Oznaka: Filmske recenzije

RETRO-RECENZIJA: Pustinjski vampiri (The Forsaken, 2000)

uloge: Kerr Smith, Brendan Fehr, Izabella Miko, Jonathan Schaech,
Phina Oruche, Simon Rex, Carrie Snodgress
scenografija: Ernesto Martinez
kostimografija: Martina Buckley
fotografija: Steven Bernstein
montaža: Norman Buckley
glazba: Tim Jones & Johnny Lee Schell
scenarij: J.C. Cardone
režija: J.C. Cardone
proizvodnja: Sandstorm/Columbia, SAD, 2000.
distribucija: Blitz
trajanje: 90 '

Sean (Smith) je dijete holivudskog filmapa koje sanja da krene roditeljskim stopama, no put do slave je mukotrpan te ga slabo plaćeni posao u malom studiju tjera da dodatno zarađuje za život prevozeći tuđe luskuzne automobile preko Amerike. Ovaj put mu se posao prevoženja “mercedesa” zgodno poklopio sa sestrinim vjenčanjem u Miamiju i Sean, dobro raspložen, odluči prekršiti poslovna pravila i usred pustinje prihvatiti mladog autostopera Nicka (Fehr). No Sean će ubrzo zažaliti zbog te odluke jer je Nick nije obični autostoper nego lovac na vampire kojemu će Seanovo vozilo dobro doći u njegovoj potrazi za bandom opakih pustinjskih vampira na čelu s Kitom (Schaech). Nick ima itekako dobre razloge da uhvati Kita, jer je i sam inkubiran vampirizmom, a jedini način da se spasi od pretvaranja u demona jest da uništi izvor zaraze. Pri tome će mu dobro doći mlada i lijepa Megan (Miko), kod koje je zaraza prilično uznapredovala, i koju Nick nastoji iskoristiti kao mamac za Kita i njegovu bandu. Stjecajem okolnosti Sean bude ugrizen od Megan pa se i on, htio ili ne htio, mora pridružiti potrazi.

Niskobudžetni horor Pustinjski vampiri se teško može pohvaliti nekom originalnošću, prije svega zato sto će svaki bolji poznavatelj B-filmova iz 80-tih vrlo brzo prepoznati kako je riječ o svojevrsnoj (i ne baš uspješnoj) kombinaciji dvaju kultnih naslova iz te epohe – Autostopera s Rutgerom Hauerom i After Dark, kultnog horora Kathryn Bigelow. Jedina originalna stvar u filmu jest pokušaj da se da nekakvo novo objašnjenje fenomena vampirizma (ovaj put vezano uz križarske ratove), no teško da će ljubitelji zanra biti previše zadovoljni. Za vampirski žanr pomalo neobično pustinjsko okružje je potrošeno zbog prilično iritantnih protagonista (Smith i Ferr, nama poznat po ulozi u seriji Roswell) koji su angažirani prije svega zbog svog lijepog izgleda, a manje zbog nekakvog posebnog glumačkog talenta. Negativci koje vodi iskusni Jonathan Schaech (Doom Generation) su mnogo zanimljiviji, ali se ipak cijeli film svodi na niz klišeja, uključujući predvidljivu završnicu. Muškoj publici će, pak, vjerojatno biti drago što u ovom filmu imaju priliku vidjeti kako Izabella Miko, jedna od protagonistica Coyote Ugly, izgleda bez odjeće, ali to ipak nije razlog zašto bi se ovaj konfekcijski filmić trebao gledati ukoliko postoji neki pametniji način da se ubije vrijeme.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 23. prosinca 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Ludi rat u Belfastu (An Everlasting Piece, 1999)

uloge: Barry McAvoy, Brian F. O'Byrne, Anna Friel, Pauline McLynn,
Ruth McCabe, Laurence Kinlan, Bill Conolly, Des McAleer, Colum Convey,
Ian Cregg
scenografija: Nathan Crowley
kostimografija: Joan Bergin
fotografija: Seamus Deasy
montaza: Stu Linder
glazba: Hans Zimmer
scenarij: Barry McAvoy
režija: Barry Levinson
proizvodnja: Bayahibe/Dreamworks/Sony, SAD, 2000.
distribucija: Continental
trajanje: 103 '

