Kako je Kerum upropastio hrvatski Dan ponosa

20. rujan 2009. godine je bio dan predodređen da ostane zabilježen zlatnim slovima u hrvatskoj povijesti, jedan od onih svijetlih trenutaka kada se Hrvati trebaju ponositi svojom državom. Da razlog za trijumfalno raspoloženje bude što veći, sama Hrvatska i Hrvati nisu za takvo dostignuće trebali učiniti ama baš ništa.

Naime, vlasti našeg istočnog susjeda su, usprkos višemjesečnih priprema za Belgrade Pride, odnosno najava da će se sudionicima te manifestacije iskazivanja alternativnih oblika seksualnosti jamčiti sigurnost, nakon vrlo dobro organiziranog napada na francuske navijače u posljednji trenutak zaključile da je rizik prevelik, odnosno da simboličko prihvaćanje nekakvih evropskih vrijednosti ipak nije vrijedno masovnog krvoprolića na beogradskim ulicama.

Srbija je tako više nego jasno stavila do znanja nije u stanju ono što već nekoliko godina može Hrvatska – organizirati i koliko-toliko normalnom održati gay paradu na ulicama svog glavnog grada. Nakon toga su slijedili izrazi žaljenja i šoka među predstavnicima zapadnih ambasada u Beogradu, odnosno bijesa i nevjerice među predstavnicima liberalnog dijela srpske javnosti, uvjerene da su zbog tog fijaska Srbiji za dugo vremena, a možda i zauvijek, zatvorena vrata spasonosnih evropskih integracija.

U Hrvatskoj taj događaj nije mogao ne izazvati sasvim razumljivi Schadenfreude, čak i među onima koji nemaju baš previše razumijevanja za javno izražavanje homoseksualnosti. Njime je potvrđeno široko uvriježeno mišljenje da Srbija godinama, a možda i desetljećima zaostaje za Hrvatskom u svom civilizacijskom razvoju, odnosno da noćna mora svakog evropskog nacionalista – brisanje granica između između u EU ravnopravnih Hrvatske i Srbije – predstavlja nešto što će, u najgorem slučaju, morati brinuti tek našu djecu. Srbija je neodržavanjem Belgrade Pridea dala za pravo svima onima koji uporno tvrde da Hrvatska pripada prosvijećenom, civiliziranom, katoličkom, kapitalističkom, liberalnom, demokratskom i evropskom Zapadu nasuprot Srbije koja je osuđena da zauvijek tavori na primitivnom, barbarskom, pravoslavnom, komunističkom, autoritarnom i azijatskom Istoku.

Osmjeh koji je ta spoznaja izazvala kod mnogih Hrvata je, međutim, već istog dana ostao zaleđen kada je mnoge iluzije u paramparčad razbilo gostovanje splitskog gradonačelnika Željka Keruma u HRT-ovoj emisiji “Nedjeljom u 2”.

Kerum, koji je i prije pustolovine u HRT-ovom studiju bio u ne baš zavidnoj situaciji što se tiče odnosa medija prema njemu – opisivan je kao najgoreg zlo koje je zadesilo Split ili u, najboljem slučaju, bezazleni redikul – riskirao je mnogo svojim dolaskom kod Aleksandra Stankovića. Javnost je mogao pridobiti, ili barem ograničiti dalju štetu, da je uspio iole kompetentno odgovoriti na pitanja vezana uz njegovo gradonačelnikovanje i poslovanje. U tome je, barem u nekom pogledu, uspio, ali je onda sebi dozvolio fatalnu grešku.

U jednom jedinom trenutku Kerum je pokazao kako, bez obzira na prirodni politički talent zahvaljujući kojem danas sjedi u splitskoj Banovini, ipak postoji duboki jaz između njega i profesionalnih političara. Na naizgled bezazlenom i rutinskom pitanju Aleksandra Stankovića se poskliznuo kao na kori od banane te dozvolio da mu izjave o Srbima i Jugoslavenima uz ranije probleme njegovoj reputaciji nabiju dodatnu stigmu rasista, ksenofoba i šovinista. Time je Kerum u jednom jedinom trenutku potvrdio sve najgore stereotipove i objede koje su mjesecima prije i poslije izbora prišivali izborni protivnici. Nakon gostovanja kod Stankovića će biti prilično teško tvrditi da je u pitanju uobičajeno izborno pretjerivanje , odnosno folklorna sotonizacija političkih protivnika.

