RECENZIJA: RED 2 (2013)

RED 2
uloge: Bruce Willis, John Malkovich, Mary-Louise Parker, Catherine Zeta-Jones, Byung-hun Lee, Anthony Hopkins, Helen Mirren
scenarij: Jon Hoeber & Eric Hoeber
režija: Dean Parisot
proizvodnja: DC Comics/Summit Entertainment, SAD, 2013.
trajanje: 116'

Osvajanje “Oscara” se često zna pretvoriti u prokletstvo. Mnogi glumci, a posebno glumice, su imali prilike vidjeti kako im karijera propada nakon što su se uspjeli okititi zlatnim kipićem.  Takvo prokletstvo, pak, daleko češće na svojoj koži znaju osjetiti gledatelji, suočeni s ostvarenjima u kojima nastupaju “oskarovci” uvjereni kako im je reputacija odavno osigurana, pa sljedeće projekte ležerno biraju motivirani prije svega debljinom honorara i zabavljanjem na setu, a za kvalitetu ih boli neka stvar. Rijetko što ilustrira taj fenomen kao “RED 2”, akcijska komedija čiji trailer s ponosom reklamira činjenicu da u njemu nastupaju glumci koji su osvojili ili bili nominirani za “Oscare”, “Emmyje”, “Tonyje” i druge prestižne nagrade.

“RED 2” predstavlja nastavak filma “RED”, adaptacije stripa o umirovljenim obavještajnim “likvidatorima” u kome je glavnu ulogu tumačio Bruce Willis i koji je, usprkos ne pretjerano produhovljenog scenarija doživio priličan uspjeh. To je, dakako, Hollywoodu bilo dovoljno da pokuša ponovno izmusti istu kravu kroz nastavak kome bi glavna atrakcija trebala biti glumačka postava. Willis ponavlja svoju ulogu Franka Mosesa, umirovljenog CIA-inog ubojice koji sada, pak, živi mirnim životom sa djevojkom Sarah Ross (Parker). Takvo stanje se mijenja kada ga sretne njegov paranoični bivši kolega Marvin (Malkovich) i priopći da je ponovno postao meta obavještajnih službi koje ga žele ukloniti. Ispostavi se kako je razlog u tome što je Frank za vrijeme hladnog rata obavio operaciju postavljanja nuklearne bombe u središte Moskve; uređaj koji je desetljećima bio zaboravljen odjednom postaje predmetom zanimanja raznih “igrača” pa ga Frank zajedno sa svojim prijateljima mora pronaći, spriječiti nuklearnu apokalipsu i, ako je nekako moguće, izbjeći armije vrhunskih ubojica angažiranih da ga permanentno ušutkaju.

Gledatelji koji su vidjeli “RED” u nastavku uglavnom neće vidjeti ništa naročito novo, a ono što se pokuša prodati kao novo će biti ustajalo i potrošeno. To se prije svega odnosi na kvalitetu humora koja odaje priličan nedostatak inspiracije scenarističkog tima Jona i Ericha Hoebera (kojima se pripisuje prošlogodišnji komercijalni promašaj “Battleship”). Najatraktivniji, odnosno nasmješniji sadržaji – bez obzira bila riječ o gegovima ili replikama protagonista – su, dakako, potrošeni u traileru. Ono što je ostalo jesu “bradati” vicevi i scene koje se doimaju “posuđenim” iz mnogo ambicioznijih i kvalitetnijih filmova. Nedostatak humora “RED 2” pokušava nadoknaditi akcijom, koja se svodi na kao lopatom nabacane scene jurnjava, pucnjava i tučnjava. Iako u njima sve pršto od eksplozijama, tisućama ispaljenih metaka i desecima poginulih negativaca, one na kraju izgledaju jeftino. Isto se može reći i za ugledne glumačke veličine potrošene u maksimalno klišejiziranim ulogama; Anthony Hopkins čak i nije previše uvjerljiv kao poludjeli znanstvenik, a Catherine Zeta-Jones služi tek kao kratkotrajni ukras. Ako nešto spašava dojam, onda je to Helen Mirren koja se očito dobro zabavlja ponavljajući za njenu karijeru prilično atipičnu ulogu profesionalne atentatorice, a jedan od rijetkih svijetlih scenarističkih trenutaka jest i scena u kojoj je prisiljena glumiti englesku kraljicu. Mirren se, na žalost, u “RED 2” pojavljuje prekasno da bi značajno popravila dojam. Za razliku od “Plaćenika”, franšize koja je slični koncept bolje koristi kroz svjesnu samoparodiju, “RED”, čiji se stripovski predložak ne može mjeriti s filmskim ikonama 1980-ih, je daleko brže potrošio svoje kreativne resurse i smisao postojanja. Dijelu publike, pogotovo one starije, će možda biti utješno vidjeti kako “starci” još uvijek znaju “dobro prašiti”, kao i pretpostaviti da su se dobro zabavili prilikom snimanja. Na žalost, zabave za one koji sjede pred ekranom ima daleko manje.

OCJENA: 3/10

RECENZIJA: Wolverine (2013)

Hugh Jackman
Hugh Jackman (izvor: Gage Skidmore)
WOLVERINE
(THE WOLVERINE)
uloge: Hugh Jackman, Hiroyuki Sanada, Tao Okamoto, Rila Fukushima, Famke Janssen, Will Yun Lee, Svetlana Hodčenkova
scenarij: Mark Bomback & Scott Frank
režija: James Mangold
proizvodnja: Marvel Entertainment/20th Century Fox, SAD, 2013.
trajanje: 126 '

U Hollywoodu su ovo ljeto nazvali “teškim”. S razlogom, s obzirom da  je svakog tjedna po jedna velika ljetna uzdanica završila kao komercijalni podbačaj. Toj sudbini, po svemu sudeći, nije uspio izbjeći ni “Wolverine”, ostvarenje koje pripada medijskoj franšizi koja se donedavno činila cijepljena na ovu najnoviju hollywoodsku bolest.

