RECENZIJA: Legenda o Herkulu (2014)

LEGENDA O HERKULU
(THE LEGEND OF HERCULES)
uloge: Kellan Lutz, Gaia Weiss, Scott Adkins, Roxanne McKee, Liam Garrigan, Liam McIntyre, Jonathon Schaech, Rade Šerbedžija
scenarij: Daniel Giat, Giulio Steve, Renny Harlin & Sean Hood
režija: Renny Harlin
proizvodnja: Summit Entertainment, SAD, 2014.
trajanje: 99'

Za siječanj se često govori kako je najdepresivniji mjesec u godini. Svemu tome je svoj doprinos dao i Hollywood koji upravo u tom mjesecu ima običaj u kino-dvorane istovarivati svoje najgore proizvode. Razlog za to je, pak, u praksi da se najskuplji, najambiciozniji i najprestižniji filmovi obično lansiraju ljeti, odnosno u sezoni blagdana kada se hvataju “Oscari” i druge prestižne nagrade. Ono što se nađe između je rezervirano za materijal za koga je i sam Hollywood svjestan da neće biti neke naročite kvalitete ili imati neku veliku gledanost. Zato nije rijetkost da se upravo tada štedi na publicitetu, pa tako nema ni specijalnih kritičarskih projekcija pred premijeru; kritičarima je to kasnije jasan signal da naslov predstavlja škart. Nešto slično se dogodilo s fantastično-pseudopovijesnim spektaklom Legenda o Herkulu, koji je zamišljen kao početak franšize u kome bi istoimenog starogrčkog heroja trebao tumačiti Kellan Lutz. Tvorcima tog filma je dodatni uteg oko vrata bila i percepcija da nastoje na jeftini način eksploatirati predstojeći konkurentski projekt Hercules: Thracian Wars s Dwayneom Johnsom u glavnoj ulozi, a koji se smatra “pravom” hollywoodskom ljetnom uzdanicom.

Radnja filma je smještena u drevnu Grčku oko 1200. godine p.n.e. i počinje kada ratoborni kralj Tirinta Amfitrion (Adkins) osvaja susjedni grad Arg, a nakon čega njegova supruga Alkmena (McKee), zgađena krvoprolićem i pohlepom, odluči sebe podati bogu Zeusu. Rezultat te veze između božanstva i smrtne žene je rođenje polubožanskog djeteta koje odraste u naočitog i fizički snažnog princa po imenu Herkul (Lutz). Njegova ljubav prema lijepoj kretanskoj princezi Hebi (Weiss), pak, izaziva ljubomoru od strane starijeg brata Ifikla (Garrigan) koji se, u nastojanju da se riješi suparnika, spletkama potakne slanje Herkula u vojni pohod na Egipat. Herkul završi u zarobljeništvu gdje mu je život pošteđen samo zato jer se smatrao običnim čovjekom, a ne princom; osuđen da ostatak života provede kao rob, nastoji se osloboditi kao borac u areni te pokrenuti ustanak protiv svog tiranskog oca i brata.

U Legendi u Herkulu je najspektakularniji detalj početna scena bitke, čija je glavna svrha uvjeriti publiku da je u novac potrošen za 3D naočale bio opravdan. Sve što slijedi nakon toga, na žalost, opravdava zle slutnje koje je stvorio siječanjski termin. Scenarij, u kome je, po hollywoodskom običaju, s originalnom legendom i grčkom mitologijom, obrisan pod, je, zapravo, najmanji problem. “Kreativni” pristup klasičnoj baštini može ponekad rezultirati neobično zabavnim ostvarenjima, kao što svjedoči popularna TV-serija o Herkulu koga je tumačio Kevin Sorbo. Na žalost, “kreativnost” je u slučaju Legende o Herkulu zaslužila da se koristi pod navodnicima. Likovi, zapleti, dijalozi, pa čak i stil režije, se mogu učiniti originalnim samo onim gledateljima koji su prethodno desetljeće, ako ne i duže, proveli na pustom otoku ili nekim slučajem nisu gledali nijedan film iz žanra “mačeva i sandala”. Renny Harlin, finski režiser specijaliziran za akciju, koji je u karijeri imao pogodaka i promašaja, ovdje se nije nimalo potrudio Legendu učiniti previše drukčijom od svog velikog uzora – Snyderovog 300. Gledateljima kablovske televizije će, pak, posebno iritirajuće biti usporedbe s popularnom TV-serijom Spartak, a pogotovo činjenica da se u sporednoj ulozi pojavljuje australski glumac Liam McIntyre, koji je upravo u njoj tumačio legendarnog gladijatora. Da stvar bude gora, producenti se, ovdje slijepo drže zloglasnog cenzorskog rejtinga PG-13, što znači da nema ni sadržaja koji bi barem dijelu publike iskustvo gledanja Legende učinilo podnošljivijim – eksplicitne “šore, šege i ševe”. Najgori takav slučaj predstavlja scena u kojoj se Herkul i Heba zajedno kupaju, ali – prkoseći svim danas tako popularnim tvrdnjama kako je antička Grčka bila “opuštenija” od modernog svijeta po pitanju seksualnosti i golotinje – pri tome sve vrijeme na sebi nose odjeću. Još je gora scena u kojoj se Heraklo obračunava s nemejskim lavom – jedan od najdramatičnijih događaja grčke mitologije je tako trapavo izrežiran da se, usprkos CGI-ja, doima kao da je riječ o amaterskoj kazališnoj predstavi. Kellan Lutz, poznat po sporednoj ulozi jednog od vampira u Sumrak Sagi, se tada, kao i u drugim scenama, previše ne trudi, svjestan ne samo da je angažiran prije svega zbog markantnog “nabildanog” izgleda, a ne zbog nekih naročitih glumačkih zahtjeva. Isto važi i za ostatak ekipe, prvenstveno manekenku Gaiu Weiss, kao i Roxanne McKee u prilično nezahvalnoj ulozi Herkulove majke. Njihov atraktivna forma, međutim, u slučaju Legende o Herkulu nikako ne može sakriti potpuni trulež sadržaja.

OCJENA: 2/10