Oznaka: EU

Bushov poljubac smrti presudio Blairu

[picapp src=”6/2/e/d/George_Bush_Makes_b230.jpg?adImageId=7075088&imageId=4701751″ width=”234″ height=”171″ /]

Hrvatsku javnost posljednjih mjeseci strašno zabavlja pitanje tko će biti sljedeći stanar Pantovčaka, odnosno kada će Milan Bandić početi davati neki konkretniji odgovor na to pitanje. Mnogo ozbiljnija predsjednička kampanja – koju hrvatski parohijalni mediji uporno ignoriraju – jest ona koja će odrediti osobu koja će biti na čelu Evropske Unije.

Ta utrka, iako – u skladu s eurokratskom političkom tradicijom nema neke prevelike veze s demokracijom, a kamoli nekakvim izborima – je imala elemente drame. Tako je sve donedavno apsolutni favorit za prvog kontinentalnog poglavara bio Tony Blair. Sada, pak, svi relevantni mediji govore kako je Blairova kandidatura iščezla protiv mjehura od sapunice. Kao glavni razlog se navodi nesklonost nekadašnje osovine koja je Evropsku ekonomsku zajednicu držala na okupu. Njemačka kancelarka Angela Merkel smatra kako Evropu ne bi trebao voditi bivši premijer države gdje zamisao o ujedinjenoj Evropi, najblaže rečeno, nije baš najpopularnija; francuski predsjednik Sarkozy, pak, ne želi da ga telegenični Blair zasjeni kao glavnog evropskog državnika.

Tako stvorena osovina je oko sebe okupila brojne saveznike, uključujući i one koji pripadaju ljevici koja Blairu ne može oprostiti, odnosno status “Bushove pudlice”. Međutim, Irak sam po sebi nije razlog zbog koga je Blair prestao biti ozbiljnim kandidatom. Korijeni Blairovog poraza bi se mogli pronaći u proljeće 2001. godine kada je Bush – par mjeseci prije napada na njujorške tornjeve i prije nego što je itko pomišljao na nekakve ratove – napravio veliku evropsku turneju. Tada je svojim evropskim domaćinima preporučio upravo Blaira za “budućeg predsjednika Evrope”. Njegova je preporuka, kao i mnoge njegove tadašnje izjave, dočekana s podsmjehom, odnosno kao dokaz koliko Clintonov nasljednik ima malo pojma o evropskim političkim realnostima.

Osam godina ta “smiješna sugestija” se počela pretvarati u stvarnost. Netko u toploj briselskoj fotelji se možda toga sjetio i povijesnu ironiju, odnosno mogućnost ispunjenja Bushovog proročanstva, iskoristio kao glavni argument protiv Blaira.

To, dakako ne znači, da kadrovska politika lisabonske Evrope neće dati materijala za ironiju. Tako je Blairu omrklo, ali će zato jednom “blairitu” svanuti. Isti mediji koji javljaju da je Blairova predsjednička kandidatura potonula javljaju da se u Bruxellesu i evropskim prijestolnicama stvorio konsenzus oko toga da prvi evropski ministar vanjskih poslova postane nitko drugi do današnji britanski ministar vanjskih poslova David Milliband. Ironija je u tome da je mladi, telegenični “blairit” u ideološkom smislu bliži američkim “neoconima” nego što je to bio slučaj s njegovim mentorom. Millibandove izjave da se demokracija, ako je potrebno i vojnom silom, treba širiti po svijetu dobiva na težini kada se zna da će – makar na papiru – mjesto evropskog ministra vanjskih poslova sa sobom donijeti evropsku diplomatsku službu, a samim time i opciju usmjeravanja evropske vanjske politike daleko više nego što je slučaj s predsjednikom koji – barem tako u Bruxellesu tvrde – ima više ceremonijalnu funkciju.

Pro-kosorski “spin” i linija manjeg otpora

Posljednjih dana su pažljiviji pratitelji hrvatskih medija svjedoci još jedne transformacije tako tipične za Hrvatsku u posljednja dva desetljeća. U samo nekoliko mjeseci nakon iznenadnog stupanja na dužnost, Jadranka Kosor se od Sanaderovog ružnog pačeta pretvorila u prekrasnog labuda. Više je nitko ne naziva “Suzanom”, bezličnom vojnikinjom Partije  i izbornom kantom za napucavanjem, a umjesto toga joj se sve više tepa kao spretnoj političarki, mudroj državnici i hrvatskoj Lady Thatcher.

Ono što bi u svemu tome trebalo biti najfascinantnije jest to da Kosor nije ništa šarmantnija, sposobnija i pametnija nego što je bila prije 1. srpnja 2009. godine, ali se njena percepcija u potpunosti promijenila. Da stvar nije u potezima koje je povukla, odnosno nekakvom kopernikanskom zaokretu u odnosu na politiku svog prethodnika? Odgovor na to pitanje je negativan. Oni, bilo da je riječ o pregovorima sa Slovenijom, selektivnom razotkrivanju korupcijskih afera i puštanju da “institucije pravne države rade svoj posao”, odnosno žrtvovanju kompromitiranih suradnika, predstavljaju ništa drugo do kontinuitet  Sanaderove politike.

