počinje zavidjeti djevojkama na njihovim klijentima; tako heretički stav će protiv ovog filma uz tradicionalne konzervativce okrenuti i feministice.

Elles u svemu tome pomaže raznorodna i prilično raspoložena ekipa. Uz Juliette Binoche, zaštitni znak evropskog art-filma, koja se prilično hrabro nosi sa svojim godinama, izvrstan dojam ostavljaju raskošna plavuša Joanna Kulig te krhka i “delikatna” Anaïs Demoustier. To se, na žalost, teško može reći za Szumowsku koja, valjda u nastojanju da opravda “umjetnički” karakter, publiku zbunjuje ne-kronološkim izlaganjem radnje, kao i jeftinom simbolikom. Još jeftinije su scene u kojima, eto, protagonistice prolaze kroz obavezne neugodnosti sa svojim klijentima, a koje izgledaju primjerenije eksploatacijskom filmu. To je zbilja šteta, jer je ova tema, koja itekako tjera na razmišljanje, zaslužila film koji publiku provocira na daleko inteligentniji način.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 13. studenog 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Skyfall (2012)

 

SKYFALL
uloge: Daniel Craig, Javier Bardem, Judi Dench, Bérénice Marlohe, Naomie Harris, Ralph Fiennes, Albert Finney
scenarij: John Logan, Peter Morgan, Neal Purvis & Robert Wade
režija: Sam Mendes
proizvodnja: MGM/Columbia, V. Britanija/SAD, 2012.
trajanje: 143 '

James Bond je tijekom pola stoljeća na velikim ekranima preživio mnogo toga. Uspio je nadživjeti svog tvorca Iana Fleminga, te opstati usprkos odlaska Seana Conneryja, prvog, i po mnogima, jedinog pravog filmskog Bonda. Tajnom agentu 007 na duži rok nije naškodio ni zlosretni brak, ni eksperimenti s castingom. Uspio je preživjeti i kraj hladnog rata, kada je za fiktivne likove poput njega nestao glavni smisao postojanja. Nije mu glave došao ni angažman Daniela Craiga, zbog koga su se okorjeli fanovi znali hvatati za glavu, a nekako je preživio i to što ga nikada nije glumio Goran Višnjić. Kada se sve to uzme u obzir, lako je očekivati da će najdugovječnija filmska franšiza prebroditi i iskušenja koja pruža njeno najnovije izdanje “Skyfall”.

Da preživljavanje uistinu nije problem za Bonda svjedoči i tradicionalno spektakularna uvodna scena, koja završava na način koji bi značio kraj za normalnog protagonista. Za tajnog agenta koga su očigledno počele hvatati godine, to znači priliku za nestanak, odnosno dugotrajni odmor tijekom koga ne nalazi shodno da se javi svojim pretpostavljenima na čelu s M (Dench). To konačno čini tek nakon bombaškog napada na sjedište MI6 u Londonu, kada je u svrhu pronalaska počinitelja potrebno koristiti čak i istrošene resurse, a Bond, odlučan da osveti svoje kolege, pristaje na ponižavajuće psihofizičke testove. Trag vodi u Šangaj, gdje Bond pronalazi egzotičnu ljepoticu Sévérine (Marlohe), povezanu s bivšim britanskim agentom Silvom (Bardem).

Tvorci svakog novog filma o Bondu se suočavaju s temeljnim problemom, odnosno potrebom da zadovolje potrebe publike koja traži očuvanje bondovske formule (spektakularna akcija, egzotične lokacije, lijepe žene) a da joj istovremeno ponude nešto drukčije. Da su tvorci Skyfalla naglasak stavili na ovo drugo postalo je jasno čim je za režisera angažiran Sam Mendes, filmaš čija su specijalnost tmurne drame o besmislu modernog građanskog života. Očigledno je kao inspiracija poslužilo Nolanovo “pomračenje” Batmana, pa je tako i najnoviji Bond zapravo daleko od eskapističke pustolovine i oličenja malograđanskih ideala. Mendes kao da želi “dekonstruirati” Bonda prikazujući ga frustriranim vlastitom sredovječnošću, ranjivošću kao i nikad prevladanim traumama iz djetinjstva. Motiv smrtnosti i prolaznosti je još više naglašen time što se zaplet velikim dijelom vrti oko M, koju tumači prilično umorna Judi Dench i kojoj je zapala “čast” da prvi put u povijesti bondovskih filmova izgovori ono što se na engleskom naziva “F-word “. Još naglašenija “dekonstrukcija” se može vidjeti i kroz lik glavnog negativca, koga prilično raspoloženi Javier Bardem tumači kao svojevrsnu kombinaciju Jokera, “tetkice” i Edipovim kompleksom mučenog homicidalnog manijaka. Sama završnica filma, pak, izgleda primjerenija minimalističkom anti-vesternu nego modernom akcijskom spektaklu.

