Oznaka: Filmske recenzije

RETRO-RECENZIJA: Opasni stroj (Mean Machine, 2001)

uloge: Vinnie Jones, David Kelly, Jason Statham, David Hemmings,
 Vas Blackwood, John Forgeham, Jason Flemyng, Sally Phillips, Ralph
 Brown
 glazba: John Murphy
 scenarij: Charlie Fletcher, Chris Baker & Andrew Day (po
 originalnom scenariju Tracyja Keenana Wynna)
 režija: Barry Skolnick
 proizvodnja: Paramount/SKA Films, SAD/Britanija, 2001.
 distribucija: VTI
 trajanje: 101'

Danny Meehan (Jones) je nekoć bio jedna od najvećih engleskih nogometnih zvijezda, ali mu je ugled zauvijek uništen nakon afere s namještanjem utakmica. Da stvari mogu biti još gore uvjerit će se kada se napije, napadne policajca i zbog toga dobije tri godine zatvora. Na samom početku izdržavanja kazne će vidjeti kako upravnik zatvora (Hemmings) želi iskoristiti njegov talent kako bi poboljšao rezultate poluprofesionalne momčadi cuvara. No, upravnikov potčinjeni Burton (Brown), slično kao i svi čuvari, ne želi da mu zapovijeda zatvorenik. Nakon dosta komplikacija Meehan pronalazi bolju alternativu da sebi olakša zivot u zatvoru – uvježbat će tim zatvorenika i u posebnoj utakmici omoguciti čuvarima da testiraju svoje vještine. Realizacija tog plana ima dosta poteškoća, ali ce Meehan s vremenom uspjeti od zatvorenika napraviti prave nogometaše, najviše ih motiviravši s prilikom da na terenu čuvarima vrate za sva poniženja i premlaćivanja koja su morali trpjeti. No, uoči same utakmice ce se ispostaviti da upravnik, koji boluje od kockarske ovisnosti i duguje novac nekim sumnjivim tipovima, ima neke svoje motive za prirešivanje utakmice te je spreman od Meehana zatražiti da mu pomogne ishoditi točno određeni rezultat.

I dok većina holivudskih remakeova obično završi kao smeće, Opasni stroj, temeljen na popularnom Aldrichevom zatvorskom drami Posljednji pogodak (Zatvorski krug) predstavlja prijatno iznenašenje. S radnjom premještenom u Britaniju, u produkciji precijenjenog filmaša Guya Ritchieja (Snatch) i režiran od strane relativno nepoznatog Barryja Skolnicka, Opasni stroj je na prvi pogled gotovo nista drugo nego besramno kopiranje Aldrichevog klasika. No, s druge strane, scenaristički tim je napravio nekoliko sitnih prepravki u originalu Tracyja Keenana Wynna, što je bio dobar potez – film je lišen nepotrebnih političkih konotacija. Pun pogodak je predstavljalo angažiranje Vinnieja Jonesa, bivšeg nogometaša i filmskog grubijana, koji u ovoj filmu nema baš previše problema tumačiti lik koji je u mnogo čemu sličan samom sebi. Uz Skolnickovu videospotovsku režiju (koja film čini dvadesetak minuta kraćim od originala), tu je i sjajna ekipa britanskih karakternih glumaca koja će likove uciniti pamtljivijim od onih iz Aldrichevog originala. Najveće dostignuce filma predstavlja ipak završna nogometna utakmica – Skolnick ju je uspio učiniti neobično atraktivnom i filmogeničnom za sport na kojemu su mnogi filmski velikani slomili zube. Na kraju Opasnog stroja gledatelji neće imati nikakvog poticaja da razmišljaju o realizmu onoga sto su vidjeli ili o nekim važnim sociološkim i političkim pitanjima, ali će zato znati da su se dobro zabavili.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 13. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Posljednji pogodak (The Longest Yard, 1974)

uloge: Burt Reynolds, Eddie Albert, Ed Lauter, Michael Conrad,
 James Hampton, Harry Caesar, Bernadette Peters, Richard Kiel,
 Anitra Ford
 glazba: Frank de Vol
 scenarij: Tracy Keenan Wynn (sinopsis: Albert Ruddy)
 režija: Robert Aldrich
 proizvodnja: Paramount, SAD, 1974.
 distribucija: VTI
 trajanje: 121 '

Tvrtku VTI valja pohvaliti kao jednog od rijetkih hrvatskih DVD- distributera koji se brine o interesima starijih gledatelja, onih koji s vremena na vrijeme vole na novom mediju pogledati film koji im je ostavio lijepe uspomene prije deset, dvadeset, ili u ovom slučaju, gotovo trideset godina. Posljednji pogodak (koji je u svoje vrijeme u kinima i na televiziji bio prikazivan pod naslovom Zatvorski krug), doduše, vjerojatno ne bi stigao u naše videoteke da istovremeno VTI nije lansirao i njegov nešto moderniji remake Opasni stroj. S druge strane, ma kakvi motivi distributera bili, Posljednji pogodak predstavlja ugodno iznenađenje, barem za one kojima se nekoć svidjela ova zanimljiva kombinacija zatvorskog i sportskog filma, jedan od najpopularnijih naslova 70-tih.

