Uzaludni euroizborni trud

Sljedećih nekoliko tjedana možemo očekivati da će hrvatski mediji povremeno izvještavati o izborima za Europski parlament, prvima na kojima će hrvatski birači biti u prilici poslati zastupnike na puni mandat od pet godina. Iako će biti onih koji će taj događaj komentirati još uvijek ushićeni važnošću tog presedana i potvrdom kako je Hrvatska ispunila sve svoje političke ciljeve iz prethodnih četvrt desetljeća, za očekivati je da će javnost kampanju i njen ishod dočekati s poražavajućom ravnodušnošću. O razlozima bi se moglo dugo naklapati, ali se oni svode na umor i razočaranje onime što je dosada nudio licemjerni, nesposobni i korumpirani hrvatski establishment, kao i shvaćanjem da sudjelovanjem na izborima – koji tom establishmentu trebaju dati demokratski legimitiet – postaju njegovi suučesnici. To važi i za Europski parlament, bez obzira što to tijelo teoretski ima više ovlasti i više načina da određuje život prosječnog Hrvata od Hrvatskog sabora; prosječni birači ga politiku EU ili ne razumiju ili je shvaćaju kao svojevrsni produžetak, ili tek De Luxe izdanje hrvatske političke kaljuže.

To, međutim, neće spriječiti raznorazne avanturiste, oportuniste, romantične idealiste i redikule  da se prije 25. svibnja upuste u pokušaj da izmijene unaprijed određeni scenario prema kojoj hrvatska izborna sapunica smije imati samo dva glavna lika – HDZ i SDP. To će, po svemu sudeći, završiti kao još jedan juriš na vjetrenjače, iako se ove zime špekuliralo da  bi se upravo kroz europske izbore mogla ponuditi nekakva alternativa, bilo slijeva, bilo zdesna, bilo u centru kroz nekakvu “treću opciju”.

U cijeloj toj priči je najviše publiciteta izazvala novoosnovana ekološka stranka OraH, za koju se u anketama – koje, s obzirom na u medijima prigodno zaboravljena iskustva iz prethodne godine, valja uzeti s velikim zrnom soli – navodi da može računati na oko 6 % glasova, odnosno da je trenutno treća najpopularnija stranka u Hrvatskoj. Komentatori koji su se “uhvatili” na taj rezultat su to tumačili dijelom likom i djelom osnivačice Mirele Holy, koja se otkačila od omraženog premijera Milanovića i koja njeguje “alternativni” hipsterski imidž, ali najviše njenom inicijativom da se legalizira marihuana. Prema većini tumačenja, upravo je ta “hrabar” čin, odnosno činjenica da je Holy prva saborska zastupnica i bivša ministrica koja se zalaže za tu mjeru zaslužna što su ORaH kao svoju opciju prepoznali svi birači koji su mladi, “hip” ili željni makar simboličnog raskida s hrvatskom političkom žabokrečinom.

Na pitanje koliko sve to ima značenja, koliko je ORaH zapravo snažna i relevantna stranka je odgovor relativno brzo stigao. Najsnažnija reakcija na prijedlog Mirele Holy je stigla odakle je nitko po uvriježenom mišljenju nije mogao očekivati. Ne od HDZ-a koji je posljednje desetljeće “SDP-ovom dekriminalizacijom droge” plašio malu djecu niti od socijal-konzervativaca Željke Markić koji su se proslavili prošlogodišnjim referendumom, nego na Twitteru od strane Dragutina Lesara. Čelnik laburista je indirektno napao tu inicijativu zapitavši se otvaraju li se legalizacijom konzumacija lakih droga vrata za legalizaciju prostitucije. Na to je, pak, žestoko reagirala feministička aktivistica Sanja Sarnavka  ustavši u obranu Mirele Holy, ustvrdivši da legalizacija indijske konoplje “kao lijeka” i legalizacija oblika socijalne patologije kao prostitucija nisu jedna te ista stvar.

Cijela stvar je na kraju završila kao bura u čaši vode, koja će biti prigodno zaboravljena, kao i mnoge druge stvari koje se “izvale” u predizbornim kampanjama. Međutim, postavlja se pitanje zašto je Lesar tako naglo krenuo na Holy. Da li je razlog u tome njegov socijalni konzervativizam ili iskrena briga da će legalno “duvanje” hrvatsku djecu i omladinu odvesti na krivi put? Teško. Čini se vjerojatnijim da su razlozi za taj mini-obračun vezani uz neke, po oba stranačka čelnika, neugodne aritmetičke činjenice vezane uz predstoječe europske izbore.

Hrvatska, za razliku od prethodne godine kada ih je slala 12,  u Bruxelles i Strassbourg šalje 11 zastupnika. To, između ostalog, znači da je realni izborni prag da bi se neka kandidatska lista mogla probiti u Europski parlament nešto viši, odnosno da laburisti, koji su prošle godine na jedvite jade uspjela uvaliti Nikolu Vuljanića, sada imaju daleko teži zadatak da to mjesto sačuvaju. Posljednja stvar koja Lesaru i njegovoj stranci u ovom trenutku treba jest neka nova, “hip”, “cool” i razvikana stranka koja bi privlačila glasove svih onih koji očajnički žele nekakvu alternativu postojećoj vlasti i etabliranoj opoziciji – a što su Hrvatski laburisti, u nedostatku bilo čega opipljivijeg, do pojave ORaH-a predstavljali. Stoga preventivni udar na Holy ne iznenađuje.

U ovom trenutku, pak, bez obzira na to što se često govori o procjenama PollWatcha, se čini izglednim da će euroizbori, kao i svi dosad, biti obilježeni rekordno niskom izlaznošću, što, dakako, pogoduje dvjema najbolje novčano i organizacijski “potkoženim” strankama. Zapravo, prilično je lako zamisliti da će, s obzirom da će na birališta jurišati armije discipliniranih stranačkih aktivista i klijentelističkih “uhljeba”, odnosno vjernih birača  pavlovljevski uvjetovanih ustaško-partizanskim i sličnim hrvatskim političkim “evergrinima”, cijela priča završiti tako da HDZ i SDP osvoje svih 11 mjesta. Odnosno da će te dvije stranke biti jedini pravi pobjednici sukoba između Lesara i Holy.

A da je takav porazni ishod prilično vjerojatan, može se iščitati i iz najnovijeg poteza Holyne stranke. Jučer je veliki publicitet kandidatu njene stranke, 19-godišnjem maturantu Mihaelu Peklaru, koji se našao na šestom mjestu kandidacijske liste. Ono što je u nastupu mladog kandidata najzanimljivije nije toliko u njegovoj mladosti, nego time što unaprijed priznaje da nema nikakvih izgleda biti izabran, “ali da mu je cilj potaknuti mlade da se bave politikom”. Taj nastup, kome bi se mogla u ironičnom tonu dodati Coubertainova izreka “da je važno sudjelovati” je njemu na samom početku političke karijere nabio stigmu gubitnika, a posredno i njegovoj stranci. Guranje unaprijed otpisanih kandidata  – ma koliko na prvi pogled izgledali “hip” i “cool” – birače će umjesto izlaska na izbore prije podsjetiti na  bolnu stvarnost hrvatskog (a i europskog) izbornog sustava. Možda je u pitanju loše osmišljen PR potez, a možda i odraz podsvjesne spoznaje ORaH-ovih čelnika o vlastitim izgledima. U svakom slučaju, ako Peklar i uspije ostvariti nekakvu političku karijeru, to vjerojatno neće dugovati svom nastupu na euroizborima, kao što ni ORaH, ako uspije ugurati zastupnika u Europski parlament, to neće dugovati Peklaru.

