Hrvatska je na rubu

Kada kiši, onda pljušti. Te će se poslovice na ovaj sunčan dan sjetiti mnogi u Hrvatskoj, odnosno – da budemo precizniji – manjina koja prati ekonomske vijesti. Nakon što je objavljena vijest da, prema procjenama londonske konzultantske tvrtke CMA, Hrvatskoj prijeti 20-postotna šansa bankrota, loše raspoloženje će dodatno pogoršati dežurna Kasandra u obliku Edwarda Hugha, engleskog ekonomskog blogera kojemu su prognoze velike ekonomske krize donijele titulu evropskog Dr. Dooma.

Hugh, čiji su status celebrityja morali priznati i prema ekonomskim pitanjima neskloni hrvatski mediji, se tako na blogu A Fistful of Euros pozabavio i Hrvatskom. Članak, temeljen na MMF-ovim podacima, ne donosi nikakvo previše revolucionarno otkriće niti hrvatskim čitateljima iznosi podatke kojih nisu bili svjesni na ovaj ili onaj način. Sve je, dakle, tu – prezaduženost, preglomazna državna uprava, uvoz nepokriven izvozom, pretjerani troškovi radne snage.

Hugh svemu tome dodaje možda samo malo veći naglasak na demografske probleme, odnosno na bolnu spoznaju da je prirast stanovništva u Hrvatskoj previše slabašan da bi stvorio generacije neophodne da prehranjuju sve veću armiju umirovljenika.

Hugh, doduše, nije totalni pesimist. Post je nazvao “Hrvatska… Na rubu čega?” On smatra kako je za izlazak za današnje krize potrebno “prijeći rub”, odnosno poduzeti zbilja radikalne mjere u svrhu otplate duga i stabiliziranja ekonomije. Ako se to ne učini, “rub” će se svejedno prijeći, ali tako da se Hrvatskoj dogodi “nešto o čemu je bolje ne razmišljati”.

Koja je od te dvije opcije vjerojatnija? Ako se uzdamo u to da će odgovor na to pitanje dati Kosorke i Milanovići, zbilja je bolje o svemu ne razmišljati.

Evropska istina o Hrvatskoj koja boli

U Hrvatskoj ima sve manje i manje kolumnista, odnosno sve manje i manje prilika da netko kroz tradicionalne medije i njihove kolumnističke forme kaže neku pametnu. Među tom sve rjeđom i zbog toga sve dragocjenijom sortom se možda najviše ističe Jurica Pavičić, koji je još jednom pokazao kako posjeduje veliki dar da neke neugodne istine u Hrvatskoj pretoči u zanimljivi tekst.

Njegov najnoviji primjer koristi nedavni skandal izazvanim na  HRT-u prenošenom koncertu za optužene hrvatske generale, koji je skandalom postao tek kada su nakon par dana vodeći evropski diplomati o njemu iskazali nezadovoljstvo. Pavičiću je to još jedna prilika da ponovi tezu o hrvatskom kolonijalnom i sluganskom mentalitetu, odnosno spremnosti da se proguta vlastiti ponos i pristane na svako poniženje ako to od Hrvatske i Hrvata traže “više instance” iz udaljenih prijestolnica, bilo da je riječ o “cesarskim povjerenstvima”, Titovom Centralnom komitetu ili Evropska komisija.

Pavičić na temelju toga dolazi do depresivnog zaključka da je upravo taj sluganski mentalitet ono što Hrvatsku i Hrvate spašava od njih samih, odnosno da bi se Hrvatska bez “strogog ali pravednog” roditelja u obliku Bruxellesa ponovno pretvorila u nestašno dijete, odnosno regresirala u krvoločni balkanski primitivizam.

Zaključak koji bi se dalje mogao izvesti iz Pavičićevog teksta je još depresivniji. U Hrvatskoj naime nema snage, nema volje ili nema vizije da se stvari pokrenu nabolje, pa čak i najdobronamjerniji ne rade ništa čekajući da “dobri baćuška” iz Bruxellesa riješi sve naše probleme. A kada jednog dana tog “dobrog baćuške” više ne bude – što u slučaju ekonomskom krizom pogođene EU više nije isključeno – Hrvatska će, ponovno prepuštena samoj sebi, doživjeti još jedno veliko gašenje svjetla u balkanskoj krčmi.