Paul Crewe (Reynolds) je igrač američkog nogometa koji je nekoć imao sve – titulu najboljeg igrača lige, slavu, novac, žene… i sve to prokockao tako što je sudjelovao u namještanju rezultata. Nakon što je svojoj djevojci slupao automobil i udario policajca završava u floridskom zatvoru, gdje će prostor dijeliti s najgorim ubojicama, silovateljima i nasilnicima. No Creweu mnogo veći problem predstavlja sadistički upravnik Hazen (Albert), kojemu je netko s Creweovim talentom dobro došao u ovom trenutku. Zatvor ima vlastiti polu-amaterski tim američkog nogometa kojemu baš ne ide najbolje u lokalnoj ligi. Kao zagrijavanje bi dobro poslužila utakmica s timom zatvorenika koje bi trebao trenirati Crewe. Bivši sportaš nevoljko pristaje i dobija mjesec dana da sastavi pravu ekipu. Zatvorenici su ispočetka skeptični, ali s vremenom pristaju trenirati, s obzirom da im je Crewe objasnio kako igra predstavlja odličnu priliku da namlate omražene čuvare. Crewe ubrzo shvaća da ce utakmica predstavljati nešto više od igre – priliku da ljudi bez ičega ponovno steknu svoje dostojanstvo. No, za okrutnog Hazena je to prilika da definitivno utvrdi svoj autoritet i neće prezati od toga da Crewea zatraži da još jednom preda meč.

Moglo bi se reći da vrijeme nije bilo baš milosrdno prema Posljednjem pogotku. Ritam zbivanja je malo prespor, i scenarij je prepun klišeja, pogotovo onih vezanih za zatvorske filmove (anđeoski dobri zatvorenici vs. zli cuvari). Glavni protagonist je za današnje prilike neobično nemoralan, ali možda je u tome razlog zašto je Robert Aldrich (Dvanaest žigosanih), jedan od društveno najkritičnijih američkih filmaša svog doba, prihvatio taj projekt. Sniman u doba afere Watergate (i u georgijskim zatvorima pod upravom budućeg predsjednika i nobelovca Jimmyja Cartera) Posljednji pogodak predstavlja svojevrsnu osudu postojećeg poretka – represivna država predstavlja veće zlo od najgoreg individualca, čak i ubojice i silovatelja. No, gledatelji će vjerojatno malo brinuti o komentarima na američku političku stvarnost 70-tih godina, barem u posljednjem dijelu, kada Aldrich demonstrira veliko umijeće prilikom režije posljednjeg meča. Burt Reynolds se vrlo dobro snalazi u jednog od uloga koje su mu 70-tih priskrbile titulu macho-idola, a ljubitelji akcijskih filmova iz tog doba će isto tako imati prilike vidjeti galeriju sjajnih karakternih glumaca poput Eda Lautera ili impresivnog Richarda Kiela (Ralje iz serije filmova o Jamesu Bondu). Uz nešto ironije, pinkicu sentimentalizma, gomilu humora i nasilja, Posljednji pogodak predstavlja dobru zabavu čak i za one koji previše ne žale za 70-tim.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 13. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

RETRO-RECENZIJA: Siloviti udarac (Slap Shot, 1977)

uloge: Paul Newman, Michael Ontkean, Jeniffer Warren, Lindsay
 Crouse, Strother Martin, M. Emmett Walsh, Jeff Carlson, Steve
 Carlson, David Hanson
 glazba: Pierre Tubbs
 scenarij: Nancy Dowd
 režija: George Roy Hill
 proizvodnja: Universal, SAD, 1977.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 123'

S obzirom na politiku naših video-distributera, u hrvatskim videotekama je prilična rijetkost vidjeti film koji je nekim slučajem stariji od godinu-dvije. Stoga je izdavanje Silovitog udarca poprilično iznenađenje, ne samo s obzirom da je film snimljen prije više od četvrt stoljeća, nego i zato što ne predstavlja ostvarenje koje je tadašnjoj publici ostalo u nekom posebnom sjećanju. Stjecajem okolnosti, hrvatska DVD-premijera Silovitog udarca koincidirala je sa smrću njegovog režisera Georgea Roya Hilla, našoj publici daleko poznatijem po legendarnim hitovima kao sto su Butch Cassidy i Sundance Kid i Žalac.

Protagonisti filma su “Charlestown Chiefsi”, tim koji tavori na dnu jedne od nižerazrednih hokejaških liga na Sjeveroistoku SAD. Njihov glavni igrač i trener Reggie Dunlop (Newman) nikako ne može promijeniti stvari nabolje, a dodatno ga muči ne samo rastanak sa suprugom Francine (Dowd), nego i glasine o tome da će se tim uskoro ugasiti, slično kao i lokalna čeličana. Dunlop odlučuje nešto poduzeti po tom pitanju – osim širenja lažnih vijesti o prodaji, tu je i angažiranje braće Hanson – troje mladih, ekscentričnih hokejaša za koje se ispostavi da na ledu više vole mlatiti protivničke igrače nego pak. Reggie je u početku zgrožen nasiljem, ali kada se ispostavi da ono donosi pobjede i puni dvorane, mijenja mišljenje. No, njegov glavni suigrač, tihi i fakultetski obrazovani Ned Braden (Ontkean) o tome ima drugo mišljenje i više voli sjediti na klupi nego imati krv na svojim rukama.

