Frka u Grka

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=greece&iid=7878312″ src=”0/c/9/2/EU_Leaders_In_980d.JPG?adImageId=10245770&imageId=7878312″ width=”234″ height=”155″ /]

U četvrtak nam je rečeno da je u Bruxellesu na samitu Europske Unije postignut sporazum o pomoći Grčkoj da otplati svoje sada već legendarne dugove. Kriza, za koju sve više ekonomista govori da bi mogla imati kataklizmičke posljedice, odnosno potpuno zaustaviti oporavak od globalne recesije, je međutim previše velika i previše komplicirana da bi se mogla riješiti na jednom sastanku.

Zapravo, vrlo je vjerojatno da su na tom sastanku pale neke teške riječi. Taj je dojam teško izbjeći nakon što se – dan nakon “spasonosnih” odluka – grčki premijer George Papandreou obratio naciji preko televizije te optužio svoje europske kolege da “šalju nejasne signale” o svojim namjerama, odnosno “stvaraju atmosferu katastrofe koja će se pretvoriti u samoispunjavajuće proročanstvo”.

Iako Papandreou nije spominjao nikakva imena, većina svjetskih medija smatra da je meta njegovog bijesa Angela Merkel, odnosno njemačka vlada koja ne želi ni čuti da se Grčkoj šalje ikakva financijska pomoć, jer bi najveći dio te pomoći trebala iskesati upravo njemački porezni obveznici. Nijemcima je najvažnije očuvati stabilnost eura, odnosno skromna, ali za ostatak Evrope nedostižna dostignuća svog ekonomskog oporavka u prethodnoj godini.

Dio ekonomista smatra da se Grčkoj ne smije dati pomoć, jer bi se time destablizirao euro, odnosno da EU jednostavno nema novaca za tu vreću bez dna. Drugi, pak, smatraju da bi predstojeći bankrot Grčke mogao dovesti do lančane reakcije, odnosno da će doći do potpunog kolapsa financija u PIIGS-u (Portugal, Irska, Italija, Grčka, Španjolska) koje je kriza pogodila teže nego druge članice EU; posebno brine to što bi kolaps Španjolske mogao “izvesti” financijsku krizu u Latinsku Ameriku, te tako dovesti do još većih ekonomskih, političkih, a možda i sigurnosnih komplikacija u svijetu. Sve češće se spominje mogućnost potpunog ili djelomičnog ukidanja eura kao jedno od mogućih opcija za ublažavanje krize.

O svemu tome u našim medijima teško da se može naći slovo. To i ne iznenađuje – prizor demonstranata koji na atenskim ulicama pale zastavu EU je malo previše bogohulan, isto kao ideja da Unija za svoj 28. dragulj u kruni neće imati ni prebijene kinte.

Lokalidiotski mediji

Većina ljudi koja čita ovaj blog je primjetila kako u njemu ima daleko više sadržaja koji se tiču vanjske nego unutarnje politike, odnosno zbivanja u onome što se nekad zvalo “bijelim svijetom”.

Za to postoje dva razloga. Prvi i najvažniji je u preferencama samog autora. Drugi, ali ne i tako nevažan, je u činjenici da ovaj blog doista ne bi imao smisla ako bi se svodio isključivo na prenošenje sadržaja koji se mogu naći u etabliranim hrvatskim medijima, a svi ti sadržaji su gotovo isključivo vezani uz zbivanja unutar hrvatskih granica. O onome što se zbiva “vani” danas se piše i javlja daleko manje nego što se pisalo i javljalo u ona “mračna” vremena jednopartijske cenzure, odnosno kada nije bilo ni slobode izražavanja, ni satelita, ni Interneta, ni nekakvog spomena o globalizaciji, brisanju granica te slobodnom protoku ljudi, roba, usluga i ideja.

Taj žalosni paradoks – još jedan u suvremenoj Hrvatskoj – očito je upao u oko Žarku Puhovskom, koji je suvremene hrvatske medije optužio za stvaranje  “lokalidiotizma“.

