uloge: Dwayne "The Rock" Johnson, Kelly Hu, Steven Brand, Michael Clarke Duncan, Grant Heslov, Bernard Hill, Peter Facinelli, Ralph Moeller, Branscomb Richmond, Sherri Howard glazba: John Debney scenarij: Stephen Sommers, William Osborne & David Hayter (sinopsis: Jonathan Hales) režija: Chuck Russell proizvodnja: Universal, SAD, 2002. distribucija: Kinematografi trajanje: 94'
Megabajti teksta su napisani o tome kako današnji Hollywood nije u stanju smisliti nijednu originalnu ideju, te kako su svi njihovi filmovi u posljednje vrijeme ništa drugo nego eksploatacija intelektualnih dobara iz nekih drugih vremena i prostora. Možda je najbolji primjer za to Kralj škorpiona, jedanaod ovogodišnjih komercijalnih uzdanica tvrtke “Universal”. Dotični film predstavlja prequel nastavka popularnog filma koji je predstavljao remake horor-klasika snimljenog prije gotovo sedam desetljeća. Svjesni toga da su u sadržajnom smislu “tanki”, producenti su svoje shvaćanje filma kao umjetnosti pokazali i time što je za glavnog glumca odabran popularni samoanski kečer Dwayne “The Rock” Johnson, a američka kečerska organizacija WWF je navedena kao kofinancijer cijelog projekta. Namjera je bila u kino dotjerati milijune fanova tog sporta, ali komercijalni rezultati baš i nisu bili bas očaravajući. No, Kralj škorpiona je na blagajnama zaradio dovoljno da se počne ozbiljno špekulirati kako o nastavku kao i prilično izglednoj budućnosti “The Rocka” kao Schwarzeneggera našeg doba.
“The Rocku” ovo nije prvi put da glumi Kralja škorpiona s obzirom da se taj lik nakratko pojavio u Mumiji 2 kao drevni egipatski ratnik i negativac. No, u ovom filmu je dotični promijenio gotovo sve osim fizičkog izgleda – podrijetlo, mjesto i vrijeme radnje te vrijednosnu orijentaciju. U drevno doba, tisuću i nešto godina prije nego što su Egipćani sagradili prve piramide, nad Bliski istok se nadvila sjena Memnona (Brand), zlog tiranina čija je ambicija da pokori sav poznati svijet pred skorim ostvarenjem zahvaljujući tajanstvenom čarobnjaku koji je u stanju predviđati budućnost i tako učiniti Memnonove horde nepobjedivima. Poglavari posljednjih slobodnih plemena se odlučuju Memnonu suprotstaviti neortodoksnim sredstvima te unajmljuju Mathayusa (Johnson), jednog od posljednjih pripadnika akadskog naroda koji je od malena bio podučavan vještini ubijanja, kako bi likvidirao čarobnjaka. No, kada krene u akciju Mathayus će shvatiti da je čarobnjak u stvari prelijepa Kasandra (Hu), za koju se kasnije ispostavi da i nije baš previše oduševljena davanjem proročanskih usluga tiraninu. Mathayus će je stoga oteti i uz pomoć nubijskog ratnika Balthazara (Duncan), lopova Arpida (Heslov) i izumitelja Philosa (Hill) smisliti plan kako da porazi tiranina.
Prije nego sto uđe u kino, svaki gledatelj se mora pomiriti s nekoliko ćinjenica. Prvo, ukoliko Kralja škorpiona shvati ili nastoji shvatiti iole ozbiljno, sebi će učiniti veliku uslugu tako sto izađe iz dvorane na samom početku. Slična je stvar bila i s prethodne dvije Mumije, s time što je povijesno okruženje taj fenomen dovelo do apsurda. Tako nas ovaj film pokušava uvjeriti da su Kina, Pompeji, čelik, zelježno oruzje, stari Grci, Babilonci, Sumerci, barut i silikonske grudi koegzistirali par tisuća godina prije prvih piramida te pokazuje takvu brigu za povijesnu vjerodostojnost prema kojoj U-571 i Patriot izgledaju kao dokumentarci. Druga stvar s kojom se gledatelj unaprijed mora pomiriti jest da je s obzirom na današnja pravila Hollywooda ovakav film nemoguće lansirati u američka kina ukoliko nema blagi PG-13 cenzorski rejting. Zbog toga je sasvim normalna stvar da u Kralju škorpiona usprkos uistinu dojmljivog bodycounta gotovo da nema niti jedne jedine kapi krvi, a pojedine scene čak prkose zakonima fizike samo zato da ne pokažu ono čime je očito darežljiva majka priroda opskrbila Kelly Hu i cijeli niz njenih kolegica. Ta je spoznaja posebno bolna gledateljima koji se sjećaju Konana barbarina, Milliusovog remek-djela koje je autorima scenarija i scenografije poslužilo kao više nego očiti uzor. Treća stvar s kojom se gledatelji moraju pomiriti jest to da će Dwayne “The Rock” Johnson morati prilično potruditi ne bi li se u doglednoj budućnosti mogao mjeriti sa Schwarzeneggerovim glumačkim sposobnostima. Ukoliko je gledatelj sve ovo spreman prihvatiti bit će nagrađen filmom koji u svojih sat i pol trajanja ima dovoljno “šore” i “šege” (na “ševu”, iz gore navedenih razloga, možemo zaboraviti) da bude upamćen kao uglavnom prijatno iskustvo. A s obzirom na to što nam Hollywood u posljednje vrijeme uvaljuje kao zabavu, to predstavlja itekakvo dostignuće.
OCJENA: 6/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 11. rujna 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