Kerum se u takvu situaciju uvalio najviše zahvaljujući svom neiskustvu. Teško je pronaći hrvatskog političara, barem ne tako medijski eksponiranog kao što je splitski gradonačelnik, koji bi sebi dozvolio takav gaf s potencijalno katastrofalnim posljedicama. Gotovo svatko drugi na njegovom mjestu bi pronašao elegantan način da na Stankovićeva pitanja odgovori drukčije, odnosno da izbjegne jednostavnu, ali u slučaju Keruma fatalnu klopku.

Kerum, koji je u samoj emisiji najavljivao da će svoju sestru Nevenku Bačić uspjeti instalirati za novog predsjednika Gradskog vijeća, odnosno da će “sa svojih 300.000 glasova odlučiti predsjedničke izbore” sada se odjednom mora suočiti s time da je postao politički ekvivalent radioaktivnog otpada umjesto poželjne udavače. Politički establishment, koji Keruma nikada nije previše volio, odnosno smatrao ga tek prolaznim fenomenom za jednokratnu upotrebu, neće oklijevati da ovu pogrešku iskoristi kako bi to “nestašno dijete” stavio na njegovo “pravo mjesto”.

Stoga će biti zanimljivo vidjeti kako su svi oni političari i opcije koje je Kerum vidio kao svoje potencijalne saveznike i partnere sada od njega bježati kao vrag od tamjana. Gotovo je sigurno da će, na primjer, Kerumov kolega i sugrađanin Nadan Vidošević na predsjedničkim izborima sebe nastojati kao prikazati kao “umjerenog, civiliziranog i uglađenog”, odnosno kao “anti-Keruma”. Milan Bandić će, pak, naglašavati kako je za razliku od Kerum istinski socijaldemokrat, odnosno kako njegova darežljivost, makar iz ciničnih dnevnopolitičkih razloga, “nije pitala za nacionalnost”. U samom Splitu se, pak, prema prvim reakcijama već sada može vidjeti kako je gostovanje kod Stankovića stvorilo savršen izgovor za donedavno nezamislivu koaliciju između “uglađenog urbanog” HDZ-a i “dosljedno antikerumovskog” SDP-a.

Zbog svega toga se čini da bi za Keruma, odnosno nastavak njegove političke karijere, jučerašnje gostovanje u HRT-ov studiju predstavljalo isto ono što je, svojevremeno Trpinjska cesta predstavljala za Prvu gardijsku oklopnu brigadu JNA.

Međutim, kerumofobi ili barem svi oni koji kerumofobiju temelje na borbi za nekakvu evropsku, civiliziranu i “normalnu” Hrvatsku, u tome ne bi trebali tražiti nekakvu veliku utjehu. Splitski gradonačelnik je jučerašnjim gostovanjem, slično kao i samim svojim izborom, otkrio neke predugo skrivene i ignorirane istine o Hrvatskoj.

U te istine spada činjenica da gradonačelnik drugog po veličini grada u Hrvatskoj, dva desetljeća nakon uspostave demokracije i desetljeće i pol nakon rata, sebi može priuštiti takve šovinističke stavove. Ako se, pak, neke od nedosljednosti u Kerumovim jučerašnjim izjavama na tu temu pokušaju “spinom” protumačiti u njegovu korist, odnosno tvrdi da on zapravo nije mislio što je rekao, ostaje možda još neugodnija spoznaja da se samo nastojao dodvoriti bigotnim, šovinističkim shvaćanjima koja vladaju njegovim, nimalo malenim, a možda i većinskim, biračkim tijelom. A još je depresivnije ako se uzme u obzir da su – u ne baš tako dalekoj prošlosti – slične “bisere” izvaljivali i političari koji se danas smatraju predstavnici lijevih, liberalnih i “evropskih” opcija, uključujući i neke nesuđene premijere.

