Globalno zahlađenje zamrznulo oporavak svjetske ekonomije?

Statistički gledano, američka, britanska i cijeli niz ekonomija je izašao ili u ovom trenutku izlazi iz recesije. Sve to lijepo zvuči, sasvim u skladu s najavama koje su davali dežurni optimisti na početku krize, ali to ono što se zove “obična raja” nekako nije uspjela osjetiti, pa sada diljem Evrope imamo štrajkove i ulične proteste.

A takvih stvari bi, ekonomisti upozoravaju, trebalo biti još više, jer bi taj veliki “oporavak” – ako je ikada i postojao – trebao biti zamrznut poput prerano  sazrijelih pupoljaka, odnosno globalna recesija bi na svojim grafikonskim pokazateljima umjesto popularnog slova “U” imala omraženo slovo “W”. Stvar je u tome da su mnoge vlade, nastojeći spriječiti bankovni kolaps, potrošile sve što se moglo potrošiti, odnosno da više nema novca pa slijedi masovno “stezanje remena” koje bi, prema nekim najavama, moglo potrajati ne par godina, nego i par desetljeća.

U međuvremenu će, pak, kao glavni krivac za postojeće stanje služiti i dobra stara klima. Tako se neočekivano loši rezultati na burzama i sve lošiji indeksi povjerenja u vodećim zapadnim ekonomijama pripisuju neočekivano hladnom vremenu koje je potencijalne konzumente zadržalo kod kuće.

Ako se ovakve “zimske radosti” nastave, nije teško zamisliti da će za nekih 10-20 godina na globalno zatopljenje kao na jedinu nadu za spas čovječanstva od gladi i siromaštva.

Britanski premijer zlostavlja svoje osoblje?

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Gordon+Brown&iid=8031156″ src=”c/4/7/3/Gordon_Brown_Sets_70bd.jpg?adImageId=10610752&imageId=8031156″ width=”234″ height=”156″ /]

Britanskim laburistima su posljednjih tjedana počele pristizati dobre vijesti. Ankete su pokazale kako je prednost opozicijskih konzervativaca srezana napola, odnosno da se čini izglednim kako David Cameron i njegova stranka na proljetnim izborima neće osvojiti većinu u Donjem domu. Mnogi komentatori čak govore da je riječ o najneizvjesnijim izborima od 1992. godine, odnosno da se može ponoviti tadašnje “čudo” kada je unaprijed otpisani John Major uspio iz ralja sigurnog poraza iščupati pobjedu, a zajedno s njom još jedan mandat.

Međutim, baš kada se činilo da su stvari krenule u za po laburiste dobrom smjeru, izbila je afera koja bi teško pogodila njihovog “čudotvoračkog” vođu, premijera Gordona Browna. Naime, novinar Andrew Rawnsley će 1. ožujka objaviti knjigu The End of the Party, a čiji su “pikantni” detalji “procurili” do britanskih listova. Među njima se ističe tvrdnja kako Brown ima tako divlji temperament da je u nekoliko navrata, nezadovoljan njihovim radom, fizički napao svoje najbliže suradnike.

Brownovi spin-doktori su, naravno, to odmah napali kao jeftino politikanstvo i rekla-kazala, a navode knjige je osporio i ministar gospodarstva Lord Mandelson, inače Brownov glavni stranački suparnik. Međutim, izraz “gdje ima dima ima i vatre” je potvrdio navod Christine Pratt, voditeljice udruge za spriječavanje zlostavljanja na radnom mjestu, da su u nekoliko navrata njen telefonski broj zvali najbliži Brownovi suradnici i pitali za savjete kako da se nose sve žešćim izljevima bijesa od strane svog šefa.

Pratt je izjavu dala i nedugo nakon novinskih izvještaja o tome da je Sir Gus O’Donnell, tajnik premijerovog kabineta, razgovarao s Brownom na temu njegovog “neprimjerenog” ponašanja.

U svakom slučaju, ova afera predstavlja obrat koji će izbore – jedne od najzanimljivijih u britanskoj povijesti – učiniti još zanimljivijima.

Soros zabrinut za euro

U dobra stara hladnoratovska vremena se govorilo da kada netko u Kremlju kihne, washingtonski kremljolozi dobiju upalu pluća. Danas bi se nešto slično moglo reći za Georgea Sorosa i njegove javne procjene o budućnosti nekih valuta. Svaki put kad mađarsko-američki milijarder ustanovi da s nekom od valuta nije u redu, svaki valutni špekulant bi trebao umirati od straha.

