Oznaka: Filmske recenzije

RETRO-RECENZIJA: Majestic (The Majestic, 2001)

uloge: Jim Carrey, Laurie Holden, Martin Landau, David Ogden Stiers,
 Jeffrey De Munn, Bob Balaban, Hal Halbrook, James Whitmore, Daniel
 von Bargen, Amanda Detmer, Ron Rifkin
 glazba: Mark Isham
 scenarij: Michael Sloane
 režija: Frank Darabont
 proizvodnja: Warner Bros/Castle Rock, SAD, 2001.
 distribucija: Intercom Issa
 trajanje: 156'

Godine 1951. u Hollywoodu se Peteu Appleton (Carey), mladom i ambicioznom scenaristu B-filmova, smiješi svijetla budućnost – hoda s lijepom starletom, njegov uradak “Pješćani pirati Sahare” je doživio uspjeh, pa ga studio misli promaknuti u pisca A-filmova. Jednog dana se Appletonov život odjednom pretvori u noćnu moru kada ga kongresni Odbor za antiameričke aktivnosti proglasi komunistom i uruči mu poziv za svjedočenje. Appletona odjednom napuštaju djevojka i prijatelji, a studio ga stavlja na crnu listu. Pronašavši utjehu u alkoholu, Pete sjeda za volan automobila, počinje besciljno voziti i negdje na sjeveru Kalifornije doživi nesreću zbog koje će izgubiti pamćenje. Pronalaze ga mještani malog grada Lawsona, koji u liku tajanstvenog neznanca pronalaze nevjerojatnu sličnost s Lukeom Trimbleom, lokalnim junakom koji je nestao za vrijeme Drugog svjetskog rata. Za Lukeovog oca Harrya (Landau) dileme nema – njegov voljeni sin se vratio kući te će  starac učiniti sve da mu povrati pamćenje. Grad koji je u ratu izgubio gomilu svojih sinova odjednom oživljava, a Harry ponovno otvara lokalno kino. Čak i Lukeova djevojka Adele Stanton (Holden) u neznancu prepoznaje ljubav svog života. Peteu/Lukeu je život idiličan, ali će se ubrzo morati suočiti sa stvarnoscu.

Majestic je predstavljao jedno od najvećih holivudskih razočaranja 2001. godine. Ovaj ambiciozni projekt Franka Darabonta, režisera poznatog po kultnom Iskupljenju u Shawshanku (i nešto manje uspjeloj Zelenoj milji) se na prvi pogled smatrao ozbiljnim pretendentom na “Oscare”. Tema filma je bila “uzvišena”, a scenarij je grcao u patriotizmu te sentimentalnom podsjećanju na slavnu prošlost SAD i izvorne vrijednosti najbolje uobličene u malim gradovima i malim “običnim” Amerikancima. Na Darabontovu žalost, kritike su bile mlake, a publika je pobjegla iz kina. Dosta kritičara su optuživali Darabonta za pretjerivanje u patetici, uključujući krajnje neuvjerljivu i teatralnu završnicu prema kojoj završetak Mirisa žene izgleda kao vrhunac suptilnosti.

Svi ti prigovori stoje, ali glavni razlog zbog kojeg je Majestic torpediran leži u tome što opisuje razdoblje kojeg se Hollywood nimalo ne voli sjećati – epohu u kojoj je holivudski establishment odbacio sve uzvišene principe te pristao sudjelovati u silovanju američke demokracije. Iako se Darabont trudio makartizam pokazati tek kao jedno od nesretnih “skretanja” sa svijetle staze američkog načina života, ipak se njegovo veličanje “male” Amerike, patriotizma, spremnosti na žrtve i sličnih ideala čini u dubokom raskoraku sa stvarnošću u kojoj se našao njegov siroti junak. Darabontov dodatni problem (koji je mucio i Zelenu milju) jest i prespori ritam radnje, koji sve scenarističke nedostatke čini primjetljivijim.

Nedostaci scenarija su, s druge strane, kompenzirani izvrsnom rekonstrukcijom 50-tih, koja odaje ruku čovjeka koji očito voli kako svoju zemlju, tako i filmske klasike, pogotovo djela Franka Capre koja su poslužila kao očiti uzor Majesticu. Također je i izbor glumaca bio više nego dobar. Jim Carrey još jednom iskazuje svoj veliki glumački talent, odnosno sposobnost da se nosi i s ulogama dramskog tipa. No, najprijatnije iznenađenje filma jest Laurie Holden (gledateljima HRT-a poznata kao Marita iz Dosjea X i Mary iz Sedam veličanstvenih) koja upravo izgleda onako kako su izgledale filmske božice ranih 50-tih, a čiji se lik jedini uspijeva izdići iznad stereotipova koji bi inače zagusili Majestic. Zbog izvrsne glume, ali i zbog toga što je napravljen od strane čovjeka koji očito vjeruje u ono što radi, Majestic je film koji se može preporučiti svima onima koji bi na ekranu, barem za trenutak, voljeli vidjeti jedan ljepši i humaniji svijet od onog u kojemu živimo.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 12. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Brodolom života (Castaway, 2000)

uloge: Tom Hanks, Helen Hunt, Nick Searcy, Chris Noth, Lari White,
 Jenifer Lewis, David Allen Brooks
 glazba: Alan Silvestri
 scenarij: William Broyles Jr.
 režija: Robert Zemeckis
 proizvodnja: Dreamworks/20th Century Fox, SAD, 2000.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 143 '

Brodolom živora bi mogao poslužiti kao jedan od dobrih primjera rasipničkog ludila u modernom Hollywoodu – 90 milijuna US$ budžeta za film čija je tema život jednog jedinog čovjeka na pustom otoku. No ta rasipnost, slično kao jednako idiotska odluka da se film publici prepriča u službenom foršpanu, nije previše utjecala na komercijalne rezultate, koji su bili više nego pristojni. Na žalost, Tom Hanks, na čijoj ideji se temelji scenarij filma, nije uspio u pokušaju da dobije treći “Oscar”. Brodolom života, koji je prije nekoliko mjeseci izašao na videu, tek odnedavno se u hrvatskim videotekama može naći kao DVD-izdanje.