Usprkos takvog ikonoklastičkog pristupa Skyfall je uglavnom zabavan i uspješan film. Prije svega se to može zahvaliti vještom korištenju lokacija, Mendesovoj režiji, nekoliko sjajnih akcijskih scena, direktnim i indirektnim homageima klasičnim bondijadama, a i glumačkoj ekipi među kojom valja istaći i Bérénice Marlohe kao jednu od najupečatljivijih Bondovih djevojaka u posljednje vrijeme. Kritičarski panegirici, kojima se Skyfall diže u nebesa kao najbolje ostvarenje franšize, međutim, ne drže vodu. Film je predug, a zbog razlika u mjestu radnje i općem tonu se na trenutke čini da se sastoji od dva filma – “redovne” i ikonoklastičke bondijade – skrpane u jednu. Dijalozi, najblaže rečeno, vjerojatno neće ući u bondovske antologije. Usprkos toga i naziva koji sugerira apokaliptičku promjenu, Skyfall pokazuje kako James Bond pred sobom još uvijek ima svijetlu budućnost.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 6. studenog 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Između svjetova (2011)

Twixt (film)
(izvor: Wikipedia)
IZMEĐU SVJETOVA
(TWIXT)
uloge: Val Kilmer, Bruce Dern, Elle Fanning, Ben Chaplin, Joanne Whalley, Ben Chaplin
scenarij: Francis Ford Coppola
režija: Francis Ford Coppola
proizvodnja: Pathe/Zoetrope, SAD, 2011.
trajanje: 88 '

Od svih kraljeva Novog Hollywooda danas se možda najmanje govori o Francisu Fordu Coppoli. Razlog za to bi mogao biti u banalnoj činjenici da su tvorca Kuma i Apokalipse konačno dohvatile godine, ali i u tome da je on već odavno sebe nametnuo kao instituciju te da njegov obiteljski brend uspješno nosi kći Sofia. To ne znači da stari majstor više ne snima filmove; stvar je u tome da su to filmovi koji iz nekog razloga ne izazivaju pažnju ikoga osim najzagriženijih filmofila. Nešto slično se zbilo s Twixt, horor-filmom koji se godinu dana nakon festivalske premijere u Torontu kod nas prikazuje pod naslovom Između svjetova, a koji, vjerovali ili ne, uopće nije prikazan u Americi.

Na samom početku film izgleda kao ekranizacija romana Stephena Kinga, što možda i nije teško očekivati, s obzirom da je protagonist, čiji lik tumači Val Kilmer, opisan kao nižerazredna verzija popularnog pisca. Hal Baltimore je specijalist za horor-romane o vješticama koji, pogođen kreativnom krizom, za život pokušava zarađivati potpisujući primjerke svojih knjiga u knjižarama. Tijekom jedne takve turneje dolazi u gradić čiji živopisni šerif Bobby La Grange (Dern) u Baltimoreu vidi idealnog partnera da ostvari vlastite književne ambicije. U zamjenu za suradnju na sljedećem romanu, Baltimoreu nudi dragocjenu inspiraciju u obliku aktualnog slučaja morbidnih ubojstva koje upravo istražuje. Baltimorea istraga dovede do još mračnijih događaja iz gradske prošlosti, a u čijem rasvjetljavanju će mu pomoći duhovi koje sreće u snovima.

Coppola, nakon što je odavno na polju filma ostvario sve što se može ostvariti u svijetu filma, sebi može dozvoliti ono što je većini njegovih kolega u današnjem Hollywoodu gotovo nezamislivo – snimati filmove “za svoju dušu”, bez ikakvog vanjskog komercijalnog pritiska niti potrebe da osvaja zlatne kipiće. Tako se može reći da je pod stare dane ponovno ostvario ideal autorskog filma kome je težila njegova novohollywoodska generacija. U slučaju Između svjetova se eksplicitno osobni karakter filma odražava i u tome što je kao inspiracija Coppoli, prema vlastitom svjedočenju, poslužio san “podmazan” bocom rakije. Pretakanje tog iskustva u cjelovečernji film, s druge strane, daje još jedan primjer umjetničkog djela čije stvaranje čini zadovoljstvo umjetniku, ali daleko manje ili nikakvo zadovoljstvo publici.