Ono što je Soros rekao za euro u komentaru za Financial Times, međutim, nije rekao ništa naročito originalno. Uglavnom se sve svodi na to da je grčka dužnička kriza jasno pokazala ogromne nedostatke cijelog koncepta na kome se temelji euro, tj. da je monetarna unija država-članica EU nije komplementarna s političkom, odnosno da pojedinačne vlade previše ljubomorno čuvaju svoj suverenitet, a  što blokira zajedničko djelovanje u teškim situacijama. Soros je uvjeren da je EU u stanju spasiti Grčku koju nova socijalistička vlada Georgea Papandreoua dovodi u red, ali da ostatku PIIGS-a (Portugal, Španjolska, Irska i Italija) pomoći u ovom trenutku nema.

EU bi uistinu mogla na kraju balade dati nekakvu financijsku injekciju Grčkoj, ali je razlog za to i u najavama grčkog premijera – koji sve manje krije svoju “ljubav” prema škrtoj njemačkoj kolegici Merkel – da je njegova vlada spremna kao alternativu razmotriti i financijsku pomoć Rusije i Kine sa svim političkim i drugim implikacijama koje to sa sobom nosi.

Oskarovci – najgori i još gori

Jedan od zanimljivih trendova koji se mogu zapaziti u posljednje vrijeme jest poplava svakojakih Top 10, Top 20, Top 50, Top 100 i sličnih top-lista. One, zahvaljujući Facebooku i Twitteru, često služe kao materijal za članke novinarima hrvatskih internetskih portala u trenutku kada im ponestane inspiracije. Kada su u pitanju blogovi, takva praksa ima određeno opravdanje ako je praćena nekakvim komentarom.

Autor ovih redova je tako vidio izbor od 10 najgorih dobitnika Oscara na blogu Screen Junkies. U njemu se može zapaziti podjela na dvije kategorije. U jednoj su filmovi čiji je glavni “grijeh” u tome da su oteli zlatni kipić ostvarenju koje je to po svim kriterijima više zaslužilo (klasičan primjer je Kako je bila zelena moja dolina vs. Građanin Kane). U drugoj kategoriji su filmovi koji predstavljaju celuloidno gnojivo koje ne zaslužuje dvije nacrtane ovce na zidu, a kamoli nekakvu nagradu. Na temelju svega se može zaključiti kako je u tzv. Starom Hollywoodu dominirala prva, a u današnjem Hollywoodu dominira druga kategorija oskarovskih “ćoraka”.

Eva Braun – siva eminencija Trećeg Reicha

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Eva+Braun&iid=2394493″ src=”9/1/c/b/Adolf_And_Eva_a8bd.jpg?adImageId=10525219&imageId=2394493″ width=”234″ height=”175″ /]

Izraz “povijesni revizionizam” je izraz koji se na ovim prostorima obično vezuje za zbivanja 1941-45. godine, odnosno tumačenja čiji je cilj ustanoviti službenu “istinu” o tome tko je bio “good guy” a tko “bad guy”. U tome se ovi prostori bitno ne razlikuju od ostatka svijeta, gdje su predmet povijesnog revizionizma najčešće likovi i događaji drugog svjetskog rata. Ono u čemu se ovi prostori razlikuju od ostatka svijeta – ili barem vodećih zapadnih država – jest da je povijesni revizionizam dobio pežorativno značenje, odnosno da se “nova” i “alternativna” tumačenja povijesti smatraju domenom ekstremne desnice i svakojakih luckastih ekscentrika, a ne temeljem za povijesne udžbenike.

Usprkos tome, povijesni revizionizam svako malo podiže prašinu u akademskim krugovima, a čini se da nema lika i događaja iz razdoblja 1939 – 1945. godine koji nije postao predmetom barem jedne revizionističke knjige. Najnoviji primjer je ličnost koja u popularnoj kulturi najviše odgovara arhetipu tragično-romantične protagonistice – Eva Braun. Nju se u pravilu prikazivalo kao blesavu, plitku i gotovo retardiranu ženu koja je iz nekih misterioznih razloga završila kao ljubavnica, a potom i žrtva najvećeg monstruma u povijesti. U mnogo čemu je Eva Braun služila kao simbol za samu njemačku naciju, koja se posljednjih sedam desetljeća uporno nastoji oprati od bilo kakve asocijacije s njenim “najvećim sinom” i svime onime što je on predstavljao.

