RETRO-RECENZIJA: Paklena noć u Amsterdamu (Do Not Disturb, 1999)

uloge: William Hurt, Jennifer Tilly, Dennis Leary, Francesca Brown,
Michael Chiklis, Corey Johnson, Michael A. Goorjian, Jason Merrells,
David Gwillim
glazba: Dick Maas
scenarij: Dick Maas
rezija: Dick Maas
proizvodnja: CLT-UFA International/First Floor, Nizozemska, 1999.
distribucija: Discovery
trajanje: 95'

Walter (Hurt) je predstavnik američke farmaceutske tvrtke koji odlazi u Amsterdam sklopiti važan posao, a usput koristi priliku da svojoj supruzi Cathryn (Tilly) i 10- godišnjoj kćerci Melissi (Brown) pokaze Evropu. Stjecajem okolnosti Melissa će se zagubiti na ulicama Amsterdama, a da stvar bude gora, ona je nijema i stoga ne može tražiti prolaznike da joj pokaću put do hotela. Zbog toga će biti u prilici lutati i vidjeti nešto što nije smjela vidjeti – okrutno ubojstvo. Kada se konačno vrati roditeljima, oni njenu priču smatraju posljedicom bujne dječje mašpte, a policija je prema tome još skeptičnija. No to nije slučaj s ubojicama koji su uspjeli locirati Melissu te neće prezati od ničega kako bi je zauvijek ušutkali. Melissa je zbog toga prisiljena koristiti svu svoju snalažljivost kako bi uspjela izmači ubojicama u velikom i nepoznatom gradu.

Dick Maas je nizozemski scenarist i rezišer koji je, za razliku od svojih mnogo poznatijih i od Hollywooda priznatih sunarodnjaka Verhoevena, de Bonta i Sluitera, svoje filmove snimao isključivo u domovini. Razlog za to je njegova ne baš sjajna reputacija stvorena očajnickim nastojanjem da u nizozemsko podneblje na silu ubaci američke sadrzaje (za što je lijep primjer akcijada Amsterdamned, mnogo lošiji film od njegovog hvaljenog horora De Lift iz 1983. godine). Paklena noć u Amsterdamu tu reputaciju neće previše popraviti, a glavni razlog za to je očigledna žanrovska konfuzija. S jedne strane, ovaj film bi trebao biti klasični triler na tragu hvaljenog Wallerovog ostvarenja Nijemi svjedok, dok, s druge strane zaplet ima toliko neuvjerljivih obrata i situacija da se čini da je riječ o parodiji. Na žalost, ni humor u filmu jednostavno nije na nekoj velikoj razini, a i američki glumci Hurt, Tilly i Leary nisu previše zainteresirani za svoje uloge. Mala Francesca Brown svoj posao shvaća daleko ozbiljnije, a Michael Chiklis (negdašnjim gledateljima TV Mreže poznat kao istoimeni junak TV-serije Commish) je prilično efektan kao frustrirani negativac. Na žalost, njegov ce se lik pred kraj pretvoriti u ubilački stroj dostojan Terminatora što je samo jedna od neuvjerljivosti koja će sahraniti ovaj film. Očigledno Maasovo nastojanje da slabost zapleta nadoknadi egzoticnošću lokacija je urodilo time da film koristi sve najgore moguće stereotipove o Amsterdamu kao modernoj Sodomi i Gomori, gdje su svi stanovnici narkomani, kurve i perverznjaci, tako da film na trenutke izgleda kao propagandni spot koji bi HDZ komotno mogao koristiti u slijedećoj izbornoj kampanji. No, korištenje prilično engleske sinkronizacije, kao i to da američki glumci tumace nizozemske likove, uništava svaku iluziju realističnosti, pa je to dodatni razlog zašto Paklenu noć u Amsterdamu valja zaobići u širokom luku.

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 26. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

OCJENA: 2/10

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s