RECENZIJA: X-Men: Dani buduće prošlosti (2014)

IMG_5499
(izvor: Lenonn)
X-MEN: DANI BUDUĆE PROŠLOSTI
(X-MEN: DAYS OF FUTURE PAST)
uloge: Hugh Jackman, James Macavoy, Michael Fassbender, Jennifer Lawrence, Peter Dinklage, Ian McKellen, Patrick Stewart, Nicholas Hoult
scenarij: Simon Kinberg
režija: Bryan Singer
proizvodnja: 20th Century Fox/Marvel Entertainment, SAD, 2014.
trajanje: 131'

Filmovi o superherojima, možda bolje od ičeg drugog, utjelovljuju hollywoodski komercijalizam, odnosno nastojanje da se jedan sadržaj pokuša utrpati što širim slojevima publike. To, s druge strane, ostavlja vrlo malo prostora da se u njima odrazi nekakva autorska osobnost. Jedan od rijetkih izuzetaka od tog pravila je franšiza X-Men, i to najviše zahvaljujući banalnoj činjenici da je Bryan Singer, režiser četiri od pet filmova iz serije (ne računajući dva zasebna filma o Wolverineu), Židov i homoseksualac. Pripadnost dvjema manjinskim skupinama je, bez svake sumnje, imalo određenu ulogu u stvaranju serije filmova o superherojima koje je mutacija učinila različitima od “normalnih” ljudskih bića, a samim time i predmetom progona. Singer je taj motiv u svojim djelima koristio na ne baš implicitan način, pa su tako prošlost nekih od najvažnijih likova obilježena Holokaustom, dok drugi citiraju parole sa parada ponosa. Snažan autorski pečat, međutim, nekad zna biti i dvosjekli mač, prije svega u situacijama kada autor postane predmetom kontroverzi, odnosno optužbi za seksualno zlostavljanje maloljetnika. Hollywood je, međutim, u slučaju X-Men: Dana buduće prošlosti, mogao odahnuti – skandal se nije previše odrazio na kino-blagajne, napunjene upravo onako kao što se u ovo vrijeme očekuje od manje-više svakog filma o Marvelovim superherojima.

Radnja novog filma započinje u bliskoj, ali prilično distopičnoj budućnosti u kojoj je svijet postao poprištem apokaliptičnog rata između mutanata i Sentintela, robota dizajniranih s isključivom svrhom da iskorijene mutantsku prijetnju “normalnom” čovječanstvu. No, kao što se to obično dogodi, Sentinteli su postali toliko temeljiti da se među njihovim metama našao i najveći dio “normalnog” čovječanstva, a gradovi poput New Yorka i Moskve postali ruševine. Posljednja grupa preživjelih mutanata, na čelu sa nekadašnjim suparnicima – ostarjelim profesorom Charlesom Xavierom (Stewart) i Magnetom (McKellen) – je našla privremeno utočište u Kini gdje je smislila očajnički plan da zaustavi rat pomoću vremenskog putovanja. Um Wolverinea (Jackman), koji je jedini fizički spreman za takav postupak, će biti poslan u svoje mlađe tijelo, odnosno u godinu 1973. godinu. Njegov cilj je zaustaviti Raven alias Mystique (Lawrence), koja namjerava likvidirati dr. Bolivara Traska (Dinklage), znanstvenika koji mutante smatra prijetnjom ljudskom rodu te upravo stvara prototipove Sentinela. Ta likvidacija je, međutim, pokrenula niz događaja koji će dovesti do apokalipse. Kako bi je pronašao, Wolverine mora dobiti pomoć mladog Xaviera (Macavoy) i Magneta (Fassbender), koji su sasvim drukčije ličnosti od onih koje poznaje.

Slično kao i Prva generacija, koja je predstavljala svojevrsni “reboot” franšize, i Dani buduće prošlosti radnju namjerno stavljaju nekoliko desetljeća prije današnjeg vremena ne samo zato kako bi pomladili i osvježili glumačku ekipu (prije svega dobre, ali ipak malo potrošene Stewarta i McKellena), nego da bi i filmu dali specifični “retro” ugođaj. Novi film se, također, slično kao i tragično potcijenjeni Čuvari, nastoji neke od moralnih i drugih dilema s kojima se suočavaju njegovi superherojski protagonisti prikazati kroz prizmu nekih od (barem za Amerikance) najtraumatičnijih događaja 20. stoljeća, a što se prije svega odnosi na atentat na Kennedyja i vijetnamski rat. Ne iznenađuje, stoga, što se kao jedno od utjelovljenja svega što je krenulo krivo u to vrijeme pojavljuje lik američkog predsjednika Nixona (koga tumači kanadski glumac Mark Camacho); Singer ga, s druge strane, ne može prikazati kao potpunog negativca, s obzirom da neke od njegovih nestašluka (ilegalna prisluškivanja i sl.) daleko nadmašio sadašnji, Hollywoodu daleko draži, stanar Bijele kuće. Kao mnogo zanimljiviji lik se pojavljuje Trask, koga tumači Dinklage, vjerojatno uživajući u prilici da glumi nešto drukčije od Tyriona u Igri prijestolja; on je prikazan ne kao manijak opsjednut željom za moću, nego netko duboko uvjeren da čovječanstvu čini uslugu, pri tome tragično nesvjestan ironije da kao patuljak nastoji iskorijeniti ljude koji su “drukčiji”. Scenarij Matthewa Vaughna je mnogo manje uspješan u nastojanju da mladog Magneta učini moralno ambivalentnim, odnosno stalnom poigravanju s gledateljskim očekivanjima oko toga hoće li on ili neće postati negativac. Mnogo je, s druge strane, zabavnije vidjeti Macavoya koji mladog Xaviera tumači kao narkomana nalik na propale rock-zvijezde, ali i Lawrence koja prilično uživa u prilici da nosi modu 1970-ih.

Svi ti dopadljivi sadržaji, međutim, dolaze sa balastom često nepotrebnih akcijskih scena, uključujući predvidljivi završni obračun u Washingtonu. Dok one traju, Dani buduće prošlosti se, paradoksalno, čine razvučenima; to se prije svega odnosi na obračune preostalih X-Mena sa Sentintelima u budućnosti, a koji imaju unaprijed zadani mračni ishod. Jedna od najinventivnijih scena (kombinacija bullet timea, slapsticka i retro pop-glazbe) je, pak, potrošena na sredini filma. Završnica, koja, dakako, mora donijeti hepi end, se također čini razvučenom, isto kao epilog u kojem se pojavljuje hrpa likova koje možda mnogo znače Singeru i drugim zagriženim fanovima X-Mena, ali ne toliko prosječnim gledateljima. Usprkos toga, Dani buduće prošlosti uglavnom predstavljaju ugodan način da se provede dva sata. Budućnost, koju sugerira danas već poslovična “teaser” scena za nastavak na samom kraju odjavne špice, ne izgleda toliko dobra.