Glavni junak filma je Chris Noland (Hanks), namještenik “Fed Exa”, tvrtke za dostavu pošiljki koja ima svoje urede raštrkane širom svijeta. To znači da radoholičar Chris mora letjeti od kontinenta do kontinenta, jedva pronalazeći vremena za svoju voljenu djevojku Kelly Frears (Hunt). Stjecajem okolnosti se nalazi na “Fed Exovom” avionu koji leti iznad Pacifika. Avion doživljava havariju, prisilno slijeće na more i Chris na jedvite jade uspijeva preživjeti dočepavši se čamca na napuhavanje. Struje ga dovode na mali tropski otok i Chris ubrzo shvaća da je mala vjerojatnost da će ga pronaći spasitelji. Stoga je prisiljen koristiti sve ono sto je naučio iz filmova i TV-serija ne bi li sebi nekako osigurao stvari koje je u normalnom životu uzimao zdravo za gotovo – hranu, piće, krov nad glavom i vlastito mentalno zdravlje.

Malo koji holivudski film predstavlja antitezu modernom konceptu blockbustera kao Brodolom života. Zemeckis je jednostavnu ideju pretočio u jednostavan film, lišivši ga svih uobičajenih holivudskih ukrasa. Tako u filmu gotovo da i nema glazbe; većina radnje se odvija na pustom otoku gdje su jedini zvukovi prirodni, odnosno dijalog glavnog junaka s loptom za odbojku. Režija pokazuje kako je Zemeckis spretan u korištenju različitih stilova i tehnika u različitim situacijama. Tako su kadrovi na otoku dugi, spori, ali zato neobično efektni u dočaravanju situacije u kojoj se našao glavni junak – usamljenosti i bespomoćnosti pred prirodnim silama. Istovremeno Zemeckis koristi posve drukčiji stil prilikom prikazivanja avionske nesreće – taj stravični događaj vidimo iz perspektive samog junaka, tako da nema nikakvih spektakularnih eksplozija ili udara aviona o more, ali je Zemeckis vještom montažom i korištenjem zvuka uspio dočarati sav užas u kome se našao glavni junak. Uz Zemeckisa se istakao i Tom Hanks, i to ne samo spremnošću da smršavi dvadeset kilograma ne bi li što vjernije dočarao učinak dugotrajnog boravka na pustom otoku. Hanks, na čijim plećima leži cijeli film, obavio je sjajni posao. Njegov lik je u suštini dobar, ali ne i savršen, pa će se zbog toga mnogi gledatelji s njim lako identificirati. Broylesov scenarij također veoma inteligentno pokazuje sve probleme koji očekuju čovjeka lišenog civilizacijskih dostignuća, odnosno koliko se idealističke vizije iz popularne kulture razlikuju od stvarnog zivota. Film je prepun ironije – naizgled bespotrebni predmeti postaju korisnim alatima, a idilični tropski otok – mjesto koje bi svatko nazvao rajem na zemlji – predstavljeno je kao pakao. Zbog svega toga Brodolom života mogao je ostati upamćen kao remek-djelo. No, to se nije dogodilo zbog ipak malo prezašećerene i nepotrebne završnice, koja je filmu dala nekoliko nepotrebnih minuta nakon inače savršenog svršetka. Svemu tome usprkos, Brodolom života valja pohvaliti kao jedan od najboljih filmova kojeg možemo pronaći u našim videotekama.

OCJENA: 8/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 12. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Mrak mrak film (Scary Movie 2, 2001)

uloge: Anna Faris, Christopher Masterson, David Cross, Marlon Wayans,
 Shawn Wayans, Regina Hall, Stephen Elliott, Kathleen Robertson, Tim
 Curry, Tori Spelling, James Woods, Natasha Lyonne, Veronica
 Cartwright
 glazba: Mark McGrath
 scenarij: Marlon Wayans, Alyson Fouse, Greg Garbitanski, Dave Polsky,
 Michael Anthony Snowden & Craig Wayans
 režija: Keenen Ivory Wayans
 proizvodnja: Miramax/Dimension Films, SAD, 2001.
 distribucija: UCD
 trajanje: 83'

Za svakog hrvatskog filmofila horor-parodija Mrak film je manje parodija, a više horor, i to zahvaljujući činjenici da je prije dvije godine postao najgledanijim filmom u našim kinima i tako nagovijestio ono što će poslije potvrditi popis stanovništva i “Po ure torture”. Naravno, s obzirom da je dovoljno novca zaradio i u SAD, stigao je ekspresni nastavak, u kome su poznatom autoru parodija Keenenu Ivoryju Wayansu (Sad si gotov, gnjido, Ne budi zao dok piješ sok u predgrađu) ponovno scenarističku, producentsku i glumačku pomoć pruzili mnogobrojni pripadnici njegove rodbine. Wayans je također ponovno okupio glumačku ekipu iz Mrak filma, neopterećen time da je većina njihovih likova bila likvidirana. Bez obzira na komičarski talent klana Wayans, rezultat svega je bilo relativno lako predvidjeti. Zaplet, kojeg je na brzinu sklepao scenaristički odbor, trebao je parodirati horore s nadnaravnom tematikom kao sto su Progonjeni i Kuća straha, ali će gledatelj vrlo brzo vidjeti kako su štosevi uglavnom usmjereni na gotovo sve iole popularnije tinejdžerske filmove i akcijade koji su u američka kina stigli između ljeta 2000. i 2001. godine, a našlo se mjesta i za popularne TV-emisije (od kojih će domaćim gledateljima nešto značiti samo Opstanak). S obzirom da nijedan od tih naslova nije stariji od godinu dana, moglo bi se dosta zaključiti o sposobnosti pamćenja prosječnih američkih tinejdžera, kojima je ovaj film namijenjen. Jedini klasik među parodiranim filmovima je četvrt stoljeca star Egzorcist (a ni on se tu ne bi našao da kojim slučajem u američka kina prije par godina nije stiglo “specijalno izdanje”), i scena koja taj film parodira na početku je najsmiješniji i najbolji dio filma, a James Woods se iskazuje kao uspješan komičar. Na žalost, ono što dolazi nakon svega je iritantna reciklaža štoseva iz prethodnog filma, kao i prilično dosadno valjanje u svim mogućim tjelesnim izlučevinama. Netko zloban bi mogao reći kako su Wayans i družina podsvjesno priznali sto misle o vlastitom djelu.