Kerum je, dakle, samo slika i prilika Hrvatske kakva jest, odnosno surove istine prema kojoj se ona po pitanju nekakve “civilizacijske razine” ipak toliko ne razlikuje od svog istočnog susjeda. Svi oni koji još uvijek nastoje održati iluziju o Hrvatskoj koja pripada prosvijećenom Zapadu, a ne divljem Istoku dobit će novi poticaj da granicu između ta dva nespojiva svijeta pomjere zapadnije. Možda na liniju za koju u posljednje vrijeme ima sve manje razloga zvati Šešeljevom, a sve više razloga zvati Kuljiševom.

Nigerija traži da se prestane prikazivati “Distrikt 9”

Nigerijska ministrica informacija Dora Akunyili je, kako javlja BBC, poslala pismo svim kino-dvoranama u Nigeriji u kojima traži da se prekine prikazivanje SF-filma Distrikt 9. Razlog za to je “vrijeđanje imidža njene zemlje”, a također je zatražena službena isprika od Sony Entertainmenta.

Razlog za nezadovoljstvo nigerijske vlade filmskim hitom Neilla Blomkampa jest u tome što se u njemu među negativcima pojavljuju likovi rodom iz Nigerije, čiji se vođa zove Obasanjo, po bivšem nigerijskom predsjedniku Olesunu Obasanju.

Pomalo je ironično da film, koji mnogi hvale upravo zato što kao SF-alegorija osuđuje rasizam i ksenofobiju, postane žrtvom cenzure zato što se smatra da podstiče te iste stvari.

Bilo bi, pak, zanimljivo vidjeti kako će nigerijska vlada reagirati ako itko ikada snimi igrani film temeljen na svim onim “Your Assistance Is Needed” pismima i E-mailovima koja sada predstavljaju jednu od cvatućih grana nigerijske ekonomije.

Kako su Isus i Staljin dokazali nevinost

Kada je prije pet godina izbila afera vezana uz video-snimku Severeninih pomorskih pustolovina,  Nova TV je pozvala pravnog stručnjaka Gorana Vojkovića da prokomentira pravne i tehničke aspekte cijelog slučaja. On je tada iskoristio priliku da svim gledateljima udijeli zdravorazumski savjet: “Nemojte se snimati dok imate seksualne odnose, a ako baš morate, držite takve snimke u sefu.”

Takav savjet se, međutim, ne može primijeniti ama baš na sve životne situacije. Tako skupina mladih Njujorčana može biti sretna što jedan njihov član nije poslušao savjet dr. Vojkovića. Da je bilo drukčije, sada bi im životi bili uništeni.

Nemili događaji su započeli prije nepunih tjedan dana kada je Stalin Felipe, 19-godišnji student Više škole u Bronxu zajedno s još nekoliko prijatelja došao na studentsku zabavu koja se održavala Sveučilištu Hofstra. Tada je Staljinov polubrat, 20-godišnji Kevin Tavares, na plesu upoznao 18-godišnju studenticu Danmell Ndonye. Neko vrijeme nakon toga su Staljin, Kevin kao i još dvojica njegovih prijatelja – 19-godišnji Jesus Ortiz i 21-godišnji Rondell Bodward – optuženi za brutalno silovanje, koje se odigralo na 11. katu spavaonice Sveučilišta Hofstra.

Za mladog Staljina i njegovog prijatelja Isusa je slijedilo mučnih 22 sata u pritvoru, tokom kojih su ih, kako to navodi novinarima New York Posta, policajci stalno podsjećali da im prijeti 25 godina robije.