OCJENA: 6/10

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: Čudesni Spider Man 2 (2014)

Peter Parker and Gwen Stacy
(izvor: marvelousRoland)
ČUDESNI SPIDER MAN 2
(THE AMAZING SPIDER-MAN 2)
uloge: Andrew Garfield, Emma Stone, Jamie Foxx, Danne DeHann, Campbell Scott, Embeth Davidtz, Colm Feore, Paul Giamatti, Sally Field
scenarij: Alex Kurtzman, Roberto Orci & Jeff Pinkner
režija: Marc Webb
proizvodnja: Columbia Pictures/Marvel Entertainment, SAD, 2014.
trajanje: 142'

Hollywoodski blockbusteri, pogotovo oni koji se temelje na strip-serijama o superherojima, ne samo što zbog bezličnosti i ponavljajućih likova, tema i predvidljivosti podsjećaju na izbore u Hrvatskoj, nego ponekad zbog industrijskog tempa kojim se štancaju znaju izazivati zbrku kod manje upućenih ili opreznih dijelova publike. Najveću takvu opasnost pruža “rebootirana” franšiza o Spidermanu, koja je u kino-dvorane došla tek pet godina nakon završetka, odnosno deset godina naakon početka prethodne. A, s obzirom da iza originalnog stripa stoji danas u Hollywoodu dominantna izdavačka kuća Marvel, lako je zamisliti da serija koju producira studio Columbia bude shvaćena kao dio šire cjeline X-Mena (koji je ugrabio 20th Century Fox) ili tzv. Marvelovog filmskog univerzuma (koji drži Disney). S druge strane, brzina kojom se franšiza o Spidermanu reinkarnirala omogućava relativno brze i jednostavne usporedbe s prethodnim verzijama. Jedan od najboljih primjera za to pruža Čudesni Spider-Man 2, koga bi bilo manje korisno uspoređivati sa svojim prethodnikom iz 2012. godine, a više s deset godina starijim Spider-Manom 2.

Režiser Marc Webb je u prethodnom filmu već odradio obvezu da publici prikaže kako je nastao glavni junak, odnosno kako se od skromnog njujorškog gimnazijalca Petera Parkera (Garfield) transformirao u čovjeka sa posebnim moćima koji maskiran spašava grad od kriminalaca i svakojakih čudovišta. Scenarij, pak, ovaj put omogućava da se u nepunih dva i pol sata ubaci daleko više materijala koji bi trebali zadovoljiti kako poklonike originalnog stripa koji žude za kultnim likovima, tako i publiku koja traži dodatne količine melodrame. Ovo posljednje bi trebao pružiti nastavak Parkerove ljubavne veze sa lijepom kolegicom Gwen Stacy (Stone), ali koja zapada u poteškoće jer je Parker jednostavno previše opterećen svojom životnom misijom, ali i zabrinut zbog toga što bi na svoju voljenu djevojku mogao navući pažnju kojekakvih zlikovaca. Jedan od njih bi mogao biti Max Dillon (Foxx), elektroinženjer u korporaciji Oscorp koga nesreća na radnom mjestu transformira u čudovište po imenu Electro. Spašavanje grada od zlikovca dodatno komplicira i dolazak Harryja Osborna (DeHaan), Parkerovog prijatelja iz djetinjstva koji je naslijedio očev poslovni imperij, ali također i genetske malformacije koje će mu skratiti život ukoliko ne bude koristio neke od potencijalno opasnih Oscorpovih tehnologija.

Webbovo nastojanje da u svoj film utrpa što je moguće više sadržaja je rezultiralo time da je drugi nastavak novog Spidermana prilično konfuzan, tonom i kvalitetom neujednačen film. U njemu mnoge stvari ne funkcioniraju, ali se neke, s druge strane, isplate pogledati. Tako na samom početku, odnosno prologu koji prikazuje sudbinu protagonistovih roditelja, imamo priliku vidjeti jednu od najefektnijih akcijskih scena u Hollywoodu u posljednje vrijeme. Kada se radnja prebaci u sadašnjost, odnosno kada se prikazuje kako Spiderman poskakujući putuje njujorškim ulicama iležerno rastura kriminalce, film je teško shvatiti ozbiljno. To se pogotovo odnosi na karikaturalni lik ruskog negativca, koji tumači ispod maske potpuno neprepoznatljivi Paul Giamatti. A onda scenaristi publici nameću ozbiljnost, pogotovo u scenama koje prikazuju moralne i druge dileme koje protagonistu nameće njegov odnos s djevojkom. Ozbiljan ton će se povremeno vraćati u film i konačno biti potvrđen i završnicom koja je donedavno bila prilično nekonvencionalna za današnji Hollywood.

Konfuznost radnje i preveliki broj, često nepotrebnih ili neiskorištenih likova, djelomično nadoknađuje prilično raznovrsna i dobro raspoložena glumačka ekipa. Garfield i Stone, koji predstavljaju ljubavni par u stvarnom životu, uspijevaju održavati dobru “kemiju”, i to mnogo bolje nego što su to činili Tobey Maguire i Kirsten Dunst kao protagonisti prethodne serije. Izuzetno je dobar posao napravio i mladi DeHann, iako se njegov prikaz zlosretnog mladog bogataša može shvatiti prilično sličnim liku iz Kronika, odnosno korak prema tipskim ulogama psihološki mučenih negativaca. Foxx, barem dok ne preuzme identitet električnog čudovišta, je isto tako prilično zanimljiv kao genijalni ekscentrik. Završnica filma, pak, daje određenu nadu da će treći (i prilično izgledni) nastavak Webbu i Columbiji dati priliku da ponude nešto novo. S druge strane, to što je Čudesni Spider Man 2 bolji od Čudesnog Spider Mana i svog deset godina starog ekvivalenta onakvo dostignuće koje sa sobom donosi neke pretjerano velike količine optimizma.

OCJENA: 5/10

Enhanced by Zemanta

Zemljo (Indijo) otvori se…

English: Narendra Modi in Press Conference
Narendra Modi (izvor: Wikimedia Commons)

Jučerašnji dan je bio prilično zanimljiv (i ne baš ugodan) za sve one koji zbivanja na hrvatskog medijskoj sceni prate iz nekog šireg konteksta. Ono što je svuda u svijetu predstavljalo glavnu ili barem jednu od glavnih vijesti je gotovo u potpunosti (uz nekoliko časnih izuzetaka kao što su HRT i Nova TV) ignorirano od vodećih hrvatskih novina i internetskih portala.

Ovo, dakako, nije prvi takav slučaj. Međutim, gotovo je zapanjujuće da gotovo nitko tko radi ili vodi hrvatske medije nije obratio pažnju na to da se promijenila vlast u najmnogoljudnijoj svjetskoj demokraciji, ekonomskoj i nuklearnoj velesili. Ili se potrudio da joj da makar protokolarni tretman kada se već nije smatrala dostojnom naslovnica koje mame prosječnog čitatelja hrvatskih webova.

Za to, doduše, postoje određena objašnjenja, makar u obliku hipoteza različite razine uvjerljivosti. Ovdje ću navesti nekoliko njih:

1) Samocenzura izazvana unutarnjopolitičkim imperativima, prije svega vezanim uz predstojeće europske izbore. Većina hrvatskih etabliranih medija je, što iz ekonomskih, što iz ideoloških, što iz kadrovskih razloga, orijentirana prema političkoj opciji lijevog centra koja se obično vezuje uz trenutnog premijera. Sada, u trenutku kada toj opciji prijeti ne baš ugodni izborni debakl, nije zgodno podsjećati da se slične stvari događaju i kvantitativno i kvalitativno “jačim” igračima, a što indijska Kongresna stranka i Rahul Gandhi definitivno jesu u odnosu na SDP i Zorana Milanovića.

2)Samocenzura izazvana vanjskopolitičkim imperativima, ovaj put vezanim uz eskalaciju  novog Hladnog rata. Hrvatski mediji moraju pokazati kako Hrvatska čvrsto stoji uz svoje zapadne saveznike te da nema nikakve primisli da će itko iz Hrvatske u sukobu koji predstavlja svojevrsni globalni remake Domovinskog rata, dati podršku istočnim zlikovcima, odnosno izraziti sumnju da će njegov ishod biti drukčiji nego onaj u Hrvatskoj 1990-ih. A takve bi sumnje, na primjer, moglo izazvati objavljivanje vijesti da je Indijom zavladao tip kome su, između ostalog, i zbog svojih antiameričkih izjava godinama službeno priječili pristup na američko tlo i koji nije štedio hvale prema Putinu i njegovoj politici.

