Kategorija: Politika

Obama dobio prvu izbornu pljusku

[picapp src=”3/f/6/e/Obama_Speaks_At_5713.jpg?adImageId=7123944&imageId=6952819″ width=”234″ height=”174″ /]

Godinu dana nakon povijesne pobjede na izborima, Barack Obama je još uvijek najpopularniji svjetski vođa kojemu se širom ove planete pjevaju lirski hvalospjevi, pogotovo kada je riječ o medijima. Unutar granica SAD je, pak, nešto drukčija priča. Predivna američka bajka dostojna Disneyevog crtića koja je svoju kulminaciju imala 4. studenog 2008. je godinu dana dobila nastavak koji izgleda poput hipernaturalističke socijalno-političke drame koju ne bi pustili ni cenzori na HBO-u.

Nastavak je u obliku nekoliko izbornih nadmetanja koji predstavljaju po Obamu ne tako ugodan indikator “kako vjetar puše”, odnosno da se sve negativnije raspoloženje birača prema njegovom predsjednikovanju počelo osjećati i na glasačakim listićima.

Među dva najspektakularnija primjera su izbori za guvernere država Virginia i New Jersey. U prvoj, koja desetljećima važi za čvrsto republikansko uporište, Obama je prošle godine porazio McCaina. Demokratsko osvajanje Virginije je često navođeno kao  uvjerljiv znak novih trendova. Međutim, ti trendovi nisu dugo potrajali. Republikanski kandidat Bob McDonnell je potukao demokratskog kandidata Creigha Deedsa s 18 posto glasova razlike.

U državi New Jersey je, pak, republikanski kandidat Chris Christie uspio poraziti demokratskog guvernera Jima Corzinea. Za demokrate je ovo gorka pilula, s obzirom da je New Jersey svojevrsni antipod Virginije – “plava”, tj. tradicionalno demokratska država. Ovo je i gorka pilula za Obamu koji se osobno uključio u kampanju kako bi pomogao svom stranačkom drugu.

Demokratima kao utjeha mogu poslužiti dopunski izbori u 23. kongresnom okrugu države New York, područje koje se više od stoljeće i pol smatralo republikanskim uporištem, a koje je uspio osvojiti njihov kongresnik Bill Owens. Pobjeda je demokratima posebno slađa, jer je došla zbog frakcijskog sukoba među republikancima – ljevičara i umjerenjaka koje je predstavljala Deidre “Dede” Scozzafava i desničara koji su se opredijelili za Douga Hoffmana, regionalne Konzervativne stranke New Yorka. U petak je Scozzafava, suočena s padom u anketama, odustala od utrke da bi dan kasnije podržala Owensa. Sudeći po rezultatima, većina njenih birača je poslušala sugestiju. Liberalnoj javnosti i medijima u SAD je razlog za veselje to što je Sarah Palin – koja sada služi kao neslužbeni vođa desne frakcije republikanaca – svojom podrškom Hoffmanu zabilježila još jedan poraz.

Republikanci se, pak, mogu tješiti da je Michael Bloomberg, njujorški Kerum, kao nezavisni kandidat uz njihovu formalnu podršku uspio osvojiti treći gradonačelnički mandat u Velikoj jabuci. S druge strane, rezultati su bili tijesni, jer je Bill Thompson, demokratski kandidat koji predstavlja lijevo krilo te stranke, osvojio neuobičajeno veliki broj glasova za kampanju koju su svi smatrali unaprijed izgubljenom.

Ironiji skloni medijski komentatori u SAD su, pak, primijetili da je Obama jučer ostvario nedvosmislenu pobjedu, s obzirom na to da su birači u državi Maine na referendumu zabranili nedavno legalizirani istospolni brak. Obama se, naime, tokom prošlogodišnje kampanje, u nastojanju da osvoji umjerene birače, također usprotivio istospolnim brakovima.

Sve ovo, kao i ankete u kojima su birači nastojali objasniti svoje opredijeljenje, pokazuje da se Obama u prvih godinu dana svog predsjednikovanja nije baš najbolje snašao. Ono u što su mnogi sumnjali na početku – da njegov vrhunski talent za vođenje kampanje krije nedostatak talenta za upravljanje najmoćnijom državom  na svijetu – se potvrdilo. Pokušaj da na brzinu progura zdravstvenu reformu, redukcije fosilnih goriva i druge spektakularne projekte koji su dragi lijevom krilu njegove stranke nije najbolje sjeo običnim biračima koje daleko više tišti slabo stanje ekonomije, i koji smatraju da se nakon godinu dana za to više ne može račun ispostavljati isključivo njegovom prethodniku. Republikanci, za koje se smatralo da su na putu da postanu izumrla vrsta, su oživjeli te većina komentatora smatra kako će na redovnim kongresnim izborima 2010. godine poboljšati svoj položaj, a možda čak i vratiti većinu u Predstavničkom domu.

Hrvatska EUtjeha: A što ćemo mi tek raditi Srbiji?