Hokej – sport čijim se licem i naličjem ovaj film bavi – na ovim prostorima, za razliku od sjevernijih krajeva Amerike i Evrope, relativno malo znači. No, čak i oni koji se ne bi mogli nazvati hokej- fanaticima će imati razloga da nakon gledanja Silovitog udarca ostanu sa smiješkom na licu. Scenaristica Nancy Dowd je originalno zamislila Siloviti udarac kao dokumentarac, ali ju je George Roy Hill nagovorio da od toga napravi komediju. Moglo bi se reći da u tome i nije baš u potpunosti uspjela – film je malo prerazvučen, neki od “štoseva” nisu smijesni, a braća Hanson i njihove djetinjaste kerefeke se doimaju kao da pripadaju nekom drugom filmu. S druge strane, Siloviti udarac se doima mnogo svježijim i iskrenijim od prosječne holivudske komedije, i to ne samo zbog gorkih elemenata u scenariju (tako da i hepi end nije konvencionalne prirode), nego i zbog na trenutke kvazidokumentarnog stila i prikaza propasti čeličana na Sjeveroistoku SAD. No, možda ce najzabavnije biti slušati Paula Newmana kako koristi prostački rječnik, koji je uz golotinju i nasilje gotovo protjeran iz današnjih holivudskih komedija. Isto tako će biti zabavno vidjeti Michaela Ontkeana, našoj publici najpoznatijeg po ulozi serifa Trumana u Twin Peaksu, koji u jednoj od scena čini nešto što nema veze sa zdravim razumom, ali će zato biti drago gledateljicama. Siloviti udarac nije remek-djelo, ali se kao za današnje pojmove pomalo bizarna kombinacije komedije i sportskog filma treba preporučiti kao svojevrsna antiteza ustajalosti suvremene ponude u našim videotekama.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 13. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Zardoz (1974)

uloge: Sean Connery, Charlotte Rampling, Sally Kestelman, John
 Alderton, Sally Anne Newton, Nyall Buggy
 glazba: David Munrow
 scenarij: John Boorman
 režija: John Boorman
 proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 1974.
 distribucija: VTI
 trajanje: 103 '

Zoran Živković, jedan od najvecih popularizatora SF-a na prostorima bivše Jugoslavije, u jednom od svojih eseja tvrdi kako je razdoblje od 1967. do 1977. godine predstavljalo zlatno doba tog žanra na filmu. Mnogi filmofili bi se s time složili. Tada, istina, nije bilo bijesnih specijalnih efekata niti “cool” junaka u kožnjacima, ali je žanr barem bio zanimljiv “umjetnički” orijentiranim i uglednim filmašima koji su ga shvaćali ozbiljno i u svojim djelima pokušavali razmišljati o budućnosti ljudske vrste. Svi njihovi napori nisu uvijek urodili plodom, ali i neuspjesi su u pravilu bili zanimljiviji od većine onoga što nam se kao SF servira danas. Zardoz, film koji je u svoje vrijeme propao da bi danas uživao kult-status, predstavlja možda najbolji primjer. Svojevremeno prikazan na televiziji, danas u naše videoteke dolazi u raskošnom DVD- izdanju.

Radnja filma se događa 2293. godine kada je svijet podijeljen na dvije grupacije. Na jednoj strani su genetskim inžinjeringom stvoreni besmrtnici koji uživaju u blagodatima kulture i superiorne tehnologije iza zidova svojih naizgled utopijskih utočista. Izvan njih svijetom lutaju obični smrtnici – sirotinja čiji prirodni prirast reguliraju Istrebljivači, bande pljačkaša i ubojica koje jedan od besmrtnika, Arthur Frayn (Buggy), kontrolira putem letećih statua, predstavljajuci se kao bog Zardoz. No, Zed (Connery) je Istrebljivač koji se usudio sumnjati u službenu istinu te se sakrije u leteću statuu, ubija Frayna i dospije u utočište. Tamo će postati predmetom pažnje besmrtnika, pogotovo znanstvenice May (Kestelman) koja ga želi proucavati, ali i Consuelo (Rampling), koja se boji da će prisustvo jednog takvog divljaka uništiti zajednicu. Zed s vremenom shvaća da utopija ima mračnu stranu – problematični besmrtnici se po kazni pretvaraju u senilne idiote, a dobar dio besmrtnika je postao toliko izmučen životom da se pretvorio u apatične katatonike. No, najvidljivija posljedica besmrtnosti jest postupno gubljenje spolonog nagona kod besmrtnika, a upravo taj spolni nagon će se ponovno probuditi s dolaskom muževnog Zeda.

Odmah se može reći kako Zardoz ima nadasve zanimljivu ideju, te da je Boorman u svom scenariju cijeli koncept besmrtnosti sa svim njegovim posljedicama prilično dobro zamislio i iskoristio. Na žalost, scenarij, ma koliko zanimljiv i inteligentan bio, ne može savladati jednu banalnu činjenicu – Zardoz je imao budžet od jedva milijun US$, što je i 70-tih bila više nego smiješna svota. To se pogotovo vidi kod specijalnih efekata, tako da se supermoćni kompjuter pojavljuje u vidu komadića stakla, virtualna stvarnost izgleda kao soba s ogledalima u luna-parku, a futuristička superkolonija malo previše podsjeća na seoski dvorac u irskoj provinciji iz 19. stoljeća. Zbog toga će mnogim gledateljima ovaj film izgledati smiješan, dok će drugima biti groteskan, prije svega zbog Boormanovog “poetskog” stila režije. S druge strane, ovaj film će isto tako biti dobar primjer slobode koja je stajala na raspolaganju filmašima prije trideset godina – danas je, na primjer, teško zamisliti film čiji bi junak bio ubojica i silovatelj, a masakr predstavljao hepi end. Današnjim gledateljicama će, s druge strane, biti prilično drago vidjeti 43-godišnjeg Conneryja kako gotovo cijeli film jurca odjeven isključivo u nešto nalik na crvene pelene, dok muškim gledateljima, pak, neće biti previše mrsko to što se u pojedinim scenama Sally Kestelman i Sally Anne Newton pojavljuju čak i bez tih suvišnih modnih detalja. Zbog sveg toga Zardoz, bez obzira na sve svoje mane, predstavlja film koji ćete, ma što mislili o njemu, teško zaboraviti te kojeg bi trebao vidjeti svaki filmofil.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 12. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Otelo (O, 2001)