3)U većini hrvatskih redakcija sjede, odnosno novinarske i uredničke poslove obavljaju potpuno neobrazovani i nesposobni kadrovi, kojima čak ni dostignuća moderne civilizacije kao što su Google i Wikipedija nisu od nekakve pomoći pri pokušaju da napišu čak i najjednostavniju vijest. A njihovim kolegama koji raspolažu tim elementarnim novinarskim vještinama je, pak, prethodnih desetljeća oprao mozak Hollywood sa svojom romantičnom hipi-vizijom Indije kao zemlje “produhovljenih” pacifističkih vegetarijanaca koje ne zanimaju neke tako prizemne stvari kao što su politika, a da o stvarima kao što su vjerski sukobi, terorizam i ratovi sa susjedima i ne govorimo. S obzirom da se ono što se u proteklih mjesec dana događalo u Indiji (da, izbori u Indiji traju preko mjesec dana) ne može pomiriti s takvom slikom, oni na nju poput kompjutera u nekadašnjim trash SF-filmovima, odnosno s riječima “Does not compute”.

Primjena Hanlonove britve na ovu situaciju treće objašnjenje čini nekako najuvjerljivijim. Ali ono je isto tako i najdepresivnije. Prethodna dva – koja ovaj fenomen pripisuju nekakvim vanjskim faktorima – daju određenu nadu da bi relativno jednostavna promjena okolnosti ili nečije politike mogla riješiti taj problem i spriječiti da se slične gluposti ponavljaju u budućnosti. Posljednje objašnjenje, koje pretpostavlja da je uzrok problema u samim medijima, ukazuje na kroničnu bolest za koju teško da će se, čak i u nekim povoljnijim situacijama, mogao pronaći adekvatni lijek.

Enhanced by Zemanta

NIMBY vs. teritorijalna reorganizacija

Hrvatska je ušla u Europsku uniju, ali bi se to teško moglo zaključiti po načinu na koji hrvatski mediji prate zbivanja u zajednici kojoj Hrvatska, od prošle godine i službeno, pripada. Tako su i predstojeći izbori za Europski parlament, koji su, prema službenim najavama, potakli najdužu predizbornu kampanju u povijesti suvremene hrvatske demokracije, gotovo neprimjetni. A riječ je o nečemu što bi trebao biti glavni politički događaj ove godine u Hrvatskoj. Nije teško pretpostaviti da se europska ekonomska i politička zbivanja koja se Hrvatske neposredno ne tiču biti još temeljitije ignorirana od strane novinara i urednika. Pa se tako doima da povijest prestaje na hrvatskim granicama, koje su, što se nekih “ozbiljnih” informacija tiče, nepropusne isto onako kao što su obale Japana pod Tokugawinim šogunatom bile neprijateljske prema zapadnim kulturnim i znanstvenim utjecajima.

Postoje brojni razlozi za to – od posljedica apsolutne komercijalizacije medija i kretenizacije hrvatske publike do pragmatičnog nastojanja da se Hrvatska u EU – kada već nije onakva zemlja meda i mlijeka kakvom se opisivala – prikaže kao najbolji od svih mogućih svjetova. Ozbiljniji i profesionalniji pristup u prikazu europskih država bi takva nastojanja, pak, mogao prilično otežati. Stanje u Europskoj uniji je već dugo godina sve nego bajno, a usporedbe Hrvatske sa odnedavno “bratskim” državama bi dale još porazniji rezultat za sve hrvatske europejce, tj. za cjelokupni politički, ekonomski i kulturni establishment. Po manje-više svim relevantnim kriterijima Hrvatska je na dnu svih članica EU, odnosno svim drugim državama EU služi otprilike u iste one svrhe kojoj Hrvatska služi današnja Srbija – kao svojevrsna utjeha. Naime, sve ono što je u drugim zemljama EU dobro u Hrvatskoj je loše, a sve ono što što je u drugim zemljama EU loše je u Hrvatskoj još gore. Ili je barem takav opći dojam, koji ne daje potpunu sliku stvari.  Hrvatska se  ipak može pohvaliti da u njoj, za razliku od Španjolske, još uvijek ne ubijaju čelnike vladajuće stranke na ulici zato što je neki uhljeb izgubio posao.

U većini slučajeva su usporedbe očekivano negativne, a to uključuje ne samo eklatantnu nesposobnost hrvatskih vlastodržaca, da razliku od svih svojih europskih kolega, preokrenu porazne ekonomske pokazatelje i makar nakratko poboljšaju situaciju siromaštvom iscrpljenih masa, nego i nesposobnost za išta što makar i “miriši” na nekakav hrabar potez, čak i kada bi on bio popularan i mogao se javnosti prodati čak i bez pretjerane količine spina. Jedan od njih je inicijativa za temeljitu teritorijalnu reorganizaciju hrvatske države, odnosno zamjena dvadesetak županija, stotinjak “gradova” i nekoliko stotina minijaturnih općina  sa pet do sedam regija uz stotinjak maksi-općina. Ideja, koja se svojevremeno pripisivala SDP-ovom ministru Arsenu Bauku, i koja je uživala verbalnu podršku velikog dijela javnosti bijesnog na birokraciju, “lokalne šerife” i trutovske “uhljebe” koji sišu milijarde kuna državnog proračuna, na kraju je završila kao ispuhani “probni balon”, i to iz predvidljivih dnevnopolitičkih razloga i zajedničkih interesa dvije glavne stranke.

Neke druge zemlje, međutim, ne zaziru od takvih riskantnih poteza, a što uključuje i zemlje gdje je na zemlji opcija koja po svom svjetonazorskom opredijeljenju odgovara Milanoviću i njegovoj (trenutnoj) vlastodržačkoj družini. Jedna takva zemlja je Francuska, gdje su na vlast  socijalisti Francoisa Hollandea došli na vlast nedugo nakon Milanovićevih “socijaldemokrata” u Hrvatskoj, i gdje je njihova nesposobnost da preokrenu stvar nabolje za samo par godina dovela do sličnih rezultata u anketama javnog mnijenja.

Sličnosti između Milanovića i Hollandea, međutim, tu prestaju. Socijalisti su, nakon što su ovog proljeća teško poraženi  na lokalnim izborima, imenovali Manuela Vallsa za novog premijera i pokrenuli novu inicijativu za promjenu teritorijalne organizacije Francuske. Ona predviđa da se broj regija koje čine Francusku smanji sa dosadašnje 22 na 12, a što bi, prema procjenama Vallsovih ministara, francuskim poreznim obveznicima trebalo donijeti uštedu od nekih 25 milijardi eura. Da Valls i Hollande misle ozbiljno, i da je u pitanju uistinu velika promjena u odnosu na dosadašnje stanje, svjedoče i planovi da se ogdode regionalni izbori predviđeni za predstojeću godinu.

S druge strane, reakcije koje je taj hrabri plan izazvao dobro pokazuju zašto ga nisu primijenili Milanović i Bauk, odnosno zašto je u hrvatskom slučaju to ostao tek probni balon. Francuski građani, ako je vjerovati anketama, velikom većinom podržavaju plan o tome da se smanji broj regija. Međutim, kada je u pitanju ukidanje regije u kojoj žive, odnosno spajanje s regijom gdje žive njihovi susjedi, pokazuju daleko manje oduševljenja.  U pitanju je dobri stari NIMBY sindrom (“Ne u mojem dvorištu”), odnosno često tragičan raskorak između načelne podrške nekakvim plemenitim i društveno korisnim pothvatima i konkretnog protivljenja tim istim pothvatima kada oni izazivaju pražnjenje njihovog džepa, promjenu načina života ili, u nekim slučajevima, smrtnu uvredu lokalpatriotskom egu. Tu je, dakako Ako se svemu tome doda da i Francuska ima svoje birokratske “uhljebe” koji stvaraju ne baš maleni glasački stroj, prilično je jasno zašto su Valls i Hollande preuzeli prilični rizik.  i zašto nije isključeno da bi brzo mogli pronaći neke dobre razloge da odustanu od svog plana.

