SDP-ovo članstvo bira gubitnika predsjedničkih izbora

SDP se posljednje dvije godine nije mogao pohvaliti s previše ispravnih poteza, ali mediji sada javljaju o jednom koji, barem na prvi pogled, izgleda kao prava stvar. Vodstvo te stranke je odlučilo da njen predsjednik Zoran Milanović neće objaviti ime njenog predsjedničkog kandidata prije nego što o tome odluku donese članstvo stranke na tzv. preliminarnim izborima, sličnim primariesima karakterističnim za američki politički sistem.

Odluka izgleda dobra, jer će tako predsjednički kandidat SDP-a imati nedvosmislen politički legitimitet, odnosno smatrat će se istinskim kandidatom stranke, a ne nekakvom bezličnom kreaturom koju su u zadimljenoj sobi kao truli kompromis istaknuli predstavnici inače zakrvljenih stranačkih frakcija i klanova. Sama činjenica da će SDP odluku o svom kandidatu donositi na temelju – barem teoretski neizvjesne – utrke će tom istom kandidatu dati besplatnu reklamu, odnosno povećati broj glasova, i to na isti onaj način na koji je Milanović dugotrajnom i neizvjesnom kampanjom za šefa stranke postao favorit pred parlamentarne izbore.

Međutim, ta u suštini dobra ideja, na temelju koje bi SDP-ov kandidat automatski stekao “plus” u odnosu na HDZ-ovoj protukandidata, sama po sebi ne garantira uspjeh na izborima. Predizbori posljednjih godina nisu isključivo američka praksa, a prije par godina ih je s velikom pompom uvela talijanska ljevica kako bi izabrala vođu i budućeg premijerskog kandidata novostvorene Demokratske stranke. Međutim, usprkos sveg svog demokratskog legimiteta, tako izabrani Walter Veltroni je hametice poražen od Berlusconija. U samoj Hrvatskoj je presedan s predizborima napravila udruga Ladonja istarskog tajkuna Plinija Cuccurina, ali je svejedno poražena od IDS-a.

Glavni problem sa SDP-ovim predizborima jest taj da je izbor kandidata ograničen i deprimirajuće predvidljiv. Tako će SDP-ovo članstvo moći birati jedino između Ive Josipovića, vrsnog pravnog stručnjaka, ali osobe bez zrnca karizme, a samim time i šansi da birače dovuće na birališta; te Ljube Jurčića, koji je 2007. godine stekao veliki publicitet, ali se i osramotio na izborima te stekao po hrvatskog političara kobnu reputaciju gubitnika. Ne treba biti obdaren proročkim sposobnostima da ma tko od te dvojice kandidata bio izabran od SDP-ovih članova jednostavno neće imati šanse protiv Sanadera ili kandidata iza koga stoji HDZ-ova mašinerija.

Desnica “šije” ljevicu na evropskim izborima

Rezultati za evropske izbore, barem oni službeni, neće biti poznati još 24 sata, iako su birališta zatvorena u velikom broju država. Tako je odlučila Evropska komisija i sve vlade se toga, koliko-toliko drže. Međutim, s medijima je druga stvar, pa su neki od podataka vezanih uz izbore procurili u javnost.

Osim Nizozemske, gdje su objavljene izlazne ankete koje relativnim pobjednikom čine anti-imigrantsku Stranku slobode (PVV) Geerta Wildersa, najekstremniji je slučaj Velika Britanija. To je dijelom i zbog činjenice da su izbori za Evropski parlament održani istovremeno s lokalnim izborima u Engleskoj, ali i s velikom krizom laburističke vlade Gordona Browna. Rezultati izbora za lokalna vijeća su stizali u trenutku kada su se ostavke ministara redale kao na tekućoj vrpci, a sve u svrhu da se Brown natjera na ostavku i tako Laburistička stranka dobije manje “problematičnog” vođu pred sljedeće parlamentarne izbore. Usprkos ostavkama, kao i trijumfu konzervativaca, Brown je petak preživio.

