Britanske laburiste ohladilo sunce

Jedna od stvari koja razlikuje tradicionalne, odnosno zrele demokracije od onih koje se nazivaju “mladima” jest to da se ne samo pojedinci, nego i institucije ne ustručavaju javno izražavati svoje političke i ideološke, odnosno stranačke preference. Tako je, na primjer, u SAD sasvim normalna stvar da New York Times podržava demokrate, a Wall Street Journal podržava republikance.

Međutim, postoje situacije, odnosno institucije koje znaju pokazivati određenu fleksibilnost po tom pitanju. Možda najspektakularniji primjer predstavlja Sun, najtiražniji britanski tabloid. Iako mu je vlasnik Rupert Murdoch, australski medijski tajkun poznat po desničarskim stavovima i žestokoj podršci Margaret Thatcher i konzervativcima 1980-ih i 1990-ih, taj je list pred svake parlamentarne izbore podržavao laburiste Tonyja Blaira.

Tonyja Blaira više nema, njegov nasljednik Gordon Brown se pretvorio u jednog od najnepopularnijih premijera u britanskoj povijesti, a laburisti u anketama pali na treće mjesto, iza Liberalnih demokrata – što predstavlja itekako “dostignuće” kada je u pitanju zemlja s dvostranačkim sistemom.

Stoga, možda i ne bi trebalo previše iznenaditi što se Sun odlučio “službeno” vratiti konzervativcima. Sun, dakako, ne bi bio Sun kada od toga ne bi napravio spektakl. Na naslovnici se tvrdi kako su “laburisti izgubili svoj put, a sada su izgubili i podršku Suna“, a da stvar bude sasvim jasna i onima koji su nepismeni – sjedište lista je osvijetljeno plavom bojom koja je zaštitni znak konzervativaca.

Murdoch, koji je biznismen a ne političar, možda je podržavao Tonyja Blaira iz čistog oportunizma i unosnih medijskih poslova i licenci, a ne zato što dijeli njegove političke ideje. Isto se tako može tvrditi da Sun zapravo i nije previše utjecajan, odnosno da bi većina britanskih birača podržala laburiste bez obzira što pisalo na stranicama najtiražnijeg tabloida. Sun i Murdoch se stoga danas najvjerojatnije prilagođavaju raspoloženju svojih čitatelja, a ne suprotno.

Bez obzira na to, tako spektakularan zaokret “Sunca” će zalediti mnoga laburistička srca, manje od devet mjeseci prije sljedećih parlamentarnih izbora.

“Svi smo mi Roman Polanski”

Postoji malo koji primjer oblika društvene patologije u kome postoji takav nesrazmjer između njegove raširenosti i društvene opasnosti s jedne, te medijske histerije s druge strane, kao što je pedofilija. Zahvaljujući pedofiliji, odnosno antipedofilskoj histeriji koja se širi s naslovnica tabloida danas je nemoguće – kao, na primjer, prije par desetljeća, zamisliti djeda kako u parku drži malog unuka za ruke. Uskoro će isto tako postati po život opasno nositi fotoaparate na plažama, s obzirom na dušobrižnike uvjerene kako je uvijek riječ o monstrumu koji fotografijom s udaljenosti od nekoliko stotina metara nastoji seksualno zlostavljati nečije (najčešće ne njihovo) nedužno djetešce. Možda bi tako uskoro počinitelji masovnih ubojstava i genocida prije mogli očekivati puštanje iz zatvora od nekog jadnika koji je kopajući po pradjedovim stvarima u napuštenoj kući naletio na golišavog Kupida.

Antipedofilska histerija, koja čak i u navodno prosvijećenim i civiliziranim zemljama zna doći na razinu linča, je međutim sasvim razumljiva posljedica “političke korektnosti” koja ostavlja sve manje mjesta za otvoreno iskazivanje mržnje i kolektivne paranoje, pa se ona kanalizira upravo na pedofile. Riječ “pedofil” dobiva isto značenje koje je u neka drevna vremena imao izraz “pogan” i “nekrst”, odnosno prije par desetljeća izraz “nacist” – oličenje aposlutnog Zla koje se mora eliminirati bez ikakve milosti ili moralnih skrupula.