Sada se svi čude, hvataju za glavu i pitaju kakav je to poremećaj nastao u univerzumu. Jelena Lovrić ponovno u svojim komentarima u nebesa diže hadezeovskog premijera. Vladajuća stranka, koja je vladajućom, između ostalog, postala i razapinjanjem “izdajničke” trećesiječanjske vlasti zbog sporazuma Drnovšek-Račan, sada na svaki slovenski zahtjev reagira kao na nešto sasvim razumno. Račanovoj stranci je, pak, ovaj put zapalo da u hrvatskoj saborskoj tragikomediji odigra ulogu nacionalnističkog branitelja svake svete stope hrvatske grude i svakog kubnog centimetra hrvatskog mora. Naravno, ne previše uvjerljivo, s obzirom da će se nakon svih tih bijesnih riječi, uz par časnih i i ne tako časnih politikantskih izuzetaka, ziheraški suzdržati od izjašnjavanja da im sutra iz neke briselske kancelarije ne bi stigla “drugarska kritika” o tome da nisu dobri Evropljani.

U ovih par dana nas je dični hrvatski politički establishment – uključujući korumpiranu vlast i nesposobnu opoziciju – ponovno potvrdio sve najgore stereotipove. Ono što se događalo u Saboru, ali i na naslovnicama novina, ostrašćenim komentarima protiv i režimskim komentarima za je većinu građana Hrvatske trebalo ispuniti osjećajem duboke mučnine, odnosno naglom spoznajom da ipak ne živi u najboljem od svih mogućih svjetova. Temelji na kojima počiva Republika Hrvatska od jučer su odjednom postali truli.

A da li je to uistinu trebalo biti iznenađenje? Možda i ne, s obzirom da je za očekivati da će se početi javljati armije generala poslije bitke koji će tvrditi da je “tako nešto uvijek bilo u kartama”, odnosno “da jednostavno nije moglo drukčije”.

Ipak, bit će zanimljivo vidjeti kako je hrvatska javnost, uključujući i sve naše vrle komentatore i medije, u proteklih šest-sedam godina bila u stanju ignorirati ovih nekoliko vrlo jednostavnih i očitih činjenica:

1) U posljednja dva desetljeća se sa svih relevantnih adresa u Hrvatskoj kao vrhunaravna i neupitna istina ispovijeda to da je ulazak Hrvatske u EU strateški cilj o kome nema, ne može, niti smije biti ikakvog spora, odnosno da za nema te žrtve koja je prevelika za njegovo ispunjenje. Ako su kao žrtve već pali generali, banke, nekretnine i ZERP, ako se ista sudbina sprema brodogralištu i odredbama o suverenitetu u hrvatskom Ustavu, zašto je netko mislio da bi stotine kvadratnih kilometara hrvatskog pomorskog i  kopnenog teritorija bili izuzetak?

2) U svakom sporu između Hrvatske i Slovenije od bilo kakvih povijesnih, moralnih ili pravnih argumenata je daleko važnija činjenica da je Slovenija članica EU, a Hrvatska nije. To sa sobom dovodi sasvim različite položaje na “hijerarhiji kljucanja” u evropskom kokošinjcu koje nikakvo pozivanje na “dobre prijatelje” u briselskim i drugim foteljama nije moglo izmijeniti.

“Hijerarhija kljucanja”, s druge strane, mnogim povrijeđenim hrvatskim dušama nudi svojevrsnu utjehu podsjećajući ih da ono što se danas događa Hrvatskoj nije najgore što joj se moglo dogoditi. Hrvatska na toj hijerarhiji nije na posljednjem položaju – ima i nekih kojima je daleko gore, a primjere ne treba daleko tražiti. Dovoljno je baciti pogled na hrvatsku istočnu granicu i podsjetiti se da, bez obzira na sve horor-priče o Zapadnom Balkanu čije države zajedno ulaze u EU, državnopravno spajanje Hrvatske sa Srbijom još dugo neće biti aktualno.

Barem ne prije nego što Beograd – koji je zbog 1990-ih postao ne samo dežurni nego i najprikladniji mogući negativac za sve EU i druge zapadno orijentirane priče – bude prisiljen na daleko bolnije i neugodnije žrtve od onih zbog kojih se ovih dana proljeva žuč u Hrvatskoj. Srbija, za koju se – s više ili manje argumenata tvrdi da je u njoj loše sve što je u Hrvatskoj dobro, a sve što je u Hrvatskoj loše još gore – još će jednom opravdati reputaciju velike Hrvatske Utjehe.

Rusija na manevrima simulirala nuklearni napad i invaziju Poljske

[picapp src=”4/c/2/c/A_rehearsal_for_7a96.JPG?adImageId=7092028&imageId=4680502″ width=”234″ height=”165″ /]

U “dobra stara” vremena, kada je bilo politički korektno isticati realnosti odnosa snaga u međunarodnoj politici, jedna od metoda kojom su velike države malima pokazivale gdje im je mjesto bili su veliki vojni manevri uz granicu. Takvo zlokobno demonstiranje sile se, pak, u današnja prosvijećena vremena smatra prevladanim, barem kada su njegove mete članice EU i NATO.