To ne znači da Između svjetova nema nikakvu vrijednost; neki dijelovi filma se doimaju maštovitima, originalnima i prilično efektnima, a posebno se ističe scena u kojoj se dekonstruira jedno od najpoznatijih djela američke književnosti. Filmofile će prilično zabavljati pronalaženje niza citata i homagea koje je Coppola posvetio svojim kolegama i uzorima. Oni zauzimaju široki raspon od Lyncha i njegovog Twin Peaksa, klasičnog trilera Noć lovca pa sve do eksploatacijskih filmova, poput Demencije 13 koju je sam Coppola napravio za Rogera Cormana na samom početku svoje karijere. Film se osvrće i na stvarni život, pa tako Kilmer i njegova bivša supruga Joanne Whalley tumače stvarne supružnike, a jedan od pozapleta se tiče i obiteljske tragedije nalik na onu koja je Coppolu pogodila u stvarnom životu.

Sve je to, međutim, od male koristi čim gledatelj postane svjestan da je Coppola, u nastojanju da film učini “drukčijim” zanemario potrebu da Između svjetova predstavljaju suvislu cjelinu. Kako film ide prema svom kraju, to se sve više čini kako je velikog majstora izdala inspiracija, odnosno da ne zna kako ga završiti. Kada do kraja dođe, on je zbrzan, neuvjerljiv i razočaravajući. Treba se nadati kako se ista stvar neće moći reći za Coppolinu filmografiju.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 30. listopada 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Divljaci (2012)

Blake Lively
(izvor: EyesOnFire89)
DIVLJACI
(SAVAGES)
uloge: Blake Lively, Aaron Johnson, Taylor Kitsch, Benicio Del Toro, Salma Hayek, John Travolta
scenarij: Shane Salerno, Don Winslow, Oliver Stone
režija: Oliver Stone
proizvodnja: Universal, SAD, 2012.
trajanje: 131 '

Čak i u doba kada je Kaliforniju ekonomska kriza pogodila teže od većine ostalih američkih saveznih država, malo koje mjesto izgleda tako ugodno za život kao živopisni primorski grad Laguna Beach. A malo koji način zarade za život u takvom raju izgleda tako ugodan kao posao koji su osmislili protagonisti filma Divljaci –  nadareni botaničar Ben (Johnson) i njegov prijatelj, mladi ratni veteran Chon (Kitsch). Njih dvojica su uspjeli uzgojiti novu sortu indijske konoplje od koje se pravi daleko kvalitetnija “trava”, te izgraditi široki i efikasni sustav distribucije svog proizvoda. Harmoničan odnos dvojice prijatelja i poslovnih partnera upotpunjuje prekrasna djevojka Ophelia “O” Sage (Lively) koju ravnopravno dijele. Ona, međutim, postaje i sredstvo pomoću koje će meksički narko-kartel nastojati preuzeti njihovu operaciju; nakon što Ben i Chon odbiju “prijateljsku” ponudu o poslovnoj suradnji, “O” otmu kartelovi operativci na čelu s okrutnim Ladom (Del Toro) te dvojicu prijatelja prisiljavaju da donose teške i neugodne odluke kako bi joj spasili život.

Ako to nije bilo jasno nakon promašenog i nepotrebnog nastavka Wall Streeta, ovaj bi film trebao uvjeriti publiku kako su godine konačno dohvatile Olivera Stonea, te kako nekoć najradikalniji i najkontroverzniji američki filmaš danas proizvodi konfekcijska ostvarenja koje je sve teže razlikovati od opusa njegovih manje razvikanih kolega. Divljaci, temeljeni na romanu Dona Winslowa, koji je zajedno sa Stoneom i Shaneom Salernom napisao scenarij, su gledatelje trebali privući prije svega svojom, barem za Amerikance, aktualnom temom – eskalacijom neopisivog nasilja među zaraćenim narko-kartelima u Meksiku i odrazom tih zbivanja s druge strane granice. Nekakve angažiranosti, koja bi se inače očekivala od Stonea, ovdje nema; nigdje se ne spominje “rat protiv droge”, koga se Stone dohvatio tek u promotivnim intervjuima. Recesija se spominje tek u jednoj rečenici, a umjesto toga Kalifornija je prikazana kao raj na zemlji, mjesto sunca, prekrasnih plaža i “komada”, ali i nadasve progresivne, “cool” i pametne “ekipe” koja čak i narko-biznis obavlja uspješnije, uljuđenije i civiliziranije od nekakvih tamnoputih primitivaca dolje na jugu. Stoneovo ljevičarstvo je, valjda, jedini razlog zašto dežurni utjerivačke političke korektnosti u ovom filmu nisu uspjeli pronaći rasističke natruhe.