Razlog za nagli skok Jadranke Kosor na pijedestal rezerviran za ljubimce hrvatske javnosti, odnosno  Sedme sile, je otprilike isti onakav kome je Zoran Milanović dugovao svoj medeni mjesec na čelu SDP-a. Kosor je samim time što je zamijenila Sanadera dočekana kao spasiteljica, a njen dolazak shvaćen kao epohalna promjena nabolje, iako tek treba proći neko vrijeme da se vidi ima li za to pokrića.

Još važniji razlog zbog kojeg je Kosor postala mezimica javnosti jest u specifičnim okolnostima u kojima se Hrvatska trenutno našla, a koja predstavljaju plodno tlo za pro-kosorski “spin”. Globalna recesija je i posljednjeg skeptika uspjela uvjeriti da je zemlja u dubokoj ekonomskoj i političkoj krizi, a vladajuća garnitura se jednostavno potrošila, isto onako kao i krediti kojima je kupovan socijalni mir i glasovi pred izbore 2007. godine.

Dakle, svima, pa i najvjernijim hadezeovskim pravovjernicima, je postalo jasno da Hrvatska više ne predstavlja najbolji od svih mogućih svjetova, te da se nešto zbilja mora mijenjati, uključujući i vladajuću garnituru, odnosno makar njen dio. Jedino je pitanje bilo kakve bi to promjene trebale biti i na koji se način trebaju provesti.

Na samom početku je postalo jasno da odgovor na to pitanje neće biti prijevremeni parlamentarni izbori. SDP i ostatak opozicije je, zapravo, sada vrlo sretan zbog toga što 2007. godina nije dobio izbore, te što ne mora provoditi bolne budžetske, socijalne i druge rezove na koje je prisiljena Kosor, odnosno radi kojih je Sanader radije pobjegao s premijerskog položaja nego da ga povezuju s ekonomskom kataklizmom. Milanoviću i njegovoj stranci bi bilo daleko ugodnije da se izbori održe za dvije godine – tada bi se ekonomija trebala oporaviti, EU postala jako blizu i više ne bi bilo potrebe za biračima neugodne političke poteze. Račun za njih bi se ispostavio Kosor i njenoj vladi,  a novi vlastodršci, kao i uz njih vezane interesne grupe, bi se tako mogli namiriti iz bogate državne trpeze ili barem imati uvjerljivi izgovor za neispunjena obećanja.

Takva linija manjeg otpora – koja predstavlja konstantu SDP-ove politike od 1990. godine (a i ranije, ako se računa njegova eskahaovska prošlost) – je, pak, sasvim u skladu s daleko proširenijim raspoloženjem sveukupne hrvatske javnosti, odnosno općenite nesklonosti prema bilo kakvim neugodnim, bolnim, uznemirujućim i riskantnim potezima. Odraz takvog konformističkog raspoloženja – oličenog u svim onim kavanskim buntovnicima koji verbalno tjeraju HDZ na svakojake adrese, a na dan izbora ostaju kod kuće – se može vidjeti i u medijima, koji sve više sugeriraju zaključak da je najbrži i “najelegantniji” način za nekakve velike promjene u Hrvatskoj onaj koji ne bi zahtjevao formalnu smjenu ove vlasti.

Naime, zašto se mučiti s nekakvom opozicijom i izbora, odnosno pratiti nekakvu kampanju, pisati izborne parole i odlaziti na birališta kada se ista stvar daleko brže i jeftinije može izvesti unutarnjom transformacijom vladajuće stranke? Zašto riskirati s evidentno nesposobnim i precijenjenim Milanovićem kada se, eto, Kosor prikazala kao “pravi igrač”, odnosno “odlučna i hrabra državnica” spremna na za po HDZ donedavno nezamislive poteze? Kada se svemu tome doda da je ona žena, a još k tome po nekim apokrifnim navodima i “nečiste krvi”, nije teško shvatiti zašto su mnogi salonski liberali i ljevičari – pogotovo oni u establishmentskim medijima – odjednom pronašli “političke korektne” razloge da postanu njeni najvatreniji fanovi.

Takva linija manjeg otpora, uostalom, i nije neka posebna inovacija na hrvatskoj političkoj sceni. Krajem 1990-ih je istu ulogu velikog pro-europskog, pro-zapadnog i liberalnog spasitelja Hrvatske iz autoritarno-balkansko-tvrdolinijaškog i “turbohadezeovskog” ultranacionalističkog blata igrao Tuđmanov šef diplomacije Mate Granić. Nekoliko godina kasnije će je daleko uspješnije odigrati Ivo Sanader, odnosno dovoljno dobro da ga pred izbore 2007. godine podrže mnogi deklarirani ljevičari koje je prije toga bilo teško zamisliti uz slova “HDZ”.