Stoga i ne čudi što je u Njemačkoj velike polemike i kritike izazvala Eva Braun: Ein Leben, knjiga Heike Görtemaker koja nastoji razbiti mit o praznoglavoj Evi Braun koja nije imala pojma što se događa oko nje. U toj knjizi se, na temelju prilično oskudnih izvora, nastoji pokazati kako je Eva Braun zapravo imala daleko veći utjeaj na Führera nego što se misli, odnosno da je bila dobro upoznata s mnogim detaljima vođenja rata, pa čak i Holokausta. Görtemaker tako navodi da joj je Hitler namijenio čak nešto nalik na javnu dužnost u Linzu iza rata, kada je taj grad trebao postati kulturnom prijestolnicom Tisućugodišnjeg Reicha.

Međutim, teško je očekivati da će Görtemakerina revizionistička verzija izazvati simpatije. Njemački mediji je razapinju zbog nedostatka izvora i neautentičnosti. Ostatak svijeta će viziju Eve Braun kao sive eminencije Trećeg Reicha i moćne žene odbaciti manje iz nekih političkih razloga, a više zbog toga što je prilično teško razbiti desetljećima stvorene stereotipe. Nakon bezbrojnih knjiga, stripova, TV-serija i filmova (uključujući YouTube-varijacijama ovjekovječeni Der Untergang) jednostavno je nemoguće legendu i mit zamijeniti s nečim malo prozaičnijim, pa makar to bilo temeljeno i na povijesnim činjenicama. To, uostalom, pokazuju i iskustva s ovih prostora.

Mrakom ugašeno “Svjetlo”

Iako je autor ovih redova trenutnom predsjedniku dao svoj glas, ne može se oteti dojmu da će njegov mandat biti jedno veliko razočaranje. Ivo Josipović se već prvi dan svog boravka na Pantovčaku potrudio pojačati taj dojam, prije svega svojim postupcima u onome što se naziva “slučaj Mrak”.

Na temelju onoga što se moglo saznati u medijima, Josipović je za vrijeme kampanje bio upoznat s time da Rakar ima fiskalne probleme. Usprkos toga, zadržao ga je u kampanji i (prilično dobro) koristio njegove usluge, a da bi mu potom ponudio mjesto predsjedničkog savjetnika.

Dakle, našem predsjedniku tada nisu smetali nečiji problemi s dugovanjem novca državi ili nešto što neki zapjenjeni komentatori nazivaju nedostatkom stručnih kvalifikacija. Problem je nastao tek kada je to netko “provalio” u javnost, odnosno od svega napravio skandal.

Tek tada se “Svjetlo” sjetilo ugasiti “Mrak”, odnosno glumiti nekakvog borca za poštenje i kadrovsku politiku temeljenu na stručnosti. Kako kod bilo, Josipović je u cijeloj priči ispao loše:

1) prvo zato što je bio svjestan da ima problema s jednim članom svog tima, ali o tome nije htio upoznati javnost žrtvujući svoju transparentnost, poštenje, “Pravdu”  i druge parole jeftinim dnevnopolitičkim kalkulacijama;

2) jednom kada je afera izbila, nije htio stati iza svog čovjeka u nevolji i tako pokazati nekakav čvrsti karakter, nego ga se riješio poput stare krpe, pokazavši tako svojim nedostatkom kralježnice da neki komentatori koji su ga nazvali lignjom i nisu bili pretjerano maštoviti.

Ono što priču čini još žalosnijom, jest osjećaj “deja vu” koji će obuzeti svakoga tko se sjeti kraja 2003. godine i situacije koju je Ivo Sanader imao sa svojim tjelohraniteljom Stipom Ćaćijom prije samog dolaska na vlast. Ta je afera izgledala kao sitnica, ali je predstavljala više nego jasan pokazatelj kako će cijela stvar završiti.

Ustavi za jednokratnu upotrebu

Na ovom blogu se vrlo malo piše o promjenama hrvatskog Ustava. Autor ovih redova nije zbog toga previše sretan, ali se tješi time da hrvatski mediji o tome pišu još manje. Manje čak i o krizi u Grčkoj, a to mnogo govori o brizi hrvatske sedme sile za ono što se nekada zvalo “svjetovnom biblijom”.