RECENZIJA: 300: Uspon carstva (2014)

Sullivan Stapleton
Sullivan Stapleton (izvor: Gage Skidmore)
300: USPON CARSTVA
(300: RISE OF AN EMPIRE)
uloge: Sullivan Stapleton, Eva Green, Lena Headey, Hans Matheson, Rodrigo Santoro
scenarij: Zack Snyder & Kurt Johnstad
režija: Noam Murro
proizvodnja: Warner Bros./Legendary Pictures, SAD, 2014.
trajanje: 102 '

Kada se postavi pitanje koji je najutjecajniji film prethodnog desetljeća, jedan od mogućih odgovora bi mogao biti i 300 Zacka Snydera (ili 300: Bitka kod Termopila, kako su ga preveli domaći distributeri). To je ostvarenje korištenjem jednostavnog stripovskog predloška, ali i kombinacijom CGI-ja, namjerno ne-realistične scenografije i naturalističkog nasilja ne samo preporodilo žanr “mačeva i sandala”, nego i proizvelo niz imitacija – od (polu)dokumentarnih serija na History Channelu pa sve do popularne TV-serije Spartak na kablovskim televizijama. Nastavak filma je, s obzirom na njegov uspjeh i hollywoodsku pohlepu, bio neminovan. Jedino je pitanje bilo kada će se snimiti i kakav će biti. Nakon dugotrajnih najava je nastavak došao u obliku 300: Uspon carstva, filma gdje se Snyder zadovoljio ulogom scenarista i producenta, dok je režija povjerena relativnom nepoznatom Nicku Murrou.

Originalni film je predstavljao adaptaciju, i to izuzetno vjernu, istoimenog stripa (ili kako se to danas voli govoriti, grafičkog romana) Franka Millera. I Miller, kao i Snyder, nije mogao odoliti iskušenju da napravi nastavak, ali se Xerxes još uvijek nije pojavio u knjižarama. Uspon carstva, koji se  temelji na tom stripu, radnjom je smješten u Grčku godine 480. pr.n.e. te prikazuje jednu od najdramatičnijih epizoda antičke i svjetske povijesti – veliku perzijsku invaziju prilikom koje je car Kserkso (Santoro) pokušao osvojiti tadašnje gradove-države te tako na samom početku zatrti demokraciju i sve ono na čemu se danas temelji zapadna kultura. Film započinje otprilike kada i prethodni, s bitnom razlikom što ne prikazuje kako su se Grci na čelu sa spartanskim kraljem Leonidom  oduprli Perzijancem na kopnu, nego kako su se oduprli na moru, i to zahvaljujući naporima atenskog državnika i flotovođe Temistokla (Stapleton). U samom prologu se sugerira kako je pobjeda Atenjana u bitci na Maratonskom polju deset godina ranije, odnosno Temistoklova strijela koja je usmrtila perzijskog kralja Darija, odgovorna za osvetnički pohod koji je pokrenuo njegov sin. Najveću opasnost po Grke, međutim, predstavlja Artemizija (Greene), Grkinja koja se okrenula protiv svojih sunarodnjaka i potakla Kserksa na pohod, te kojoj je povjereno zapovjedništvo nad ogromnom flotom.

Uspon carstva u neku ruku predstavlja ispravljanje nepravde koje je prethodni film, zbog inzistiranja na lakonofilskom mitu o spartanskom “čojstvu i junaštvu” učinio Atenjanima, tada prozvanima “filozofima i ljubiteljima dječaka”. Novi film, iako i sam prepun silovanja povijesti, ipak podsjeća gledatelje da su upravo Atenjani bili prvi koji su se suprotstavili Perzijancima, odnosno pokazuje da bi žrtva Leonidinih Spartanaca – koje, pak, ovdje Temistoklo posprdno naziva “ljubiteljima dječaka” – bila uzaludna da nije bilo atenske mornarice koja je na kraju odnijela pobjedu. Međutim, taj detalj – uz činjenicu da prikaz antičkih borbi na moru po prirodi stvari mora biti spektakularniji od prizora borbi na kopnu – je jedina stvar u kojoj je Uspon carstva superiorniji u odnosu na prethodni film.

Snyder je očigledno zaključio da nema nikakve potrebe da se previše mijenja formula, odnosno da se zaplet i likovi učine imalo složenima. Cijeli je zaplet – kome okvir daje naracija spartanske kraljice Gorgo (Heady), nepotrebno “naslijeđene” iz prethodnog filma – samo izgovor za vizualno impresivne scene u kojima spektakularnu destrukciju i masovno krvoliptanje upotpunjuje i 3D tehnologija. S obzirom da je Kserkso, bez obzira na svoj impresivni izgled “boga-kralja”, raskrinkan kao Artemizijina marioneta, Uspon carstva se sveo na samo dva lika. Tako se na jednoj strani nalazi Temistoklo, koga tek grižnja savjesti zbog kobne strijele na Maratonu čini drukčijim od Leonide. Njegovi atenski sljedbenici su, pak, gotovo istovjetni Leonidinim Spartanaca u prethodnom filmu; jedina je razlika u manjoj sklonosti da nose štitove, odnosno više prilike da se prikažu njihova tijela (što će, vjerojatno, imponirati ženskoj i dijelu muške publike). Na drugoj je strani Eva Greene u svom elementu kao dijabolička negativka te bez nekih velikih problema “mete pod” sa svim drugim glumcima u filmu. Uspon carstva, nastojeći ostati vjeran formuli prethodnika, scene nasilja nastoji kombinirati sa nešto manje scena golotinje i seksa. S obzirom da ženskih likova za tu svrhu nema previše, Temistoklo i Artemizija moraju taj zadatak ispuniti u sceni pregovora pred bitku. Ona, dakako, nije nimalo uvjerljiva, iako će muški dio publike cijeniti priliku da grudi Eve Greene prvi put vidi u 3D tehnologiji. Iako će dojam dodatno pokvariti deus ex machina završnica koja je istovremeno prilično predvidljiva, Uspon carstva zahvaljujući svojoj relativnoj kratkoći i jednostavnosti ipak ispunjava svoju osnovnu svrhu, i to barem za one gledatelje koji od njega nisu očekivali previše.

OCJENA: 5/10

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: Odred za baštinu (2014)

ODRED ZA BAŠTINU
(THE MONUMENTS MEN)
uloge: George Clooney, Matt Damon, Bill Murray, John Goodman, Jean Dujardin, Bob Balaban, Hugh Bonneville, Cate Blanchett
scenarij: George Clooney & Grant Heslov
režija: George Clooney
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD/Njemačka, 2014.
trajanje: 118 '

Drugi svjetski rat je, barem što se Amerikanaca tiče, bio dobar rat. Ne samo zato što je njihovu domovinu, u usporedbi s većinom glavnih učesnika, ostavio netaknutu ili zato što su zahvaljujući njemu SAD započele dominaciju nad polovicom svijeta, nego i zato što je, kao nijedan prije ili kasnije, pružio rijetko viđeni epski sukob između kristalno jasno određenog Dobra i Zla. Drugi svjetski rat je također predstavljao i dobar rat za Hollywood. Ne samo što su upravo tada njegovi studiji i propagandni resursi postali unosnom komponentnom vojno-industrijskog kompleksa, nego su tadašnji događaji stvorili neprocjenjivo bogatstvo narativnog i drugog materijala, odnosno inspiraciju za nebrojene filmove koji se snimaju do današnjih dana. Jedan od najnovijih je Odred za baštinu Georgea Clooneya.