Upravo iskustva vezana uz prethodnika današnje premijerke, odnosno konačni rezultati vlasti koje je on održavao uspješnim “spinom”, govore da se današnjoj “preporođenoj” vladi mora prilaziti s daleko više opreza nego što ga pokazuju novostvorene armije kosorofila.

Hoće li Jandroković biti posljednji šef hrvatske diplomacije?

Gordan “Two Chapters” Jandroković se svojim gafovima nametnuo kao jedna od živopisnijih ličnosti koja se izredala na mjestu ministra vanjskih poslova Hrvatske u protekla dva desetljeća. Međutim, kako stvari stoje, svoje mjesto u povijesti bi – ako se poklope neke okolnosti i trendovi – mogao zaslužiti iz jednog daleko mračnijeg razloga. Naime, nije isključeno da bi mogao postati posljednja ličnost koja će ikada voditi Ministarstvo vanjskih poslova.

Mogućnost za to je u vijestima koje se nakon irskog usvajanja Lisabonskog sporazuma prilično bojažljivo probijaju iz Bruxellesa do hrvatskih medija, odnosno o tome da je njegova  izgledna ratfikacija već pokrenula mehanizme za formiranje novih institucija Evropske Unije. Te bi institucije samim naslovima – a da se o njihovom implicitnim ovlastima ne govore – u slučaju hrvatskog ulaska u EU ozbiljno dovele u pitanje ono što se 8. listopada u Hrvatskoj slavi kao praznik.

Tako će, na primjer, po Lisabonskom sporazumu EU dobiti svog prvog ministra vanjskih poslova. To neće biti usamljeni funkcionar nego će ispod sebe imati najmanje tisuću djelatnika Službe za vanjske akcije Evropske Unije (EASEU), a već sada su počele pripreme za osnivanje prvih evropskih ambasada u New Yorku, Kabulu i Adis Abebi.

Za nekoliko godina kada – prema scenarijima dežurnih establishmentskih optimista – Hrvatska postane članicom EU, i na nju će se primjenjivati Lisabonski sporazum. To znači da će interese Hrvatske – u većoj ili manjoj mjeri – u mnogim državama zastupati EASEU umjesto hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova. Zapravo, vrlo je vjerojatno da će u većini od 190 i kusur država današnjeg svijeta EASEU biti jedini predstavnik Hrvatske, s obzirom da MVP tamo nema svoja predstavništva.

Za nekoliko godina je isto tako lako zamisliti kako Bruxelles na čelu s predsjednikom Tonyjem Blairom počinje hrvatskom Saboru i Vladi slati “prijateljske sugestije” da počne ukidati hrvatska predstavništva čak i tamo gdje ona već sada postoje. I to sa sasvim razumnim i racionalnim argumentima kao što su “što to može učiniti jedna mala Hrvatska u usporedbi s onime što može učiniti moćna Evropa”. Još uvjerljivi argument će biti onaj koji se tiče novaca, odnosno bespotrebne i za nove evorpske standarde neprihvatljive rastrošnosti koje čine “suvišna” diplomatska predstavništva. Nije teško pretpostaviti kako će ti argumenti s vremenom biti prihvaćeni, barem kada je u pitanju zemlja s četrdeset milijardi eura duga i budžetskim rupama koje se pune mađioničarskim trikovima. A onda se ide sporo, “mic po mic” ali dosljedno sve do trenutka kada se i MVP bude ukinulo kako bespotrebni artefakt pred-evropske prošlosti.

Odgovor na gore navedeno pitanje će, pak, biti negativan, ali ne zbog toga što je scenarij evropskog preuzimanja hrvatske diplomacije neuvjerljiv, nego samo zato što se ostanak Jandrokovića na čelu hrvatske diplomacije do 2015. ili 2020. godine kada bi ti procesi trebali biti završeni u ovom trenutku iz nekih banalnih unutarnjopolitičkih razloga čini malo vjerojatnim.

Gorki eurotrijumfalizam

Za razliku od SAD, gdje se komentatori i mediji nakon šokantne odluke u Kopenhagenu moraju suočiti s prvim nedvosmislenim debaklom Baracka Obame i posljedicama koje taj debakl ima za budući položaj SAD u svijetu, na drugoj strani Atlantika razloga za šok i zabrinutost nema. Irski glasači su ovaj put, tvrdi se, naučili lekciju te više nisu bili nestašna djeca koja spriječava velikim evropskim usrećiteljima da nastave svoju povijesnu misiju stvaranja nove veličanstvene supersile.

Tako se sada već govori o tome da će samo za nekoliko tjedana Evropa dobiti svog prvog službenog državnog (ili, eufemistički govoreći, kontinentalnog) poglavara u liku Tonyja Blaira. Kada je u lipnju 2001. godine George W. Bush prilikom svoje prve evropske turneje tadašnjeg britanskog premijera oduševljeno predložio za “predsjednika Evrope”, svi su se smijali njegovim riječima, smatrajući je još jednim odrazom neukosti tadašnjeg vođe “Slobodnog svijeta”. Osam godina kasnije, kada tu istu ideju promiču Nicolas Sarkozy, Angela Merkel i Gordon Brown, više nikome nije do smijeha. Isto kao što nijednom salonskom liberalu i ljevičaru koji se bunio protiv Bushove pustolovine u Iraku i njegove britanske “pudlice” sada više nije do smijeha.