Ili, možda ne, ako je vjerovati dokumentima koje je objavio poljski tjednik Wprost. Naime, taj list donosi priču o tome kako su Rusija i Bjelorusija u rujnu održali velike manevre na kojima je sudjelovalo 13.000 vojnika. Manevri pod nazivom “Zapad” su istovremeno održani na zapadnoj granici Bjelorusije kao i u Kalinjingradskoj oblasti, ruskoj enklavi na Baltičkom moru. U njima je, između ostalog, rusko zrakoplovstvo simuliralo nuklearni napad na Poljsku, ruski marinci simulirali iskrcavanja na baltičku obalu, a ruska kopnena vojska simulirala gušenje ustanka poljske manjine u Bjelorusiji.

Manevri su, naravno, u Poljskoj shvaćeni kao zlokobno “zveckanje oružjem” nalik na najmračnija vremena kada je preko Varšavskog pakta SSSR vedrio i oblačio po Istočnoj Evropi, odnosno kao još jedan primjer kako Putinova Rusija kreće istim putem.

Manevri su za poljsku javnost bili još zlokobniji s obzirom da su koincidirali s 70. godišnjicom sovjetske invazije na Poljsku, prilikom koje je SSSR, koristeći odredbe sporazuma Molotov-Ribbentrop, anektirao istočne dijelove tadašnje poljske države, a koji danas pripadaju Ukrajini i Bjelorusiji.

Još zlokobnija koincidencija je bila u činjenici da je upravo tih dana Barack Obama objavio kako SAD odustaju od proturaketnog štita koji je trebao biti postavljen upravo u Poljskoj, a što je izazivalo bijes u Moskvi. Netko zloban bi rekao kako je staromodna demonstracija sile donijela sasvim konkretne i za današnji svijet neuobičajeno brze rezultate.

Bushov poljubac smrti presudio Blairu

[picapp src=”6/2/e/d/George_Bush_Makes_b230.jpg?adImageId=7075088&imageId=4701751″ width=”234″ height=”171″ /]

Hrvatsku javnost posljednjih mjeseci strašno zabavlja pitanje tko će biti sljedeći stanar Pantovčaka, odnosno kada će Milan Bandić početi davati neki konkretniji odgovor na to pitanje. Mnogo ozbiljnija predsjednička kampanja – koju hrvatski parohijalni mediji uporno ignoriraju – jest ona koja će odrediti osobu koja će biti na čelu Evropske Unije.

Ta utrka, iako – u skladu s eurokratskom političkom tradicijom nema neke prevelike veze s demokracijom, a kamoli nekakvim izborima – je imala elemente drame. Tako je sve donedavno apsolutni favorit za prvog kontinentalnog poglavara bio Tony Blair. Sada, pak, svi relevantni mediji govore kako je Blairova kandidatura iščezla protiv mjehura od sapunice. Kao glavni razlog se navodi nesklonost nekadašnje osovine koja je Evropsku ekonomsku zajednicu držala na okupu. Njemačka kancelarka Angela Merkel smatra kako Evropu ne bi trebao voditi bivši premijer države gdje zamisao o ujedinjenoj Evropi, najblaže rečeno, nije baš najpopularnija; francuski predsjednik Sarkozy, pak, ne želi da ga telegenični Blair zasjeni kao glavnog evropskog državnika.

Tako stvorena osovina je oko sebe okupila brojne saveznike, uključujući i one koji pripadaju ljevici koja Blairu ne može oprostiti, odnosno status “Bushove pudlice”. Međutim, Irak sam po sebi nije razlog zbog koga je Blair prestao biti ozbiljnim kandidatom. Korijeni Blairovog poraza bi se mogli pronaći u proljeće 2001. godine kada je Bush – par mjeseci prije napada na njujorške tornjeve i prije nego što je itko pomišljao na nekakve ratove – napravio veliku evropsku turneju. Tada je svojim evropskim domaćinima preporučio upravo Blaira za “budućeg predsjednika Evrope”. Njegova je preporuka, kao i mnoge njegove tadašnje izjave, dočekana s podsmjehom, odnosno kao dokaz koliko Clintonov nasljednik ima malo pojma o evropskim političkim realnostima.

Osam godina ta “smiješna sugestija” se počela pretvarati u stvarnost. Netko u toploj briselskoj fotelji se možda toga sjetio i povijesnu ironiju, odnosno mogućnost ispunjenja Bushovog proročanstva, iskoristio kao glavni argument protiv Blaira.

To, dakako ne znači, da kadrovska politika lisabonske Evrope neće dati materijala za ironiju. Tako je Blairu omrklo, ali će zato jednom “blairitu” svanuti. Isti mediji koji javljaju da je Blairova predsjednička kandidatura potonula javljaju da se u Bruxellesu i evropskim prijestolnicama stvorio konsenzus oko toga da prvi evropski ministar vanjskih poslova postane nitko drugi do današnji britanski ministar vanjskih poslova David Milliband. Ironija je u tome da je mladi, telegenični “blairit” u ideološkom smislu bliži američkim “neoconima” nego što je to bio slučaj s njegovim mentorom. Millibandove izjave da se demokracija, ako je potrebno i vojnom silom, treba širiti po svijetu dobiva na težini kada se zna da će – makar na papiru – mjesto evropskog ministra vanjskih poslova sa sobom donijeti evropsku diplomatsku službu, a samim time i opciju usmjeravanja evropske vanjske politike daleko više nego što je slučaj s predsjednikom koji – barem tako u Bruxellesu tvrde – ima više ceremonijalnu funkciju.