Naslovni junak filma, koga tumači Hugh Jackman, je najpopularniji od superherojskim moćima obdarenih mutanata koji predstavljaju protagoniste Marvelove strip-serije “X-Men”. Dotična je serija od 2000. godine do danas pojavila u šest međusobno povezanih filmskih inkarnacija – kao “redovna” saga, kao prednastavak posvećen nastanku X-Mena, i kao dva filma posvećena isključivo Wolverineu, uključujući ovaj. Prethodni film – “X-Men početak: Wolverine” iz 2009. godine je popljuvan od strane kritike, ali je zato svejedno Marvel Comicsu i studiju 20th Century Fox donio gomilu novaca, učinivši novi nastavak neizbježnim.

Wolverine na početku filma  živi kao samotnjak u kanadskoj divljini, mučen traumama iz prošlosti kojih se, s obzirom da ga mutacija učinila besmrtnim, poprilično nakupilo. Odatle dolazi u Japan kako bi se oprostio od starog prijatelja, megatajkuna Yashide (Yamanouchi) koji se nalazi na samrti. Starac mu pred smrt ponudi da od njega preuzme besmrtnost u zamjenu za mirni i normalni život smrtnika, ali umire prije nego što Wolverine uspije razmotriti ponudu. To izazove krvavu borbu za nasljedstvo u kojoj Wolverine od yakuza i nindži mora braniti Yashidinu unuku Mariko (Okamoto), a istovremeno shvaća da mu se nešto dogodilo i da više nije tako neranjiv i snažan kao ranije.

Novom”Wolverineu” se dogodila suprotna stvar od njegovog prethodnika – podbacio je na blagajnama, ali su zato kritike bile prilično blagonaklone. To se može objasniti time da je u pitanju jedan od manje tipičnih filmova o superherojima; u njemu gotovo da nema CGI-ja, pa ni za takvu vrst filma obvezne apokaliptičke destrukcije na samoj završnici. Naprotiv, takav događaj sadrži scena na samom početku,  gdje je prikazan implicitno, odnosno kao mračno ali dobro poznato poglavlje povijesti. Nakon izuzetno efektne početne scene slijedi sadržaj koji će na prvi pogled biti primjereniji komornoj drami nego akcijskom spektaklu. Samim time što izgleda drukčije, a najvećim dijelom i jest drukčiji, “Wolverine” donoši dragocjeni dašak originalnosti, resursa koji se u posljednje vrijeme doima nedostižnim za Hollywood.

James Mangold, kome je povjerena režija, nije među najboljima, ali je među svestranijim filmašima u današnjem Hollywoodu, čiji opus sadrži žanrovski prilično različite filmove od biografske drame “Hoda po rubu” do akcijskog vesterna “U 3:10 za Yumu”. Njegova vještina se ovdje ogleda u spretnom korištenju japanskih lokacija – raskošnih budističkih hramova, salona za “pachinko” i “shinkasen” vlakova, ali i scenama koje odaju počast japanskim i Japanom inspiriranim filmskim klasicima, od Kurosawinog “Krvavog prijestolja” do Scottovog “Blade Runnera”. Jackman, koji ulogu besmrtnog mutanta sada ima u malom prstu, bez velikih problema nosi film na svojim plećima. U tome veliku pomoć ima i od svjetskoj publici nepoznate, ali prilično raspoložene glumačke ekipe. Manekenka Tao Okamoto se vrlo dobro nosi sa nezahvalnom ulogom aristokratske “dame u nevolji”, a i egzotična Rila Fukushima je upečatljiva kao njena “pankerska” polusestra.

Na žalost, nakon dvije trećine, kada se mora približiti svom kraju, “Wolverine” gubi svoju originalnost i njegovi nedostaci postaju više nego očiti. To uključuje preveliki broj negativaca, neuvjerljivi lik superzlikovke Viper koji tumači ruska glumica Svetlana Hodčenkova, kao i “iznenadni” završni obrat koji je mogao predvidjeti svaki malo iskusniji gledatelj. Usprkos toga, ovaj atipični ljetni blockbuster ostavlja dobar dojam, ali i opravdanu bojazan da gledatelji s nastavkom neće biti iste sreće.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 7. kolovoza 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Pet stadija pred referendum

Referenduma o ustavnoj definiciji braka u Hrvatskoj će ipak biti. To je činjenica s kojom se polako, ali sigurno, mire i njegovi najfanatičniji protivnici. To se sve može vidjeti kroz javne reakcije hrvatskog kulturno-političkog establishmenta koje u posljednjih šest mjeseci pružaju  gotovo školski primjer Kübler-Rossovog modela pet stadija žalovanja.

Prvo se cijela stvar poricala. Tvrdilo se da se u današnjoj, modernoj, demokratskoj, “cool” i sada već formalno europskoj Hrvatskoj jednostavno ne može skupiti dovoljan broj potpisa za jednu tako reakcionarnu inicijativu.

Kada se ispostavilo da nije tako, počelo se bjesniti zbog toga što se uopće došlo do takve situacije. Pri tome se kao dežurni krivac navodi HDZ-ovski “krtičarski” kadar u Ustavnom sudu i relevantnim institucijama, koji je sve to mogao, ali, eto, nije htio zaustaviti. Samo mali broj komentatora će se usuditi uprijeti prstom na  Milanovićevu katastrofalno kraktovidnu i aljkavu pregovaračku strategiju prilikom donošenja ustavnih promjena 2010. godine.

Sada se, po svemu sudeći, došlo negdje između drugog i trećeg stadija, odnosno ušlo se u fazu cjenkanja. Tako bi se najbolje mogao protumačiti probni balon o tome da će “redovne” ustavne promjene, koje po etabliranoj proceduri pokušati progurati SDP u sklopu post-perkovićevskog paketa, uključivati povratak na referendumska rješenja prije 2010. godine, odnosno stroge kriterije kojima se praktički zatvara pipa kroz koju je procurila sporna inicijativa. S obzirom na postojeći broj raspoloživih ruku u Saboru te se promjene neće moći provesti bez ozbiljne  trgovine koja uključuju i neke, uvjetno rečeno, “problematične” igrače kao što je HDSSB. A i pitanje je hoće li cjenjkanje u konkretnom slučaju uspjeti zaustaviti Milanovićev Titanic prije sudara sa referendumskim ledenjakom.

