Kategorija: Politika

Lokalni izbori 2009: Kerum i Kregar kao hrvatski Obame

Većina hrvatskih komentatora i medijskih kuća jučer održane lokalne i regionalne izbore drži važnima kao svojevrsni indikator općeg biračkog raspoloženja, odnosno najvjerojatnijih rezultata sljedećih predsjedničkih i parlamentarnih izbora. Međutim, kada se slegne prašina, službeni rezultati nastoje odvojiti od stranačkog “spina”, odnosno u obzir uzme “pripetavanje” za gradonačelnike i župane u drugom krugu, teško da je danas slika mnogo jasnija nego u subotu.

HDZ, tako, ima razloga za zadovoljstvo zbog činjenice da je zadržao vlast ili kroz skupštinske većine vodi u većini hrvatskih županija, odnosno uvjerljivoj većini općina. SDP i njemu skloni dio medijskog establishmenta, pak, uporno ponavlja mantru kako je HDZ sramotno izgubio u četiri najveća hrvatska grada koji sadrže najveći dio hrvatskog glasačkog korpusa.

Međutim, kada se rezultati usporede s rezultatima 2005. godine, teško da bi se – za razliku od usporedbe parlamentarnih izbora 2003. i 2007. godine – mogle zamijetiti neki strahoviti pomaci u potpori strankama, odnosno razlozi za posebno zadovoljstvo ili razočaranje kako u izbornim stožerima HDZ-a, tako i SDP-a.

Tako se HDZ može hvastati time što je ostvario dobre, pa na prvi pogled i dojmljive, rezultate po županijama i seoskim općinama, pogotovo kada se u obzir uzmu prethodni izbori na kojima je morao kupovati vijećnike ili sklapati frankenštajnske postizborne koalicije. Međutim, iza svega toga stoji prozaična činjenica da su dvije stranke – HSS i HSLS – koji s vladajućom strankom surađuju na nacionalnoj, isto učinili i na lokalnoj i regionalnoj razini, za razliku od ranijih godina kada su surađivali sa SDP-om. Dvojac kojemu su mnogi nakon dramatičnog pada parlamentarne zastupljenost 2007. godine predviđali izumiranje, ipak se dobro prilagodio socijaldarvinističkim okolnostima hrvatskog dvostranačja. HSLS i HSS su se pomirili s time da nikada više neće biti relevantne nacionalne stranke, ali su zato svu svoju energiju – i to, po svemu sudeći, uspješno – uložili u to da budu jak regionalni igrači u sjevernim dijelovima Hrvatske, odnosno svojevrsni ekvivalent bavarske CSU koja je, kada potrebno, na razini Njemačke održava na životu veću i “sestrinsku” CDU.

Što se SDP-ovih uspjeha u Zagrebu i Rijeci, odnosno HDZ-ovog debakla u velikim gradovima tiče, ni za njih se ne može reći da predstavljaju neko veliko iznenađenje. Sanaderova stranka tako u tradicionalno “crvenoj” Rijeci nije imala što tražiti, Zagreb je izgubila još za vrijeme Tuđmana, a Osijek joj je iz ruku otišao zajedno s Glavašem. U nešto manjoj mjeri je ista stvar u Splitu, koji je za HDZ izgubljen još 1993. godine, a gdje Sanaderova stranka na vlast isključivo kokošarenjem i potkupljivanjem vijećnika stranaka izabranih od strane antihadezeovski raspoloženih birača  (1995-1997, 2005-2009).

Zapravo, Split i njegova uža okolica se može smatrati jedinim mjestom gdje je došlo do velikih promjena, odnosno gdje je duboko nezadovoljstvo birača općim stanjem stvari našlo svoj odraz u izbornim rezultatima. Željko Kerum, za mnoge neočekivan i dugo vremena nipodaštavan sudionik izborne utrke, iskazao se kao najbolji i jedini relevantni simbol pobune protiv hrvatskog političkog establihmenta oličenom u nesposobnom HDZ-u i još nesposobnijem SDP-u. Split je jedina sredina koja je imala dramatični porast odaziva birača, a u skladu s time i najdramatičniji raskorak između rezultata 2005. i 2009. godine. (Uz Split bi se dramatična promjena mogla dogoditi i u Dubrovniku sa smjenom Dubravke Šuice, ali još treba čekati drugi krug.)

