RECENZIJA: Robocop (2014)

ROBOCOP
uloge: Joel Kinnaman, Gary Oldman, Michael Keaton, Samuel L. Jackson, Abbie Cornish, Jackie Earle Haley, Michael K. Williams, Jennifer Ehle, Jay Baruchel
scenarij: Joshua Zeturner
režija: José Padilha
proizvodnja: Metro Goldwyn-Mayer/Columbia Pictures, SAD, 2014.
trajanje: 118 '

Danas više nema tog hollywoodskog filma koji uživa status takve kulturne institucije koju se Hollywood ne bi usudio oskvrnuti nekakvim budalastim i besmislenim remakeom. U svemu tome je možda najgore stradao nizozemski režiser Paul Verhoeven, čija su dva najuspješnija i najutjecajnija filma u karijeri u relativno kratkom vremenu dobila suvremene i očekivano mlake obrade. Nepune dvije godine nakon što je kroz kino-dvorane prošla i brzo bila zaboravljena nova verzija Totalnog opoziva, sada slijedi verzija Robocopa, Verhoevenovog briljantnog filma koji je kroz okvir SF-akcijade smještene u blisku budućnost sažeo esenciju političkih, ekonomskih i kulturnih trendova Reaganove Amerike 1980-ih. Da će novi film imati itekakvih problema dosegnuti tako visoke standarde bilo je jasno kada se uzme u obzir da je u prethodna tri desetljeća original proizveo mini-franšizu od dva razočaravajuća nastavka, kratku TV-seriju koju se pokušalo uvaliti mlađoj i nešto uspješniju mini-seriju za stariju publiku. Svejedno, malo koje je hollywoodsko ostvarenje u posljednje vrijeme bilo dočekano s tolikim neprijateljstvom od strane kritike.

Slično kao i original, novi Robocop je radnjom smješten u Detroit u bliskoj budućnosti. Glavni protagonist je Alex Murphy (Kinnaman), policijski detektiv koji, zajedno sa svojim partnerom Jackom Lewisom (Williams) nastoji uhvatiti lokalnog gangsterskog bosa usprkos tome što mu netko ili nešto baca klipove pod noge. Mnogo ozbiljnije probleme ima Raymond Sellars (Keaton), generalni direktor korporacije OmniCorp specijalizirane za proizvodnju bespilotnih letjelica i vojnih robota koji robote-vojnike, koje je uspio prodati američkoj vojsci za poslove okupacije stranih zemalja, zbog otpora javnosti ne može poslati da obavljaju policijski posao na američkim ulicama. Kada Murphy, koji je očigledno “čačkao tamo ne gdje ne treba” nastrada u eksploziji auto-bombe, postaje dio rješenja za Sellarsa, uvjerenog da će Amerikanci prihvatiti policajca-robota ako barem dio njega čini pravo ljudsko biće. U slučaju Murphyja je malo toga ostalo, ali istraživački tim na čelu sa dr. Dennetom Nortonom (Oldman) te ostatke uspijeva spojiti sa oklopom i najmodernijom opremom u policijski kiborg kome daje ime Robocop. Murphy ima razumljivih poteškoća da se prilagodi novoj situaciji, ali s vremenom počinje koristiti svoje nove mogućnosti kako bi počeo čistiti Detroit od zločina. Njegov posao ga, međutim, vodi da počne istraživati vlastito ubojstvo, ali i početi preispitivati motive svojih pokrovitelja.

Scenarij Joshue Zeturnera je na papiru vjerojatno izgledao vrlo dobro, odnosno kao ozbiljan pokušaj da se kroz prikazom bliske budućnosti ukaže na neke uznemirujuće trendove sadašnjosti kao što je korištenje bespilotnih letjelica i robota protiv civila, kršenje privatnosti, korupcija, odnosno slizanost velikih korporacija i vlada koja je isto onako aktualna danas kao i 1980-ih. Na prvi pogled je dobra ideja bio i angažman Josea Padilhe, brazilskog režisera koji je slavu stekao Elitnom postrojbom, filmom koji pokazuje koliko je postala mutna linija koja dijeli vojnu i policijsku djelatnost u suvremenom svijetu. Zeturner i Padilha su mudro zaključili kako nema smisla kopirati Robocop, te su, osim korištenja najosnovinijih detalja originalnog zapleta, nastojali ponuditi nešto novo.

Na trenutak se činilo da će to možda biti dobro, odnosno da je na ekranu jedan sasvim novi i drukčiji Robocop. Međutim, nakon nekog vremena nedostaci novog Robocopa postaju previše očiti. Najvažniji je vjerojatno bio izvan Padilhine moći, odnosno ticao se odluke producenata da film usklade s blagim cenzorskim rejtingom PG-13. To je značilo ne samo manje nasilja, nego manje svih “ekstremnih” i potencijalno problematičnih sadržaja; između ostalog, to znači, da negativci umjesto droge moraju krijumčariti oružje. Mnogo je ozbiljnija odluka da se film gotovo u potpunosti liši bilo kakvog humora, pa tako nedostaje satirička oštrica koja je tako briljantno djelovala prije četvrt stoljeća. I, naravno, film je daleko manje zabavan. Najbliži pokušaj da se filmu da malo “laganiji” ton jest uvođenje lika džingoističkog TV-komentatora koji podržava policijske robote, koga tumači Samuel L. Jackson sa neobičnom perikom, ali i jezikom, koji je u skladu s cenzorskim standardima, mnogo “ukroćeniji”.

Još veći problem za novog Robocopa jest što mu nedostaje neki snažan negativac. U originalu je bilo više njih, a svi su bili ekstremni i upečatljivi. To se teško može reći za lokalne gangstere, korumpirane policajce kao i Sellarsa čiji lik bez nekog naročitog uspjeha pokušava oživjeti Michael Keaton. No, čak je i on daleko upečatljivi od švedskog glumca Joela Kinnamana koji se čini jednako “drven” kada glumi Murphyja i njegovu postoperativnu varijantu. Abbie Cornish se prilično trudi učiniti nešto od nezahvalne uloge supruge prisiljene nositi se sa mužem koji je istovremeno mrtav i živ, ali te scene film čine nepotrebno razvučenim. Gary Oldman, pak, pokazuje da je sklon preglumljivanju čak i sadašnjoj fazi karijere kada su mu gledatelji skloniji davati uloge pozitivaca nego poremećenih negativaca. Prije nego što se dođe do odjavne špice (skoro pola sata kasnije nego u originalu), gledatelji će možda imati prilike vidjeti kako su evoluirali specijalni efekti i računalna tehnologija u odnosu na 1980-e, ali će im sve to biti slaba utjeha. Kao i u slučaju mnogih hollywoodskih remakeova, čak i onih koji prikazuju budućnost, prošlost se na kraju pokazala bolja.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: 12 godina ropstva (2013)

12 GODINA ROPSTVA
(12 YEARS A SLAVE)
uloge: Chiwetel Ejiofor, Michael Fassbender, Benedict Cumbertbatch, Lupita Nyong'o, Paul Dano, Brad Pitt
scenarij: John Ridley
režija: Steve McQueen
proizvodnja: Summitt Entertainment/Fox Searchlight, SAD, 2013.
trajanje: 134 '

Među ovogodišnjim sudionicima utrke za “Oscara” najvećim favoritom se trenutno smatra 12 godina ropstva. Kao glavni razlog za to se navodi prije svega njegova tema, koja možda, barem na prvi pogled, i nije baš najaktualnija niti naročito ugodna, ali koja savršeno “leži” barem onom dijelu glasača Akademije koji su skloni ispravljati krive Drine američke povijesti. No, čak i ako se stavi izvan svog “oskarovskog” konteksta, 12 godina ropstva ima prilično zanimljiv zaplet koji kroz neobičnu priču o jednom čovjeku prikazuje nekada banalnu, ali danas teško zamislivu situaciju kroz koje su morali prolaziti milijuni.