Nije potrebno raspolagati nekim naročitim proročkim sposobnostima da se ustanovi kako će vrlo uskoro na vidjelo izaći i četvrti stadij, odnosno depresija. Mada će bez svake sumnjih biti onih hrabrih i dosljednjih ljudi, koji će pozivati i izlaziti na referendum kako bi se, makar simbolički, zaokružilo “ne”,  najveći dio protivnika referenduma će se, kao i mnogo puta u posljednjih dvadeset i nešto godina, okrenuti samosažaljenju. Mogu se očekivati mnogi gorki komentari na činjenicu da se netko rodio u zemlji u kojoj su turske sapunice veći hit od “Breaking Bada”,  Ceca i Thompson trešte iz zvučnika češće od Lady Gage, a na referendumima prolazi ono što u nekom “cool” progresivnom svijetu ne bi trebalo prolaziti. I bit će, dakako, onih koji će zaključiti kako borba protiv svega onog što se krije iza referenduma nema smisla, te da je nazadnu, zadrtu, “katotalibansku” i “Istočnu” Hrvatsku mnogo bolje ostaviti njenoj zasluženoj sudbini i pokušati sreću pronaći u nekim zapadnijim i “coolerskijim” zemljama gdje je trava mnogo zelenija.

Do petog stadija, prihvaćanja stvari onakvih kakvih jesu umjesto onakvih kakve bi trebali biti, se još nije stiglo, a na njega će se morati itekako čekati. A upravo je taj stadij najvažnije doseći. Hrvatska se ne može promijeniti ako se prethodno ne prihvati onakvom kakvom ona jest, te tako započne dugi, mučni, spori i rizični put njene transformacije u “cool” zemlju. Za takvu transformaciju je trebalo trošiti znoja, suza, pa i krvi, ali mnogi od njenih zagovornika, još uvijek uvjereni u hrvatski san o “liniji manjeg otpora” i dobrom djedici iz Bruxellesa koji će rješavati sve hrvatske probleme, za to još uvijek nisu bili spremni. Možda je upravo ovaj udarac potreban za otrežnjenje od tih potencijalno kobnih iluzija.

A prihvaćanje te nove, referendumske stvarnosti u sebi krije rješenje problema koje je ona sa sobom donijela. Referendum sam po sebi nije nikakvo zlo; on služi isključivo kao oruđe s kojim se mogu raditi loše, ali i dobre stvari. Ako se sada mogla izglasati jedna stvar, putem istog ovakvog referenduma će se u budućnosti moći izglasati i druga, te tako ispraviti pogreške. Hoće li to biti za nekoliko godina ili desetljeća ovisi prije svega o tome koliko je javnost spremna prihvatiti taj mali, jednostavni, ali dugoročno blagotvorni detalj.

RECENZIJA: Ljubav na francuski način (2013)

Français : Virginie Efira au festival de Deauville
Virginie Efira (izvor: Wikimedia Commons)
LJUBAV NA FRANCUSKI NAČIN 
(20 ANS D'ÉCART)
uloge: Virginie Efira, Pierre Niney, Charles Berling, Gilles Cohen
scenarij: Amro Hamzawi & David Moreau
režija: David Moreau
proizvodnja: Europacorp, Francuska, 2013.
trajanje: 93 '

Kada se prije nekih pola stoljeća u japanskim kinima pojavio “Dr No”, prvi film o Jamesu Bondu, gledatelje je na plakatima dočekao naslov “Ne želimo liječnika”. Te i druge anegdote služe kao utjeha kada se sretnemo s  prevoditeljskim “biserima” naših distributera poput francuske romantične komedije “20 ans d’écart”, čiji naslov doslovno znači “20 godina razlike”, ali koja se kod nas pojavila  pod naslovom “Ljubav na francuski način”.

Osim što se radnja (najvećim dijelom) odvija u Francuskoj postoji malo opravdanja za taj naslov. U pitanju je, zapravo, film koji bi se teško mogao nazvati francuskim u nekom dubljem smislu riječ. Naprotiv, u njemu se velikim dijelom govori engleski, a i osnovni koncept je fenomen čiji se nastanak vezuje s “Američkom pitom”. Lako je zamisliti da bi prije desetljeće-dva njegov sadržaj bio razapet kao skrnavljenje francuske kulturne baštine od strane dežurnih dušebrižnika koji su se pjenili zbog američkog kulturnog imperijalizma.

Protagonistica filma je, naime, “milf”, ili ono što se u predinternetska vremena asociralo s “dobrom juhom” i “starom kokom”. Alice Lantins (Efira) je privlačna 38-godišnjakinja čiji se život gotovo potpuno svodi na posao u redakciji pariškog modnog časopisa, a za muškarce nema previše vremena ni interesa. Prilikom jednog poslovnog leta se, pak, slučajno sretne s 19-godišnjim studentom arhitekture Balthazarom Apfelom (Niney), koji je prilično razočaran kada taj susret ne proizvede ništa više od prolaznog poznanstva. Situacija se, međutim, promijeni kada Alice shvati da uprava časopisa za mjesto novog urednika traži nekoga nekonvencionalnog i “otkačenog”. U nastojanju da se što brže otrese imidža dosadne i uštogljene radoholičarke, Alice dolazi na ideju da se transformira u “cougara”, odnosno stariju ženu koja bez ikakvog kompleksa lovi mlado muško “meso”. Balthazar bi joj, zahvaljujući sretnom stjecaju okolnosti, tome trebao savršeno poslužiti, te ga počinje vodati po modnim revijama i drugim “eventima” i kolegama prikazuje kao svoju “igračku”.

Režija ovog filma je povjerena Davidu Moreauu, francuskom filmašu najpoznatijem po efektnom hororu “Oni”, kao i ne baš najuspješnijem pokušaju da otpočne hollywoodsku karijeru remakeom hongkonškog horora “Oko”. Žanrovski zaokret prema romantičnoj komediji ovdje, pak, ne predstavlja problem. Iako se ne doima previše skupim, “Ljubav na francuski način” dobro izgleda, bilo da je riječ o banalnim francuskim lokacijama koje su učinjene šarmantnim kao na turističkoj razglednici, bilo da je riječ o protagonistima. Belgijska glumica i TV-voditeljica Virginie Efira se prilično dobro nosi sa svojom ulogom koja od nje zahtijeva da tumači dva različita lika; njen partner Pierre Niney ima nešto lakši posao, ali ga također dobro obavlja. Isto se može reći i za niz karakternih glumaca u efektnim epizodnim ulogama.