Ono što još više fascinira kod fenomena Kerum jest da ga već duže vrijeme pro-SDP-ovski mediji i komentatori razapinju kao Sanaderovog i pro-HDZ-ovskog “igrača”, ali je njegov ulazak u trku – ako se gleda kroz prizmu glasačke aritmetike – više naškodio Sanaderovoj nego Milanovićevoj stranci. Da Kerum nije sudjelovao u utrci rezultati bi dosta sličili na one 2005. godine. Ante Sanader bi tako glatko bio izabran za župana u prvom krugu, a HDZ imao apsolutnu većinu u županijskoj skupštini; na gradskoj razini bi Kuret išao u drugi krug ili u prednosti ili u dohvatljivom zaostatku za Ostojićem, dok bi u Gradskom vijeću, kao i 2005. godine, relativnu pobjedu SDP-a lako kompenziralo HDZ-ovo “kokošarenje” kod desničarskih strančica i nezavisnih lista.

U drugim dijelovima Hrvatske je najbliži ekvivalent fenomenu Kerum nitko drugi do nezavisni kandidat Josip Kregar, čiji – po mnogim neočekivan – upad u drugi krug izbora predstavlja veliki uspjeh, ali i izraz dubokog nezadovoljstva “druge” Hrvatske svojim političkim establishmentom, odnosno istom onakvom željom za promjenama koje je svojevremeno u SAD simbolizirao Barack Obama. Zbog toga će izborni stratezi HDZ-a i SDP-a pred predsjedničke izbore morati daleko više pažnje posvećivati nezavisnim građanskim intelektualcima i populističkim tajkunima nego što je to bio slučaj prije 17. svibnja 2009. godine.

Britanska kraljica duboko zabrinuta zbog korupcijskog skandala u britanskom parlamentu

Britanska kraljica Elizabeta II se, piše Mail on Sunday, srela s premijerom Gordonom Brownom kako bi izrazila “duboku zabrinutost” zbog skandala koji posljednjih dana potresa britanski Parlament, odnosno otkrićima o tome kako su zastupnici trošili milijune funti poreznih obveznika kako bi, navodeći to kao troškove obavljanja svog posla, rodbini namještali stanove, dograđivali bazene ili naručivali porno-filmove.

Mail podsjeća kako je kraljica tokom svoje polustoljetne vladavine imala izvrsne odnose s jedanaest premijera, a kao jedini izuzetak se navodi slučaj Margaret Thatcher tokom štrajka rudara 1980-ih, kada je Buckinghamska palača ne tako diskretno stavila do znanja kako se ne slaže s politikom tadašnje konzervativne vlade. Neimenovani izvori na koje se poziva Mail tvrde da je razgovor britanskog suverena sa šefom vlade bio “iskren”, odnosno da je kraljica uvjerena da bi skandal mogao “uzrokovati trajnu štetu reputaciji” britanskog Parlamenta kao jedne od najstarijih i najuglednijih demokratskih institucija u svijetu. Kraljica, koja je odrasla u doba Velike ekonomske krize 1930-ih, je “svjesna da vlada recesija”, odnosno da je javnost revoltirana bahatošću i rastrošnošću svojih zastupnika.

Skandal je prije nekih devet dana u seriji članaka započeo razotkrivati Daily Telegraph, a osim vladajućih laburista su se na meti našli i opozicijski konzervativci i Liberalni demokrati. Međutim, bijes javnosti je prije svega usmjeren na Brownovu stranku koja se u ovom trenutku – više od dvanaest godina nakon dolaska na vlast – nalazi u otprilike u istoj poziciji u kojoj su se nalazili konzervativci početkom 1990-ih, s javnošću uvjerenom da ih je dugotrajna vlast korumpirala te da je potrebno okrenuti novu stranicu. Laburisti štetu nastoje umanjiti drastičnim mjerama, kao što su interne istrage, suspenzije i izbacivanja članova uhvaćenih u skandalu.

