RETRO-RECENZIJA: Harry Potter i Kamen mudraca (Harry Potter and the Philosopher’s Stone, 2001)

uloge: Daniel Radcliffe, Emma Watson, Rupert Grint, Tom Felton, Alan
Rickman, Maggie Smith, Robbie Coltrane, Ian Hart, Richard Harris, John
Cleese, Zoe Wanamaker, Richard Griffiths, Fiona Shaw, Harry Millings
glazba: John Williams
scenarij: Steven Kloves (po romanu J.K. Rawling)
režija: Chris Columbus
proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2001.
distribucija: Intercom Issa
trajanje: 152 ‘

Knjige o dječaku-čarobnjaku Harryju Potteru predstavljaju jedan od najvećih fenomena našeg doba  i čiji je junak postao najpopularnijim dječjim herojem usprkos žestoke konkurencije Interneta, video-igara, televizije i holivudskih blockbustera. I filmska adaptacija Harryja Pottera i Kamena mudraca, prvog romana iz serije, predstavlja svojevrstan fenomen – za razliku od mnogih prethodnih primjera, Hollywood je ovaj put bio neobično vjeran originalu. Najveće zasluge za to ima Chris Columbus, američki filmaš (Gđa Doubtfire) spielbergijanske orijentacije čija se sklonost dječjim i infantilnim sadržajima prilično poklopila s vizijom J.K. Rowling. Gotovo sve scene i dijalozi iz romana su vjerno preneseni na ekran, pa film zbog toga traje gotovo dva i pol sata, što možda predstavlja i nepodnošljivi teret djeci, kojoj je ovaj film prvenstveno namijenjen. Ali, s druge strane, Columbus je zahvaljujući izvrsnoj britanskoj glumačkoj ekipi (i malom Radcliffeu koji je savršeno “skinuo” Pottera) i 125 milijuna US$ budžeta uspješno rekonstruirao svijet J.K. Rowling, te ga učinio prihvatljivim čak i onima koji nisu pročitali originalne knjige. Iako je zaplet prilično slabašan, i prije svega sluzi kao izgovor za upoznavanje s junakom buduće serije filmova, Harry Potter i Kamen mudraca je i s takvim nedostacima više nego zabavan, s mnogim dojmljivim scenama te predstavlja jedno od rijetkih ugodnih iznenadđnja iz Hollywooda, odnosno film koji se uistinu može preporučiti svim uzrastima.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 17. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Nešto o Adamu (About Adam, 2000)

uloge: Stuart Townsend, Kate Hudson, Frances O'Connor, Charlotte Brady, Adam
 Maher, Rosaleen Linehan
 glazba: Adrian Johnston
 scenarij: Gerard Stembridge
 režija: Gerard Stembridge
 proizvodnja: BBC Films/Bord Scannan na hEireann, Britanija/Irska, 2000.
 distribucija: UCD
 trajanje: 105 '

Nešto o Adamu se od niza romantičnih komedija (uključujući one s Britanskog Otočja, koje su posebna klasa) razlikuje prije svega po u najmanju ruku nekonvencionalnom protagonistu. Adam (Townsend) je simpatični dečko koji u jednom dublinskom baru uspije zavesti konobaricu Lucy (Hudson) i njih dvoje se ubrzo zaruče. Naravno, kada se Lucyna neugledna sestra Laura (O’Connor) počne zanimati za tajanstvenog stranca, Adam će joj odmah uzvratiti osjećaje, isto kao sto će drugoj Lucynoj sestri Alice (Bradley) pružiti malo relaksacije od dosadnog braka, a i Lucyn brat David (Maher) će ubrzo sa užasom shvatiti kako ga Adam privlači. I dok bi konvencionalni filmaši ovu situaciju razriješili tako što bi Adama prikazali kao bezdušnu varalicu ili psihopata, scenarist i režiser Stembridge Adama pokazuje kao pozitivca – idealnog muškarca koji je uvijek spreman svakoj ženi pružiti upravo ono za čime ona zudi. Osim osvježavajuće pozitivnog odnosa prema poligamiji, Nešto o Adamu pruža i prilično zanimljivu sliku moderne Irske koja se nedavno počela oslobađati stega nesretne prošlosti i utjecaja Katoličke crkve, te Dublin izgleda poput svake normalne zapadne metropole. Stembridge je za ovaj film također koristio prilično modernu nelinearnu “rashomonsku” narativnu strukturu, a i britansko-irskoj glumačku ekipu je dosta obogatila simpatična Amerikanka Kate Hudson (Korak do slave), koja se relativno dobro snalazi s irskim naglaskom. Dojam o filmu kvari pomalo isforsirana završnica koja svojom konvencionalnošću odudara od ostatka filma, ali Nešto o Adamu svejedno predstavlja još jedan dokaz da i prezreni i hipereksploatirani žanr romantične komedije uvijek može donijeti nešto novo.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 17. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Tko ubija djevice (Cherry Falls, 2000)