Nakon nedjelje bi, pak, njegov položaj mogao biti teži, barem ako je vjerovati Telegraphu i “dobro upućenim” izvorima iz najužeg laburističkog rukovodstva. Naime, prema tim najavama, na evropskim izborima će, kao i na lokalnim, na prvo mjesto konzervativci s oko 30 posto glasova. Na drugo mjesto će, pak, doći euroskeptična Stranka nezavisnosti Ujedinjenog Kraljevstva (UKIP) s nešto iznad 20 posto. Brownovi laburisti će se, pak, morati boriti za treće mjesto s Liberalnim demokratima i Zelenima. Lokalni izbori su također donijeli uspjehe strankama koje su dosada bile na margini, kao što su nacionalistički raspoloženi Engleski demokrati, koji traže zasebni parlament za Englesku, odnosno autonomni status identičan Škotskoj i Walesu. Britanski tisak, s druge strane, s olakšanjem prima vijesti da se ekstremno desna Britanska nacionalna partija (BNP) uspjela s dva mjesta probiti u Evropski parlament, ali da su njeni rezultati daleko manje dojmljivi od najavama kojima se donedavno plašilo javnost.

Laburisti – koji, barem nomimalno, pripadaju ljevici – će svoj neuspjeh najvjerojatnije dijeliti sa svojim ideološkim ekvivalentima na Kontinentu. Najave i ankete predviđaju kako će Berlusconijev Narod slobode, usprkos premijerovih nestašluka, u Italiji lako potući dezorijentiranu ljevicu okupljenu oko Demokratske stranke. U Njemačkoj će šutljiva, nekarizmatična Angela Merkel sa svojim demokršćanima lako srediti svoje koalicijske partnere socijaldemokrate. U Francuskoj socijalisti – jedna od najstarijih i najuglednijih stranaka evropske ljevice – mogu očekivati tek oko 20 posto glasova, te će biti lak plijen za Sarkozyjevu desnicu.

Nizak odaziv, tradicionalna sklonost birača da izbore za Evropski parlament – o kome malo znaju i koji ima male ovlasti – shvate kao priliku za pljusku establishmentu, te teška ekonomska situacija – sve to bi također trebalo pogodovati strankama ne samo one “obične”, nego i ekstremne desnice.

Kontroverzni Wilders zasad prvi veći pobjednik evropskih izbora

Velika Britanija i Nizozemska su jučer prve održale izbore za predstavnike u Evropskom parlamentu, a koji bi trebali završiti u nedjelju. Službeni će rezultati biti poznati u nedjelju, ali su već pale prve izlazne ankete, od kojih su najveću pažnju izazvale one u Nizozemskoj.

Prema njima se, iako na drugom mjestu, najvećim pobjednikom treba smatrati Stranka slobode (PVV) koja je osvojila 15 posto glasova i imati će 4 od 25 eurozastupnika iz Nizozemske. PVV se smatra ekstremno desnom strankom, a njen čelnik Geert Wilders zbog izjava o islamu, odnosno usporedbi Kurana s Hitlerovim “Mein Kampfom”, živi pod stalnom policijskom pratnjom, a britanske vlasti zapriječile pristup zbog kontroverznog dokumentarnog filma “Fitna” o islamu.

Na prvom mjestu su demokršćani (CDA) premijera Balkenendea koji imaju negdje ispod 20 posto, dok su njihovi koalicijski partneri laburisti (PvdA) na oko 14 posto.

Ovakvi rezultati ne predstavljaju veliko iznenađenje, jer se na izborima za Evropski parlament redovno bilježi daleko niži odaziv od onog na nacionalnim izborima, ali i veća sklonost birača da izražavaju svoje nezadovoljstvo izborom ne-establishmentskih i “problematičnih” stranki. Uspjeh PVV-a mnogi tumače godinama akumuliranim nezadovoljstvom prema muslimanskim imigrantima koji se sve teže integriraju u liberalno nizozemsko društvo, kao i strahom od ulaska Turske u EU.

U Engleskoj su, pak, uz evropske, održani i lokalni izbori na kojima se očekuje sveopći potop laburista, a što bi – uz niz ostavki najvažnijih ministara – trebao biti posljednji čavao u lijesu vlade Gordona Browna.

Ostaci pronađeni u Atlantiku ne potječu od Air Francea 447

Brazilsko zrakoplovstvo je prije nekoliko sati objavilo kako podaci o pronalasku ostataka zlosretnog Air Franceovog “airbusa” nisu točni. Brigadir Ramon Borges Cardoso je izjavio kako drveni ležajevi za teret koje su u Atlantiku pronašle ekipe u potrazi za avionom ne pripadaju airbusu, odnosno kako najvjerojatnije potječu od nekog broda koji je plovio tim područjem.