Ako se to dogodi, svima onima koji se žale da u Hrvatskoj godinama nema neke značajne promjena bi kao utjeha mogla poslužiti misao da je Hrvatska, barem u nečemu postala Europa. Ili je možda Europa ili ono što se kod nas smatralo Europom, danas slična Hrvatskoj.

 

 

RECENZIJA: Kad ljubav udari u glavu (2013)

 

Pierce Brosnan
Pierce Brosnan (izvor: gdcgraphics)
KAD LJUBAV UDARI U GLAVU
(THE LOVE PUNCH)
uloge: Pierce Brosnan, Emma Thompson, Timothy Spall, Celia Imrie, Louis Bourgoin, Laurent Lafitte
scenarij: Joel Hopkins
režija: Joel Hopkins
proizvodnja: Princess Media/Radar Films, UK, 2013.
trajanje: 95 '

Filmskoj industriji u današnjim postmodernim vremenima ni njen najveći adut – filmske zvijezde – više nisu ono što su nekada bile. Danas je, naime, daleko lakše zamisliti da će netko postati zvijezda samo zato što su mu se ime ili lice našli na plakatu nekog megauspješnog blockbustera nego da će neki film postati blockbuster zato što su mu se na plakatu našlo neko ime ili ice. I zato se (a možda i zato da se kod gledatelja koji su u ova krizna vremena previše socijalno osjetljivi na takve detalje) sve manje govori o tome kako je neka zvijezda dobila osmoznamenkasti dolarski iznos za nastup u nekom hollywoodskom proizvodu. No, to, dakako ne znači da su filmski glumci potpuno bezvrijedni. Ponekad njihova pojava na ekranu može biti dovoljna da neko celuloidno gnojivo postane koliko-toliko podnošljivo iskustvo za gledatelje. Ili pri tome mogu uložiti dovoljno truda da se, bez obzira na krajnji rezultat, svaki cent njihovog honorara doima zasluženim. Kao jedan od takvih primjera bi mogla poslužiti britanska komedija Kad ljubav udari u glavu.

Glavni aduti ovog filma su Pierce Brosnan i Emma Thompson, sredovječni glumci koji su prethodnih desetljeća izgradili zvjezdani imidž koji izuzetno dobro koriste nastupajući u “ozbiljnim” ili niskobudžetnim filmovima. Ovdje oni tumače bivši bračni par – Richard (Brosnan) je uspješni poslovni čovjek, a Kate (Thompson) je dječja psihologinja. Njihov život, usprkos razdvojenosti, izgleda idilično. Richard se upravo umirovio i unaprijed se raduje godinama koje će lagodno provoditi igrajući golf, dok je Kate bez ikakvih problema svoje dvoje odrasle djece uspjela poslati na sveučilište. I pri svemu tome su njih dvoje ostali dovoljno prisni, da ih njihovi susjedi i najbolji prijatelji – Jerry (Spall) i Penelope (Imrie) – stalno nagovaraju da ponovno počnu živjeti zajedno. Idilu, međutim, rasprsne otkriće kako je mirovinske fondove Richardovog poduzeća (od kojih se financira i studij njihove djece) “počistio” beskrupulozni francuski mešetar (Laffitte). Dvoje supružnika se udružuju kako bi pokušali vratiti novac, i pri tome im se kao najbolja prilika nudi mešetarovo vjenčanje za glamuroznu djevojku (Burgoin) koja se ne odvaja od skupocjene ogrlice.

Scenarij Joela Hopkinsa se na prvi pogled doima kao “sašiven” za Brosnana i Thompson, odnosno za poklonike hollywodske klasike. Njime se u mnogim detaljima odaje počast predratnim romantičnim komedijama gdje su protagonisti bili bivši ili supružnici pred razvodom, a međusobno “kvocanje” zahvalan izvor humora. Scenarij se također naslanja i na tradiciju “screwball” komedije, stvarajući niz apsurdnih situacija u kojima protagonisti, prkoseći vlastitom zdravom razumu, sudjeluju u aktivnostima primjerenijima akcijskim filmovima. Kada se svemu tome dodaju dopadljive lokacije Pariza i francuske Rivijere, moglo bi se pomisliti da je Hopkins imao dobitnu kombinaciju.

Na žalost, to nije slučaj. Hopkinsa je, po svemu sudeći, prilikom pisanja scenarija brzo napustila inspiracija, te je, u nastojanju da nekako popuni sat i pol vremena, film napunio gegovima koji se svode na jeftine klišeje ili materijal koji kao da je zalutao iz nekog drugog filma. Tako, na primjer, jedan od motiva filma predstavlja Kateina on-line veza sa nekim za koga misli da je njen bogati vršnjak iz Francuske, a za koga se na kraju ispostavi da je u pitanju bogati mladić. Supružnici, pak, u nastojanju da se infiltiriraju u mešetarovo uporište, nastoje prilično neuvjerljivo glumiti teksaške bogataše, sa svim sada već otrcanim “kulturnim” stereotipovima. Film još jeftinijim čini nedostatak pravog negativca, s obzirom da je lik koga tumači Luarent Laffitte potpuno loše napisan i gotovo neprimjetan. Šarmantna Louise Bourgoin kao njegova zaručnica je u cijeloj toj priči daleko bolje prošla, iako se ona, na žalost, u filmu pojavljuje prekratko. Sve te nedostatke, koliko-toliko nastoje nadoknaditi Brosnan i Thompson, isto kao i uvijek pouzdani epizodisti Spall i Imrie kao njihovi pomagači (koji bi, kako stvari stoje, s nešto boljim scenarijem i sami mogli nositi film). Kad ljubav udari u glavu nije film koji će izazvati salve smijeha niti previše angažirati gledatelje, ali dvoje glavnih glumaca su se dovoljno potrudili da publici sat i pol vremena ne izgleda kao potpuno gubljenje vremena.

OCJENA: 5/10

Enhanced by Zemanta

Podgrijane medijske drolje

English: "I love sluts" button issue...
(izvor: Wikimedia Commons)

Posljednjih dana se po internetskim medijima u Hrvatskoj i “Regionu” vrti priča o “skandaloznoj” i “pedofilskoj” grupi na Facebooku pod naslovom “Najveće drolje osnovnih i srednjih škola”. Priča nije nova, niti naročito originalna, pa se oni koji koliko-toliko prate tu materiju prepoznati zaplet, radnju i kraj otprilike isto onako kao što ih mogu prepoznati vjerni pratitelji meksičkih i turskih sapunica.

 

Sve počinje od gomile adolescentica s viškom slobodnog vremena, šminke, ega i nedostatkom zdrave pameti, a što, u kombinaciji sa modernim tehnološkim gadgetima i sveprisutnošću društvenih mreža dovodi do fenomena koji su bili nepoznatim ranijim generacijama (a mogu se najbolje sažeti u izreci “Sreća da nije bilo Interneta kada sam bio mlad i glup”). Jedan od tih fenomena predstavljaju likovi poput antagonista/protagonista ove priče koji se voajerski naslađuje sa provokativnim fotografijama djevojaka, ali to svoje zadovoljstvo mora začiniti s malo mizoginističke zlobe, odnosno organizirati ih u Facebook katalog gdje se, uz niz predvidljivih komentara, dotične eksplicitno ili implicitno optužuje za nedostatak tradicionalnog seksualnog morala  i/li monogamističkog životnog stila.