uloge: Brittany Murphy, Michael Biehn, Jay Mohr, Gabriel Mann, Jesse
 Bradford, Douglas Spain, Keram Malicki-Sanchez, Natalie Ramsey, Candy Clark,
 Amanda Anka
 glazba: Walter Werzowa
 scenarij: Ken Selden
 režija: Geoffrey Wright
 proizvodnja: Industry Entertainment/Rogue Pictures, SAD, 2000.
 distribucija: Discovery
 trajanje: 92 '

Kao što i ime sugerira, Tko ubija djevice je još jedan od “teenage slasher” filmova, ali s tom razlikom što je prekršeno jedno od ključnih pravila žanra – da seksualna aktivnost bilo kojeg od likova znači njegovo prijevremeno odstranjivanje s ovog svijeta. Ovaj horor australskog režisera Geoffreya Wrighta (poznatog po kontroverznoj drami Divlji korak) se temelji na dijametralno suprotnoj postavci – upražnjavanje seksa povećava šanse za preživljavanje. Do tog zaključka je došao Brent Marken (Biehn), šerif Cherry Fallsa, malog grada u Virginiji čiji tinejdžeri – svi odreda djevice – postaju žrtvama pomahnitalog serijskog ubojice. Naravno, to otkriće neće ostati tajnom za lokalnu tinejdžersku populaciju koja odlučuje pripremiti veliku orgiju na kojima bi svi trebali izgubiti nevinost i tako se spasiti od ubojice. Brentova kći Jody (Murphy), koja je i sama kao djevica jedva izbjegla ubojici, odlučuje pokrenuti vlastitu istragu tokom koje otkriva mračnu prošlost nekih od najvažnijih ljudi u gradu. Za holivudske standarde prilično subverzivni “high concept” scenarista Kena Seldena je dosta obećavao, ali, na žalost, Geoffrey Wright nije imao hrabrosti niti talenta da ga iskoristi do kraja. Tako ovaj horor na kraju podliježe svim mogućim klišejima žanra, a i malo prezrela Brittany Murphy se čini lošim izborom za djevičansku protagonisticu. S druge strane, Michael Biehn (Aliens) i Jay Mohr su dobri u svojim ulogama, ali sve to nije dovoljno da se bitnije popravi dojam o ovom razočaranju od filma.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 17. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Zoolander (2001)

uloge: Ben Stiller, Christine Taylor, Owen Wilson, Will Ferrell, Milla
 Jovovich, Jerry Stiller, Billy Zane, David Duchovny, Jon Voight, David Bowie
 glazba: David Arnold
 scenarij: John Hamburg (po motivima Drakea Sathera i Bena Stillera)
 režija: Ben Stiller
 proizvodnja: Paramount/Village Roadshow/VH1 Television, SAD, 2001.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 89 '

