uloge: Brittany Murphy, Michael Biehn, Jay Mohr, Gabriel Mann, Jesse
Bradford, Douglas Spain, Keram Malicki-Sanchez, Natalie Ramsey, Candy Clark,
Amanda Anka
glazba: Walter Werzowa
scenarij: Ken Selden
režija: Geoffrey Wright
proizvodnja: Industry Entertainment/Rogue Pictures, SAD, 2000.
distribucija: Discovery
trajanje: 92 '
Kao što i ime sugerira, Tko ubija djevice je još jedan od “teenage slasher” filmova, ali s tom razlikom što je prekršeno jedno od ključnih pravila žanra – da seksualna aktivnost bilo kojeg od likova znači njegovo prijevremeno odstranjivanje s ovog svijeta. Ovaj horor australskog režisera Geoffreya Wrighta (poznatog po kontroverznoj drami Divlji korak) se temelji na dijametralno suprotnoj postavci – upražnjavanje seksa povećava šanse za preživljavanje. Do tog zaključka je došao Brent Marken (Biehn), šerif Cherry Fallsa, malog grada u Virginiji čiji tinejdžeri – svi odreda djevice – postaju žrtvama pomahnitalog serijskog ubojice. Naravno, to otkriće neće ostati tajnom za lokalnu tinejdžersku populaciju koja odlučuje pripremiti veliku orgiju na kojima bi svi trebali izgubiti nevinost i tako se spasiti od ubojice. Brentova kći Jody (Murphy), koja je i sama kao djevica jedva izbjegla ubojici, odlučuje pokrenuti vlastitu istragu tokom koje otkriva mračnu prošlost nekih od najvažnijih ljudi u gradu. Za holivudske standarde prilično subverzivni “high concept” scenarista Kena Seldena je dosta obećavao, ali, na žalost, Geoffrey Wright nije imao hrabrosti niti talenta da ga iskoristi do kraja. Tako ovaj horor na kraju podliježe svim mogućim klišejima žanra, a i malo prezrela Brittany Murphy se čini lošim izborom za djevičansku protagonisticu. S druge strane, Michael Biehn (Aliens) i Jay Mohr su dobri u svojim ulogama, ali sve to nije dovoljno da se bitnije popravi dojam o ovom razočaranju od filma.
OCJENA: 3/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 17. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Goran Višnjić, Alison Heruth-Waterbury, Stefan Lysenko, Angelica
Bridges, Predrag "Pedjo" Vušović, Boris Dvornik, Ivo Gregurević, Filip
Šovagović, Ljubomir Kerekeš, Jasna Palić
glazba: Dragan Lukić & Zlatan-Stipišić "Gibonni"
scenarij: Vicenco Blagaić, Ivica Ivanisevic & Ante Tomić
rezija: Zoran Sudar
proizvodnja: Global Film/Jadran Film/HRT/JLP, Hrvatska/SAD, 1999.
distribucija: Metro Film/UCD
trajanje: cca. 100'
Za Posljednju volju se odmah može reći da je jedan od najboljih hrvatskih filmova napravljenih u posljednjih desetak godina, ali svatko tko je imao nesreću gledati hrvatske filmove u tom razdoblju zna da to i nije baš nešto s čime bi se netko trebao posebno hvaliti. Slična je stvar i s ovom šašavom krimi-komedijom koja je razbila neke od rekorda hrvatskog filma u proteklom razdoblju, i to najviše zahvaljujući budžetu (koji je navodno veći čak i od Četveroreda) i poslovnim nesuglasicama njegovih tvoraca koji su premijeru odgodili za dvije godine. Zaplet o bračkom turističkom vodiču i “galebu” Bepu Štambuku (za one rođene iza 1980. godine, “galeb” je lokalni zavodnik, specijaliziran za strane turistkinje) koji je stjecajem okolnosti postao nasljednikom megamilijunskog bogatstva i tako sebi na vrat navukao plaćene ubojice iz Amerike je ništa drugo nego izgovor da se karizma Gorana Višnjića iskoristi u svrhu propagande hrvatskog turizma. Zbog toga je Posljednja volja jedan od najljepših hrvatskih filmova – kamera uredno bilježi sve prirodne ljepote Jadrana, a scenarij trojca Blagaić-Ivanišević-Tomić uredno pokušava reciklirati živopisni mediteranski ugođaj Malog mista. Na žalost, neugledna Alison Heruth-Waterbury u glavnoj ulozi (i njen nedostatak interakcije u ljubavnim scenama s Višnjićem) te par traljavo snimljenih akcijskih scena ipak odaju dojam da je riječ o filmu daleko jeftinijem nego što bi nas u to htjeli uvjeriti njegovi autori. No, Posljednja volja je za hrvatske prilike ipak prilično veliko postignuće, pa stoga ipak zaslužuje nešto vise od prolazne ocjene.