Sljedeća faza priče kada se nje dočepaju novinari u nedostatku neke “ozbiljne” teme s kojom bi se punile naslovnice odnosno skretala pažnja publike s ozbiljnih društvenih problema. Naslovi vrište o “skandalu”, “pedofiliji”, a tekstovi se zgražaju kako je “jedna takva strahota” uopće moguća u vrlom, novom civiliziranom i (barem djelomično) europskom svijetu 21. stoljeća. Potom se u priču ubacuju dežurni dušobrižnici koji vrište kako se Nešto Mora Učiniti, i pri tome traže uvođenje što strože kontrole na Internetom, bilo kroz cenzuru sadržaja, bilo kroz još veće ovlasti represivnih organa da hapse i zatvaraju “nevaljalce” koji su tu strahotu na Internet stavili. Kao šećer za kraj dolaze prilično neodređene, ali za ovu priču umirujuće izjave organa reda i zakona kako je “istraga u toku” ili “tijeku”, odnosno kako su počinitelj ili počinitelji zlodjela locirani i identificirani u jednoj ili nekoliko država “Regiona” te je samo pitanje dana kako će se takvoj prljavoj Facebook raboti stati na kraj. Barem dok za kojih mjesec-dva ne izbije još jedna slična afera.

Ono što se, barem sudeći prema prvim dojmovima, u ovom slučaju čini nešto drukčije jest izostanak predvidljive reakcije od strane publike. Umjesto da se, kao u ranijim slučajevima, poput Pavlovljevih pasa poslušno reagiraju na sugestije i pridruže se licemjernom zgražanju i virtualnom linču anonimnih zlikovaca, mnogi Internet komentatori su odlučili uzviknuti “car je gol”, odnosno ukazati da ono što bi trebao biti predmet zgražanja u najnovijoj  l’affaire Facebook zapravo i nije toliki problem, a ako i jest, da su u pitanju tek (prilično bezazleni) simptomi neke mnogo ozbiljnije bolesti. U tome je možda bio najrječitiji Dragan Bursać u bosanko-hercegovačkom portalu Buka, koji u svojoj kolumni cijelu aferu tumači kao posljedicu žalosne ekonomske stvarnosti i na njemu temeljenog generacijskog jaza između roditelja i djece. A koliko je zgražanje nad tom Facebook grupom ne samo licemjerno, možda dobro govore i neki komentari s ovog Redditovog posta,  koji su primijetili da se naslovnice poput onih u kojima se na “pedofilsku” Facebook stranicu baca drvlje i kamenje nalaze u istom društvu poput onih u kojima se čitatelji pozivaju da uživaju u pogledu na “neodoljive obline” neke starlete koja izgledom, godinama (a vjerojatno i zrelošću) nije daleko od “Facebook žrtvi”.

Optimisti bi rekli da su ovakve reakcije na posljednju moralnu paniku znak velikog pomaka u današnjoj kulturnoj paradigmi, odnosno da se generacijama koje su u posljednjih dvadesetak godina odrasle na Internetu (te imale prilike vidjeti daleko “mrsnije” stvari od par pretjerano ulickanih šiparica) više ne može tako lako i jednostavno manipulirati pozivanjem na tradicionalni moral. A možda je tek riječ o lošem tajmingu, odnosno uobičajenoj neprofesionalnosti domaćih medija gdje je nedostatak inspiracije za pronalaženje neke “skandalozne” i “šokatne” priče doveo do serviranja nedovoljno podgrijane medijske juhe.

 

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: Noa (2014)

English: A photo I personally took of Darren A...
Darren Aronofsky (izvor: Wikimedia Commons)
NOA
(NOAH)
uloge: Russell Crowe, Jeniffer Connelly, Ray Winstone, Emma Watson, Logan Lerman, Anthony Hopkins, Douglas Booth
scenarij: Darren Aronfosky & Ari Handel
režija: Darren Aronofsky
proizvodnja: Paramount Pictures, SAD, 2014.
trajanje: 138 '

Damir Boras, novi rektor zagrebačkog Sveučilišta, je izjavom da će Sveučilište voditi u skladu s “biblijskim vrijednostima” ispalio još hitac u kulturnim ratovima koji posljednjih godinu dana zabavljaju hrvatsku javnost, te tako izazvao predvidljivu reakciju svih onih koji “biblijske vrijednosti” nikako ne mogu pomiriti s onime pod čime se podrazumijeva moderna civilizacija. Glavni argument tezi o njihovoj nespojivosti jest sadržaj knjige na kojoj se temelje biblijske vrijednosti, prije svega u njenom starozavjetnom dijelu koji uključuje mnoge prilično neugodne i krvave događaje. Vjerojatno najneugodniji od svih je Veliki potop, koji, pak, predstavlja podlogu priče o Noi i njegovoj arci, a koja je, sasvim prigodno za uskršnje blagdane, evocirana u hollywoodskom spektaklu Noa koji se našao u hrvatskim kino-dvoranama.

Ulaganje stotinjak milijuna dolara u ekranizaciju teksta koji predstavlja temelj današnje judeokršćanske kulture se na prvi pogled čini prilično neobičnim potezom za današnji Hollywood, koji je stvorio reputaciju glavnog zagovornika društvenog liberalizma i čije se vrijednosti često smatraju radikalnim odbacivanjem svega onoga što se promoviralo u Bibliji. Još je neobičnije što je za takav projekt odabran Darren Aronofsky, filmaš čija su specijalnost duboko osobna art-ostvarenja koja znaju bacati u ekstazu kritičare i kupe prestižne nagrade, ali za koje je malo vjerojatno da će gledatelje dovesti u kino. Razlog zbog kojeg je Paramount Pictures pristao ući u taj projekt se, s druge strane, može pronaći u održavanju tradicije koju je taj studio stvorio snimajući povijesne i biblijske spektakle u zlatno doba Hollywooda. Aronofsky je, pak, u zamjenu za blockbusterski budžet morao pristati na određene kreativne kompromise kako bi njegovo ostvarenje bilo u stanju ostvariti svoju komercijalnu funkciju. Takvi kompromisi ne moraju uvijek završiti poraznim rezultatom, ali često sadrže rizik da filmovi završe u “limbu” između komercijalnog i art-snobovskog svijeta. Moglo bi se reći da se nešto takvo dogodilo i Noi.

Aronofskom je u prilog išlo to što je starozavjetni tekst o Noi i Potopu prilično kratak, odnosno siromašan detaljima, te je tako, kao i brojnim književnicima i umjetnicima u posljednjih par tisućljeća, imao dosta kreativnog prostora za različita tumačenja i prikaze. U ovom slučaju je riječ o prilično radikalnoj obradi biblijskog teksta koja, je uz predvidljive kritike iz kršćansko-fundamentalističkih krugova, dovela i do zabrane filma u cijelom nizu islamskih zemalja (gdje se Noa smatra prorokom). Radnja tako počinje nekoliko generacija iza Postanka, u vrijeme kada su se potomci Adama i Eve proširili svijetom i, uz pomoć palih anđela Nefilima, izgradili industrijsku civilizaciju, ali isto tako zagadili i opustošili Zemlju te je oskvrnuli nasiljem. Noa i njegova mala obitelj (Crowe) predstavljaju jedine pravednike koji ne jedu meso, ne pustoše zemlju i ne prakticiraju nasilje. Nou s vremenom počnu mučiti vizije masovnog pomora u vodi, a nakon što dobije savjet od svog djeda Metuzalema (Hopkins) počinje graditi veliku arku kako bi u njoj sklonio nedužne, odnosno životinje koje će poslije potopa nastaniti svijet. Prije samog potopa se, međutim, mora obračunati sa masama očajnih nasilnika koje Tubal-Kain (Winstone) koji se želi dočepati sigurnosti na Arci.