Britanska policija je, pak, najavila kako će sljedeći tjedan oko skandala pokrenuti kriminalističku istragu. Ipak, najgore posljedice skandala ne bi pogodile samo laburiste, nego i Britaniju u cjelini, ako je vjerovati anketama koje se vode manje od mjesec dana prije izbora za Evropski parlament. One sugeriraju da bi jedan od njihovih najvećih pobjednika mogla biti euroskeptična Stranka nezavisnosti Ujedinjenog Kraljevstva (UKIP), odnosno da bi po broju glasova i zastupnika u Bruxellesu mogla prestići laburiste. To i nije takav problem koliko sve ozbiljnija mogućnost da dio laburističkih glasova ode nikom drugom do ekstremno desnoj Britanskoj nacionalnoj partiji (BNP) koja se, po nekim procjenama, može nadati čak četvorici eurozastupnika. BNP bi, pak, tako mogao omogućiti da druge ekstremno desne evropske stranke – poput mađarskog Jobbika i talijanske Forze Nuove – skupe 25 eurozastupnika te tako po prvi put stvore paneuropski parlamentarni blok najtvrđe desnice.

Da korupcijski skandal u Britaniji, pogotovo u uvjetima velike ekonomske krize, može imati nesagledive posljedice možda najbolje svjedoči afera Stavisky, koja je početkom 1930-ih izazvala potpuni raskol u francuskom političkom establishmentu, pa i krvoproliće na ulicama. Iako, za razliku od Njemačke, fašisti nisu došli na vlast a demokracija bila formalno očuvana, cinično i od političara potpuno otuđeno stanovništvo nije pokazalo pretjerani entuzijazam kada su se morali zaustavljati Hitlerovi tenkovi. Elizabeta, koja je kao izbjeglica iz bombardirane Buckinghamske palače neke od tih posljedica osjetila na svoj koži, imala je s obzirom na ta iskustva – van spoznajnih mogućnosti većine njenih današnjih podanika – itekako razloga da zabrinutost.

Zaokret udesno: Obama ponovno uvodi Bushove prijeke sudove

Odlukom da se ponovno uvedu tzv. vojne komisije, odnosno prijeki vojni sudovi čiji je zadatak procesuiranje optuženih terorista al-Qaede, Barack Obama je po pitanju konkretne politike načinio najspektakularniji zaokret u odnosu na idealističku retoriku kojom je osvajao ljevičarsku studentariju – ključni element svog glasačkog stroja tijekom izborne kampanje. Time je dan jasan znak da postoje određene granice koje Obama – ma koliko govorio o Promjeni – barem zasad neće prijeći. Kao što se to moglo pretpostaviti na osnovu trpanja republikanskih i klintonističkih kadrova u resore vanjskih poslova i obrane, Obamin veliki zaokret ulijevo će biti prije svega u sferi unutarnje politike u SAD, dok će po pitanju vanjske politike i sigurnosti, uključujući i kontroverzne tretmane “nevaljalaca”, kretati u parametrima koje su uspostavili njegovi “jastrebovski” i čvrstorukaški prethodnici.

Jedan od signala bi moglo biti i javno pismo kojim je Leon Panetta, od Obame postavljeni direktor CIA-e, nedvosmisleno stao na stranu svoje agencije u sporu s Nancy Pelosi, predsjednicom Zastupničkog doma koja je nastojala opovrći tvrdnje da je svojevremeno bila upoznata i prešutno odobrila “waterboarding” i druge “oštre tretmane” zarobljenih terorista koje ljevičarski krugovi danas nazivaju mučenjem.

Amnesty International, po svemu sudeći, može prosvjedovati zbog neispunjenih obećanja, ali je bilo jasno da će se i idealistički Mesija prije ili kasnije morati suočiti sa stvarnim svijetom gdje važe neka druga pravila od onih u izbornim kampanjama. Nadalje, birajući između profesionalaca i ponekad neugodnih oruđa za obavljanje prljavih poslova s jedne, te svojih istomišljenika ali i potencijalnih suparnika s druge strane, Obama je tu dilemu najvjerojatnije riješio koristeći svoja politička iskustva koja je stekao na ulicama Chicaga, mjesta koje, u najmanju ruku, nije bilo najplodnije tlo za njegovanje idealističkih načela.