Colm (MacAvoy) je mladi katolik koji 80-tih godina u Belfastu dobije posao u duševnoj bolnici. Tamo također radi i George (O’Byrne), mladi protestant koji se u slobodno vrijeme bavi pisanjem poezije. Nakon što saznaju da se među pacijentima nalazi Scalper (Conolly), nekoć najbogatiji i najuspješniji prodavač vlasulja u cijelom Belfastu, Colm i George udružuju svoje snage kako bi od Scalpera nabavili listu klijenata i započeli vlastiti posao. Pri tome ih njihovo različito podrijetlo dobro služi, s obzirom da obojica riskiraju život ako zakucaju na vrata u pogrešnom dijelu grada. Nakon sjajnog početka Colmov i Georgeov posao je ugrožen kada njihov glavni dobavljač najavi kako bi eksluzivni ugovor mogao prepustiti konkurenciji. Prisiljeni da povećaju kvotu, Colm i George će morati intenzivirati svoje napore, što ce ih, stjecajem okolnosti, dovesti do toga da dobiju velike narudžbe od obje zaracene strane – IRA-e s jedne, te britanske vojske i policije s druge strane. Zbog svega toga Colm i George se odjednom nađu ne samo pred ozbiljnim moralnim dilemama koje bi mogle unistiti njihovo prijateljstvo, nego i u situaciji u kojoj bi im obojici prijetio zatvor ili smrt.

Barry Levinson je nakon “Oscara” za Kišnog čovjeka bio jednim od najhvaljenijih američkih režisera, ali su gotovo sva njegova ostvarenja u devedesetima uglavnom bila razočaravajuća. Tek u posljednje vrijeme Levinson, kojeg ce se daleko vise pamtiti kao kreatora izvrsne TV-serije Odjel za umorstva, se može pohvaliti pristojnim filmovima kao sto su Predsjedničke laži. U slucaju Ludog rata u Belfastu Levinson je imao sreću da surađuje sa svojim sugrađaninom i glavnim glumcem Barryjem McAvoyem, koji je bio odrastao u Ulsteru i čiji je scenarij inspiriran dogodovštinama vlastitog oca. Zbog toga film, čiji zaplet i nije bog-zna-što i koji obiluje klišejima, ima dosta šarma zbog autentičnosti kao i zbog toga što McAvoy izvuci maksimum humora iz depresivnog okružja vjerskim sukobom podijeljenog otoka u kojem njegovi junaci žive. Levinson je, po običaju, pokazao ne baš previše smisla za ritam i film ponekad izgleda sporiji nego što bi trebao biti. No, vrlo dobra fotografija Seamusa Deasyja, niz doista smiješnih scena kao i tradicionalno uigrana ekipa britanskih i irskih glumaca – među kojom su legendarni škotski komičar Billy Conolly i Anna Friel (San ljetne noći), koja glumi Colmovu djevojku, jedina poznata imena – sve su to razlozi zbog kojih bi Ludi rat u Belfastu trebalo preporučiti kao prilično zabavan a istovremeno i neobično humani filmić.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 23. prosinca 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Pakleni kvart New Yorka (Hell’s Kitchen, 1998)

uloge: Mekhi Phifer, Angelina Jolie, Johnny Whitworth, Rosanna
Arquette, William Forsythe, Stephen Payne, Jade Yorker, Michael
Nicolosi
glazba: Joseph Arthur
scenarij: Tony Cinciripini
režija: Tony Cinciripini
proizvodnja: Kuschner-Locke, SAD, 1998.
distribucija: Blitz
trajanje: 100'

Johnny (Phifer) je mladi crnac koji živi u njujorškoj četvrti Hell’s Kitchen, poznatoj po miješanom stanovništvu ali i visokoj stopi kriminala. I Johnny je bio upetljan u mračne poslove, ali je jednog dana naizgled rutinska pljačka zavrsila krvoprolićem u kojem je Johnny slučajno ubio prijatelja. Nakon što je odsjedio pet godina u zatvoru, Johnny se vraća natrag u Hell’s Kitchen ne bi li pronašao svog mlađeg brata koji se u međuvremenu navukao na drogu. Da bi zaradio za život, zapošljava se u konjušnici gdje ga njegov šef Lou (Forsythe), propali boksač, s vremenom počne uciti svojim vještinama. Johnny se nakon toga pokušava probiti u vode profesionalnog boksa, ali time privlači pozornost menadžera iz polusvijeta. No, to nije jedini Johnnyjev problem – Gloria McNeary (Jolie) ga drži odgovornim za bratovu smrt pa nastoji Pattyja (Whitworth), svog dečka i bivšeg Johnnyjevog pajtaša, nagovoriti da organizira Johnnyjevo ubojstvo. No, Patty, koji za život zarađuje kao diler, nije previše spreman to učiniti, jer ga mori savjest, kako zbog učešća u tragediji prije pet godina, tako i zbog toga sto održava ljubavnu vezu s Glorijinom majkom Liz (Arquette).