Pa ipak, usprkos svemu tome, postoje neke situacije u kojima pedofilija nije pedofilija, odnosno u kojoj su neki pedofili jednakiji od drugih te umjesto strijeljanja, vješanja i nabijanja na kolac mogu od većine dežurnih antipedofilskih dušobrižnika očekivati pokoju lijepu riječ, pa i opravdavanje za svoje postupke. Primjer jedne od takvih situacija pruža hapšenje Romana Polanskog, uglednog poljsko-francuskog filmaša koji je prije više od trideset godina u Hollywoodu napio, drogirao, silovao i sodomizirao 13-godišnju djevojčicu, te potom pobjegao kako bi izbjegao zakonske posljedice svog čina.

Sam Polanski, kao i činjenice vezane uz slučaj nisu previše sporne. Filmaš je priznao što je učinio. Isto je tako neosporno da je njegov bijeg – koliko god bio kukavički i licemjeran – omogućio nastavak njegove karijere, odnosno čovječanstvu pružio nekoliko izvrsnih filmova, uključujući “Pijanista”. Da je duga ruka pravde bila brza i efikasna 1977. godine, svega toga ne bi bilo.

Isto tako nije sporno ni to da njegova žrtva danas želi da mu se oprosti, odnosno da se cijeli slučaj okonča. S njenog stajališta je stvar sasvim razumljiva – u pitanju je proliveno mlijeko, odnosno nikakva, pa ni najstroža kazna za Polanskog joj neće vratiti to što joj je oduzeto 1977. godine, a samo će njoj i njenoj djeci nabijati nove traume. Konačno, i sam Polanski je u međuvremenu postao obiteljski čovjek, odnosno njegovo utamničenje će ne samo kazniti njega nego emocionalno i na drugi način oštetiti suprugu i djecu koji za zlodjelo staro tri desetljeća ne snose nikakvu odgovornost.

S ljudskog, pa i pragmatičnog stajališta, lako je shvatiti zašto bi se ovaj slučaj, odnosno njegovo podgrijavanje nakon 32 godine, mogao bez nekog prevelikog okolišanja staviti ad acta, odnosno okarakterizirati tek kao jednu žalosnu epizodu koja pokazuje da veliki umjetnik ne mora uvijek biti najuzorniji primjerak ljudskog bića.

Međutim, od svega što se dogodilo oko Polanskog i što će se dogoditi, daleko više u oči bode javna reakcija intelektualne i umjetničke elite kojoj je Polanski pripadao, odnosno da pojedinačni zločin koji je on počinio predstavlja tek lakmus-papir za ozbiljniji problem sveopćeg licemjerja.

Tako filozof Bernard-Henry Levy, koji je svojevremeno dizao bune i razapinjao zapadne vlade što ne čine ništa da zaustave silovanja žena po ratnoj Bosni i Hercegovini, sada organizira peticiju za puštanje Romana Polanskog motivirano “zdravim razumom” i “čašću”. Naravno, dotičnu je peticiju potpisala hrpa najuglednijih filmaša, književnika i intelektualaca – Salman Rushdie, Milan Kundera, Terry Gilliam, David Lynch, Woody Allen, Martin Scorsese, Pedro Almodovar.

A da netko slučajno nije pomislio kako su svi potpisnici muškarci, odnosno da je motiv nekakva solidarnost zlog patrijarhata protiv bespomoćnih ženskih žrtava silovanja, na stranu Polanskog su stale i ugledne glumice kao Debra Winger, Monica Bellucci i Tilda Swinton. Najradikalnija je, međutim, Whoopie Goldberg koja tvrdi da ono što je Polanski učinio nije silovanje, iako je sam Polanski prije 32 godine priznao suprotno.

Nije zgoreg zamijetiti kako među potpisnicima peticija ima mnogo onih koji dižu ili su dizali kuku i motiku protiv globalnog zatopljenja, sječe šuma u Amazoniji, lova na kitove, gladi u Africi, homofobije, silovanja i zlostavljanja žena, odnosno Busha u Bijeloj kući. Kako to da nisu u stanju prepoznati jednu takvu svinjariju u svojim redovima?