Mnogi drže kako Zoolander, komedija Bena Stillera, svoj iznenađujući uspjeh na američkim kino-blagajnama prošle jeseni ima prije svega zahvaliti terorističkom redekoriranju njujorških pejzaža, to jest želji američke publike za “laganim” i nepretencioznim sadržajima zbog kojih će zaboraviti surovu stvarnost. Na prvi pogled Zoolander uistinu izgleda nepretenciozno, a priča o praznoglavom muškom supermodelu Dereku Zoolanderu (Stiller) odaje kako potjelče iz kratkog skeča kojeg je Stiller stvorio prije više godina (slično kao i mnoge komedije stvorene na osnovu skečeva u popularnoj TV-emisiji Saturday Night Live). No, s druge strane, Stiller, koji se i kao komilar (Svi su ludi za Mary) i kao režiser (Nepodnošljivi gnjavator) pokazao sklonim mračnim stranama ljudske prirode, ipak kroz gomilu urnebesnih gegova iznosi svoje kritičko mišljenje o nekim fenomenima modernog svijeta, uključujući modnu industriju. Ne samo što se svijet suvremene mode – kojeg simboliziraju anoreksične polugole tinejdžerke, feminizirani muški modeli, odjeća koju nitko normalan ne bi nosio na ulici te kreatori sumnjivih seksualnih sklonosti – izvrgava ruglu mnogo efektnije nego sto je to Altman učinio u svom razvikanom Pret-a-porter, nego je Stiller našao za shodno spomenuti i eksploataciju Trećeg svijeta od strane moćnih zapadnih korporacija, i to tako što se ono malo zapleta vrti oko malezijskog premijera koji je ukinuo dječji rad i tako smanjio profite modnoj industriji (a stjecajem okolnosti, u stvarnom životu je malezijski premijer Mahatir Mohamed došao na udar MMF-a i zapadnih medija zbog antiglobalističke ekonomske politike). Naravno, svi onima koji je dosta politike se ne moraju brinuti – Zoolander sa svojom izvrsnom glumačkom ekipom (Stillera, uz uvijek raspoloženog Owena Wilsona podrzava supruga Christine Taylor te otac Jerry) funkcionira kao uistinu zabavna komedija te stoga predstavlja jedno od ugodnijih iznenađenja na hrvatskom kino-repertoaru.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 17. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Posljednja volja (The Last Will, 2001)

uloge: Goran Višnjić, Alison Heruth-Waterbury, Stefan Lysenko, Angelica
 Bridges, Predrag "Pedjo" Vušović, Boris Dvornik, Ivo Gregurević, Filip
 Šovagović, Ljubomir Kerekeš, Jasna Palić
 glazba: Dragan Lukić & Zlatan-Stipišić "Gibonni"
 scenarij: Vicenco Blagaić, Ivica Ivanisevic & Ante Tomić
 rezija: Zoran Sudar
 proizvodnja: Global Film/Jadran Film/HRT/JLP, Hrvatska/SAD, 1999.
 distribucija: Metro Film/UCD
 trajanje: cca. 100'

Za Posljednju volju se odmah može reći da je jedan od najboljih hrvatskih filmova napravljenih u posljednjih desetak godina, ali svatko tko je imao nesreću gledati hrvatske filmove u tom razdoblju zna da to i nije baš nešto s čime bi se netko trebao posebno hvaliti. Slična je stvar i s ovom šašavom krimi-komedijom koja je razbila neke od rekorda hrvatskog filma u proteklom razdoblju, i to najviše zahvaljujući budžetu (koji je navodno veći čak i od Četveroreda) i poslovnim nesuglasicama njegovih tvoraca koji su premijeru odgodili za dvije godine. Zaplet o bračkom turističkom vodiču i “galebu” Bepu Štambuku (za one rođene iza 1980. godine, “galeb” je lokalni zavodnik, specijaliziran za strane turistkinje) koji je stjecajem okolnosti postao nasljednikom megamilijunskog bogatstva i tako sebi na vrat navukao plaćene ubojice iz Amerike je ništa drugo nego izgovor da se karizma Gorana Višnjića iskoristi u svrhu propagande hrvatskog turizma. Zbog toga je Posljednja volja jedan od najljepših hrvatskih filmova – kamera uredno bilježi sve prirodne ljepote Jadrana, a scenarij trojca Blagaić-Ivanišević-Tomić uredno pokušava reciklirati živopisni mediteranski ugođaj Malog mista. Na žalost, neugledna Alison Heruth-Waterbury u glavnoj ulozi (i njen nedostatak interakcije u ljubavnim scenama s Višnjićem) te par traljavo snimljenih akcijskih scena ipak odaju dojam da je riječ o filmu daleko jeftinijem nego što bi nas u to htjeli uvjeriti njegovi autori. No, Posljednja volja je za hrvatske prilike ipak prilično veliko postignuće, pa stoga ipak zaslužuje nešto vise od prolazne ocjene.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 16. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Replikant (Replicant, 2001)