Party Like It’s 1931

I dok pojedini hrvatski mediji pripremaju javnost za predstojeći ulazak u EU, oni koji malo prate zbivanja u Uniji ne mogu a da ne primijete sve veće sličnosti s nekim ranijim državnopravnim konstrukcijama čiji je Hrvatska član bila. Ili, preciznije, situaciji u Uniji je sve sličnija situaciji u izvjesnoj federaciji krajem 1980-ih.

Sada je svima jasno da globalna recesija nije obična recesija koja je trebala proći krajem 2009. godine, nego daleko ozbiljnija kriza koja na vidjelo pokazuje sve ono što se desetljećima skrivalo pod sag. A to, dakako, uključuje ne samo razlike u mentalitetu i ekonomskoj razvijenosti pojedinih članica EU, nego i razlike u njihovim monetarnim i fiskalnim politikama, kao i – a što se je za pokojnu SFRJ bilo kobno – kako bi EU, zapravo, trebala izgledati.

Najvažniji razlog za zabrinutost na tom polju predstavlja sve veći jaz između Francuske i Njemačke – država čiji je savez, odnosno međusobna usklađenost politika, jedan od temelja EU. Der Spiegel je tome posvetio članak koji sugerira da su odnosi dviju zemalja na najgoroj točki od kraja drugog svjetskog rata, a da veliki udio u tome imaju međusobne antipatije i suparništvo Nicolasa Sarkozyja i Angele Merkel po pitanju tko će biti spasiti Evropu. Isti članak navodi i neprijateljski odnos francuskog tiska prema Njemačkoj, a što svakog poznavatelja historije treba dodatno zabrinuti, s obzirom da je upravo šovinistički tisak bio jedan od ključnih faktora za izbijanje katastrofalnog njemačko-francuskog rata 1870. godine.

A da Evropa može regresirati u “dobra stara” vremena, izgleda da je uvjeren i Jose Manuel Barroso koji je u razgovoru s vođama evropskim sindikata naveo mogućnost da u tri PIIGS države – Grčkoj, Portugalu i Španjolskoj – ponovno na vlast dođu ekstremni desničari, odnosno fašistički diktatori kojih su se te države riješile tek 1970-ih. John Monks, vođa evropskog sindikata TUC, je današnju situaciju usporedio s 1931. godinom, kada su sve te države počele kretati prema dugogodišnjim diktaturama. U pitanju je možda pretjerivanje, ali iskustva s ovih prostora uče da propagandistička pretjerivanja nekada imaju neugodnu navadu da se pretvore u stvarnost.

Ciparski Turci zapjevali “Putuj Evropo”

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Eroglu&iid=8561512″ src=”7/4/7/f/Turkish_Cypriot_presidential_3ede.jpg?adImageId=12551691&imageId=8561512″ width=”234″ height=”321″ /]

Dok se predsjednik Josipović i premijer Kosor natječu “tko ima većeg”, odnosno da li je po pitanju dolaska na pogreb poljskog predsjednika Hrvatska trebala slijediti primjer SAD ili Rusije, razumljivo je kako domaći mediji baš previše i ne “šmekaju” neke naizgled beznačajne vijesti s periferije “tamo neke” Evropske Unije.

Jedna od tih periferija je i Sjeverni Cipar, teritorij koji većina država u svijetu po defaultu smatra dijelom Cipra, odnosno – samim time – i Evropske Unije. Problem s tim teritorijem jest što na njemu živi turska manjina kojoj je 1974. godine uspjelo ono što u jednoj sličnoj situaciji nije Karadžiću i Martiću – da se uz pomoć majke-domovine otcijepe od Cipra, etnički počiste svoje područje i formiraju samoproglašenu republiku.

Problem za Sjeverni Cipar jest u tome što je EU, koja priznaje samo južni dio, jasno stavila do znanja da se ciparski Turci neće “omastiti” svim onim pristupnim fondovima i drugim beneficijama članstva u Uniji ako se prethodno ne dogovore sa svojim grčkim susjedima/sunarodnjacima odnosno da Cipar iz dva dijela postane jedinstvena država. Ciparskim Turcima je dodatni poticaj trebala dati i majka domovina, s obzirom da je Ankari sugerirano da od članstva Turske u EU nema ništa prije nego što se problematični Sjeverni Cipar “dovede u red”.