Razlog je djelomično i u tome što se cijeli proces odvija iza čvrsto zatvorenih vrata, odnosno da u njemu dominiraju dvije stranke čiji je zajednički interes da se o tim temama u javnosti govori što je moguće manje. Drugi je razlog taj što je proces motiviran isključivo dnevnom politikom – ulazak u EU, odnosno “prilagodba” hrvatskog prava, uključujući ustavno, tom projektu je samo odlična prilika da se na brzinu napravi nešto za što se u normalnim okolnostima nema volje ili snage.

Ne iznenađuje, stoga, što je na ustavnin pregovorima pitanje aktivnog biračkog prava, odnosno nastojanje SDP-a da – koristeći svoje aritmetičko-sjedačke argumente u obliku kvalificirane većine nužne za promjenu Ustava – isposluje maksimalne postupke od HDZ-a kako bi omogućio hrvatski ulazak u EU bez suvišnih kako i zašto. SDP-u je stalo da na taj način umanji automatsku prednost koju, zahvaljujući rezervnoj armiji BiH-glasača, HDZ ima na svakim izborima, a koja je postala glavni izgovor za po mnoge šokantni poraz Milanovićeve stranke u studenome 2007. godine. HDZ se, naravno, ne želi odreći svog ključnog izbornog aduta, pa je će nastojati maksimalno razvući proces te iscrpiti svoje protivnike, natjeravši ih da, kao u dobra stara vremena račanovske “konstruktivne opozicije”, prihvate nekakav “truli” kompromis.

On bi se najvjerojatnije sastojao u tome HDZ uspije u većoj ili manjoj mjeri sačuvati svoje “narodno blago” (u po HDZ najgorem slučaju svedeno na jednog ili dva zastupnika), dok bi u zamjenu SDP dobio dugo zuđeno dvostruko pravo glasa za etničke manjine čiji se predstavnici – koji po defaultu više naginju nekakvoj lijevoj “građanskoj” nego desnoj “nacionalnoj” opciji – više ne bi morali misliti žele li glasati po etničkom ili po ideološkom kriteriju.

Dakle, cijela priča o promjenama najvažnijeg dokumenta u Hrvatskoj bi se svela na “preslagivanje” manje od deset saborskih mandata, odnosno dovođenje slabije od dvije vodeće stranke u nešto povoljniji položaj. Prije nekoliko mjeseci se nešto govorkalo o tome da bi na dnevni red trebalo doći i redefiniranje uloge predsjednika, odnosno pretvaranje Hrvatske u “čistu parlamentarnu” republiku s državnim poglavrom sa ceremonijalnim ovlastima i biranog od Sabora. Tu ideju danas guraju Friščić, nešto ranije ju je gurao Šeks, a još ranije i Milanović. Potonji sada – kada je na Pantovčak došla njegova omiljena lignja – o tome više ne želi govoriti.

A, zapravo, tako prozaični rezultat ustavne rasprave ne bi trebao nikoga iznenaditi. Kada je ustavnim promjenama ukidan polu-predsjednički sistem, povod nisu bili nikakvi ideali parlamentarne demokracije nego po aktere tadašnje političke scene nimalo sretna kohabitacija Stipe Mesića i Ivice Račana. Kada je Županijski dom otišao u ropotarnicu povijesti, razlozi nisu bili ni u rezanju troškova ni u suvišnosti tog tijela koliko u procjeni da bi se “šestorka” ili Račanova koalicija prije raspala nego dogovorila o zajedničkim kandidatima za izbore 2001. godine.

A upravo je ukidanje Županijskog doma s današnjeg stajališta velika pogreška, s obzirom da bi njegovim ostankom uz određene reforme mogao na elegantan način biti riješen problem dijaspore i etničkih manjina. Da je Sabor ostao podijeljen na gornji i donji dom, dijaspora i manjinci bi imali svoje predstavnike u hrvatskom zakonodavnom tijelu, ali ne bi bili u stanju formirati, odnosno ucjenjivati vlade i tako, kao što je danas slučaj, kompromitirati načelo “jedan čovjek, jedan glas”.

Ta je prilika, kao i mnoge početkom 2000-ih, propuštena. Slično će biti i s najnovijim ustavnim promjenama, koji, s druge strane, ne mogu biti drukčiji uz politički establishment kojim caruju korupcija, nesposobnost i kratkovidnost.