Divljaci predstavljaju razočaranje i zbog toga što se, zapravo, ne doimaju naročito originalnim, odnosno što predstavljaju ne baš najsretniji miks već desetljećima korištenih scenarističkih ideja – od “menage a troisa” koga je prikazao još Truffaut u Julesu i Jimu, preko uzgajivača “trave” kao pozitivnog oličenja poduzetničkih vrijednosti, što je korišteno u bezbroj komedija. U stilskom smislu, Stone ne donosi ništa naročito; psihodelične inspiracije su ishlapile, a najveći otklon od konvencija je naracija “O” koja, ne baš uvjerljivo, sugerira da živa neće dočekati kraj filma. Čak se i ta “nekonvencionalna” završnica doima kao ne samo jeftinim, nego i očajničkim trikom režisera u posljednji trenutak želi biti “drukčiji od drugih”.

Divljake gledljivima čini prije svega glumačka ekipa, iako svi njeni članovi nisu bili iste sreće. Blake Lively se tako mora nositi s nezahvalnim likom razmažene glupače koja svoje dečke uvlači u nevolju; Aaron Johnson i Taylor Kitsch su nešto bolji kao stereotipovi pacifističkog neo-hippieja i tvrde “macho” vojničine. Sama pojava Salme Hayek kao narko-bosa Divljake pretvara u parodiju meksičke telenovele koja se više ne može shvatiti ozbiljno. S druge strane, nastup proćelavog Johna Travolte kao korumpiranog agenta DEA je poslovično zabavan, ali ipak zasjenjen Beniciom Del Torom koji očigledno uživa u ulozi psihopatskog ubojice. Krajnji je dojam ipak da su se svi ti talenti daleko bolje mogli iskoristiti negdje drugdje.

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 18. rujna 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Bourneovo naslijeđe (2012)

Jeremy Renner
Jeremy Renner (izvor: Eva Rinaldi Celebrity and Live Music Photographer)
BOURNEOVO NASLIJEĐE
(THE BOURNE LEGACY)
uloge: Jeremy Renner, Rachel Weisz, Edward Norton, Louis Ozawa Changchien, Oscar Isaac
scenarij: Tony Gilroy & Dan Gilroy
režija: Tony Gilroy
proizvodnja: Universal, SAD, 2012.
trajanje: 118 '

 

Kada je prije više od tri desetljeća objavio Bourneov identitet, Robert Ludlum se mogao pohvaliti s jednim od najuspješnijih, ali i najutjecajnijih špijunskih romana. Zaplet o vrhunskom obavještajcu pogođenom amnezijom je kasnije korišten mnogo puta, a za što je možda najbolji primjer znameniti belgijski strip XIII. Kada je na red došla hollywoodska filmska adaptacija, iskustvo je ukazivalo da osnovna ideja neće biti najbolje iskorištena. Istini za volju, slično bi se moglo reći i za Ludluma, koji je kao glavnog negativca uzeo Carlosa, stvarnu ličnost koja je u njegovo vrijeme bila vodeća svjetska babaroga, a danas je ne pretjerano aktualan zatvorenik. Filmska trilogija, čiji je glavni scenarist bio Tony Gilroy, je tu ulogu povjerila korumpiranim i beskrupuloznim dužnosnicima CIA-e. Taj stari hollywoodski klišej je dobro funkcionirao u doba Bushovog rata protiv terorizma, i Gilroy ga koristi i u filmu koji franšizu o Jasonu Bourneu nastavlja i nakon odlaska glavne zvijezde Matta Damona.