Dojmu o “lokalidiotizmu” se zbilja teško oduprijeti u vrijeme kada se s hrvatskih naslovnica vrišti o maloj Jagodi, Varšavskoj ulici i natezanju oko dijaspore u Saboru, a istovremeno u dalekom Bruxellesu van Rompuy i drugi – prosječnom Hrvatu sasvim nepoznati “usrećitelji” – odlučuju o tome da li će i na koji način dati financijsku injekciju bankrotiranoj Grčkoj, odnosno da li će time riskirati lančanu reakciju koja bi dovela do potpunog ekonomskog kraha cijele Unije.

Tjen An Varšavska?

Grupa idealista okupira dio glavnog grada kako bi prkosila režimu i pokušala srušiti ono što smatraju korumpiranim i nesposobnim poretkom. Prkose danima, a njihova domišljatost i kreativnost se očituje i u improviziranoj skulpturi. Snage poretka reagiraju u sitne noćne sate demonstrirajući silu, trpajući demonstrante iza rešetaka i brutalno srušivši njihovo umjetničko djelo. Slijedi zgražanje i verbalne osude na postupak vlasti i javne špekulacije da su ti događaji početak revolucije, ali je svima jasno da je status quo odnio pobjedu.

Gore navedeni scenarij je jedna od rijetkih, ali prilično upečatljivih sličnosti koja povezuje događaje na pekinškom trgu Tjen An Men 1989. i događaje u Varšavskoj ulici u Zagrebu 2010. godine.

S jedne strane čudi što nitko u današnjoj Hrvatskoj – gdje je u političkim raspravama često kršenje Goodwinovog zakona, pa je Bandić uspoređivan s Hitlerom i Miloševićem – nije potegao usporedbe između ova dva događaja. S druge strane, to i ne bi trebalo čuditi, jer bi te usporedbe samo pokazale bijedu hrvatske politike, odnosno da je i slučaj Varšavske, taj cause celebre o kome vrište naši mediji, samo jedna tipična bura u čaši vode. Zadatak koji su demonstranti u Varšavskoj sebi – sveden na jedno komunalno pitanje –  zadali se teško može usporediti s mijenjanjem režima u najmnogoljudnijoj zemlji svijeta, kao što se ni zagrebački gradonačelnik, trenutna hrvatska premijerka i Karamarkovi centurioni ne mogu usporediti s Deng Xiaopingom i njegovim tenkovima.

Talibanske veze izazvale svađu u Amnesty Internationalu

Za nevladine organizacije važi isto što i za sve druge organizacije. Sastavljene su od nesavršenih ljudi, te se kod njih nesposobnost, zloba i korupcija mogu naći isto onako kao što se mogu naći u vladama i korporacijama. Ipak, situacije u kojima eskaliraju “međuljudski odnosi” unutar nevladinih organizacija, pogotovo onih koje se smatraju borcima za ljudska prava, su rijetkost.

Britanski tisak, uključujući i liberalni Guardian, javlja o jednom takvom mini-skandalu koji je pogodio Amnesty International, najugledniju nevladinu organizaciju na svijetu. Gita Sahgal, dugogodišnja aktivistica i predstojnica Jedinice Amnesty International za rodna pitanja, suspendirana je sa svoje dužnosti nakon što je javno kritizirala vodstvo AI zbog suradnje s “problematičnim” partnerima.

Sahgalovu je iznerviralo to što AI vodi zajedničku kampanju s Cageprisoners, nevladinom organizacijom koju vodi Moazzam Begg, čije je trogodišnje zatočeništvo u Guantanamu postalo cause celebre za sve one koji Bushov i Blairov rat protiv terorizma smatraju masovnim kršenjem ljudskih prava. Begg sa svojom organizacijom nastoji ishoditi zatvaranje Guantanama, odnosno puštanje svih tamošnjih uznika koje bi bilo ubrzano kada bi im Britanija i druge evropske države pružilo utočište.

Problem za Sahgalovu je taj što je Begg u više navrata izjavio da podržava afganistanske talibane, čije je shvaćanje ljudskih prava – pogotovo kada je slabiji spol u pitanju – prilično udaljeno od onog za koga se zalažu organizacije poput AI.

Cijela afera će, barem ako je suditi prema komentarima na Guardianov članak, izazvati zanimljiv sukob na britanskoj ljevici – između onih koji Sahgalovu slave kao dosljednu feministicu i onih koji je smatraju izdajnicom, pogotovo zato što je svoje neslaganje s Beggom obznanila na stranicama Sunday Timesa, koji se smatra desničarskim glasilom.

Seksualna anoreksija?