Sve to, međutim, ne može kompenzirati prilično slab scenarij Moreaua i Amra Hazrawija, koji se nije previše odlijepio od osnovne, ne baš originalne ideje. U njemu nema skoro ničega što se već nije vidjelo u drugim romantičnim komedijama (osim, možda, scena s malo eksplicitnijim krevetskim aktivnostima), a klišejima se priključuju neki detalji koji prije odaju nedostatak inspiracije autora nego neku naročitu originalnost. Tako je, na primjer, protagonistici kao oličenju feminističkih ideala o poslu prije obitelji uvaljena ne baš uvjerljiva kći, vjerojatno samo zato da bi ispunila kriterij iz prvog slova engleske skraćenice MILF. Isto je tako propuštena prilika da se kroz likove Balthazarovog oca i Aliceinog bivšeg muža komentira kako čak i “cool” moderni svijet bolje gleda muškarce nego žene koji traže desetljećima mlađe partnere. Nedostatak originalnosti se ipak najviše ogleda u saharinski predvidljivoj završnici, nakon koje se neproduhovljenim prevoditeljima naslova možda i ne bi trebalo previše zamjeriti.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 31. srpnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Kad demokracija postane naporna

Prošlo je šest mjeseci, ali kao da se dogodilo prije šest stoljeća. Toliko se toga u Hrvatskoj promijenilo kada su u pitanju referendumi i slični praznici demokracije.

Tada je neposredna demokracija bila ideal kome Hrvatska treba težiti, tražilo se da ih bude na svim razinama, od zakonodavaca  tražilo da da ublažavaju prestroge uvjete za njihovo održavanje. Kada bi propali, kao u slučaju dubrovačkog Srđa,  i to zbog banalne činjenice da se nije odazvao dovoljan birača, tada se to shvaćalo kao udaljavanje od modernih demokratskih standarda  i još jedna hrvatska sramota.

Sada se, pak, pjeva neka druga pjesma. Dolazi novi referendum koji će, po svemu sudeći, biti mnogo uspješniji. Samo što će ovaj put njegov uspjeh predstavljati još veću hrvatsku sramotu i još eklatantnije udaljavanje od modernih demokratskih standarda. Kao i daleko više hvatanja za glavu i prolijevanja žuči po internetskim kolumnama.

Bijes s kojim predstavnici lijeve, liberalne, “europske” ili, po Denisu Kuljišu, “Zapadne” Hrvatske reagiraju na novonastalu situaciju je sasvim razumljiv. Projekt trajnog odljepljivanja Hrvatske od primitivnog, konzervativnog Balkana je s novom referendumskom inicijativom doveden u pitanje, te stvorena dilema na koju postoje dva odgovora od nijedan nije ugodan.

S jedne strane se cijela stvar mogla ignorirati, što je uostalom i uobičajeni modus operandi hrvatskih vlada u ovakvim situacijama. Samo u ovom slučaju to dovodi do ustavne krize. A ustavne krize, ma koliko izgledale bezazlene i beznačajne na svojim počecima, imaju običaj, pogotovo ako potraju, eskalirati do nekih prilično neugodnih posljedica, daleko drastričnijih od toga neki u posljednje vrijeme prilično eksponirani saborski zastupnici SDP-a sada sliče na loše klonove Vladimira Šeksa. Iskustva nekih nama i ne baš tako dalekih država govore da ustavne krizu mogu rezultirati i s  tenkovskim granatama koji lete na zidove nacionalnog parlamenta.

S druge strane, ako se gorka pilula proguta, odnosno vladajuća stranka i liberalni dio hrvatske javnosti dozvoli svojim ideološkim suparnicima da trijumfiraju na referendumu, to sa sobom povlači posljedice daleko gore od toga osokoljeni konzervativci svoj trijumf ponove na parlamentarnim izborima. Naime, ako bi se referendumom u Hrvatskoj mogao trajno ili na duže vrijeme torpedirati bilo kakav pokušaj uvođenja istospolnih brakova, isti bi se presedan mogao koristiti i za neke druge, mnogo dalekosežnije i u političkom smislu rizičnije inicijative, i to u pravilu na štetu svega onoga što se u Hrvatskoj smatra “europskim”. Referendumi bi se, u slučaju da na vlast dođe netko tko je dovoljno beskrupulozan, mogli pretvoriti u oruđe s kojim bi se provodio radikalni “Glechschaltung” Hrvatske u kojoj ne bi nestale samo europske vrijednosti, nego i sama demokracija.

Na žalost, i bez obzira na sve rizike koje nosi, druga opcija se čini jedino ispravnom. Svi pokušaji da se nekako zaustavi ili “izdribla” referendum o ustavnoj definiciji braka su bili ne samo unaprijed osuđeni na propast, nego i dugoročno štetni po vladajuću stranku, ali i hrvatsko društvo u cjelini. Modernu demokraciju je nemoguće zamisliti bez poštovanja zakona, a poštovanja zakona nema bez poštovanja procedure. U slučaju referenduma ona je bila poštovana, bez obzira na to koliko se nekome nisu sviđali pokretači inicijative i njihovi motivi.

Ono što u ovom trenutku predstavlja možda najneugodniju posljedicu referendumskog spora jest to što je razotkrio licemjerje, odnosno nesposobnost velikog dijela hrvatske političke i (kvazi)intelektualne “elite” da se suoči sa neugodnom istinom. Referendumi su tako bili “cool” kada su se provodili u lokalnim zajednicama i kada se njima pokušale progurati ekološke i druge moderne, progresivne i “hip” inicijative. Referendumi više ne izgledaju tako “cool” kada se provode na nacionalnoj razini, kada iza njih stoji masovan pokret i kada se njima nastoji progurati konzervativna ideologija. A još manje su “cool” zato što se zbog njih više ne može ignorirati činjenica da najveći dio glasača Hrvatske čine oni koji su, što materijalno što svjetonazorski, daleko od nekakvih “europskih” ideala. I da će svatko tko Hrvatsku želi gurati u nekakvom progresivnom ili “europskom” smjeru u to morati ulagati daleko veći napor.