Zasad nije jasno da li su tragovi goriva u oceanu jedino što je preostalo od airbusa. Još uvijek se špekulira kako bi to mogao biti slučaj, jer je to gorivo “atipično” za brodove.

Ukoliko se ostaci airbusa ne pronađu, u tom slučaju mnoge špekulacije – koje su mediji danas uzimali kao gotove činjenice – padaju u vodu. Turbulencije izazvane iznenadnim tropskim olujama, pilotska greška ili bomba – sve je to još uvijek aktualno.

Globalno zatopljenje presudilo (i) Air Franceu 447?

Čim su započele špekulacije da bi nestanak, odnosno pad Air Franceovog “airbusa” na letu 447 moglo biti uzrokovano inače neuobičajenom, ali za tropske paralele i ne baš tako neočekivanom olujom koja izaziva grmljavine i turbulencije na visini od 15000 m, postalo je jasno da će, prije ili kasnije, netko potegnuti globalno zatopljenje, odnosno emisije CO2 i zle teksaške naftaše kao krivca za tu tragediju. Jedan od primjera je Aleksej Kokorin iz ruske podružnice ekološke organizacije World Wildlife Funda koji pad aviona smješta u kontekst “povećanog broja ciklona, učestalijih padalina i poplava” u Evropi, odnosno posljedica zagrijavanja oceana izazvanog pojačanjim emitiranjem stakleničkih plinova od strane čovječanstva i njegove industrije.

Gotovo je sigurno da će ovakvih špekulacija i tumačenja biti sve više, odnosno kako će nedostatak pouzdanog zaključka o tome što je uzrokovalo pad aviona biti nadoknađen raznoraznim teorijama zavjere koje često proturječne činjenice “elegantno” spajaju u zaokružen sistem koji bi tragediji trebao dati nekakav smisao. Eksplozija bombe, koja je u ovom trenutku isto tako vjerojatna kao i udar groma/turbulencija, se s druge strane ne čini kao “racionalno” objašnjenje s obzirom da nitko nije preuzeo odgovornost – iako presedani za nešto tako postoje, a od kojih je najpoznatije rušenje aviona tvrtke Air India 1980-ih, pripisano separatistički nastrojenim Sikhima. Dvije stotine mrtvih, među kojima i brazilski princ, se s druge strane mogu nekako lakše objasniti ako su žrtve mnogo opasnijeg i podmuklijeg “negativca” u obliku globalnog zatopljenja. A tu je priču još lakše prihvatiti ako se kao alternative odbace tehnički problemi s “airbusom”, pilotska greška ili – jednostavno – tragičan, ali banalan splet okolnosti koji se jednostavno nije mogao predvidjeti.

Izvoditi nekakve dalekosežne zaključke o budućnosti klime i čovječanstva na temelju pada Air Francea danas ima isto toliko smisla koliko i na temelju potapanja Titanica 1912. godine. Da su tadašnji mediji bili tako hitri s pretpostavkama o tome zašto je “nepotopivi” brod stradao od ledenjaka, opći zaključak bi bio da će svijet 20. stoljeća pasti pod okove ledenog doba.

Moldova ide na nove izbore

Moldova, službeno najsiromašnija zemlja Evrope, po svemu sudeći će ponovno birati svoju vlast, i to samo dva mjeseca nakon izbora čije su posljedice bili neredi s ljudskim žrtvama. Moldovski predsjednik Vladimir Voronjin nije uspio u svom naumu da kao svoju nasljednicu postavi premijerku Zinaidu Greceanii, odnosno skupi za izbor novog predsjednika nužnu tropetinsku većinu u parlamentu kojim dominira njegova Partija komunista Republike Moldove (PCRM).

Voronjin, koji je uz ciparskog predsjednika Dimitriasa Cristofiasa jedini (nereformirani) komunist na čelu jedne evropske države, dugo vremena je važio kao pro-evropski i pro-zapadni političar te je Moldova, dijelom zbog neraščićene situacije s pro-ruskom separatističkom regijom Pridnjestrovlja, bila dio prozapadnog bloka država GUAM (Gruzija, Ukrajina, Azerbejdžan, Moldova). Međutim, Voronjin u posljednje vrijeme se okreće Moskvi, što izaziva bijes kod mladih Moldovaca, koji pristup Evropskoj Uniji – bilo direktno, bilo kroz moguće ujedinjenje s članicom EU Rumunjskom – vide kao jedini izlaz iz siromaštva.