 

uloge: Jean-Claude van Damme, Michael Rooker, Catherine Dent, Brandon James
 Olson, Pam Hyatt, Ian Robinson
 glazba: Guy Zerafa
 režija: Ringo Lam
 proizvodnja: Millenium Films/Artisan Entertainment, SAD, 2001.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 101 '

Nakon dugo vremena se konačno dogodilo da Jean-Claude Van Damme glumi negativca. Ovog puta riječ je o “Torchu”, opakom serijskom ubojici koji već tri godine terorizira Seattle, a policijski detektiv Jake Riley (Rooker) je s time toliko isfrustriran da odlučuje napustiti policiju. Ubrzo nakon toga Rileya kontaktira tajanstvena federalna agencija za koju se ispostavi da je ovladala tehnologijom kloniranja ljudskih bića. Rileyu je udijeljen klon kojeg su proizveli na osnovu uzorka “Torchovih” vlasi. Replikant ne samo što izgleda isto kao “Torch”, nego posjeduje sve sposobnosti originala, kao i telepatsku vezu, pa bi tako Rileyu trebao pomoći u istrazi. Problem je, dakako, u tome što Replikant izgleda kao odrastao covjek, ali je u glavi jos uvijek dijete…

Van Damme nikada nije bio neka glumačka velicina, a i godine i konzumacija kokaina čine svoje, pa siroti Jean-Claude više nije ni onakav tabator kakav je nekoć bio. Stoga i ne čudi što je u ovom filmu potpuno zasjenjen od strane svog partnera – iskusnog karakternog glumca Michaela Rookera (Henry: Portret serijskog ubojice), ali, s druge strane, uloga čovjeka smanjenih mentalnih sposobnosti mu prilično dobro leži te, kao i mnogo puta dosada, nedostatak talenta uspijeva nadoknaditi izazivanjem simpatija za svoj lik. Iako SF-zaplet zasnovan na kloniranju nije baš previše uvjerljiv, iskusni hongkonški režiser Ringo Lam (koji je s Van Dammeom suradjivao na projektu Maximum Risk) je to uspio nadoknaditi uspješnim stvaranjem mračne i depresivne atmosfere. Nizak budžet, koji je Lama prisilio da svoje junake vucara po jednom te istom gradu, zaslužan je za dodatnu dozu realizma (uključujući i nasilje, koje je mnogo uvjerljivije od saharinskog tretmana tipicnog za blockbustere), pa se Replikant moze smatrati jednim od ugodnijih iznenađenja naše video-ponude.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 16. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Pitaj me za sreću (Chiedimi se sono felice, 2000)

uloge: Aldo, Giacomo, Giovani, Marina Massironi, Silvana Fallisi,
Antonio Cattania, Giuseppe Battiston
glazba: Samuele Bersani
scenarij: Aldo, Giacomo, Giovani, Paolo Cananzi, Graziano Ferrari,
Walter Fontana, Massimo Venier
proizvodnja: Kubla Khan/Medusa, Italija, 2000.
distribucija: UCD
trajanje: 100′