Zapravo, prije bi se reklo da su prepoznali svinjariju, ali su prepoznali i sebe. Sa slavom i bogatstvom dolazi i status, koji uključuje mogućnosti da se uživa u onome što je zakinuto običnim smrtnicima. Nekada taj luksuz može biti i analno silovanje 13-godišnje djevojčice. Braneći Polanskog, mnogi od njih brane sebe.

Međutim, teško je očekivati da će ta spoznaja biti raširena. Mediji koji je trebaju prenijeti pripadaju tom istom establishmentu, te će je svjesno ili nesvjesno cenzurirati. A ni našim prostorima ne treba očekivati neke suvisle komentare. Previše je tu neugodnih podsjećanja na izjave o zločinima koji se ne mogu počiniti u obrambenom ratu, vrsnih intelektualaca i predsjednika parlamenata koji su otvoreno opravdavali silovanje i ubojstvo 12-godišnje djevojčice ili na balvane na cestama radi heroja koji su hladnokrvno likvidirali bespomoćne starice.

Možda je u tome utjeha zbog spoznaje da sudbina Polanskog za njegov zločin kaznila “okrutnim” festivalskim priznanjima ili prigodom da jednoj Emmanuelle Seigner pravi djecu. Možda bi svijet u kome parola “Svi smo mi Roman Polanski” izaziva najgore moguće zgražanje svijet ipak nešto bolji od onog u kome to čine neke druge parole.

Njemački izbori – udesno usprkos recesiji

Veliko čudo se nije dogodilo, a SPD-u nakon dva uspješna izbjegavanja očekivanog poraza treća nije bila sreća. Angela Merkel je sa svojim blokom CDU/CSU osvojila manje glasova nego 2005. godine, ali je socijaldemokratski kolaps bio još gori, a uspon FDP-a dovoljno impresivan da kancelarka drugi mandat okruni željenom crno-žutom umjesto omražene velike crno-crvene koalicije.

Tako Merkel sada ima priliku biti upravo ono čime su je reklamirali pred izbore 2005. godine – njemačka Margaret Thatcher koja će provesti neoliberalnu revoluciju za kojom se u Njemačkoj žudi još od 1980-ih, odnosno razmontirati državu blagostanja. To u protekle četiri godine nije mogla, jer su je blokirali njeni socijaldemokratski koalicijski partneri, ili se barem tako priča.

A sada takvih problema ili izgovora za njihovo nerješavanje neće biti. I to zahvaljujući tome što je liberalni FDP u svom programu inzistira na žestokom individualizmu, niskim porezima i demontaži svih socijalnih mjera i programa koji smetaju razvoju privatnog biznisa.  Da stvar bude još zanimljivija, FDP nikada nije bio tako jak, niti kao koalicijski partner tako utjecajan kao što je to slučaj danas.

Izbori u Njemačkoj stoga pokazuju kako je pogrešno na politička zbivanja primjenjivati jednostavnu logiku. Svijetom, a i Njemačkom, već godinu dana hara recesija, a i tamo je bilo komentatora koji nisu koristili priliku da pljuju po kapitalizmu, i to onom neoliberalnom, kao izvoru najvećeg zla. Njemački birači su, pak, sudeći po rezultatima izborima, zaključili da je upravo taj divlji neoliberalni kapitalizam ono što im treba.

Njemački izbori – prognoza

Usprkos kampanje koji mnogi nazivaju najbezličnijom u njemačkoj povijesti (i koju je tek pred kraj pokušala malo oživjeti besramna kopija američke “Obama girl”), današnji izbori za njemački Bundestag se u ovom trenutku doimaju prilično neizvjesnima.

Najsvežija anketa agencije Forsa daje demokršćanskom bloku CDU/CSU 33 posto, socijaldemokratima 25 posto, te ih slijede liberalna FDP (14 posto), Ljevica (12 posto) i Zeleni (10 posto).