Potop predstavlja najspektakularniji od svih događaja u Bibliji, te se upravo u tome krije razlog zašto je Paramount pristao uložiti novac u Nou. Prikaz sveopće destrukcije, ali i pretpotopnog svijeta – za koji se može pretpostaviti da je izgledao prilično drukčije od današnjeg – je trebao pružiti priliku za demonstriranje CGI-ja i drugih čarolija u hollywoodskom arsenalu. U tome se vjerojatno krije i razlog zbog koga su prilično opskurni Nefilimi iz biblijskih tekstova (o čijoj pravoj prirodi traju tisućljetne debate) pretvoreni u kamene divove zadužene za pomaganje prvim ljudima, a potom u Noine pomagače koji će sudjelovati u epskoj bitci protiv hordi koje nastoje zauzeti Arku. Aronofsky, međutim, ne koristi priliku da izgradi uistinu zanimljiv pretpotopni svijet; Zemlja koju nastanjuju potomci Adama i Eve je sumorna pustoš nalik na one u postapokapolitičnim ostvarenjima, i umjesto CGI-ja je dočarana prilično banalnim korištenjem islandskih lokacija. Kada se u filmu uistinu počne događati nešto zanimljivo, odnosno životinje počnu dolaziti u Arku, te scene ne izgledaju spektakularno. Čak i velika bitka pred sam potop izgleda prilično dosadno, pogotovo kada se usporedi sa sličnim okršajima u Gospodaru prstenova. Nefilimi, umjesto da predstavljaju izraz nečijeg kreativnog genija, su mnogim kritičarima dali priliku za posprdne usporedbe s Transfomerima. Zanimljivo je da vizualno najimpresivnija sekvenca – u kojoj tekst koji prepričava tradicionalnu priču o Postanku prate kadrovi koji prikazuju evoluciju čovjeka – najkraća i gledateljima vjerojatno neće toliko upasti u oči.

Kritičari koji će Noi dati palac gore argumente obično nastoje pronaći u tome da je Aronofsky dao prilično “hrabru” (čitaj: “hipstersku”) reinterpretaciju starozavjetne priče, odnosno nastojao je uskladiti s radikalno ekološkim, New Age i drugi “politički korektnim” idejama koji predstavljaju ortodoksiju današnjeg Hollywooda. Bog se tako ne spominje, nego tek naziva “Tvorcem”; Noi se on ne obraća neposredno, nego Noa tek vlastite vizije tumači kao njegov glas; grijeh zbog koga čovječanstvo mora biti uništeno nije toliko u nasilju koliko u uništenju prirode, odnosno konzumaciji mesa (što, s obzirom da je Aronofsky deklarirani veganac, i ne bi trebalo previše iznenaditi). Sva ta hrabrost, odnosno nastojanje da se “modernost” kroz vješto popunjavanje biblijskih “rupa” pomiri sa religijskom tradicijom je potrošena, s obzirom da posljednji i potencijalno najzanimljiviji dio filma postaje najlošiji od svih.

Za pretpostaviti je da većina gledatelja, bili vjernici ili ne, zna kako će cijela priča o Potopu i Arci završiti, odnosno da će Noa na kraju, bez obzira na sve prepreke, uključujući gotovo parodijskog negativca koga rutinski tumači Winstone, uspjeti u svojoj misiji. Aronofsky mora, stoga odgovoriti na pitanje, “kako”. Boravak Noe i njegove obitelji na Arci je u tome imao najviše dramskog potencijala – bilo kroz grižnju savjesti zbog gomile ljudi koji su namjerno ostavljeni da umru, bilo kroz egzistencijalne, pa čak i seksualne tenzije koje izaziva situacija u kojoj je netko danima i tjednima prisiljen dijeliti ograničeni prostor. Aronofsky, međutim, preko toga uglavnom prelazi i, poput mađioničara iz šešira, kao razlog za napetost stvara Noinu transformaciju od dobroćudnog pastira i djedice u religijskog fanatika uvjerenog nepopravljivost ljudske vrste i uvjerenog da ista sudbina koja je zadesila ostatak čovječanstva mora zadesiti i njegovu obitelj. Croweu to daje priliku za nešto više demonstracije glumačkog umijeća, ali je Aronofsky, nastojeći opravdati Noino prihvaćanje tog antihumanističkog stava, stvorio nekoliko prilično slabašnih scena koje sugeriraju ljudsku “opačinu” (i pri tome, onima koji su skloni pronalaziti zlobne povijesne paralele, sugeriraju sličnost Noe s još jednim vegetarijancem koji je promovirao “konačna rješenja” za problematičnu ljudsku populaciju). Još se bijednijim čini i sukob Noe sa Hamom čiji lik tumači prilično bljedunjavi Logan Lerman, a čija je bljedolikost prilično “elegantan” način da se izbjegnu eventualne rasističke konotacije vezane uz tzv. Hamovo prokletstvo. Kada se taj sukob razriješi na predvidljivo melodramatičan način, a nakon njega slijedi isto tako predvidljivi epilog, gledateljima će ostati dojam o autoru čiji su kreativni kompromisi sa hollywoodskom komercijalom upropastili prilično osobni i potencijalno ikonoklastički film, a gledateljima svejedno nisu bili u stanju dostaviti “pravi” hollywoodski blockbuster.

OCJENA: 4/10

 

 

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: Kapetan Amerika: Zimski vojnik (2014)

Standing Proud |Captain America: The Winter So...
(izvor: BagoGames)
KAPETAN AMERIKA: ZIMSKI VOJNIK
(CAPTAIN AMERICA: THE WINTER SOLDIER)
uloge: Chris Evans, Scarlett Johansson, Robert Redford, Samuel L. Jackson, Sebastian Stan, Anthony Mackie, Cobie Smoulders, Frank Grillo, Emily VanCamp
scenarij: Christopher Markus & Stephen McFeeley
režija: Anthony Russo & Joe Russo
proizvodnja: Marvel Studios/Walt Disney Studios, SAD, 2014.
trajanje: 136 '

Marvelov filmski univerzum, odnosno serija spektakularnih blockbustera o superherojima iz stripova tvrtke Marvel Comics, predstavlja trijumf kvantitete nad kvalitetom, odnosno još jedan primjer kako u Hollywoodu uspješna poslovna strategija nije povezana s nekom naročitom umjetničkom vrijednošću. Od 2008. godine, kada su “marvelovci” otpočeli novi veliki pohod na svjetske kino-blagajne sa Iron Manom, blockbusteri se “štancaju” u predvidljivom industrijskom ritmu na predvidljiv način, sa predvidljivim likovima, zapletima, “iznenadnim” obratima, cliffhangerima i obaveznim “teaserima” na odjavnoj špici koji bi trebali publiku prikovati za novi nastavak, bilo filma o naslovnom superheroju ili o njegovom kolegi koji dijeli isti fiktivni univerzum. To, dakako, ne znači da su svi ti filmovi isti. Ne samo što moraju biti drukčiji s obzirom da su Thor, Iron Man i Kapetan Amerika različiti likovi, nego i zbog toga što se ponekad u scenarističkom odboru ili iza kamere nađe neko novo lice. Kapetan Amerika: Prvi osvetnik bi se tako mogao nazvati najzanimljivijim od svih ostvarenja iz serije. Najzanimljivijim zato što je, s obzirom na vrijeme radnje smješteno u Drugi svjetski rat i jedan sasvim drukčiji svijet od našeg, prikazivao korijene suvremenih filmskih superheroja. Međutim, s obzirom na scenarističke nespretnosti, Prvi osvetnik nije bio među najboljima. To je, s druge strane, ostavilo priliku za poboljšanja u drugom i neumitnom nastavku Kapetanove male sage u velikoj Marvelovoj sagi.