Clooney se u filmu također pojavljuje u glavnoj ulozi, a zajedno sa svojim stalnim suradnikom Grantom Heslovom je napisao i scenarij, koji se temelji na knjizi Roberta M. Edsela. Naslovni protagonisti su pripadnici Programa za spomenike, lijepu umjetnost i arhive, posebne postrojbe pri Vrhovnom stožeru savezničkih ekspedicionih snaga u Europi, poznatiji pod nadimkom “Spomeničari” ili “Odred za baštinu”. Ustanovljena 1943. godine, nakon što su savezničke snage započele oslobađanje okupirane Europe, ta je postrojba okupljala arhitekte, knjižničare i povjesničare umjetnosti, a osnovni zadatak joj je bila briga o čuvanju europske kulturne baštine. Ispočetka su se morali brinuti da prilikom ratnih operacija nepotrebno ne stradaju vrijedni kulturni spomenici, a kasnije, kako su se linije fronte približavale njemačkim granicama, brinuli da Nijemci prilikom povlačenja ne odnesu opljačkano umjetničko blago, odnosno da ga pronađu u skrivenim skladištima. Sam kraj njihovih aktivnosti se pretvorio u utrku sa Sovjetima koji su, napredujući s istoka, pljačkali umjetnine iz njemačkih skladišta kao “ratne reparacije”.

Zaplet je na papiru izgledao idealnim za veliki film o Drugom svjetskom ratu, možda i priliku za iskupljenje losanđeleskoj Akademiji koja je svojevremeno Spielbergovo Spašavanje vojnika Ryana ostavila bez zlatnog kipića. S jedne strane bi epski karakter priče trebao pružiti akciju i spektakl, a s druge strane su moralne i druge dileme vezane uz aktivnosti protagonista – trebaju li se radi očuvanja nekog umjetničkog djela žrtvovati životi vojnika ili produžiti sveopći pokolj – trebale dati podlogu za ozbiljnu dramu. Clooney i Heslov, koji su film također producirali, zato, po svemu sudeći, nisu imali problema pri stvaranju ne baš malenog budžeta, kao što se on u velikom dijelu filma može i vidjeti. Ratna Europa je prilično vješto rekonstrurirana, uključujući scene u kojima se koriste autentični zrakoplovi, odnosno pojavljuju stotine i tisuće statista.

Sav taj trud je, međutim, kompromitiran zahvaljujući tome što su autori, fascinirani zamisli da u modernom ratu mogu aktivno sudjelovati i važnu ulogu igrati umjetnici, zaključili kako Odred za baštinu treba biti komedija. Postrojba je tako sastavljena od sredovječnih intelektualaca od kojih nijedan u životu nije držao pušku u ruci, i koji se, opterećeni godinama, debljinom i drugim nedostacima, moraju suočiti sa istim iskušenjima kao i njihovi suborci u naponu fizičke snage. Clooney, koji je glavnu ulogu povjerio sebi, a sporednu starom suradniku Mattu Damonu, angažira komičare Billa Murraya, Johna Goodmana i Boba Balabana koji manje glume stvarne “spomeničare”, a više hollywoodski imidž samih sebe. Njima su, prije svega zato da bi se film unaprijed zaštitio od optužbi za američki šovinizam, dodani ne-američki glumci u ulozi savezničkih suboraca – Britanac Hugh Bonnevile, i to prije svega zahvaljujući nastupu u Downton Abbeyu, te Francuz Jean Dujardin koji filmu ne bi ni primirisao da nije bilo Umjetnika. Talenti i jednog i drugog su potrošeni u nedovoljno profiliranim likovima, a isto važi i za gotovo sve njihove kolege. Francuska kustosica, koju tumači Cate Blanchett s besprijekornim francuskim naglaskom, je, usprkos toga što se temelji na stvarnoj ličnosti Rose Valland (čiji su pothvati inspirirali hollywoodski ratni film Vlak iz 1964. godine), ubačena samo zbog potrebe za ženskim likom na posteru i eventualnim ljubavnim podzapletom.

Humora, koji je po originalnoj zamisli (i onoga što sugerira trailer) trebao biti ključni element filma, ima vrlo malo. Gegovi na temu nesnalaženja protagonista u uniformi se vrlo brzo potroše. Još je ozbiljniji problem nedostatak čvrste narativne strukture. Film se odvija u razdoblju od nekoliko godina u nekoliko različitih zemalja, pri čemu su protagonisti razdvojeni u manje grupe, te nema vremena da se pravilno upoznamo s njima i njihovim aktivnostima. Epizodni karakter filma dodatno opterećuje i sentimentalna “ljiga” u pojedinim scenama. Jedino vezivno tkivo za te epizode je Clooneyevo moralizatorsko propovijedanje o nužnosti očuvanja kulturne baštine. Još jedan, možda ozbiljniji nedostatak, jest to što “Spomeničari” nemaju ozbiljnog protivnika, odnosno što nema pravog negativca. Oni protiv kojih se bore su anonimni i bezlični nacisti, a na kraju isto tako anonimni i bezlični sovjetski časnik.

Gledatelje, pogotovo one čiji se svjetonazor bio formirao u posljednje desetljeće-dva, će možda najviše iritirati to Odred za baštinu karakterizira isto onakvo mahanje američkim zastavama i veličanje američkog militarizma kakvo je karakteriziralo Hollywood  prije Busha. To uključuje i iritantnu frazu s kojom su Amerikanci donedavno pravdali svoju hegemoniju nad Europom, odnosno da bi “da nije Amerikanaca svi sada govorili njemački”, a koju izgovara jedan od likova u filmu. Samo nastojanje da se Drugi svjetski rat prikaže kao “dobar” samo po sebi nije loše, kao što svjedoči slučaj izvrsne mini-serije Združena braća. S druge strane, Clooneyjev nespretni pokušaj da se u ova cinična vremena evocira “svijetla prošlost” ono što je trebalo biti veliki film pretvara u patetično neuspio komad suvremene hollywoodske propagande.

OCJENA: 3/10

“Pravi detektiv”: “Form and Void” (ep. 8, finale sezone 1) (recenzija)

Description unavailable
(izvor: Effnheimr)

Osma epizoda TV-serije Pravi detektiv će mnoge gledatelje ostaviti nezadovoljne. Najveći dio zbog banalne činjenice da je završila, odnosno da će ih sljedećih godinu dana – do kada HBO ne bude izbacio najavljenu drugu sezonu s drugim zapletom, likovima i glumcima – “pucati” apstinentska kriza. Nešto manji dio će biti nezadovoljan zbog toga što se sezona sastojala od samo osam epizoda, a što je za posljedicu imalo da mnoga pitanja postavljena u seriji nisu najjasnije ili najpreciznije odgovorena, kao i da je najavljena “epska” završnica izgledala malo previše zbrzana. Dio će, dakako, biti nesretan zbog toga što su njihove špekulacije o tome kako će se serija završiti – nekada dobro promišljene i vrlo dobro obrazložene na Internetu – sada postale potpuno irelevantne.