Ukoliko tome budu odgovarali rezultati na biralištima, zahvaljujući kompliciranom razmjernom sustavu barem nekoliko sati se neće znati da li je Merkel i njen CDU/CSU uspjeli u naumu da zajedno s FDP-om ostvare većinu u Bundestagu, te tako postojeću veliku koaliciju sa SPD-om utrpati u ropotarnicu povijesti.

Naime, ako CDU i FDP ne budu imali većinu, najizglednijom se čini nastavak Velike koalicije. Takav ishod sugeriraju ranija iskustva, kada je SPD na izborima 2002. i 2005. godine prkosio anketama i uspijevao dobiti većinu, odnosno tjerati CDU na veliku koaliciju.

Već su sada krenule špekulacije da će SPD – koji je najavio da mu najviše odgovara nastavak aranžmana s CDU i CSU – na pola mandata jednostavno “otkačiti” Angelu Merkel te napraviti crveno-crveno-zelenu koaliciju s Ljevicom i Zelenima. Druga opcija, koja se također čini vjerojatnijom iako je svi odbacuju, jest tzv. “Jamajka” ili crno-žuto-zelena koalicija CDU, FDP i Zelenih.

Ono što je najzanimljivije jest da prema Forsinoj anketi CDU i SPD – dvije najveće njemačke stranke, koje se zbog svoje masovnosti nazivaju “narodnim strankama” (Volksparteien) – zajedno imaju tek 58 posto, odnosno najniži postotak otkako je u Njemačkoj (odnosno njenom zapadnom dijelu) uvedena demokracija nakon drugog svjetskog rata. Sve veći broj birača je duboko nezadovoljan demokršćansko-socijaldemokratskim “konsenzusom” i traži alternative, bilo u novoljevičarstvu bilo u desnom neoliberalizmu.

Takva situacija bi mogla utješiti i neke naše dušobrižnike koje užasava trijumf Keruma ili najave nekog Trećeg bloka. Hrvatska nije jedina evropska zemlja gdje se biračima zgadilo dvostranačje.

Duga ruka pravde dohvatila Romana Polanskog

Odlazak na Filmski festival u Zürichu, gdje je trebao dobiti nagradu za životno djelo, očito nije bio najpametnija ideja za Romana Polanskog. Osim tog priznanja mu je, naime, uručen i uhidbeni nalog lokalne policije, temeljen na zahtjevu za izručenje koji se vezuje za razvikani slučaj pedofilije 1977. godine. Tada je slavni poljski filmaš optužen za seksualne odnose sa 13-godišnjom djevojčicom. Pušten da se brani sa slobode, priznao je krivnju, ali ga je neuspjeh pokušaja da se dogovori sa sudom potakao da iskoristi priliku i pobjegne. Utočište je našao u Francuskoj odakle je izbjegavao zahtjeve za izručenje.

Usprkos tome što više nije smio nogom kročiti u SAD, Polanski je nastavio filmsku karijeru te napravio niz zapaženih filmova, uključujući Pijanista, za koga je 2002. godine nagrađen Oscarom. Na ceremoniji u Los Angelesu nagradu je u njegovo ime pokupio Harrison Ford.

Djevojčica koju je Polanski obljubio je tom prilikom izjavila da mu oprašta i da se, što se nje tiče, poljski filmaš može vratiti u Hollywood. Američke vlasti, kako stvari stoje, nisu tako velikodušne.

U Brazilu Lula radi nasljednice “krati” predsjednički mandat

Brazilski predsjednik Luis Inacio Lula da Silva će, prema pisanju časopisa Veja, a koje prenosi Bloomberg, na tri mjeseca privremeno napustiti svoj položaj kako bi se posvetio predizbornoj kampanji Dilme Rousseff, svoje predstojnice ureda, koja ga namjerava naslijediti na mjestu predsjednika.