Kada je Cipar 2004. primljen u EU, činilo se da su i Ankara i ciparski Turci shvatili poruku, te se počelo ozbiljno raditi na nekakvom otvaranju granica i pregovorima o ponovno ujedinjenju u jedinstvenu državu. Međutim, za nekoliko godina je došlo do ustavne krize, pobune samih Evropljana protiv EU i sve manje raspoloženja za nekakvo ekspresno proširenje EU na istok. Za ulazak Turske u EU više nema raspoloženja, a i u uvjetima ekonomske krize ni članstvo u Uniji za prosječnog turskog glasača više ne izgleda kao rješenje svih tih problema.

To se odrazilo i na Sjeverni Cipar gdje je jučer u prvom krugu predsjedničkih izbora pobijedio Dervis Eroglu, tvrdi turski nacionalist koji se zalaže za prekid pregovora o ujedinjenju, odnosno za trajno razbijanje otoka na dvije nezavisne države koje bi spajale tek nekakve simbolične konfederalne veze. Nije teško pretpostaviti kako će ta vijest “ugodno” zvučati hrvatskom establishmentu koji “Jer To Od Nas Traži Europa” koristi kao čarobnu riječ koja skida odgovornost za sve nepopularne poteze, odnosno vlastitu kriminalnu nesposobnost da se izbori za interese svojih građana.

Frka u Grka

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=greece&iid=7878312″ src=”0/c/9/2/EU_Leaders_In_980d.JPG?adImageId=10245770&imageId=7878312″ width=”234″ height=”155″ /]

U četvrtak nam je rečeno da je u Bruxellesu na samitu Europske Unije postignut sporazum o pomoći Grčkoj da otplati svoje sada već legendarne dugove. Kriza, za koju sve više ekonomista govori da bi mogla imati kataklizmičke posljedice, odnosno potpuno zaustaviti oporavak od globalne recesije, je međutim previše velika i previše komplicirana da bi se mogla riješiti na jednom sastanku.

Zapravo, vrlo je vjerojatno da su na tom sastanku pale neke teške riječi. Taj je dojam teško izbjeći nakon što se – dan nakon “spasonosnih” odluka – grčki premijer George Papandreou obratio naciji preko televizije te optužio svoje europske kolege da “šalju nejasne signale” o svojim namjerama, odnosno “stvaraju atmosferu katastrofe koja će se pretvoriti u samoispunjavajuće proročanstvo”.

Iako Papandreou nije spominjao nikakva imena, većina svjetskih medija smatra da je meta njegovog bijesa Angela Merkel, odnosno njemačka vlada koja ne želi ni čuti da se Grčkoj šalje ikakva financijska pomoć, jer bi najveći dio te pomoći trebala iskesati upravo njemački porezni obveznici. Nijemcima je najvažnije očuvati stabilnost eura, odnosno skromna, ali za ostatak Evrope nedostižna dostignuća svog ekonomskog oporavka u prethodnoj godini.

Dio ekonomista smatra da se Grčkoj ne smije dati pomoć, jer bi se time destablizirao euro, odnosno da EU jednostavno nema novaca za tu vreću bez dna. Drugi, pak, smatraju da bi predstojeći bankrot Grčke mogao dovesti do lančane reakcije, odnosno da će doći do potpunog kolapsa financija u PIIGS-u (Portugal, Irska, Italija, Grčka, Španjolska) koje je kriza pogodila teže nego druge članice EU; posebno brine to što bi kolaps Španjolske mogao “izvesti” financijsku krizu u Latinsku Ameriku, te tako dovesti do još većih ekonomskih, političkih, a možda i sigurnosnih komplikacija u svijetu. Sve češće se spominje mogućnost potpunog ili djelomičnog ukidanja eura kao jedno od mogućih opcija za ublažavanje krize.