Radnja se temelji na memoarskoj knjizi Solomona Northupa, crnog tesara i violinista iz američke savezne države New York. Godine 1841. kada radnja započinje, u toj je državi ropstvo zabranjeno, a sam Northup (Ejiofor) se rodio i cijeli život proveo kao slobodni čovjek. Zbog toga ne sluti ništa zlo u tome kada mu dva šarmantna gospodina ponude da za pristojan novac svira u Washingtonu. Večera na kojoj ga njegovi poslodavci časte jelom i piće završi pijanstvom nakon koga se budi u zatvoru gdje ga svi smatraju odbjeglim robom, a nitko ne želi povjerovati u tvrdnju da potječe sa Sjevera i da je slobodan čovjek. Northup je poslan u Louisianu gdje je pod imenom “Platt” izložen na robovskoj aukciji te gdje ga kupi plantažer William Ford (Cumberbatch). Obrazovani i iskusni rob brzo stječe naklonost svog gospodara, ali i ljubomoru bijelog predradnika Tibbeasa (Dano). Kada ona dovede do fizičkog sukoba, a potom i pokušaja linča, Ford “Platta” odluči spasiti na po njemu jedini mogući način – prodajom Edwinu Eppsu (Fassbender), jedinom plantažeru koji je tako “problematičnog” roba spreman kupiti, ali koji također uživa reputaciju nasilnika. Northup, koji na novoj plantaži ima prilike svjedočiti Eppsovom iživljavanju na robinjom Patsey (Nyong’o), međutim, ne prestaje sanjati o tome da će jednog dana ponovno biti slobodan čovjek.

12 godina ropstva je snimljen za relativno male novce, a, po onome što se u njemu vidi, najveći dio je otišao na kostime. Gledateljima će, pak, najveća atrakcija biti raznovrsna i prilično raspoložena glumačka ekipa. Ejiofor, britanski glumac nigerijskog podrijetla, koji je dosad u karijeri obično sporedne ili nezahvalne uloge, u slučaju Solomona Northupa je pronašao pravu priliku da iskaže svoju vještinu. Taj lik traži dodatne izazove, jer ne samo što Ejiofor mora glumiti Northupa, nego i je i sam Northup prisiljen glumiti nepismenog i neobrazovanog roba, svjestan da su crnci koji znaju čitati i pisati, u najboljem slučaju, predmet stalne sumnje od strane bijelih gospodara. Ejiofor je vrlo dobro obavio svoj posao i vrlo je lako zasjenio svoje daleko poznatije i razvikanije bijele kolege. To se odnosi kako na danas prilično aktivnog Cumberbatcha – ovdje svedenog na dobronamjernog slabića – i isto tako aktivnog Fassbendera, koji je već ranije surađivao s McQueenom na Sramoti, a koji ovdje tumači vjerojatno najantipatičniji lik u svojoj karijeri.

Od glumačkih nastupa će gledateljima međutim daleko više u sjećanju ostati prizori koji nastoje na što beskompromisniji način prikatati svu brutalnost i nehumanost američkog robovlasništva. To uključuje scene u kojima se goli robovi i robinje prodaju u raskošnim salonima dok ih poput predmeta procjenjuju dame i gospoda u besprijekornim odijelima, i koji su savršeno ravnodušni kada prilikom takvih transakcija dođe do raspada nečijih obitelji. A još više se to može vidjeti u scenama koje prikazuju kako ropstvo dehumanizira i same robove, odnosno kako su ponekad i oni sami prisiljeni sudjelovati u kažnjavanju i zlostavljanju svojih uznika, odnosno kako se i među njima zna stvarati nevidljiva hijerarhija. Svemu tome gotovo nadrealnu komponentu daje to što svi likove koriste “kićeni” govor za sa današnje standarde neuobičajeno bogatim rječnikom, pa tako čak i nepismeni robovi zvuče poput pretencioznih intelektualaca. Taj detalj je, pak, povijesno autentičan, jer su ljudi u 19. stoljeću, lišeni jednostavnih vizualnih i drugih asocijacija koje donose današnji masovni mediji, morali na komplicirani način iznositi različite ideje. Scenarij Johna Ridleya je zbog toga vrijedan, ali i zbog toga, što razliku od razvikanog Odbjeglog Djanga koji se bavio istom temom, sve to ne koristi kao izgovor za nasilje u obliku pravedne osvete prema zlostavljačima. Film je vjeran knjizi i radnjom čvrsto ukotvljen u vrijeme prije građanskog rata – koji se ne spominje, osim možda kao vrlo apstraktna Božja kazna koju “plantažerskoj klasi” zaziva robinja čiji lik tumači Alfre Woodard. A i sam rasplet je atipičan, ali sasvim u skladu s općom tendencijom scenarija, usklađen s normama mračnog vremena koje prikazuje.

12 godina ropstva će, ako ostane bez “Oscara”, to više dugovati nespretnim i kontraproduktivnim pokušajima PR-a nego vlastitim nedostacima. No to ne znači da nedostataka u filmu nema. U nekim slučajevima se gluma pretvara u iritantno preglumljivanje, posebno u slučaju Paula Danoa koji možda previše uživa u glumljenju “white trasha”. Epilog filma će, pak, pomalo zbuniti gledatelje zbog pokušaja McQueena da završnim scenama da “hepi end” kome proturječi odjavna špica. No, i tu je najveća krivica na povijesnim činjenicama za koje bi mnogi gledatelji voljeli da ih nema, ali na koje ih ovakvi filmovi svejedno trebaju podsjećati.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Američki varalice (2013)

AMERIČKI VARALICE
(AMERICAN HUSTLE)
uloge: Christian Bale, Amy Adams, Bradley Cooper, Jennifer Lawrence, 
Jeremy Renner, Robert DeNiro, Louis C.K.
scenarij: Eric Wagner & David O. Russell
režija: David O. Russell
proizvodnja: Annapurna/Columbia, SAD, 2013.
trajanje: 138'

Među filmove na koje se može primijeniti otrcana fraza da stare poput vina i postaju bolji s godinama se mogu uvrstiti i Dobri momci. O tome kakvu je reputaciju to ostvarenje Martina Scorseseja izgradilo u posljednjih četvrt stoljeća najbolje svjedoči i sve više filmaša koji to djelo koriste kao uzor za vlastiti opus. A kada je to učinio i sam Scorsese sa Casinom i Vukom s Wall Streeta, pri čemu je ovaj potonji bio namijenjen i lovu na “Oscare”, nije iznenađenje da se istog posla – stvaranja novih Dobrih momaka – dohvatio još jedan filmaš s “oskarovskim” ambicijama. Trenutne rezultate njegovih napora, pod naslovom Američki varalice, imamo prilike gledati u domaćim kinima prije nego što se ispostavi hoće li uz Zlatni globus dobiti ijedan od deset “Oscara” za koje je bio nominiran.

Slično kao i Dobri momci, i Američki varalice scenarij temelje na istinitim događajima iz kriminalnog miljea u SAD 1970-ih. Razlika je u tome što se scenarij Erica Warrena Singera bavio kriminalcima malo profinjenijim od Scorsejevih uličnih baraba. Nominalni protagonist filma je Irving Rosenfeld (Bale), koji formalno za život zarađuje kao vlasnik trgovina u New Jerseyu, a u stvarnosti su mu glavni izvor prihoda naivčine kojima uvaljuje lažno posredovanje za zelenaške kredite ili isto tako lažne umjetnine. Nakon što Rosenfeld upozna zanosnu, ali lažnu Britanku Sydney Prosser (Adams), ona mu postaje ljubavna i poslovna partnerica. Njihov život se, pak, promijeni kada Sydney “padne” prilikom pokušaja da “izmuze” žrtvu za koju se ispostavi da je agent FBI Richard DiMasso (Cooper). Jedini izlaz za nju, na Irving nevoljko pristaje, jest da prevarantski par iskoristi svoje veze i talente kako bi ambicioznom DiMassu omogućio postavljanje spektakularne klopke u kojoj bi trebale uhvatiti daleko “krupnije ribe”. Tokom operacije, koja je u povijest ušla pod imenom “Abscam”, Irving i Sidney trebaju lokalnim političarima iz New Jerseya uvaliti lažne arapske šeike koji su masovne investicije spremni isto tako masovno “podmazati” mitom. Složeni pothvat će se zakomplicirati zbog DiMassovog nastojanja da “mrežu” proširi ne samo na kongresnike i senatore, nego i na opasne mafijaše, ali i zbog toga što se “zapalio” za Sydney. Dodatni problem je i Irvingova nestabilna i indiskretna supruga Rosalyn (Lawrence) koja bi detalje o cijelom poslu mogla “provaliti” mafijašima i tako svima ugroziti život.

