Nate Silver je ime koje je u Hrvatskoj relativno nepoznato, osim ako se ne krećete u stvarnim ili virtualnim krugovima hrvatskih PR profesionalaca, political junkieja, politologa ili pundita. Skromni američki statističar je, međutim, na globalnoj razini stekao svojevrsni status zvijezde, ili preciznije aureolu predizbornog gurua zahvaljujući svojim predviđanjima pobjeda Baracka Obame u predsjedničkim utrkama – 2008. godine, kad je relativno nepoznatog senatora iz Illinoisa proglasio favoritom u vrijeme kada su svi “ozbiljni” komentatori smatrali kako će se Hillary Clinton prošetati do demokratske nominacije i Bijele kuće, te 2012. godine kada je na početku postizborne večeri republikanski guru Karl Rove ušao u studio Fox Newsa uvjeren da će Mitt Romney postati novi predsjednik. Silver je tada uživao vrhunac popularnosti, dijelom zato što je svojim geekovskim imidžom i hladnim statističkim analizama utjelovljavao trijumf znanosti oličene u naprednim demokratima nasuprot sujevjerju i predrasudama nazadnih republikanaca.
Silverova slava, međutim, nije dugo potrajala. Već 2015. godine je na svom blogu bio prisiljen na posipanje pepelom kada se ispostavilo da njegovi statistički modeli i moći predviđanja nisu tako efikasni kada se primijene s onu stranu Atlantika. A onda je došao Brexit, i na kraju, največi slon u staklarni svjetske industrije predizbornih anketa – Trump. Silver se može tješiti da se u potonjoj priči možda i nije toliko osramotio, odnosno kako se tu osramotio daleko manje od njegovih brojnih kolega. Zapravo, ako se gledaju sati i dani neposredno pred same izbore u studenom 2016. godine, Silver je bio mnogo bliže onome što se zove “statistička pogreška”, pa čak i precizniji u odnosu na ono što je 99,99 % etabliranih stručnjaka i medijskih komentatora predviđalo i priželjkivalo. Silver se, naime, nedugo pred same izbore usudio prognozirati da Trump ima čak 30 % šansi za pobjedu, a što je bilo dovoljno da ga twitosfera ili, preciznije, “cool” i “hip” ekipa koja sebe voli vidjeti kao twitosferu, proglasi šarlatanom, s obzirom “da je svima jasno da Trump nema nikakve šanse”.
U danima, tjednima i mjesecima koji su slijedili, a u kojima je američki i svjetski liberalni, progresivni i “cool” establishment prolazio kroz stadije bijesa, poricanja, cjenkanja i depresije izazvane Trumpovim predsjedništvom, Silver je marljivo prolazio kroz brojke, slova i statističke analize te pokušavao doznati što je to s predizbornim predviđanjima otišlo tako spektakularno krivo. Odgovora na pitanje zašto su ankete opet išle “u kupe”, a rezultati u “u špade” je mnogo, a Silver se, pokušavajući ih dati, nastojao držati srednjeg puta između komentatora i stručnjaka koji sve objašnjavaju nekim mitskim ruskim hakiranjem i onih koji drže da se sa dosadašnjim “pravilima službe” u anketarskom industriji mogu brisati intimni dijelovi tijela. Silver je, naime, sklon tezi da ankete i nisu toliko “zglajzale”, odnosno da su relativno precizno pogodile odnos dvoje kandidata na nacionalnoj razini, pa tako ukupan postotak Hillaryinih glasova odgovara onim u aketama, nego da je glavni problem njihovo tumačenje, odnosno potpuno ignoriranje institucije elektorskog kolegija i pojedinačnih država, pogotovo onih u od demokrata ignoriranom Rust Beltu koji je Trumpu donio pobjedu.
Silver je tako na kraju na svom blogu konačno objavio svoj zaključak prema kome je fijasko predizbornog predviđanja u stvari bio unaprijed zadan predrasudama pripadnika medijskog, političkog i kulturnog establishmenta koji ne samo da nisu htjeli, nego nisu niti mogli zamisliti Trumpovu pobjedu. Silver je sve to začinio statističkim opservacijama prema kojima su pripadnici novinarske profesije u SAD, a samim time i njeni influenceri, danas podrijetlom, obrazovanjem, društveno-ekonomskim statusom i svjetonazorom daleko uniformniji nego što su to bili prije nekoliko desetljeća. Još je važnije da su zahvaljujući tome što u pravilu pripadaju srednjoj ili višoj klasi, odnosno žive u liberalnim enklavama velikih gradova na američkom Sjeveroistoku, odvojeni ne samo od “malog čovjeka” i njegovih problema, nego i od birača koji ne dijele njihov svjetonazor ili imaju neke malo preče probleme od toga hoće li transrodne osobe u nekoj zabiti moći ulaziti u zahode. Svom tom fenomenu je dodatno doprinijela tzv. medijska konsolidacija, odnosno to što preko 90% svih medija u SAD drži tek šest korporacija, ali i fenomen suvremenih društvenih mreža gdje se želja za lajkovima i retweetovima, odnosno strah od ostracizma, odrazila pretvorila u tzv. “echo chamber” ili “mjehur” odvojen od stvarnosti gdje su se SAD i suvremeni svijet shvaćali onakvim kakvim trebaju biti umjesto onakvim kakvim jesu.
Pri svemu tome je najzanimljivije to što je Silver priznao da to, zapravo, i nije neki naročito nov fenomen. U svom tekstu je izrijekom spomenuo tzv. “sindrom Pauline Kael”, odnosno apokrifnu priču o uglednoj njujorškoj filmskoj kritičarki koja je 1972. godine, zgranuta time što je omraženi republikanac Richard Nixon “počistio” progresivnu demokratsku opoziciju na izborima, navodno izjavila “da to ne može shvatiti, jer nitko koga pozna nije podržavao Nixona”. Na istim izborima je Nixon pobijedio, između ostalog, tvrdeći da predstavlja tzv. “tihu većinu”, odnosno konzervativne birače koji možda nisu imali toliko vremena, sredstava ili sklonosti da na ulicama prosvjeduju poput progresivnih hipija ili pune novinske kolumne poput liberalnih intelektualaca, ali su zato na izborima znali iskazati svoje mišljenje. 2016. godina je pokazala da se stvari, zapravo, i nisu toliko bitno promijenile u nepunih pola stoljeća, bez obzira na sve priče o tehnološkom ili civilizacijskom progresu.
A naravno, to sve ima itekakve važnosti i za Hrvatsku, gdje su se zagovornici priča o liberalno-demokratskom “kraju povijesti” i “nema povratka na staro” suočili s tom istom “tihom većinom” ignoriranje čijih ekonomskih i drugih problema prije ili kasnije dođe na naplatu. Neugodnih iznenađenja, poput par tisuća glasova koja su “rejting efendiju” lišili drugog mandata koji se bio doimao sigurnim poput Hillaryine pobjeda, je bilo, a, kako stvari, bit će ih još više. Možda još više ukoliko bude još nekih, zagovornicima lijevih i liberalnih opcija, dragih, ali u suštini bespotrebnih gesti poput hashtagova #blokirajkolindu. Upravo takvo “signaliziranje vrline” stvara “mjehure” i buduće Pauline Kael koje će na rezultate izbora i referenduma u Hrvatskoj i drugdje gledati kao telad u šarena vrata.
Draxblog VI 