Ruska policija rasturila gay paradu u Moskvi

Ruska policija je, kako javlja Russia Today, uhapsila oko 20-ak gay aktivista koji su, usprkos zabrani gradskih vlasti na čelu s gradonačelnikom Jurijem Lužkovim, pokušali održati gay paradu na ulicama Moskve. Aktivisti su najavili da će, slično kao i u nekoliko ranijih navrata, izaći na ulice, a Lužkov, koji gay parade smatra “satanskim” se zarekao da ih nikada neće dozvoliti. Moskovski gradski dužnosnici su, inače, zabrane tumačili sigurnosnim razlozima, odnosno time da je takve događaje u pravilu pratilo nasilje, odnosno napadi kršćanskih fundamentalista. U jednom ranijem incidentu je tako, pretučen britanski gay aktivist Pete Thatchell, ali i jedan član Evropskog parlamenta.

Policijsko “treniranje strogoće” bi zlobnici mogli protumačiti činjenicom da je nizozemski bend De Toppers ispao u polufinalu natjecanja za Pjesmu Eurovizije, što znači da nema ništa od najavljenog bojkota glavne večeri kojim su Nizozemci prijetili u slučaju da na paradi dođe do nasilja. Tako se Putin, Medvjedev & Co. ne moraju brinuti da će pred TV-publikom cijelog jednog kontinenta biti prokazani kao homofobi.

Na indijskim parlamentarnim izborima vodi Kongresna stranka

Kongresna stranka, koja je Indijom upravljala najveći dio vremena od nezavisnosti 1947. godine, po svemu sudeći je osigurala još pet godina vlasti nad najmnogoljudnijom svjestkom demokracijom. Prvi rezultati izbora za Lok Sabhu – koji su se, s obzirom na nevjerojatno veliki broj birača morali održavati preko mjesec dana u pet faza od 18. travnja do 13. svibnja – ukazuju kako će Kongresna stranka premijera Manmohana Singha te njeni saveznici ostvariti bolje rezultate od očekivanih, odnosno održati vlast. Nade opozicijske nacionalističke stranke BJP da će smijeniti Singha su se izjalovile, jer su komunisti i druge lijeve stranke organizirane u tzv. Treću frontu – a koju je BJP vidio kao koalicijskog partnera – katastrofalno podbacili.

Neki od BBC-jevih reportera i komentatora, pak, drže da bi se svjetski mediji ipak trebali suzdržati od toga da odmah proglašavaju pobjedu Kongresa, s obzirom na iskustva s ranijih izbora, kada su prvi rezultati bili slab indikator konačnih rezultata. Izlazne ankete su, inače, ukazale na daleko tješnju borbu između Kongresa i BJP.

Inače, jedna od karakteristika ovih izbora jest da se na suprotnim stranama nalaze dva unuka Indire Gandhi, odnosno potomci političke dinastije koja desetljećima upravlja Kongresnom strankom, a samim time i Indijom. Kongresnu stranku kao prijestonasljednik predstavlja Rahul Gandhi, sin Sonje Gandhi, odnosno Rajiva Gandhija, premijera ubijenog 1991. godine. Na drugoj strani je Varun Gandhi, sin Sanjaya Gandhija, sina Indire Gandhi stradalog u avio-nesreći 1980. godine. On se na izborima natječe kao kandidat BJP, te je imao problema s govorima koje neki tumače kao širenje mržnje prema muslimanima.

Ako se trendovi pokažu istinitim, svjetska tržišta i Zapad bi trebala odahnuti, s obzirom da je indijska vlada pod Kongresom počela graditi čvrsto savezništvo sa SAD, izazivajući bijes kako nacionalista tako i komunista. Zanimljivo će biti i to da ekonomska kriza, po svemu sudeći, nije imala velikog efekta na najmnogoljudniju svjetsku demokraciju.

Zašto ću dati glas Željku Kerumu

Na ovaj post me je dijelom nagnao vlastiti presedan od prije četiri godine, kada sam na svom engleskom blogu prvi put javno podržao nečiju političku kandidaturu te tako nastojao na svoj način u hrvatsku blogosferu uvesti običaje najpoznatijih svjetskih blogera koji se također ne ustručavaju svojim čitateljima sugerirati za koga se opredijeliti na izborima.