Američki varalice su i bez hrpe nominacija – koje ih čine jednim od najvećih favorita za glavnu nagradu – postali jedan od najrazvikanijih filmova ove “oskarovske” sezone. Razlog je prije svega u uspjehu prošlogodišnjeg U dobru i u zlu, koji je također uhvatio hrpu nominacija, ali se na kraju morao zadovoljiti kipićem za Jennifer Lawrence. Russell nastoji ponoviti formulu, pa je originalni scenarij Erica Wagnera Singera, koji je nekoliko godina slovio kao “najpoželjniji” u hollywoodskim studijima prepravio od ozbiljnog prikaza stvarnih događaja i društvenih problema u crnu komediju gdje će glavni naglasak biti komično disfunkcionalni pojedinci. Potonji pristup, naravno, sugerira daleko više manevarskog prostora za glumce da pokažu svoju vještinu, odnosno sposobnost transformacije. To se moglo vidjeti i u samoj promociji filma, gdje su na posterima dominirali upravo glumačke zvijezde u kostimima, šminki i frizurama kojima se već dugo vremena 1970-e asociraju kao vrijeme kiča i neukusa. Tu je najviše posla bilo za Christiana Balea, koji je, nastojeći uhvatiti svoj glumački “Oscar”, pristao tumačiti lik s dvadeset kila viška i nedostatkom kose koji nadoknađuje grotesknom perikom. Ljepotan Bradley Cooper se, pak, uz istu onu psihičku nestabilnost kakvu je pokazivao u U dobru i u zlu, mora dodatno potruditi nastupajući s viklerima u kosi. Jennifer Lawrence, koja je svoju “oskarovsku” kvotu ispunila, je dojmljiva, ali je njen lik sveden na epizodu. Pravo otkriće je Amy Adams, jedna od najtalentiranijih i u posljednje vrijeme prilično aktivnih glumica. U ovom filmu važnu dimenziju njenom liku daju modni detalji 1970-ih zbog koji je jedan, vjerojatno mlađi i neiskusniji, novinar jednog hrvatskog portala Američke varalice asocirao s pornografijom.

S druge strane, ma koliko ti i drugi prizori bili oku ugodni, a uho milovala sjajna glazba 1970-ih, to ne može sakriti da Američkim varalicama nedostaje čvrsta struktura. Tako impresivne likove ne povezuje neka čvrsta struktura, pa tek negdje pred sredinu filma doznamo da Irving uz djevojku ima i suprugu. U usporedbi sa Žalcem, “Oscarom” nagrađenom i možda najboljem filmu o varalicama ikada snimljenom, Američki varalice odmah upadaju u oči nedostatkom suvislog negativca. Razlog za to je možda u tome što su u slučaju “Abscam” stradali glavešine pripadali Demokratskoj stranci, za koju Hollywood tradicionalno služi kao neslužbeno glasilo. Zato možda ne iznenađuje da se skoro nimalo ne govori o mitu i korupciji, nego se čak i žrtve “Abscama”, pogotovo gradonačelnika koga glumi prilično slabo iskorišteni Jeremy Renner, opisuje kao mučenike koji mito primaju prije svega zato da bi “svojoj zajednici donijeli investicije, projekte i poslove”. Ta priča, nimalo drukčija od one koju su se pričali i na žalost, još uvijek pričaju, neki nama bliski “usrećitelji”, vjerojatno će velikom dijelu domaće publike ostaviti gorak okus u ustima. Vjerojatno još više od isforsiranog “hepi enda”, koji se doima kao nečija deus ex machina improvizacija. Usprkos toga, i usprkos toga što su stotinama kopalja ispod svog velikog scorsesejevskog uzora, Američke varalice zaslužuju publiku. Vjerojatno ne i željene “Oscare”, ali to, s obzirom na veliku nepravdu koja je prije četvrt stoljeća napravljena Scorseseju, možda sada i ne izgleda toliko važno.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Čefuri raus! (2013)

ČEFURI RAUS!
(ČEFURJI RAUS!)
uloge: Benjamin Krnetić, Dino Hajderović, Ivan Pašalić, Jernej Kogovšek, Emir Hadžihafizbegović
scenarij: Goran Vojnović
režija: Goran Vojnović
proizvodnja: Arsmedia/Depo, Slovenija, 2013.
trajanje: 131'

Jučer održani referendum u Švicarskoj, na kome je izglasano ponovno uvođenje ograničenja za useljenike, je još jedan podsjetnik koliko su ideali globalizacijske “multi kulti” utopije daleko od ostvarenja, čak i u zemlji koja bi od njih trebala biti imala najočiglednije koristi ili, barem, najmanje štete. Ne iznenađuje stoga što se ksenofobija može naći i u zemljama s neurednijom prošlošću, crnom sadašnjošću i neizvjesnijom budućnošću od Švicarske. Jedan od bližih primjera bi mogla biti i Slovenija, koja je u mikrokozmosu bivše Jugoslavije po svojem “europejstvu”, progresivnošću i uređenošću bila ono što je Švicarska predstavljala za ostatak svijeta. Pa, i u toj “cool” zemlji se znalo dogoditi da oni koji drukčije izgledaju, govore ili odaju strano podrijetlo dobiju tretman građana drugog reda i budu izloženi svakojakim neugodnostima. To, između ostalog, sugerira i opus mladog slovenskog književnika Gorana Vojnovića, a koji je posvećen životu nekadašnjih doseljenika iz južnih republika bivše države te njihovih potomaka. Najpoznatije njegovo djelo je roman “Čefurji, raus!” iz 2008. godine, koji je ovjenčan Prešernovom nagradom, a koga je Vojnović pet godina kasnije adaptirao u cjelovečernji film.

Radnja filma je smješten u Fužine, novosagrađenu četvrt Ljubljane u kojoj veliki broj stanovnika potječe iz ostatka Jugoslavije, a za koje domicilno slovensko stanovništvo ima običaj koristiti pogdrni izraz “čefur”. Među njih spada i protagonist, srednjoškolac Marko Đorđić (Krnetić) koji igra košarku i čiji je otac (Hadžihafizbegović) uvjeren da će mu sinovljeva sportska karijera biti financijski izlaz iz stančića u sumornoj stambenoj zgradi. Marko je, međutim, nakon svađe s trenerom prestao igrati košarku i sve vrijeme provodi ispred kuće gubeći vrijeme s trojicom “čefurskih” prijatelja – Acom (Hajderović), Adijem (Pašalić) i Dejanom (Kogovšek). Kao i mnogim njihovim vršnjacima u sličnoj situaciji, životni stil im uključuje konzumaciju alkohola i droge. Jedne večeri će njihovo pijanstvo dovesti do incidenta i kratkotrajnog boravka u policijskoj postaji, koji samo pokreće novi slijed nemilih događaja.