uloge: Mekhi Phifer, Josh Hartnett, Julia Stiles, Rain Phoenix, Andrew
 Keegan, Elden Hanson, Martin Sheen, John Heard
 glazba: Jeff Dana
 scenarij: Brad Kaaya (po tragediji Williama Shakespearea)
 režija: Tim Blake Nelson
 proizvodnja: Lions Gate, SAD, 2001.
 distribucija: UCD
 trajanje: 102'

U posljednje vrijeme je među filmašima popularno radnju Shakespearovih drama stavljati u moderno okružje. Za tvorce Otela se može reći da su malo pretjerali u nastojanju da budu što aktualniji. Odnosno, barem su tako prije tri godine mislili glavešine tvrtke “Miramax” kada su srednjoškolski ambijent u ovom filmu doveli u vezu s masakrom u Columbineu. U strahu od političara i sličnih dušobrižnika koji optužuju Hollywood da promiče nasilje među američkom omladinom, te uvjereni kako se u srednjim školama ubuduće mogu događati samo limunade nalik na Ona je sve to, “Miramaxovci” su Otelo strpali u bunker. Tek prije godinu dana je film prodan tvrtki “Lions Gate” te tako nekako došao i do naših videoteka.

Radnja ovog filma se događa u elitnoj privatnoj gimnaziji na američkom Jugu gdje jedini crni učenik Odin James (Phifer) svoje mjesto ima zahvaliti neospornom košarkaškom talentu. Odin gimnazijski tim vodi iz pobjede u pobjedu te se ćini da ima sve sto može poželjeti – slavu, izglednu karijeru na sveučilištima i NBA, te ljubav Desi (Stiles), najpopularnije djevojke u školi. No, nisu svi oduševljeni s Odinom, a prije svega Hugo Goulding (Hartnett), njegov timski kolega koji je uvjeren da mu je Odin preoteo mjesto u momčadi. Tjeran bolesnom ambicijom i zavišću, Hugo pronalazi slabu točku u svom suparniku i smišlja plan kako da ga ukloni. Koristeći svoj talent za manipulaciju s ljudima, Hugo će Odina, pretvarajući se da je njegov prijatelj, nastojati uvjeriti kako ga Desi vara s Michaelom (Keegan). U početku skeptični Odin s vremenom postaje ljubomoran sto će ga ne samo koštati prijatelja i karijere, nego i dovesti do krvavog finala.

Iako nas je 10 razloga zašto te mrzim (gdje glavnu žensku ulogu također tumači Julia Stiles) uvjerila kako se radnja Shakespeareovih komedija može komotno smjestiti u ambijent srednje škole u modernoj Americi, malo tko bi to pomislio za tragedije velikog Barda. No, to možda i nije tako blesavo kao sto se čini na prvi pogled. Razbješnjeli hormoni, frustracije i nedozrelost učenika su dušu dali za bizarne i najčešće krvave zaplete tako karakteristične za ono što se zove “elizabetanska tragedija”. Scenarist Brad Kaaya i režiser Tim Blake Nelson (nama poznat kao glumac iz filma Tko je ovdje lud) su uglavnom sačuvali glavne crte Shakespearovog zapleta, ali su likovima promijenili imena, a elizabetanske stihove zamijenili suvremenom prozom. Također su iskoristili priliku da kroz zaplet malo progovore i nekim prilično aktualnim aspektima stvarnosti u američkim srednjim školama – pogotovo tome da se sportski talenti pretpostavljaju svima ostalima, sto za sobom dovodi frustracije, nasilje, korupciju i konzumaciju droga. Iako se čini da je Kaaya malo pretjerao nastojeći zbivanja u ovom filmu objasniti nekakvom pseudofrojdovskom pop- psihologijom (odnos oca i sina Gouldinga), Otelo se čini neobično efektnim i prilično inteligentnim uratkom. Pri tome treba posebno pohvaliti šaroliku glumačku ekipu, među kojom se ističe sjajni Mekhi Phifer kao napaćeni glavni junak te Josh Hartnett (Pearl Harbor) kao negativac iz čije perspektive gledamo zbivanja u filmu. Sve u svemu, Otelo predstavlja jedan od boljih primjera suvremene adaptacije tekstova velikog Barda.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 12. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

RETRO-RECENZIJA: Nemoralna ponuda (Indecent Proposal, 1993)

 

uloge: Demi Moore, Woody Harrelson, Robert Redford, Oliver Platt,
 Seymour Cassel
 glazba: John Barry
 scenarij: Amy Holden Jones
 režija: Adrian Lyne
 proizvodnja: Paramount, SAD, 1993.
 distribucija: VTI
 trajanje: 112'