 

Radnja Bourneovog naslijeđa počinje upravo kada Bourneov ultimatum završava, odnosno u trenutku nakon što je odmetnuti agent CIA-e Jason Bourne raskrinkao tajni program ilegalnih likvidacija i izazvao sveopći skandal u Washingtonu. Bojazan da bi se mogle raskrinkati slične prljave rabote drugih vladinih agencija dijeli i pukovnik Eric Byer (Norton), čiji je zadatak prekid svih “problematičnih” tajnih programa i “čišćenje” svih dokaza o njihovom postojanju. To, između ostalog, uključuje i Aarona Crossa (Renner), tajnog operativca koji se u vrijeme izbijanja skandala nalazi na vježbi u planinama Aljaske. Nakon što je uspio preživjeti spektakularni pokušaj likvidacije, Cross dolazi u Maryland, gdje u biokemijskom laboratoriju radi dr. Marta Shearing (Weisz), znanstvenica zadužena za preparate koje su primali Cross i njegovi kolege. Njih dvoje se udružuju kako bi preživjeli, te su prisiljeni otići na drugi kraj svijeta.

 

Slično kao i u prethodna dva filma, Gilroyev scenarij osim naslova nema ništa zajedničkog s romanima o Jasonu Bourneu; potreba da se uvede novi glavni lik koji će zamijeniti Bournea je, pak, omogućila malo više kreativne slobode. Ona je uglavnom dobro iskorištena, i scenarij je jedan od najboljih elemenata Naslijeđa, barem ako se zanemari to da će film biti dosta nerazumljiv svima koji nisu gledali prethodna tri nastavka. Cross je, zapravo, mnogo kompleksniji i zanimljiviji lik od Bournea, a veteran Renner ga, za razliku od Damona, prikazuje sa dosta humanosti i simpatija. Relativno mladoliki Norton također izgleda kao osvježenje u usporedbi ostarjelim WASP-ovskim negativcima iz prethodnih filmova. Čak se i Rachel Weisz dobro nosi s nezahvalnom ulogom, a dobra je stvar što njen lik nije opterećena neuvjerljivom romansom s protagonistom.

 

Gilroy, na žalost, pokazuje daleko manje vještine kao režiser. To se može vidjeti u flashbackovima koji se pojavljuju na pogrešnom mjestu i uglavnom zbunjuju gledatelje, ali posebno upada u oči u drugoj polovici filma. Tada je misterij o tome što se događa s likovima riješen i ostaje tehničko pitanje kako dovršiti priču. Gilroy to pokušava riješiti spektakularnom jurnjavom motociklima na zagušenim gradskim ulicama; međutim, ma koliko se trudio, on nije William Friedkin, i Bourneovo naslijeđe definitivno nije Francuska veza. Scena je preduga, ponavljajuća i, na kraju, prilično dosadna. Dojam o propuštenim prilikama izaziva i neiskorišteni, i na kraju posve suvišni lik ubojice koga glumi Louis Ozawa Changchien. Najiritantniji je sam kraj koji je namjerno ostavljen otvorenim kako bi se opravdao nastavak. Ako do njega dođe, Gilroyu bi bilo najbolje da posao iza kamere ostavi nekom drugom te tako omogući da preporođena franšiza ostvari svoj pravi potencijal.

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 4. rujna 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

 

OCJENA: 4/10

 

RECENZIJA: Susjedi treće vrste (2012)

Ben Stiller photographed by Jerry Avenaim
Ben Stiller (izvor: Wikimedia Commons)
SUSJEDI TREĆE VRSTE
(THE WATCH)
uloge: Ben Stiller, Vince Vaughn, Jonah Hill, Richard Ayoade, Rosemarie DeWitt
scenarij: Jared Stern, Evan Goldberg & Seth Rogen
režija: Akiva Schaffer
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2012.
trajanje: 102 '

Treći nastavak Nolanove sage o Batmanu nije jedini hollywoodski film koji je ove godine imao problema zbog nasilja u stvarnom životu. Nekoliko mjeseci prije premijere filmske komedije “Susjedska straža” je na Floridi došlo do incidenta u kojem je bijeli pripadnik susjedske straže George Zimmerman usmrtio crnog tinejdžera Trayvona Martina. Slučaj, koji je bio duboko podijelio američku javnost na rasnoj osnovi, potakao je producente da naslov filma promijene u “Straža”, ali je svejedno stvorio negativni publicitet koji će se odraziti i na publiku i na kritiku. U Hrvatskoj, međutim, takvih problema ne bi trebalo biti, s obzirom da se film distribuira pod naslovom “Susjedi treće vrste”.