O svemu tome u našim medijima teško da se može naći slovo. To i ne iznenađuje – prizor demonstranata koji na atenskim ulicama pale zastavu EU je malo previše bogohulan, isto kao ideja da Unija za svoj 28. dragulj u kruni neće imati ni prebijene kinte.

Grčko eurorazoračanje

Hrvatska javnost, zabavljena predsjedničkim izborima, patetičnim pokušajem Sanaderovog “puča”, odnosno skijanjem u kojem će uživati establishment, nakon što je za nedjelju njegova omiljena lignja osigurala Pantovčak, uopće ne brine o onome što se događa izvan granica države. A neke od stvari koje se valjaju iza brda nimalo ne slute na dobro, pa je izvjesno da će Josipović predsjedati zemljom u kojoj će se 2010. godine živjeti primjetno lošije nego što se živjelo 2009. godine.

A da su stvari uistinu loše, svjedoči dramatičan sastanak vodećih funkcionara EU i Evropske centralne banke s grčkom vladom, odnosno izjava jednog od ECB-ovih čelnika Juergena Starka da se Grčka po pitanju svog vanjskog duga – koji iznosi 120 posto BDP-a – mora uzdati u se i u svoje kljuse, jer od Evrope neće dobiti ništa. To znači da zemlji u kojoj je ekonomska kriza već izazvala ulične nerede pa i renesansu ljevičarskog terorizma predstoji još gore razdoblje siromašenja stanovništva iz kojeg će se sporo, a ako ikada izvući. Starkova izjava je, inače, izazvala pad eura na burzama, a da nije bez osnova,  dala je naslutiti i izjava španjolskih predsjedatelja EU.

Nesklonost hrvatskih medija da javljaju o krizi je shvatljiva s obzirom da priča o Grčkoj, odnosno njeno ostavljanje na cjedilu od strane vodećih institucija EU izvlači tlo pod nogama svim zagovornicima teze o tome da je članstvo u Uniji panaceja koja će riješiti sve probleme, te da nema te stvari koje se radi njega ne bi smjela žrtvovati.

Šefica evropske diplomacije šurovala sa Sovjetima?

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Catherine+Ashton&iid=4938854″ src=”c/a/9/b/St_Petersburg_Economic_7618.JPG?adImageId=7849859&imageId=4938854″ width=”234″ height=”313″ /]

Barunica Catherine Ashton je ušla u povijest kao prvi šef jedinstvene evropske diplomacije, ali joj je ta povijest odlučila malčice zagorčati život još i prije formalnog stupanja na dužnost. Tako ju je prilikom rasprave u Evropskom parlamentu Neil Farage, njen sunarodnjak i zastupnik euroskeptične Stranke nezavisnosti Ujedinjenog Kraljevstva (UKIP) zbog članstva u Kampanji za nuklearno razoružanje (CND), organizaciji koju su za vrijeme hladnog rata, prema njegovim tvrdnjama, financirali Sovjeti kako bi potkopali svoje tadašnje zapadne suparnike. Farage tvrdi da je jednostavno nezamislivo kako bi na čelo najprestižnije i najutjecajnije političke funkcije u suvremenoj Evropi trebala stupiti osoba spremna surađivati s “neprijateljima evropske demokracije”. Optužbama UKIP se, inače, pridružila i Građanska demokratska stranka (ODS) iz Češke, čiji je najpoznatiji član euroskeptički raspoloženi predsjednik Vaclav Klaus.

Iako je CND preko svojih glasnogovornika odmah odbacila te optužbe, ustvrdivši kako je u pitanju recikliranje desničarske propagande iz 1970-ih i 1980-ih, članak u londonskom Timesu navodi da dokumenti koje je dostavila UKIP “postavljaju određena pitanja”.

Ashton, koja na mjesto evropske ministrice vanjskih poslova dolazi s mjesta evropske povjerenice za trgovinu, je bila članicom CND od 1977. godine te početkom 1980-ih služila kao blagajnica organizacije. Dokumenti navode kako je 1983. godine na čelu službene delegacije došla u Nizozemsku kako bi uspostavila suradnju s komunističkom organizacijom Zaustavite neutronsku bombu, odnosno kako je za vrijeme njenog mandata na račune CND-a došlo 176.197 funti “čije se podrijetlo nije moglo ustanoviti”. UKIP tvrdi da je vjerojatno kako su u pitanju donacije sovjetske vlade i KGB-a, a o čemu je još 1980-ih zapadnu javnost izvijestio sovjetski disident Vladimir Bukovski. Mnoge od njegovih optužbi su kasnije potvrđene kada su nakon pada SSSR-a zapadni povjesničari stekli uvid u tajne sovjetske arhive.