Republikanka zbog pobunjene baze odustala od Kongresa

[picapp src=”a/c/b/1/Governor_Parnell_3091.JPG?adImageId=7056404&imageId=5614399″ width=”234″ height=”159″ /]

Prvi utorak u studenom je dan kada se u SAD tradicionalno održavaju izbori – od predsjedničkih do lokalnih, odnosno razni ustavni i drugi referendumi u pojedinim federalnim državama. S obzirom da je 2009. neparna godina, u utorak neće doći do nikakvih spektakularnih promjena u Kongresu ili Bijeloj kući. Političkim analitičarima i medijima su, pak, svejedno pažnju izazvale tri izborne utrke koje se, svaka na svoj način, tumače kao svojevrsni prvi ozbiljni indikator biračkog raspoloženja u Obaminoj Americi, odnosno znak kako oni “dišu” pred redovne kongresne izbore 2010. godine.

U državi New Jersey – demokratskom uporištu koju je Obama glatko osvojio prošle jeseni – guverner Jon Corzine je dugo zaostajao za republikanskim izazivačem Chrisom Christiejem, ali mu posljednje ankete daju malu prednost, te većina promatrača vjeruje da će, s obzirom na čvrstu demokratsku glasačku mašineriju, bez problema odnijeti prevagu i osvojiti novi mandat.

U Virginiji – nekadašnjom čvrstom republikanskom uporištu gdje su demokrati, uključujući Obamu, od jeseni 2005. ostvarili velike pobjede – stvari se, po svemu sudeći, vraćaju na svoje mjesto. Republikanski kandidat Bob McDonnell uživa tako veliku prednost pred demokratom Creighom Deedsom da su i Obama i nacionalno vodstvo Demokratske stranke zaključili da nema smisla gubiti novac i vrijeme na neku bijesnu kampanju.

Zato su pak, pažnju javnosti daleko veću dramu izazvali izvanredni izbori u 23. kongresnom okrugu države New York. Riječ je o ruralnom području na granici s Kanadom koje pokriva Lake Placid, mjesto održavanja znamenite zimske Olimpijade 1980. godine. Smatra se jednim od najtvrđih republikanskih uporišta koje je demokrata u Kongres posljednji put poslalo još u 19. stoljeću. Međutim, prošle je godine Obama tamo tijesno porazio McCaina, iako su birači odlučili zadržati svog republikanskog kongresnika Johna McHugha.

McHugh je, pak, potom pristao na Obaminu ponudu da postane ministar za kopnenu vojsku u njegovoj admnistraciji. Zato su raspisani izbori za njegovo ispražnjeno mjesto. Drama je nastala zbog toga što u državi New York kod dopunskih izbora nema preliminarnih izbora, odnosno što je vodstvu stranaka ostavljeno da nominiraju kandidate bez da su se konzultirali sa svojom bazom.

Demokrati su tako za svog kandidata nominirali lokalnog odvjetnika Billa Owensa koji podržava većinu Obamine platforme. Republikanci su, pak, odabrali Deidre “Dede” Scozzafavu, koja područje okruga zastupa u državnoj skupštini New Yorka. I sve bi bilo normalno da Scozzafava, kao i mnogi republikanci na Sjeveroistoku SAD, ne pripada liberalnoj frakciji. Tokom kampanje se, pak, ispostavilo da je Scozzafava ne samo vatreni pobornik Obamine ekonomske politike, nego je u mnogim pitanjima ulijevo od Owensa – podržava istospolne brakove, dok Owens ne ide dalje od legalizacije istospolnih zajednica.

Stvari su postale još zanimljivije s obzirom na još jednu specifičnost države New York – male stranke, od kojih se neke ne natječu na izborima nego daju podršku kandidatima demokrata i republikanaca ovisno o tome koliko su oni u skladu s njihovom ideologijom. Jedna je od njih Konzervativna stranka New Yorka, koja tradicionalno podržava demokrate.

Njujorški konzervativci su, pak, ove godine odlučili natjecati se te su kao svog kandidata izabrali Douga Hoffmana, knjigovođu iz Lake Placida. Tada je utrka postala zanimljiva, s obzirom da je time podijeljeno tradicionalno republikansko glasačko tijelo – dio ih je, kao vojnici Partije, podržao Scozzafavu, dok su drugi, u skladu s ideologijom, podržali Hoffmana. Time je Owens dobio priliku da glatko osvoji okrug te stekao prednost u anketama.

Takvo je stanje stvari izazvalo pobunu među lokalnim, ali i nacionalnim aktivistima Republikanske stranke. Povod su im dala otkriće o tome koliko je, zapravo, Scozzafava bliska ljevici. Tako je Scotzzafava bila javno podržana ne samo od sindikata, nego i od ljevičarske Stranke radnih obitelji (WFP), koja predstavlja političko krilo ACORN-a, nevladine organizacije optužene za glasačke i druge manipulacije u korist demokrata i Obame.