Zapravo, ono što se jučer dogodilo u Irskoj daje dosta razloga za zabrinutost. Isto onako kao što je irsko “ne” na referendumu 2008. godine predstavljalo trijumf demokracije, tako jučerašnje “da” – čak i ako se u obzir uzme dvotrećinska većina – predstavlja njen poraz. Naime, nitko, čak ni dežurni euronavijači kojima je irsko “da” naznaka da će uskoro Hrvatska postati članicom tog eksluzivnog kluba, se ne usude izvaliti kako  su irski glasači svoju odluku u godinu dana promijenili zbog ponovno pronađene ljubavi prema Evropi ili nekih strašnih diplomatskih vještina irske vlade koja je s par detalja “frizirala” novi prijedlog.

Kao glavni razlog za promjenu odluke se navodi ekonomska kriza koja je bolno otupila zube “keltskom tigru”, odnosno široko uvriježeno mišljenje da su briselski fondovi zaslužni za pretvaranje Irske u ekonomsko čudo jedina stvar koja je može spriječiti da ponovno postane siromašnom periferijom gdje se životari od krumpira. Dakle, Irci su se vratili Evropi ne iz ljubavi nego iz straha. Irci su prestali biti uzorna djeca Evrope i postali zalutale ovce koje je batinom umjesto mrkve trebalo dovoditi natrag u veliki evropski tor.

To što se nitko ne trudi ne osporiti tu tvrdnju dosta govori o tome koliko je Evropska Unija evoluirala kao politički projekt – od plemenitim idealima motivirane utopijske ideje do ostvarenja u čiju se svrhu koriste neke metode koje s nekim plemenitim idealizmom nemaju prevelike veze. Kao, uostalom, i neke druge utopijske ideje u ne tako davnoj evropskoj prošlosti.

Danas bi trebao biti lijep dan

Iako je vrijeme tmurno, danas bi trebao biti lijepi dan. Ili barem jedan od onih dana kada se svijet čini mjestom vrijednim življenja. Ili ga barem takvim nastoje prikazati isti oni mediji koji inače čine sve da ga učine deprimirajućim.

Tako je danas Barack Obama došao u Kopenhagen kako bi kod Međunarodnog olimpijskog odbora izlobirao da Olimpijske igre 2016. godine budu održane u Chicagu. Sudeći po onem što piše BBC, magija Obame i njegove supruge Michelle je uspjela očarati međunarodne delegate i njegovo predsjednikovanje bi konačno trebalo biti okrunjeni nekakvim konkretnim uspjehom. S Obamom koji će potvrditi svoju karizmatsku popularnost van američkih granica, odnosno obnoviti načetu popularnost unutar samih SAD, ono što je do Busha bila jedina svjetska supersila će ponovno postati moralnom vertikalom i svjetlom u mraku za svakog “mislećeg čovjeka”, upravo onako kako je bilo u doba neprežaljenog Billa Clintona.

Ali dolazak Olimpijade u Obamin grad – događaj koji bi trebao trijumfom okruniti kraj Obaminog mandata i usput masno napuniti džepove gradonačelnika Daleya i drugih pajdaša koji su financirali i “podmazivali” početak predsjednikove karijere na čikaškim ulicama – nije jedini koji bi danas trebao usrećiti sve one zbunjene, izgubljene duše koji posljednjih godina nisu znali kako pomiriti euroatlantski konsenzus i lijevo-liberalne vrijednosti.

Irska će tako na referundumu, poput vrijednog đaka-ponavljača, ispraviti svoju prošlogodišnju pogrešku. Nakon što ju je dobro “oklepila” ekonomska kriza, bahati Irci su shvatili da im se blagostanje temelji na financijskoj “špini” koji drže briselski usrećitelji, te više nema smisla izazivati vraga s nekakvim zahtjevima za nacionalnim suverenitetom. Tako će Irska pomoći da se izglasa Lisabonski sporazum, koga više neće ništa zaustaviti – čak je i vođa britanskih konzervativaca David Cameron najavio da odustaje od referenduma. Tako će Evropska Unija konačno postati pravom državom, a kada Hrvatska uskoro bude njenim dijelom, cijela ova frka oko izbora za Pantovčak će izgubiti svaki smisao. Tada će Tony Blair biti jedini pravi predsjednik.

Kako je Kerum upropastio hrvatski Dan ponosa

20. rujan 2009. godine je bio dan predodređen da ostane zabilježen zlatnim slovima u hrvatskoj povijesti, jedan od onih svijetlih trenutaka kada se Hrvati trebaju ponositi svojom državom. Da razlog za trijumfalno raspoloženje bude što veći, sama Hrvatska i Hrvati nisu za takvo dostignuće trebali učiniti ama baš ništa.