Radnja je smještena u gradić u državi Ohio, gdje je protagonist Evan Trautwig (Stiller) na prvi pogled ostvario američki san – ima ženu, kuću i više nego pristojno plaćeni posao poslovođe u trgovačkom centru s dovoljno slobodnog vremena za bavljenje lokalnim aktivizmom. Sve se to mijenja kada zaštitar u Trautwigovom centru postane žrtvom okrutnog ubojice. Uvjeren kako policija ne čini ništa da bi rasvijetlila slučaj i zaštitila njegove sugrađane, Trautwig odlučuje organizirati dragovoljačku susjedsku stražu koja će noću patrolirati ulicama. Za njegovu incijativu, međutim, nema previše razumijevanja osim kod trojice koji se straži prijavljuju iz nimalo idealističkih motiva – Bob (Vaughn) je otac koji nastoji nadzirati kći-tinejdžericu; Franklin (Hill) je neprilagođeni gubitnik traumatiziran odbijanjem prijema u policiju; Jamarcus (Ayoade) je britanski imigrant uvjeren da će mu noćno patroliranje pomoći kod žena. Tako stvorena četvorka će biti prisiljena nadvladati međusobne razlike i neiskustvo kada se ispostavi da iza ubojstva stoje ni manje ni više nego vanzemaljci koji nastoje osvojiti Zemlju.

Susjedi treće vrste su prvotno zamišljeni kao “redovna” SF-parodija namijenjena prije svega tinejdžerskoj publici. Međutim, od projekta do konačne realizacije je prošlo nekoliko godina, tijekom kojih su se izmijenjali brojni glumci i članovi ekipe. Konačnu verziju scenarija su  potpisali Evan Goldberg i Seth Rogen, poznati kao tvorci hitova kao Superbad i Pineapple Express. Zahvaljujući njima su Susjedi dobili nešto stroži cenzorski rejting, a s njime i uglavnom iskorištenu mogućnost korištenja prostačkog rječnika, eksplicitnog nasilja, raznih tjelesnih tekućina, konzumacije psihoaktivnih stvari, pa čak i nešto seksa i golotinje. Sve to ovaj film čini prilično sličnim danas u Hollywoodu popularnim komedijama čiji su protagonisti odrasli muškarci koji se ponašaju poput razuzdanih adolescenata. Mnoge kritičare je ovaj film previše podsjetio na Mamurluk, pa su ga protumačili kao pokušaj da se ta sve više potrošena formula na umjetan i neuvjerljiv način usadi u scenaristički okvir SF-filma o vanzemaljskoj invaziji.

Dojam o ne baš uspjelom žanrovskom amalgamu u Susjedima se uistinu može stvoriti na temelju razlika u općem tonu i kvaliteti humora u pojedinim dijelovima filma. Međutim, dijelovi filma koji funkcioniraju su uistinu briljantni, a za to je velikim dijelom zaslužan režiser Akiva Schaffer, koji je raznorodnoj, ali prilično talentiranoj i raspoloženoj glumačkoj ekipi dozvolio da improviziraju vlastite replike. Gotovo svi glumci su ostavili dobar dojam – od vidno sredovječnog Stillera, preko Vaughna i starog Rogenovog suradnika Jonaha Hilla, pa do svjetskoj publici uglavnom nepoznatog britanskog komičara Richarda Ayoadea; s druge strane Rosemarie DeWitt nije imala sreće s prilično nezahvalnom ulogom Trautwigove supruge. Usprkos tome, Susjedi uglavnom uspješno ispunjavaju svoju svrhu te će publici, pogotovo onoj neopterećenoj američkim političkim kontekstom i uz njih vezanim kontroverzama, pružiti više nego dovoljno zabave.