OCJENA: 2/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 12. rujna 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Glasnici vjetra (Windtalkers, 2002)

uloge: Nicolas Cage, Adam Beach, Peter Stormare, Noah Emmerich,
 Mark Ruffalo, Brian Van Holt, Martin Henderson, Roger Willie, Frances
 O'Connor, Christian Slater, Jason Isaacs
 glazba: James Horner
 scenarij: John Rice & Joe Bateer
 režija: John Woo
 proizvodnja: MGM, SAD, 2002.
 distribucija: Continental
 trajanje: 133'

Bitku kod Midwaya, pomorski okršaj za koga se smatra da je Drugi svjetski rat na Pacifiku skratio za godinu dana, Amerikanci su dobili prije svega zahvaljujući čistoj sreći, ali je važnu ulogu imalo i to što su bili razbili japansku mornaričku šifru. S druge strane su i Japanci pokazali ne mali uspjeh u razbijanju američkih đifri, ali jedna od njih im je postala nesavladivi problem. Ta se šifra koristila prilično prozaičnom činjenicom da u rezervatima na jugozapadu SAD živi par desetaka tisuća Navahoa, indijanskog naroda čiji je jezik toliko kompliciran da mu se nitko nije potrudio zabilježiti rječnik i gramatiku. Početkom 1942. godine Eric Johnson, sin misionara u Navaho rezervatu i jedan od šačice bijelaca koji je govorio Navaho jezikom, došao je na ideju da Navahoe angažira kao veziste u američkim marincima. Koristeći se kombinacijom prilično jednostavne šifre i vlastitog jezika, Navaho-vezisti su mogli komunicirati putem radija i telefona bez straha da će Japanci išta moći razumjeti ako budu prisluškivali njihove poruke. Iako je u marince regrutirano nekoliko stotina pripadnika plemena Navaho te iako su svojim radom dali značajan doprinos američkim pobjedama na Pacifiku, njihova šifra je bila tako uspješna da su se američke vlasti tek godinama poslije rata usudili priznati njeno postojanje. Tocno šest desetljeća kasnije, Navaho- vezistima su posveceni Glasnici vjetra, holivudski ratni spektakl u režiji legendarnog hongkonškog režisera Johna Wooa. Usprkos zvučnih imena i patriotske histerije koja mu je trebala garantirati uspjeh na američkom tržistu, ovaj film je predstavljao prilično komercijalno razočaranje, a, po svemu sudeći, slična ga sudbina čeka i našem tržištu.

Glavni junak ovog filma je Joe Enders (Cage), iskusni marinac koji je godine 1943. teško stradao u borbama na Solomonskom otocju. Nakon što je jedva preživio masakr cijele svoje jedinice, oporavlja se u havajskoj bolnici, mučen djelomicnom gluhoćom, problemima s ravnotežom, kao i grižnjom savjesti zbog suboraca koji su izginuli radi njegovog inzistiranja da se bespogovorno slušaju zapovijedi nadređenih. Enders smatra da će se iskupiti jedino ako ponovno krene u borbu, a u tome mu pomaže bolničarka Rita (O’Connor) koja krivotvori njegove medicinske nalaze. Enders nakon toga dobiva čin narednika i zadatak da štiti Navaho-veziste. Predmet njegove zaštite je mladi Ben Yahzee (Beach), koji se uzalud pokušava sprijateljiti s Endersom, ne znajući da ovaj ima itekako dobre razloge da ne bude previše blizak s Indijancem, s obzirom da je dobio tajnu zapovijed da ga likvidira u slučaju da mu prijeti zarobljavanje od strane Japanaca. A za tako nešto će biti itekako prilike kada se marinci, uključujući Endersovu jedinicu, počnu iskrcavati na Sajpan, otok u Marijanskom otocju kojeg su Japanci debelo utvrdili te kojeg su spremni braniti do posljednjeg čovjeka. Kako njihova jedinica napreduje, mladi Yahzee se mora suočiti ne samo s fanatičnim Japancima ili pritajenim rasizmom nekih svojih suboraca, nego i vlastitom nesposobnošću da ubije drugo ljudsko biće.

S obzirom da je svoju karijeru bio sagradio na filmovima u kojima se mrtvi broje na desetine, John Woo je na prvi pogled izgledao kao prilično dobar izbor za režisera jednog punokrvnog ratnog spektakla. Na žalost, legendarni hongkonški režiser je, kao i mnogo puta nakon svog dolaska u Hollywood, pokazao nesposobnost da izabere pravi predložak i tako je još jednom srozao svoju kultnu reputaciju. Fascinantna priča o Navaho- vezistima je mogla biti temeljem dobrog filma u kojem bi se uz ratne teme moglo govoriti i o rasizmu koji je tokom Drugog svjetskog rata dominirao američkim drustvom. No, scenarij Johna Ricea i Joe Bateera se svodi na ništa drugo do hrpu klišeja, kako onih klasičnih, tako i onih “politički korektnih”. Tako nitko neće biti previše iznenađen kada u filmu Navaho-Indijanci budu prikazani kao sveci, a njihovi bijeli suborci, sasvim u duhu propagandnih filmova iz doba Drugog svjetskog rata, svedeni na etničke i moralne stereotipove, uključujući rasista koji će, nakon što mu Navaho-Indijanac spasi zivot, doći na pravi put. Također nikoga ne bi trebalo iznenaditi ni pojava Frances O’Connor čiji lik bolničarke služi iskljucivo zato da par naivnih curica koje su zalutale u kino uvjeri kako tu postoji nekakva ljubavna priča. Ali najveći problem filma jest u tome što Hollywood svoje “političko korektno” licemjerje još jednom pokazuje prikazivanjem potlačenih manjina kroz vizuru bijelog protagonista.