62-godišnja Rousseff, kći bugarskog komunističkog emigranta Petra Ruseva, bivša pripadnica ljevičarske gradske gerile i žrtva mučenja od strane vojne hunte, će ako bude izabrana na izborima 3. listopada 2010. godine, postati prvom ženom na čelu Brazila. Ankete, međutim, sugeriraju kako po popularnosti zaostaje za Joseom Serraom, guvernerom države Sao Paulo. Stoga se Lula, koji još uvijek uživa popularnost i koji bi  da nema ustavnog ograničenja na dva mandata bio relativno lako izabran treći put, mora potruditi želi li predsjedničku palaču ostaviti svojoj nasljednici.

Hrvatski predsjednik Stjepan Mesić, koji se po svojoj popularnosti također može mjeriti s Lulom, tako drastične poteze još uvijek nije povukao, iako za to nominalno još uvijek ima vremena.

Brazilski potpredsjednik želi nuklearno oružje

Iako je Vijeće sigurnosti izglasalo rezoluciju kojom se traži potpuna eliminacija nuklearnog oružja, taj plemeniti cilj će teško biti postignut, barem ako je suditi prema izjavi Josea Alencara, brazilskog potpredsjednika. On je za listove O Globo i O Estado de Sao Paulo izjavio kako bi Brazil trebao razviti nuklearno oružje.

Svoj je stav obrazložio time da bi nuklearno oružje “spriječilo napade” na Brazil koji ima dugu kopnenu granicu i značajna pomorska dobra.

Brazilski dužnosnici su, nastojeći spriječiti diplomatsku štetu zbog ovih izjava, požurili izjaviti kako Brazil nuklearnu energiju razvija u samo mirnodopske svrhe. Sam je Alencar rekao kako je u pitanju njegovo osobno mišljenje koje nema veze sa službenim stavom vlade predsjednika Luisa Inacija Lule da Silve.

Kako Facebook služi u borbi protiv kriminala

Poklonici Facebooka se u posljednje vrijeme suočavaju s nizom senzacionalnih priča o tome kako njihova društvena mreža postaje sredstvom za raznorazne, pa i one najizopačenije zloupotrebe. Srećom, povremeno u medije “procuri” priča koja pokazuje drugu stranu medalje, odnosno Facebook sredstvo koje zna na vrlo efikasan način kriminalce i slične problematične osobe staviti na njihovo mjesto.

Protagonistica jedne takve priče jest zasad još anonimna žena iz Martinsburga u američkoj državi Pennsylvaniji, koja je prilikom dolaska u svoj dom primijetila da je netko razbio prozor njene spavaće sobe i otuđio dva dijamantna prstena u vrijednosti od 3500 dolara.

Nesretna žena je, međutim, primijetila i da joj je osobno računalo upaljeno i spojeno na Internet. Daljom pretragom je otkrila da je na računalu otvorena web-stranica Facebooka, ali ne na njeno, nego na ime izvjesnog Jonathana G. Parkera.

Nakon što je o svom otkriću izvijestila Ured šerifa Okruga Berkeley, vlasti su locirale te uhapsile 19-godišnjeg Jonathana G. Parkera iz mjesta Fort Loudon. Dalja istraga je otkrila da je dotični živio u okolici neposredno prije nemilog događaja, odnosno da je noć prije jednom svom prijatelju predložio da zajedno sudjeluju u provali.

Parker je, pretpostavljaju istražitelji, za vrijeme provale upalio žrtvino računalo kako bi se logirao na Internet i provjerio vlastiti status na Facebooku. Predanost popularnoj društvenoj mreži – čak i u situaciji u kome bi većina ljudi preferirala “nizak profil” – ga je dovela u pritvor gdje sjedi uz kauciju od 10.000 dolara, a prijeti mu zatvorska kazna od 10 godina.

Hebrangov kolaps se nastavlja

Najnovija anketa vezana uz predsjedničke izbore, koju je napravio PULS, a koja je objavljena u Večernjem listu, potvrđuje trendove koji ukazuju na mogući rezultat koji bi u neka druga vremena SDP-ovcima dao razlog da vrište od sreće. Drugi krug bi, prema onome što ta anketa sugerira, predstavljao okršaj dva njihova člana – Ive Josipovića i Milana Bandića.