A upravo nesposobnost da se uloži napor, odnosno tragična sklonost da se uvijek ide linijom manjeg otpora je razlog zašto se vladajuća stranka našla u ovakvoj situaciji. Kada je trebalo osigurati  referendum za ulazak u EU, bilo je lakše i jeftinije mijenjati odredbe Ustava o izlaznosti na referendumu, umjesto da se išlo animirati hrvatske birače. Kada se došlo na vlast, bilo je lakše forsirati svjetonazorske priče i kojekakve kulturne ratove, nego da se ozbiljno pozabavi s gorućim ekonomskim problemima i povlače brojni neugodni i rizični potezi. I, naravno, bilo je lakše praviti se da demografski i drugi trendovi ne idu u prilog suprotnoj strani u tim istim kulturnim ratovima. Trebalo je da cijeli slučaj proizvede ustavnu krizu i kompromitira demokratsko određenje vladajuće stranke prije nego što se netko sjetio spustiti iz bjelokosne kule i suočiti sa stvarnošću.

Sada tako referendum i neposredna demokracija služe kao žrtveni jarac, umjesto da se prsti upiru na nečiju lijenost i nesposobnost. A ići ukidati referendum i pokušavati ga ograničavati kao instituciju bi, ako se gleda dugoročno, bilo još gore. Ako se današnji hrvatski vlastodršci nečime moraju tješiti, onda su to iskustva nekih drugih zemalja gdje su se također na referendumima znale donositi neke neugodne i pogrešne odluke. Na njima su se, također, te iste pogreške znale i ispravljati.  

RECENZIJA: Specijalne agentice (2013)

Sandra Bullock
Sandra Bullock (izvor: Eva Rinaldi Celebrity and Live Music Photographer)
SPECIJALNE AGENTICE
(THE HEAT)
uloge: Sandra Bullock, Melisssa McCarthy, Dan Bakkedahl, Demian Bichir, Tom Wilson
scenarij: Katie Dieppold
režija: Paul Feig 
proizvodnja: 20th Century Fox/Chernin Entertainment, SAD, 2013.
trajanje: 114'

Ovog ljeta rekordni rezultati na kino-blagajnama nisu spriječili seriju spektakularnih komercijalnih debakala na kojima će mnogi studiji izgubiti novac. Jedno od najčešćih objašnjenja za taj paradoks jest to da su vodeći studiji u kino-dvorane jednostavno poslali previše megablockbustera u relativno kratkom vremenu, te da ih tržište i publika nisu mogla apsorbirati. U situaciji kada su popadali hollywoodski divovi najbolje su prošli filmovi koji bi se uvjetno mogli nazvati “srednjom klasom”, a među njih definitivno spada komedija “Specijalne agentice” Paula Feiga.

Debitantski scenarij Katie Dieppold koristi prilično jednostavan zaplet. Sarah Ashburn (Bullock) je vrhunski obrazovana,  izvježbana i iskusna agentica FBI koja se može pohvaliti brojnim profesionalnim uspjesima, ali je kolege ne vole zbog arogancije i inzistiranja na protokolu. U nastojanju da dobije dugo očekivano promaknuće, pristaje voditi kompliciranu istragu u Bostonu, odnosno uhvatiti tajanstvenog narko-bosa odgovornog za seriju okrutnih likvidacija. Na istu metu se, pak, namjerila i Shannon Mullins (McCarthy), detektivka bostonske policije koja se također može pohvaliti impresivnim rezultatima, ali je pretpostavljeni jedva toleriraju zbog prostačkog rječnika i ponekad previše nasilnih metoda. Dvije žene su prisiljene surađivati prilikom istrage, iako zbog različitog podrijetla i karaktera ne mogu smisliti jedna drugu.

“Specijalne agentice” bi se teško mogle nazvati originalnim ostvarenjem, a i sama scenaristica (koja se u filmu pojavljuje u maloj ulozi bolničarke) je priznala da je inspiraciju pronašla u akcijskim komedijama 1980-ih koje su često sparivale dva po svemu suprotna lika u borbi protiv zločina. Dieppold je taj koncept promijenila samo učinivši dva partnera ženama; a ni to nije naročito originalno, s obzirom da su 1988. godine istu stvar koristile “Federalke”. Usprkos toga, teško da će čak i iskusniji gledatelji imati prilike osjetiti neki naročiti “deja vu”. Scenarij, odnosno zaplet, su ovdje u drugom planu, odnosno, slično kao i u slučaju “Djeveruša”, koje je Paul Feig bio režirao prije dvije godine, služe tek kao izgovor za seriju uglavnom efektnih gegova. Čak ni to što film traje gotovo dva sata mu neće previše naškoditi, s obzirom da Dieppold i Feig održavaju više nego dovoljnu razinu humora i zabave. Od svog mentora Judda Apatowa je Feig, pak, preuzeo nešto “problematičniji” sadržaj zaslužan za malo stroži cenzorski rejting; iako nema golotinje ni seksa, u filmu ne nedostaje prilično inventivnih psovki ali i eksplicitnog nasilja, krvoprolića i sakaćenja.

Dieppold i Feig su prethodno surađivali na televizijskoj seriji “Parks and Recreation”, i u slučaju “Specijalnih agentica” se pokazuju kao prilično uigrani tim. Isto se može reći i za dvoje glavnih glumica. Sandra Bullock, nekadašnja kraljica romantičnih komedija, se hrabro nosi sa ulaskom u šesto desetljeće života i čini se da bez nekih kompleksa pristaje biti “ozbiljan” dio komičarskog dvojca, odnosno njegova druga violina. “Elegantno popunjena” Melissa McCarthy, koja je također napravila izuzetan posao u “Djeverušama”, bi je lako mogla pojesti za doručak i od filma napraviti “one woman show” o ženskom Prljavom Harryju, ali zbog dobre “kemije” vrlo dobro funkcionira s Bullockovom. Autori filma se, međutim, ne drže samo njih dvije, nego dozvoljavaju i drugim glumcima – s kojima su surađivali na televiziji – da ostvare dojmljive epizode. Možda se najviše ističe Dan Bakkedahl kao sablasni agent DEA i mladi komičar Spoken Reasons kao ulični diler. Neke od uloga su, s druge strane, razočaranja. To se može reći za Michaela Rappaporta kao Mullinsinog brata-kriminalca, ali i meksičkog glumca Demiana Bechira kao Ashburninog šefa. Usprkos toga, “Specijalne agentice” su relativno mali, jeftini film čiji se profit na kino-blagajnama doima prelagano stečenim, ali je svejedno zaslužen.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 24. srpnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Još jedna potraga za smislom nakon tragedije