Nicolas Cage, čiji je lik izmišljen (kao i mnogi detalji o životu Navaho- vezista) isključivo zato da svojom zvjezdanom njuškom privuče publiku u kino, relativno je dobro obavio svoj glumački posao, evocirajući sjećanja na svoj nastup u Napuštajući Las Vegas. I ostatak glumačke ekipe je solidan, ali ni oni neće nadvladati klišeje, kojima nimalo ne pomaže ni Wooova standardna patetika, koja ovdje ponekad doseže razinu dostojnu “Bore i Ramiza”. Neke od scena u kojima junaci nastoje u pauzama bitke riješiti svoje emocionalne probleme su na granici samoparodije, pogotovo ona u kojoj Endersov kolega (kojeg tumači prilicno raspoloženi Christian Slater) i “njegov” Navaho-vezist prate jedan drugog svirajući usnu harmoniku i tradicionalnu indijansku frulicu. S druge strane, kada se Woo koncentrira na akciju, tu njegov talent konačno dolazi do izražaja. Scene bitaka su prilično spektakularne (pogotovo na početku, kada vidimo na stotine marinaca kako uz podrsku tenkova napreduju prema brdima posjednutim jednakim brojem japanskih vojnika), ali i realistične, pri čemu se Woo, slično kao i Spielberg u Spašavanju vojnika Ryana, ne ustručava detaljno pokazati sto su meci, bombe i napalm u stanju učiniti od ljudskog tijela. Film se može pohvaliti i za današnje holivudske standarde neuobičajenom brigom za povijesne detalje (iako ni tu nije baš savršen, s obzirom da prema Woou ručna bomba ima jednako razorni efekt kao i granata veličine “volkswagena” ispaljena iz brodskog topa od 406 mm). Zbog toga se može reci kako su Glasnici vjetra ipak nešto bolji film od Nemoguće misije 2, ali to nije nešto s čime bi se John Woo trebao pretjerano hvaliti.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 12. rujna 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Kralj škorpiona (The Scorpion King, 2002)

uloge: Dwayne "The Rock" Johnson, Kelly Hu, Steven Brand, Michael
 Clarke Duncan, Grant Heslov, Bernard Hill, Peter Facinelli, Ralph
 Moeller, Branscomb Richmond, Sherri Howard
 glazba: John Debney
 scenarij: Stephen Sommers, William Osborne & David Hayter (sinopsis:
 Jonathan Hales)
 režija: Chuck Russell
 proizvodnja: Universal, SAD, 2002.
 distribucija: Kinematografi
 trajanje: 94'

Megabajti teksta su napisani o tome kako današnji Hollywood nije u stanju smisliti nijednu originalnu ideju, te kako su svi njihovi filmovi u posljednje vrijeme ništa drugo nego eksploatacija intelektualnih dobara iz nekih drugih vremena i prostora. Možda je najbolji primjer za to Kralj škorpiona, jedanaod ovogodišnjih komercijalnih uzdanica tvrtke “Universal”. Dotični film predstavlja prequel nastavka popularnog filma koji je predstavljao remake horor-klasika snimljenog prije gotovo sedam desetljeća. Svjesni toga da su u sadržajnom smislu “tanki”, producenti su svoje shvaćanje filma kao umjetnosti pokazali i time što je za glavnog glumca odabran popularni samoanski kečer Dwayne “The Rock” Johnson, a američka kečerska organizacija WWF je navedena kao kofinancijer cijelog projekta. Namjera je bila u kino dotjerati milijune fanova tog sporta, ali komercijalni rezultati baš i nisu bili bas očaravajući. No, Kralj škorpiona je na blagajnama zaradio dovoljno da se počne ozbiljno špekulirati kako o nastavku kao i prilično izglednoj budućnosti “The Rocka” kao Schwarzeneggera našeg doba.

“The Rocku” ovo nije prvi put da glumi Kralja škorpiona s obzirom da se taj lik nakratko pojavio u Mumiji 2 kao drevni egipatski ratnik i negativac. No, u ovom filmu je dotični promijenio gotovo sve osim fizičkog izgleda – podrijetlo, mjesto i vrijeme radnje te vrijednosnu orijentaciju. U drevno doba, tisuću i nešto godina prije nego što su Egipćani sagradili prve piramide, nad Bliski istok se nadvila sjena Memnona (Brand), zlog tiranina čija je ambicija da pokori sav poznati svijet pred skorim ostvarenjem zahvaljujući tajanstvenom čarobnjaku koji je u stanju predviđati budućnost i tako učiniti Memnonove horde nepobjedivima. Poglavari posljednjih slobodnih plemena se odlučuju Memnonu suprotstaviti neortodoksnim sredstvima te unajmljuju Mathayusa (Johnson), jednog od posljednjih pripadnika akadskog naroda koji je od malena bio podučavan vještini ubijanja, kako bi likvidirao čarobnjaka. No, kada krene u akciju Mathayus će shvatiti da je čarobnjak u stvari prelijepa Kasandra (Hu), za koju se kasnije ispostavi da i nije baš previše oduševljena davanjem proročanskih usluga tiraninu. Mathayus će je stoga oteti i uz pomoć nubijskog ratnika Balthazara (Duncan), lopova Arpida (Heslov) i izumitelja Philosa (Hill) smisliti plan kako da porazi tiranina.

Prije nego sto uđe u kino, svaki gledatelj se mora pomiriti s nekoliko ćinjenica. Prvo, ukoliko Kralja škorpiona shvati ili nastoji shvatiti iole ozbiljno, sebi će učiniti veliku uslugu tako sto izađe iz dvorane na samom početku. Slična je stvar bila i s prethodne dvije Mumije, s time što je povijesno okruženje taj fenomen dovelo do apsurda. Tako nas ovaj film pokušava uvjeriti da su Kina, Pompeji, čelik, zelježno oruzje, stari Grci, Babilonci, Sumerci, barut i silikonske grudi koegzistirali par tisuća godina prije prvih piramida te pokazuje takvu brigu za povijesnu vjerodostojnost prema kojoj U-571 i Patriot izgledaju kao dokumentarci. Druga stvar s kojom se gledatelj unaprijed mora pomiriti jest da je s obzirom na današnja pravila Hollywooda ovakav film nemoguće lansirati u američka kina ukoliko nema blagi PG-13 cenzorski rejting. Zbog toga je sasvim normalna stvar da u Kralju škorpiona usprkos uistinu dojmljivog bodycounta gotovo da nema niti jedne jedine kapi krvi, a pojedine scene čak prkose zakonima fizike samo zato da ne pokažu ono čime je očito darežljiva majka priroda opskrbila Kelly Hu i cijeli niz njenih kolegica. Ta je spoznaja posebno bolna gledateljima koji se sjećaju Konana barbarina, Milliusovog remek-djela koje je autorima scenarija i scenografije poslužilo kao više nego očiti uzor. Treća stvar s kojom se gledatelji moraju pomiriti jest to da će Dwayne “The Rock” Johnson morati prilično potruditi ne bi li se u doglednoj budućnosti mogao mjeriti sa Schwarzeneggerovim glumačkim sposobnostima. Ukoliko je gledatelj sve ovo spreman prihvatiti bit će nagrađen filmom koji u svojih sat i pol trajanja ima dovoljno “šore” i “šege” (na “ševu”, iz gore navedenih razloga, možemo zaboraviti) da bude upamćen kao uglavnom prijatno iskustvo. A s obzirom na to što nam Hollywood u posljednje vrijeme uvaljuje kao zabavu, to predstavlja itekakvo dostignuće.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 11. rujna 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Ljubav kao sudbina (Bounce, 2000)

