uloge: Kim Bodnia, Dejan Čukić, Nikolaj Lie Kas, Tomas Villum Jensen, Peter Gantzler, Trine Dyrholm, Line Kruse, Brian Patterson, Soeren Saetter-Lassen, Lester Visse, Jasper Christensen glazba: George Keller scenarij: Anders Thomas Jensen rezija: Lasse Spang Olsen proizvodnja: Scanbox, Danska, 1999. distribucija: Discovery trajanje: 91'
Arvid (Čukić) je skromni i samozatajni bankovni činovnik kojemu ce se u jednom danu potpuno promijeniti život. Prvo njegova banka postaje metom pljačke, priikom čega Arvid instinktivno reagira i onesposobi usamljenog pljačkaša reketom za skvoš. No, kada se vrati kuči, otkriće da ga ne čeka dobrodošlica za heroja – njegova djevojka Henne (Dyrholm) ga je upravo napustila, a uplakana pljačkaševa djevojka (Kruse) mu dolazi saopćiti kako je njen dragi išao pljačkati banku kako bi dobavio novac nužan za umjetnu oplodnju. Arvid je duboko ganut i odlučuje ispraviti svoju pogrešku tako sto će sam organizirati pljačku banke da bi dobavio novac za operaciju. Problem je u tome sto Arvidu nedostaje stručno znanje i adekvatni personal za takvu operaciju, pa se u očaju obraca svom starijem bratu Haraldu (Bodnia), vlasniku restorana koji se bavi kriminalom. Nakon dosta krzmanja Harald pristaje obaviti pljačku, ali, kao sto to obično bude, stvari ne krenu onako kao sto je bilo planirano i pokreće se ciklus bizarnih i nasilnih događaja koje u jednom kopenhagenskom kafiću gostima prepričava kalifornijski kockar Richard (Viesse), koji je upravo došao na dogovoreni sastanak s Arvidom.
Uspjeh danskog režisera Larsa von Triera je dao veliki poticaj ne samo njegovim sljedbenicima iz “Dogme 95” nego i ostatku danske kinematografije. Tako se našlo novaca i za danskog kaskadera Lasse Spanga Olsena koji je snimio crnu komediju koja više duguje Quentinu Tarantinu nego domaćem filmskom superguruu. Mnogi će biti unaprijed skloni otpisati ovaj film kao još jednu u nizu tarantinovskih crnih komedija o zločinačkim pothvatima koji krenu naopako i izazovu masovno krvoproliće. Olsenov film se ipak razlikuje od jeftinih tarantinoida, i to ne samo po bizarnoj, nekonvencionalnoj i ne baš najspretnije izvedenoj završnici. Naime, Olsen je vješto koristio nedostatak budzeta kako bi, snimajući po eksterijerima Kopenhagena, stvorio realističnu, svakodnevnu atmosferu u kojoj nam krvava spirala nasilja i bezrazložnih ubojstva izgleda neobično smiješno. Dojam dodatno pojačavaju izvrsni Kim Bodnia u ulozi psihopatskog kriminalca kao i Dejan Čukić u ulozi dobrog dečka koji će stjecajem okolnosti krenuti njegovim stopama. Dakako da će biti nekih kojima se nihilističko nasilje neće previše svidjeti (isto kao sto su američki kritićari bojkotirali ili ispljuvali ovaj film zbog politički nekorektnog tretmana homoseksualaca), ali oni koje vole tarantinovsku zabavu će doći na svoje. A, sudeći po nekim glasinama, mnogima ovog filma nije dosta – govorkalo se o tome da ce Olsen, po uzoru na neke svoje kolege, snimiti američki remake s Harveyem Keitelom i Christianom Slaterom u glavnim ulogama, a također se pričalo o nastavku. U svakom slučaju, dok ti naslovi ne dođu do nas, i ovo će biti vise nego dobro.
OCJENA: 7/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 9. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