Prvo se na naslovnicama počelo govoriti o anoreksiji. Potom se neki domišljati novinar i urednik sjetio da koristi pojam “tanoreksija” za sve bijelce i bjelkinje opsjednute željom da budu suprotnost Michaela Jacksona te zbog toga provode život u solariju. Nedugo potom je došla “manoreksija” koja opisuje muškarce spremne da postanu živi kosturi zbog opsjednutosti linijom.

I, kao što to mora biti, i pojam “anoreksije” je dobio seksualnu konotaciju. Tj. našao se seksolog Patrick J. Carnes koji je počeo koristiti izraz “seksualna anoreksija” za “opsesivno stanje u kome fizički, mentalni i emocionalni zadatak izbjegavanja seksa počinje dominirati nečijim životom” , odnosno “seks postaje tajni neprijatelj koga se stalno mora držati na razdaljini, čak i po cijenu uništenja samog sebe”.

Nije teško predvidjeti što će se dogoditi kada se ovaj pojam počne pojavljivati u Googleovim tražilicama. Izraz “celibat” će imati isti tretman kao i “štrajk” u bivšoj Jugoslaviji, kada se za isti tretman preferirala “obustava rada”.

Povijest se brzo ponavlja u državi New York

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=David+Paterson&iid=7796345″ src=”3/d/1/e/Hublot_and_African_406f.jpg?adImageId=10057998&imageId=7796345″ width=”234″ height=”310″ /]

David Paterson je u povijest ušao kao prvi crnac na mjestu guvernera američke države New York. U povijest je ušao i kao prvi slijepac na mjestu njjujorškog guvernera. Kako stvari stoje, vrlo bi se moglo dogoditi da u povijest uđe po još jednoj stvari koja ga dijeli od svih njegovih prethodnika, iako za nju neće pokazati neki naročiti entuzijazam.

Naime, Davidu Patersonu prijeti ozbiljna mogućnost da Paterson prijevremeno napusti mjesto guvernera zbog seks-skandala, i to nakon što je njegov prethodnik Eliot Spitzer morao učiniti isto zbog seks-skandala. O tome već par dana bruje američki mediji i blogovi, navodeći kako New York Times priprema objaviti članak čija je “sočnost” tolika da Paterson jednostavno neće imati izbora nego da digne ruke i od mandata i od guvernerske kampanje za koju je dosad prikupio 3 milijuna dolara.

Zasad se ne govori o ničemu konkretnom, osim da su Patersonovi “nestašluci” daleko “sočniji” od posjeta prostitutkama koji su srušili Spitzera. Mnoge takve stvari neće previše iznenaditi jer je Paterson prilikom svog iznenadnog dolaska na dužnost nastojao preduhitriti kopače prljavštine rekavši kako je neko vrijeme bio nevjeran supruzi. Špekulacije i glasine na Internetu, pak, govore da je bračni par Paterson već duže vrijeme aktivan na svingerskoj sceni.

Naravno, iza svega bi mogla biti i prozaična politika, odnosno nastojanje Demokratske stranke – kojoj posljednjih mjeseci ne cvatu ruže – da spriječi republikansko preuzimanje mjesta guvernera na izborima u studenom. Tome bi dosta pripomoglo ako se izbjegnu iscrpljujući stranački predizbori, odnosno sukob Patersona s ambicioznim i popularnim vrhovnim državnim tužiteljem Andrewem Cuomom.

U svakom slučaju, Paterson je našao za shodno preko svojih glasnogovornika poručiti da nema namjeru podnijeti ostavku. Da li će se stvari promijeniti nakon što New York Times objavi svoj članak, tek treba vidjeti, ali se teško oteti dojmu da se u državi New York povijest, ponavlja se ili ne, odvija prilično brzo.

Kako bi poznati filmaši režirali Superbowl

Među nizom video-radova kojima se obilježava ovogodišnji Superbowl jedan od simpatičnijih je ovaj, u kojem se špekulira kako bi ta sportska manifestacija izgledala da je kojim slučajem u obliku cjelovječernjeg filma režiraju poznati filmaši. Izbor je prilično zanimljiv i raznovrstan – pet sasvim različitih filmaša s različitim stilovima, iako odaje dojam da je namijenjen prvenstveno publici koja je upoznata s njihovim najnovijim radovima. Tarantinov segment tako više baca na Kill Bill nego na Reservoir Dogs, dok Herzogov segment više baca na njegov dokumentarac Grizzly Man nego na Tajnu Kaspara Hausera ili Nosferatu. Također sumnjam da će većina publike “kužiti” Goddardov segment.