uloge: Ben Affleck, Gwyneth Paltrow, Johnny Galecki, Natasha
 Henstridge, Tony Goldwyn, Joe Morton, Jennifer Grey, David Paymer
 glazba: Mychael Danna
 scenarij: Don Roos
 režija: Don Roos
 proizvodnja: Miramax, SAD, 2000.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 106'

Božićni i novogodišnji blagdani možda predstavljaju najljepši dio godine, ali ne kada se nađete na čikaškom aerodromu i gledate kako se zbog nadolazeće snježne oluje letovi otkazuju jedan za drugim. Buddy Amaral (Affleck), uspješni strucnjak za reklame, se zbog toga ne nervira, jer njegov let neće biti otkazan. No, kada u baru upozna televizijskog scenarista Grega Janelloa (Goldwyn) i čuje njegovu tužnu priću o tome kako neće stići provesti Božić s obitelji, Amaral odlučuje s njim zamijeniti kartu, što zbog čovjekoljublja, a što zbog toga sto će tako moći dijeliti sobu u aerodromskom hotelu s privlačnom Mimi Prager (Henstridge). Za Amarala se to dobro djelo pretvara u noćnu moru nakon što se avion sruši i svi putnici, ukljucujuci sirotog Janelloa, izginu. Amaral se, mučen grižnjom savjesti, odaje piću i završava u klinici za odvikavanje od alkohola. Nakon što je odatle izašao, za svoj grijeh se nastoji iskupiti tako sto će materijalno pomoći Abby (Paltrow), privlačnoj Janellovoj udovici koja je prisiljena zarađivati za život kao posrednik u poslovanju nekretninama. Amaral joj namješta unosan ugovor, ali se ne usuđuje priznati kako je poznavao njenog muža. Između njih dvoje se stvara prijateljstvo, a ubrzo i ljubav.

Ljubav kao sudbina (još jedan dokaz inventivnosti naših distributera) je svojevremeno izazvao dosta pažnje zbog prožimanja fikcije i stvarnog života, odnosno zbog toga što su se Gwyneth Paltrow i Ben Affleck previše uživjeli u uloge te romansu pred ekranom nastavili u stvarnom životu (a zlobnici bi rekli da tu prožimanje ne prestaje, s obzirom da je Affleck i ulogu liječenog alkoholičara nešto kasnije ponovio u stvarnom životu). No, film sam po sebi ne zaslužuje neku preveliku pažnju, jer predstavlja još jedan dokaz kako je u današnjem Hollywoodu lako i jednostavno proćerdati reputaciju originalnog filmaša. Scenarist i režiser Don Roos je prije par godina oduševio kritiku svojom otkačenom crnom komedijom Suprotno od seksa, prepunom neobičnih likova i situacija. Ovaj put je odlučio učiniti sve da postane dijelom holivudske matice, i to u najgorem smislu riječi. Film je po svojoj prirodi melodrama, ali ga je “Miramax” reklamirao kao “romantičnu dramediju”, što znači da je riječ o najodvratnijoj “ljigi”, jer je izraz “dramedija” danas postao sinoninom za komedije koje nisu smiješne, odnosno drame koje se pokušavaju prodati kao komedije. Humora u ovom filmu, pak, nema, a radnja je prepuna “ljiga” klišeja prema kojima čak i zloglasna Jesen u New Yorku izgleda kao oličenje suptilnosti. Čak je i jedan od dvoje glavnih glumaca zakazao – dok je Paltrow uvjerljiva kao teškom sudbinom pogođena domaćica, Affleck je užasno blijed i iritantan. Na kraju sve nade u ovaj film uništava ultrapatetična scena u sudnici, bez koje, izgleda, danas ne može nijedan holivudski film. Ono što je najžalosnije u ovom filmu jest to da ga je proizvela tvrtka “Miramax”, nekoć specijalizirana za niskobudžetne, otkačene i nezavisne filmove, a danas po kvalitetu svojih proizvoda ništa drukcija od velikih studija. Sic transit gloria mundi.

OCJENA: 2/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 6. rujna 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

RETRO-RECENZIJA: Velika laž (Le placard, 2001)

uloge: Daniel Auteil, Gerard Depardieu, Thierry Lhermitte, Michelle
 Laroque, Michel Aumont, Jean Rochefort, Alexandra Vandernoot,
 Stanislas Crevillen, Armelle Deutsch
 glazba: Vladimir Cosma
 scenarij: Francis Veber
 režija: Francis Veber
 proizvodnja: Gaumont/Canal Plus/TF1, Francuska, 2001.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 81'