OCJENA: 5/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 16. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Jean-Claude van Damme, Michael Rooker, Catherine Dent, Brandon James
Olson, Pam Hyatt, Ian Robinson
glazba: Guy Zerafa
režija: Ringo Lam
proizvodnja: Millenium Films/Artisan Entertainment, SAD, 2001.
distribucija: Blitz
trajanje: 101 '
Nakon dugo vremena se konačno dogodilo da Jean-Claude Van Damme glumi negativca. Ovog puta riječ je o “Torchu”, opakom serijskom ubojici koji već tri godine terorizira Seattle, a policijski detektiv Jake Riley (Rooker) je s time toliko isfrustriran da odlučuje napustiti policiju. Ubrzo nakon toga Rileya kontaktira tajanstvena federalna agencija za koju se ispostavi da je ovladala tehnologijom kloniranja ljudskih bića. Rileyu je udijeljen klon kojeg su proizveli na osnovu uzorka “Torchovih” vlasi. Replikant ne samo što izgleda isto kao “Torch”, nego posjeduje sve sposobnosti originala, kao i telepatsku vezu, pa bi tako Rileyu trebao pomoći u istrazi. Problem je, dakako, u tome što Replikant izgleda kao odrastao covjek, ali je u glavi jos uvijek dijete…
Van Damme nikada nije bio neka glumačka velicina, a i godine i konzumacija kokaina čine svoje, pa siroti Jean-Claude više nije ni onakav tabator kakav je nekoć bio. Stoga i ne čudi što je u ovom filmu potpuno zasjenjen od strane svog partnera – iskusnog karakternog glumca Michaela Rookera (Henry: Portret serijskog ubojice), ali, s druge strane, uloga čovjeka smanjenih mentalnih sposobnosti mu prilično dobro leži te, kao i mnogo puta dosada, nedostatak talenta uspijeva nadoknaditi izazivanjem simpatija za svoj lik. Iako SF-zaplet zasnovan na kloniranju nije baš previše uvjerljiv, iskusni hongkonški režiser Ringo Lam (koji je s Van Dammeom suradjivao na projektu Maximum Risk) je to uspio nadoknaditi uspješnim stvaranjem mračne i depresivne atmosfere. Nizak budžet, koji je Lama prisilio da svoje junake vucara po jednom te istom gradu, zaslužan je za dodatnu dozu realizma (uključujući i nasilje, koje je mnogo uvjerljivije od saharinskog tretmana tipicnog za blockbustere), pa se Replikant moze smatrati jednim od ugodnijih iznenađenja naše video-ponude.
OCJENA: 5/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 16. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Steven Seagal, DMX, Isaiah Washington, Anthony
Anderson, Michael Jai White, Bill Duke, Jill Hennessy, Tom
Arnold, Bruce McGill, David Vadim, Eva Mendes
scenografija: Paul D. Austerberry
kostimografija: Jennifer L. Bryan
fotografija: Glen MacPherson
montaza: Derek Brechin
glazba: Damon "Grease" Blackman & Jeff Rona
scenarij: Ed Horowitz & Richard D'Ovidio (po romanu Johna
Westermanna)
rezija: Andrzej Bartkowiak
proizvodnja: Warner/Village Roadshow, SAD, 2001.
distribucija: Issa
trajanje: 101 '
Orin Boyd (Seagal) je detroitski policajac koji, zahvaljujući smislu za inicijativu i vještini baratanja pištoljem, uspijeva spasiti život potpredsjedniku SAD. Na žalost, tom prilikom je pokazao preveliku sklonost odbijanju zapovijedi pa ga pretpostavljeni za kaznu premještaju u policijsku ispostavu u najgorem dijelu Detroita, a kao poseban dodatak prisiljen je polaziti psihološki tečaj za suzbijanje bijesa gdje će se upoznati s voditeljem radijskog talk showa Henryjem Wayneom (Arnold). Boyd će se ipak više koncentrirati na svoj posao, pogotovo kada zajedno sa svojim novim partnerom, mladim Georgeom Clarkom (Washington) otkrije kako gomila njegovih kolega-detektiva uzima mito, kao i da je povezana s lokalnim narko-kraljem Lattrellom Walkerom (DMX). No, istraga će brzo pokazati da sve nije onako kakvim se čini na prvi pogled.