Svaki put kada se dogodi neka iznenadna tragedija, mnogi svoje suočavanje sa okrutnom bešćutnošću univerzuma i spoznajom o krhkosti ljudske egzistencije nastoje kompenzirati time što takvim događajima daju nekakvo značenje ili neku “višu” svrhu. I to najčešće kao poticaj za neki “povijesni” zakon ili političku odluku koji bi, u pravilu represivnim mjerama, trebao svijet učinio boljim, ljepšim i naprednijim. Javnost takva rješenja, koja nude utjehu i smisao u teškim trenucima, daleko lakše “guta” tada nego u normalnim okolnostima, kada bi o njima trebala promisliti hladne glave.

Primjera za to ima bezbroj u današnjem svijetu. Svaki put kada neki školarac postane žrtvom pucnjave u SAD, počinju pozivi za križarski rat koji bi u zatvore trebao napuniti s milijunima posjednika vatrenog oružja. Nakon što se dogodila nesreća u Fukushimi, nuklearke su nakon dugo vremena postale najveće svjetsko zlo koje se mora eliminirati, čak i po cijenu, da kao u slučaju Njemačke, stotine tisuća ljudi više ne može platiti račun za struju. I to, naravno, nije ništa novo. Kada je prije šesnaest godina poginula princeza Diana, za sve su odjednom postali krivi paparazzi te je tu poganu aktivnost trebalo ukloniti globalnim bojkotom tabloida.

Nešto slično je, po svemu sudeći, u Hrvatskoj počinje izazivati jučerašnja smrt Dolores Lambaša u prometnoj nesreći. Mladoj, lijepoj, glamuroznoj glumici se dogodilo ono što se u pravilu ne događa onima koje krase naslovnice. U pitanju je događaj tako šokantan i nepojmljiv da naprosto mora imati svrhu. I ona je, naravno, pronađena – u poticanju križarskog rata koji bi hrvatski Internet trebao očistiti od smeća koje čine anonimni komentatori na portalima.

Tako je Mia Biberović, izvršna urednica Netokracije, na svom postu objavila kolumnu čiji je sadržaj potaknut ne toliko jučerašnjom tragedijom, koliko predvidljivo sociopatskim reakcijama koje je taj događaj izazvao na komentarima hrvatskih internetskih portala. Umjesto da zašute ili barem zadrže trunčicu pijeteta prema ženi koju vjerojatno nikada nisu sreli u životu niti im je ona išta  skrivila, mnogi komentatori – koji su do jučer za Dolores Lambaša marili kao za lanjski snijeg – na Internetu izražavaju zluradost, pokojnicu nazivaju svakojakim uvredljivim imenima i iznose stav da je njena smrt bila “pravedna kazna” za njen “grešni” i “nemoralni” život. I sve to tek izgleda kao vrh ledenog brijega, odnosno “kap koja je prelila času” nakon koje se “nešto mora učiniti”.

To “nešto” bi trebala biti zabrana anonimnih komentara. Suočeni s  odgovornošću kojom donosi iznošenje komentara pod vlastitim imenom i prezimenom,  mnogi bi počeli dobro razmišljati o onome što stavljaju ekran. Dok god nije tako, lako je zamisliti kako bi se, s vremenom, sadistička okrutnost tako udomaćena u anonimnosti Interneta počela prenositi na stvarni život, a generacije odgojene pred ekranima hrvatskih Internet portala izrasle  u horde amoralnih psihopata.

Problem je, dakako, u tome da mnoga “jednostavna” rješenja izazivaju daleko više složenih problema, a i najbolje namjere, kao što stara izreka kaže, znaju odvesti u pakao. Što bi se dogodilo kakda bi netko pokušao lupiti šakom o stol i reći “Anonimnih komentara više neće biti”. Taj “netko” vjerojatno nije među među administratorima, urednicima ili vlasnicima portala. Kao što navodi lupiga.com u vlastitom komentaru na ovu tužnu priču, ekonomski parametri njihove djelatnosti, odnosno imperativ snižavanja troškova  rada svakog portala, sa sobom povlače imperativ podilaženja što većem broju čitatelja, uključujući i one koje manje zanimaju informacije na portalima koliko prilika da  komentiranjem ispušu svoje frustracije.

Dakle, anonimne komentare mora zabraniti i ukloniti netko drugi. Kao jedino rješenje se u tom slučaju nameće država i njen represivni aparat. Dakle, Sabor bi trebao izglasati zakone kojima se zabranjuju anonimni komentari na Internetu, odnosno provoditi ih bilo kroz otkrivanje i kažnjavanje njihovih autora, bilo kroz nadzor rada svakog portala od strane odgovarajućeg državnog organa. Nije potrebno u prošlosti, ali i u sadašnjosti, tražiti primjere kako su takve i slične inicijative, donesene u nastojanju da se zaštite žene, djeca, nedužni ili nekakvi apstraktni ideali “pristojnosti”, obično dovodile do stvaranja birokratskih hobotnica, zatiranja slobode izražavanja i stvaranja policijskih država gore koje od onih koje je Orwell zamišljao u svojim najgorim noćnim morama.

Jasno je da anonimni vitriol na hrvatskim web stranicama “nije lijep” i da često mnoge potiče na neugodna razmišljanja o tome da li autore takvih riječi svakog dana sreće na ulici među naizgled pristojnim građanima. Međutim, biti predmetom uvreda na Internetu – a autor ovog teksta je, kao i manje-više svatko tko danas potpisuje svoje recenzije, kolumne i tekstove, bio među njima – definitivno nije nešto najgore što se čovjeku može dogoditi.

