uloge: Aldo, Giacomo, Giovani, Marina Massironi, Silvana Fallisi,
Antonio Cattania, Giuseppe Battiston
glazba: Samuele Bersani
scenarij: Aldo, Giacomo, Giovani, Paolo Cananzi, Graziano Ferrari,
Walter Fontana, Massimo Venier
proizvodnja: Kubla Khan/Medusa, Italija, 2000.
distribucija: UCD
trajanje: 100′
Svi oni koji su najpoznatiji talijanski komičarski trio – Alda, Giacoma i Giovannija – upoznali u Tri muškarca i jedna noga i To je život za tri muškarca – manje-vise znaju sto ih ovdje čeka. Riječ je o komediji prilično tanušnog zapleta koja svoju strukturnu slabost nadoknađuje kvalitetom gegova i gorko-slatkim humorom primjerenijim evropskom nego američkom kulturnom senzibilitetu. Ovaj put je zaplet nešto malo čvršći, intelektualniji i bliži stvarnom zivotu umjetnika (a svi likovi u ovom filmu, slično kao u djelima Johna Cassavetesa, dijele ista imena s glumcima koji ih tumače) – trojka tumači nezaposlene milanske glumce koji sanjare o tome da postave vlastitu kazališnu predstavu. Upravo u trenutku kada im se san trebao ostvariti, posvađaju se zbog žene, i tek će ih teška bolest jednog od njih natjerati da zakopaju ratne sjekire. Iako kvaliteta gegova prilično varira, a neki od njih su shvatljivi samo talijanskoj publici, film će uglavnom zabaviti one gledatelje kojima su ova tri komičara već prirasla srcu. Trojcu, kao i dosada, potpomaže sjajna Marina Massironi, kraljica talijanske romantične komedije, a i simpatični Giuseppe Battiston (detektiv-amater iz Kruha i tulipana) se pojavljuje u kratkoj ali efektnoj epizodi. Zbog svega toga Pitaj me za sreću je naslov koji zasluzuje najtoplije preporuke.
OCJENA: 6/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 16. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