Nakon što je par godina tavorio glumeći u “straight-to-video” “bekačima”, Steven Seagal se s filmom Do kraja vratio u holivudsku prvu ligu i doživio da ovaj projekt ima iznenađujuće dobar uspjeh na američkim kino-blagajnama. To se najmanje mora pripisati samom Seagalu, koji je sve umorniji i neuvjerljiviji kao superzvijezda koja bi sama po sebi mogla držati film. Do kraja svoj uspjeh prije svega duguje iskusnom producentu Joelu Silveru (Smrtonosno oružje, Matrix) kojemu je Seagalova karizma bila samo dio mnogo šire slagalice. Iako scenarij obiluje svim mogućim policijskim klišejima (ukljucujući i obveznu romansu sa šeficom koju tumači Jill Hennessy), te iako poneki od glavnih “igrača” pokazuju nedostatak glumačke vještine (Seagal i DMX), Silver se još jednom pokazao majstorom kombiniranja “ševe, šore i šege” te glumačke nedostatke svojih zvijezda nadoknadio angažiranjem dva komičarska diva Amerike – Anthonyja Andersona (koji se već bio istakao u prethodnom Silverovom projektu Romeo mora umrijeti) i Toma Arnolda (Schwarzeneggerovog partnera u Istinitim lažima). Ta dvojica su jednostavno uspjela zasjeniti sve ostale, a njihov dijalog za vrijeme završne špice je sam po sebi dovoljan razlog da se pogleda film. Zbog svega toga Do kraja je film kojeg ćemo vjerojatno vrlo brzo zaboraviti, ali koji će nam ipak pružiti ugodne trenutke dok ga se budemo sjećali.
OCJENA: 6/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 28. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Fedja van Huet, Jan Decleir, Victor Loew, Betty Schuurman,
Tamar van den Dop, Rick van Gastel
scenografija: Rikke Jelier & Schief
kostimografija: Jany Temime
fotografija: Rogiers Stoffers
montaža: Jessica de Koning
glazba: Paleis van Boem
scenarij: Mike van Diem, Laurens Geels & Ruud van Megen (po romanu
Ferdinanda Bordewijka)
režija: Mike van Diem
proizvodnja: Almerica Film/First Floor Features, Nizozemska, 1997.
distribucija: Adria Art Film 21
trajanje: 122'
S obzirom na sve veću prisutnost španjolskog (a djelomično i francuskog) filma u hrvatskim videotekama (pa i kinima), ne može se reći da naši distributeri smatraju kako evropske kinematografije nisu vrijedne naše publike. No, s druge strane, evropska kinematografija je našoj publici prilično neravnomjerno raspoređena, tako da je filmofil željan doznati kako “diše” mađarska, grčka ili poljska kinematografija još uvijek prisiljen oslanjati se na Filmsku redakciju HRT-a. Među kinematografijama koje su ignorirane spada i nizozemska, iako je upravo u njoj poteklo dosta danas popularnih holivudskih režisera i glumaca. Tome nije pomogla ni ćinjenica da je nizozemskoj kinematografiji udijeljen “Oscar” za najbolji strani film 1998. godine. Karakter, film koji je dobio tu prestižnu nagradu, u naše je videoteke stigao nakon gotovo četiri godine pauze.
Radnja filma je temeljena na romanu Ferdinanda Bordewijka (već ekraniziranom u obliku nizozemske TV-serije u 70-tim) i odvija se u Rotterdamu 20-tih godina prošlog stoljeća. Mladi odvjetnik Jacob Katadreuffe (van Huet) je osumnjičen za ubojstvo Dreverhavena (Declair), zloglasnog sudskog ovršitelja koji je zbog brutalnih metoda i krajnje nemilosrdnosti postao strahom i trepetom roterdamske sirotinje. Prilikom policijskog ispitivanja Katadreuffe polako iznosi detalje svog bizarnog odnosa s Dreverhavenom koji započeo tako sto je on njegovoj majci, šutljivoj sluškinji Jobi (Schuurman), napravio dijete. Iako se Dreverhaven s njom htio vjenčati, Joba je to odbila i odlučila svog sina, malog Jacoba, odgajati u siromaštvu. S vremenom je Jacob odrastao i saznao istinu o svom ocu, ali shvatio da ga ovaj nikada neće priznati. Nakon toga se Jacob zapošljava kao službenik u uglednoj odvjetničkoj kući gdje će odvjetnik dr. Gankelaar (Loew) zapaziti njegov talent i postati mu mentorom, omogućivši mu da upiše studij prava. Jacob ne samo sto će svom ocu nastojati prkositi svojom novom karijerom, nego i tako sto od njegove banke uzima kredit za kojeg zna da nikada neće vratiti. I dok sukob između oca i sina eskalira, Jacob je s njim toliko opsjednut da ne primjećuje kako ga njegova lijepa suradnica Lorna de George (van den Dop) voli.