RECENZIJA: Bitka za Pacifik (2013)

Pacific-Rim-Offcial-Poster
(izvor: Rehtseeee Pro)
BITKA ZA PACIFIK
(PACIFIC RIM)
uloge: Charlie Hunnam, Idris Elba, Rinko Kikuchi, Charlie Day, Rob Kazinsky
scenarij: Travis Beacham & Gugliermo del Toro
režija: Gulliermo del Toro
proizvodnja: Warner Bros./Legendary Pictures, SAD, 2013. 
trajanje: 132'

Steven Spielberg je nedavno uzvitlao prilično prašine tvrdnjom da će Hollywood “implodirati” kada podbace veliki ljetnih blockbusteri i tako dovedu do ozbiljnog preispitivanja sadašnjeg poslovnog modela. Ovo filmsko ljeto kao da ga nastoji potvrditi njegove– usprkos dobre, pa nekad i dojmljive gledanosti mnogi “sigurni hitovi” zarađuju manje od očekivanog ili gube novac. Nakon “Zemlja: novi početak”, “Čovjeka od čelika”, “Misija: Bijela kuća” i “Usamljenog osvetnika” nešto slično se počelo predviđati i za “Bitku za Pacifik” SF-spektakl meksičkog režisera Guglierma del Tora.

Radnja filma, smještenog u blisku budućnost, bi se najlakše mogla opisati kao kombinacija “Godzille” i “Transformera”. Na dnu Pacifika se stvorio transdimenzionalni procijep iz koga povremeno izlaze orijaška čudovišta zvana “Kaiju” i razaraju obalne gradove. Kako bi ih zaustavili, svjetske države su se udružile i izradile orijaške humanoidne robote zvane “Jaegeri” kojima upravljaju parovi posebno obučenih, i u pravilu prijateljstvom ili rodom vezanih, pilota. Jedan od njih je bio i protagonist Raleigh Becket (Hunnam), čiju je karijeru prekinula traumatična pogibija brata u sukobu sa “Kaijuom”. Godinama kasnije, maršal Stacker Pentecost (Elba), njegov bivši pretpostavljeni, ga vraća u službu kako bi s preostalim “Jaegerima” sudjelovao u odlučujućoj bitci o kojoj ovisi opstanak čovječanstva.

Ako “Pacifik” postane komercijalni fijasko, razlog za to neće biti u nedostatku kvalitete, koliko u tome da astronomske troškove ostvarenja redateljske vizije Guglierma Del Tora jednostavno više ne može nadoknaditi današnja publika, kojoj je zbog globalne krize sve teže u jednoj sezoni “iskesati” karte za nekoliko blockbustera zaredom. Oni koji su sebi mogli priuštiti takvu žrtvu su u ovom slučaju dobili jedno od rijetkih ostvarenja koje nije adaptacija, remake ili nastavak, mada su Del Toro i njegov scenarist Beacham mnogo toga duguju klasičnim japanskim SF-filmovima i popularnim anime serijama. Scene borbi čudovišta sa orijaškim robotima su spektakularne, mada na trenutke nejasne, prije svega zbog toga što se odigravaju noću, dok pada kiša ili na dnu mora. Zbog toga je djelomično upropaštena inače dobra ideja da “Jaegeri” dobiju određenu osobnost kroz dizajn koji odaje državu njihovog podrijetla. S druge strane su, zbog zaokupljenosti Del Tora prikazom “cool” tehnologije i destrukcije, uglavnom zanemareni ljudski protagonisti; na njih publika neće previše obraćati pažnju ni zbog toga što u “Pacifiku” nema nijednog glumca koji bi se mogao prozvati zvijezdom. Jedini izuzetak je Idris Elba, poznat po “Žici” i BBC-jevoj seriji “Luther”, ali njegov lik “tvrdog” ali požrtvovnog zapovjednika je preopterećen klišejima. Mladi i relativno nepoznati Charlie Hunnam nije ostavio neki naročiti dojam te je zasjenjen svojom japanskom partnericom Rinko Kikuchi (zapadnoj publici poznatoj po epizodnoj ulozi u Inarrituovom “Babelu”) čiji je lik daleko složeniji, a izvedba daleko dojmljivija.

“Pacifik”, pak, najbolje funkcionira čim se pažnja scenarista odlijepi od samih čudovišta i robota. To se prije svega odnosi na komični podzaplet o dvojici ekcentričnih i suparničkih znanstvenika koje glume izvrsni Burn Gorman i Charlie Day, kao i scenama koje prikazuju neke od socio-ekonomskih posljedica napada “Kaijua”, prije svega prilike koje ostaci njihovih orijaških lešina pružaju poduzetnicima s druge strane zakona. To je, između ostalog, Del Toru pružilo priliku da za ovaj film angažira i neke od svojih stalnih glumačkih suradnika. “Pacifik” tako na sporedan način pronalazi ljudsku dimenziju s kojom bi se, zapravo, trebao spojiti s publikom. Neumitne usporedbe s petnaest godina starom Emmerichovom “Godzillom” će, pak, Del Torovo ostvarenje učiniti još boljim. Ako “Pacifik” na kraju ipak potone na kino-blagajnama, tu će sudbinu daleko manje zaslužiti od drugih blockbustera.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 17. srpnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Netflix prvi put prestigao HBO

Netflix
Netflix (izvor: Wikipedia)

Netflix, američki servis za distribuciju DVD-ova koji već duže vrijeme distribuira filmove i slični sadržaj streamingom preko Interneta, objavio je svoje poslovne rezultate za posljednje tromjesečje, i zahvaljujući njima došao na američke naslovnice. Netflix, naime, danas ima 29,9 milijuna pretplatnika u SAD, odnosno više od 28,7 milijuna koliko ih trenutno ima HBO, vodeća američka kablovska televizija specijalizirana za istu kategoriju sadržaja. Time je Netflix potvrdio višegodišnja predviđanja da je upravo on tvrtka koja će postati “HBO umjesto HBO-a”, odnosno model za nove oblike proizvodnje i distribucije filmskog i televizijskog sadržaja.

Netflixov uspjeh izgleda utoliko veći, s obzirom da je riječ o tvrtki koja je rad započela u sasvim drugoj djelatnosti, odnosno na streaming se preorijentirala tek prije nekoliko godina, dok je dotada kao glavnu djelatnost imala posuđivanje DVD-ova po flat rateu. Netflix je, međutim, sličnim poslovnim modelom izgradio veliku bazu korisnika, a s vremenom počeo, slično kao i HBO, stvarati originalni sadržaj, pa je tako web-serija House of Cards postala prva web-serija s nominacijom za najbolju dramu.