Josipović ima itekako razloga biti zadovoljan trendovima koje predstavljaju ova i neke druge ankete. Ne samo da je izbio, nego je i zadržao prvo mjesto, s ne baš bezazlenom razlikom u odnosu na drugoplasiranog, a što sugerira da bi u drugi krug mogao ući s reputacijom pobjednika i da će mu po inerciji pripasti glasovi mnogih oportunističkih birača koji uvijek podržavaju pobjednika.

Na drugom mjestu je Milan Bandić, što će sasvim sigurno dodatno podgrijati sapunski okršaj zagrebačkog gradonačelnika s čelnikom svoje stranke. Silazak na treće mjesto, pak, predstavlja ozbiljan problem za Nadana Vidoševića.

Najzanimljiviji rezultat ankete se, međutim, tiče HDZ-ovog kandidata Andrije Hebranga koji se sunovratio na  peto mjesto, odnosno koga je, usprkos nedostatka bilo kakve službene kampanje uspio “sašiti” bivši ministar Dragan Primorac.

Hebrang se, dakle, pretvara u najvećeg tragičara predsjedničkih izbora. Ozbiljno mu prijeti mogućnost da ne samo da se ne uspije kvalificirati u prvi krug, nego da i ostane bez dvoznamenkastog postotka glasova. Tako bi svojoj stranci mogao prirediti najspektakularniji izborni debakl  na nacionalnoj razini u njenoj povijesti.

Zanimljivo je da je priča o Hebrangovom izbornom kolapsu izazvala vrlo malo pažnje hrvatskih medija. Razlog za to je djelomično u tome što Hebrang od samog početka nije bio shvaćen kao ozbiljan kandidat, odnosno da ga se smatralo tek “grijačem stolice” za veliki Sanaderov povratak (koji se u ovom trenutku čini daleko manje uvjerljivim nego prije dva i pol mjeseca).

Međutim, moglo bi se reći kako je pravi razlog daleko neugodniji te da ga se jednostavno nitko ne usudi reći. Naime, dok je s jedne strane za očekivati da je sveopće nezadovoljstvo HDZ-om Hebrangu ograničilo potencijalni izvor glasova, s druge strane se teško može objasniti da on ne može očekivati ni podršku glasačkog tijela svoje stranke koje se od ostalih razlikuje upravo svojom discipliniranošću i spremnosti da glasa za sve iza čega se nalaze slova “HDZ”.

Uobičajena objašnjenja – medijska neatraktivnost, verbalni gafovi, repovi raznoraznih skandala u koje je bio upetljan – ne drže vodu, s obzirom da kandidati s takvim teretom u prošlosti nisu imali nikakvih problema sa stranačkim pravovjernicima. Još više čudi što Hebrangu iz prstiju klizi podrška hadezeovskog biračkog tijela usprkos toga što se on sam nedvosmisleno proglasio desničarom i čuvarom tvrde tuđmanovske tradicije, koja je “bazi” daleko draža od sanaderovske “europejske” politike.

Međutim, pojedini on-line komentari, koji obično dolazi iz turbodesničarskih krugova, sugeriraju da Hebrang bez obzira na sve svoje desničarenje nema onu najvažniju kvalitetu koju bi – prema svjetonazoru njegove glasačke baze – trebao imati predsjednik Hrvatske. Hebrang naime, navodno nije “čisti” Hrvat i katolik, odnosno među njegovim “krvnim zrncima” se navodno nalaze i ne-hrvatski sastojci. Konkretno, židovski sastojci.

“Pogrešna” krvna zrnca kao razlog propasti predsjedničkog kandidata nije nešto čime bi se Hrvatska ponosila, a još manje predstavlja razlog koji bi hrvatski medijsko-politički establishment, koji toliko inzistira na formalnom iskazivanju “europejskih” vrijednosti, bio spreman priznati. Još je manje poželjno kao politički faktor u Hrvatskoj javno isticati antisemitizam, s obzirom da je riječ o fenomenu koji u vrlom novom euroatlantskom svijetu pripada divljem ahmadinežadovsko-hamasovsko-putinovskom Istoku, a ne prosvijećenom Zapadu kome nastoji pripadati Hrvatska. Razumljivo je, stoga, da će priča o Hebrangu kao HDZ-ovom kandidatu biti među onima koja će se u budućnosti vrlo malo spominjati.