I dok mnogi u današnjoj Nizozemskoj vide utopiju legaliziranih lakih droga i kozmopolitizma, film Mikea van Diema nas podsjeća da ta zemlja nije baš uvijek bila tako prijatno mjesto za život. Rotterdam 20-tih godina je bio mračan, depresivan grad gdje su mnogi izlaz iz nepodnošljivog siromaštva pronalazili u prihvaćanju komunističke ideologije. No, brižljiva rekonstrukcija davno prohujalih vremena nije jedini razlog zbog kojeg je Karakter dobio “Oscara”. Pomalo bizarnu priču u kojoj se mogu pronaći elementi Dickensa i antičkih tragedija prije svega nosi vise nego dobra glumačka ekipa. Mladi Fedja van Huet je prilično uvjerljiv kao hipersenzibilni mladić kojega će tvrdoglavost na kraju skupo stajati, a Jan Decleir je također efektan u ulozi višedimenzionalnog negativca. No, možda je od svih najbolja Betty Schuurman u ulozi šutljive žene koja stoički prima sve sto joj je život udijelio. Na žalost, Karakter se, usprkos “Oscara”, ne može nazvati remek-djelom, a razlog za to se prije svega može naći u ne baš najspretnijoj flashback tehnici kao i završnici koja je ipak malo previše deus ex machina. No, Karakter svejedno valja pozdraviti ne samo kao osvježenje domaće video-ponude, nego kao i prilično dobar film koji će bez svake sumnje zaslužiti nasu pažnju.
OCJENA: 7/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 28. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Eric Roberts, Joaquim de Almeida, Tara Crespo, Victor Rivers,
James McManus
glazba: Martin Davich
scenarij: James McManus
režija: Jack Perez
proizvodnja: Filmwave, SAD, 1998.
distribucija: UCD
trajanje: 95'
Walter Poole (Roberts) je Amerikanac kojemu je dojadio uredski posao te je otišao u Meksiko kako bi započeo novi zivot kao pisac. Barem je to bio njegov plan prije nego što je postao žrtvom pljačke, a nakon čega sav preostali novac troši na pivo u provincijskoj krčmi. Kada mu jednog dana u tu krčmu dođe sunarodnjak Louis Graves (McManus), Poole ga nastoji impresionirati pričom o tome kako je ubojica koji se skriva od ruke zakona. Na njegovo veliko iznenađenje, Graves ne samo što u to povjeruje, nego ga je spreman unajmiti kao profesionalnog ubojicu za račun svog sefa, lokalnog velikaša Josea Guerrasa (de Almeida). Guerrasov mladi sin je silovan i ubijen od strane izvjesnog Herberta Ortege (Rivers), koji se od te optužbe uspio obraniti na sudu, ali Guerras svejedno želi istjerati pravdu, na ovaj ili onaj način. Poole sumnja u tu priču, ali bi mu 100.000 US$ honorara dobro došlo, pa pristaje preuzeti posao. No, kao što to obično biva, stvari će krenuti krivo i Poole ostati obogaljen, ali će njegov život pronaći novi smisao, ovaj put u osveti.
Za razliku od niza mnogih “nezavisnih” niskobudžetnih filmova, La Cucaracha se američkom kritičarskom establishmentu svidjela zbog toga sto prilično eksplicitno odaje homage Blagu Sierra Madre i sličnim klasicima čiji su junaci Amerikanci “zagljavljeni” južno od Rio Grande. No, scenarist James McManus i režiser Jack Perez su ipak daleko ispod razine Johna Hustona i sličnih veličina koje su im bile uzor. La Cucaracha, doduše, ima dovoljno zanimljivih obrata da gledatelju prikuje pažnju u prvoj polovici filma, a izvrsna glumačka ekipa na čelu s uvijek potcijenjenim Ericom Robertsom, napravila je od ovog filma prilično efektnu karakterološku studiju. No, pred kraj film gubi ritam, zaplet postaje sve nevjerojatniji, a i gledatelj počinje gubiti strpljenje, tako da kraj dolazi upravo u trenutku kada je za La Cucarachu to bilo najpotrebnije. Iako će teško ući u filmske antologije, La Cucaracha je zanimljiv filmić koji je zaslužio svoje mjesto na policama naših videoteka.