HBO, doduše, barem neko vrijeme ne mora strahovati da će ga njegov nasljednik potpuno skinuti s trona, jer izvan američkih granica HBO još uvijek ima 114 milijuna pretplatnika, dok se Netlfix mora zadovoljiti tek sa njih 9,2 milijuna. Reed Hastings, Netflixov suosnivač, je toga potpuno svjestan i spreman je priznati da je HBO, koga otvoreno naziva svojim uzorom, “tu već  mnogo godina” i da će morati prilično raditi kako bi dosegao standarde kuće koja je svijetu dala Igru prijestolja i Carstvo poroka.

Relativno spora globalna ekspanzija Netflixa (koji je trenutno u Europi dostupan jedino u Skandinaviji i na Britanskom Otočju, a u Nizozemsku će doći krajem godine) ovu vijest čini zasad ne previše značajnom za ovdašnju publiku. Ali, s druge strane, također pokazuje kako se uporan rad,strpljivost (za razliku od mnogih drugih “dot com” tvrtki koje su izgorjele srljajući za brzom zaradom) i izgradnja korisničke baze kao temelja filmske i televizijske djelatnosti zna itekako isplatiti.

RECENZIJA: Bling Ring (2013)

FSLC Summer Talks
Sofia Coppola (izvor: tamaradulva)
BLING RING
(THE BLING RING)
uloge: Katie Chang, Israel Broussard, Emma Watson, Claire Julien, Taissa Farmiga, Leslie Mann
scenarij: Sophia Coppola
režija: Sophia Coppola
proizvodnja: American Zoetrope/A24, SAD, 2013.
trajanje: 90 '

Kada jednom budućnost nalik na onu iz “Pobješnjelog Maxa”, “Živih mrtvaca” i “Fallouta” postane stvarnost, povjesničarima koji među ruševinama budu tražili uzroke propasti današnje civilizacije će kao vrijedan artefakt poslužiti i “Bling Ring”, najnoviji film Sophie Coppole.

Radnja se temelji na istinitim događajima u Los Angelesu prije nekoliko godina, odnosno seriji provala u domove hollywoodskih zvijezda i celebrityja. Policijska istraga je na kraju dovela do grupe tinejdžera čije su biografije i zločinački motivi izazvali medijsku senzaciju. Provalnici su, naime, svi pripadali situiranim obiteljima, vozili “bijesne” aute, svake noći “partijali” po najelitnijim klubovima, a jedna od njih, manekenka Alexis Neiers, je u vrijeme uhićenja snimala vlastitu reality seriju. Coppola, koja je kao dijete hollywoodskog moćnika odrasla u sličnom svijetu, je u toj priči pronašla dosta zajedničkog sa svojim opusom, kojim dominiraju teme povlaštenih i od običnih smrtnika otuđenih pojedinaca.

Javnosti je, međutim, najvažniji detalj filma bio angažman Emme Watson, mlade britanske glumice koja se posljednjih godina nastoji “odlijepiti” od uloge Hermione u seriji filmova o Harryju Potteru, koja joj obilježila djetinjstvo i učinila globalnom zvijezdom. Lik Nicki Moore (temeljen na Neiers, koja je služila kao neslužbeni savjetnik na snimanju) se doima možda i pomalo ekstremnim korakom u tom smjeru, s obzirom da se kao razmažena, potpuno amoralna i ne baš previše bistra djevojka doima kao sušta suprotnost dobroj i pametnoj curici iz Potterove sage. Watson se, usprkos tome, hrabro nosi sa svojom ulogom; njen, za hollywoodske standarde možda ipak previše običan izgled, je čini ne toliko uvjerljivom u ulozi starlete. Kao nominalna zvijezda je u “Bling Ringu” ipak zasjenjena svojim manje poznatim kolegama koje su obavile mnogo impresivniji glumački posao. Tu najviše valja istaći Katie Chang kao sociopatsku djevojku koja pokreće kolo zločina, kao i Israela Broussarda kao jedinog muškog člana bande.

Coppola je u “Bling Ringu” zadržala svoj hladni, odmjereni stil režije, koji će pogotovo upasti u oči kada se njeno ostvarenje usporedi s Korineovim tematski sličnim “Spring Breakersima”. Ovdje nema golotinje, seksa i nasilja, a strogi cenzorski rejting je “Bling Ring” je zaradio isključivo zahvaljujući autentično prostačkom rječniku kao i prikazu nesmiljenog drogiranja tinejdžerskih likova. Coppola je, s jedne strane, njihovom svijetu prišla iz pozicije “insajdera”, ali s druge strane ju je fascinirala uloga modernih medija i društvenih mreža u cijeloj aferi koju starije generacije, poput njene, sve teže shvaćaju, ali s čijim se – u ovom slučaju negativnim – posljedicama moraju nositi. Provalnička družina je, naime, ključne podatke o odsutnosti slavnih kućevlasnika iz Los Angelesa, dobivala njihove Facebook statuse; ali je, pak, i sama dolijala zahvaljujući hvalisanju plijenom – uglavnom nakitom i “krpicama” – na Facebooku. Ono što je možda najfascinantniji detalj cijelog slučaja jest i taj da između zločinaca i žrtava i po pitanju morala, “inteligencije” i dobrog ukusa nije bilo nekih velikih razlika, pa se tako dogodilo da jedna članica bande i jedna od opljačkanih “zvijezda” na kraju čame u istom zatvoru. Objema grupama je također bila zajednička opsjednutost “slavom” po svaku cijenu; najpoznatija žrtva Paris Hilton je tako velikodušno pristala ustupiti vlastitu raskošnu kuću i “bolesnu” garderobu za rekonstruciju scena pljački. Coppolin scenarij fascinira svojim kliničkim dokumentarističkim pristupom, ali gledateljima ne ostavlja nijedan lik s kojim bi se htjeli identificirati, niti objašnjava uzroke, a još manje sugerira terapeutska rješenja za patološke pojave koje je prikazala. Pomisao da će svijetom vladati ličnosti poput njenih protagonista nakon “Bling Ringa” ostavlja gorak okus u ustima.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 10. srpnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)