NOA (NOAH) uloge: Russell Crowe, Jeniffer Connelly, Ray Winstone, Emma Watson, Logan Lerman, Anthony Hopkins, Douglas Booth scenarij: Darren Aronfosky & Ari Handel režija: Darren Aronofsky proizvodnja: Paramount Pictures, SAD, 2014. trajanje: 138 '
Damir Boras, novi rektor zagrebačkog Sveučilišta, je izjavom da će Sveučilište voditi u skladu s “biblijskim vrijednostima” ispalio još hitac u kulturnim ratovima koji posljednjih godinu dana zabavljaju hrvatsku javnost, te tako izazvao predvidljivu reakciju svih onih koji “biblijske vrijednosti” nikako ne mogu pomiriti s onime pod čime se podrazumijeva moderna civilizacija. Glavni argument tezi o njihovoj nespojivosti jest sadržaj knjige na kojoj se temelje biblijske vrijednosti, prije svega u njenom starozavjetnom dijelu koji uključuje mnoge prilično neugodne i krvave događaje. Vjerojatno najneugodniji od svih je Veliki potop, koji, pak, predstavlja podlogu priče o Noi i njegovoj arci, a koja je, sasvim prigodno za uskršnje blagdane, evocirana u hollywoodskom spektaklu Noa koji se našao u hrvatskim kino-dvoranama.
Ulaganje stotinjak milijuna dolara u ekranizaciju teksta koji predstavlja temelj današnje judeokršćanske kulture se na prvi pogled čini prilično neobičnim potezom za današnji Hollywood, koji je stvorio reputaciju glavnog zagovornika društvenog liberalizma i čije se vrijednosti često smatraju radikalnim odbacivanjem svega onoga što se promoviralo u Bibliji. Još je neobičnije što je za takav projekt odabran Darren Aronofsky, filmaš čija su specijalnost duboko osobna art-ostvarenja koja znaju bacati u ekstazu kritičare i kupe prestižne nagrade, ali za koje je malo vjerojatno da će gledatelje dovesti u kino. Razlog zbog kojeg je Paramount Pictures pristao ući u taj projekt se, s druge strane, može pronaći u održavanju tradicije koju je taj studio stvorio snimajući povijesne i biblijske spektakle u zlatno doba Hollywooda. Aronofsky je, pak, u zamjenu za blockbusterski budžet morao pristati na određene kreativne kompromise kako bi njegovo ostvarenje bilo u stanju ostvariti svoju komercijalnu funkciju. Takvi kompromisi ne moraju uvijek završiti poraznim rezultatom, ali često sadrže rizik da filmovi završe u “limbu” između komercijalnog i art-snobovskog svijeta. Moglo bi se reći da se nešto takvo dogodilo i Noi.
Aronofskom je u prilog išlo to što je starozavjetni tekst o Noi i Potopu prilično kratak, odnosno siromašan detaljima, te je tako, kao i brojnim književnicima i umjetnicima u posljednjih par tisućljeća, imao dosta kreativnog prostora za različita tumačenja i prikaze. U ovom slučaju je riječ o prilično radikalnoj obradi biblijskog teksta koja, je uz predvidljive kritike iz kršćansko-fundamentalističkih krugova, dovela i do zabrane filma u cijelom nizu islamskih zemalja (gdje se Noa smatra prorokom). Radnja tako počinje nekoliko generacija iza Postanka, u vrijeme kada su se potomci Adama i Eve proširili svijetom i, uz pomoć palih anđela Nefilima, izgradili industrijsku civilizaciju, ali isto tako zagadili i opustošili Zemlju te je oskvrnuli nasiljem. Noa i njegova mala obitelj (Crowe) predstavljaju jedine pravednike koji ne jedu meso, ne pustoše zemlju i ne prakticiraju nasilje. Nou s vremenom počnu mučiti vizije masovnog pomora u vodi, a nakon što dobije savjet od svog djeda Metuzalema (Hopkins) počinje graditi veliku arku kako bi u njoj sklonio nedužne, odnosno životinje koje će poslije potopa nastaniti svijet. Prije samog potopa se, međutim, mora obračunati sa masama očajnih nasilnika koje Tubal-Kain (Winstone) koji se želi dočepati sigurnosti na Arci.