Pobjeda komunista na izborima je zato izazvala nerede prilikom kojih su demonstranti zauzeli parlament i ured predsjednika, ali je policija nakon nekoliko sati žestokih uličnih borbi ponovno uspostavila red. Voronjinova vlada je za nerede optužila rumunjsku tajnu službu, a među uhapšenima su bili i srpski državljani, inače članovi organizacije “Otpor” koja je srušila Miloševića, te sudjelovala u “obojanim revolucijama” kojima su uspostavljane prozapadne vlade u Ukrajini i Gruziji.

Voronjin, koji po ustavu mora napustiti položaj nakon dva mandata, ipak nije uspio osvojiti nužnu većinu, pa je opozicijski bojkot parlamentarnbe sjednice, odnosno neuspjeh da se postigne nužna većina za izbora Greceaniijeve, doveo do primjene ustavne odredbe po kojoj se parlament mora raspustiti te raspisati novi izbori.

I Obama koristi Sanaderove metode čuvanja vlasti

Frederik, jedan od stalnih suradnika hrvatskog bloga Pollitika, u svom najnovijem postu izražava opravdano zgražanje zbog činjenice da se biračko pravo hrvatske “dijaspore” u BiH kontinuirano koristi za masovnu i bezočnu krađu glasova, odnosno izvrgavanje ruglu ne samo volje hrvatskih birača, nego i elementarnih načela suvremene demokracije. Vrgorac, gdje je unaprijed bilo jasno da će vlast u tom gradu, zahvaljujući fantomskoj “Dusini 0”, odrediti ljudi koji inače nogom ne bi kročili u taj gradić, je jedan od najeklatantnijih primjera. Činjenica da se bosanskohercegovačko “narodno blago” koristi na lokalnim izborima predstavlja daleko gore poniženje od njegovog korištenja na parlamentarnim izborima, s obzirom da je nekako lakše braniti apstraktnu povezanost Ljubuščanina s Republikom Hrvatskom nego s Vrgorcem.

I ovaj, kao i slični drugi komentari, ponavljaju zahtjev da se hitno provedu reforme ustava i izbornih zakona kako bi se slične svinjarije zaustavile u budućnosti. Međutim, malo je razloga za vjerovati da bi se takvo stanje stvari moglo promijeniti u budućnosti. Posljednja prilika za tako nešto je bila zlosretna trećesiječanjska vlast, koja je svoju nesposobnost i neodlučnost pokazala čak i u oblasti koja joj je mogla očuvati vlast. Sanader i HDZ, pak, teško da mogu ponoviti njihovu grešku.

Slučaj “Dusina 0” postaje još depresivniji kada se stavi u kontekst izbornih zakona u zemlji koja se Hrvatskoj, pogotovo nakon dolaska Baracka Obame na vlast, agresivno nameće kao ideal suvremene demokracije. Najnoviji takav slučaj je država Georgia, čije su vlasti, nastojeći zaustaviti izborne prijevare, uvele sistem “praćenja” problematičnih registracija birača, odnosno zahtijevale da birači prije registracije dostave broj Socijalnog osiguranja, putovnicu ili neki drugi dokument kojim bi dokazali da su američki državljani.

Međutim, vlastima je iz Washingtona, odnosno Obaminog federalnog Ministarstva pravde, stiglo pismo u kojem se od njih zahtjeva da s takvom praksom prestanu. Georgia je dužna poslušati instrukcije federalnih vlasti s obzirom da je na to obavezuje Zakon o glasačkim pravima iz 1965. godine, temeljem koga je ukinuta rasna segregacija u južnim državama, odnosno ograničavanje glasačkog prava crnaca. Ministarstvo, kome je na čelu Eric Holder, jedan od lijevo orijentiranih članova administracije, obrazložilo je svoj zahtjev, između ostalog, tvrdnjom da postojeći sistem u Georgiji “diskriminira manjine”, odnosno da je “vjerojatnije da će na temelju zakona glasačko pravo biti oduzeti crncima i Hispanoamerikancima nego bijelcima”.