Na desničarskim blogovima je zato započela kampanja podrške Hoffmanu protiv Scozzafave, koja je dobila poseban zamah kada je Hoffmana podržala bivša guvernerka Aljaske i potpredsjednička kandidatkinja Sarah Palin. Na to je republikanski establishment reagirao podrškom Scozzafavi od strane Michaela Steelea, predsjednika Republikanskog nacionalnog odbora, a njemu se pridružio i Newt Gingrich, koji je kao arhitekt “Republikanske revolucije” 1994. godine trebao smiriti konzervativno krilo stranke.

Međutim, ni njihov autoritet nije mogao ugušiti pobunu, a ključni trenutak je bio taj kada je Markos Moulitsas, osnivač bloga Daily Kos gdje se okupljaju pristaše lijevog krila Demokratske stranke, javno podržao Hoffman. Nakon toga je započela lavina podrške Hoffmanu od strane republikanskih političara, uključujući i neke koji su prije toga podržali Scozzafavu. Među Hoffmanovim pristašama se našao i Tim Pawlenty, guverner Minnesote koji pripada umjerenoj republikanskoj frakciji i koga mnogi vide kao potencijalnog predsjedničkog kandidata 2012. godine.

Sve se to odrazilo i na ankete gdje je Scozzafava počela padati, sve dok se nije našla oko 20 posto, pa je i njenim najvatrenijim pristašama postalo jasno da u utorak neće pobijediti. Već prije toga su počeli presušivati fondovi za kampanju, ali i pomoć washingtonskog establishmenta. Stoga je danas odlučila kako “suspendira kampanju”. Njeno ime će, doduše, ostati na glasačkim listićima (s obzirom da je dio već poslan preko pošte), ali je gotovo sigurno da će od toga profitirati Hoffman i konzervativci. To se može nazrijeti u dijelu komentatora koji hvale njen čin, a prije 24 sata su je razapinjali na križ.

Nije teško pretpostaviti da o ovoj priči u hrvatskim medijima neće biti ni slova. Ona se jednostavno ne uklapa u utopijski scenarij Obamine Amerike, ali ni manihejski stav o desnim “lošim” republikancima i lijevim “dobrim” demokratima koji je prihvaćen zahvaljujući Hollywoodu. Činjenica da u SAD postoji nešto što se zove liberalni ili čak lijevo orijentirani republikanac se jednostavno ne može pojmiti.

Drugi, možda još važniji razlog zbog koga o ovome neće biti ni riječi u Hrvatskoj jest u tome što bi birači, javnost i članstvo stranaka mogli dobiti neke opasne zamisli. Na primjer, da se pobune protiv toga da im se kao najbolji mogući kandidati u lokalnim sredinama iz toplih zagrebačkih ureda nameću kojekakvi Kureti i Picule.

Pro-kosorski “spin” i linija manjeg otpora

Posljednjih dana su pažljiviji pratitelji hrvatskih medija svjedoci još jedne transformacije tako tipične za Hrvatsku u posljednja dva desetljeća. U samo nekoliko mjeseci nakon iznenadnog stupanja na dužnost, Jadranka Kosor se od Sanaderovog ružnog pačeta pretvorila u prekrasnog labuda. Više je nitko ne naziva “Suzanom”, bezličnom vojnikinjom Partije  i izbornom kantom za napucavanjem, a umjesto toga joj se sve više tepa kao spretnoj političarki, mudroj državnici i hrvatskoj Lady Thatcher.

Ono što bi u svemu tome trebalo biti najfascinantnije jest to da Kosor nije ništa šarmantnija, sposobnija i pametnija nego što je bila prije 1. srpnja 2009. godine, ali se njena percepcija u potpunosti promijenila. Da stvar nije u potezima koje je povukla, odnosno nekakvom kopernikanskom zaokretu u odnosu na politiku svog prethodnika? Odgovor na to pitanje je negativan. Oni, bilo da je riječ o pregovorima sa Slovenijom, selektivnom razotkrivanju korupcijskih afera i puštanju da “institucije pravne države rade svoj posao”, odnosno žrtvovanju kompromitiranih suradnika, predstavljaju ništa drugo do kontinuitet  Sanaderove politike.

Razlog za nagli skok Jadranke Kosor na pijedestal rezerviran za ljubimce hrvatske javnosti, odnosno  Sedme sile, je otprilike isti onakav kome je Zoran Milanović dugovao svoj medeni mjesec na čelu SDP-a. Kosor je samim time što je zamijenila Sanadera dočekana kao spasiteljica, a njen dolazak shvaćen kao epohalna promjena nabolje, iako tek treba proći neko vrijeme da se vidi ima li za to pokrića.

Još važniji razlog zbog kojeg je Kosor postala mezimica javnosti jest u specifičnim okolnostima u kojima se Hrvatska trenutno našla, a koja predstavljaju plodno tlo za pro-kosorski “spin”. Globalna recesija je i posljednjeg skeptika uspjela uvjeriti da je zemlja u dubokoj ekonomskoj i političkoj krizi, a vladajuća garnitura se jednostavno potrošila, isto onako kao i krediti kojima je kupovan socijalni mir i glasovi pred izbore 2007. godine.

Dakle, svima, pa i najvjernijim hadezeovskim pravovjernicima, je postalo jasno da Hrvatska više ne predstavlja najbolji od svih mogućih svjetova, te da se nešto zbilja mora mijenjati, uključujući i vladajuću garnituru, odnosno makar njen dio. Jedino je pitanje bilo kakve bi to promjene trebale biti i na koji se način trebaju provesti.