Francois Pignon (Auteil) je skromni, samozatajni i potpuno nezamjetljivi službenik u tvornici kondoma kojeg je zbog tih osobina prije dvije godine napustila supruga Christine (Vandernoot), a sada ga zbog iste stvari čeka otkaz. Uvjeren kako više nema zbog čega živjeti, sprema se izvrsiti samoubojstvo ali će ga u tome spriječiti njegov novi susjed Belone (Aumont), bivši industrijski psiholog koji ima genijalnu ideju kako Pignonu spasiti posao. Pignon će jednostavno morati “izaći iz ormara”, tj. priznati da je homoseksualac. To što Pignon nije homoseksualac nije bitno – nekoliko kompjuterski “uređenih” fotografija poslanih na adresu tvrtke je dovoljno da njen direktor Kopel (Rochefort), plašeći se protesta gay organizacija, odluči Pignona zadrzati na poslu. No to nije jedina posljedica Pignonovog “priznanja” – Santini (Depardieu), mačistički šef personala i trener tvrtkinog ragbi-tima se odjednom uplašio da ce biti otpušten zbog svoje homofobije, pa brže-bolje nastoji pokazati svoju navodno tolerantnu i osjećajnu prirodu ponekad previše eksplicitnim izrazima pažnje prema Pignonu. Za Pignonova sina Francka (Crevillen) njegov dotada dosadni otac odjednom postaje “cool” heroj, ali nekima je Pignonova gay priroda ipak sumnjiva. Prije svega gospođica Bertrand (Laroque), Pignonova šarmantna kolegica koja koristi prilično drastične metode ne bi li provjerila njegovu seksualnu orijentaciju.

Francis Veber je francuski filmaš specijaliziran za komedije, od kojih su mnoge doživjele americki remake, ukljucujuci najpoznatiju – Kavez luđaka iz 1978. godine, u kojoj je protagonist bio homoseksualac prisiljen da se izdaje za heteroseksualca. U današnjim “politički korektnim” vremenima taj je koncept okrenut naopako, ali je teško očekivati da će ovaj film imati holivudski remake. Razlog je u tome što usprkos navodnoj prosvijećenosti i toleranciji prema manjinama ljudi i dalje ostaju licemjeri i da je jedan vid diskriminacije zamijenio drugu, a to je nešto što holivudski gay lobby ne želi priznati. Veber s tim lobijem, barem u ovom slučaju, nije imao posla, ali Velika laž svejedno odaje dojam filma u kojem humoristički i satirički potencijal nije do kraja iskorišten. Štosevi su relativno brzo potrošeni i, iako smiješni, nisu urnebesni, pa se na trenutke film čini predugim usprkos nominalne kratkoće. Ipak, dojam spašava više nego izvrsna glumačka ekipa među kojom dominiraju veterani i ugledna imena francuskog glumišta, uključujući sjajnog Depardieua, a za Daniela Auteila, specijaliziranog za drame (Kraljica Margot) ovo je prilično uspješan izlet u vode komedije. Fanovi TV-serije Highlander će također imati prilike vidjeti Alexandru Vandernoot u ulozi Pignonove supruge, isto kao sto će ljubitelji francuske kinematografije vidjeti mnoga poznata lica. Iako daleko ispod svojih potencijala, Velika laž predstavlja šarmantnu, zabavnu komedijicu koja će još jednom pokazati zašto je francuska kinematografija u proteklom desetljeću bila rudnik ideja za holivudske scenariste.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 6. rujna 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Resident Evil (2002)

uloge: Milla Jovovich, Michelle Rodriguez, Eric Mabius, James Purefoy,
 Martin Krewes, Colin Salmon, Pasquale Aleardi, Heike Makatsch,
 Michaela Dicker, Liz May Brice, Indra Ove
 glazba: Marco Beltrami & Marylin Manson
 scenarij: Paul W.S. Anderson
 režija: Paul W.S. Anderson
 proizvodnja: New Legacy/Constantin Film, SAD/Njemačka, 2002.
 distribucija: UCD
 trajanje: 100'

Početkom 21. stoljeća američkom, pa dobrim dijelom i svjetskom, ekonomijom dominira korporacija “Kišobran” čiji se proizvodi nalaze u 90 % američkih kućanstva. Ono što domaćice, pa ni većina zaposlenih u korporaciji, ne znaju jest to da je “Kišobran” svoj profit duguje prije svega genetskim i biokemijskim istraživanjima koja i ne moraju imati civilne svrhe. Jednog dana netko ispusti epruvetu sa smrtonosnim T-virusom i skoro odmah nakon toga ce nekih petstotinjak znanstvenika, tehničara i službenika biti brutalno likvidirano. Da bi otkrila što se to dogodilo, u “Košnicu” dolazi skupina specijalaca, kojima se pridruzila Alice (Jovovich), agentica osiguranja kojoj je izbrisano pamćenje. Ubrzo će zbog toga gorko zažaliti jer se ispostavi da je T-virus sve osoblje pretvorio u gladne zombije, a kompjuter zvan “Crvena kraljica” (Dicker) čini sve ne bi li specijalce spriječio da izađu iz “Košnice” i tako prenesu zarazu na povrsinu. Da stvar bude gora, tu je još i opaki mutant koji će zagorčati i skratiti život svima onima koji su nekako uspjeli preživjeti sva ta iskušenja.

Može se reći da Paulu Andersonu (koji se odnedavno potpisuje kao “Paul W.S. Anderson” kako ga ne bi zamijenili s autorom Kralja pornića) dobro leži žanr od kojega bi svaki drugi filmaš bježao kao vrag od tamjana – ekranizacije video-igara. Nakon Mortal Kombata je na red dosao Resident Evil, video-igra koja je prije nekih šest godina popularnost stekla prvenstveno dotada neviđenom kolicinom krvoprolica. Anderson u svom scenariju nije nastojao previše oplemeniti osnovni koncept – natjerivanje sa zombijima po mračnim hodnicima – te svi oni koji očekuju neku važnu poruku ili kompleksnu karakterizaciju mogu slobodno početi tražiti neki drugi film. S druge strane, sama izvedba tog koncepta je na visini – berlinski studiji su savršeno poslužili za stvaranje klaustrofobičnog ugođaja, a par akcijskih scena je Andersonu dalo priliku da oda svojevrsni homage klasicima horora i SF- a, prije svega Romerovim filmovima o zombijima. Našlo se mjesta i za podsjećanje na Aliense, odnosno lik Vasquez koju prilicno efektno evocira Michelle Rodriguez, nama poznata po ulozi u Brzima i žestokima. No, gledateljima će vjerojatno najdulje u sjecanju ostati Milla Jovovich, koja nakon briljantnog nastupa u inače razočaravajućoj Ivani Orleanskoj još jednom pokazuje kako ne samo da ima glumačkog talenta, nego da može biti punokrvna akcijska heroina. S druge strane, jasno je da je ovaj film u rukama nekog iole ambicioznijeg režisera mogao biti daleko bolji. Tako mu nedostaje humora, a i talent negdašnje “Vivine” voditeljice Heike Makatsch je potrošen na bezveznu epizodnu ulogu. Ono što filmu daje pozitivnu ocjenu, barem kada je o muškoj publici riječ, jest to da se gore spomenuta gđica Jovovich u ne malom broju scena pojavljuje gotovo bez odjeće i tako Resident Evilu daje onaj kvant “trash” kvaliteta zbog kojeg se uživa u lošim filmovima.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 5. rujna 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Titus (1999)