I attention whores imaju ljudska prava

Teška su vremena pogodila i HRT gdje će – čak i prije Armagedona koji se nazire s dolaskom upravljačke garniture – po svemu sudeći doći do masovnih otpuštanja. Neki malo previše revnosni čuvari Katedrale duha su, s druge strane, s cijelim procesom krenuli već sada, a prva žrtva je Ida Prester, 30-godišnja voditeljica emisije “Hrvatska uživo”.

Iako je teško zamisliti da će odlazak Presterove s ekrana HRT-a predstavljati veliku tragediju, takvom će je nastojati predstaviti hrvatski medijski establishment i to zbog razloga kojeg je vodstvo nacionalne kuće navelo kao razlog za ono što se eufemistički naziva “prekidom suradnje”. Presterovoj je, naime, zamjereno što je sudjelovala na video-chatu portala net.hr gdje je na, najblaže rečeno, nekonvencionalan i preležeran javnosti iznosile najintimnije detalje vlastitog života. Oni su, pak, po mišljenju urednika Velimira Đuretića nespojivi s imidžom djelatnika Informativnog programa.

Naravno, sada će se dići kuka i motika na HRT kao ultra-konzervativnu utvrdu hrvatskog talibanstva na kojoj nema mjesta za “otkačene”, “oslobođene”, “liberalne” i “cool” tipove koji su se oslobodili svih predrasuda o seksu.

A, zapravo, Presterovu bi se trebalo braniti isključivo na temelju jedne banalne činjenice, odnosno odgovora na pitanje da li je taj video-chat i ono što je Presterova u njemu nadrobila imao ikakvog učinka na ono za što njen bankovni račun debljaju hrvatski porezni obveznici. Autor ovih redova, s obzirom da rijetko ili gotovo nikad ne gleda HRT, a još manje “Hrvatsku danas”, ne može o tome dati relevantno mišljenje. S druge strane, načelo prema kojem je svatko nedužan dok se ne dokaže suprotno, ali i iskustva s HRT-ovim programom mi sugeriraju da će po kvalitetu ili gledanost  “Hrvatske danas” biti posve svejedno da li voditeljski posao obavlja Ida Prester, Cicciolina ili domaća koza, odnosno da je uprava HRT-a u ovom konkretnom slučaju u krivu.

Oni malo zlobniji bi rekli da je Prester u cijeloj priči samo dobila ono što je zaslužila, odnosno da joj nije bilo dosta to što nastupa na HRT-u nego – kao najgora attention whore – još mora podgrijavati sarmu nekakvim kvazi-provokativnim i nazoviskandaloznim verbalnim proljevima. Međutim, čak i takve attention whores imaju nešto što se naziva sloboda izražavanja i dok god korištenje takvog prava sa sobom ne dovlači govor mržnje ili nešto slično, onda u pitanju nije nikakav “verbalni delikt”. Njenim skidanjem s programa, HRT-ovi dušobriznici su Presterovoj donijeli upravo onakav “skandalozni” publicitet za kojim je žudila, a koji – svim svojim nastojanjima usprkos – nije bila u stanju postići.

Još jedan demokratski senator digao ruke

Američki predsjednik Barack Obama je nedavno u jednom TV-intervjuu rekao kako mu je “važnije napraviti što treba i biti predsjednik jedan mandat nego ne uraditi ono što treba i ostati u Bijeloj kući drugi mandat”. To su neki od američkih komentatora shvatili kao znak da je trenutni stanar Bijele kuće i “vođa slobodnog svijeta” ipak svjestan da danas njegove “akcije” na političkoj burzi imaju brojke više nalik na one Jimmy Cartera krajem 1970-ih nego one koje su uživali Reagan 1980-ih i Clinton 1990-ih.

Ono što, čini se, brine njegove stranačke drugove jest to da Obamu sve to – pa i donedavno nezamislivi izlazak iz Bijele kuće početkom 2013. godine – uopće nije važan, odnosno da Obama nastoji uporno gurati svoju politiku bez obzira na to što se protiv njega okrenuo narod. Obamu, čini se, još manje boli briga što će račun za nezadovoljstvo njegovom politikom biti ispostavljen demokratskim kongresnicima i senatorima, odnono da je Obama danas za njih isto ono što je Bush bio republikance 2006. i 2008. godine – politički otrov.