Pakleni kvart New Yorka, koji je svoju premijeru imao na festivalu u Torontu 1998. godine, nije film koji ce ući u antologije sedme umjetnosti, a i nap distributer ga vjerojatno ne bi otkupio da Angelina Jolie u međuvremenu nije postala velikom zvijezdom. No, s druge strane, to ne znači da je u pitanju lop film, iako je Tonyju Cinciripiniju ovo režijski debi. Uz Jolie i uvijek dobrog Phifera (Poštar) ovaj se film može pohvaliti odličnom ekipom poznatih i manje poznatih karakternih glumaca. Radnja filma je, doduše, opterećena klišejima filmova smještenim u podzemlje velikih gradova kao i za cinične 90-te neobično velikom količinom melodrame, ali se Cinciripiniju mora odati priznanje što ih je uspio prevladati relativno nekonvencionalnom završnicom. Humanistički ton filma je možda najveći razlog zbog kojeg bi Pakleni kvart New Yorka trebalo pogledati.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 22. prosinca 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: A gdje je lova (Where the Money Is, 2000)

uloge: Paul Newman, Linda Fiorentino, Dermot Mulroney, Susan Barnes,
Anne Pitoniak, Bruce MacVittie, Irma St. Paule
scenografija: Andre Chamberland
kostimografija: Francesca Chamberland
fotografija: Thomas Burstyn
montaza: Garth Craven, Samuel Craven & Dan Lebental
glazba: Mark Isham
scenarij: E. Max Frye, Topper Lilien & Carroll Cartwright
režija: Marek Kaniewska
proizvodnja: Gramercy/IMF/Scott Free, SAD/Njemacka, 2000.
distribucija: Discovery
trajanje: 88'

Carol (Fiorentino) je bolničarka koja se prije više godina udala za Waynea (Mulroney), najzgodnijeg dečka u srednjoj školi. No, naizgled savršeni brak je utonuo u monotoniju života u provincijskom gradu. Tu monotoniju će malo uzburkati dolazak novog pacijenta u Carolin starački dom – Henryja Manninga (Newman), legendarnog pljačkaša banaka koji je privremeno premješten iz zatvora nakon sto je doživio moždanu kap i postao biljka. No Carol je, pak, uvjerena da je Manning sve to simulirao kako bi sebi omogućio bijeg i dočepao se skrivenog plijena iz svoje posljednje pljačke. Držeći kako bi joj taj novac omogućio bijeg iz učmale životne kolotečine Carol nastoji različitim provokacijama Manninga probuditi iz njegove simulirane katatonije te tako postati dio njegovog velikog plana. Kada njeni napori konačno urode plodom, ispostavlja se da će Manning, da bi se dočepao novca, morati koristiti ne samo Carolinu, nego i Wayneovu pomoć.

Iako se u Hollywoodu starost smatra gorom sudbinom od smrti, 75-godišnjem Paulu Newmanu godine itekako pristaju, čineći ga isto tako zanimljivim i efektnim glumcem kao u doba kada je bio idol šiparica. A gdje je lova je lijep primjer za to – Newman uspijeva nositi cijeli film na svojim ostarjelim plećima, bez obzira na to što je veći dio filma prisiljen glumiti biljku (pri čemu je svejedno tako efektan, da se svi “Oscarom” nagrađeni invalidi mogu sakriti u mišju rupu). Takvoj ikoni je jedini kako-tako dostojan partner Linda Fiorentino (The Last Seduction, Ljudi u crnom), glumica s jednim od najseksepilnijih glasova u Hollywoodu koja ovdje ponovno pokazuje veliki talent za komediju. Na žalost, ostatak glumačke ekipe, u koju spada i prilično nezainteresirani Dermot Mulroney, nije na visini. A ni scenaristička trojka ne uspijeva intrigantni početni zaplet izvuci iznad klišeja i predvidljivosti. Režiser Marek Kaniewska također je pokazao nedostatak inspiracije, čineći ovaj film nezanimljivim, dosadnim i neatraktivnim, pri čemu je veliku ulogu imalo korištenje prilično loše glazbene podloge Marka Ishama. Zbog svega toga A gdje je lova predstavlja film koji je daleko ispod onoga što bismo očekivali od naslova s tako jakom glumačkom postavom, iako su Newman i Fiorentino razlog zbog čega dobija kakvu-takvu prolaznu ocjenu.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 20. prosinca 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Belo odelo (1999)

uloge: Lazar Ristovski, Radmila Sogoljeva, Dragan Nikolić, Velimir
“Bata” Živojinović, Danilo “Bata” Stojković, Bogdan Diklić, Nikola
Kojo, Zoran Cvijanović, Renata Ulmanski, Bojana Maljević
scenografija: Milenko Jeremić
kostimografija: Boris Caksiran
fotografija: Milorad Glusica
montaza: Petar Putniković
glazba: Srđan Jacimović
scenarij: Lazar Ristovski
režija: Lazar Ristovski
proizvodnja: Zillion/British Screen, SRJ/Britanija, 1999.
distribucija: Premier Film
trajanje: 90′