Naime, vlasti našeg istočnog susjeda su, usprkos višemjesečnih priprema za Belgrade Pride, odnosno najava da će se sudionicima te manifestacije iskazivanja alternativnih oblika seksualnosti jamčiti sigurnost, nakon vrlo dobro organiziranog napada na francuske navijače u posljednji trenutak zaključile da je rizik prevelik, odnosno da simboličko prihvaćanje nekakvih evropskih vrijednosti ipak nije vrijedno masovnog krvoprolića na beogradskim ulicama.

Srbija je tako više nego jasno stavila do znanja nije u stanju ono što već nekoliko godina može Hrvatska – organizirati i koliko-toliko normalnom održati gay paradu na ulicama svog glavnog grada. Nakon toga su slijedili izrazi žaljenja i šoka među predstavnicima zapadnih ambasada u Beogradu, odnosno bijesa i nevjerice među predstavnicima liberalnog dijela srpske javnosti, uvjerene da su zbog tog fijaska Srbiji za dugo vremena, a možda i zauvijek, zatvorena vrata spasonosnih evropskih integracija.

U Hrvatskoj taj događaj nije mogao ne izazvati sasvim razumljivi Schadenfreude, čak i među onima koji nemaju baš previše razumijevanja za javno izražavanje homoseksualnosti. Njime je potvrđeno široko uvriježeno mišljenje da Srbija godinama, a možda i desetljećima zaostaje za Hrvatskom u svom civilizacijskom razvoju, odnosno da noćna mora svakog evropskog nacionalista – brisanje granica između između u EU ravnopravnih Hrvatske i Srbije – predstavlja nešto što će, u najgorem slučaju, morati brinuti tek našu djecu. Srbija je neodržavanjem Belgrade Pridea dala za pravo svima onima koji uporno tvrde da Hrvatska pripada prosvijećenom, civiliziranom, katoličkom, kapitalističkom, liberalnom, demokratskom i evropskom Zapadu nasuprot Srbije koja je osuđena da zauvijek tavori na primitivnom, barbarskom, pravoslavnom, komunističkom, autoritarnom i azijatskom Istoku.

Osmjeh koji je ta spoznaja izazvala kod mnogih Hrvata je, međutim, već istog dana ostao zaleđen kada je mnoge iluzije u paramparčad razbilo gostovanje splitskog gradonačelnika Željka Keruma u HRT-ovoj emisiji “Nedjeljom u 2”.

Kerum, koji je i prije pustolovine u HRT-ovom studiju bio u ne baš zavidnoj situaciji što se tiče odnosa medija prema njemu – opisivan je kao najgoreg zlo koje je zadesilo Split ili u, najboljem slučaju, bezazleni redikul – riskirao je mnogo svojim dolaskom kod Aleksandra Stankovića. Javnost je mogao pridobiti, ili barem ograničiti dalju štetu, da je uspio iole kompetentno odgovoriti na pitanja vezana uz njegovo gradonačelnikovanje i poslovanje. U tome je, barem u nekom pogledu, uspio, ali je onda sebi dozvolio fatalnu grešku.

U jednom jedinom trenutku Kerum je pokazao kako, bez obzira na prirodni politički talent zahvaljujući kojem danas sjedi u splitskoj Banovini, ipak postoji duboki jaz između njega i profesionalnih političara. Na naizgled bezazlenom i rutinskom pitanju Aleksandra Stankovića se poskliznuo kao na kori od banane te dozvolio da mu izjave o Srbima i Jugoslavenima uz ranije probleme njegovoj reputaciji nabiju dodatnu stigmu rasista, ksenofoba i šovinista. Time je Kerum u jednom jedinom trenutku potvrdio sve najgore stereotipove i objede koje su mjesecima prije i poslije izbora prišivali izborni protivnici. Nakon gostovanja kod Stankovića će biti prilično teško tvrditi da je u pitanju uobičajeno izborno pretjerivanje , odnosno folklorna sotonizacija političkih protivnika.

Kerum se u takvu situaciju uvalio najviše zahvaljujući svom neiskustvu. Teško je pronaći hrvatskog političara, barem ne tako medijski eksponiranog kao što je splitski gradonačelnik, koji bi sebi dozvolio takav gaf s potencijalno katastrofalnim posljedicama. Gotovo svatko drugi na njegovom mjestu bi pronašao elegantan način da na Stankovićeva pitanja odgovori drukčije, odnosno da izbjegne jednostavnu, ali u slučaju Keruma fatalnu klopku.