OCJENA: 5/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 28. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Mark Wahlberg, Joaquin Phoenix, Charlize Theron, Ellen
Burstyn, James Caan, Faye Dunaway, Steve Lawrence, Tony
Musante, Chad Aaron, Victor Argo, Robert Montano, Tomas
Milian, David Zayas, Andy Shrem
scenografija: Kevin Thompson
kostimografija: Michael Clancy
fotografija: Harry Savides
montaža: Jeffrey Ford
glazba: Howard Shore
scenarij: James Gray & Matt Reeves
režija: James Gray
proizvodnja: Miramax, SAD, 2000.
distribucija: UCD
trajanje: 115 '
Gangsterski film danas, bilo da je rijec o niskobudžetnim nezavisnim i “nezavisnim” produkcijama ili holivudskim “high concept” blockbusterima, gotovo u pravilu izgleda kao nečiji pokušaj da se bude veći Tarantino od Tarantina u kulerštini, poznavanju popularne kulture i kolićini crnog humora. Zbog svega toga je danas ozbiljnih filmova o organiziranom kriminalu prilično malo, a još manje je onih koji taj društveni fenomen prikazuju onakvim kakvim jest. Razlog tome je vjerojatno u činjenici sto organizirani kriminal, kao i gotovo svaka druga životna pojava, u stvarnom životu izgleda mnogo prozaičnije, neatraktivnije i dosadnije nego na filmu. No, američki nezavisni filmaš James Gray nije među onima koji su se dali pokolebati time i njegov beskompromisno naturalistički pristup je 1994. godine rezultirao s Malom Odesom, jednim od mozda najboljih filmova u proteklom desetljeću. Gray je gotovo šest godina čekao prije nego što se ponovno upustio u sličan projekt, ovog puta inspiriran biografijom vlastitog oca, upetljanog u korupcionaški skandal u New Yorku 80-tih godina. U ime pravde, na žalost, nije ponovio uspjeh svog prethodnika, jer je “Miramax” torpedirao kino-distribuciju, a kritičari bili prilicno podijeljeni. No, u svakom slučaju, dolazak ovog filma u nase videoteke ipak treba pozdraviti.
Glavni junak filma je Leo Handler (Wahlberg), mladi Njujorčanin koji je zbog sudjelovanja u krađi automobila odsjedio godinu i pol dana u zatvoru, a sada se vraća kući, gdje ga rodbina i prijatelji dočekuju kao heroja zbog toga što je odbio izdati suradnike kako bi smanjio kaznu. Leova majka Val (Burstyn) mu preko svoje sestre Kitty (Dunaway) nastoji ishoditi posao kod Kittynog supruga Franka Olchina (Caan), biznismena koji vodi tvrtku za opravku vagona njujorške podzemne zeljeznice. Frank je spreman zaposliti Lea, ali tek nakon sto prođe dvogodišnji tečaj za strojara. S obzirom da mu je majka teško bolesna, Leo umjesto toga odlucuje prihvatiti ponudu svog prijatelja Willieja Guttiereza (Phoenix), koji također radi u Frankovoj tvrtki, ali sasvim drukčiji posao. Frank je, naime, da bi opstao u poslu prisiljen ne samo naveliko podmićivati gradske političare i službenike, nego i sabotirati opremu suparničkih tvrtki, pri čemu glavnu ulogu igraju Willie i njegova ekipa. Leo postaje njenim članom, ali prilikom prvog takvog rutinskog “posla” stvari krenu krivo, i Leo odjednom, ni kriv ni dužan, postaje osumnjičen za ubojstvo čuvara. Leo je prisiljen bježati, i to ne samo od policije, nego i od vlastite obitelji kojoj nije u interesu da “propjeva” o mutnim poslovima. Leu jedinu podršku pruža njegova lijepa rođaka i Williejeva djevojka Erica Stoltz (Theron).
Jedan od razloga zbog kojih je američki kritičarski establishment prilično hladno dočekao U ime pravde može se naći u tome što je ovaj film pružio sliku Amerike prilično drukčiju od one koju nam je Hollywood nastojao prodati tokom klintonovske ere. New York kojeg Gray opisuje je mračno, hladno i depresivno mjesto u kojem obitavaju uglavnom “šljakeri” s plavim ovratnicima od kojih nitko nema više od završene srednje škole, a jedina alternativa mukotrpnom fizičkom radu od jutra do sutra predstavlja bavljenje kriminalom. No, Grayeva je slika još depresivnija, jer scenarij U ime pravde iznosi prilično neugodnu tezu prema kojoj je granica između kriminala i “normalne” egzistencije mnogo nejasnija nego što to većina ljudi misli. Naime, kriminal se u svom najčešćem obliku manifestira tako da ne uključuje nasilje niti neposredno ugrožavanje nečije egzistencije, pa veoma lako postaje ne samo prihvatljivim nego i jedinim mogućim načinom života. Ne samo što su pojedinci s dna društvene ljestvice nemoćni da mu se odupru, nego je korupcija normalan dio života u poslovnim, policijskim i političkim krugovima, pa tako U ime pravde pokazuje situacije kakvih je uvijek bilo i uvijek će ih biti, bez obzira na sve demagoške parole. Takav depresivnom stavu je Gray, na žalost, proturječio u svom melodramatskom i neuvjerljivom finalu koje je glavni razlog zbog kojeg je U ime pravde slabiji film od Male Odese.