Svi oni koji su najpoznatiji talijanski komičarski trio – Alda, Giacoma i Giovannija – upoznali u Tri muškarca i jedna noga i To je život za tri muškarca – manje-vise znaju sto ih ovdje čeka. Riječ je o komediji prilično tanušnog zapleta koja svoju strukturnu slabost nadoknađuje kvalitetom gegova i gorko-slatkim humorom primjerenijim evropskom nego američkom kulturnom senzibilitetu. Ovaj put je zaplet nešto malo čvršći, intelektualniji i bliži stvarnom zivotu umjetnika (a svi likovi u ovom filmu, slično kao u djelima Johna Cassavetesa, dijele ista imena s glumcima koji ih tumače) – trojka tumači nezaposlene milanske glumce koji sanjare o tome da postave vlastitu kazališnu predstavu. Upravo u trenutku kada im se san trebao ostvariti, posvađaju se zbog žene, i tek će ih teška bolest jednog od njih natjerati da zakopaju ratne sjekire. Iako kvaliteta gegova prilično varira, a neki od njih su shvatljivi samo talijanskoj publici, film će uglavnom zabaviti one gledatelje kojima su ova tri komičara već prirasla srcu. Trojcu, kao i dosada, potpomaže sjajna Marina Massironi, kraljica talijanske romantične komedije, a i simpatični Giuseppe Battiston (detektiv-amater iz Kruha i tulipana) se pojavljuje u kratkoj ali efektnoj epizodi. Zbog svega toga Pitaj me za sreću je naslov koji zasluzuje najtoplije preporuke.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 16. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Do kraja (Exit Wounds, 2001)

uloge: Steven Seagal, DMX, Isaiah Washington, Anthony
 Anderson, Michael Jai White, Bill Duke, Jill Hennessy, Tom
 Arnold, Bruce McGill, David Vadim, Eva Mendes
 scenografija: Paul D. Austerberry
 kostimografija: Jennifer L. Bryan
 fotografija: Glen MacPherson
 montaza: Derek Brechin
 glazba: Damon "Grease" Blackman & Jeff Rona
 scenarij: Ed Horowitz & Richard D'Ovidio (po romanu Johna
 Westermanna)
 rezija: Andrzej Bartkowiak
 proizvodnja: Warner/Village Roadshow, SAD, 2001.
 distribucija: Issa
 trajanje: 101 '

Orin Boyd (Seagal) je detroitski policajac koji, zahvaljujući smislu za inicijativu i vještini baratanja pištoljem, uspijeva spasiti život potpredsjedniku SAD. Na žalost, tom prilikom je pokazao preveliku sklonost odbijanju zapovijedi pa ga pretpostavljeni za kaznu premještaju u policijsku ispostavu u najgorem dijelu Detroita, a kao poseban dodatak prisiljen je polaziti psihološki tečaj za suzbijanje bijesa gdje će se upoznati s voditeljem radijskog talk showa Henryjem Wayneom (Arnold). Boyd će se ipak više koncentrirati na svoj posao, pogotovo kada zajedno sa svojim novim partnerom, mladim Georgeom Clarkom (Washington) otkrije kako gomila njegovih kolega-detektiva uzima mito, kao i da je povezana s lokalnim narko-kraljem Lattrellom Walkerom (DMX). No, istraga će brzo pokazati da sve nije onako kakvim se čini na prvi pogled.

Nakon što je par godina tavorio glumeći u “straight-to-video” “bekačima”, Steven Seagal se s filmom Do kraja vratio u holivudsku prvu ligu i doživio da ovaj projekt ima iznenađujuće dobar uspjeh na američkim kino-blagajnama. To se najmanje mora pripisati samom Seagalu, koji je sve umorniji i neuvjerljiviji kao superzvijezda koja bi sama po sebi mogla držati film. Do kraja svoj uspjeh prije svega duguje iskusnom producentu Joelu Silveru (Smrtonosno oružje, Matrix) kojemu je Seagalova karizma bila samo dio mnogo šire slagalice. Iako scenarij obiluje svim mogućim policijskim klišejima (ukljucujući i obveznu romansu sa šeficom koju tumači Jill Hennessy), te iako poneki od glavnih “igrača” pokazuju nedostatak glumačke vještine (Seagal i DMX), Silver se još jednom pokazao majstorom kombiniranja “ševe, šore i šege” te glumačke nedostatke svojih zvijezda nadoknadio angažiranjem dva komičarska diva Amerike – Anthonyja Andersona (koji se već bio istakao u prethodnom Silverovom projektu Romeo mora umrijeti) i Toma Arnolda (Schwarzeneggerovog partnera u Istinitim lažima). Ta dvojica su jednostavno uspjela zasjeniti sve ostale, a njihov dijalog za vrijeme završne špice je sam po sebi dovoljan razlog da se pogleda film. Zbog svega toga Do kraja je film kojeg ćemo vjerojatno vrlo brzo zaboraviti, ali koji će nam ipak pružiti ugodne trenutke dok ga se budemo sjećali.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 28. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Karakter (1997)