Kerum, koji je u samoj emisiji najavljivao da će svoju sestru Nevenku Bačić uspjeti instalirati za novog predsjednika Gradskog vijeća, odnosno da će “sa svojih 300.000 glasova odlučiti predsjedničke izbore” sada se odjednom mora suočiti s time da je postao politički ekvivalent radioaktivnog otpada umjesto poželjne udavače. Politički establishment, koji Keruma nikada nije previše volio, odnosno smatrao ga tek prolaznim fenomenom za jednokratnu upotrebu, neće oklijevati da ovu pogrešku iskoristi kako bi to “nestašno dijete” stavio na njegovo “pravo mjesto”.

Stoga će biti zanimljivo vidjeti kako su svi oni političari i opcije koje je Kerum vidio kao svoje potencijalne saveznike i partnere sada od njega bježati kao vrag od tamjana. Gotovo je sigurno da će, na primjer, Kerumov kolega i sugrađanin Nadan Vidošević na predsjedničkim izborima sebe nastojati kao prikazati kao “umjerenog, civiliziranog i uglađenog”, odnosno kao “anti-Keruma”. Milan Bandić će, pak, naglašavati kako je za razliku od Kerum istinski socijaldemokrat, odnosno kako njegova darežljivost, makar iz ciničnih dnevnopolitičkih razloga, “nije pitala za nacionalnost”. U samom Splitu se, pak, prema prvim reakcijama već sada može vidjeti kako je gostovanje kod Stankovića stvorilo savršen izgovor za donedavno nezamislivu koaliciju između “uglađenog urbanog” HDZ-a i “dosljedno antikerumovskog” SDP-a.

Zbog svega toga se čini da bi za Keruma, odnosno nastavak njegove političke karijere, jučerašnje gostovanje u HRT-ov studiju predstavljalo isto ono što je, svojevremeno Trpinjska cesta predstavljala za Prvu gardijsku oklopnu brigadu JNA.

Međutim, kerumofobi ili barem svi oni koji kerumofobiju temelje na borbi za nekakvu evropsku, civiliziranu i “normalnu” Hrvatsku, u tome ne bi trebali tražiti nekakvu veliku utjehu. Splitski gradonačelnik je jučerašnjim gostovanjem, slično kao i samim svojim izborom, otkrio neke predugo skrivene i ignorirane istine o Hrvatskoj.

U te istine spada činjenica da gradonačelnik drugog po veličini grada u Hrvatskoj, dva desetljeća nakon uspostave demokracije i desetljeće i pol nakon rata, sebi može priuštiti takve šovinističke stavove. Ako se, pak, neke od nedosljednosti u Kerumovim jučerašnjim izjavama na tu temu pokušaju “spinom” protumačiti u njegovu korist, odnosno tvrdi da on zapravo nije mislio što je rekao, ostaje možda još neugodnija spoznaja da se samo nastojao dodvoriti bigotnim, šovinističkim shvaćanjima koja vladaju njegovim, nimalo malenim, a možda i većinskim, biračkim tijelom. A još je depresivnije ako se uzme u obzir da su – u ne baš tako dalekoj prošlosti – slične “bisere” izvaljivali i političari koji se danas smatraju predstavnici lijevih, liberalnih i “evropskih” opcija, uključujući i neke nesuđene premijere.

Kerum je, dakle, samo slika i prilika Hrvatske kakva jest, odnosno surove istine prema kojoj se ona po pitanju nekakve “civilizacijske razine” ipak toliko ne razlikuje od svog istočnog susjeda. Svi oni koji još uvijek nastoje održati iluziju o Hrvatskoj koja pripada prosvijećenom Zapadu, a ne divljem Istoku dobit će novi poticaj da granicu između ta dva nespojiva svijeta pomjere zapadnije. Možda na liniju za koju u posljednje vrijeme ima sve manje razloga zvati Šešeljevom, a sve više razloga zvati Kuljiševom.

EU izbori? Kakvi EU izbori?

Jedan od vodećih hrvatskih medija – nomina sunt odiosa – nije našao za shodno izvijestiti svoje čitatelje o rezultatima izbora za Evropski parlament. To je, doduše, bio samo ekstreman slučaj u usporedbi s drugim medijima koji su se na najveće demokratske izbore na svijetu – iza onih indijskih – osvrnuli uglavnom protokolarno.

Takav pristup, čak i ako se u obzir uzme sve veći parohijalizam, tabloidizacija i ozbiljni kadrovski nedostaci hrvatskih medija, pomalo čudi. Naime, Evropska Unija, je pojam koji establishment hrvatskoj javnosti predstavlja kao svetinju, a ulazak Hrvatske u EU kao cilj radi kojeg je potrebno sve žrtvovati. I, čemu onda potpuno ignorirati najveći praznik evropske demokracije, odnosno potvrdu svih onih vrijednosti kojima Hrvatska treba težiti?