No, biti slabiji od filma kao sto je Mala Odesa ne znaci neku sramotu. Naprotiv, U ime pravde je više nego dobar film, što prije svega ima zahvaliti sjajnoj Grayevoj režiji i još boljoj glumačkoj ekipi. Wahlberg možda izgleda previše blijedo kao protagonist, ali takav pristup i funkcionira prilikom tumačenja lika koji je završio u zatvoru zbog samoubilačkog prihvaćanja “društvenih” pravila. Joaquin Phoenix (Gladijator) kao njegov moralnim dvojbama i ljubomorom rastrzani prijatelj je također izvrstan te još jednom dokazuje kako je daleko bolji glumac od svog pokojnog brata Rivera. James Caan je također dobar kao “normalni” biznismen prisiljen služiti se “nenormalnim” metodama, a hiperproduktivna Charlize Theron se također snašla u nezahvalnoj ulozi dežurnog “odmora ratnika”. No, uz izvrsne glumce sjajno je svoju ulogu odigrao i New York sa svojim depresivnim lokacijama, kao i Howard Shore čija klasičnim uzorima inspirirana partitura predstavlja jedan od najboljih primjera filmske glazbe koji smo mogli čuti u posljednjih nekoliko godina. Zbog svega ovoga U ime pravde je film koji će, usprkos svojih nedostataka, ostaviti snažan dojam i stoga zaslužuje da ga se preporuci za gledanje.
OCJENA: 8/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 26. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Ian Holm, Stanley Tucci, Hope Davis, Patrick Tovatt,
Steve Martin, Patricia Clarkson, Susan Sarandon
scenografija: Andrew Jackness
kostimografija: Juliet Polcsa
fotografija: Maryse Alberti
montaža: Suzy Elmiger
glazba: Evan Lurie
scenarij: Howard A. Rodman (po knjigama Josepha Mitchella
Professor Seagull i Joe Gould's Secret) (Stanley Tucci van
špice)
režija: Stanley Tucci
proizvodnja: October Films, SAD, 2000.
distribucija: Discovery
trajanje: 90'
Joseph Mitchell je novinar podrijetlom s američkog Juga koji je četrdesetih godina prošlog stoljeća našao posao u časopisu “New Yorker”. Njegova specijalnost su priče o živopisnim likovima s margina njujorškog društva, pogotovo onima koji nastanjuju umjetničku četvrt Greenwhich Village. Među tim boemskim ekscentricima Mitchellu za oko zapadne izvjesni Joe Gould (Holm), ulična propalica od prolaznika uzima donacije za “Fond Joea Goulda” kako bi dovršio svoj životni projekt. Joeu Gouldu je, naime, cilj napisati “Oralnu povijest suvremenog svijeta”, kapitalno djelo sastavljeno od tisuća razgovora s običnim ljudima. Mitchell je više nego zaintrigiran tim ambicioznim projektom, pogotovo kada sazna kako Gould, usprkos boemskoj vanjštini, ima aristokratsko podrijetlo, kao i to da je s godinama postao svojevrsno slavno ime u umjetničkim i književnim krugovima Manhattana te koristio tu slavu kako bi muzao novac od uglednih pjesnika, pisaca i slikara. Mitchell, koji u Gouldu vidi osobu koja se sprema ostvariti njegove vlastite književne ambicije, odlučuje boemu pomoći u njegovom projektu.
Tajna Joea Goulda predstavlja treći film u režiji američkog karakternog glumca Stanleya Tuccija, pri čemu se dotični koristio i uslugama svog starog suradnika, britanskog glumca Iana Holma (danas najpoznatijeg po ulozi Bila Baginsa u Gospodaru prstenova). Tucci je za ovaj projekt odabrao prilično opskurnu epizodu iz povijesti američke književnosti, koja teško da će biti posebno zanimljiva domaćoj publici. Dodatni problem je činjenica da Tajna Joea Goulda nema nekakav zaplet u klasičnom smislu te se uglavnom svodi na karakterološku studiju, pri čemu je Tucci neobično miran i samozatajan u usporedbi s hiperventilirajućim Holmom, koji se očito zabavljao tumačeći lik bitno drukčiji od onih koji su mu bili specijalnost tokom cjelokupne karijere. Kada se na kraju tajna Joea Goulda konačno razotkrije, gledatelje ona previše neće zanimati, ali ovaj film ipak zaslužuje vise od prolazne ocjene. Razlog je prije svega u dojmljivoj glumačkoj ekipi kao i Tuccijevom uspješnom dočaravanju New Yorka u 40-tim godinama, što je postignuto usprkos niskog budžeta. Zbog svega ovoga Tajna Joea Goulda zaslužuje preporuke, iako će bez svake sumnje izgledati previše intelektualno i snobovski za najširi krug publike.