Nekadašnji suradnici Ashton je, pak, brane podsjećanjem na to kako su početkom 1980-ih anonimne donacije političkim i nevladinim organizacijama bile “normalna stvar”, odnosno kako je buduća evropska povjerenica pripadala umjerenoj frakciji CND-a koja nije htjela da Velika Britanija napusti NATO.

U svakom slučaju, ako se potvrdi da je u pitanju samo prljavi desničarski trik, to opet ne znači da novo evropsko vodstvo nije – posredno ili neposredno – povezano sa komunistima. Predsjedniku Hermanu van Rompuyu je tako neželjeni publicitet donijela njegova sestra Tine van Rompuy, koja pripada Radničkoj stranci Belgije (WPB), najvećoj komunističkoj partiji u Belgiji.

Predsjednik je izabran!

[picapp align=”none” wrap=”false” link=”term=Herman+van+Rompuy&iid=3746316″ src=”f/1/2/9/4c.jpg?adImageId=7645112&imageId=3746316″ width=”500″ height=”374″ /]

Danas su šefovi država i vlada EU odlučili da će prvi predsjednik Unije, koji na dužnost stupa 1. prosinca, biti Herman van Rompuy, trenutni belgijski premijer, inače član Kršćansko-demokratske i Flamanske stranke.

Van Rompuy je posljednjih dana bio favorit nakon što je postalo jasno da – zbog protivljenja Njemačke i Francuske – prvi evropski poglavar u povijesti neće biti Tony Blair.

Britancima, odnosno Laburističkoj stranci premijera Gordona Browna koja je inzistirala na Blairu, kao utjeha je došlo imenovanje Lady Catherine Ashton, trenutne povjerenice za trgovinu EU, na mjesto prvog evropskog ministra vanjskih poslova. Ashton će tako doći na čelo prve evropske diplomatske službe, odnosno kao socijalistički kadar poslužiti kaso svojevrsna ravnoteža demokršćanskom predsjedniku.

Ironijom sudbine, ova vijest dolazi u trenutku kada se u Hrvatskoj zahutkatava kampanja za predsjedničke izbore koji se, u svjetlu onoga što se trenutno “kuha” u Bruxellesu, čine sve manje relevantnim, odnosno sve većim gubljenjem vremena.

Cinici bi rekli kako je fino vidjeti kako Evropa – kojoj svi toliko teže i svi toliko veličaju kao ideal za Hrvatsku – kadrovska pitanja rješava tako elegantno, brzo, jeftino i bez ikakvih gnjavljenja stanovništva s nekakvim demokratskim izborima.

Hannan traži da Britanija napusti EU

I dok su neke države radi ulaska u bratsku EU zajednicu spremne žrtvovati istu onu teritorijalnu cjelovitost radi koje se ratovale, neke države koje su u njoj razmišljaju o tome da iz nje izađu. Ili barem takva razmišljanja dijele neki od njenih najznamenitijih političara, kao što je Daniel Hannan, britanski konzervativni zastupnik Evropskog parlamenta.

Hannan, koji tvrdi da bi se za deset godina Ujedinjeno Kraljevstvo moglo “sporazumno razvesti” od EU, te umjesto članstva u Uniji odnose sa ostatkom kontinenta, odnosno onime što ostane od EU regulirati “prijateljskim bilateralnim sporazumima”.

Hrvatska EUtjeha: A što ćemo mi tek raditi Srbiji?