Cinici bi, dakako, rekli kako Evropska Unija, poput mnogih plemenitih projekata čiji je Hrvatska bila dio u prošlosti, daleko bolje izgleda u teoriji nego u praksi. Izbori za Evropski parlament u tome nisu nikakav izuzetak. Naime, nemoguće je EU shvatiti kao oličenje nekakvih plemenitih civilizacijskih ideala kada je odaziv na izborima za njeno zakonodavno tijelo ponegdje daleko ispod i sramotnog odaziva za hrvatske lokalne izbore. Još je teže EU shvatiti civilizacijski superiornom Hrvatskoj kada će u njenom parlamentu sjediti članove BNP – stranke koja zabranjuje pristup crncima – ili Jobbika, mađarske stranke koja ima vlastitu paravojnu formaciju koja paradira ulicama u uniformama nalik na one iz 1930-ih i 1940-ih.

Ignoriranje evropskih izbora ponekad ima i neke unutarnjopolitičke motive, kako kod hrvatske vlasti, tako i kod opozicije. Hrvatskim režimlijama je tako spominjanje evropskih izbora neugodno s obzirom na neko tako davna obećanja premijera Ive Sanadera prema kojima su i hrvatski birači prošli tjedan trebali kao punopravni članovi velike evropske obitelji birati eurozastupnike poput svoje slovenske, talijanske i mađarske braće. S druge strane, Sanaderu su izbori pružali priliku za sjajan “spin”, odnosno tvrdnje da su prošli izbori u Hrvatskoj samo pratili evropske trendove – na izborima za Evropski parlament su Sanaderovi drugovi iz Europske pučke stranke (EPP) rasturili Partiju evropskih socijalista (PES) isto onako kao što je HDZ rasturio SDP.

Samom SDP-u su, pak, euro-izbori trebali služiti kao odličan izgovor za svoj neuspjeh da efekte globalne recesije iskoristi na lokalnim izborima. Neuspjesi SDP-a isto tako predstavljaju praćenje evropskih trendova, s obzirom da uz neke časne izuzetke – kao Slovačka i Grčka – stranke lijevog centra užasno loše stoje u cijeloj Evropi, odnosno da su nezadovoljnici skloniji glasove skloniji dati populistima i ekstremnoj desnici. SDP i njegovi navijači u hrvatskoj javnosti, međutim, ne žele priznati da je Evropa – na koju se toliko vole pozivati – njihovoj ideološkoj poziciji (ma što se pod time podrazumijevalo) pokazala leđa.

Ekstremna desnica među pobjednicima evropskih izbora

Prve analize rezultata evropskih izbora uglavnom primjećuju debakl stranaka lijevog centra ili “etablirane” ljevice, odnosno uspjehe stranaka desnog centra, i to u zemljama gdje su one na vlasti i gdje bi se moglo očekivati da će ih birači kazniti zbog posljedica ekonomske krize. Takvim očekivanjima su prkosili Angela Merkel sa svojom koalicijom CDU/CSU u Njemačkoj, Nicolas Sarkozy i njegov UMP blok u Francuskoj te Silvio Berlusconi čijoj stranci Narod slobode nimalo nisu naškodili premijerovi nestašluci s maloljetnim manekenkama. Stranke lijevog centra koje su na vlasti uglavnom nisu bili te sreće – Zapaterovi španjolski socijalisti tako bilježe prvi ozbiljniji poraz od desne Narodne stranke u više godina, a u susjednoj Sloveniji su Socijalni demokrati završili daleko iza Janšinog SDS-a. Izuzecima od ovog pravila bi se mogla nazvati Švedska, gdje je vladajući desni blok izgubio glasove u korist socijaldemokrata te Grčka, gdje je Nova demokracija završila iza lijevog PASOK-a. Jedna od rijetkih svijetlih točaka evropske ljevice je Slovačka, gdje je socijaldemokratska stranka SMER premijera Roberta Fica doživjela veliki uspjeh u odnosu na desnu opoziciju.

Međutim, od svih rezultata će najviše pažnje svakako izazvati rast stranaka ekstremne desnice, koji, po nekim analitičarima, ukazuje da je ekonomska kriza izazvala povratak trendova karakterističnih za 1930-e. Najdramatičniji takav rezultat je činjenica da Britanska nacionalna partija (BNP) po prvi put ulazi u Evropski parlament, izazvavši zgražanje velikog dijela javnosti i političkog establishmenta. Današnji rezultat bi za posljedicu mogao imati dugoročno zamrzavanje planova da Britanija za svoje parlamentarne izbore, po uzoru na kontinentalnu Evropu, uvede proporcionalni izborni sistem.

Ekstremna desnica je ojačala i u drugim evropskim zemljama, bilo da je riječ o “čisto” anti-imigrantskim strankama kao Wildersova PVV u Nizozemskoj, Danska narodna stranka u Danskoj ili je riječ o klasičnim ultra-nacionalističkim strankama Istočne Evrope kao što je Stranka Velike Rumunjske u Rumunjskoj, SNS u Slovačkoj ili Ataka u Bugarskoj. Hrvatsku javnost bi, pak, trebao zabrinuti neočekivani uspjeh ultranacionalističke stranke Jobbik u Mađarskoj, s obzirom da iredentističke tendencije suvremenih mađarskih desničara, odnosno teritorijalne pretenzije koje uključuju Baranju i Međimurje.  Jobbik, koja je optuživana za antisemitizam, između ostalog, ima i vlastitu paravojnu formaciju pod nazivom Mađarska garda.