Scenarist Pizzolato, s druge strane, je ostao vjeran najavama da svoje djelo neće bez nekakve posebne potrebe “začinjavati” sa natprirodnim elementima ili nekakvim “neočekivanim” preokretima u zapletu. Prva sezona, odnosno istraga koju vode dvojica junaka, završava upravo onako kako bi, prema hollywoodskim “pravilima službe” trebala završiti – razotkrivanjem i uklanjanjem monstruoznog ubojice koje će se izvesti na najdramatičniji mogući način. Pri tome Pizzolato, ali i režiser Cary Joji Fukunaga, prilično vješto “recikliraju” radnju pete epizode, koja je, navodno trebala riješiti slučaj i okončati seriju. Međutim, protagonisti, ili da budemo precizniji, jedan od protagonista, je tada fatalno “uprskao” stvar pa je sada prisiljen zajedno sa svojim prijateljem, ali sada s kilogramima “viška” i bez policijske značke, prisiljen polagati popravni ispit. Cohle i Hart su ponovno prisiljeni kao slobodni strijelci izvoditi prepad na izolirano imanje bogu iza nogu gdje ih čeka izopačeni i nasilni neprijatelj koji u toj igri uživa prednost domaćeg terena. Za razliku od istog takvog prepada 1995. godine, ovaj put gledatelji nemaju prilike o njemu čuti iz priče protagonista, te im nije jasno hoće li netko od njih iz svega toga izvući živu glavu ili ne. Upravo je to izvor najveće napetosti, a ne nekakvi jeftini trikovi kao bodycount, eksplozije ili fizički obračuni.

Ono o čemu su poklonici serije najviše razbijali glavu – identitet ubojice – je već razriješen u prethodnoj epizodi, pa će mnogima početak osme epizode, gdje se prikazuje njegov svakodnevni život, na trenutak izgledati suvišan. Možda je upravo to i najslabiji segment serije, s obzirom da lik koji tumači Glenn Fleschler izgleda malo previše natrpan klišejima o serijskim ubojicama. Tako će mnogima izgledati kao gotovo parodijska kombinacija Buffalo Billa iz Kad jaganjci utihnu i Normana Batesa iz Psycha, a tu je, dakako, i svakodnevno prakticiranje incesta. Pravi detektiv u tom trenutku možda ne prelazi rub eksploatacijskog “trasha”, ali se nalazi prilično blizu.

S Pravim detektivom će ipak najviše biti razočarani oni koji su, možda upravo zbog toga što je ona protagoniste i publiku odvela u “srce tame”, očekivali da će na tom mračnom mjestu i završiti. Konačni obračun se odvija u polu-mitskoj “Carcosi” koje je uistinu onako mračno i zastrašujuće mjesto kao što su ga mnogi zamišljali, ali isto tako izgleda i prilično banalno i realno. Međutim, Pizzolato ipak ne želi prirediti gledateljima šok kakav je prije dva desetljeća priredio Sedam. Neki bi rekli čak i po cijenu da završnica na trenutke izgleda kao deus ex machina (iako bi sve izgledalo finije i “ispeglanije” da je epizoda trajala kojih desetak minuta više i dala priliku za par scena koje bi objasnila neke detalje). To, s druge strane, daje prilike da se neke od “najjačih” scena, i to onih koje daju prilike da članovi glumačke ekipe još jednom pokažu svoje umijeće, prikažu u za ovakav žanr neuobičajeno dugom epilogu. U njima će se likovi konačno suočiti sa emocionalnim i drugim posljedicama svojih postupaka, doživjeti nešto najbliže “katarzi”, odnosno svojevrsno prosvjetljenje nakon koga će svoj život i univerzum gledati na sasvim drukčiji način. Te scene možda neće svojim ugođajem ili svjetonazorom usklađene s prethodnim epizodama, ali se doimaju kao nešto što su protagonisti, ali i gledatelji koji su dva mjeseca strpljivo sjedili na ekranima, zaslužili.

Enhanced by Zemanta

“Pravi detektiv”: “After You’ve Gone” (ep. 7) (recenzija)

 

True Detective
True Detective (izvor: MattBritt00)

Pobjeda Matthewa McConaugheya na “oskarovskoj” utrci je vrlo dobra preporuka svima koji su u prilici da pogledaju izvrstan rad tog glumca u TV-seriji Pravi detektiv. S druge strane se može vjerovati da će McConaugheyeva uloga u filmu Dobri dileri iz Dallasa, ma koliko oduševljavala kritičare i Akademijine glasače, za nekoliko desetljeća biti manje poznata i manje popularna od uloge Rusta Cohlea. Naravno, svima onima koji zahvaljujući “Oscaru” misle pogledati novi McConaugheyev nastup se preporuča da prije sedme pogledaju prethodnih šest epizoda, jer, kao i kod mnogih uistinu kvalitetnih HBO-vih (ili kako se to danas kaže limited) serija, njen sadržaj neupućenima neće imati previše smisla, a pokušaj da se zaostatak nadoknadi  sa spoilerima i sižeima pročitanima na Internetu će gledatelje lišiti bogatog iskustva.

 

Na prvi pogled se čini da je pretposljednja epizoda, koja, dakako, treba pripremiti teren za neumitno finale, manje bogatija od prethodnih. U njoj nema nekih “šokantnih” otkrića ili sapunskih obrata u zapletu, a režiser Cary Joji Fukunaga je bio dovoljno mudar da neke od potencijalno najodvratnijih i najuznemiravajućih prizora prikaže posredno, oslanjajući se maštu gledatelja ali i izvrsnu glumu Woodyja Harrelsona koji svojom reakcijom na njih govori više nego dovoljno.

 

Ako se može navesti glavna kvaliteta ove epizoda, onda je to ekonomičnost i jednostavnost. Scenarist Nic Pizzolato, po svemu sudeći, nije onaj od hollywoodskih pisaca koji voli otkrivati toplu vodu ili osjeća potrebu da začinjava ono što već sada izgleda kao dobar materijal. Nova epizoda, koja je u potpunosti smještena u “sadašnjost”, odnosno 2012. godinu, prikazuje likove kao neuobičajeno normalne, ili barem evoluirane na normalni način u odnosu na 1995. godinu. Rust Cohle je tako jednostavno evoluirao od nonkonformističkog, svojeglavog i pravilima nesputanog istražitelja u isto tako nonkonformističkog, svojeglavog i pravilima nesputanog vigilantea koji nastoji istjerati pravdu u “domaćoj radinosti”. Marty Hart, je pak od konzervativnog policajca koji ne voli “talasati” evoluirao u konzervativnog sredovječnog čovjeka koji je jednom nogom u mirovini, i čiji se život sve više vrti oko pecanja, golfa, podgrijanih gotovih jela i gledanja televizije.

 

Međutim, najvažnija stvar u epizodi jest da ona mora utabati put za razrješenje misterije. I pri tome autori čine dobru stvar kada sugeriraju da će veliko rješenje također biti “normalno”, odnosno da neće biti nekakvih natprirodnih ili fantastičnih elemenata, niti će biti – a o čemu se ovih dana često špekulira na Internetu – nekakvih dramatičnih obrata koji u potpunosti mijenjaju moralna određenja protagonista. Ritualno ubojstvo koje je nominalno riješeno, i koje je potaklo zaplet, doduše, jest dio jedne šire i uznemiravajuće cjeline, ali čak i zavjere i bizarni kultovi u ovoj epizodi izgledaju realistično, odnosno kao nešto što je lako zamisliti u zabitima ruralne Louisiane. Završna scena epizode, koja sugerira da su dvojica istražitelja, zapravo, bila srela pravog ubojicu, sugerira da je zlo u ovoj TV-seriji, kao i u stvarnom životu, zapravo prilično banalno. Za nadati se da te sugestije neće biti tek zavaravanje gledatelja prije nego što im autori Pravog detektiva sugeriraju tipično hollywoodsku “eksploatacijsku” završnicu. Ova serija, ali i McConaughey i Harrelson, to nisu zaslužili.