Loš ili dobar tajming za Kerumovu stranku?

Posljednjih godina se dosta govorilo, pogotovo među onima koji pripadaju hrvatskom medijsko-političkom establishmentu, da u Hrvatskoj ima previše stranaka. Željko Kerum se s time očigledno ne slaže, ako je suditi po današnjoj vijesti kako će u petak osnovati novu stranku.

To, s jedne strane, ne bi trebalo previše ikoga iznenaditi, s obzirom da se za Keruma teško može reći da pripada hrvatskom establishmentu, odnosno političkom mainstreamu, pogotovo nakon epizode u nedjelju. Isto tako, vijest o Kerumovoj stranci nije nova, s obzirom da je njeno osnivanje najavljeno još 1. srpnja.

Međutim, s obzirom da je splitski gradonačelnik posljednjih dva i pol mjeseci uglavnom šutio o tim planovima, činilo se kako je nova stranka tek impulzivan potez, izazvan euforijom zbog Sanaderovog odlaska, odnosno događaja koji je Kerum mogao shvatiti kao otvaranje prostora za vlastite političke ambicije.

Osnivanje nove stranke još više iznenađuje s obzirom da koincidira sa situacijom u kojoj je Kerum izložen nemilosrdnom sakaćenju od strane medija te zgražanju većine relevantnih komentatora. Nova Kerumova stranka bi se trebala osnovati u trenutku kada je ime njenog osnivača postalo sinonim za najgori diplomatski skandal u poratnoj povijesti Hrvatske, odnosno skinulo Thompsona s mjesta dežurnog oličenja svega što u Hrvatskoj ne valja.

Osnivanje stranke u situaciji kada je njenom budućem vođi zbog verbalnog “bisera” potreban masivni “spin” se ne doima previše inteligentnim potezom. Prije svega, Kerum je svojom izjavom sebi, makar teoretski, ograničio biračko tijelo. Još važnije je to da je od sebe udaljio potencijalne koalicijske partnere i financijsko-političke saveznike.

Međutim, možda u svem tom ludilu ima i nekakvog sistema. Neki ciničniji promatrači su već sada primijetili kako se izjavama u kojima se ponavljaju ultradesničarske teze o Srbima i Jugoslavenima Kerum dodvorio krajnjoj desnici, odnosno upravo onim strankama pomoću kojih će mu sestra Nevenka Bečić postati predsjednicom Gradskog vijeća te tako omogućiti da Splitom upravlja bez ikakve parlamentarne opstrukcije.

Tim izjavama bi Kerum također sebi trajno mogao privezati desničarske birače koje je bio HDZ-u ukrao na lokalnim izborima, odnosno svoju vlast nad Splitom zacementirati na barem nekoliko mandata, odnosno nakon sljeećeg izbornog ciklusa proširiti na Splitsko-dalmatinsku županiju.

Krajnjim skretanjem udesno Kerum je tako sebi ispunio neposredne interese, ali je isto tako stvorio nepremostive prepreke za dugoročnu političku karijeru. Ono što prolazi u Zagori i sumornim splitskim predgrađima ne prolazi u drugim krajevima Hrvatske, čak i kada se iz jednadžbe izbace intelektualci i snobovi na čije simpatije Kerum ionako nije mogao računati.

Prevelikom broju ljudi na hrvatskom sjeveru i zapadu Kerum već sada služi kao izgovor da sami sebe ne smatraju bigotnim i primitivnim. Splitski gradonačelnik je već stvorio presnažnu reputaciju “tovara” i “kamenjarca” te – što je s obzirom na važnost zagrebačkog izbornog bojišta vrlo bitno – hajdukovca. U ovom trenutku se čini da će Kerumova stranka biti ništa drugo do pitoreskni lokalni, odnosno u najboljem slučaju regionalni, fenomen bez ikakve naročite relevantnosti za nacionalnu politiku.

S druge strane, Kerum je već pokazao kako zna prkositi ne samo establishmentu nego i zdravorazumskim očekivanjima.