Noćna mora je završila tek nakon što je 18-godišnji gimnazijalac Arvin Riveri – peti član skupine za kojim je policija u tom trenutku tragala – preko odvjetnika stupio u kontakt s javnim tužiteljem te predao video-snimku cijelog događaja napravljenu mobitelu. Na njoj je postalo razvidno kako gđica Ndonye prilikom cijele epizode pokazuje previše entuzijazma da bi se djelatnost mladića mogla okarakterizirati kao silovanje. Tužitelj je odustao od optužbe, a mladići su pušteni.

Mladi Staljin ne može skriti zahvalnost svom prijatelju i dalekom rođaku koji je dostavio spasonosnu snimku: “On nas je spasio. On je naš mesija.”

Pouka koja bi se mogla izvući iz cijelog slučaja je ovakva, da parafraziramo dr. Vojkovića. Ukoliko neka šarmantna mlada dama vas i vaše prijatelje pozove na intimnu zabavu slobodnijeg pluralističkog sadržaja, najbolje je iz cijelog niza zdravstvenih i moralnih razloga odbaciti takvu ponudu. A ukoliko baš morate prihvatiti takvu ponudu, obavezno se oboružajte video-kamerom i nastojte zabilježiti svaki detalj takve zabave kako bi ste se osigurali od eventualnih neželjenih komplikacija.

Hoće li Hebrang sa sobom u ponor povući Josipovića?

Rezultati najnovije ankete o potencijalnim predsjedničkim glasačima koju je objavio Jutarnji list predstavljao predstavljaju i dobru i lošu vijest za Ivu Josipovića.

Dobra je vijest u tome što je Josipović s oko 22 posto još uvijek na prvom mjestu, odnosno što ima najstabilniju podršku te se od svih predsjedničkih kandidata doima jedinim koji već sada može razmišljati o kampanji za drugi krug izbora.

Loša vijest za Josipovića je, pak, Hebrangov pad na 8,3 posto, odnosno na peto mjesto, čak iza Vesne Pusić. To znači da je kandidat koji je sebe proglasio vođom “nereformirane” HDZ-ove desnice doživio spektakularni kolaps javne podrške, odnosno da je posve izvjesno da se neće uspjeti izboriti za drugi krug. To znači da se Josipović u drugom krugu neće natjecati s kandidatom HDZ-a, a što bi mu ozbiljno umanjilo šanse za konačnu pobjedu.

Čak ni najvatreniji pristaše Josipovića, koji je javnosti prilično nepoznat u usporedbi s drugim kandidatima, će se morati složiti da podrška koju uživa u anketama ima daleko manje veze s njegovim osobnim kvalitetama nego s banalnom činjenicom stranačke pripadnosti. Josipović podršku uživa kao kandidat SDP-a, ali i kao kandidat koji se nastoji predstaviti kao “najprirodnija” alternativa sve omraženijem HDZ-u koga nikakav “spin”, pogotovo nakon dramatičnog Sanaderovog odlaska, ne može spasiti od toga da na izborima snosi posljedice ekonomske krize.

Ako se HDZ izbaci iz jednadžbe, onda Josipović gubi veliki, možda i ključni dio svoje privlačnosti kod birača, koji sebi sada mogu priuštiti “brak iz ljubavi” umjesto “braka iz interesa”. Uostalom, za tako nešto postoji presedan na izborima 2000. godine, kada je upravo kolaps Mate Granića označio početak kraja predsjedničkih ambicija Dražena Budiše. Nešto svježiji primjer istog fenomena daju SAD gdje je katastrofalan poraz Republikanske stranke na kongresnim izborima u jesen 2006. godine, kada je svima postalo jasno da republikanac neće ostati u Bijeloj kući, pa su birači Demokratske stranke sebi mogli priuštiti “luksuz” da umjesto pouzdanog establishmentskog kandidata kao Hillary Clinton ekspreimentiraju s nepoznatim, ali karizmatskim Barackom Obamom.

Nešto slično bi se moglo dogoditi i Josipoviću, kome će birači okrenuti leđa čim budu sigurni da više nema šanse da na Pantovčak dođe hadezeovac. Zato su rezultati današnje ankete loša vijest za SDP-ovog predsjedničkog kandidata.