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 28. kolovoza 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Plaćenici 2 (2012)

The Expendables 2 Chinese movie version posters
(izvor: dcmaster)
PLAĆENICI 2
(THE EXPENDABLES 2)
uloge: Sylvester Stallone, Jason Statham, Jean-Claude Van Damme, Yu Nan, Arnold Schwarzenegger, Bruce Willis
scenarij: Richard Wenk & Sylvester Stallone
režija: Simon West
proizvodnja: Lionsgate, SAD, 2012.
trajanje: 103 '

 

Jedan od najtežih zadataka svakog hollywoodskog filmaša predstavlja potreba da se monumentalni ego pojedinačne filmske zvijezde pomiri s činjenicom da iza stvaranja filma ipak stoji kolektiv. Zadatak je još teži kada u filmu nastupa nekoliko zvijezda, pogotovo kada su one suparnici. To, kao i financijski obziri, su razlog zašto su okupljanja glumačkih “dream teamova” prilično rijetka pojava u Hollywoodu. Poklonici akcijskih filmova 1980-ih, međutim, nikada nisu prestali sanjati o projektu koji bi u isti film doveo najveće zvijezde tog doba – Sylvestera Stallonea i Arnolda Schwarzeneggera. Taj san (uključujući angažman njihovih kolega Dolpha Lundrgena i Brucea Willisa) je nakon nekoliko desetljeća djelomično ostvario sam Stallone sa filmom Plaćenici i postigao komercijalni uspjeh dovoljan za nastavak koji se danas može vidjeti u kinima, i koji se može pohvaliti još većim i impresivnijim “dream teamom” akcijskog žanra.

 

Stallone, koji je, za razliku od prethodnog filma, režiju prepustio Simonu Westu, u novom filmu ponavlja ulogu Barneya Rossa, vođe tima bivših elitnih vojnika i obavještajaca koji za različite vlade i korporacije obavljaju diskretne, ali po život opasne poslove širom svijeta. Nakon posljednje misije, tijekom koje je, između ostalog, spašen život Trenchu (Schwarzenegger), vođi konkuretnske plaćeničke grupe, američki vladin dužnosnik Church (Willis) im povjerava novi zadatak – pronaći tajne podatke iz aviona srušenog nad Albanijom. Ross i njegovi ljudi će se tamo suočiti sa Vilainom (van Damme), beskrupuloznim belgijskim krijumčarom radioaktivnog materijala i njegovom vojskom okrutnih najamnika koji terorizira bespomoćne seljake u zabitima Istočne Europe.

 

Srž uspjeha filmova koji su 1980-ih “dream team” Plaćenika učinili zvijezde bila je njihova hladnim ratom inspirirana svjetonazorska jednostavnost – bilo u jasnoj podjeli svijeta na dobre i loše momke, bilo kroz korištenje fizičke sile kao najbolje sredstvo za rješavanje društvenih i drugih problema. I ovaj film koristi istu formulu, dodatno očišćenu ne samo od današnje hollywoodske “političke korektnosti”, nego i svih suvišnih detalja, uključujući one koje se tiču preciznog određenja mjesta radnje. Publiku, dakako, i danas kao i nekad, ne zanimaju odgovori na pitanja “što” i “zašto”, koliko na pitanje “kako”. Njih pruža West kroz niz spektakularnih scena ispunjenih eksplozijama, pucnjavama i demonstracijama borilačkih vještina; uz sve to, naravno, idu i klišeji poput obaveznog završnog “mano a mano” obračuna glavnog junaka s glavnim negativcem. Dašak scenarističke originalnosti predstavlja ubacivanje informatičarke u Barnesov tim; naizgled krhki ženski lik koji tumači kineska glumica Yu Nan među nabildanim alfa-mužjacima izaziva predvidljive, ali svejedno zabavne reakcije. Nešto slično bi se moglo reći i za način na koji se u filmu pojavljuje legendarni Chuck Norris; ta je scena toliko nadrealna da se filmaše nikako ne može optužiti da su htjeli da ovaj film itko shvati ozbiljno.

 

Ako Plaćenici 2 imaju neke veze sa stvarnim životom, onda se to prvenstveno odnosi na činjenicu da su im glavne zvijezde debelo u šestom ili sedmom desetljeću života, a što se posebno vidi na guvernerskim mandatima iscrpljenom Schwarzeneggeru. To se ogleda i u scenariju i u replikama, kao i brojnim referencama u kojima Stallone i družina stariju publiku podsjećaju kako na svoje stare filmove, tako i na anegdote iz vlastitog života. Iako ti detalji neće značiti mnogo mlađoj publici, Plaćenici 2 su jedan od rijetkih hollywoodskih filmova koji je svjestan svojih ograničenja i koji jasno ispunjava svoju svrhu te čiji se nastavak neće morati očekivati s nekom posebno velikom strepnjom.

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 21. kolovoza 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

 

OCJENA: 6/10