Sada se svi čude, hvataju za glavu i pitaju kakav je to poremećaj nastao u univerzumu. Jelena Lovrić ponovno u svojim komentarima u nebesa diže hadezeovskog premijera. Vladajuća stranka, koja je vladajućom, između ostalog, postala i razapinjanjem “izdajničke” trećesiječanjske vlasti zbog sporazuma Drnovšek-Račan, sada na svaki slovenski zahtjev reagira kao na nešto sasvim razumno. Račanovoj stranci je, pak, ovaj put zapalo da u hrvatskoj saborskoj tragikomediji odigra ulogu nacionalnističkog branitelja svake svete stope hrvatske grude i svakog kubnog centimetra hrvatskog mora. Naravno, ne previše uvjerljivo, s obzirom da će se nakon svih tih bijesnih riječi, uz par časnih i i ne tako časnih politikantskih izuzetaka, ziheraški suzdržati od izjašnjavanja da im sutra iz neke briselske kancelarije ne bi stigla “drugarska kritika” o tome da nisu dobri Evropljani.

U ovih par dana nas je dični hrvatski politički establishment – uključujući korumpiranu vlast i nesposobnu opoziciju – ponovno potvrdio sve najgore stereotipove. Ono što se događalo u Saboru, ali i na naslovnicama novina, ostrašćenim komentarima protiv i režimskim komentarima za je većinu građana Hrvatske trebalo ispuniti osjećajem duboke mučnine, odnosno naglom spoznajom da ipak ne živi u najboljem od svih mogućih svjetova. Temelji na kojima počiva Republika Hrvatska od jučer su odjednom postali truli.

A da li je to uistinu trebalo biti iznenađenje? Možda i ne, s obzirom da je za očekivati da će se početi javljati armije generala poslije bitke koji će tvrditi da je “tako nešto uvijek bilo u kartama”, odnosno “da jednostavno nije moglo drukčije”.

Ipak, bit će zanimljivo vidjeti kako je hrvatska javnost, uključujući i sve naše vrle komentatore i medije, u proteklih šest-sedam godina bila u stanju ignorirati ovih nekoliko vrlo jednostavnih i očitih činjenica:

1) U posljednja dva desetljeća se sa svih relevantnih adresa u Hrvatskoj kao vrhunaravna i neupitna istina ispovijeda to da je ulazak Hrvatske u EU strateški cilj o kome nema, ne može, niti smije biti ikakvog spora, odnosno da za nema te žrtve koja je prevelika za njegovo ispunjenje. Ako su kao žrtve već pali generali, banke, nekretnine i ZERP, ako se ista sudbina sprema brodogralištu i odredbama o suverenitetu u hrvatskom Ustavu, zašto je netko mislio da bi stotine kvadratnih kilometara hrvatskog pomorskog i  kopnenog teritorija bili izuzetak?

2) U svakom sporu između Hrvatske i Slovenije od bilo kakvih povijesnih, moralnih ili pravnih argumenata je daleko važnija činjenica da je Slovenija članica EU, a Hrvatska nije. To sa sobom dovodi sasvim različite položaje na “hijerarhiji kljucanja” u evropskom kokošinjcu koje nikakvo pozivanje na “dobre prijatelje” u briselskim i drugim foteljama nije moglo izmijeniti.

“Hijerarhija kljucanja”, s druge strane, mnogim povrijeđenim hrvatskim dušama nudi svojevrsnu utjehu podsjećajući ih da ono što se danas događa Hrvatskoj nije najgore što joj se moglo dogoditi. Hrvatska na toj hijerarhiji nije na posljednjem položaju – ima i nekih kojima je daleko gore, a primjere ne treba daleko tražiti. Dovoljno je baciti pogled na hrvatsku istočnu granicu i podsjetiti se da, bez obzira na sve horor-priče o Zapadnom Balkanu čije države zajedno ulaze u EU, državnopravno spajanje Hrvatske sa Srbijom još dugo neće biti aktualno.

Barem ne prije nego što Beograd – koji je zbog 1990-ih postao ne samo dežurni nego i najprikladniji mogući negativac za sve EU i druge zapadno orijentirane priče – bude prisiljen na daleko bolnije i neugodnije žrtve od onih zbog kojih se ovih dana proljeva žuč u Hrvatskoj. Srbija, za koju se – s više ili manje argumenata tvrdi da je u njoj loše sve što je u Hrvatskoj dobro, a sve što je u Hrvatskoj loše još gore – još će jednom opravdati reputaciju velike Hrvatske Utjehe.