uloge: Anthony Hopkins, Jessica Lange, Harry J. Lennix, Alan
 Cumming, Laura Fraser, Colm Feore, Angus MacFadyen, Jonathan
 Rhys-Myers, Matthew Rhys, Osheen Jones
 glazba: Elliott Goldenthal
 scenarij: Julie Taymor (po tragediji Tit Andronik Williama
 Shakespearea)
 režija: Julie Taymor
 proizvodnja: Overseas Group/Urania, SAD/Italija, 1999.
 distribucija: VTI
 trajanje: 162'

Iako je pod utjecajem antiameričke kulturne intifade i pomodarstva pseudotalibanskih snobova danas moderno tvrditi kako će Amerika propasti jer im se kultura svodi na promicanje nasilja i iskorištavanje najnižih ljudskih strasti, povijest tvrdi sasvim drukčije. Nasilje je bilo dijelom kulture, čak i one masovne, još davno u prošlosti, čak među nacijama koje se smatraju dugovječnijima, uljuđenijima i humanijima od bivših britanskih kolonija. Lijep primjer za to je opus Williama Shakespearea, odnosno njegova tragedija Tit Andronik. Dotično djelo, koje predstavlja Shakespeareov spisateljski debi, smatra se najgorim dijelom Bardovog opusa, a mnogi ugledni kritičari kroz stoljeća su je nazivali bezvrijednom komercijalom čija se radnja ne svodi na ništa drugo do larpurlartističko i potpuno besmisleno nasilje. Shakespearovi suvremenici, pak, nisu dijelili kritičarsko misljenje – upravo zato što je bila najkrvavija i najnasilnija, ta je drama od svih Shakespeareovih drama bila najpopularnija i najizvođenija te je upravo pod utjecajem Tita Andronika masovno krvoproliće postalo zaštitni znak britanske drame u 17. stoljeću. Stoga bi mnogi pomislili da je Titus, filmska verzija iz 1999. godine, probleme s američkim cenzorskim odborom MPAA imala zbog količine i prirode nasilja na ekranu. No, nije tako – nepodnošljivi rejting NC-17 je skinut tek nakon što je režiserka Julie Taymor iz filma izbacila scene seksa i golotinje.

Radnja se odvija u Rimu negdje u 4. stoljeću n.e. Ostarjeli i proslavljeni rimski general Tit Andronik (Hopkins) se nakon desetogodišnjeg rata protiv divljih Gota vraća u Rim kao pobjednik, dovodeži sa sobom zarobljenike, uključujući gotsku kraljicu Tamoru (Lange). Andronika je pobjeda skupo kostala – od dvadeset pet sinova, poginulo je njih dvadeset, pa Andronik, u skladu s drevnim običajima, mora umiriti njihove duhove žrtvovanjem Tamorinog najstarijeg sina. Nedugo potom Rim se našao na rubu građanskog rata, kojeg će Andronik spriječiti tako što odbije od Senata ponuđenu carsku krunu i legalistički prizna kao novog suverena mladog i dekadentnog Saturnija (Cummings). To će vrlo brzo zažaliti, jer će Saturnije, uvrijeđen odbijanjem od strane Titove kćeri Lavinije (Fraser), utjehu pronaći upravo u Tamori. Gotska kraljica, a sada rimska carica, će svoj položaj iskoristiti da uz pomoć svog crnog ljubavnika Arona (Lennix) pripremi opaku spletku nakon koje će Andronik doživjeti nevjerojatnu bol i poniženja. To je, sve, naravno, samo početak niza krvavih događaja u kojima će perverzno nasilje eskalirati do neopisive razine.

Slično kao i mnogi filmasi koji su se u posljednje vrijeme latili Shakespearea, i Julie Taymor u svojoj adaptaciji pokazuje sklonost prema povijesnom anakronizmu, patako uz klasične rimske mačeve, šljemove, toge i slične artefakte koegzistiraju automobili, megafoni, jazz, video-igrice, vatreno oružje te navijački rekvizititi “Lazija” i “AS Rome”. Za Taymoricu to nije neobično, s obzirom na njene kazališne korijene, odnosno “Tonyja” kojeg je bila dobila za brodvejsku adaptaciju Kralja lavova. No, upravo su ti kazališni korijeni glavni problem ovog filma – Taymorici nedostaje filmsko iskustvo da zanimljive sličice (pri čemu se uz sjajnu fotografiju Luciana Tovolija, scenografiju Dantea Ferretija i Goldenthalovu glazbu koriste rimske zgrade iz Mussolinijevog razdoblja, odnosno pulska Arena) sastavi u neku koherentnu cjelinu. Zbog toga nadrealistički ugođaj stvoren miješanjem različitih era s vremenom postaje iritantan. To se možda najviše vidi u početnoj sceni u kojoj Taymorova uvodi lik dječaka za kojeg će se tek negdje na polovici filma ispostaviti da je riječ o Andronikovom unuku. Čak ni u izboru glavnog glumca Taymorova nije imala previše sreće – Hopkins kao da u liku Andronika svjesno parodira Hannibala Lectera. S druge strane je Jessica Lange pogođena kao Tamora, Alan Cumming (recepcioner iz Oči širom zatvorene) je sjajan kao tankoćutni imperator, a Harry J. Lennix je sjajan kao karizmatični hipernegativac. Kada se sve zbroji i oduzme, Titus je daleko od Almereydinog Hamleta i sličnih modernih shakespearovskih adaptacija, ali i ovakav predstavlja prilično uspješno sredstvo za upoznavanje širokih masa s djelom velikog Barda.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 29. kolovoza 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Ubojstvo po brojevima (Murder by Numbers, 2002)

uloge: Sandra Bullock, Ben Chaplin, Ryan Gosling, Michael Pitt, Agnes
 Bruckner, Chris Penn, R.D. Call, Tom Verica
 glazba: Clint Mansell
 scenarij: Tony Gayton
 režija: Barbet Schroeder
 proizvodnja: Warner/Castle Rock, SAD, 2002.
 distribucija: Intercom Issa
 trajanje: 120'