Jedan od demokrata koji je svjestan toga je i Evan Bayh, popularni senator iz Indiane koji je posljednjih nekoliko mjeseci kao predstavnik umjerene frakcije pokušavao progurati neke od Obaminih reformi, ali u tome nije imao uspjeha zbog dominacije Obaminih ljevičara u stranci. Bayh, koji uživa popularnost, izjavio je da će se povući iz Senata, odnosno neće natjecati na izborima 2010. godine, a kao glavni razlog je naveo “nedostatak dvostranačja”, odnosno nespremnost obje stranke na kompromis.

Iako se Indiana smatra “crvenom”, tj. republikancima sklonoj državom, Bayh je u anketama uživao 20 posto prednosti nad republikanskim kandidatima. Njegov potez će republikancima sada donijeti više nego izgledne šanse da preuzmu to mjesto u Senatu. Time se broj na sljedećim izborima ranjivih senatskih mjesta koji drže demokrati popeo na 10. Ukoliko republikanci osvoje svih deset i obrane svoje, na putu su da preuzmu većinu u Senatu, a što se samo prije nekoliko mjeseci činilo znanstvenom fantastikom.

BBC preko “Doctor Whoa” htio srušiti Margaret Thatcher?

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Margaret+Thatcher&iid=2976259″ src=”2/8/b/7/Margaret_Thatcher_470e.jpg?adImageId=10290041&imageId=2976259″ width=”234″ height=”156″ /]

Margaret Thatcher se može pohvaliti titulom jednog najvećih državanika 20. stoljeća, ali će je povijest pamtiti i kao gotovo nepresušan izvor inspiracije brojnih glazbenika, filmaša i drugih umjetnika, koji su neka od najboljih i najutjecajnijih djela stvorili nastojeći izraziti nezadovoljstvo njenom politikom. U svemu tome je najzanimljivije da su neki to činili i s novcem koje je dotična prikupljala od poreznih obveznika. Ili se barem takav dojam može steći nakon priznanja nekih od autora kultne BBC-jeve SF-serije Doctor Who.

Sebastian McCoy, tumač Doktorove uloge, te Alex Cartmel, glavni scenarist, su izjavili kako su epizode te serije emitirane 1988/89. bile napisane s namjerom da kritiziraju Margaret Thatcher, odnosno da s nizom “implicitnih” poruka potaknu britanski narod na “Tardis revoluciju” kojom će premijerka biti izbačena iz Downing Streeta. U tu je svrhu napravljen zaplet na koloniji Terra Alpha kojom tiranski vlada vanzemaljka po imenu Helen A (koju je tumačila Sheila Hancock) i eksploatira robove u rudnicima. Njen kraj su predstavljala pobuna robova, za koju su autori kasnije rekli da je inspirirana velikim rudarskim štrajkom sredinom 1980-ih. U jednoj od epizoda je, pak, Doktorov lik izgovorio propovijed protiv nuklearnog oružja temeljenu na propagandnim materijalima CND, pacifističke organizacije koja je bila među najžešćim protivnicima Margaret Thatcher. Još je eksplicitniji bio pod BBC-ovom licencom izdan dječji roman o Doctor Whou pod nazivom Turlough and Earthlink Dilemma, u kojemu je glavni negativac bio diktator po imenu Rehctat – što je bilo lako prepoznati kao ime “Thatcher” napisano obrnuto.

Ova priznanja – uključujući i Cartmelovo da se “nadao kako će srušiti vlast” – daju za pravo Thatcheričinom doglavniku i vodećem konzervativnom političaru Normanu Tebbitu koji je BBC još 1980-ih optužio da predstavlja leglo “marksističke mafije”. Cartmelov scenaristički tim su, pak, činili “bijesni mladi ljudi” koji su bili rodbinski ili poslovno povezani s vodećim ličnostima britanske radikalne ljevice, uključujući marksističke filozofe ili socijalno orijentirane filmaše kao što je Ken Loach.

Njihovi napori, međutim, nisu urodili plodom. Do “Tardis revolucije” nije došlo, te je “Doctor Who” skinut s programa 1989. godine zbog slabe gledanosti.

S druge strane, sumnjam da je slaba gledanost glavni razlog zbog koga na HRT-u nikada nećemo vidjeti TV-serije gdje je glavni demonski negativac žena po imenu Rosok. Isto kao što je donedavno bilo iluzorno očekivati HRT-ove serije gdje bi oličenje zla bio bahati kradljivac vremenskih linija po imenu Redanas.