Kada vam film spomenu u TV-seriji Holivudske žene kao primjer lošeg tretiranja slabijeg spola, to obično ne sluti na dobro. No, bez obzira na kontroverze, ova “high concept” melodrama britanskog režisera Adriana Lynea (Flashdance, Kobna privlačnost, 9 1/2 tjedana, Lolita) predstavlja jedan od najpoznatijih filmova prošlog desetljeća, i to upravo zahvaljujući moralnoj dilemi sadržanoj u naslovu filma. Naime, protagonisti su David (Harelson) i Diana Murphy (Moore), mladi bračni par koji se našao u teškim financijskim problemima. Rješenje za njih predstavlja kockanje u Las Vegasu, ali ih sreća neće, barem do trenutka kada se stjecajem okolnosti upoznaju s milijarderom Jackom Gageom. Dotični će ih suočiti s jednostavnom, ali nemoralnom ponudom – milijun dolara i rješenje svih njihovih životnih nedaća u zamjenu za jednu jedinu noć s Diane. Bračni par je suočen s teškom dilemom, pogotovo Diana, koja se mora žrtvovati…

Žrtvovati? Ono što se od Diane zahtijeva i ne predstavlja neku žrtvu s obzirom da milijardera tumači Robert Redford. Riječ je o istom onom Robertu Redfordu koji je ne tako davno bio u stanju prodavati jastuke s vlastitim imenom i tako milijunima Amerikanki omogućio da se prijateljicama hvale kako su spavale s najljepšim holivudskim glumcem. I upravo je angažiranje jednog takvog lomitelja ženskih srdaca za ulogu bogataša razlogom zašto se Nemoralna ponuda već na samom početku pretvorila u nakupinu celuloidnih fekalija. Ne samo što je glavna dilema u filmu prestala biti dilemom, nego je još zahvaljujući diletantskom scenariju Amy Holden James razriješena negdje na sredini filma, pa smo prisiljeni dodatnih sat vremena gledati dvoje golupčića kako pati sve dok ne shvati kako su ipak stvoreni jedno uz drugo. Uz gomilu bljutavih klišeja i posve bespotrebnih likova (od kojih je pogotovo iritantan Oliver Platt u ulozi odvjetnika) tu se našlo mjesta i za Redforda koji valjda mora odraditi minutažu srazmjernu svojem mjestu na špici. Ukratko, Nemoralna ponuda predstavlja primjer svega onoga najgoreg iz Hollywooda, i tu malo pomaže glazba Johna Barryja ili fotografija Howarda Athertona. Ali, najgore u ovom filmu jest gomila propuštenih prilika. Tako je malo trebalo da ovaj film bude dobar. Bogataša je mogao tumačiti Danny de Vito. Umjesto Diane, predmet ponude je mogao David. Ali ne…

OCJENA: 2/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 12. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

RETRO-RECENZIJA: Bojno polje: Zemlja (Battlefield Earth, 2000)

uloge: Barry Pepper, John Travolta, Forest Whitaker, Kim Coates, Sabine
 Carsenti, Michael Byrne
 glazba: Elia Cmiral
 scenarij: Corey Mandell & J.D. Shapiro (po romanu L. Rona Hubbarda)
 rezija: Roger Christian
 proizvodnja: Morgan Creek/Franchise, SAD, 2000.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 117'

Bojno polje: Zemlja je u naše videoteke došao bez neke velike pompe, iako je svojevremeno izazvao dosta pažnje. Doduše, ne iz onih razloga koji bi tvorcima tog filma bili dragi. Iako je temeljen na romanu L. Rona Hubbarda iz 1980. godine, jednoj od najprodavanijih SF-knjiga svih vremena (i svojevremeno izdanoj na ovim prostorima), malo tko je očekivao da će ikada biti snimljen. Razlog nije toliko u samom tekstu, koliko autoru koji je najpoznatji kao osnivač Scijentološke crkve, kontroverzne organizacije koja je posljednjih nekoliko godina postala jednom od najmoćnijih holivudskih lobija. Popularni glumac John Travolta je jedan od njenih najzagriženijih članova, a istovremeno i veliki fan romana kojeg je već godinama pokušavao prenijeti na veliko platno. To mu je prije par godina uspjelo, ali su rezultati bili katastrofalni. Kao malo koji film prije toga, Bojno polje: Zemlja je provučeno kroz kritičarski “topli zec”, publika je ostala van kina, a na kraju su se Travolta, Christian i društvo mogli podičiti i sa sedam “Zlatnih malina”.

Radnja filma se odvija 3000. godine. Planet Zemlja je već nekih tisuću godina okupiran od strane Psychloa, rase vanzemaljaca koja pljačka prirodne resurse (uglavnom zlato) te šačicu preživjelih pripadnika ljudske vrste drži kao roblje. Postoji nekoliko enklava gdje ljudi žive u slobodi, ali to samo u krajevima pogođenim radijacijom, koja je za Psychloe smrtonosna. Iz jedne od tih enklava izlazi mladi Johnnie Goodboy Tyler (Pepper) kako bi istraživao svijet. Njega zarobljavaju Psychloi, čiji sef osiguranja Terl (Travolta) ima plan da se obogati na račun svojih sunarodnjaka. U tu svrhu bi mu dobro došla ljudska radna snaga koja ne bi postavljala suvišna pitanja. Zato on odlučuje Johnnieja i skupinu njegovih drugova obučiti i upoznati s tekovinama psychloske civilizacije, ne znajući da će Johnnie to novostečeno znanje iskoristiti kako bi spasio ljudski rod i uništio okrutne zavojevače.