Karen Handel, državna tajnica Georgije i članica Republikanske stranke, javno je napala pismo Ministartva pravde, ustvrdivši da je “politički motiviranoj” odluci, odnosno obrazloživši je činjenicom da su crnci i Hispanoamerikanci – a među potonjima je veliki broj ilegalnih imigranata – biračko tijelo daleko sklonije Obaminoj Demokratskoj stranci. To znači da aktivisti Demokratske stranke sada mogu komotno ilegalne imigrante registrirati za izbore ne bojeći se nikakvih provjera, te da Obama 2012. godine može računati na stotine tisuće novih glasova na isti onaj način na koji ZNA SE koja stranka može očekivati desetine tisuća glasova iz “Dusine 0” i sličnih adresa.

Teroristički napad na američke vojnike u Arkansasu

Baš na dan kada je objavljeno kako je u svibnju zabilježen porast broja poginulih američkih vojnika u Iraku se zbio događaj koji pokazuje da pripadnici američkih oružanih snaga više nisu potpuno sigurni od napadača čak ni teritoriju svoje domovine. 24-godišnji William Long je poginuo, a 18-godišnji Quinton Ezeagwula je ranjen nakon što je kraj regrutnog centra u Little Rocku na njih otvorena vatra. Vojnici su nedavno završili obuku te su poslani u svoja stara susjedstva kako bi pomogli pri regrutiranju svojih prijatelja i poznanika.

Policija je nedugo nakon napada uhapsila 23-godišnjeg Abdula Mujahida Muhammada te u njegovom vozilu pronašla poluautomatsku pušku SKS  za koju se vjeruje da je njom počinjen zločin. Muhammad je, prema policijskim navodima, prilikom ispitivanja priznao zločin, a koji je navodno motiviran političkim razlozima odnosno “protivljenju američkoj vojsci”. Muhammad se rodio kao Carlos Bledsoe, a prije zločina se bio preobratio na islam i preuzeo novo ime.

Muhammad će biti optužen za ubojstvo i terorizam. Napad na vojnike, pak, dolazi nedugo nakon što je još jedan politički motivirani zločin šokirao američku javnost – ubojstvo dr. Georgea Tillera, liječnika iz Kansasa koji je izazivao bijes “pro-life” pokreta time što je obavljao kontroverzne pobačaje u posljednjem tromjesečju trudnoće. I navodni počinitelj tog ubojstva, 49-godišnji simpatizer milicijskog pokreta Scott Raeder, je uhapšen.

UPDATE: ABC javlja kako je Muhammad prije napada bio praćen od strane FBI, odnosno da je, kao nedavni preobraćenik na islam, putovao u Jemen. Federalni dužnosnici “ne isključuju” mogućnost da Bledsoe/Muhammad nije djelovao sam, odnosno da je bio dio šire terorističke ćelije.

Napad na vojnike u Fort Dixu je, inače, bio plan terorističke ćelije u New Jerseyu, a koji je spriječen kada je vlasnik videoteke slučajno vidio snimke na kojoj mladi islamski ekstremisti vježbaju gađanje te o tome izvijestio vlasti.

Hrvatski mediji pokazuju prve simptome KDS-a

Kakve će biti posljedice dolaska Željka Keruma na čelo Splita sa sigurnošću će se moći reći tek za nekoliko godina. Neke od njih je, međutim, daleko lakše predvidjeti. Među njih spada i ulazak skraćenice KDS u hrvatski rječnik.

KDS je fenomen sličan onome koji se mogao vidjeti u američkim medijima nakon izbora 2000. godine i bio poznat pod skraćenicom BDS – Bush Derangement Syndrome. On se tada očitovao u tome da su vodeći američki urednici, novinari i komentatori bili toliko frustrirani i razjareni izborom Georgea W. Busha za predsjednika – a još više time da su birači ignorirali upozorenja o njegovim intelektualnim nedostacima – da su potpuno odbacili svaki pokušaj da praćenje njegove administracije učine objektivnim, odnosno postupno dozvolili da inače legitimna kritika nečije vlasti i politike skrene u oblast govora mržnje, bizarne teorije zavjere i druge patološke indikacije osoba koje su dozvolile da im osjećaji pomute razum.

BDS, inače, nije bio prvi takav fenomen u američkom javnom životu. Dok se BDS uglavnom vezuje za američku ljevicu i liberale, desnica i konzervativci su ranije bili pogođeni Clinton Derangement Syndromeom – manifestiranom kroz teorije zavjere o Billu Clintonu kao silovatelju, ubojici, zlostavljaču žena i veletrgovcu kokainom – a danas boluju od Obama Derangement Syndromea, obično manifestiranog kroz tvrdnje da novi predsjednik uopće nije američki državljanin, da tajno ispovijeda islamsku vjeru, a uz to je sljedbenik ideja Vladimira Iljiča Lenjina.