Dodatni razlog je i nastojanje da prestignem izbornu šutnju, koju ću poštovati, iako mislim da predstavlja jednu od zastarjelih, neefikasnih i iritirajućih odredbi hrvatskih izbornih zakona čije bi kršenje ionako bilo beznačajno u usporedbi s daleko ozbiljnijijim trpanjem stotina i tisuća nepostojećih glasača u nepostojeće kolibe na hrvatsko-bosanskoj granici. Dakle, prije nego što me zakoni prisile da zašutim, smatram kako bih svima onima koji nekim slučajem zalutaju na ovaj blog, a imaju biračko pravo u Splitu, trebao sugerirati da na izborima za gradonačelnika glas daju Željku Kerumu, a za koga sam zaključio da u trenutnim okolnostima predstavlja najbolju izbornu alternativu za ovaj grad.

Odmah moram reći kako donijeti tu odluku nije bilo lako. Razlog za to, pak, nije u prethodnim razočaravajućim iskustvima s Listom Velog mista koliko u spoznaji da i Kerum i njegov glavni protukandidat – Ranko Ostojić – predstavljaju dobre opcije za ovaj grad.

Ako bi Ostojić uspio prkositi anketama i iščupati pobjedu iz onoga što u ovom trenutku izgleda kao vrlo izgledan poraz u drugom krugu, to bi se teško moglo nazvati tragedijom za Split. Naprotiv, Ostojić, iza sebe, uz političko, ima i ratno i policijsko iskustvo koje ga čini više nego kvalificiranim ne samo za izvršne funkcije poput gradonačelnike, nego i daleko sposobnijim za ulazak u terru incognitu novog sustava lokalne samouprave koji donosi neposredno biranje gradonačelnika. S obzirom na svoj ratni put, kada se na bojištu nametnuo kao prirodni vođa, kao i druge zasluge u svom javnom životu, Ostojić zaslužuje mjesto splitskog gradonačelnika barem onoliko koliko je senator John McCain zaslužio mjesto predsjednika SAD. Da se ovi izbori u nekim drugim okolnostima, nalik na one prije pet ili deset godina, kod mene ne bi bilo ni zrnca dvojbe da Ostojiću dam svoj glas, i to još u prvom krugu.

Međutim, okolnostima u kojima su se ovog trenutka našli Split i Hrvatska su takve da postoji vrlo dobar razlog zbog čega ću ipak prednost dati Kerumu. Taj razlog je, vjerujem, isti onaj zbog kojeg će Ostojić skupiti najveći broj glasova, a koji, na žalost, ima daleko manje veze s njegovim osobnim kvalitetama, a više sa zlosretna tri slova koja će stajati iza njegovog imena. Ostojić je kandidat SDP-a, i ako bude izabran, bit će izabran ne zato što se zove Ranko Ostojić, nego zato što je kandidat najjače opozicijske stranke u Hrvatskoj.

I upravo je to osnovna razlika između Ostojića i Keruma. Iza SDP-ovog konkretni programi, ideje, pa čak i lik i djelo koliko stranački dres koji simbolizira novi, uznemirujući dvostranački Gleichschaltung koji bi trebao ne samo ograničiti “prihvatljive” opcije na hrvatskoj političkoj sceni na izbor “Kurte i Murte”, nego permanentnim učiniti nepotrebne i potencijalno štetne ustaško-partizanske priče koje, s obzirom na identične političke platforme, predstavljaju jedini razlog zbog kojih se netko opredjeljuje između HDZ-a i SDP-a.

Željko Kerum je kandidat koji, bez obzira kakvi mu bili osobni motivi, svojom pojavom, programom te kandidaturom predstavlja alternativu tom zlosretnom i kontraproduktivnom dvostranačju. Kao gradonačelnik Splita, dakle kao lokalni dužnosnik, Kerum je daleko manje ranjiv u odnosu na vječno jasenovačko-blajburško mahanje krvavim košuljama, te će za razliku od Ostojića ili Ivana Kureta, od strane svojih sugrađana biti prihvaćen ili odbačen isključivo prema tome koliko je uspio ispuniti svoja konkretna predizborna obećanja, odnosno riješiti probleme koji, za razliku od Haaga, Piranskog zaljeva ili kostiju u nekoj od boga zaboravljenoj jami, Splićane svakodnevno tište.