Odmah se može reći kako Bojno polje: Zemlja nije onako loš film kao sto bi se dalo zaključiti od strane američke kritike, ali to ne znači da je riječ o nekom posebno dobrom ostvarenju. Zapravo, osim što su odlučili u dva sata filma strpati sadržaj samo prvog dijela romana (koji se odvija na Zemlji), teško da bi se moglo reći da su autori filma išta napravili dobro. S jedne strane su specijalni efekti dosta dobri, a kostimi Psychloa i njihov dizajn prilično upečatljivi, dok je s druge strane John Travolta prilično zabavan u svojim uglavnom neuspješnim pokušajima da Terla pokaže kao oličenje krajnjeg zla. Forest Whitaker je mnogo opušteniji i uvjerljiviji kao njegov pomoćnik Ker, dok je Barry Pepper (snajperist iz Spašavanja vojnika Ryana) prilično bljedunjav kao superjunak. Scenarij je, naravno, totalna katastrofa. Uz užasne dijaloge je tu i hrpa neuvjerljivosti, poput spiljskih ljudi koji u sedam dana uspiju naučiti upravljati nakon tisuću godina savršeno očuvanim “harrierima”. No, to nije ništa u usporedbi s Rogerom Christianom, bivšim scenografskim pripravnikom na setu Ratova zvijezda, koji je još jednom pokazao da nema pojma o režiji – kadrovi su pomaknuti, loše osvjetljeni, traljavo montirani tako da od početka do kraja gledatelji nemaju blage veze o tome što se zapravo događa na ekranu. Zbog svega toga se ovaj film može preporučiti samo onima koji su svojevremeno pročitali Hubbardovu knjigu (prilično ugodno iskustvo za one koji s vremena na vrijeme vole space operu i ne shvaćaju SF previše ozbiljno), dok će svima ostalima predstavljati mučenje.

OCJENA: 2/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 12. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Uljez (Impostor, 2001)

uloge: Gary Sinise, Madeleine Stowe, Vincent d'Onofrio, Tony Shalhoub,
 Tim Guinee, Elizabeth Pena, Mekhi Phifer, Kimberly Scott, Clarence
 Williams III
 glazba: Mark Isham
 scenarij: Caroline Case, Ehren Kruger & David N. Twohy (po prici
 Philipa K. Dicka)
 režija: Gary Fleder
 proizvodnja: Dimension Films, SAD, 2000.
 distribucija: UCD
 trajanje: 102'

Dolazak Uljeza u naše videoteke koincidirao je s kino-premijerom Specijalnog izvještaja, pa bi se na temelju toga moglo zaključiti kako je poznati SF-autor Philipa K. Dick prilično popularan u današnjem Hollywoodu. Što i ne iznenađuje s obzirom da su Dickove priče poslužile kao predložak za Blade Runner i Totalni opoziv – dva prilično uspješna SF-filma u prethodnim desetljećima. No popularnost nije garancija uspjeha, u što su se uvjerili oni koji su ovog ljeta očekivali Uljeza u hrvatskim kinima. Umjesto toga je film izašao samo na videu, a nedostatak hrabrosti hrvatskih distributera nije ništa drukčiji od američkih producenata koji su film gotovo godinu dana držali u bunkeru prije nego što je izbačen u terminu kada bi napravio najmanju štetu reputaciji njihove tvrtke.

Radnja se dogada 2079. godine. Zemlja je u bespoštednom ratu s genetski superiornom rasom vanzemaljaca s Alpha Centaurija koji su uništili mnoge kolonije i prisilili vladu da mnoge gradove stavi pod zaštitu elektromagnetskih polja. Spence Olham (Sinise) je znanstvenik koji radi na superoružju koje bi preokrenulo tok rata. Jednog dana će ga uhapsiti agenti službe sigurnosti na čelu s majorom Hathawayom (d’Onofrio) i optužiti da je centaurska “krtica” – kiborg koji je ubio pravog Olhama i preuzeo njegov identitet kako bi u pogodnom trenutku izvršio atentat na premijera Zemlje (Crouse). Olham to poriče i koristi priliku za bijeg, nakon čega će se skrivati u podzemlju i naletiti na dilera Calea (Phifer) kojega će zamoliti za pomoc. U zamjenu za narkotike iz bolnice u kojoj radi Olhamova supruga Maya (Stowe) Cale će bjeguncu pomoći da provede test koji će dokazati kako je ljudsko biće.