Piratska stranka ušla u Evropski parlament

U zemljama Evropske Unije se užurbano zbrajaju glasovi pali na izborima za Evropski parlament, a “spin” majstori nesmiljeno nastoje pokazati kako su vladajuće stranke desnog centra odnijele pobjedu, opozicijske stranke lijevog centra doživjele debakl, a ekstremne stranke s ljevice i desnice nisu dobile onoliko glasova koliko su predviđali apokaliptičke medijske najave. Među svim tim rezultatima, pak, najviše pažnje će izazvati oni u Švedskoj gdje je, po svemu sudeći, Piratska stranka (Piratpartiet), mala stranka osnovana 2006. godine, a koja se zalaže za reformu intelektualnog vlasništva – odnosno manje gnjavljenja ljudi koji downloadiraju materijale s Interneta – osvojila je 7,1 posto glasova te će dobiti jedno, a možda i dva od 18 mjesta koliko je predviđeno za Švedsku u Evropskom parlamentu. Uspjeh Piratske stranke je još impresivniji, ako se uzme u obzir da je na parlamentarnim izborima 2006. godine dobila samo 0,63 posto glasova.

Mnogi komentatori drže da je Piratskoj stranci dosta glasova donijela osuđujuća presuda Pirate Bayu – s kojim, inače, ona nema veze – i to pogotovo među najmlađim biračima.

Desnica “šije” ljevicu na evropskim izborima

Rezultati za evropske izbore, barem oni službeni, neće biti poznati još 24 sata, iako su birališta zatvorena u velikom broju država. Tako je odlučila Evropska komisija i sve vlade se toga, koliko-toliko drže. Međutim, s medijima je druga stvar, pa su neki od podataka vezanih uz izbore procurili u javnost.

Osim Nizozemske, gdje su objavljene izlazne ankete koje relativnim pobjednikom čine anti-imigrantsku Stranku slobode (PVV) Geerta Wildersa, najekstremniji je slučaj Velika Britanija. To je dijelom i zbog činjenice da su izbori za Evropski parlament održani istovremeno s lokalnim izborima u Engleskoj, ali i s velikom krizom laburističke vlade Gordona Browna. Rezultati izbora za lokalna vijeća su stizali u trenutku kada su se ostavke ministara redale kao na tekućoj vrpci, a sve u svrhu da se Brown natjera na ostavku i tako Laburistička stranka dobije manje “problematičnog” vođu pred sljedeće parlamentarne izbore. Usprkos ostavkama, kao i trijumfu konzervativaca, Brown je petak preživio.

Nakon nedjelje bi, pak, njegov položaj mogao biti teži, barem ako je vjerovati Telegraphu i “dobro upućenim” izvorima iz najužeg laburističkog rukovodstva. Naime, prema tim najavama, na evropskim izborima će, kao i na lokalnim, na prvo mjesto konzervativci s oko 30 posto glasova. Na drugo mjesto će, pak, doći euroskeptična Stranka nezavisnosti Ujedinjenog Kraljevstva (UKIP) s nešto iznad 20 posto. Brownovi laburisti će se, pak, morati boriti za treće mjesto s Liberalnim demokratima i Zelenima. Lokalni izbori su također donijeli uspjehe strankama koje su dosada bile na margini, kao što su nacionalistički raspoloženi Engleski demokrati, koji traže zasebni parlament za Englesku, odnosno autonomni status identičan Škotskoj i Walesu. Britanski tisak, s druge strane, s olakšanjem prima vijesti da se ekstremno desna Britanska nacionalna partija (BNP) uspjela s dva mjesta probiti u Evropski parlament, ali da su njeni rezultati daleko manje dojmljivi od najavama kojima se donedavno plašilo javnost.

Laburisti – koji, barem nomimalno, pripadaju ljevici – će svoj neuspjeh najvjerojatnije dijeliti sa svojim ideološkim ekvivalentima na Kontinentu. Najave i ankete predviđaju kako će Berlusconijev Narod slobode, usprkos premijerovih nestašluka, u Italiji lako potući dezorijentiranu ljevicu okupljenu oko Demokratske stranke. U Njemačkoj će šutljiva, nekarizmatična Angela Merkel sa svojim demokršćanima lako srediti svoje koalicijske partnere socijaldemokrate. U Francuskoj socijalisti – jedna od najstarijih i najuglednijih stranaka evropske ljevice – mogu očekivati tek oko 20 posto glasova, te će biti lak plijen za Sarkozyjevu desnicu.

Nizak odaziv, tradicionalna sklonost birača da izbore za Evropski parlament – o kome malo znaju i koji ima male ovlasti – shvate kao priliku za pljusku establishmentu, te teška ekonomska situacija – sve to bi također trebalo pogodovati strankama ne samo one “obične”, nego i ekstremne desnice.