Čefuri raus! Je ostvarenje koje će kod dijela, prvenstveno starijih gledatelja, izazvati “deja vu” efekt. Složeni i predvidljivo neharmoničan odnos između Slovenaca i “južnjaka” je tako filmašima bio zanimljiv i prije nego što im je raspad zajedničke države dao novi kontekst, a što svjedoči film Ovnovi i mamuti iz 1985. godine, u kome je također glumio, tada mladi Emir Hadžihafizbegović. Pravi razlog zašto film neće izgledati previše originalno je djelomično i u tome što njegovi motivi prilično podsjećaju na brojne američke drame o teškom životu crnaca u getima 1990-ih, odnosno na kultni francuski La Haine, koji je na sličan način prikazivao položaj arapskih i afričkih doseljenika u “banlieuma”, koji, barem na prvi pogled, ne izgledaju bitno drukčije od ljubljanskih Fužina. Ono što filmu daje svježinu jest “regionski” kontekst, odnosno problem identiteta. Marko je razdvojen između jugoslavenske socijalističke “bolje prošlosti” i europske kapitalističke sadašnjosti, a što se odražava kroz to da, kao i većina likova u filmu, koristi istovremeno slovenski i nekadašnji srpskohrvatski jezik. Zanimljivo je vidjeti i kako je situacija u kojoj su se “čefuri” našli kao manjina “u stranom svijetu” potencira obnovu “bratstva i jedinstva”, odnosno u drugi plan stavlja nacionalne razlike koje su izazvale krvoproliće u južnim dijelovima bivše države. Isto je tako zanimljivo što Marko, za razliku od momaka iz “hooda” i “banlieua”, relativno brzo, za samo par sati vožnje vlakom, može doći do “starog kraja”. Završna scena filma, u kojoj se “čefurska” stvarnost Slovenije sudara sa stvarnošću današnje Bosne i Hercegovine, je vjerojatno i najefektnija.

Vojnović, koji se uz književne uspjehe može pohvaliti i uspješnim filmom Piran-Pirano, u Čefurima je pokazao veliku redateljsku vještinu, ali film prije svega počiva na temeljima izvrsnih glumačkih izvedbi. U tome se, radi što veće autentičnosti, Vojnović koristio naturščcicima, dok su poznati (i u “Regionu” prilično popularni) glumci svedeni na epizodne uloge. Krnetić, koji tumači glavni lik, je prilično dojmljiv i čini se da bi od njega mogla nastati punokrvna filmska zvijezda. Usprkos pomalo nespretnog početka, zbog koga gledatelji koji nisu upoznati sa situacijom u ovom dijelu svijeta trebaju pohvatati sve konce radnje, Čefuri raus! zaslužuju preporuke kao ne samo dobar, nego i temom prilično aktualan film.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Enderova igra (2013)

Ender's Game experience — Ender’s Game experience (izvor: Todd Awbrey)

ENDEROVA IGRA
(ENDER'S GAME)
uloge: Asa Butterfield, Harrison Ford, Ben Kingsley, Viola Davis, Hailee Stanfield, Abigail Breslin
scenarij: Gavin Hood
režija: Gavin Hood
proizvodnja: Summit Entertainment/Lionsgate, SAD, 2013.
trajanje: 114 '

Za “Enderovu igru”, SF-spektakl Gavina Hooda, se može reći da je došao na pogrešno mjesto u pogrešno vrijeme. U američkoj javnosti je to ostvarenje izazvalo kontroverze vezane uz temu o koja će za manje od mjesec dana dovesti građane Hrvatske na birališta. Film, naime, predstavlja ekranizaciju popularnog romana Orsona Scotta Carda iz 1985. godine. Poklonici “Enderove igre” su nakon više od četvrt stoljeća čekanja došli na svoje, ali su se također morali pomiriti s neugodnim publicitetom koji su filmu donijela Cardova mormonska uvjerenja, posebno u stavovima o homoseksualnosti. Cardova “politička nekorektnost” je od strane LGBT aktivista potakla zahtjeve za bojkotom , a producente i glumce natjerala da se pokušaju ograditi od kontroverznog tvorca franšize koja je trebala biti novi “Harry Potter”.

Nade da će “Ender” biti novi “Potter” su bile razumljive, s obzirom da naslovni protagonist i dio radnje imaju određene sličnosti sa sagom J. K. Rowling. Radnja se događa u budućnosti, pedeset godina nakon što se Zemlja na jedvite jade spasila od invazije kukcolikih vanzemaljaca zvanih “Formici”. Andrew “Ender” Wiggin (Butterfield) je dječak obdaren izuzetnim vojničkim talentom, zahvaljujući kojem je poslan u elitnu školu za časnike svemirske flote koja bi trebala odbiti novi napad. Endera odlkuje empatija s protivnikom zahvaljujući kojoj predviđa njegove poteze, ali i spremnost na njegovu trajnu eliminaciju uz korištenje ekstremnog nasilja. Te je osobine prepoznao njegov glavni instruktor pukovnik Graff (Ford), te ih nastoji “izbrusiti” potičući, ponekad brutalno, natjecanje između vodećih pitomaca i njihovih timova. Pobjednik će postati dio još elitnije skupine koja ima zadatak suprotstaviti se novoj prijetnji po Zemlju.

Gledateljima koji uspoređuju “Endera” i “Pottera” će odmah u oči pasti to da se film južnoafričkog scenarista i režisera Gavina Hooda (koji se proslavio “Oscarom” za film “Tsotsi”) od mnogo poznatije serije razlikuje ne samo po žanru nego i po općem ugođaju. “Enderova igra”, iako radnjom smještena u ne baš blisku budućnost, se čini mnogo čvršće ukotvljena u današnji svijet, te je opći ton scenarija mnogo mračniji. To i ne iznenađuje, jer je originalni roman bio pod snažnim utjecajem hladnog rata, globalnog sukoba koji, slično kao i današnji “rat protiv terorizma”, prijeti potkopavanjem moralnih i drugih temelja svega onoga što se voli nazivati civilizacijom. U slučaju “Enderove igre” se totalnost sukoba odražava kroz ideju da su upravo djeca, zbog otvorenosti svojih umova, ali i sklonosti nasilju, njegovi najefikasniji sudionici. U filmu je nasilje, zahvaljujući cenzorskim obzirima i scenariju, nešto ublaženo, ali uznemirujuća poruka je svejedno zadržana. Hood, međutim, nije mogao zadržati kompleksnost romana, a i veliki obrat na kraju, vjerojatno jedan od najefektnijih u povijesti žanra, nije adekvatno dočaran, te se doima kao ne baš najspretnija “navlakuša” za ono što bi trebao biti nastavak.

Scenarističke nedostatke je, s druge strane, uspješno nadoknadila Hoodova režija, kao i prilično vješto korištenje tehničkih resursa suvremenog Hollywooda. Budući svijet je dočaran jednostavno, ali prilično uvjerljivo, a poseban dojam ostavljaju scene borbe u nultoj gravitaciji. Najveći adut filma je, međutim, njegov protagonist. Ender je lik koju su poklonici SF-žanra dugo vremena htjeli vidjeti na ekranu, a njegova verzija u liku Ase Butterfielda, 15-godišnjeg Britanca sposobnog dočaravati kontradiktorne emocije, uglavnom ispunjava ta očekivanja. Harrison Ford se, glumeći ogrubjelog mentora, očito pomirio sa svojim godinama i svođenjem na epizodista. Ostatak glumačke ekipe, koji uključuje i neka prilično poznata imena, se nije previše istakao, uglavnom zbog scenaristički nedorađenih likova. Ako “Enderova igra” ne postane filmska franšiza, njeni tvorci, ali prije svega i gledatelji, se mogu tješiti da je njen početak mogao biti daleko gori.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Justin Bieber’s Believe (2013)

Justin Bieber -DSC_0481-10.20.12 — Justin Bieber (izvor: Joe Bielawa)

JUSTIN BIEBER'S BELIEVE
nastupa: Justin Bieber
režija: Jon M. Chu
proizvodnja: Open Road Films, SAD, 2013.
trajanje: 93'

Nekada se razlika između uspjeha i neuspjeha zna svesti na izbor pravog trenutka. Taj trenutak je, međutim, prilično teško dokučiti. Nekada ono što se na prvi pogled čini lošim izborom na kraju ispadne dobar izbor, ali najčešće zbog određenih okolnosti koje nisu bile predvidljive. Jedan takav primjer bi mogao pružiti Justin Bieber’s Believe, dokumentarni film posvećen prošlogodišnjoj turneji mladog kanadskog pop-pjevača Justina Biebera. U Hrvatskoj se pojavio s gotovo mjesec dana zakašnjenja u odnosu na svoju svjetsku premijeru, ali je zato to koincidiralo sa vijestima o njegovom uhićenju zbog vožnje u pijanom stanju. Ta koincidencija možda nije bila najsretnija po samog Biebera, ali je zato filmu dala dodatni publicitet, odnosno poneki razlog više da u kino-dvorane dođe netko drugi osim njegovih fanatičnih obožavateljica.