Zdravorazumski je pretpostaviti da će Kerum kao uspješan poduzetnik, imati barem neke kvalifikacije da uspješno vođenje grada, pogotovo s obzirom da za to postoje presedani i van hrvatskih granica, uključujući i onaj najspektakularniji. Ipak, od svega je najvažnije to da Kerumova kandidatura – lišena ideoloških utega – predstavlja pravu alternativu za Hrvatsku našeg vremena, odnosno nastojanje da se konačno prevladaju nepotrebne podjele koje ovaj grad i ovu zemlju predugo drže usidrene u 20. stoljeću. Stoga Kerumovo nastojanje da sebe prikaže kao splitskog Obamu baš i nije bez osnove. Isto onako kao što je trenutni američki predsjednik svoj izbor prikazao kao konačno istjerivanje aveti rasizma iz najveće splitske supersile, tako i Kerum može očekivati da će njegov izbor također označiti dolazak jedne nove ere.

Možda Kerum na prvi pogled i ne izgleda najpogodnija ličnost za taj povijesni zadatak, i možda će istjerivanje ideoloških demona preko njegove vladavine nad Splitom biti bolno i neugodno, ali se taj egzorcizam jednom mora obaviti. Prva prilika za to je na biralištima 17. svibnja, te će ju autor ovog bloga nastojati iskoristiti.

Nancy Pelosi u ratu s CIA-om

Neprijateljstva između Nancy Pelosi, presjednice Zastupničkog doma američkog Kongresa i CIA-e, započeta “procurenim” dokumentima o njenoj upućenosti u “problematične” metode prikupljanja informacija od zarobljenih al-Qaedinih terorista, su danas eskalirala na pres-konferenciji prilikom koje je Pelosi optužila CIA-u da laže i da joj pokušava smjestiti.

U normalnim okolnostima bi bilo za očekivati da će se američka javnost, odnosno mediji – koji uglavnom dijele stavove zastupnice koja, između ostalog, predstavlja ultraliberalni San Francisco, staviti na njenu stranu, a protiv “Bushovih mučitelja”. Međutim, ako je suditi po ovom članku u Washington Postu, vjerojatnije je da joj je današnja pres-konferencija donijela više štete nego koristi, odnosno možda čak predstavljala prvi korak prema njenom silasku s mjesta jedne od najmoćnijih žena svijeta.

Iako Pelosi još uvijek može računati na pristaše među svojim stranačkim drugovima, odnosno kolegama zastupnicima koji CIA-u optužuju da je lagala i kršila zakon, postoje ozbiljne špekulacije da se posljednjih mjeseci stvorio duboki jaz između njenog Kongresa i Obamine Bijele kuće. Novom predsjedniku se ne sviđa da Kongres pod upravom Pelosi sve više energije nastoji potrošiti na kontraproduktivne istrage Bushove administracije, temu koja u trenutnim okolnostima za većinu birača, uključujući Obamine, izgleda kao lanjski snijeg. Tu je, dakako, i tinjajući sukob oko vlasti, odnosno nastojanje Pelosi da Kongres dominira nad Bijelom kućom, što je bilo vidljivo prilikom izglasavanja budžeta i pregovora oko paketa poticaja za posrnulu američku ekonomiju.

Prve reakcije na tiskovnu konferenciju, barem što se američkih medija, tiče nisu previše pozitivne, što je prilično zloslutno s obzirom na njihov više nego blagonakloni stav prema Demokratskoj stranci. Dio je uočio kako je na konferenciji bila “nespretna i nervozna”. Postoje sugestije kako su za to dobili “mig” od Obame. Još je zloslutnije i to što joj je glavni stranački suparnik Stenny Hoyer, drugi demokrat po rangu u Zatsupničkom domu, odbio dati eksplicitnu podršku.

Obama zbog neobjavljivanja fotografija mučenja proglašen “neoconom”

Odluka američkog predsjednika Baracka Obame da, usprkos ranijih najava, ipak ne objavi fotografije “intenzivnog ispitivanja” zarobljenih pripadnika al-Qaede, nije najbolje sjela američkoj ljevici i liberalnim komentatorima koji su sve do jučer držali da će novi stanar Bijele kuće u svemu predstavljati potpunu suprotnost prethodnom.