Na samom početku je postalo jasno da odgovor na to pitanje neće biti prijevremeni parlamentarni izbori. SDP i ostatak opozicije je, zapravo, sada vrlo sretan zbog toga što 2007. godina nije dobio izbore, te što ne mora provoditi bolne budžetske, socijalne i druge rezove na koje je prisiljena Kosor, odnosno radi kojih je Sanader radije pobjegao s premijerskog položaja nego da ga povezuju s ekonomskom kataklizmom. Milanoviću i njegovoj stranci bi bilo daleko ugodnije da se izbori održe za dvije godine – tada bi se ekonomija trebala oporaviti, EU postala jako blizu i više ne bi bilo potrebe za biračima neugodne političke poteze. Račun za njih bi se ispostavio Kosor i njenoj vladi,  a novi vlastodršci, kao i uz njih vezane interesne grupe, bi se tako mogli namiriti iz bogate državne trpeze ili barem imati uvjerljivi izgovor za neispunjena obećanja.

Takva linija manjeg otpora – koja predstavlja konstantu SDP-ove politike od 1990. godine (a i ranije, ako se računa njegova eskahaovska prošlost) – je, pak, sasvim u skladu s daleko proširenijim raspoloženjem sveukupne hrvatske javnosti, odnosno općenite nesklonosti prema bilo kakvim neugodnim, bolnim, uznemirujućim i riskantnim potezima. Odraz takvog konformističkog raspoloženja – oličenog u svim onim kavanskim buntovnicima koji verbalno tjeraju HDZ na svakojake adrese, a na dan izbora ostaju kod kuće – se može vidjeti i u medijima, koji sve više sugeriraju zaključak da je najbrži i “najelegantniji” način za nekakve velike promjene u Hrvatskoj onaj koji ne bi zahtjevao formalnu smjenu ove vlasti.

Naime, zašto se mučiti s nekakvom opozicijom i izbora, odnosno pratiti nekakvu kampanju, pisati izborne parole i odlaziti na birališta kada se ista stvar daleko brže i jeftinije može izvesti unutarnjom transformacijom vladajuće stranke? Zašto riskirati s evidentno nesposobnim i precijenjenim Milanovićem kada se, eto, Kosor prikazala kao “pravi igrač”, odnosno “odlučna i hrabra državnica” spremna na za po HDZ donedavno nezamislive poteze? Kada se svemu tome doda da je ona žena, a još k tome po nekim apokrifnim navodima i “nečiste krvi”, nije teško shvatiti zašto su mnogi salonski liberali i ljevičari – pogotovo oni u establishmentskim medijima – odjednom pronašli “političke korektne” razloge da postanu njeni najvatreniji fanovi.

Takva linija manjeg otpora, uostalom, i nije neka posebna inovacija na hrvatskoj političkoj sceni. Krajem 1990-ih je istu ulogu velikog pro-europskog, pro-zapadnog i liberalnog spasitelja Hrvatske iz autoritarno-balkansko-tvrdolinijaškog i “turbohadezeovskog” ultranacionalističkog blata igrao Tuđmanov šef diplomacije Mate Granić. Nekoliko godina kasnije će je daleko uspješnije odigrati Ivo Sanader, odnosno dovoljno dobro da ga pred izbore 2007. godine podrže mnogi deklarirani ljevičari koje je prije toga bilo teško zamisliti uz slova “HDZ”.

Upravo iskustva vezana uz prethodnika današnje premijerke, odnosno konačni rezultati vlasti koje je on održavao uspješnim “spinom”, govore da se današnjoj “preporođenoj” vladi mora prilaziti s daleko više opreza nego što ga pokazuju novostvorene armije kosorofila.

Antifašistički demonstranti napali sjedište BBC-a

[picapp src=”0/c/c/0/Protests_Are_Held_173c.jpg?adImageId=6400729&imageId=6880520″ width=”234″ height=”162″ /]

Nekoliko stotina antifašističkih demonstranata je danas napalo televizijski studio BBC-a u Zapadnom Londonu, nastojeći spriječiti dolazak Nicka Griffina, vođa ekstremno desne Britanske nacionalne stranke (BNP). Griffin, čija je stranka ove godine po prvi put osvojila zastupnike u Evropskom parlamentu, bi večeras po prvi put trebao gostovati u TV-emisiji Question Time. U njoj se tradicionalno pozivaju pozivaju predstavnici tri najjače stranke (Laburistička, Konzervativna, Liberalni demokrati) i po jedna osoba iz javnog života kako bi raspravljali o raznim političkim pitanjima.

Odluka o pozivanju Griffina je izazvala proteste kod strane velikog dijela lijeve i liberalne javnosti  s obzirom da se mnogi boje kako će se stranka – koja je nedavno tek sudskim nalogom prisiljena da iz statuta izbaci zabranu članstva za ne-bijele osobe – nastupom uz etablirane stranke legitimizirati.

Griffin se večeras uspio probiti u studio, a nekoliko desetaka osoba je izbačeno iz prostorija BBC-a nakon policijske intervencije. Demonstracije protiv Griffina su održane i u regionalnim centrima u još nekoliko britanskih gradova.