Savo (Ristovski) je zastavnik jugoslavenske vojske koji je najveći dio svoje karijere proveo u provincijskom gradiću na crnogorskoj obali. Višegodišnju monotoniju garnizonskog života krati tako sto bježi u svijet maste i zamišlja sebe kao romantičnog junaka. Njegov život se naglo promijeni kada jednog dana primi telegram od brata- blizanca koji mu saopći da mu je umrla majka te da za pogreb mora donijeti bijelo odijelo. Savo se ukrcava u vlak prepun živopisnih i neobičnih putnika. Među njima Savinu pažnju najviše zaokuplja ruska prostitutka Karmen (Sogoljeva) i on se u nju smrtno zaljubi. No to izaziva bolesnu ljubomoru njenog impotentnog svodnika (Nikolić) pa će Savo na svom putovanju doživjeti cijeli niz neobičnih pustolovina.

Ovaj režijski debi uglednog srpskog glumca Lazara Ristovskog (Underground, Do koske) predstavlja svojevrsni osvježavajući odmak od većine srpskih filmova koji su posljednjih godina naveliko reklamirani po našim videotekama. Umjesto da po n-ti put gledamo hipperrealistički dočaranu mračnu svakidašnjicu srpskog društva, ovaj film se na eskapistički način bavi isključivo jednim jedinim junakom čije se pustolovine mogu događati bilo gdje i bilo kada na zemaljskoj kugli. Ristovski je ovaj film očigledno dugo pripremao i u njega uložio mnogo energije i ljubavi, pa se može reci da je uloga Save/Vuka jedna od najboljih u njegovoj karijeri. Na žalost, ostatak filma je nije dostojan – prije svega je riječ o prilično tanušnoj priči koja završava na prilično nezadovoljavajući nacin, a onda je tu i pomalo iritantno nastojanje da se bude veći Kusturica od Kusturice (slično kao što je Kusturica nastojao biti veći Fellini od Fellinija). No, možda je od svega najveće razočaranje Radmila Sogoljeva, koja, usprkos spremnosti da za potrebe filma demonstira da nije prirodna plavuša, nije baš najprimjereniji izbor za femme fatale. Što se ostatka glumačke ekipe, ona je na visini, i film ima nekoliko uistinu smiješnih i zabavnih trenutaka. No, krajnji dojam je ipak previše pokvaren time sto se ne dobija odgovor na pitanje “što je pjesnik htio reci”.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 17. studenog 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Wilder (Slow Burn, 2000)

Della Wilder (Grier) je samohrana majka koja radi kao detektiv u čikaškoj policiji i koja bi ostvarila veliku karijeru da kojim slučajem nema sklonost da impulzivno reagira na svaki slučaj nasilja nad ženama. Kada joj je povjeren slučaj okrutnog umorstva mlade žene, ne treba joj puno da sumnju svali na dr. Sama Charneya (Hauer), nekoć uglednog liječnika čija je karijera propala nakon ne-etičkog odnosa sa žrtvom. No, Charney će prilično neočekivano reagirati na prvi susret s otvrdnulom policajkom – umjesto da prizna ubojstvo, on počinje očijukati s detektivkom. U međuvremenu se dogodi još nekoliko ubojstava, a tragovi počinju voditi prema farmaceutskoj tvrtki koja je vršila radiološke pokuse sa ženama. No, Wilder svejedno sumnja u to da je Charney opasni psihopat koji pokušava koristiti svoj šarm kako bi i nju priključio popisu svojih žrtava.

Snimljen za smiješno male novce i gotovo nepoznat kritičarima koji se ne usuđuju kopati po naslovima B i C kategorije, Wilder je filmić koji će bez svake sumnje obradovati fanove Pam Grier, crne glumice i nekadašnje superzvijezde “blaxploitation” filmova s početka 70-tih. Iako je Grierova svoj image samosvjesne i borbene crnkinje znala koristiti i 80-tih (u filmu Nico, gdje je glumila partnericu Stevena Seagala), renesansu njene popularnosti donio joj je njen najveći fan Quentin Tarantino. Tome se mora pridodati i činjenica da ona s nekih pet “banki” izgleda jednako dobro, ako ne i bolje, od svog mlađeg izdanja od prije četvrt stoljeća. Wilder u potpunosti koristi taj image, praveći od ovog prilicno konfekcijskog trilerčića “one man show”. Tako joj je u ovom filmu i prilično opušteni Rutger Hauer, neprikosnovena zvijezda B-filmića, prepustio glavnu ulogu zadovoljivši se mjestom prve violine. Sam zaplet i rasplet nisu bog-zna-što, ali je scenarij Terryja Abrahamsona adekvatno rasporedio humor i akciju na zato potrebnim mjestima tako da i oni koji nisu veliki fanovi Pam Grier neće imati previše razloga da Wilder smatraju gubljenjem vremena.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 17. studenog 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Planet majmuna (Planet of the Apes, 2001)