OCJENA: 5/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 22. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Frances O'Connor, Jonny Lee Miller, Alessandro Nivola,
Embeth Davidtz, Harold Pinter, James Purefoy, Justine Waddell,
Victoria Hamilton, Sheila Gish, Hannah Taylor-Gordon
scenografija: Christopher Hobbs
kostimografija: Andrea Galer
fotografija: Michael Coulter
montaža: Martin Walsh
glazba: Lesley Barber
scenarij: Patricia Rozema (po romanu Jane Austen)
režija: Patricia Rozema
proizvodnja: BBC Films, Britanija, 1999.
distribucija: Blitz
trajanje: 112'
Početkom 19. stoljeća mlada Fanny Price (O’Connor) odrasta u Mansfield Parku, seoskom imanju gdje ju je primio njen bogati i ugledni rođak Sir Thomas Bertram (Pinter) i tako izbavio od siromaštva Portsmoutha gdje joj žive otac, majka i ostatak obitelji. Mlada Fanny je obdarena ne samo ljepotom nego i umom, zbog čega se zbližila sa Sir Thomasovim sinom Edmundom (Miller). No, od Fanny se očekuje da se uda za naočitog susjeda Henryja Crawforda (Nivola), dok Bertramovi Edmundu nastoje “namjestiti” Henryjevu sestru Mary (Davidtz). No, Fanny je previše načitana i slobodoumna da bi dozvolila da joj tako kroje sudbinu. Kada otkrije kako Mansfield Park svoje bogatstvo duguje robovima koji crnče na karipskim plantažama, Fanny će dobro preispitati i Henryja i sve ljude oko sebe.
Kanadskoj filmašici Patriciji Rozemi vjerojatno je išla na živce velika popularnost ekranizacija djela Jane Austen kod ženske publike, s obzirom da ti filmovi, slično kao i cjelokupni opus britanske spisateljice, promoviraju prilično anti-feministički svjetonazor prema kojemu se svaka žena mjeri prema muškarcu kojega je uspjela dovesti pred oltar. Stoga je odlučila uciniti nešto naizgled nemoguće – feministicku ekranizaciju romana Jane Austen, i u tome joj je poslužio Mansfield Park, roman koji je zbog svoje hermetičnosti i dujiine bio najmanje popularan među svim filmašima. Naravno, vjernost originalu nije bila među Rozeminim prioritetima, pa je radnja prilično izmijenjena i začinjena nekim prilično ne- austenovskim elementima kao sto su incest, lezbijstvo i narkomanija, a sam lik Fanny Price modeliran prema liku stvarne Jane Austen i pretvoren u vatrenu feministicu. No ova ekranizacija, iako se vjerojatno neće svidjeti književnim puristima, ipak koliko-toliko funkcionira usprkos ubacivanja socio-političkih tema koje bas i nisu primjereni austenovskim ljubićima. Razlog tome je prije svega u prilično raznorodnoj glumačkoj postavi kojom dominira Australka Frances O’Connor (Ljubav i druge katastrofe, AI), a i ugledni britanski kazališni režiser Harold Pinter je impozantan u ulozi aristokratskog patrijarha. S druge strane, Jonny Lee Miller (Trainspotting, Hakeri) se i dalje ne može maknuti od bljedunjave uloge princa na bijelom konju. Ipak, kada se sve zbroji i oduzme, Mansfield Park je profesionalno urađeno djelce koje ce biti zanimljivo čak i onima koji nemaju baš previše sklonosti prema autorima herc-literature s početka 19. stoljeća.
OCJENA: 6/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 20. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Sean Connery, Rob Brown, F. Murray Abraham, Anna
Paquin, Busta Rhymes, April Grace, Michael Pitt, Michael
Nouri, Richard Easton, Glenn Fitzgerald
scenografija: Jane Musky
kostimografija: Ann Roth
fotografija: Harris Savides
montaža: Valdis Oskarsdottir
scenarij: Mike Rich
režija: Gus Van Sant
proizvodnja: Columbia/Fountainbridge Films, SAD/Britanija,
2000.