Hebrangov kolaps u anketama je, s druge strane, loša vijest ne samo za Josipovića, nego i za Hrvatsku o cjelini, ali zbog razloga čije bi elaboriranje zaslužilo poseban članak.

Skandal – novo poglavlje: ACORN ostao bez federalne pomoći

Predstavnički dom američkog Kongresa je upravo s 375 glasa “za” i 75 “protiv” odlučio da ACORN, ljevičarska nevladina udruga specijalizirana za pomoć siromašnima u rješavanju stambenog pitanja, ali i registracije glasača, prestane primati financijsku pomoć federalne vlade. Ta odluka slijedi nakon što je Senat s 83 glasa “za” i 7 glasova “protiv” donio istu odluku, odnosno nakon što se nekoliko dana “kuhao” skandal izazvan emitiranjem video-snimaka koje su skrivenom kamerom u uredima te organizacije napravili aktivisti/novinari James O’Keefe i Hannah Giles, glumeći svodnika i prostitutku zainteresirane za primanje federalne pomoći kako bi otvorili bordel s maloljetnim prostitutkama iz Salvadora.

U međuvremenu je objavljena još jedna snimka, napravljena prije mjesec dana u San Diegu, u kojoj “dinamični dvojac” posjećuje ured ACORN-a te upoznaje djelatnika spremnog da “preko svojih veza u tužilaštvu” pomogne prijevozu cura iz Tijuane preko granice, a usput se zanima i za cjenik usluga mlade dame.

(drugi dio)

Ovakav je, rezultat, inače, bio za očekivati s obzirom da je Demokratska stranka ozbiljno zabrinuta zbog kolapsa podrške Obami u anketi, kao i očiglednog nezadovoljstva prijedlogom zdravstvene reforme, zbog čega su mnogi kongresnici i senatori koji sljedeće godine idu na izbore prisiljeni maksimalno se distancirati od svega što smrdi na ekstremnu ljevicu i korupcijski skandal.

Ispočetka je izgledalo malo nategnuto, ali mislim da smo dobili aferu Watergate, odnosno Boba Woodwarda i Carla Bernsteina našeg doba.

Tajni izvještaj IAEA: Iran može napraviti bombu

AtomskaBomba_CastleRomeo_WP_01Associated Press je prije sat vremena lansirala prijelomnu vijest o tajnom izvještaju koji je procurio iz sjedišta Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA). Prema njemu, Iran je ovladao tehnologijom proizvodnje nuklearnog oružja, odnosno posjeduje dovoljno sirovina da u svakom trenutku proizvede nuklearnu bombu.

Isti izvještaj također tvrdi da će Iran “najvjerojatnije” prevladati sve poteškoće vezane uz razvoj sustava koji nuklearne bojeve glave mogu dopremiti do udaljenih ciljeva.

To da je izvještaj “procurio” na isti dan kada je Obama odustao od proturaketnog štita, a nedugo nakon Sarkozyjeve izjave o tome da Iran razvija nuklearno oružje. će mnogim teoretičarima zavjere poslužiti kao prilično jasan indikator da se sprema, najvjerojatnije, izraelski zračni udar na Iran.

Daje li Obama zeleno svjetlo Izraelu za napad na Iran?

Odluka Baracka Obame da se odustane od projekta gradnje proturaketnog štita u Poljskoj i Češkoj predstavlja jedan od vidljivijih znakova diskontinuiteta s vanjskom politikom njegovog prethodnika. Taj će potez izazvati simpatije u najvećem dijelu svjetske javnosti, s obzirom da se sve što je Bush radio smatra lošim, pa, dakle, sve što radi Obama mora biti dobro.

Takav stav, najvjerojatnije neće dijeliti mnogi koji trenutno sjede u foteljama u Varšavi, Pragu i drugim prijestolnicama Istočne, odnosno po Rumsfeldove “Nove Evrope”. Države i vlade koje su se nastojale, bježeći od svog istočnog ruskog susjeda, što čvršće vezati uz Washington, čak i po cijenu krvi svojih vojnika prolivene po azijskim pustarama, sada vide kako su poslužile kao “moneta za potkusurivanje”, odnosno da ih, usprkos svih priča o savezništvu, Obama radi dnevne politike odbacuje poput stare krpe.