uloge: Mark Wahlberg, Tim Roth, Helena Bonham Carter, Michael Clarke
Duncan, Paul Giamatti, Estella Warren, Cary-Hiroyuki Tagawa, David
Warner, Erick Avari, Kris Kristofersson, Lisa Marie, Charlton Heston,
Linda Harrison
scenografija: Rick Heinrichs
kostimografija: Colleen Attwood
fotografija: Philippe Rousselot
montaza: Chris Lebenzon
glazba: Danny Elfmann
scenarij: William Broyles Jr., Lawrence Konner & Mark Rosenthal
režija: Tim Burton
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2001.
distribucija: Continental
trajanje: 119'

U današnje vrijeme, kada bezidejnom Hollywoodu ništa nije sveto, gotovo da nema nijednog značajnijeg filma s kraja 60-tih i početka 70-tih koji nije doživio moderni remake. Nakon cijelog niza velikih filmova čije su reputacije zauvijek upropaštene inferiornim modernim verzijama, red je došao i na Planet majmuna, SF-klasik iz 1968. godine. Iako ne među najboljim primjercima žanra, ta priča o društvu u kojemu su ljudi prestali biti dominatna vrsta se zbog svog revolucionarnog odbacivanja antropocentrizma dan-danas smatra jednim od najznačajnijih SF-filmova ikada snimljenih. No, u svoje vrijeme je taj film bio i prilično popularan, te je doživio četiri (uglavnom loša) nastavka, crtić i TV-seriju (prikazanu sredinom 80-tih na tadašnjem JRT-u). Posljednjih pet-šest godina se dosta govorilo o modernom remakeu, a među imenima zainteresiranim za taj projekt su se spominjali James Cameron, Arnold Schwarzenegger, Oliver Stone i Chris Columbus. Na kraju je 100 milijuna US$ “težak” film povjeren Timu Burtonu, koji je zbog svoje gotske reputacije mnogima izgledao kao čudan izbor za režisera futurističkog spektakla. No, svejedno se od filma ovog ljeta mnogo očekivalo, ali su prema filmu neraspoloženi kritičari i prema “filmovima-događajima” još nerasploženija publika Planet majmuna učinili popriličnim razočaranjem.

Radnja filma započinje godine 2029. na svemirskoj stanici u dubokom svemiru gdje američka vojska za najrizičnije istraživčcke misije koristi čimpanze i druge majmune kojima je genetskim inženjeringom povećana inteligencija. Kada kapsulu jednog od njegovih ljubimaca “popapa” prostorno-vremenska oluja, kapetan Leo Davidson (Wahlberg) kreće za njim u misiju spašavanja. No, ista pojava proguta i njegovu kapsulu te hrabri astronaut završava na nepoznatom planetu kojim gospodare inteligentni majmuni. Da stvar bude zanimljivija, na planetu postoje i homo sapiensi koje majmuni tretiraju kao inferiornu vrsta i koriste kao ropsku radnu snagu. Leo postaje plijenom lovaca na ljudsko roblje, ali ima sreću da bude prodan majmunici Ari (Carter), kćeri utjecajnog senatora – idealistkinji koja se bori za prava ljudi. Uz njenu pomoć Leo će skupinu odbjeglih ljudi-robova, medju kojima se nalazi i lijepa Daena (Warren) odvesti do olupine svog svemirskog broda. U međuvremenu je za njima poslana vojska majmuna koju predvodi beskrupulozni i čovjekomrzacki general Thade (Roth). Leo i njegova družina im nastoje pobjeći te stići u “Zabranjenu zonu” gdje ih čeka šokantno otkriće p podrijetlu majmunskog svijeta.

