uloge: Fedja van Huet, Jan Decleir, Victor Loew, Betty Schuurman, Tamar van den Dop, Rick van Gastel scenografija: Rikke Jelier & Schief kostimografija: Jany Temime fotografija: Rogiers Stoffers montaža: Jessica de Koning glazba: Paleis van Boem scenarij: Mike van Diem, Laurens Geels & Ruud van Megen (po romanu Ferdinanda Bordewijka) režija: Mike van Diem proizvodnja: Almerica Film/First Floor Features, Nizozemska, 1997. distribucija: Adria Art Film 21 trajanje: 122'
S obzirom na sve veću prisutnost španjolskog (a djelomično i francuskog) filma u hrvatskim videotekama (pa i kinima), ne može se reći da naši distributeri smatraju kako evropske kinematografije nisu vrijedne naše publike. No, s druge strane, evropska kinematografija je našoj publici prilično neravnomjerno raspoređena, tako da je filmofil željan doznati kako “diše” mađarska, grčka ili poljska kinematografija još uvijek prisiljen oslanjati se na Filmsku redakciju HRT-a. Među kinematografijama koje su ignorirane spada i nizozemska, iako je upravo u njoj poteklo dosta danas popularnih holivudskih režisera i glumaca. Tome nije pomogla ni ćinjenica da je nizozemskoj kinematografiji udijeljen “Oscar” za najbolji strani film 1998. godine. Karakter, film koji je dobio tu prestižnu nagradu, u naše je videoteke stigao nakon gotovo četiri godine pauze.
Radnja filma je temeljena na romanu Ferdinanda Bordewijka (već ekraniziranom u obliku nizozemske TV-serije u 70-tim) i odvija se u Rotterdamu 20-tih godina prošlog stoljeća. Mladi odvjetnik Jacob Katadreuffe (van Huet) je osumnjičen za ubojstvo Dreverhavena (Declair), zloglasnog sudskog ovršitelja koji je zbog brutalnih metoda i krajnje nemilosrdnosti postao strahom i trepetom roterdamske sirotinje. Prilikom policijskog ispitivanja Katadreuffe polako iznosi detalje svog bizarnog odnosa s Dreverhavenom koji započeo tako sto je on njegovoj majci, šutljivoj sluškinji Jobi (Schuurman), napravio dijete. Iako se Dreverhaven s njom htio vjenčati, Joba je to odbila i odlučila svog sina, malog Jacoba, odgajati u siromaštvu. S vremenom je Jacob odrastao i saznao istinu o svom ocu, ali shvatio da ga ovaj nikada neće priznati. Nakon toga se Jacob zapošljava kao službenik u uglednoj odvjetničkoj kući gdje će odvjetnik dr. Gankelaar (Loew) zapaziti njegov talent i postati mu mentorom, omogućivši mu da upiše studij prava. Jacob ne samo sto će svom ocu nastojati prkositi svojom novom karijerom, nego i tako sto od njegove banke uzima kredit za kojeg zna da nikada neće vratiti. I dok sukob između oca i sina eskalira, Jacob je s njim toliko opsjednut da ne primjećuje kako ga njegova lijepa suradnica Lorna de George (van den Dop) voli.
I dok mnogi u današnjoj Nizozemskoj vide utopiju legaliziranih lakih droga i kozmopolitizma, film Mikea van Diema nas podsjeća da ta zemlja nije baš uvijek bila tako prijatno mjesto za život. Rotterdam 20-tih godina je bio mračan, depresivan grad gdje su mnogi izlaz iz nepodnošljivog siromaštva pronalazili u prihvaćanju komunističke ideologije. No, brižljiva rekonstrukcija davno prohujalih vremena nije jedini razlog zbog kojeg je Karakter dobio “Oscara”. Pomalo bizarnu priču u kojoj se mogu pronaći elementi Dickensa i antičkih tragedija prije svega nosi vise nego dobra glumačka ekipa. Mladi Fedja van Huet je prilično uvjerljiv kao hipersenzibilni mladić kojega će tvrdoglavost na kraju skupo stajati, a Jan Decleir je također efektan u ulozi višedimenzionalnog negativca. No, možda je od svih najbolja Betty Schuurman u ulozi šutljive žene koja stoički prima sve sto joj je život udijelio. Na žalost, Karakter se, usprkos “Oscara”, ne može nazvati remek-djelom, a razlog za to se prije svega može naći u ne baš najspretnijoj flashback tehnici kao i završnici koja je ipak malo previše deus ex machina. No, Karakter svejedno valja pozdraviti ne samo kao osvježenje domaće video-ponude, nego kao i prilično dobar film koji će bez svake sumnje zaslužiti nasu pažnju.
OCJENA: 7/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 28. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