Bieberu je Believe predstavlja drugi takav dokumentarac u karijeri. Prije nepune tri godine, čak i uz “bieberomaniju” priznatu kao globalni fenomen, mnoge iznenadio komercijalni uspjeh, pa i povoljne kritike koje je dobio Never Say Never. Ekipa okupljena oko Biebera i oko tog projekta nije htjela otkrivati toplu vodu niti ništa ostavljati slučaju. Iza kamere je ponovno angažiran Jon M. Chu, filmaš koji je režirao prethodni film, ali također stvorio reputaciju specijalista za prikaz plesnih sadržaja na ekranu. Believe, pak, uglavnom slijedi formulu kakva se može očekivati od ovakvih dokumentaraca – prikaz najspektakularnijih glazbenih izvedbi sa turneje miješanih sa intervjuima u kojima o Bieberu govore njegovi prijatelji i suradnici, ali i ponekad zastrašujući učinak koje Bieber (još uvijek) može izazvati među hordama svojih “beliebera”. Možda se tu najviše ističu scene u kojima Bieberovi suradnici i promotori krišom prilaze slučajno odabranim Bieberovim obožavateljicama te im poklanjaju karte za koncert, izazivajući eksplozije histeričnog oduševljenja.

Od svega toga je, međutim, najzanimljivije gledati kako se Bieber nosi s promjenama koje su se u posljednje vrijeme dogodile u njegovom životu, odnosno kako – bilo kroz vlastite, bilo kroz riječi svojih suradnika – nastoji odgovoriti na optužbe i predviđanja da je samo još jedan umjetno stvoreni fenomen pop-industrije, odnosno mlada zvijezda koja se brzo uspela na nebo, ali koja će se sa njega još brže srušiti, i to na prilično ružan način. Iako su iz filma izbačene sve reference na ljude i događaje kojima je Bieber u vrijeme turneje i snimanja filma punio naslovnice tabloida, tvorci tabloida su ih posredno uzeli u obzir, pa i sam Bieber priznaje kako je učinio pogreške. Međutim, njegove tvrdnje da je iz njih nešto naučio je prilično teško shvatiti ozbiljno kada se na velikom ekranu izgovaraju u trenucima kada na ekranima mobitela i tableta svijetli policijska fotografija koja je obišla svijet. Čak i ako se ta neugodna koincidencija shvati kao rezultat loše sreće, dojmu o Believe kao neuspjeloj propagandi se teško othrvati. To je još teže nakon što se negdje u sredini filma pojavljuje segment o nasmrt bolesnoj 6-godišnjoj djevojčici Avalanni Routh, koja je sanjala da sretne svog idola i kojoj je Bieber pred smrt ispunio želju. Ne sumnjajući u to da je Bieber u svoj toj priči imao najbolje namjere, način na koji je ona umontirana u film – valjda da mladog pjevača prikaže u najboljem svjetlu – odaje potpuni nedostatatak inspiracije.

Nešto slično bi se moglo reći za još jedan detalj, koji je mnogim mlađim članovima publike najvjerojatnije promakao. Chu je, naime, u scene koje prikazuju histeriju “belieberica” ubacio kratke kadrove koji prikazuje sličnu reakciju američkih i drugih djevojaka na “Beatlese” prije pet desetljeća. Njima se na jedan prilično implicitan način sugerira da je Bieber isto onako neshvaćen i suočen s neprijateljskim establishmentom kao što su bili slavni liverpoolski glazbenici, odnosno da će tijek vremena pokazati kako su on i “belieberi” bili u pravu, a “hejteri” u krivu. Problem je u tome što “Beatlesi”, ako nekome išta znače, to nije zbog “beatlemanije” nego usprkos njoj, odnosno zato što su nekako uspjeli nadići ispraznost i komercijalizam tadašnje pop-glazbe, te ih danas pamte zbog glazbe, a ne zbog vrištećih šiparica. Gledateljima koji su skloni stvarati zločeste povijesne analogije bi scene “belieberske” histerije mogle podsjetiti na to kako je istovjetne reakcije kod djevojaka i mladih žena u nekim dijelovima Europe prije nekih osam desetljeća izazivao jedan drugi neshvaćeni umjetnik. I koji je, za razliku od većine neshvaćenih umjetnika, znao odabrati prave talente za vlastitu propagandu.

OCJENA: 2/10

RECENZIJA: Kako je spašen gospodin Banks (2013)

"Saving Mr. Banks" Photo Opportunity — (izvor: Castles, Capes & Clones)

KAKO JE SPAŠEN GOSPODIN BANKS
(SAVING MR. BANKS)
uloge: Emma Thompson, Tom Hanks, Paul Giamatti, Jason Schwartzman, Bradley Whitford, Colin Farrell, Ruth Wilson, Rachel Griffiths
scenarij: Kelly Marcel & Sue Smith
režija: John Lee Hancock
proizvodnja: BBC Films/Walt Disney, SAD/UK/Australija, 2013.
trajanje: 99'

Kada bi netko počeo bilježiti nepisana pravila i zakone filmske djelatnosti, jedna od njih bi bila ta da lakoća rada i uživanje na setu obično rezultira onime što ne predstavlja užitak za publiku. Iz toga bi se mogao izvesti zaključak da su najbolji filmovi u pravilu oni čije je stvaranje bilo obilježeno velikim žrtvama, problemima, svađama i neugodnostima. A što obično znači da bi neki od zbilja velikih filmova sa svim svojim dramama iza scene trebali poslužiti kao materijal za vrhunske filmske drame. Hollywood, međutim, nikako ne uspijeva takav zaključak potvrditi na ekranu. Još jedan takav neuspjeh je i Kako je spašen gospodin Banks, jedan od najambicioznijih, ali i, sudeći po broju nominacija, najmanje uspješnih ovogodišnjih “lovaca na Oscare”.

Banks je posvećen snimanju Mary Poppins, mjuzikla za djecu koji uživa status jednog od najuspješnijih hollywoodskih blockbustera 1960-ih, ali također i P. L. Travers, britanskoj književnici koja je stvorila seriju popularnih romana o čarobnoj dadilji na kojoj se film temelji. Na samom početku sredovječna autorica (Thompson), prisiljena financijskim problemima, odlučuje nakon dva desetljeća odbijanja ipak razmotriti ponudu Walta Disneya (Hanks) da proda prava na ekranizaciju. U tu svrhu dolazi u Los Angeles gdje bi joj Disney i uposlenici njegovog studija trebali omogućiti da osobno nadgleda pripreme za produkciju. Travers, međutim, ne propušta nijednu priliku da iskaže kako joj se cijeli pothvat ne sviđa, odnosno kako je uvjerena da će Mary Poppins, lik koga doslovno smatra dijelom svoje obitelji, biti izopačen od strane “vulgarnih” američkih filmaša. Disney, koji ne štedi novac i pokušava šarmirati britansku autoricu, je frustriran nedostatkom napretka u razgovorima, ali i nesvjestan da je Mary Poppins proizvod iskustava u Australiji, kada je kao djevojčica (koju glumi Annie Rose Buckley) svjedočila kako su joj snove voljenog oca Traversa Roberta Goffa (Farrel) uništili alkoholizam i bolest.