Nekoliko ministara u vladi Gordona Browna se javno založilo da se Griffinu zapriječi pristup BBC-ju, ali je premijer izjavio kako se neće miješati u uređivačku politiku najuglednije javne televizije na svijetu.

Zamjenik direktora BBC-a Marky Byford je, pak, branio odluku svoje kuće izjavivši kako BNP ima “pravo biti saslušan, njegovi stavovi preispitivani u raspravi a javnost na osnovu toga o njima donijeti zaključak”, te “da nije na BBC-u da provodi cenzuru”.

Ovakvih situacija u Hrvatskoj doglednoj budućnosti, pak, neće biti. Razlozi za to, na žalost, nisu oni zbog kojih bi se Hrvatska trebala pretjerano ponositi. Prvo, ekstremna desnica je daleko jača, pa njen eventualni dolazak na Prisavlje ne bi predstavljao problem. Drugo, manja je vjerojatnost da se prikupi toliko antifašističkih demonstranata da prave ovakve cirkuse. Treće, a što je najvažnije, javna televizija definitivno nema “cojones” za poteze koji su toliko kontroverzni, a opet neugodno u skladu s proklamiranim načelima o slobodi govora.

Kerum – sudar “svjetonazora” sa stvarnim svijetom

U preksinoćnjoj emisiji Otvoreno posvećenoj Kerumovoj dramatičnoj objavi preljuba i napuštanja obitelji možda najkarakterističniji detalj rasprave je bila tvrdnja etnoantropologa Sandija Blagonića, koji je uvjeren da je njome splitski gradonačelnik priznao prevaru vlastitih birača. Blagonić objašnjava kako je Kerum izvanbračnom aferom te prekidom braka okrenuo leđa istom onom svjetonazoru – tradicionalnom i konzervativnom – na temelju koga je prije nekoliko mjeseci izabran za gradonačelnika Splita.

Na to je u raspravi odmah reagirao Krešimir Macan, rekavši kako to nije točno, odnosno kako Blagonić “ne razumije Split”, sugerirajući kako je tradicionalni svjetonazor imao gotovo nikakvu ulogu na prošlim izborima. Macan tvrdi kako je Split mali grad, te da je aferu ionako bilo nemoguće skrivati od javnosti, odnosno da je ona i u vrijeme samih izbora bila “javna tajna”.

O tome, uostalom, postoje i određeni dokazi iz vremena izborne kampanje. U užarenim forumima čitatelja na web-stranicama Slobodne Dalmacije i drugih lokalnih medija su tada kerumofobi iznosili gotovo sve detalje o aferi koje danas prenose vodeći hrvatski mediji. Više je nego jasno da se takve informacije tamo ne bi probile da nisu bile svojevrsna “javna tajna”.

A i pitanje je da li bi s time bili šokirani i oni Kerumovi glasači koji nisu imali pristupa Internetu niti volje da kopaju po forumskom “vox populiju”. Jasno je, dakako, da je Kerum dio glasača pridobio na nekakvoj svjetonazorskoj, odnosno ideološkoj osnovi , ali su oni manje bili motivirani time da za jednog “Rvata i katolka” stave u gradonačelničku funkciju, koliko strahom da tamo zasjedne “bezbožni jugokomunist” Ostojić. Oni su, pak, bili manjina. Da je drukčije, odnosno da u Splitu katolici s velikim K čine većinu, izbore bi dobila neka sasvim druga ličnost od Željka Keruma.

Temelj izbornog uspjeha i popularnosti Keruma nije u nikakvom svjetonazoru, nego u prozaičnoj činjenici da većina splitskih birača u njemu prepoznaje sebe – odnosno sebe nakon što steknu slavu, bogatstvo i sve ono za čime se žudi u današnjem svijetu. Kerum je, dakle, na položaju na kome se nalazio činio samo ono što bi svatko od njih radio da iza sebe milijunske iznose na računu. S Kerumom se prosječni Splićanin može daleko lakše identificirati nakon što je Kerum javno uživao u “bijesnim” automobilima, jahtama i zlatnim lančićima, a još lakše kada je sebi dozvolio nestašluke nalik na tučnjave u narodnjačkim klubovima ili prometne nesreće.

Uz materijalni luksuz kao što su jahte, automobili i vile naravno ide i još jedan – društvo mladih, lijepih i glamuroznih žena. Tu Kerum opet nije učinio ništa po čemu bi se razlikovao od svog prosječnog birača. Mnogi od njih – barem što se tiče muškaraca – bi sebi rado priuštili ono što je sebi mogao priuštiti Kerum.

Šokantno televizijsko priznanje, stoga, nije raspršilo nikakvu iluziju. Jednostavno je Keruma učinilo isto onako nesavršenim kao i njegove birače, koji su također suočeni sa sudarom tradicionalnog svjetonazora s modernim društvenim okolnostima i prastarim biološkim realnostima.

Kerum još jednom piše povijest

Željko Kerum – koji je u povijest ušao kao prvi gradonačelnik Split neposredno izabran na tajnim višestranačkim izborima s općim pravom glasa – večeras je ponovno napravio nešto bez presedana. Tokom intervjua na TV Dalmacija, lokalnoj TV-stanici čiji je vlasnik, izjavio je kako svoju suprugu Ankicu napušta radi 25-godišnje ljubavnice Fani Horvat koja čeka njegovo dijete. Iskoristio je priliku da se ispriča svima koje je povrijedio i izjavio da je to posljednji put da će govoriti o toj temi.

