RETRO-RECENZIJA: Belo odelo (1999)

uloge: Lazar Ristovski, Radmila Sogoljeva, Dragan Nikolić, Velimir
“Bata” Živojinović, Danilo “Bata” Stojković, Bogdan Diklić, Nikola
Kojo, Zoran Cvijanović, Renata Ulmanski, Bojana Maljević
scenografija: Milenko Jeremić
kostimografija: Boris Caksiran
fotografija: Milorad Glusica
montaza: Petar Putniković
glazba: Srđan Jacimović
scenarij: Lazar Ristovski
režija: Lazar Ristovski
proizvodnja: Zillion/British Screen, SRJ/Britanija, 1999.
distribucija: Premier Film
trajanje: 90′

Savo (Ristovski) je zastavnik jugoslavenske vojske koji je najveći dio svoje karijere proveo u provincijskom gradiću na crnogorskoj obali. Višegodišnju monotoniju garnizonskog života krati tako sto bježi u svijet maste i zamišlja sebe kao romantičnog junaka. Njegov život se naglo promijeni kada jednog dana primi telegram od brata- blizanca koji mu saopći da mu je umrla majka te da za pogreb mora donijeti bijelo odijelo. Savo se ukrcava u vlak prepun živopisnih i neobičnih putnika. Među njima Savinu pažnju najviše zaokuplja ruska prostitutka Karmen (Sogoljeva) i on se u nju smrtno zaljubi. No to izaziva bolesnu ljubomoru njenog impotentnog svodnika (Nikolić) pa će Savo na svom putovanju doživjeti cijeli niz neobičnih pustolovina.

Ovaj režijski debi uglednog srpskog glumca Lazara Ristovskog (Underground, Do koske) predstavlja svojevrsni osvježavajući odmak od većine srpskih filmova koji su posljednjih godina naveliko reklamirani po našim videotekama. Umjesto da po n-ti put gledamo hipperrealistički dočaranu mračnu svakidašnjicu srpskog društva, ovaj film se na eskapistički način bavi isključivo jednim jedinim junakom čije se pustolovine mogu događati bilo gdje i bilo kada na zemaljskoj kugli. Ristovski je ovaj film očigledno dugo pripremao i u njega uložio mnogo energije i ljubavi, pa se može reci da je uloga Save/Vuka jedna od najboljih u njegovoj karijeri. Na žalost, ostatak filma je nije dostojan – prije svega je riječ o prilično tanušnoj priči koja završava na prilično nezadovoljavajući nacin, a onda je tu i pomalo iritantno nastojanje da se bude veći Kusturica od Kusturice (slično kao što je Kusturica nastojao biti veći Fellini od Fellinija). No, možda je od svega najveće razočaranje Radmila Sogoljeva, koja, usprkos spremnosti da za potrebe filma demonstira da nije prirodna plavuša, nije baš najprimjereniji izbor za femme fatale. Što se ostatka glumačke ekipe, ona je na visini, i film ima nekoliko uistinu smiješnih i zabavnih trenutaka. No, krajnji dojam je ipak previše pokvaren time sto se ne dobija odgovor na pitanje “što je pjesnik htio reci”.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 17. studenog 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s