Možda je Obama uistinu mislio da će moći izvesti takav apsolutni zaokret, odnosno svojoj Velikoj američkoj socijalističkoj revoluciji dodati neizostavni sastojak revolucionarnog terora u obliku kaznenog progona Busha & Co. za mučenje i druge ratne zločine. Međutim, za tako nešto sada jednostavno ne postoje politički uvjeti, a ni sigurnosno-obavještajni aparat, bez čije suradnje se takav projekt ne može dovršiti, vlastiti opstanak i interese stavlja iznad Obaminih idealističkih načela. Tako su demokratski čelnici, kojima su posljednjih dana bila puna usta najava o istragama i kaznenim procesima za mučenje, sada u defenzivi nakon što je CIA podastrla dokaze o tome da su 2002. godine bili obaviješteni o “problematičnim tretmanima” zarobljenika a bez da naprave bilo kakvu javnu reakciju.

Demokratski čelnici su tada, kada su sjećanja na 11. rujan 2001. godine bila previše svježa,  zaključili da im se iz dnevnopolitičkih razloga daleko više isplati držati za zubima nego da ih se razapne kao izdajnike kojima je dobrobit terorističkih zvijeri važnija od sigurnosti milijuna svojih sugrađana. Obama je, pak, CIA-ine memorandume o Pelosi vjerojatno shvatio kao “prijateljsku sugestiju” da odustane od cijele priče o mučenju, odnosno da se s Bushom i njegovim ancien regimeom obračunava negdje drugdje a ne preko glava američkih obavještajaca.  Nadalje, tu je i neugodna pretpostavka da su neki od “problematičnih” elemenata i metoda Bushovog predsjednikovanja u pojedinim slučajevima jedina alternativa koja bi novom predsjedniku stajala na raspolaganju. Dovoljno je incident koji bi makar u jednom detalju podsjećao na 11. rujan 2001. godine, pa da zgražanje na “waterboarding” istog trenutka postano demodirano čak i u najprosvijećenijim i najliberalnijim američkim salonima.

To, dakako, ne spriječava Andrewa Sullivana, koji je sve do jučer bio najvatreniji zagovornik Obame među američkim političkim komentatorima (i čija je privrženost novom predsjedniku i mržnja prema njegovim protivnicima ponekad dobivala patološke oblike) da, izražavajući svoj šok i gađenje, Obamu počasti epitetom “neocona“, a kasnije njegovu administraciju optuži za prikrivanje zločina, odnosno kontinuitet s Cheneyevom vanjskom politikom.

Split pod Kerumom – kao New York!

Jedna od glavnih teza koju promiču vodeći splitski intelektualci, komentatori i mnogi pripadnici medijskog establishmenta jest da dolazak Željka Keruma na mjesto gradonačelnika nespojivo s modernim demokratskim standardima, odnosno da je nedopustivo da bogati poduzetnik postane prvi građanin i tako proizvede sukob interesa. Međutim, ako se pogleda van hrvatskih granica, vidjet će se da Kerumova pobjeda nije nikakav presedan niti devijacija koja bi Hrvatsku stavila van granica suvremenog svijeta. Dovoljno je skoknuti preko Jadrana i vidjeti kako je Silvio Berlusconi, usprkos toga što je najveći talijanski megatajkun, uspio bez problema osvojiti čak tri premijerska mandata.

Kada im se ukaže na tu činjenicu, većina splitskih i hrvatskih anti-kerumista bi rekla kako je Berlusconi nesretni izuzetak od modernih evropskih demokratskih pravila, odnosno relikt prevladane fašističko-mafijaške prošlosti. Međutim, prelazak preko još jedne velike bare bi pokazao kako svog Keruma ima i grad koji je donedavno bio oličenje svega što je moderno i urbano u suvremenom svijetu – New York.