uloge: Fedja van Huet, Jan Decleir, Victor Loew, Betty Schuurman,
 Tamar van den Dop, Rick van Gastel
 scenografija: Rikke Jelier & Schief
 kostimografija: Jany Temime
 fotografija: Rogiers Stoffers
 montaža: Jessica de Koning
 glazba: Paleis van Boem
 scenarij: Mike van Diem, Laurens Geels & Ruud van Megen (po romanu
 Ferdinanda Bordewijka)
 režija: Mike van Diem
 proizvodnja: Almerica Film/First Floor Features, Nizozemska, 1997.
 distribucija: Adria Art Film 21
 trajanje: 122'

S obzirom na sve veću prisutnost španjolskog (a djelomično i francuskog) filma u hrvatskim videotekama (pa i kinima), ne može se reći da naši distributeri smatraju kako evropske kinematografije nisu vrijedne naše publike. No, s druge strane, evropska kinematografija je našoj publici prilično neravnomjerno raspoređena, tako da je filmofil željan doznati kako “diše” mađarska, grčka ili poljska kinematografija još uvijek prisiljen oslanjati se na Filmsku redakciju HRT-a. Među kinematografijama koje su ignorirane spada i nizozemska, iako je upravo u njoj poteklo dosta danas popularnih holivudskih režisera i glumaca. Tome nije pomogla ni ćinjenica da je nizozemskoj kinematografiji udijeljen “Oscar” za najbolji strani film 1998. godine. Karakter, film koji je dobio tu prestižnu nagradu, u naše je videoteke stigao nakon gotovo četiri godine pauze.

Radnja filma je temeljena na romanu Ferdinanda Bordewijka (već ekraniziranom u obliku nizozemske TV-serije u 70-tim) i odvija se u Rotterdamu 20-tih godina prošlog stoljeća. Mladi odvjetnik Jacob Katadreuffe (van Huet) je osumnjičen za ubojstvo Dreverhavena (Declair), zloglasnog sudskog ovršitelja koji je zbog brutalnih metoda i krajnje nemilosrdnosti postao strahom i trepetom roterdamske sirotinje. Prilikom policijskog ispitivanja Katadreuffe polako iznosi detalje svog bizarnog odnosa s Dreverhavenom koji započeo tako sto je on njegovoj majci, šutljivoj sluškinji Jobi (Schuurman), napravio dijete. Iako se Dreverhaven s njom htio vjenčati, Joba je to odbila i odlučila svog sina, malog Jacoba, odgajati u siromaštvu. S vremenom je Jacob odrastao i saznao istinu o svom ocu, ali shvatio da ga ovaj nikada neće priznati. Nakon toga se Jacob zapošljava kao službenik u uglednoj odvjetničkoj kući gdje će odvjetnik dr. Gankelaar (Loew) zapaziti njegov talent i postati mu mentorom, omogućivši mu da upiše studij prava. Jacob ne samo sto će svom ocu nastojati prkositi svojom novom karijerom, nego i tako sto od njegove banke uzima kredit za kojeg zna da nikada neće vratiti. I dok sukob između oca i sina eskalira, Jacob je s njim toliko opsjednut da ne primjećuje kako ga njegova lijepa suradnica Lorna de George (van den Dop) voli.