Teško se oteti dojmu da je Banks bio osuđen na neuspjeh još prije nego što je dovršen, kao i da je za to odgovoran sam koncept. Prema originalnom scenariju Sue Smith je trebao biti “čisti” biografski film posvećen P. L. Travers. Većina ciljane publike, međutim, autoricu pozna po Disneyevom ostvarenju, te je nova verzija koju je nadopisala Kelly Marcel stvorila dvije paralelne radnje od kojih se jedna bavila hollywoodskom epizodom. A nju je, pak, bilo teško rekonstruirati bez da se koristi intelektualno vlasništvo Disneyevog studija. Kada su počeli pregovori o tome detalju, iz Burbanka je sugerirano da bi možda bilo bolje da Disney bude ne samo ispred, nego i iza ekrana, odnosno kako bi moćni hollywoodski studio i financijski sudjelovao u projektu. I, onako, usput iskoristio priliku da kroz prigodnu polustoljetnu obljetnicu svog velikog komercijalnog uspjeha dodatno napuni džepove.

Nije teško pretpostaviti kako je Disneyevo sudjelovanje u projektu od potencijalno fascinantnog prikaza naličja Hollywooda stvorilo prigodničarski spektakl nalik na jugoslavenske partizanske “filmove spomenike” 1970-ih u kojima se, evocirajući svijetlu prošlost, točno znalo tko su dobri momci i kome se ne smije “prišiti” nijedna negativna osobina. Disney, koga inače sjajno glumi Tom Hanks u jednoj od najpotcijenjenijih glumačkih nastupa prošle godine, je prikazan kao kreativni genije, filantrop, sjajni šef koji sve svoje uposlenike zna po imenu, ali i vrhunski psiholog koji je u stanju ugrijati i najhladnija srca. Neki nezgodni detalji, poput Disneyeve ovisnosti o nikotinu koja ga je nedugo nakon trijumfa s Mary Poppins koštala života, su očekivano izbačeni iz filma. Nasuprot tome, P. L. Travers je prikazana kao ne samo ekscentrična, nego čangrizava i antipatična baba kojoj će tek boravak u čarobnom Disneyevom svijetu omogućiti da se, u skladu s dostignućima hollywoodske “pop” psihologije, suoči s demonima prošlosti i doživi katarzu gledajući kako ih istjeruje Disneyev film. U stvarnosti je, naravno, priča bila sasvim drukčija – Travers je bila zgrožena filmom i do kraja života nije propuštala priliku da svoje nezadovoljstvo svima stavi na znanje. O svemu tome, dakako, u filmu nema govora. Kao što ni trailer, koji sugerira lepršavu obiteljsku komediju, ne govori ništa da segment filma koji prikazuje autoričino djetinjstvo žanrovski pripada mrtvački ozbiljnoj, pa na trenutke i prilično depresivnoj drami. Između ta dva segmenta – Traversinog djetinjstva i njenih hollywoodskih pustolovina – ne postoji čvrsta konceptualna veza. John Lee Hancock, poznat po uspješnoj biografskoj Priči o prvaku, je dovoljno iskusan da u oba slučaja film režira kvalitetno i ekonomično; da su u pitanju dva različita filma, odnosno mini-serija koja se u potpunosti bavi Traversinim životom, rezultat bi bio izvanredan. Hancock, na žalost, nije u stanju nadvladati konceptualna ograničenja, a isto važi i za glumačku ekipu – sjajnog Giamattija u nezahvalnoj ulozi Traversinoj vozača, danas pomalo zaboravljenog Farrela kao Traversinog oca, ali i danas prilično aktivnu Ruth Wilson (dijabolična Alice Morgan u BBC-jevoj TV-seriji Luther) kao Traversinu majku. Banks ljubiteljima hollywoodske povijesti i Disneyevih klasika neće predstavljati potpuno gubljenje vremena, ali svoje ambicije ipak nije opravdao te mu je pravo mjesto pred za takve sadržaje prigodnijim malim ekranima ili u dokumentarnom žanru.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Jack Ryan: Poziv iz sjene (2014)

JACK RYAN: POZIV IZ SJENE
(JACK RYAN: SHADOW RECRUIT)
uloge: Chris Pine, Kevin Costner, Kenneth Branagh, Keira Knightley
scenarij: Adam Cozad & David Koepp
režija: Kenneth Branagh
proizvodnja: Paramount Pictures/Skydance, SAD, 2014.
trajanje: 99'

U vrijeme krize, kada se počinju preispivati paradigme na kojima počiva današnji svijet, novim očima se počinju gledati i neki naizgled jednostavni povijesni događaji. Tako se i za hladni rat sve više govori da se temeljio na najoobičnijoj laži. Ili, da je barem bio daleko više motiviran nečijim prizemnim ekonomskim i političkim interesima nego što je predstavljao nekakvu plemenitu borbu između “carstva zla” i univerzalnih ljudskih vrijednosti. Takvom se dojmu još teže otgrnuti posljednjih godina, kada svjedočimo reprizi istih događaja s otprilike istim akterima ali sasvim drukčijom argumentacijom. Naime, prilično je zabavno gledati kao se iz američkih i zapadnoeuropskih krugova moderna Rusija razapinje zato što se u njoj malo previše efikasno i dosljedno primjenjuju recepti o kapitalizmu, slobodnom tržištu, ali i oslanjanju na tradiciju – iste stvari koje je u doba hladnog rata propovijedao Ronald Reagan. Takva ideološka inverzija se, slučajno i namjerno, provukla i u Hollywood, odnosno u Jack Ryan: Poziv iz sjene, špijunsko-politički triler koji danas predstavlja možda najeksplicitniji odraz službene američke politike na velikom platnu.

Ironične konotaciju su u slučaju ovog filma još veće, s obzirom da se on temelji na opusu Toma Clancyja, književnika koji je stekao popularnost, bogatstvo i slavu upravo u Reaganovo doba, i to zahvaljujući romanima o skromnom CIA-inom analitičaru Jacku Ryanu koji je SAD i “slobodni svijet” štitio od Sovjeta, arapskih terorista i slične gamadi. Popularnost tih romana, dakako, nije mogla izmaći Hollywoodu, iako su filmske ekranizacije pokrenute u malo nezgodno vrijeme kada je Hladni rat završio, kojem se originalna franšiza nije najbolje prilagodila. Nakon Lova na Crveni oktobar (danas poznatijeg po glazbenoj temi i nastupu Seana Conneyja, nego po glavnom junaku koga je glumio bezlični Alec Baldwin) i nešto uspješnijeg uskakanja Harrisona Forda u dva sljedeće filma, Paramount Pictures je 2002. godine pokrenuo “reboot” franšize pod naslovom The Sum of All Fears (u Hrvatskoj preveden kao Cijena straha). To je ostvarenje, međutim, stradalo zbog neugodnih konotacija vezanih uz 11. rujan, ali i “političkom korektnošću” vezanom odlukom da se glavni negativci – u originalnom romanu arapski teroristi – “prekrste” u neonaciste. Novi “reboot” dolazi nedugo nakon Clancyjeve smrti, a glavna uloga je povjerena Chrisu Pineu, glumcu zahvaljujući ili usprkos kome je sličan “reboot” Zvjezdanih staza i donedavno ikonoklastička zamjena Williama Shatnera doživjela komercijalni uspjeh.

Kao i kod mnogih današnjih filmova o superherojima prvi film iz franšize je zamišljen kao “priča o nastanku”. Scenarij Adama Cozada i Davida Koeppa, koji se direktno ne temelji na Clancyjevoj prozi, započinje 11. rujna 2001. godine kada mladi Ryan kao briljantni student Londonske škole ekonomskih znanosti doznaje da mu je zemlja napadnuta. Kao pravi domoljub se prijavljuje u marince i služi u Afganistanu prije nego što mu vojničku karijeru okonča rušenje helikoptera. Tokom višemjesečne mukotrpne terapije u veteranskoj bolnici upoznaje privlačnu bolničarku Cathy Muller (Knightley), ali i postaje predmetom pažnje tajanstvenog CIA-inog agenta Thomasa Harpera (Costner) koji će ga diskretno regrutirati i postati njegov mentor. Ryan dobija zadatak prikupljanja obavještajnih informacija pod krinkom uposlenika međunarodno “potkožene” njujorške mešetarske tvrtke. Nakon što neki detalji u poslovanju Viktora Čerevina (Branagh), moćnog ruskog oligarha u dosluhu s Kremljem, ukažu na mogućnost terorističke zavjere, Ryan dobija zadatak otići u Moskvu pronaći dokaze o zavjeri, nesvjestan da će ne samo nego i Cathyn život dovesti u opasnost.