Tim Burton se prilikom stvaranja novog Planeta majmuna suočio s dva ozbiljna problema – prvo, morao je istovremeno biti vjeran kultnom originalu i ponuditi nešto novo; istovremeno se morao suočiti s činjenicom da cijela premisa filma u današnje doba jednostavno nema onakvu snagu kakvu je imala u Hladnim ratom i društvenim previranjem opterećenim 60- tim godinama. Burton je prvi dio posla relativno pristojno obavio – scenarij Broylesa, Konnera i Rosenthala ne samo što je potpuno različit od verzije legendarnog Roda Serlinga iz 1968. godine od koje samo tu i tamo posuđuje pokoju repliku (što uključuje i Charltona Hestona koji ponavlja završne riječi iz originalnog filma u sasvim novoj situaciji), nego je u mnogo čemu bolji pa i uvjerljiviji. S druge strane, taj scenarij se gotovo uopće ne trudi bakćati s nekakvim socijalnim ili etičkim pitanjima, nego se sve svodi na jednodimenzionalnu i prilično predvidljivu SF-slikovnicu s jasno određenom i “politički nekorektnom” raspodjelom uloga između dobrih i loših momaka, gdje, za razliku od originala, među potonje ne spada nijedan homo sapiens. No, Burtona to previše ne zanima koliko prilika da jos jednom iskaze svoj talent za stvaranje neobičnih svjetova. Majmunski svijet je prilično uvjerljivo dočaran zahvaljujući izvrsnim specijalnim efektima, sjajnoj kostimografiji Colleen Attwood, scenografiji Ricka Heinrichsa kao i uistinu dojmljivoj masci Ricka Bakera. Glumci se, s druge strane, nisu baš pretjerano iskazali – iako Tim Roth pod majmunskom maskom briljira kao negativac, slično kao sto Helena Bonham Carter pod sličnom maskom izgleda humanije nego u većini svojih filmova, ostatak ekipe se baš previše ne trudi. To je pogotovo slučaj s Wahlbergom cčju bi ulogu mogao odglumiti i netko kalibra Jean-Claude Van Dammea a za Estellu Warren je više nego očito da joj je jedina svrha da pred kamerama paradira u što oskudnijoj odjeći. No, sve to bi se još kako-tako i moglo oprostiti Burtonu da kojim slučajem nije podlegao iskušenju da pokuša nadmašiti original sa još šokantnijom završnicom. Taj je pokušaj bio već unaprijed osuđen na propast, i jedini efekt tog neuvjerljivog i nelogičnog finala bile su legije SF-fanova koje su bacale drvlje i kamenje na film. Na kraju je dojam uistinu ozbiljno pokvaren, ali Burtonova režija je ipak dovoljno kvalitetna da se novi Planet majmuna kao cjelina može preporučiti i onim gledateljima koji ne osjećaju sentimentalnu privrženost prema kult-originalu.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 14. studenog 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Dokaz života (Proof of Life, 2000)

uloge: Meg Ryan, Russell Crowe, David Morse, Pamela Reed, David
Caruso, Anthony Heald, Stanley Anderson, Gottfried John, Alun
Armstrong, Margo Martingale, Michael Kitchen, Mario Ernesto Sanchez,
Pietro Sibille, Vicky Hernandez
scenografija: Bruno Ruebo
kostimografija: Ruth Myers
fotografija: Slawomir Idziak
montaza: Sheldon Kahn & John Smith
glazba: Danny Elfman
scenarij: Tony Gilroy (prema članku Adventures in the Ransom Trade
Williama Prochnaua i knjizi The Long March to Freedom Thomasa
Hargrovea)
rezija: Taylor Hackford
proizvodnja: Warner Bros/Castle Rock, SAD, 2000.
distribucija: Issa
trajanje: 135′

Jedan od najbržih nacina da se danas u Trećem svijetu dođe do gomile novaca jesu otmice, koje su postale unosan biznis pogotovo kada su žrtve državljani bogatih zapadnih zemalja. Zbog toga se razvilo novo zanimanje – “K&R” – specijalisti za otmice i otkupninu – čiji je posao da pregovaraju s otmičarima, svedu otkupninu na najnižu moguću svotu i pobrinu se da žrtva dođe na slobodu u jednom komadu. Jedan od najiskusnijih “K&R” specijalista je Terry Thorne (Crowe), koji će nakon uspješno obavljenog zadatka u Čečeniji dobiti nove klijente u juznoameričkoj državi Tecali. Tamo je Peter Bowman (Morse), idealistički raspoloženi američki inženjer zaposlen u maloj građevinskoj tvrtki, postao žrtvom ljevičarskih gerilaca koji, smatrajući da radi za veliku korporaciju, traže otkupninu od 3 milijuna US$. Njegova uznezvjerena supruga Alice (Ryan) ubrzo shvaća kako ga je tvrtka spremna žrtvovati, jer su prilikom korporativnih fuzija ukinute premije osiguranja za “K&R”. No, Thorne joj ipak odlućuje pomoći a da ne traži honorar, djelomično i zato što mu se Alice sviđa. I dok traje dugotrajan i mukotrpan proces pregovora, dotle Peter u gerilskom logoru upoznaje njemačkog misionara Kesslera (John) i njih dvojica smišljaju plan kako da pobjegnu svojim tamničarima.