Kerumu slična  sudbina prijeti iz nekoliko razloga. Prije svega, svojom “živopisnom” pojavom će poslužiti kao svojevrsni gromobran, odnosno za skretanje pažnje od niza drugih ličnosti i njihovih nestašluka. Tako će se, na primjer, mjesecima i godinama u medijima uporno gurati priče o splitskom gradonačelniku, a sve u nastojanju da se ne spomene sadašnji gradonačelnik Virovitice po imenu Ivan Kirin, odnosno zaborave kojekakve “afere Vepar” ili nečiji mandat ministra unutarnjih poslova. Slično će biti i s mnogim zagrebačkim snobovima, koji će nekako lakše “progutati” omrznutog Bandića kada ga usporede s njegovim kolegom u Splitu.

Kako bi se KDS mogao manifestirati možda najbolje pokazuje članak Lea Nikolića na T-Portalu koji je trebao biti reportaža o tome kako je Željko Kerum dočekao vijesti o svojoj pobjedi, a na kraju se pretvorio u esej u kome se nariče nad sudbinom Splita koji je postao “talac poslovodstva jedne trgovačko-hotelijerske tvrtke”, nova vlast opisuje kao još jedan “HDZ-ov frankenštajnovski hibrid” te najavljuje bolno otrežnjenje glasačkog tijela iz “suburbija (hrvatski: predgrađa) huljićevskog profila” kada Kerum bude upravljao gradom u svoju korist. KDS će se, ako je suditi po tome, manifestirati kroz potpuno odbacivanje novinarske objektivnosti, selektivno prezentiranje informacija, kao i njihovo stalno “začinjavanje” vlastitim ideološkim i drugim predrasudama.

KDS, s druge strane, barem na kraće vrijeme neće naškoditi Kerumu, odnosno moguće je da bi mu mogao čak utvrditi popularnost. Moć medija u Hrvatskoj se ne smije precijenjivati, a Bandić je danas gradonačelnik usprkos tome što mu se godinama “vadi mast”. U samoj splitskoj kampanji je neprijateljski stav medijskog i kulturnog establishmenta samo išao na ruku Kerumovim populističkim argumentima, odnosno potpaljivao splitski “dišpet” protiv “gospode”. Nakon samih izbora je, pak, čak i nekim pristašama Ostojića jasno da je njihov kandidat izbore protiv Keruma izgubio onog trenutka kada je počeo koristiti negativnu kampanju.

KDS bi, s druge strane, Kerumu mogao nanijeti štetu ako ga sam Kerum počne shvaćati previše ozbiljno, odnosno dozvoli da zbog svog temperamenta počne previše burno reagirati na napade te tako počini nepotrebne gafove.

Smrt trećesiječanjske Hrvatske

SDP nakon drugog kruga lokalnih izbora, barem što se artimetike tiče, nema više razloga za zadovoljstvo nego nakon prvog. Izgubio je vlast u Požeško-slavonskoj županiji, kao i u gradovima Sisku i Velikoj Gorici. Jedina stvar koja može poslužiti kao utješna nagrada, odnosno materijal za uspješni “spin” jesu Dubrovnik i Vukovar, simbolički gradovi-heroji na “problematičnom” krajnjem istoku i jugu Hrvatske.

Ono što je, pak, zanimljivo jest da su najveći SDP-ovi gubitnici Tonino Picula i Davorko Vidović, za koje nije slučajno da su svoje karijere izgradili kao ministri u Račanovoj trećesiječanjskoj vladi. Njihovi, ne baš očekivani, porazi pokazuju da se u SDP-u, želi li ta stranka ikakvu budućnost, mora provesti daleko oštrija deračanizacija nego što je do sada bio slučaj. Želi li SDP nove birače, nove glasove ili barem priliku da bude ozbiljna opozicijska stranka, mora pokazati vrata licima koje javnost obično povezuje s najvećim neuspjesima kratkotrajne SDP-ove vlasti.

Andro Vlahušić, koji je, s druge strane, uspio potući Dubravku Šuicu i HDZ-u oteti Dubrovnik, također je bivši Račanov ministar. Međutim, Vlahušić je prije svega iskusni lokalni igrač, ali i član HNS-a koji se daleko lakše može distancirati od Račana i njegove gubitničke reputacije.