Film je režirao Kenneth Branagh, jedan od najuglednijih britanskih glumaca, a koji se također očigledno dobro zabavljao tumačeći lik negativca kome je iznenađujuće crno-bijeli scenarij uvalio sve moguće poroke (alkoholizam, nasilništvo, razvrat), a bez ijedne naznake opravdanja ili objašnjenja njegovih zločina. Crno-bijeli karakter filma se ogleda i u tome da, za razliku od sličnih hollywoodskih post-hladnoratovskih filmova, Čerevin nije “odmetnuti” KGB-ovac, nego da je “insajder” slizan s Kremljom, ali i kroz da su svi Rusi bez iznimke prikazani kao zlikovci. Tako je, na primjer, ispovijedanje ruskoe pravoslavne vjere dovoljan razlog da netko sudjeluje u dijaboličnim terorističkim akcijama. Još je zanimljivije gledati i kako je slobodan protok ljudi, novca, informacija, globalizacija i Internet – dakle, upravo ono što je trebala biti najveća tekovina posthladnoratovskog svijeta – prikazano kao moćno i opasno oružje u rukama zlih Rusa, te se implicitno sugerira da se mora staviti pod čvrstu zapadnu pasku, ma koliko kojekakvi Assangei i Snowdeni tvrdili suprotno.

Ako se iz filma, pak, izbaci njegova dnevno-politička i propagandna komponenta, odnosno ako se gleda isključivo kao žanrovski proizvod, Poziv iz sjene gubi svu svoju zanimljivost i predstavlja veliko razočarenje. Jedina stvar koja scenarij dobro radi jest kratki ali efektni prikaz evolucije glavnog lika u CIA-inog agenta. Sama zavjera koju treba razotkriti, ali i njegove pustolovine u Moskvi (koju “glumi” Liverpool), je prilično predvidljiva i izaziva zijevanje. Suvremeni hollywoodski ljepotan Chris Pine je jednostavno pogrešan izbor za Ryana, odnosno nema ni zrnce karizme ili uvjerljivosti koju su imali Baldwin i Ford (a čak se i za notorno “drvenog” Afflecka može reći da je bio uvjerljiviji u Cijeni straha). Akcijske scene su solidno izrežirane, ali nisu najuvjerljivije, a čak i spektakularna završnica u New Yorku izgleda “deja vu”. Veteran Kevin Costner je dobar kao junakov mentor, ali se pojavljuje prekratko da bi popravio djojam. Keira Knightley dobro izgleda i prilično se trudi, ali ni ona ne može nadići kreativne nedostatke scenarista.

Bez obzira što je bio opterećen (novo)hladnoratovskom propagandom, novi Jack Ryan je mogao biti vrlo dobar, možda čak i remek-djelo akcijskog žanra. Dovoljno se podsjetiti Goldfingera, klasičnog filma o Jamesu Bondu, koji je prije pedeset godina koristio sličan zaplet. Usporedbe današnjeg Jacka Ryana i nekadašnjeg Bonda će ovaj film, pak, ostaviti u prilično zasluženoj sjeni.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Legenda o Herkulu (2014)

LEGENDA O HERKULU
(THE LEGEND OF HERCULES)
uloge: Kellan Lutz, Gaia Weiss, Scott Adkins, Roxanne McKee, Liam Garrigan, Liam McIntyre, Jonathon Schaech, Rade Šerbedžija
scenarij: Daniel Giat, Giulio Steve, Renny Harlin & Sean Hood
režija: Renny Harlin
proizvodnja: Summit Entertainment, SAD, 2014.
trajanje: 99'

Za siječanj se često govori kako je najdepresivniji mjesec u godini. Svemu tome je svoj doprinos dao i Hollywood koji upravo u tom mjesecu ima običaj u kino-dvorane istovarivati svoje najgore proizvode. Razlog za to je, pak, u praksi da se najskuplji, najambiciozniji i najprestižniji filmovi obično lansiraju ljeti, odnosno u sezoni blagdana kada se hvataju “Oscari” i druge prestižne nagrade. Ono što se nađe između je rezervirano za materijal za koga je i sam Hollywood svjestan da neće biti neke naročite kvalitete ili imati neku veliku gledanost. Zato nije rijetkost da se upravo tada štedi na publicitetu, pa tako nema ni specijalnih kritičarskih projekcija pred premijeru; kritičarima je to kasnije jasan signal da naslov predstavlja škart. Nešto slično se dogodilo s fantastično-pseudopovijesnim spektaklom Legenda o Herkulu, koji je zamišljen kao početak franšize u kome bi istoimenog starogrčkog heroja trebao tumačiti Kellan Lutz. Tvorcima tog filma je dodatni uteg oko vrata bila i percepcija da nastoje na jeftini način eksploatirati predstojeći konkurentski projekt Hercules: Thracian Wars s Dwayneom Johnsom u glavnoj ulozi, a koji se smatra “pravom” hollywoodskom ljetnom uzdanicom.

Radnja filma je smještena u drevnu Grčku oko 1200. godine p.n.e. i počinje kada ratoborni kralj Tirinta Amfitrion (Adkins) osvaja susjedni grad Arg, a nakon čega njegova supruga Alkmena (McKee), zgađena krvoprolićem i pohlepom, odluči sebe podati bogu Zeusu. Rezultat te veze između božanstva i smrtne žene je rođenje polubožanskog djeteta koje odraste u naočitog i fizički snažnog princa po imenu Herkul (Lutz). Njegova ljubav prema lijepoj kretanskoj princezi Hebi (Weiss), pak, izaziva ljubomoru od strane starijeg brata Ifikla (Garrigan) koji se, u nastojanju da se riješi suparnika, spletkama potakne slanje Herkula u vojni pohod na Egipat. Herkul završi u zarobljeništvu gdje mu je život pošteđen samo zato jer se smatrao običnim čovjekom, a ne princom; osuđen da ostatak života provede kao rob, nastoji se osloboditi kao borac u areni te pokrenuti ustanak protiv svog tiranskog oca i brata.

U Legendi u Herkulu je najspektakularniji detalj početna scena bitke, čija je glavna svrha uvjeriti publiku da je u novac potrošen za 3D naočale bio opravdan. Sve što slijedi nakon toga, na žalost, opravdava zle slutnje koje je stvorio siječanjski termin. Scenarij, u kome je, po hollywoodskom običaju, s originalnom legendom i grčkom mitologijom, obrisan pod, je, zapravo, najmanji problem. “Kreativni” pristup klasičnoj baštini može ponekad rezultirati neobično zabavnim ostvarenjima, kao što svjedoči popularna TV-serija o Herkulu koga je tumačio Kevin Sorbo. Na žalost, “kreativnost” je u slučaju Legende o Herkulu zaslužila da se koristi pod navodnicima. Likovi, zapleti, dijalozi, pa čak i stil režije, se mogu učiniti originalnim samo onim gledateljima koji su prethodno desetljeće, ako ne i duže, proveli na pustom otoku ili nekim slučajem nisu gledali nijedan film iz žanra “mačeva i sandala”. Renny Harlin, finski režiser specijaliziran za akciju, koji je u karijeri imao pogodaka i promašaja, ovdje se nije nimalo potrudio Legendu učiniti previše drukčijom od svog velikog uzora – Snyderovog 300. Gledateljima kablovske televizije će, pak, posebno iritirajuće biti usporedbe s popularnom TV-serijom Spartak, a pogotovo činjenica da se u sporednoj ulozi pojavljuje australski glumac Liam McIntyre, koji je upravo u njoj tumačio legendarnog gladijatora. Da stvar bude gora, producenti se, ovdje slijepo drže zloglasnog cenzorskog rejtinga PG-13, što znači da nema ni sadržaja koji bi barem dijelu publike iskustvo gledanja Legende učinilo podnošljivijim – eksplicitne “šore, šege i ševe”. Najgori takav slučaj predstavlja scena u kojoj se Herkul i Heba zajedno kupaju, ali – prkoseći svim danas tako popularnim tvrdnjama kako je antička Grčka bila “opuštenija” od modernog svijeta po pitanju seksualnosti i golotinje – pri tome sve vrijeme na sebi nose odjeću. Još je gora scena u kojoj se Heraklo obračunava s nemejskim lavom – jedan od najdramatičnijih događaja grčke mitologije je tako trapavo izrežiran da se, usprkos CGI-ja, doima kao da je riječ o amaterskoj kazališnoj predstavi. Kellan Lutz, poznat po sporednoj ulozi jednog od vampira u Sumrak Sagi, se tada, kao i u drugim scenama, previše ne trudi, svjestan ne samo da je angažiran prije svega zbog markantnog “nabildanog” izgleda, a ne zbog nekih naročitih glumačkih zahtjeva. Isto važi i za ostatak ekipe, prvenstveno manekenku Gaiu Weiss, kao i Roxanne McKee u prilično nezahvalnoj ulozi Herkulove majke. Njihov atraktivna forma, međutim, u slučaju Legende o Herkulu nikako ne može sakriti potpuni trulež sadržaja.