 

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: Nimfomanka (I i II dio, 2013)

Maniac is the word
(izvor: aka Jens Rost)
NIMFOMANKA
(NYMPHOMANIAC)
uloge: Charlotte Gainsbourgh, Stellan Skarsgaard, Stacy Martin, Uma Thurman, Shia LaBeouf, Jamie Bell, Christian Slater, Connie Nielsen
scenarij: Lars von Trier
režija: Lars von Trier
proizvodnja: Zentropa/Heimatfilm,  Danska/Njemačka/Francuska/Belgija, 2014.
trajanje: 145 ' (prvi dio) i 124 ' (drugi dio)

Današnjom globalnom kulturom dominira površnost, i prečesti je slučaj da brojna kreativna djela na sebe privlače pažnju provokacijama svojih autora ili izvođača umjesto svojom objektivnom kvalitetom. Dobar primjer za to je glazbena industrija, gdje danas najpoznatija imena slavu više duguju drmanjem guzovima i simuliranjem snošaja na pozornici, a manje tome što će netko za par desetljeća u automobilu slušati njihovo revanje. Mnogo lošiji primjer je, pak, svijet filma, gdje danas nekakvih velikih provokacija zapravo i nema, i gdje su se i komercijalni i art-snobovski filmaši, svaki na svoj način, zaključali u svoja konformistička geta. Jedan od rijetkih, a možda i posljednjih, filmskih provokatora je danski režiser Lars von Trier čiji filmovi često izazivaju pažnju svakojakim skandalima koji nekad mogu, ali i ne moraju, imati veze s onime što gledatelji vide na ekranu. Njegovo najnovije ostvarenje, koje se možda prije nekih pet ili deset godina moglo nazvati filmskom provokacijom par excellence, jest dramski film Nimfomanka. U naša kina je došao s dosta publiciteta koje je izazvao njegov sadržaj, odnosno scene koje uključuju ono što se, danas sve rjeđe, naziva “tvrdom” pornografijom. Dodatni publicitet je izazvalo i to što se pojavio u, prema tvrdnjama na špici, “cenzuriranoj” verziji koja je, čak i tako okljaštrena, dovoljno duga da se film morao prikazivati u dva dijela od po oko dva sata.

Radnja započinje u jednom mračnoj uličici gdje sredovječni neženja po imenu Seligman (Skarsgard) pronalazi pretučenu ženu po imenu Joe (Gainsbourg). Ona iz nekog razloga odbija njegovu ponudu da pozove hitnu pomoć, ali pristaje poći u njegov stan gdje će joj previti rane. Dok se oporavlja, Joe, koja sebe opisuje kao potpuno amoralnu osobu, nastoji svom domaćinu objasniti kako je došla do situacije da leži pretučena na ulici. Njena priča, koja se sastoji od osam poglavlja, započinje u najranijem djetinjstvu, kada je otkrila vlastitu seksualnost, a nastavlja se kada kao adolescentica (koju tumači Stacy Martin) odluči izgubiti nevinost s mladim auto-mehaničarem po imenu Jerome (LaBeouf). To je iskustvo tjera da traži sve brojnija, sve bizarnija, a na kraju i sve opasnija seksualna iskustva koja će izazvati kaos i destrukciju ne samo u njenom, nego i životima ljudi s kojima dolazi u susret.

Nimfomanka nije prvi, a vjerojatno neće biti ni posljednji, film koji, uvjetno rečeno, pripada “mainstream” kinematografiji a istovremeno gledateljima prikazuje ono što je Igor Mandić svojevremeno navodio kao ključni element pornografije – mušku erekciju, penetraciju i ejakulaciju. Takvih je ostvarenja već bilo u našim kino-dvoranama i ranije, a jedan od svježijih primjera je i kontroverzni Srpski film. Von Trieru je, međutim, na ruku išao razvoj suvremene filmske tehnologije, pa je tako kombinacijom šminke, proteza u obliku penisa i vagina, CGI-efekata i profesionalnih porno-glumaca koji kao “body double” posuđuju tijelo, omogućio svojim glumcima da nastupaju u filmu, a bez da moraju ulagati isti trud kao “izvođači” iz kalifornijske Doline San Fernando. Sve to, dakako, ne znači da je Nimfomanka naročito erotičan film – mada je za vjerovati kako muškom dijelu publike neće previše smetati “vruće” scene u kojima nastupa bivša manekenka Stacy Martin. Von Trier publiku ne nastoji toliko uzbuditi, koliko šokirati, pa je često njegov prikaz seksualnosti isto onoliko erotičan koliko i ginekološki pregled. Neke od najdojmljivijih scena su, zapravo, najmanje privlačne, pri čemu se posebno ističe prizor u kojem Joein otac, koga tumači Christian Slater, umire na jedan od najneugodnijih načina u povijesti filma. Neugodnost filma se vidi i u tome da su gotovo svi eksterijeri “nordijski” hladni i sivi, kao i da se veliki dio filma, sudeći po rekvizitima i drugim detaljima, odvija u “olovnim” 1970-im.

To sve, dakako, ne znači da film nema kvalitete niti da neće pružiti užitka koji ga nastoje pronaći u suvremenoj kinematografiji. Njega je najlakše pronaći u glumačkim izvedbama, uključujući neke od briljantnih epizoda, pri čemu se posebno ističe gotovo neprepoznatljiva Uma Thurman u istovremeno grotesknoj ali i zastrašujućoj sceni gdje glumi prevarenu suprugu. Vrlo dobar je i Jamie Bell kao profesionalni sadist. To se, s druge strane, ne može reći za Shiju LaBeoufa, glumca koji je posljednjih godina postao prilično nepopularan zbog ekscesnog ponašanja i previše ega, kojeg u slučaju Nimfomanke ne može opravdati neki naročito dobri nastup. Francuska glumica Charlotte Gainsbourg kao odrasla Joe je, pak, izvrsna, isto kao i von Trierov stari suradnik i uvijek pouzdani Stellan Skarsgaard, koji tumači lik šarmantnog Selligmana tako da gledatelja ostavlja u intrigirajućoj nedoumici da li je on intelektualno stimuliran Joeinim bizarnim pričama ili jednostavno napaljen.