I dok mnogi u današnjoj Nizozemskoj vide utopiju legaliziranih lakih droga i kozmopolitizma, film Mikea van Diema nas podsjeća da ta zemlja nije baš uvijek bila tako prijatno mjesto za život. Rotterdam 20-tih godina je bio mračan, depresivan grad gdje su mnogi izlaz iz nepodnošljivog siromaštva pronalazili u prihvaćanju komunističke ideologije. No, brižljiva rekonstrukcija davno prohujalih vremena nije jedini razlog zbog kojeg je Karakter dobio “Oscara”. Pomalo bizarnu priču u kojoj se mogu pronaći elementi Dickensa i antičkih tragedija prije svega nosi vise nego dobra glumačka ekipa. Mladi Fedja van Huet je prilično uvjerljiv kao hipersenzibilni mladić kojega će tvrdoglavost na kraju skupo stajati, a Jan Decleir je također efektan u ulozi višedimenzionalnog negativca. No, možda je od svih najbolja Betty Schuurman u ulozi šutljive žene koja stoički prima sve sto joj je život udijelio. Na žalost, Karakter se, usprkos “Oscara”, ne može nazvati remek-djelom, a razlog za to se prije svega može naći u ne baš najspretnijoj flashback tehnici kao i završnici koja je ipak malo previše deus ex machina. No, Karakter svejedno valja pozdraviti ne samo kao osvježenje domaće video-ponude, nego kao i prilično dobar film koji će bez svake sumnje zaslužiti nasu pažnju.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 28. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

RETRO-RECENZIJA: La Cucaracha (1998)

uloge: Eric Roberts, Joaquim de Almeida, Tara Crespo, Victor Rivers,
 James McManus
 glazba: Martin Davich
 scenarij: James McManus
 režija: Jack Perez
 proizvodnja: Filmwave, SAD, 1998.
 distribucija: UCD
 trajanje: 95'

Walter Poole (Roberts) je Amerikanac kojemu je dojadio uredski posao te je otišao u Meksiko kako bi započeo novi zivot kao pisac. Barem je to bio njegov plan prije nego što je postao žrtvom pljačke, a nakon čega sav preostali novac troši na pivo u provincijskoj krčmi. Kada mu jednog dana u tu krčmu dođe sunarodnjak Louis Graves (McManus), Poole ga nastoji impresionirati pričom o tome kako je ubojica koji se skriva od ruke zakona. Na njegovo veliko iznenađenje, Graves ne samo što u to povjeruje, nego ga je spreman unajmiti  kao profesionalnog ubojicu za račun svog sefa, lokalnog velikaša Josea Guerrasa (de Almeida). Guerrasov mladi sin je silovan i ubijen od strane izvjesnog Herberta Ortege (Rivers), koji se od te optužbe uspio obraniti na sudu, ali Guerras svejedno želi istjerati pravdu, na ovaj ili onaj način. Poole sumnja u tu priču, ali bi mu 100.000 US$ honorara dobro došlo, pa pristaje preuzeti posao. No, kao što to obično biva, stvari će krenuti krivo i Poole ostati obogaljen, ali će njegov život pronaći novi smisao, ovaj put u osveti.

Za razliku od niza mnogih “nezavisnih” niskobudžetnih filmova, La Cucaracha se američkom kritičarskom establishmentu svidjela zbog toga sto prilično eksplicitno odaje homage Blagu Sierra Madre i sličnim klasicima čiji su junaci Amerikanci “zagljavljeni” južno od Rio Grande. No, scenarist James McManus i režiser Jack Perez su ipak daleko ispod razine Johna Hustona i sličnih veličina koje su im bile uzor. La Cucaracha, doduše, ima dovoljno zanimljivih obrata da gledatelju prikuje pažnju u prvoj polovici filma, a izvrsna glumačka ekipa na čelu s uvijek potcijenjenim Ericom Robertsom, napravila je od ovog filma prilično efektnu karakterološku studiju. No, pred kraj film gubi ritam, zaplet postaje sve nevjerojatniji, a i gledatelj počinje gubiti strpljenje, tako da kraj dolazi upravo u trenutku kada je za La Cucarachu to bilo najpotrebnije. Iako će teško ući u filmske antologije, La Cucaracha je zanimljiv filmić koji je zaslužio svoje mjesto na policama naših videoteka.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 28. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.