Odluka će, s druge strane, izazvati oduševljenje u Moskvi, gdje će biti protumačena kao – uz prošlogodišnji “sjajni mali rat” s Gruzijom – dosad najspektakularniji plod nove, agresivnije politike s ciljem da se postsovjetska Rusija konačno vrati na pozornicu kao velika svjetska sila. Odustajanje od štita će ukloniti ne samo još jedno postsovjetsko poniženje, nego i dosad najozbiljniju prijetnju po ruske nuklearne projektile – koji su dugo vremena Rusiji služili kao posljednji as u rukavu.

S druge strane, ako bi netko zbog nje uistinu trebao biti ljut i zabrinut, to su vlastodršci u Teheranu. Naime, “priča” kojom je Bush američkoj, ali i svjetskoj javnosti prodao proturaketni štit je bila sve ozbiljnija mogućnost da države “Osovine zla” ili drugi “problematični” režimi dođu u posjed nuklearnog oružja, kao i projektila s kojim bi mogli ucjenjivati svijet. Nakon što je eliminiran Sadamov Irak, kao jedina ozbiljna prijetnja je preostao Iran, čiji bi nuklearni program trebao u vrlo bliskoj budućnosti dovesti do stvaranja nuklearnog oružja.

Takav scenario je, pak, posve neprihtvatljiv Izraelu koji posljednjih mjeseci sve više zvecka oružjem, odnosno sugerira kako će iransku prijetnju riješiti na isti onaj način na koji je zaustavio Sadamov nuklearni program 1981. godine – udarom ratnog zrakoplovstva. Još prije nego što je Bush otišao iz Bijele kuće, izraelski vojni udar se, zbog američke zauzetosti u Iraku i Afganistanu, pretvorio u najizgledniju vojnu opciju za rješenje krize. Ona bi trebala biti po američke interese najjeftinija i najjednostavnija – Izrael bi obavio “prljavi posao”, a Obama bi zadržao svoju reputaciju velikog humanističkog mirotvorca koji neće ponavljati Bushove “kaubojske pogreške”.

Odustajanje od štita se tako može protumačiti kao Obamin potez kojim se priprema teren za izraelski napad. Prije svega, njime se sugerira da Iran i njegovi nuklearni projektili – povod za izgradnju štita – neće postojati u bliskoj budućnosti. A još je važnije to da će se uklanjanjem štita i ostavljanjem svojih istočnoevropskih saveznika nastojati kupiti dobra volja Moskve odnosno njeno okretanje leđa Teheranu po kojem bi, bez komplikacija koje mogu učiniti S-300 ili slični ruski protuzračni projektili, sada mogle komotno padati izraelske bombe.

Video-saga o ACORN-u: Priznala ubojstvo muža

Ono što je na prvi pogled izgledalo kao pokušaj da se “boratovskim” tehnikama parodira “The Wire” dobilo je prilično ozbiljne posljedice u stvarnom životu. Suočen sa skrivenom kamerom snimljenim materijalima koji upućuju na korupciju, poticanje kriminala i slične nečasne radnje u nevladinoj udruzi ACORN – poznate po dugogodišnjim bliskim vezama s Barackom Obamom – američki Senat je jučer s 83 glasa “za” i 7 “protiv” odlučio da ACORN više neće financijska sredstva od federalne vlade. Već ranije je Biro za popis stanovništva objavio kako odustaje od planova za angažiranje ACORN-ovih aktivista da za njega obavljaju terenski rad.