Za taj bi se lik, u neku ruku, moglo reći da predstavlja i autorov alter ego, odnosno njegovo nastojanje da nešto tako banalno, a naoko “misteriozno” poput ljudske seksualnosti “oplemeni” sa prilično zabavnim intelektualnim opservacijama. Upravo su najzabavnije scene filma one u kojima Selligman Joeino prepričavanje njenih seksualnih eskapada koristi kao priliku da demonstrira svoju erudiciju, odnosno da kroz komentare svoju sugovornicu, a i publiku upozna s fascinantnim temama kao što su Fibonnacijev niz, tehnike riječnog ribolova, Bachova glazba ili razlike između katoličanstva i pravoslavlja. Pred sam kraj, gdje Joeina priča počinje nalikovati pretjeranom čak i za standarde eksploatacijskog “trasha”, komentari i rasprave sa Selligmanom postaju sve ozbiljnije i sve relevantnije, odnosno tiču se nekih aktualnih tema kao što su seksizam, feminizam, te se kroz usta likova iznose i neke prilično kontroverzni stavovi koji se tiču pedofilije, “političke korektnosti” i slobode govora u modernim demokratskim društvima. Može se zamisliti kako je za ovo posljednje inspiraciju predstvaljala i bura koju je izazvalo par von Trierovih ljubaznih riječi o Adolfu Hitleru na kanskom festivalu prije par godina. Nimfomanka bi bila još efektnija da von Trier nije, po običaju, film zaključiti sa karakterističnim sarkazmom i mizantropijom. No to ipak neće previše pokvariti dojam o ovom filmu kao neobično intrigantnom ostvarenju koje provocira više svojim heretičkim idejama nego banalnim prikazom anatomsko-medicinske stvarnosti.

OCJENA: 8/10

Enhanced by Zemanta

“Pravi detektiv”: “Haunted Houses” (recenzija)

Šesta epizoda “Pravog detektiva” predstavlja najkonvencionalniju, odnosno “najobičniju” u cijeloj seriji. Oni koji kojim nesretnim slučajem seriju budu počeli gledati upravo od ove epizode će vjerojatno steći dojam da je riječ o rutinskom primjeru policijskog žanra i postavljati pitanja zašto je netko smatrao da je riječ o televizijskom događaju godine. S druge strane, teško bi se moglo reći da su scenarist Nic Pizzolato i režiser Cary Jo Fukunaga redovnu publiku ostavili nepripremljenima za tu mogućnost. Komplicirana struktura i intrigirajući misterij se mogu podgrijavati samo neko ograničeno vrijeme; nakon toga se i najbriljantnije serije znaju pretvoriti u kaos i razvodniti u sapunicu.

U ovoj epizodi se konačno događa taj dugo željeni prijelaz iz prošlosti članova detektivskog dvojca u njihovu sadašnjost, odnosno daje ključan odgovor na pitanje kako to da je superuspješni tim čuvara zakona doživio tako neslavan kraj. Pizzolato nastoji na “elegantan” način skinuti nekoliko točaka s dnevnog reda – zašto je Rusty Cohle napustio svoj posao i postao odrpani luzer, zašto je Marty Hart na kraju ipak ostao bez svoje obitelji i kakva je to bila legendarna svađa zbog koje su kolege i prijatelji ostali razdvojeni punih deset godina. Pizzolato na sva ta pitanja pruža prilično jednostavan odgovor – koji je najbolje sažeti u francuskoj frazi cherchez la femme –  koji možda neće biti po volji gledateljima koji su htjeli nešto malo kompleksnije objašnjenje, ali koji se, zato, doima daleko uvjerljiviji.

Dio će, dakako, i u svemu ovome vidjeti nepotrebnu “sapunizaciju” i klišej, ali se zato produkcijskom timu, ali i glumcima, mora priznati kako su svoj zadatak obavili na izuzetno kvalitetan način. I to na način, koji, dakako, uključuje sve ono zbog čega kablovkske televizije naplaćuju pretplatu – daleko eksplicitnije prikaze nasilja i seksa. Kao svojevrsno predjelo glavnom jelu nam autori serviraju scenu u kojoj Marty, koristeći određene povlastice koje dolaze sa statusom policajca, dvojici mladića servira sve ono što bi mnogi očevi voljeli učiniti dripcima koji diraju njihove adolescentske kćeri. Scena je istovremeno crnohumorna, ali i zastrašujuća, a u njoj Harrelson još jednom pokazuje kako je vrhunski glumac. Prilike da se istakne, pak, ima i Michelle Monaghan, koja je dosad bila zapostavljena u ulozi Martyjeve supruge, a kojoj su scenaristi ukazali čast da 2012. godine postane treća osoba koja daje iskaz suvremenim istražiteljima i, naravno, treća osoba koja pri tome bezočno laže. Muškim gledateljima će, pak, najveći dojam izazvati Lili Simmons, manekenka i glumica koja utjelovljuje savršeni “jail bait” i koja još jednom pokazuje spremnost za “vruće” krevetske scene kojim se iskazala u ulozi Rebecce Bowman u Bansheeju.

Seriju također valja pohvaliti i zbog truda da se sitnim, ali zanimljivim detaljima, čvrsto ukotvi vrijeme radnje. Jedan od njih je dizajn mobitela – koji, pak, ima izuzetno važnu ulogu u razvoju zapletu epizode – koji jasno ukazuje da je riječ o tehnologiji od prije desetak godina. Takvih detalja, po svemu sudeći, više neće biti, jer se radnja konačno smješta u 2012. godinu. Preostale dvije epizode će možda biti još konvencionalnije, ali samo po sebi to i ne mora biti razlog za zabrinutost. I ova “konvencionalna” epizoda pokazuje da je ponekad jednostavna crta najbolji mogući put između dvije točke.

RECENZIJA: Beskrajna ljubav (2014)

BESKRAJNA LJUBAV
(ENDLESS LOVE)
uloge: Alex Pettyfer, Gabriella Wilde, Bruce Greenwood, 
Joely Richardson, Robert Patrick, Rhys Wakefield
scenarij: Shana Feste & Joshua Safran
režija: Shana Feste
proizvodnja: Universal, SAD, 2014.
trajanje: 105'

Danas više ništa nije sigurno od hollywoodskih remakeova. Čak ni filmovi koji su imali čast da se kite mnogobrojnim “Zlatnim malinama” i koji dan-danas kod kritičara uživaju reputaciju jednog od najgorih ostvarenja početka 1980-ih. U slučaju Beskrajne ljubavi Franca Zeffirelija šefovima studija Universal, dakako, taj detalj nije bio toliko bitan. Mnogo je važnije bilo da je taj film Brooke Shields, usprkos jedne od najgorih nastupa u njenoj karijeri, potvrdio status velike zvijezde, kao i da je istoimeni duet Diane Ross i Lionela Richieja žario i palio na školskim plesovima. Za kreativnom krizom opterećeni Hollywood je i to bilo dovoljno da se još jednom posluži vlastitom baštinom, čak i onom koja nema neku naročitu reputaciju. Rezultat je film čiju je režiju potpisala Shana Feste, i koji se, stjecajem okolnosti, u kino-dvoranama našao gotovo istovremeno s Robocopom, još jednim hollywoodskom eksploatacijom 1980-ih.

Kao i prethodni film, i ovaj predstavlja adaptaciju istoimenog, i inače hvaljenog, romana Scotta Spencera. Verziji iz 1981. godine su se, između ostalog, zamjeralo i prevelike razlike u odnosu na predložak. Može se samo zamisliti što bi tadašnji kritičari rekli za novu verziju, s obzirom da scenarij Shane Feste i Joshue Safrana, poznatog kao jednog od tvoraca TV-serije Tračerica, sa romanom dijeli tek imena likova i neke od najosnovnijih elemenata zapleta. Radnja je iz Chicaga premještena u Georgiju, gdje na samom kraju srednje škole skromni učenik David Elliot (Pettyfer) konačno smogne hrabrosti da priđe Jade Butterfield (Wilde), lijepoj učenici koja je nekoliko godina živjela pod sjenom tragične smrti brata. Susret s mladićem koji usprkos svog skromnog podrijetla posjeduje šarm izazove iskru koja će rezultirati strastvenom ljubavnom vezom. Jadein otac, ugledni liječnik Hugh Butterfield (Greenwood), pak, nije previše oduševljen time da mu se kći, kojoj je namijenio prestižni studij medicine, cijelo ljeto zabavlja s gubitnikom bez budućnosti. Njegova nastojanja da tu vezu okonča, ali i Davidova spremnost na sve da bi ostao zajedno s Jade, izazovu sukob koji će s vremenom eskalirati do nasilja.