distribucija: Blitz
trajanje: 136 '
Ako postoji ijedan američki filmaš koji živi od stare slave, to je sigurno Gus Van Sant. Nakon što je krajem 80-tih bljesnuo nezavisnim, i za holivudske standarde subverzivnim filmovima kao sto su Drugstore Cowboy i Moj privatni Idaho, Van Sant je, kao i mnogi drugi, podlegnuo blještavilu tvornice snova i žrtvovao svoj umjetnički integritet radi sigurne karijere. Rezultat svega toga su bili sve mediokritetskiji i holivudskim standardima vjerniji filmovi, ali to, dakako, nije spriječilo art-snobove da Van Santa još uvijek nazivaju “velikim umjetnikom” i automatski dižu palčeve svakom njegovom novom proizvodu. Jedan od razloga je, dakako, i Van Santova seksualna orijentacija koja je u “politički korektnim” 90-tim učinila da se svaki ozbiljni kritičar njegovih filmova može optuziti za homofobiju (što je i razlogom zašto je jedan naš poznati tjednik upravo tu seksualnu orijentaciju naveo kao obrazloženje za dobre ocjene njegovog posljednjeg filma). No, čak su i političkoj korektnosti više nego skloni glasači losanđeleske Akademije uspjeli “pročitati” najnoviji Van Santov pokušaj da na lijepe oči dobije “Oscara” – dramu U potrazi za Forresterom. Taj film, koji nije dobio pozlaćene kipiće, upravo se može pronaći u našim videotekama.
Glavni junak filma je Jamal Wallace (Brown), 16-godišnji crnac iz Bronxa koji se od većine svojih vršnjaka razlikuje zahvaljujući svojoj strasti za pisanjem. No, da bi bio prihvaćen u “ekipu”, taj hobi čuva kao vlastitu tajnu, a pred društvom demonstrira isključivo svoje košarkaške vjestine. Igralište gdje svaki dan igra sa svojim prijateljima se nalazi kraj zgrade u kojoj živi tajanstveni čovjek o kojemu su se isprele svakojake urbane legende. Jednog dana Jamal prihvaća izazov svojih prijatelja i provaljuje u taj stan da bi pobjegao čim ga vlasnik uhvati u tom nestašluku. Jamal je u panici ostavio svoju torbu s bilješkama i ubrzo na svoje veliko iznenađenje shvaća kako je vlasnik stana nitko drugi do William Forrester (Connery), ugledni književnik i negdašnji dobitnik Pulitzerove nagrade za najbolji roman, koji se nakon svog trijumfa povukao iz javnosti. Forrester u Jamalovim bilješkama pronalazi književni talent i odlućuje postati mladicćv mentor. U međuvremenu je Jamal, zahvaljujući svojim košarkaskim vještinama, dobio stipendiju za elitnu privatnu školu na Manhattanu gdje se, kao siromašni crnac iz geta, ne snalazi baš najbolje. Najveće mu probleme zadaje Robert Crawford (Abraham), ljigavi profesor engleskog koji nikako ne želi povjerovati da je netko kao Jamal u stanju pokazivati književni talent u svojim sastavima.
Gotovo da nema kritičara koji nije uspio primijetiti kako je U potrazi za Forresterom u mnogo čemu sličan Dobrom Willu Huntingu, prethodnom Van Santovom uratku. No, ovaj put Van Sant ne uživa podršku scenarističkog dvojca Damon-Affleck koji su njegovom precijenjenom ostvarenju donijeli jedini značajniji “Oscar”. Umjesto toga Van Sant na raspolaganju ima scenarij Marka Richa koji je formulu iz prethodnog filma dodatno zašećerio svim mogućim klišejima “političke korektnosti” – glavni junak je siromašni crnac, a negativci su bogati bijelci. Pored toga, u scenarij su ubačen ostatak holivudske ambalaže – reper Busta Rhymes kao dežurni komičar u ulozi junakovog starijeg brata, kao i obvezna romansa između glavnog junaka i simpatične manhattanske princeze koju tumači “oskarovka” Anna Paquin (koja u ovom filmu frapantno slici autorima filma očito nedostupnoj Natalie Portman). Naravno, ta je romansa tu, slično kao i u Dobrom Willu Huntingu, samo zato da se spriječe sve eventualne nedoumice o pravoj prirodi odnosa između mladog crnca i usamljenog, ostarjelog bijelca. I, naravno, da ovaj film koji bi se od holivudske kaljuže trebao razlikovati po nekakvom urbanom realizmu i dalje unosi elemente bajke u kojoj mladi, siromašni crnac ne samo da posjeduje košarkaški, nego i književni talent. O finalnom obračunu koji je “posuđen” iz Mirisa žene nije potrebno mnogo pričati, slično kao i o epilogu kojeg resi uobičajena sentimentalna “ljiga”. Sve to, dakako, ne znaci da film nije profesionalno snimljen te da glumačka ekipa, na čelu sa 16- godisnjim debitantom Robom Brownom ne čini dobar posao. Ali svi oni koji budu odsjedili dva sata gledajući U potrazi za Forresterom će imati neugodan dojam da su sve to vidjeli već prije.
OCJENA: 4/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 18. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
Draxblog VI 