Radnja se odvija oko tri godine nakon epiloga Prvog osvetnika (u kome se zamrznuti Kapetan nakon nekoliko desetljeća probudio u modernom svijetu), odnosno dvije godine nakon Osvetnika (kada je zajedno sa svojim kolegama spašavao New York od apokaliptičnog uništenja). Steve Rogers (Evans) živi u Washingtonu naizgled mirnim životom, nastojeći se prilagoditi svijetu u kome su svi njegovi prijatelji senilni ili mrtvi, te u kome malo tko ima razumijevanja za njegove staromodne vrijednosti poštenja, časti i patriotskog samoprijegora. Usprkos toga, kao dobar vojnik se priključio špijunskoj agenciji S.H.I.E.L.D. i zajedno sa kolegicom Nataschom Romanoff (Johansson) sudjeluje u operaciji protiv odmetnutih francuskih specijalaca koji su zauzeli S.H.I.E.L.D.-ovo postrojenje u Indijskom oceanu. No, ubrzo se otkrije kako je pravi cilj akcije dobaviti strogo povjerljive dokumente vezane uz projekt Insight – plan da se pomoću letećih nosača helikoptera opremljenih najsuvremenijim oružjem lociraju i unište sve osobe koje bi mogle predstavljati prijetnju po svjetski mir. Situacija se dodatno zakomplicira kada direktor S.H.I.E.L.D.-a Nick Fury (Jackson) postane žrtvom atentata, a Furyjev pretpostavljeni Alexander Pierce (Redford) sugerira kako je Fury zapravo izdajnik. Rogers, zabrinut da bi Insight mogao predstavljati preveliku prijetnju po ljudska i prava i slobode, odbija Pierceove zapovijedi te postaje odmetnuti bjegunac; pri tome postaje ne samo metom svojih bivših kolega, nego i tajanstvenih napadača na čelu s maskiranim bivšim sovjetskim operativcem pod imenom Zimski vojnik (Stan).

Tvorcima novog Kapetana Amerike se mora priznati kako su u drugom nastavku ipak uložili trud da gledateljima ponude nešto novo. To se prije svega odnosi na scenarij Christophera Marcusa i Stephena McFeelyja (čiji je opus uglavnom vezan uz Narnijske kronike). Naslovni lik je u drugom nastavku mnogo intrigantniji nego u prvom, i to prije svega zbog situacije u kojoj se našao, odnosno zbog nastojanja da se prilagodi ciničnom svijetu koji ne dijeli njegove uzvišene vrijednosti. Zimski vojnik je najbolji upravo u scenama koji njegov odnos sa modernošću i desetljećima koje je propustio prikazuju s kombinacijom humora i tuge. Pri tome se posebno ističe to da Rogers, ne slučajno, novog prijatelja pronalazi u Sam Wilsonu, veteranu suvremenih američkih ratova koji se, poput njega, nastoji prilagoditi civilnom životu, odnosno u tome nastoji pomoći svojim suborcima u veteranskim bolnicama. Odnos Rogersa i Wilsona (koga tumači izvrsni, ali često od Hollywooda loše korišteni Anthony Mackie) je trebao predstavljati pravi temelj filma, odnosno cijeli zaplet oko špijunskih intriga i spektakularnih oružanih obračuna mu je trebao biti tek dodatak.

Na žalost, s obzirom da je Zimski vojnik zamišljen kao blockbuster, a akcijske scene njegova glavna atrakcija, likovima i njihovim osobnim problemima je posvećeno daleko manje pažnje. To, s druge strane, ne znači da glavni zaplet nema smisla niti određene društvene relevantnosti. Autori su, htjeli to priznati ili ne, morali uzeti u obzir da će publika nakon Wikileaksovih i Snowdenovih otkrića biti malo previše alergična na špijunske agencije koji pod parolom zaštite svijeta o svakojakih negativaca sebi uzimaju pravo da prčkaju po svačijem životu, a u nekim ekstremnim slučajevima ga i oduzimaju. Zimski vojnik se u tom smislu oslanja na hollywoodski trend tzv. “filma paranoje” 1970-ih, u kome se izražavalo nepovjerenje prema vladinim institucijama kao korumpiranim i autoritarnim, a čiji je možda najpoznatiji primjer triler Tri kondorova dana. U njemu je idealističkog protagonista koji nastoji raskrinkati prljave obavještajne rabote tumačio Robert Redford, a koji se ovdje, pak, pojavljuje u prvoj ulozi negativca tokom cijele karijere.

Zanimljive scenarističke ideje su, međutim, kao i kod gotovo svih filmova franšize, ostale neiskorištene, odnosno potopljene pod baražom akcijskih scena. To je, između ostalog, razlog da se u filmu rijetko može prepoznati nekakav autorski potpis, odnosno specifičan stil režije koji su donijeli braća Russo, koji su prije angažmana u Zimskom vojniku uživali reputaciju televizijskih specijalista za komediju. Neke od akcijskih scena (pogotovo atentat na Furyja) su vrlo dobre i uzbudljive, ali davno prije završnice, bez obzira na gomilu pirotehnike i CGI-ja, počnu izazivati zijevanje. To se prvenstveno odnosi na predvidljivost njihovog ishoda, pogotovo kada je riječ o tajanstvenom Zimskom vojniku, za koga iskusni gledatelj zna da neće biti “neutraliziran” niti njegov identitet razotkriven prije same završnice. To ne znači da Zimski vojnik zaslužuje palac dolje, ali samim time kao i banalnom činjenicom da je bolji od svojih prethodnika ne znači da ne predstavlja razočaranje.

OCJENA: 5/10

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: Majstori (2013)

MAJSTORI
(HANDYMEN)
uloge: Areta Ćurković, Nikša Butijer, Goran Bogdan, Bojan Navojec
scenarij: Dalibor Matanić
režija: Dalibor Matanić
proizvodnja: HRT, Hrvatska, 2013.
trajanje: 76 '

Kada je u pitanju hrvatski film, kriteriji kvalitete, čak i u današnje doba, koje se ponekad bez ironije naziva “zlatnim”, su daleko niži nego kod drugih kinematografija. Što zbog objektivnih okolnosti vezanih uz malo tržište, financijsku bazu i kadrovske resurse, a što zbog subjektivnih okolnosti vezanih uz politiku, klanove i nesposobne “uhljebe” koje vode hrvatsku kulturnu politiku, od hrvatskog filma se u pravilu može očekivati manje nego od ne-hrvatskog filma (ili barem onog ne-hrvatskog filma koji predstavlja gro našeg kino-repertoara). Zbog toga, da bi se neki hrvatski film, smatrao dobrim on mora ispuniti daleko manje uvjeta nego ne-hrvatsko ostvarenje. A što znači da je hrvatskim filmašima bolje da ne eksperimentiraju s visokim budžetom, neobičnim koncepta ili kompliciranim zapletom i likovima, odnosno da stvari drže što jednostavnijim. Možda najbolji primjer takve prakse je komedija Majstori Dalibora Matanića.