Dokaz života je film koji će manje biti upamćen po umjetničkim dosezima, koliko po romansi između dvoje glavnih glumaca – kraljice romantičnih komedija Meg Ryan i najnovijeg holivudskog scrolomca Russella Crowea – koja je punila naslovne stranice tabloida širom svijeta. Ekstra publicitet nije išao u korist filma, jer su kritičari ovaj put, isto kao i publika, pokazali nesposobnost da razlikuju zbivanja na filmskom platnu od stvarnog života i na film gledali kao romantićnu melodramu. Dokaz života, iako su ga tako reklamirali, to nije – riječ je o mrtvački “obićnoj” drami s elementima trilera i akcijade koja sa za holivudski film neobično velikom dozom realizma i ozbiljnosti prilazi problemima današnjeg Trećeg svijeta – korupciji, nasilju i bezdušnoj eksploataciji od strane multinacionalnih korporacija. Fiktivna država Tecala u kojoj se radnja zbiva je temeljena na Kolumbiji, kao što su likovi i situacije inspirirane stvarnim događajima i likovima, pa i ljevičarski gerilci, koji su u holivudskim filmovima bili dosada prikazivani kao bezlični negativci, ovdje dobijaju tretman ljudi od krvi i mesa. Iako scenarij Tonyja Gilroya ima dosta problema s uvjerljivošću, a neki obrati su previše “holivudski”, iskusni režiser Taylor Hackford (Oficir i džentlmen, Dolores Claiborne) vješto stvari drži pod kontrolom, osim po pitanju ljubavne veze između Alice i Thornea, koja je prilično traljavo isječena iz filma na inzistiranje Meg Ryan (koja nije htjela previše sličnosti između filma i stvarnog zivota). Hackford krajnji test ipak prolazi u završnoj akcijskoj sceni, koja će mnoge nostalgičare 80-tih podsjetiti na legendarnog Predatora. Što se glumaca tiče, tu Hackford i nije imao sreće – dok je Crowe uglavnom solidan, potpuno je neuvjerljiv u scenama s Meg Ryan, koja je nevjerojatno iritantna. Daleko bolji posao su obavili latinoamerički glumci, a karakterni glumac David Morse se još jednom iskazao kao pravi temelj filma (i čiji je lik daleko zanimljivi od ljubavnog gugutanja Crowea i Ryanove). Ipak, najveća atrakcija filma su bez svake sumnje lokacije na ekvadorskim Andama – zabilježene kamerom Slawomira Idziaka kadrovi tih veličanstvenih planina su tako lijepi da se samo zbog njih isplati čekati više od dva sata na odjavnu špicu.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 1. studenog 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Poštenje (Honest, 2000)

uloge: Nicole Appleton, Peter Facinelli, Natalie Appleton, Melanie
Blatt, James Cosmo, Jonathan Cake, Rick Warren, Annette Badland, Sean
Gilder, Colin Redgrave, Paul Rider, Sam Kelly
scenografija: Michael Pickwoad
kostimografija: Mary-Jane Rayner
fotografija: David Johnson
montaza: David Martin
glazba: David A. Stewart
scenarij: Dick Clement, Ian La Frenais, David A. Stewart & Karen Lee
Stewart
režija: David A. Stewart
proizvodnja: Pathe, Britanija, 2000.
distribucija: Europa
trajanje: 110′

Gerry (Nicole Appleton), Mandy (Nathalie Appleton) i Jo (Blatt) su tri sestre iz londonskog East Enda koje krajem 60-tih godina prošlog stoljeća zarađuju za život tako što se oblače u mušku odjeću i vrše sitne pljačke. Prilikom jedne od tih pljački Gerry stjecajem okolnosti završi u uredu jednog “avangardnog” časopisa, i to upravo u trenutku kada Daniel Wheaton (Facinelli), američki student sa spisateljskim ambicijama, dovršava članak. Daniel uspije uhvatiti kradljivicu ali nema namjeru da je preda policiji čim sazna da je riječ o djevojci. Ni Gerry se previse ne trudi pobjeći, s obzirom da joj se Daniel sviđa. I dok njih dvoje započinju romansu, preostale dvije sestre će odluciti opljačkati noćni klub ne znajući kako je njegov vlasnik Duggie Ord (Redgrave), svemoćni šef londonskog podzemlja.