Talibanski i pseudotalibanski dušobriznici koji SAD nazivaju carstvom zla i proriču neumitnu propast te ugnjetavačke tvorevine često kao dokaz svojih teza navode to što se nemoral iz Hollywooda, video-igrica i Interneta prelio u umove najmlađih i natjerao ih da čine opačine dosada nezabilježene u povijesti, npr. ubijanje svojih školskih kolega iz čiste zabave. No, malo podsjećanje na povijest im ne bi škodilo, jer godine 1924. dvojici tinejdžera po imenu Leopold i Loeb stvari kao “Doom”, “Quake” i Marylin Manson nisu stajali na raspolaganju, pa su svejedno likvidirali bespomoćnog dječaka samo zato da bi vidjeli kako je to ubiti čovjeka (i dodatno se zabavljati pokušavajući ostati nekažnjeni). Taj je slučaj dosada inspirirao već nekoliko filmaša, među kojima i Hitchcocka u njegovom klasičnom filmu Konopac iz 1948. godine. Posljednji od filmova koji je u slučaju Leopolda i Loeba našao inspiraciju je Ubojstvo po brojevima, djelo Barbeta Schroedera, francusko- njemačkog režisera koji je na privremenom radu u Hollywoodu već bio prikupio par “Oscara” (Reversal of Fortune).

Protagonisti ovog filma su dvojica 17-godišnjih srednjoškolaca koji žive u kalifornijskom gradiću San Benito. Justin Pendleton (Pitt) je introvertirani intelektualac koji misli da jedini način na čovjek koji može iskusiti pravu slobodu od društvene represije leži u zločinu. Richard Haywood (Gosling) je razmaženo bogataško dijete kojeg boli ona stvar za filozofiju, ali mu se praktična primjena Justinovih ideja čini strasno zabavnom. Stoga se njih dvojica udruže i odluče uložiti svoje intelektualne i financijske sposobnosti kako bi počinili savrseno ubojstvo. Nakon sto su u knjigama i na Internetu proučili forenzičke vještine i tehnike kriminalističke istrage, slučajno odabiru žrtvu i pažljivo pripremaju zločin, osiguravši ne samo vlastite alibije nego i idealnog sumnjivca u liku školskog domara i honorarnog dilera Raya (Penn). Kada se ubojstvo dogodi, istragu vodi Cassie Mayweather (Bullock), iskusna i sposobna detektivka koja pod krinkom profesionalke krije traume iz mladosti. Njen mladi partner Sam Kennedy (Chaplin) relativno brzo pronalazi dokaze koji bi zaključili istragu, ali se za Cassie to čini predobro da bi bilo istinito. Umjesto toga ona počinje obracati pažnju na dvojocu tinejdžera, koji, pak, u dosadnoj policajki vide novi izazov vlastitim intelektualnim sposobnostima. Započinje psihološka igra u kojoj će klincima dodatni uteg predstavljati suparništvo zbog djevojke Lise Mills (Bruckner).

Na prvi pogled, Ubojstvo po brojevima se čini prilično osvježavajućim trilerom, jer se razbijaju neka žanrovska pravila. Prije svega, Schroeder, sasvim u skladu s danas već zaboravljenim hitchcockovskim principima, ne drži gledatelje u neizvjesnosti oko identiteta zločinaca. Unaprijed se zna tko je i kako počinio ubojstvo, te se napetost stvara oko toga da li i kako će se on iz njega izvući nekažćnjeno. Pri tome Schroeder pokazuje dosta vještine u korištenju trilerske podloge za zanimljivu karakterološku studiju. Druga stvar koja prijatno iznenađuje jest odluka Sandre Bullock, negdašnje kraljice romantičnih komedija, da glumi za sebe prililno atipični dramski lik i da ga, stoviše, učini maksimalno antipatičnim. Vješti scenarist je čak konačno jednom stvorio i uvjerljivi izgovor za to što lik kojeg tumači Bullockica ne smije pokazati prsni kos u erotskim scenama. Ubojstvo po brojevima se također može pohvaliti i vrlo dobrom glumačkom ekipom, pri čemu valja istaći mlade snage – pogotovo Goslinga i Pitta u uvjerljivim, ali i zastrašujućim ulogama mladih psihopata.

Na žalost, nisu svi bili na visini zadatka, sto se posebno može reći za Chaplina koji je dosegao keanureevesovske standarde umrtvljenosti tumačeći Bullockinog patnera. Gaytonov scenarij je, također, bez neke velike potrebe natovario Bullockinom liku traume iz prošlosti i tako razvodnio film koji bi bio daleko bolji da mu se radnja potpuno koncentrirala na dvoje ubojica. Dodatni problem je i nedosljednost scenarija – gotovo cijeli film se sugerira kako bi odnos Pendletona i Haywooda mogao biti homoerotske naravi, ali Gayton i Schroeder se ne usušuju to eksplicitno prikazati, bojeći se, valjda, moćnog holivudskog gay lobija koji nalaže da gay likovi moraju biti isključivo pozitivci. No, najozbiljniji nedostatak Ubojstva po brojevima jest u tome sto Schroeder na kraju krajeva ne može pobjeći od holivudskih klišeja i ovaj dramu završiti akcijskom završnicom, unaprijed telegrafiranom u prologu filma koji vjerno ilustrira Čehovljeva pravila o napunjenoj puški u prvom cinu. To je zbilja šteta, jer je Ubojstvo po brojevima mogao biti izuzetan film, a ovako je samo dobar.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 28. kolovoza 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.