Šokantno priznanje izgleda još šokantnije, s obzirom da je manje-više koincidiralo s Kerumovim iznenadnim posjetom prvom splitskom tweetupu koji je održan upravo u caffe baru u trgovačkom centru Joker.

U pitanju je situacija bez presedana u povijesti Hrvatske, s obzirom da je malo kada jedan hrvatski političar ili ličnost takve važnosti kao Kerum podijelio neke – u najmanju ruku ne baš najsvjetlije detalje intimnog života – s javnošću. Kakva će biti reakcija i krajnje posljedice tog čina, nezahvalno je predviđati.

Gotovo je sigurno da će većina medija – koji prema Kerumu već duže vremena ne gaje previše simpatija – ovo dočekati kao još jednu sjajnu priliku da splitskog gradonačelnika pribiju na križ. Njegova politička karijera, ozbiljno načeta skandalom u Stankovićevoj emisiji, se također čini ugroženom. Bez svake sumnje je izgubio i određen dio tradicionalnih, konzervativnih katoličkih birača.

S druge strane, riječ je o medijsko-političkoj terri incogniti, odnosno situaciji koja predstavlja priliku i za pozitivan “spin”. Krešimir Macan, njegov bivši PR guru, na Facebooku je rekao da je izjava bila “po pravilima struke”, odnosno da je Kerum shvatio da je u ovakvoj situaciji najbolje sa svom prljavštinom što brže izaći u javnost, kako bi se poslije ona daleko lakše čistila. Nema sumnje da će dio hrvatske javnosti znati cijeniti Kerumovu brutalnu iskrenost, nešto po čemu se toliko razlikuje od omrznutih hrvatskih političara.

Putin uči od majstora

[picapp src=”4/1/1/8/25.JPG?adImageId=6160571&imageId=2305883″ width=”234″ height=”152″ /]

Povijest je ponovno pokazala smisao za ironiju, barem ako je vjerovati članku londonskog Timesa koji opisuje sastanak koji se odigrao u Suifenheu, gradiću na kinesko-ruskoj granici. Na njemu su sudjelovali visoki dužnosnici Jedinstvene Rusije – vladajuće stranke u Putinovoj Rusiji – te Komunističke partije Kine, vladajuće stranke u Narodnoj Republici Kini. Na tom sastanku je Aleksandar D. Žukov, Putinov zamjenik, izjavio kako će Hu Jintao, kineski predsjednik i generalni sekretar KP Kine, biti pozvan kao posebni gost na konvenciju Jedinstvene Rusije koja će se održati u studenom.

Žukov je, pak, isto tako iskoristio priliku da kaže kako “postignuća KP Kine u razvoju državne uprave zaslužuju najbolje ocjene”, te da bi se “morala intenzivno proučavati”.

Times je iz ovoga izvukao zaključak kako Putin i njegova stranka namjeravaju nastaviti provoditi reforme u smjeru jačanja centralizacije i državne uprave u Ruskoj Federaciji, odnosno brisanja posljednjih tragova demokracije koju je uveo Jeljcin nakon pada SSSR-a te ponovnog uvođenja jednostranačkog sustava, ovoga puta modeliranog po uzoru kineske susjede.

Putin, čija je stranka nedavno uvjerljivo pobijedila na lokalnim izborima, je u više navrata, odgovarajući zapadnim kritičarima, odgovorio kako će Rusija očuvati višestranački sustav, odnosno “da je on zalog društvenog napretka”. S druge strane, neki njegovi pristaše navode kako taj sustav ne isključuje dominaciju jedne stranke koja postaje de facto jednostranački sustav, a za što su najpoznatiji primjer Meksiko gdje je sedam desetljeća vladala stranka PRI, odnosno Japan gdje je pet desetljeća vladala Liberalno-demokratska stranka (LDP).

Ironija je, pak, u tome što je Putin svoj uspon na vlast počeo kao vjerni Jeljcinov pristaša, odnosno kao antikomunist. Sama Jedinstvena Rusija u svom programu kao vlastitu ideološku osnovu spominje nekakav “ruski konzervativizam”, što bi je učinilo bližom bijelim gubitnicima postrevolucionarnog građanskog rata u Rusiji. Crveni pobjednici okupljeni u Komunističku partiju Ruske Federacije (KPRF), pak, čine jedinu relevantnu opozicijsku stranku.

Putin tako, nastojeći dodatno cementirati svoju vlast, nastoji emulirati kineske komuniste koji su po svojoj ideologiji daleko bliži stranci koja predstavlja glavnu opoziciju njegovoj vlasti.

Ako bi Jedinstvena Rusija, pak, zbilja htjela učiti od majstora, u našem susjedstvu postoji također jedan dobar primjer. Barem, kada se tiče ostanka na vlasti, teško da se ijedna stranka u Evropi može mjeriti s Demokratskom partijom socijalista Crne Gore koja je na vlast došla 1944. godine kao Komunistička partija Crne Gore.