Prva stvar koja upada u oči kod Uljeza jest njegova nedovršenost, koja proizlazi iz činjenice da je početno bio zamišljen tek kao jedan od tri kratka segmenta koji su trebali tvoriti ambiciozni SF-omnibus temeljen na Dickovoj prozi. No, producenti su, vidjevši kratki 30-minutni film, umjesto toga odlučili tu originalnu priču razvući u cjelovečernji film. Zbog toga Uljez ima intrigantan početak i prilično zanimljiv (iako ne tako nepredvidljiv) završetak, a između toga se svodi na seriju kao lopatom nabacanih akcijskih scena zbog kojih više nalikuje Davisovom Bjeguncu nego ičemu što bi trebalo pripadati SF-u. Dodatni problem koji je mučio producente bio je i nedostatak novca – dobar dio scena je “posuđen” iz filmova kao što su Svemirski vojnici, Gattaca i Armagedon, a futuristički megalopolis gdje se odvija većina akcije ne izgleda veći od jednog gradskog trga. Tu je i ne baš najspretnija režija Garyja Fledera (Čekajući smrt u Denveru) koja previše inzistira na “cool” kadrovima, a manje na jasnoći zbivanja na ekranu. S druge strane inače pouzdani karakterni glumci kao Gary Sinise (Forrest Gump) i Vincent d’Onofrio (Full Metal Jacket) se ne snalaze kao protagonisti, a dojam na trenutke spašava tek nekoliko njihovih kolega u manjim ulogama. Sve u svemu, Uljez predstavlja veliko razočaranje za one koji su očekivali novi Blade Runner.

OCJENA: 2/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 12. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Potonula srca (Hearts in Atlantis, 2001)

uloge: Anthony Hopkins, Anton Yelchin, Hope Davis, Mika Boreem,
 Will Rothaar, David Morse, Timothy Reifsnyder, Celia Watson
 glazba: Mychael Danna
 scenarij: William Goldman (po motivima knjige Stephena Kinga)
 režija: Scott Hicks
 proizvodnja: Castle Rock/Warner Bros, SAD, 2001.
 distribucija: Intercom Issa
 trajanje: 101'

Fotograf Bobby Garfield (Morse) se nakon nekoliko desetljeća vraća u rodni grad kako bi prisustvovao pogrebu starog prijatelja i to putovanje mu budi uspomene na ljeto 1960. godine. 11-godišnji Bobby (Yelchin) je tada živio u idiličnom svijetu sa svojim najboljim prijateljem Sullyjem (Rothaar) i djevojčicom Carol Gerber (Boreem) koja će mu postati prva ljubav. No u domu Garfieldovih je malo toga idilično – Bobbyjeva samohrana majka Liz (Davis) očajnicki treba novac koji nije u stanju pribaviti plaćom tajnice, pa zato iznajmljuje sobu tajanstvenom došljaku Tedu Brautiganu (Hopkins). Ostarjelog Brautigana oči slabo služe te Bobbyja plaća kako bi mu čitao novine i s vremenom njih dvojica postaju dobri prijatelji. Brautigan od Bobbyja također traži još jednu uslugu – da pazi na tajanstvene strance koji bi ga mogli odvesti. Bobby polako shvaća da bi to moglo imati veze s Brautiganovom sposobnošću čitanja misli i predviđanja budućnosti. Ali, prije nego sto se misterij razriješi, Bobby će se morati suočiti s nekim neugodnim životnim istinama.

Za razliku od prethodnih par desetljeća, ime Stephena Kinga se danas sve manje vezuje uz horor-žanr. Razlog za to su filmaši kojima su u posljednje vrijeme inspiraciju pružile Kingove knjige u kojima je fantasy i horor elemenata bilo u neprimjetnim količinama ili ih nije bilo uopce (Iskupljenje u Shawshanku). Slična je stvar i s ovim filmom, temeljenim na zbirci pripovjedaka motive kojih je proslavljeni scenarist William Goldman komponirao u jedinstveni scenarij. Goldman, koji je s Kingom već imao iskustva prilikom snimanja filma Misery, također je iz originala izbacio fantasy i SF elemente te film učinio naizgled mnogo prozaičnijim, ali zato ništa manje zanimljivim. Razlog za to se prije svega može naći u darovitom australskom režiseru Scottu Hicksu (Sjaj, Zauvijek neprijatelji) koji se u Kingovom ambijentu malih gradova Nove Engleske očito snalazi kao riba u vodi. Hicks je također cijeli podzaplet vezan uz Brautiganov misterij stavio u drugi plan kako bi ispričao mnogo univerzalniju priču o kraju djetinjstva i načinu na koji nostalgija to razdoblje čini idiličnijim nego što je uistinu bilo.

Tome je podređen stil filma. Fotografija Piotra Soboticinskog (proslavljenog suradnika Kieszlowskog koji je umro prilikom snimanja) koristi snažni kontrast između hladnih tonova današnjice i toplih boja koje opisuju nostalgično ljeto 1960. godine. Glazba je također dobro korištena, uključujući soundtrack kojim dominiraju “Plattersi” i koji evocira nostalgiju za jednim boljim, ljepšim svijetom u kojemu nije bilo Vijetnama, Watergatea, droge, rasnih nereda, AIDS-a i drugih zala koje se obično vezuju uz baby boom generaciju. No, Hicks zna kako se ispod tog blještavila krije mnogo surovija stvarnost koju postupno razotkriva pokazujuci kako mračne tajne doma Garfieldovih tako i mračne četvrti naizgled idiličnog Bridgeporta.

Ipak, najveća vrijednost filma je u savršenom castingu. Anthony Hopkins, kada ga netko opskrbi imalo dobrim scenarijem, zna i od najbanalnije uloge napraviti remek-djelo. Ostarjeli Ted Brautigan izgleda svjetlosnim godinama daleko od Hannibala Lectera, ali je zato ova Hopkinsova uloga mozda čak i bolja od Hannibala Lectera (u Kad jaganjci utihnu mozda, u Hannibalu sigurno). Hopkinsu dobru podršku pruža i Hope Davis (Slijedeća postaja: Zemlja čudesa), iskusna kazališna glumica kojoj komplicirana i moralno ambivalentna uloga Bobbyjeve majke vrlo dobro leži. No, najveće je otkriće filma sjajni 11-godišnji Anton Yelchin, koji se bez imalo kompleksa nosi u društvu sa svojim starijim i mnogo poznatijim imenjakom.