Za razliku od Spencerovog romana i Zeffirelijevog filma, koji su pokušavali govoriti o tome koliko romantični ideali mladenačke “lude” ljubavi imaju šanse opstati u modernom svijetu, autore nove verzije nikakvi “dublji” sadržaji nisu previše zanimali. Priča i likovi su svedeni na melodramatsku i brutalno jednostavnu formulu prema kojoj siromašni dečko pronalazi bogatu djevojku, a njihovoj sreći na putu stoji zločesti otac. Toj formuli je podređeno sve u filmu, uključujući podzaplet o Jadeinom preminulom bratu koji bi trebao dati pop-psihološko objašnjenje kako se jedan naoko prosvijećeni moderni intelektualac ponaša poput oca feudalne princeze. Ispraznost likova neće nimalo ispuniti Pettyfer i Wilde, bivši engleski manekeni koji su očigledno angažirani prije svega zbog svog izgleda, a manje glumačkog talenta. Njihove zajedničke scene bi možda mogle dati neke naznake o zajedničkoj “kemiji”, da ih je Feste nije režirala poput reklama za uloške. Ključna stvar koja koliko-toliko spašava film od potpune propasti jest uvijek pouzdani Bruce Greenwood u inače prilično nezahvalnoj ulozi. Joely Richardson hrabro, ali ipak neuspješno, pokušava nešto napraviti od nezahvalne uloge Jadeine majke, a ista stvar se može reći za australskog glumca Rhysa Wakefielda u ulozi Jadeinog brata, koji je s tim likom mogao napraviti velike stvari, samo da su mu scenaristi dozvolili. S druge strane, mnoge opcije su ovom filmu bile zatvorene nakon što su producenti “ziheraški” odlučili da idu na blagi cenzorski rejting PG-13, pa tako razuzdana američka omladina u ovom filmu ne smije sudjelovati u nikakvoj “problematičnoj” aktivnosti, kao što je, na primjer, “duvanje”, pa se sve svodi tek na bezazleno noćno druženje prijatelja u zoološkom vrtu. Čak i obavezna scena u kojoj Jade i David konzumiraju svoju vezu se mora prikazati s manje erotičnosti od prosječne reklame za toaletni pribor, i prelazi u nenamjernu samoparodiju. To sve, dakako, ne znači da trapavost s kojom je napravljena Beskrajna ljubav ne bi na kraju ipak mogla imati i nekakvu svrhu. Ako netko tko je zbog ovog filma odsjedio nepuna dva sata odluči pogledati originalnu verziju, odnosno spoznati da je 1980-ih Hollywood, “Zlatnim malinama” usprkos, radio bolje filmove, ostvarenje Shane Feste će ispuniti svoju svrhu.

OCJENA: 3/10


 

RECENZIJA: Pompeji (2014)

POMPEJI
(POMPEII)
uloge: Kit Harington, Emily Browning, Carrie-Anne Moss, Jared Harris, Adewale Akinnouye-Agbaje, Jessica Lucas, Kiefer Sutherland
scenarij: Janet Scott Batchler, Lee Batchler & Michael Robert Johnson
režija: Paul W. S. Anderson
proizvodnja: Constantin Film/Impact/Tristar, SAD, 2014.
trajanje: 105'

Povijest, sa svojim uobičajenim smislom za ironiju, se 79. godine pobrinula da jedna od najvećih katastrofa postane najveća moguća sreća za buduće povjesničare i arheologe. Kada je vulkan Vezuv erumpirao i desecima metara debelim slojevima pepela i lave zasuo drevni rimski grad Pompeji tisuće ljudi su izgubili živote, ali je istovremeno stvorena najveća vremenska kapsula na svijetu, a u njoj sačuvani artefakti pružili najbolji mogući uvid u svijet koji bi inače bio izložen stoljećima nezaustavljivih ekonomskih i kulturnih promjena. U posljednjih četvrt milenija, otkako traju arheološka iskapanja, Pompeji su modernim generacijama pružili ne samo neprocjenjiv uvid u klasični svijet, nego i ponekad uznemirujući dojam da je taj svijet po mnogim svojim detaljima bio daleko sličniji modernom nego što se to moglo činiti na prvi pogled. Pompeji su, dakako, velikim dijelom zahvaljujući i dramatičnim okolnostima svog nestanka, poslužili i kao inspiracija za brojna umjetnička i književna djela. Nije stoga za iznenaditi što sada, pogotovo s obzirom da je žanr “mačeva i sandala” ponovno u trendu, Pompeji ponovno služe kao predmet zanimanja Hollywooda. Rezultat svega toga su Pompeji, 3D spektakl u režiji Paula W. S. Andersona.

Nakon uvoda u kojem kratki citat Plinija Mlađeg, rimskog pisca i jedinog imenom poznatog očevica događaja daje povijesni kontekst, radnja započinje oko sedamnaest godina ranije na sjeveru rimske provincije Britanije. Rimska vojska pod zapovjedništvom Korva (Sutherland) masakrira pleme pobunjenih keltskih konjanika. Dječak koji je jedini preživio masakr će izrasti u mladića po imenu Milo (Harington), koji je s vremenom izgradio reputaciju kao gladijator u areni. Njegova reputacija ga vodi u Pompeje, gdje je upravo u službeni posjet došao Korvo, sada utjecajni senator, koji se nastoji oženiti za lijepu Kasiju (Browning), kći lokalnih poduzetnika. Kasija je, međutim, stjecajem okolnosti stekla naklonost prema Milu, koji, pak, mora areni pokušati preživjeti u sukobu s afričkim gladijatorom Atikom (Akinnouye-Agbaje). Sve njihove planove će, međutim, poremetiti planina koja počinje rigati užareno kamenje i tjerati nesretne stanovnike Pompeja da započnu neravnopravnu borbu za goli život.

Andersona, čiji se opus nikada nije dičio naročitom “dubinom” priče ili likova, Pompeji su najvjerojatnije privukli isključivo kao prilika da demonstrira svoje baratanje 3D tehnikom odnosno spektukularni prikaz masovne destrukcije. Anderson taj sadržaj više nego solidno dostavlja publici u posljednjih 40-ak minuta, iako je, kao i kod mnogih današnjih 3D filmova, slika primjetno tamnija nego što bi to bio slučaj u “običnom” 2D filmu. Međutim, da bi se došlo do destrukcije Pompeja, oni se moraju prvo predstaviti gledateljima u svom normalnom, odnosno nerazrušenom izdanju. Tu je Anderson potpuno digao ruke od filma, prepustivši scenarističkom timu da zavezanih očiju dostave hrpu klišeja, odnosno jednostavno kopiraju Cameronovu formulu za Titanic. Tako stvarna povijesna katastrofa služi kao pozadina rutinerske ljubavne priče o dvoje mladih koji pripadaju različitim klasama, a koji su se zakačili sa gotovo karikaturalnim negativcem. Dodatni sastojak bi trebale biti i gladijatorske borbe. Međutim, scene u areni imaju ozbiljan problem u blagom cenzorskom rejtingu, pa su po količini krvoprolića i žestini borbe daleko ispod nekoć nenadmašnog Gladijatora, a da se o standardima koje je uvela TV-serija Spartak i ne govori. Naravno, isti taj cenzorski rejting znači i da nema nekoć obveznih scena koje prikazuju rimsku “dekadenciju”, odnosno prizora koje su u stvarnom životu pojedine artefakte iz Pompeja strpale u zloglasni Tajni muzej u Napulju.