OCJENA: 2/10

RECENZIJA: Tajni život Waltera Mittyja (2013)

TAJNI ŽIVOT WALTERA MITTYJA
(THE SECRET LIFE OF WALTER MITTY)
uloge: Ben Stiller, Kristen Wiig, Shirley MacLaine, Adam Scott, Kathryn Hahn, Sean Penn
scenarij: Steve Conrad
režija: Ben Stiller
proizvodnja: Samuel Goldwyn Films/20th Century Fox, SAD, 2013.
trajanje : 114 '

Malo koje književno djelo je postalo toliko poznato prikazujući raskorak između nečijih želja i stvarnosti kao što je to učinio Tajni život Waltera Mittyja, novela američkog pisca Jamesa Thurbera. Tome je, dakako, pridonio i Hollywood zahvaljujući svojoj ekranizaciji iz 1947. godine u kojoj je naslovnog junaka tumačio Danny Kaye. Iako je producent Samuel Goldwyn užasnuo autora učinivši od filma kriminalističku komediju, postigao je ne samo veliki komercijalni uspjeh, nego je postigao da fraza “Walter Mitty” postane dio američke popularne kulture, odnosno da se počne koristiti za obične, anonimne ljude koji bijeg od deprimirajuće i monotone stvarnosti traže u intimnim fantazijama gdje su nadljudski heroji. Bilo je teško očekivati da Hollywood taj motiv, odnosno ime, neće pokušati ponovno iskoristiti. Tog se posla još prije dvadeset godina dohvatio Goldwynov sin Samuel Goldwyn, Jr. Put do novog prenošenja Thurberove priče na platno se ispostavio daleko dužim i mukotrpnijim nego što je itko mogao pretpostaviti. Na kraju ga je uspio okončati Ben Stiller, koji je film režirao i u njemu tumačio glavnu ulogu. I, slično kao i kod mnogih drugih hollywoodskih remakeova, rezultat će teško zasjeniti original.

Naslovni junak filma je službenik njujorškog časopisa “Life”, zadužen za brigu o negativima fotografske arhive. Posao mu je ugrožen, s obzirom da je nova digitalna tehnologija dovela do odluke da se tiskano izdanje ugasi, časopis prebaci isključivo na Internet te, kao što to uposlenike voli podsjećati novi i arogantni direktor Ted Hendricks (Scott), sve to rezultirali masovnim otpuštanjima. Mittyja, međutim, daleko više tišti to što je u uredu zapazio privlačnu Cheryl Melhof (Wigg), ali joj se ne usuđuje prići, čak ni uz najdobronamjernije savjete Todda Mahera (Oswalt), djelatnika korisničke službe dejting servisa eHarmony. Mitty sve svoje frustracije liječi time da se na trenutke “odljepljuje” od stvarnosti i sebe zamišlja kao hrabrog pustolova. Stvarnost ga, međutim, konačno dohvati kada se ispostavi da je nestao negativ fotografije koju je za naslovnicu posljednjeg tiskanog broja poslao proslavljeni fotograf Sean O’Malley (Penn). Suočen s mogućnošću gubitka posla, ali i time da je O’Malley sa sobom ne nosi mobitel, Mitty poduzima drastičan korak i kreće u potragu koja će ga odvesti preko nekoliko kontinenata.

Popularni komičar Ben Stiller, za razliku od svog filmskog lika, iza kamere pokazuje sklonost prihvaćanju izazova i upuštanja u svakakve pustolovine. Iako njegov redateljski opus u posljednjih dva desetljeća po broju filmova daleko zaostaje za glumačkim, ističe se izuzetnom raznovrsnošću, nekonvencionalnošću, pa i spremnošću za kontroverze možda najviše u slučaju njegovog posljednjeg filma, brutalno satiričke komedije Tropska grmljavina. Taj je film, međutim, također pokazao kako Stiller isto tako pokazuje sklonost zagristi više nego što može progutati. Isto bi se moglo reći i za Mittyja, čiji je sam trailer vrištao o pretencioznosti i dobroj ideji čiji su svi potencijali “potrošeni” u nekoliko minuta.

Razlog je prije svega u tome što je scenarij Stevea Conrada na samom početku kompromitirao Thurberovu poantu. U originalu je bila riječ o običnom čovjeku koji vodi obični život. Priču o “običnosti” je, pak, teško pomiriti s mjestom radnje koje čini jedna od najelitnijih američkih medijskih institucija, vremenu radnje koje predstavlja povijesni iskorak u digitalno doba, kao i likovima koji uključuju međunarodnog celebrityja. To postaje još teže kada Mitty stjecajem okolnosti bude prisiljen skakati iz helikoptera u ledeno more, plivati sa morskim psima, bježati pred vulkanskim eksplozijama i koristiti diplomatske vještine pred srednjoazijskim gospodarima rata. Tako je književni klasik transformiran u još jednu hollywoodsku fantaziju gdje par izlizanih fraza iz priručnika o psihološkoj samopomoći i New Age propovijedi, odnosno pronalaženje sebe u idealiziranoj prošlosti (u slučaju Mittyja je to adolescentska karijera skejtera), treba gubitnika pretvoriti u pobjednika. Sve to vjerojatno izgleda uvjerljivo sredovječnim hollywoodskim zvijezdama poput Stillera, ali “običnoj raji”, dakle upravo onima kojima je taj film namijenjen, baš i ne. Dojam je još gori kada se svemu tome doda još i predvidljivi ljubavni podzaplet, gdje inače talentirana Kristina Wiig ne radi ništa osim jedne simpatične scene u kojoj izvodi Bowiejev “Space Oddity”, kao i iritantna deus ex machina završnica. Možda je najveće razočarenje to što film, koji se reklamira kao komedija, zapravo i nije imao previše smiješnih scena, odnosno što bi, da su toga njegovi tvorci bili svjesni, mogao daleko bolje funkcionirati kao drama. Uglavnom loše kritike i mlaki rezultati na kino-blagajnama su tako novu verziju Waltera Mittyja jednim od najpretencioznijih filmova, ali i najvećih razočarenja iz Hollywooda u posljednje vrijeme. Time je u neku ruku i vjeran predlošku. Vrlo dobro pokazuje kako i Hollywood ima problema pomiriti vlastite fantazije s prozaičnom stvarnošću.

OCJENA: 4/10

	RECENZIJA: Crime Sce… o RECENZIJA: Crime Scene: The Te…
	RECENZIJA: Crime Sce… o RECENZIJA: Crime Scene: The Va…
	RECENZIJA: Vještac:… o RECENZIJA: The Witcher: Blood…
	RECENZIJA: Oppenheim… o RECENZIJA: Barbie (2023)
	RECENZIJA: Ubojstvo… o RECENZIJA: Ubojstvo (Forbrydel…