Britanski kritičari nisu bili previše skloni Poštenju, vjerojatno smatrajući kako je riječ o ničemu drugom do besramnom pokušaju da se na brzinu eksploatira globalna popularnost grupe “All Saints”, čije tri članice (sestre Appleton i Blattova) tumače glavne uloge. Dodatni razlog za skepsu je bio i taj što se iza kamere našao nitko drugi do David A. Stewart, glazbenik najpoznatiji kao muška polovica dueta “Eurhytmics”. Poštenje uistinu ima problema, ali se oni prije mogu pripisati scenaristima Dicku Clementu i Ianu Le Fresnaisu (poznatim po simpatičnoj rock-komedijici Stari momci dobro praše) koji su malo pretjerali u nastojanju da filmu daju nostalgičnu atmosferu “ludih šezdesetih”, bespotrebno ubacujući reference na Vijetnam i ultraljevičarsku pobunu 1968. godine. Da stvar bude gora, Le Fresnais i Clement ne znaju napraviti dobar rasplet, pa je film barem dvadesetak minuta duži nego sto bi trebao biti. Na sreću, Stewart se relativno dobro snalazi iza kamere, a i članice “All Saints” daleko bolje glume nego sto bi to ocekivao od pop-pjevaljki. Također, u filmu ima dovoljne količine humora da se koliko-toliko kompenziraju scenaristički nedostaci, a muški dio publike će svakako cijeniti to sto se u pojedinim scenama sestre Appleton pojavljuju bez odjeće. Zbog svega toga Poštenje se moze preporuciti kao neobavezna ali postena filmska zabava.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 1. studenog 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Posljednji dah (Choke, 2001)

uloge: Dennis Hopper, Michael Madsen, Chelsy Reynolds, Roy Tate, Paula
Stevens
glazba: Nigel Holton
scenarij: John Sjorgen
režija: John Sjorgen
proizvodnja: Artist View, SAD, 2000.
distribucija: UCD
trajanje: 89′

Henry Clark (Hopper) je losanđeleski biznismen i udovac kojemu je najvažnija stvar na svijetu njegova kći Gina (Reynolds). Kada Gina, nakon što je popila par čašica previše, sjedne za volan i ubije čovjeka, Henry bez mnogo razmišljanja počinje skrivati dokaze. Na žalost, tome je svjedok bio njegov negdašnji poslovni partner i sitni varalica Ron (Tate), koji zbog toga počne ucjenjivati Henryja kako bi njegovu tvrtku iskoristio za svoje ilegalne aktivnosti. No, prilikom susreta u zahodu Henry izgubi živce i poćne daviti Rona. Nakon što je shvatio da je ubio čovjeka Henry na brzinu iskombinira plan kojim bi neopazice odnio tijelo svoje žrtve. Ali ispostavlja se da je događaju svjedokom bio Will (Madsen), tip koji Henryju nudi prilično bizarnu ponudu. Naime, Will je serijski ubojica te je spreman Henryju pomoći da sakrije leš, ali pod uvjetom da mu Henry vrati uslugu. Henry pristaje, ali postaje sve zabrinutiji da bi on i Gina mogli postati žrtvama manijaka.

Ovisno o raspoloženju, gledatelji će na Posljednji dah reagirati kao na tipićan celuloidni ispljuvak C-produkcije ili kao prilično hrabar pokušaj da se ograničenja niskog budžeta nadvladaju neuobičajenim pristupom prežvakanoj temi. Scenarist i reziser Sjorgen se, pak, ne može pohvaliti bog-zna-kako uvjerljivim zapletom (koji će filmofile podsjetiti na Hitchcockov klasik Nepoznati iz Nord Expressa), a još manje bizarnim podzapletima zbog kojih je film duži nego sto bi trebao biti. Dojam o filmu također kvare još bespotrebnije scene golotinje na najgore moguće odabranim mjestima. No, ono što Posljednji dah gubi u sadržaju, koliko-toliko je nadoknađeno formom. Naime, umjesto konvencionalnog vođenja priče, Sjorgen gotovo sve događaje u filmu prikazuje kroz vizuru glavnog junaka, koristeći pri tome unutarnje monologe, flashbackove i vizije. Zbog svega toga Posljednji dah ima nadrealnu atmosferu zbog koje će na trenutke šašavi obrati u priči izgledati neobično zabavnu i cijelom filmu dati svojevrsni “trash” šarm. Svemu tome se moraju dodati legende niskobudžetnog filma Hopper i Madsen, koji su se očigledno dobro zabavljali prilikom snimanja i koje je uvijek dobro vidjeti kako glume u istom filmu. Zbog svega toga Posljednji dah je bizarni filmčić koji će zabaviti čak i one koji previše ne cijene nekonvencionalne filmske stilove u žanrovskim ostvarenjima.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 31. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.