Potonula srca je mogao biti još bolji film da Hicks nije potcijenio inteligenciju gledatelja i nastojao im dati kakvo-takvo (i prilično neuvjerljivo) objasnjenje Brautiganovog misterija. Film je mogao biti daleko bolji bez tih (naknadno snimljenih) scena, ali i ovako nesavršen predstavlja jednu od svjetlijih točaka kvalitetom ne bas dojmljive Kingove filmografije.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 12. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

RETRO-RECENZIJA: Posljednja bitka (The Last Castle, 2001)

uloge: Robert Redford, James Gandolfini, Mark Ruffalo, Steve Burton,
 Delroy Lindo, Paul Calderon, Samuel Ball, Jeremy Childs, Clifton Collins
 Jr., George W. Scott, Robin Wright-Penn
 glazba: Jerry Goldsmith
 scenarij: David Scarpa & Graham Yost
 režija: Rod Lurie
 proizvodnja: Dreamworks, SAD, 2000.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 131'

Dok većina Hrvata više voli travu na tanjuru nego ijednog generala iza rešetaka, Amerikanci nisu skloni takvom sentimentalizmu. Tako je generalu Irwinu (Redford), višestruko odlikovanom heroju vijetnamskog rata i proslavljenom zapovjedniku iz niza pobjedonosnih kampanja po Zaljevu i Bosni, jedna jedina pogreška na kraju karijere bila dovoljna da ostane bez čina, uniforme i deset godina slobode. Pukovnik Winter (Gandolfini), zapovjednik vojnog zatvora gdje će Irwin služiti kaznu, generala dočekuje s dužnim poštovanjem i neskrivenim divljenjem. No, to će vrlo brzo zažaliti, jer Irwin ne samo što ima malo razumijevanja za Winterove okrutne metode održavanja reda među zatvorenicima, nego i pukovnika smatra birokratom nedostojnim uniforme. Kada Winter nastoji Irwinu pokazati tko je gazda oštrim disciplinskim mjerama, zatvorska populacija će u Irwinu početi gledati prirodnog vođu. Irwin postupno od zatvorenika počinje stvarati vlastitu vojsku i smišlja drzak plan da preuzme kontrolu nad zatvorom. Winter toga postaje svjestan i počinje partija šaha koja će završiti eksplozijom nasilja.

Na prvi pogled Poaljednja bitka  izgleda dostojna kultnih filmova koji su joj poslužili kao više nego očita inspiracija – Mosta na rijeci Kwai i Hladnorukog kažnjenika. Cijeli koncept je prilično jednostavan, radnja ograničena na jednu jedinu kaznionicu i sve se manje-više svodi na sukob dvoje glavnih likova. Režiser Rod Lurie (poznat po kontroverznom Kandidatu s Joan Allen) je imao sreće što ta dva lika tumače dvoje vrhunskih glumaca. Redford, glumac poznat po svojim ljevičarskim uvjerenjima, neobično je uvjerljiv u ulozi okorjele vojničine, iako se mora priznati da to više ima zahvaliti svojoj superkarizmi nego nekim glumačkim sposobnostima. S druge strane James Gandolfini, jedan od dežurnih negativaca u suvremenom Hollywoodu, nastoji liku pukovnika Wintera dodati ljudske osobine čineći ga na trenutke čak simpatičnijim od svog protivnika; zapovjednik zatvora nije nikakav siledžija nego profinjeni intelektualac koji sluša klasičnu glazbu i zna pronaći dobre argumente za svoje postupke. Da nije te dvojice, ne tako bezazleni nedostaci Scarpinog i Yostovog scenarija bi bilo daleko vidljiviji. Osim što se svi sporedni likovi (dobri čuvar, loš čuvar, moralno ambivalentni zatvorenik koji staje na stranu dobra, naivni i nedužni zatvorenik koji gine i sl.) svode na klišeje iz sijaset zatvorskih filmova, a u svrhu crno-bijele karakterizacije Lurie ignorira to da su dobri momci u ovom filmu ništa drugo do ubojice, silovatelji i nasilnici a zli momci ništa drugo do profesionalci koji obavljaju društveno koristan posao. Film bi bio daleko bolji da je bilo malo vise moralne ambivalentnosti, a par scena čak i sugerira da izmedu Irwina i Wintera nema neke razlike. No, sve se to topi u nizu neuvjerljivosti koje eskaliraju u završnom nadrealnom obračunu i patetičnoj odi američkom nacionalizmu koja ce ne-američke gledatelje vjerojatno natjerati na povraćanje. Sve bi to bilo daleko gore da Lurie nije uspio nedostatke scenarija sakriti vještom dramaturskom manipulacijom, sugestivnom fotografijom, korištenjem lokacija negdašnjeg zatvora u drzavi Tennessee i sjajnom glazbom Jerryja Goldsmitha, Rezultat tih napora jesu prilično ugodna dva sata, ali i film koji će biti sve lošiji što budete dulje razmišljali o njemu.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 12. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.