Te pobjede, međutim, neće spriječiti Jamesa O’Keefea i Hannah Giles da nastave objavljivati nove materijale koje su snimili po ACORN-ovim uredima glumeći svodnika i prostitutku kojima trebaju stručni savjeti oko nabavke stana, plaćanja poreza i sl. Nova snimka, napravljena u San Bernardinu u Kaliforniji prije mjesec dana, je još “pikatnija” od prethodnih, s obzirom da je “dinamični duo” naletio na lik daleko živopisniji od tipičnih aktivista/savjetnika na Istočnoj obali.

Tresa Kelke, uposlenica ACORN-a u San Bernardinu, je “dinamičnom dvojcu” dala niz praktičnih savjeta koji se tiču prostitucije i to potkrijepila vlastitim iskustvima bivše prostitutke, odnosno madam koja je vodila eskort-službu. Također je otvorila dušu i priznala ubojstvo bivšeg supruga, za koje je prethodno “pripremila teren” iznoseći svoje probleme organizacijama za zaštitu od obiteljskog nasilja. Nastojeći dodatno impresionirati svoje potencijalne klijente, hvalila se dobrim vezama s vodećim demokratskim političarima u Kaliforniji.

“Dinamični dvojac” je usput posjetio jednog (ili dvojicu) prijatelja Trese Kaelske koji su također dali nekoliko savjeta koji se tiču organizacije bordela u kome bi radile maloljetne ilegalne imigrantice iz Salvadora. Tada im je sugerirano da ga pokušaju organizirati pod krinkom škole. Kaelske je nedugo nakon tog razgovora rekla da ne brinu o diskreciji, jer njeni prijatelji “znaju da je ubila čovjeka”, odnosno da im je u interesu da šute.

Snimka se ovaj put čini nedovršenom, a “protagonistica” malo previše “trknutom” da bi je netko shvatio ozbiljno. Pa ipak, čini se da cijela saga još uvijek nije došla do onog trenutka koji se u američkoj televizijskoj terminologiji naziva “preskakanje morskog psa” (jumping the shark).

Većina američkih službenih medija je ignorirala priču. Ali, sada, kada je ACORN došao među 10 najvećih “trending topica” na Twitteru, to vjerojatno više neće biti slučaj.

Video-priča o ACORN-u postala trilogija

Kao i svi veliki audiovizualni hitovi, poput Matrixa i CSI, i priča o ACORN-u, vodećoj američkoj nevladinoj udruzi i ključnom Obaminom savezniku, čije su djelatnike video-kamere uhvatile kako dogovaraju financijsku pomoć organizatorima maloljetničke prostitucije, postala je trilogija.

To se ne bi dogodilo da ACORN, nakon objavljivanja video-snimaka o nečasnim radnjama u uredima u Baltimoreu i Washingtonu, nije nastavio sa službenom verzijom o “izoliranim incidentima” i ustvrdio kako su James O’Keefe i Hanna Giles, autori snimaka, izbačeni iz ureda u San Diegu, Los Angelesu, Miamiju, New Yorku i Philadelphiji. Da bi pokazao kako to nije točno, O’Keefe je odlučio objaviti rezultate svoje ekspedicije u Velikoj jabuci.

(drugi dio)

Od svih video-snimaka se ovaj čini najslabijim, možda najviše zato što bi ACORN-ove djelatnice na osnovu ležernog nastupa prema dinamičnom dvojcu mogli tvrditi da O’Keefea i “Kenyu” nisu shvatili previše ozbiljno. S druge strane je zanimljivo vidjeti malo raznorodniju ekipu u ACORN-u – jedna žena govori naglaskom koji odaje karipsko porijeklo, a u ekipi se našla i jedna bjelkinja.

Međutim, problem za O’Keefea i Giles je u tome što saga postaje previše repetitivna, odnosno svodi se na ponavljanje već viđenog. Ono što je prije par dana izgledalo šokantno, sada postaje dosadna svakodnevnica i gubi svaki učinak. U mnogo čemu Big Government, novi blog na kome su lansirali cijelu priču, počinje podsjećati na Republiku, dnevni list Ive Pukanića koji je nakon par brojeva propao zato što je uporno guranje priče o aferi Grupo i Ninoslavu Paviću iscrpilo sve njegove kreativne potencijale.