Potop predstavlja najspektakularniji od svih događaja u Bibliji, te se upravo u tome krije razlog zašto je Paramount pristao uložiti novac u Nou. Prikaz sveopće destrukcije, ali i pretpotopnog svijeta – za koji se može pretpostaviti da je izgledao prilično drukčije od današnjeg – je trebao pružiti priliku za demonstriranje CGI-ja i drugih čarolija u hollywoodskom arsenalu. U tome se vjerojatno krije i razlog zbog koga su prilično opskurni Nefilimi iz biblijskih tekstova (o čijoj pravoj prirodi traju tisućljetne debate) pretvoreni u kamene divove zadužene za pomaganje prvim ljudima, a potom u Noine pomagače koji će sudjelovati u epskoj bitci protiv hordi koje nastoje zauzeti Arku. Aronofsky, međutim, ne koristi priliku da izgradi uistinu zanimljiv pretpotopni svijet; Zemlja koju nastanjuju potomci Adama i Eve je sumorna pustoš nalik na one u postapokapolitičnim ostvarenjima, i umjesto CGI-ja je dočarana prilično banalnim korištenjem islandskih lokacija. Kada se u filmu uistinu počne događati nešto zanimljivo, odnosno životinje počnu dolaziti u Arku, te scene ne izgledaju spektakularno. Čak i velika bitka pred sam potop izgleda prilično dosadno, pogotovo kada se usporedi sa sličnim okršajima u Gospodaru prstenova. Nefilimi, umjesto da predstavljaju izraz nečijeg kreativnog genija, su mnogim kritičarima dali priliku za posprdne usporedbe s Transfomerima. Zanimljivo je da vizualno najimpresivnija sekvenca – u kojoj tekst koji prepričava tradicionalnu priču o Postanku prate kadrovi koji prikazuju evoluciju čovjeka – najkraća i gledateljima vjerojatno neće toliko upasti u oči.
Kritičari koji će Noi dati palac gore argumente obično nastoje pronaći u tome da je Aronofsky dao prilično “hrabru” (čitaj: “hipstersku”) reinterpretaciju starozavjetne priče, odnosno nastojao je uskladiti s radikalno ekološkim, New Age i drugi “politički korektnim” idejama koji predstavljaju ortodoksiju današnjeg Hollywooda. Bog se tako ne spominje, nego tek naziva “Tvorcem”; Noi se on ne obraća neposredno, nego Noa tek vlastite vizije tumači kao njegov glas; grijeh zbog koga čovječanstvo mora biti uništeno nije toliko u nasilju koliko u uništenju prirode, odnosno konzumaciji mesa (što, s obzirom da je Aronofsky deklarirani veganac, i ne bi trebalo previše iznenaditi). Sva ta hrabrost, odnosno nastojanje da se “modernost” kroz vješto popunjavanje biblijskih “rupa” pomiri sa religijskom tradicijom je potrošena, s obzirom da posljednji i potencijalno najzanimljiviji dio filma postaje najlošiji od svih.
Za pretpostaviti je da većina gledatelja, bili vjernici ili ne, zna kako će cijela priča o Potopu i Arci završiti, odnosno da će Noa na kraju, bez obzira na sve prepreke, uključujući gotovo parodijskog negativca koga rutinski tumači Winstone, uspjeti u svojoj misiji. Aronofsky mora, stoga odgovoriti na pitanje, “kako”. Boravak Noe i njegove obitelji na Arci je u tome imao najviše dramskog potencijala – bilo kroz grižnju savjesti zbog gomile ljudi koji su namjerno ostavljeni da umru, bilo kroz egzistencijalne, pa čak i seksualne tenzije koje izaziva situacija u kojoj je netko danima i tjednima prisiljen dijeliti ograničeni prostor. Aronofsky, međutim, preko toga uglavnom prelazi i, poput mađioničara iz šešira, kao razlog za napetost stvara Noinu transformaciju od dobroćudnog pastira i djedice u religijskog fanatika uvjerenog nepopravljivost ljudske vrste i uvjerenog da ista sudbina koja je zadesila ostatak čovječanstva mora zadesiti i njegovu obitelj. Croweu to daje priliku za nešto više demonstracije glumačkog umijeća, ali je Aronofsky, nastojeći opravdati Noino prihvaćanje tog antihumanističkog stava, stvorio nekoliko prilično slabašnih scena koje sugeriraju ljudsku “opačinu” (i pri tome, onima koji su skloni pronalaziti zlobne povijesne paralele, sugeriraju sličnost Noe s još jednim vegetarijancem koji je promovirao “konačna rješenja” za problematičnu ljudsku populaciju). Još se bijednijim čini i sukob Noe sa Hamom čiji lik tumači prilično bljedunjavi Logan Lerman, a čija je bljedolikost prilično “elegantan” način da se izbjegnu eventualne rasističke konotacije vezane uz tzv. Hamovo prokletstvo. Kada se taj sukob razriješi na predvidljivo melodramatičan način, a nakon njega slijedi isto tako predvidljivi epilog, gledateljima će ostati dojam o autoru čiji su kreativni kompromisi sa hollywoodskom komercijalom upropastili prilično osobni i potencijalno ikonoklastički film, a gledateljima svejedno nisu bili u stanju dostaviti “pravi” hollywoodski blockbuster.
OCJENA: 4/10