Radnja započinje u jednom naizgled idiličnom zagrebačkom kućanstvu. Keka (Ćurković) je vrijedna i požrtvovna supruga koja ne štedi truda i energije kako bi svom suprugu, željezničkom službeniku Baji (Butijer) spremila najbolju moguću večeru. Baja je, međutim, toliko iscrpljen i frustriran svojim poslom da pri povratku kući koristi prvu priliku da ode u krevet, a Keku gotovo ne primjećuje. To, međutim, nije slučaj sa Ilijom (Bogdan), mladićem koji usprkos katastrofalne sklonosti da pada i izaziva kaos posjeduje talent za kućne opravke; osim njega posjeduje i sklonost prema Keki koja, pak, ostaje neuzvraćena, ali ga Baja iz financijskih razloga stalno poziva u kuću kada se nešto pokvari. Kada Baja jednom otkrije što Ilija namjerava sa njegovom suprugom, dolazi do incidenta prilikom koga će Keki “prekipjeti”. Ona impulzivno napušta kuću i odlazi na more, odnosno mjesto gdje su ona i Baja proveli medeni mjesec. Baja i Ilija nedugo potom kreću za njom, dok u samom mjestu dolazak usamljene Zagrepčanke izaziva zanimanje lokalnog ribara i “galeba” Luje (Navojec).

Matanić je danas najpoznatiji po Finim mrtvim djevojkama, jednim od pionirskih LGBT filmova u hrvatskoj kinematografiji, odnosno jednim od prvih hitaca u kulturnom ratu koji je prošle godine eskalirao s ustavnim referendumom. Njegov najuspješniji film, barem što se publike tiče, je bio Blagajnica hoće ići na more, koju su kritičari, ne bez negativnih konotacija, proglasili “populističkom” komedijom. Majstori bi su daleko sličniji Blagajnici, ne samo u recikliranju elemenata zapleta (odlazak frustrirane Zagrepčanke na more), nego i u inzistiranju na blagom humoru, odnosno korištenju zabavnih pjesama iz “dobrih starih vremena” kao glazbene pratnje. Oni malo kritičniji bi rekli kako Majstori također preuzimaju neke od negativnih regionalno-kulturnih stereotipova Blagajnice, odnosno kako je lik Luje kao tipični “galeb” Dalmatincima čini ono što se u Blagajnici činilo Hercegovcima.

Takve sličnosti su, međutim, prilično površne. Ono što Majstore čini različitim u odnosu na hrvatski film jest upravo odvojenost od sumorne hrvatske stvarnosti, odnosno nedostatak bilo kakve opipljive društvene angažiranosti. Likovi i zaplet, zapravo, izgledaju kako da bi komotno mogli biti smješteni u 1980-e i 1970-e koje ponekad prilično napadno sugeriraju hitovi iz soundtracka. U konceptualnom smislu Matanić inzistira na jednostavnosti, odnosno malenom broju čvrsto profiliranih likova, koje bi bez problema savladali i daleko manje talentirani glumci od Ćurković, Butijera, Bogdana i Navojeca. Još je važnije što su svi ti likovi funkcioniraju kao pozitivci, odnosno što film na kraju svakome od njih pruža kakav-takav hepi end.

To ne znači da Majstori nemaju nedostataka. Matanić je ipak u manjem dijelu filma eksperimentirao, prije svega tako što je Ilijin lik učinio nesnosno trapavim i tako stvorio prigodu da njegovo ostvarenje sadrži za hrvatski film prilično rijetke scene slapsticka. Na samom početku te scene djeluju kao kakvo-takvo osvježenje, ali s vremenom Matanić na njih sasvim zaboravi; scena dugog kadra u kojoj Ilija izaziva kaos na zagrebačkoj ulici se doima kao da je zalutala u film, baš kao i lik samoubojice, koga tumači Krešimir Mikić, i koji izgleda kao da je zalutao iz stripa o Alanu Fordu. Relativna kratkoća filma, s druge strane, uspijeva spriječiti da na vidjelo izađu glavni nedostaci Majstora, odnosno dojam da je ovo ostvarenje, zapravo, moglo daleko bolje funkcionirati kao TV-film. No, oni gledatelji koji zalutaju u kino-dvorane i koji su spremni sniziti kriterije, neće imati previše razloga za nezadovoljstvo.

Enhanced by Zemanta

“Okupatori” su bili u krivu

Sjeća li se netko Occupy pokreta? Prije dvije i pol godine je bilo nemoguće švrljati društvenim mrežama, a da se ne nabasa na priče o nečemu novome i revolucionarnom, ideji i organizaciji koja će promijeniti svijet. A što su  idealistički aktivisti koji su htjeli srušiti kapitalizam i uvesti socijalnu pravdu postigli? Malo toga, osim što su u SAD mobilizirali dovoljno aktivističkog topovskog mesa i potpirili dovoljno priče o klasnoj borbi da Obama godinu dana kasnije iščupa svoj drugi (i nezasluženi) mandat. I pri svemu tome u američki i druge svjetske političke rječnike uveli frazu o 1 %.

Sada, pak, izgleda da je i priča o 1 % – odnosno, 1 % stanovništva SAD i(li) svijeta koji drže svu vlast, bogatstvo i moć nasuprot 99 % siromašnih i obespravljenih masa – bila pogrešna. Barem kada je riječ o SAD, čijih se 1% najbogatijih građana dohvatio Derek Thompson u svojoj analizi za časopis Atlantic. I tu se suočio s možda najdrastičnijim primjerom ilustracije stiha “Ni med cvjetjem ni pravice”, odnosno kako je nejednakost, koju su “okupatori” prenosili na cjelokupno društvo, isto tako, a možda i još drastičnije, izražena unutar te “elitne” društvene grupe. Thompson, naime, tvrdi da su od 1970-ih, kada je, po tumačenju suvremen ljevice, sve “krenulo krivo”, odnosno vodeće zapadne države počele demontirati prijašnji socijalni i uvoditi “divlji” neoliberalni model, 99 % od najbogatijih 1 % stagnirali ili nisu dobili ništa od porasta ukupnog društvenog bogatstva. Jedini koji su dobro prošli, odnosno koji su se bezočno obogatili su 1 % od tih 1 %, odnosno 0,01 % cjelokupnog stanovništva.

Pitanje je kakve će te učinke ta spoznaja imati na  vječnu debatu između socijalističke ljevice i liberalne kapitalističke desnice. Nenad Bakić, koji predstavlja potonje, na svom (inače, prilično zanimljivom) blogu tome svemu daje pozitivan spin, sugerirajući da je hiperelita unutar elite posljedica blagotvornih učinaka kapitalizma, odnosno da je čak i među najbogatijima nagradio one koji se znaju prilagoditi “živoj, inovativnoj i kapitaliziranoj ekonomiji”.

Sam Thompson je, pak, u svemu tome nešto pesimističniji, i smatra da 0,01 % ne čine inovatori, riziku skloni  poduzetnici i drugi  heroji kapitalističkog poduzetništva, nego bankari i generalni direktori globalnih korporacija, odnosno da je sve bogatstvo u kome uživaju stvoreno gotovo isključivo manipuliranjem dionicama, odnosno bez ikakve veze sa nekakvom konkretnom “novom vrijednošću” od koje bi koristi mogli imati 99,99 %. Njegov raniji članak, u kome se prvi put pozabavio ovom temom, sugerira da je riječ o ozbiljnom problemu koji bi se mogao pokušati riješiti porezima ili nekakvim sličnim, socijalističkim ili “socijalističkim” modelima preraspodjele društvenog bogatstva.

U svakom slučaju, ako se nove brojke prenesu na Hrvatsku, više nije riječ o 42.848 tajkuna, kvazitajkuna i drugih “kriminalaca” koji ugnjetavaju i pljačkaju ostatak države. Pravih vladara Hrvatske je tek oko 428. A što je blizu ili čak manje od onih famoznih “200 obitelji” koje se navode kao glavni grijeh Tuđmanove ere. Na kraju ispada da je prvi hrvatski predsjednik predviđajući budućnost svoje države bio prilično blizu onoga što joj zapadni, kapitalistički i globalizirani svijet nameće kao svoj standard.