Likovi su ne samo loše napisani, nego i loše odglumljeni. Australska glumica Emily Browning, iako prilično atraktivna u ovom filmu, je gotovo neprepoznatljiva. Kit Harington, najpoznatiji kao Jon Snow u Igri prijestolja, ovdje se doima ili potpuno nezainteresiran ili se natječe s Keanuom Reevesom i Sylvesterom Stalloneom za najmanje izražajni pogled u suvremenom Hollywoodu. Nasuprot tome, korpulentni Adewale Akinnouye-Agbaje se nameće svima ostalima u filmu, poput lika Adebisija koga je glumio u legendarnoj TV-seriji Oz. Suočen s gotovo parodijskim karakterom svog lika, Kiefer Sutherland je iznenađujuće loš za glumca vlastitog kalibra. Ovo rutinersko ostvarenje od toga da se na njega primijeni dodatno značenje izraza “film katastrofe” spašava tek pomalo nekonvencionalna završnica, kao i to da ga je Anderson učinio nešto kraćim nego što je to običaj s hollywoodskim ostvarenjima ovog tipa. Za razliku od svog grada-imenjaka kome je sudbina namijenila vječni život, Pompeji će brzo pasti u zaborav.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Zimska priča (2014)

ZIMSKA PRIČA
(WINTER'S TALE)
uloge: Colin Farrell, Jessica Brown Findlay, Jennifer Connelly, William Hurt, Eva Marie Saint, Russel Crowe, Will Smith
scenarij: Akiva Goldsman
režija: Akiva Goldsman
proizvodnja: Warner Bros., SAD, 2014.
trajanje: 118'

Iako se u ovo doba godine u filmskom svijetu manje-više sve vrti oko “Oscara”, valja se podsjetiti da zlatni kipići i nisu toliko važni, barem ako ih se uzima kao mjerilo kvalitete nečijeg rada. Kao primjer bi mogao poslužiti “Oscar” za najbolji adaptirani scenarij koji je Akademija udijelila Akivi Goldsmanu, tvorcu Genijalnog uma koji je, međutim, daleko poznatiji po tome što je scenarijem za Batman i Robin umalo zakopao jednu od naunosnijih hollywoodskih franšiza. Ni brojni drugi Goldsmanovi scenariji (uključujući i, u najboljem slučaju precijenjeni, Um) se ne mogu pohvaliti nekom velikom kvalitetom. Međutim, Goldsmanovi branitelji su se uvijek mogli izvlačiti na to da njegov rad nije bio adekvatno prenesen na ekran zbog slabih ili neinspiriranih režisera. Konačnu priliku Goldsmanu da svoju originalnu, nepatvorenu viziju prikaže svijetu pružila je, pak, adaptacija popularnog fantasy romana Zimska priča Marka Helprina, projekt koji je Goldsman producirao i koji mu je predstavljao režiserski debi.

Radnja filma počinje 1895. godine na njujorškom Otoku Ellis gdje je bračnom paru europskih imigranata zapriječen pristup u SAD zato što je otac obolio od tuberkuloze. Nastojeći svom djetetu omogućiti dobar život, roditelji ga puste niz rijeku u plutajućoj košari poput Mojsija. Radnja se potom prebacuje u godinu 1916. kada je dijete odraslo u provalnika po imenu Peter Lake (Farrell), koji se, pak, zamjerio njujorškom gangsterskom bosu Pearlyju Soamesu (Crowe). Iako ga je od Soamesove bande na čudesan način spasio bijeli konj, Lake se odlučuje za još jedan “posao” kojim bi trebao financirati svog bijeg iz grada. Meta je ono što izgleda prazni bogataški stan, ali se u njemu slučajno našla Beverly Penn (Findlay), lijepa ali smrtno bolesna kći novinskog izdavača. Lake se u nju smrtno zaljubi i odlučuje joj pomoći, ali upravo je to ono što razjari Soamesa, koji je zapravo demon čiji je posao spriječavanje ljudi da stvaraju čuda. Sukob između Lakea i Soamesa će se, stjecajem okolnosti, produžiti na nekoliko desetljeća i svoju kulminaciju imati 2014. godine.

Počnimo s dobrim vijestima. Zimska priča ima prilično raznovrsnu, dobru i raspoloženu glumačku ekipu među kojom je veliki broj Goldsmanovih starih suradnika, a možda se najviše ističe Will Smith u maloj, ali prilično zanimljivoj ulozi Lucifera. Najmanje poznato od svih lica pripada Jessici Brown Findlay, mladoj britanskoj glumici koja se nedavno istakla kao Lady Sybil Crawley u Downton Abbeyju; ona se prilično solidno nosi s nezahvalnom ulogom. Hans Zimmer je uobičajeno pouzdan kao tvorac filmske glazbe, a 60-ak milijuna dolara se doima prilično kvalitetno utrošeno u par specijalnih efekata i prikaz New Yorka prije stotinjak godina.

Međutim, teško da će itko osim najstrpljivijih ili najvelikodušnijih gledatelja imati nekog prevelikog razloga uživati u tim detaljima. Goldsman se, naime, iskazao isto onakvim režiserom kakav je scenarist. U Zimskoj priči, priča i likovi kao nemaju nikakvog smisla niti suvisle međusobne veze, a ako i imaju, to čine uz najgore moguće klišeje ili način koji vrijeđa gledateljsku inteligenciju. To će možda najviše u oči zapasti na samom početku, kada se uvodi lik odraslog Petera Lakea, koji bi, prema unutarnjoj kronologiji filma trebao imati 21 godinu, ali ga tumači Farrell u kasnim 30-im. Pokušaji da se gledateljima sugerira nekakvi “dublji” razlozi zašto se našao u New Yorku i što mu se to događa, a pogotovo kada započne svoju romansu s Beverly, obično degeneriraju u hrpu “New Age” besmislica koje, kada netko o njima pokuša razmišljati, zvuče poput vogonske poezije. Goldsman, pak, potpuno odbacuje svaki suvisli pokušaj da objasni kako se to priča razdužila do suvremenog doba. A ni njegova režija, najblaže rečeno, nije najbolja. Scena “čarobnog” bala na koji Lake, “ulickan” poput Jacka u Titanicu, odvodi svoju voljenu, je upropaštena time što u njoj previše očigledno nastupaju profesionalni plesači, koji kao da nastupaju pred natjecateljskom komisijom umjesto da glume pripadnike nekadašnjeg “otmjenog društva” koje se dobro zabavljaju. No, to je tek samo jedan od najdrastičnijih primjera za današnji Hollywood atipičnog diletantizma. Zimska priča se zbog svega toga ne može preporučiti nikome osim onima koje zanima kako izgleda nešto što izgleda najgori film na početku neke godine.

OCJENA: 2/10