Zima, zima, e pa šta je…

Živimo ili bismo trebali živjeti u razdoblju globalnog zatopljenja, ali je netko to, po svoj prilici, zaboravio reći instanci zaduženoj za određivanje vremenskih prilika. Među one koji se danas, suočeni s velikim hladnoćama, kiselo smiješe na spominjanje izraza “globalno zatopljenje” ovih dana su se našli i stanovnici Istočne obale gdje je hladni val s nezapamćenim snježnim oborinama nazvan “Snowpocalypse” ili “Snowmageddon”. Koliko je situacija ozbiljna, pokazuje i da je tamošnji TV-meteorolog izgubio svoju hladnokrvnost. Sva sreća da se našem Sijerkoviću to (barem zasad) neće dogoditi.

Veliki problem pakistanskog ambasadora

Kada su roditelji svom tek rođenom sinu dali ime Akbar Zeb, vjerojatno nisu ni sanjali kako će njihov mališan jednog dana postati pakistanski diplomat, ali i da će zbog imena imati poteškoća u karijeri. Akbaru Zebu je, kako piše Foreign Policy, odbijena akreditacija u Saudijskoj Arabiji a kao glavni razlog se među špekulacijama navodi Zebovo ime, odnosno da “Akbar Zeb” na arapskom jeziku znači “veliki k***c”.

Zebu, pak, ovo nije prvi put da mu “problematičnog” zbog imena propadaju misije po arapskom svijetu. Prije Saudijske Arabije su njegovu akreditaciju odbili Bahrein i Ujedinjeni Arapski Emirati.

Nakon što se priča o lingvističkim i kulturnim razlikama odlijepila iz geta bliskoistočnih medija, Zeb će postati najpoznatiji pakistanski diplomat, kao i potaknuti seriju Youtube filmića koji opisuju jednu sličnu situaciju u slavnom filmu “Brianov život”.

Indija okrenula leđa IPCC-u

Globalne temperature možda rastu, ali kredibilitet IPCC-a – UN-ovog tijela koje je trebalo nadgledati taj proces i biti glavni autoritet vladama što činiti po t0m pitanju – izvjesno pada. Najnoviji u nizu skandala vezanih uz, najblaže rečeno, ne baš najuredniju znanstvenu podlogu njegovih izvještaja, doveo je i do pucanja veza između tog tijela i jedne od najvažnijih i najmoćnijih svjetskih država.

Indija je tako preko svog ministra za okoliš Jairama Ramesha najavila da će osnovati vlastito tijelo za praćenje klimatskih promjena pod nazivom Nacionalni institut za himalajsku glaciologiju. Najava dolazi nedugo nakon otkrića da su navodi IPCC-ovog izvještaja o topljenju himalajskih ledenjaka do godine 2035. godine bili temeljeni na znanstvenom radu kojeg se autor u međuvremenu bio odrekao, odnosno kako većina ozbiljnih znanstvenika u svijetu tvrdi da će se himalajski ledenjaci u najgorem slučaju otopiti za nekoliko stoljeća, a ne desetljeća.

Iako indijska vlada tvrdi da Institut “neće biti suparnik” IPCC-u, ovaj potez nije teško protumačiti kao šamar UN-ovom tijelu, a još više njegovom čelniku Rajendri Pachauriju koji je, inače, rodom iz Indije.

Indijska vlada je kritizirala izvještaj upravo zbog navoda o topljenju ledenjaka na Himalaji koji su se, prema njenim podacima, posljednjih godina počeli povećavati umjesto smanjivati. Za Indiju je to pitanje od izuzetne važnosti, s obzirom da bi poremećaji ledenjaka na Himalaji doveli do poremećaja opskrbe vodom na sjeveru Indije, odnosno potencijalne katastrofe za najveći dio od milijardu njenih stanovnika.

Indijska vlada tvrdi da se himalajski ledenjaci ne smanjuju nego povećavaju, a što uključuje i Siachen, znameniti ledenjak oko koga se 1980-ih ratovalo s Pakistanom.