Veliku jabuku, naime, od 2001. godine vodi Michael Bloomberg, koji je prema Forbesovim i svim drugim listama najbogatiji stanovnik tog grada, odnosno četvrti najbogatiji Amerikanac. Bloomberg je 88 %- tni vlasnik tvrtke Bloomberg L.P. koja se bavi financijskim softverom i poslovnim vijestima pa, dakle, predstavlja ne samo tajkuna, nego i medijskog tajkuna. Bloomberg je vlastito ogromno bogatstvo ulagao u izborne kampanje, te je s relativnom lakoćom kao kandidat Republikanske stranke čak dva puta odnio izbore u New Yorku, jednom od najčvršćih uporišta Demokratske stranke. Nakon što se proglasio nezavisnim političarom i prijateljskog uvjeravanja njujorške Gradske skupštine, sebi je otvorio put da se ove godine natječe i za treći gradonačelnički mandat. Za vjerovati je kako bi Bloomberg mogao pobijediti na jesen, i to ne samo zbog velike kese za kampanju nego zato što su Njujorčani uglavnom zadovoljni njegovim gradonačelnikovanjem – pokazao se isto tako efektnim kao njegov prethodnik Rudy Giuliani, ali bez Giulianijeve sklonosti da “žestokim” djelima i riječima izaziva kontroverze i skandale.

Željko Kerum je sa svojim sloganom “Yes, I can” pokazao kako će bez ikakvih kompleksa sebe nastojati prikazati kao splitski, odnosno hrvatski ekvivalent Baracka Obame (a mnogi cinici bi rekli da je njegov suparnik Ranko Ostojić još uspješnije preuzeo ulogu Johna McCaina). S obzirom da se u Hrvatskoj odnedavno sve – od pravnog sustava do policijskog ustrojstva – nastoji, makar verbalno, uskladiti s američkim standardima, pomalo čudi što se nitko nije sjetio u priču o Kerumu i Splitu uvesti i primjer Bloomberga i New Yorka.

S jedne strane je razumljivo što usporedbe s njujorškim gradonačelnikom nisu napravili intelektualci i medijski komentatori, s obzirom da bi im slučaj Bloomberg potpuno rasturio glavnu tezu o Kerumu kao kataklizmičkom sunovratu urbanog Splita u atavističko-ruralnu provaliju. S druge strane je zanimljivo da se sami kerumisti, odnosno Kerumova kampanja – koja se doima jednom od bolje organiziranih i vođenih u posljednje vrijeme – nisu sjetili ili odlučili jednostavno ne spominjati Kerumov njujorški ekvivalent. O razlozima za to se može samo špekulirati, ali bi se moglo reći da je takva usporedba možda previše fini instrument za izbornu utrku koja se čini sve sirovijom i žešćom. Možda će za potezanje tog argumenta biti vremena biti u drugom krugu koji će čini prilično izvjesnim.

Smijenjen zapovjednik američkih snaga u Afganistanu

Robert Gates, američki ministar obrane, smijenio je generala Davida D. McKiernana, zapovjednika američkih i ISAF-ovih snaga u Afganistanu. BBC navodi kako je najvjerojatniji razlog za taj kadrovski potez – koji dolazi jedva godinu dana nakon što je McKiernan bio imenovan na tu dužnost – u neslaganju oko dalje strategije u borbi protiv talibana, odnosno sve većih problema u odnosima SAD i pro-zapadne kabulske vlade na čelu s Hamidom Karzaijem. McKiernan bi tako trebao platiti ceh za nedavnu pogibiju stotina afganistanskih civila pod NATO-vim bombama.

Smjena također dolazi u trenutku kada se sprema slanje 21.000 američkih vojnika u Afganistan, odnosno pokušaj da se korištenjem istih metoda kao u Iraku – u svoje vrijeme kontroverznog surgea – makar privremeno smanji razina talibanskog nasilja, odnosno tako omogući konsolidacija Karzaijeve vlade koja bi se s talibanima mogla obračunati i sama. McKiernanov nasljednik, general Stanley McChrystal, je stručnjak za specijalne operacije sa značajnim iskustvom iz Iraka, te mu se pripisuju uspjesi u hvatanju Sadama Huseina i likvidaciji zloglasnog Al-Qaedinog čelnika Abu Muse al-Zarqawija.

Hrvatski mediji zasad o ovome šute, a zbilja ne bi trebali. Promjena na vrhu američkih snaga u Afganistanu, a s njome i neumitna promjena strategije, će biti jedan od indikatora kada i u kojim količinama će iz te zemlje počeli dolaziti mrtvački sanduci pokriveni hrvatskim zastavama.