Kategorija: Politika

Gvatemalski odvjetnik naručio vlastito ubojstvo kako bi srušio predsjednika

Gvatemala se sa stopom samoubojstava od 2,35 na 100.000 stanovnika može pohvaliti kako je jedna od sretnijih zemalja na ovom planetu. Međutim, nesklonost svojih zemljaka da dižu ruke na sebe očigledno nije dijelio 48-godišnji odvjetnik Rodrigo Rosenberg Marzano, čije je bizarno samoubojstvo, dostojno najkompliciranijih krimića u stilu Agathe Christie, izazvalo višemjesečnu političku krizu u toj srednjoameričkoj zemlji.

Sve je počelo kada je 10. svibnja 2009. godine Rosenberg ustrijeljen prilikom redovne vožnje biciklom. Ubrzo nakon ubojstva se na YouTubeu pojavila 14-minutna snimka na kojoj Rosenberg tvrdi kako će biti ubijen i za taj događaj optužuje ljevičarskog predsjednika Alvara Coloma Caballerosa. Kao motiv je naveden korupcijski skandal u koji je bio umiješan Colom zajedno sa suprugom i najbližim suradnicima.

Nedugo prije Rosenbergovog ubojstva je ubijen i njegov bogati klijent Khalil Musa zajedno s kćeri Marjorie, koja je bila Rosenbergova djevojka. Njih je Rosenberg zastupao u procesu vezanom za pranje novca, a za koga gvatemalska desnica optužuje Coloma i njegovu administraciju.

Colom je, naravno, otklonio svaku mogućnost da je umiješan u ubojstvo odvjetnika, kao i pozive da podnese ostavku. Pozvao je američki FBI da istraži slučaj, isto kao i UN-ovu komisiju koja, inače, istražuje zločine počinjene za vrijeme građanskog rata u Gvatemali u prošlom stoljeću.

U rujnu su uhićena braća Francisco i Eduardo Valdes Pais, šefovi zaštitarske službe u jednoj farmceutskoj kompaniji, pod sumnjom da su organizirali Rosenbergovo ubojstvo.

Carlos Castresana, šef UN-ove komisije je, pak, šokirao gvatemalsku javnost sa zaključkom višemjesečne istrage, prema kome je Rosenberg ni manje ni više organizirao vlastitu ubojstvo kako bi time srušio predsjednika.  Prema nalazima komisije, Rosenberg je bio deprimiran zbog razvoda, smrti majke, te ubojstva djevojke, te je odlučio okončati svoj život, ali na način koji bi ga učinio mučenikom i doveo do pada omrznutog ljevičarskog predsjednika.

S obzirom na veliko čišćenje koje se sada najavljuje u Hrvatskoj, nije isključeno da bi prije uobičajenog slijeganja prašine i kod nas moglo doći do ovakvih bizarnih događaja.

Hrvatska – zemlja sreće?

Dolje se nalazi karta svijeta na kojoj su različite države označene ovisno o stopi samoubojstava. Kao što oni koji klikaju na pojedine slike mogu vidjeti, Hrvatska se ne nalazi među državama koje se mogu pohvaliti nekom naročito niskom stopom samoubojstava, ali je primjetno da neki naši susjedi imaju više razloga dizati ruku na sebe.

Hrvatska po ovim statistikama ima godišnju stopu od 18,3 samoubojstva na 100.000 stanovnika, što je više od Bosne i Hercegovine (11,8) čiji su stanovnici očigledno zadovoljni dejtonskim sistemom. Hrvatska je, s druge strane, očigledno sretna zbog toga što nije u EU, s obzirom da je pripadnost Uniji izazvala suicidalna raspoloženja u Sloveniji (21,7), a o tradicionalno suicidalnoj Mađarskoj  – koja je i ranijih desetljeća vodila po ovim statistikama – i njenoj stopi od 26,75 ne govorimo.

Current Worldwide Suicide Rate

Kada se govori o zemljama koje zbilja nemaju sreće, onda tu prednjači Lukašenkova Bjelorusija s 36,8, a ne tako daleko iza nje je i Putinova Rusija s 31,7. Ukrajina je očito bolje mjesto za život nego što sugerira ekonomija, s obzirom da je stopa samoubojstava tek 23,95.

U Evropi se očigledno isplati biti mediteranska zemlja, s obzirom da najniže stope samoubojstava imaju Grčka – 3,35, a iza nje Italija (6,35) i Španjolska (7,9).

Ostaje za vidjeti kakve bi statistike bile da je podatke dala Srbija, koja tradicionalno slovi kao hrvatska utjeha. I kakve će statistike biti nakon pet godina pod dr. Ivom.

U međuvremenu na planeti Ukrajini…

Kralj je mrtav, živio kralj. Promjena na Pantovčaku, iako očekivana i iako, barem što se onog najosnovnijeg ideološkog usmjerenja tiče, i nije neka promjena, izazvala je medijsku histeriju u Hrvatskoj. Isto onako kao što su domaći opinion makeri, koristeći to da prosječni Hrvat po pitanju politike ima pamćenje zlatne ribice, od Jadranke Kosor napravili veliku spasiteljicu Hrvatske, tako se sada od Ive “Lignje” Josipovića stvara kult ličnosti koji bi posramio i Baracka Obamu.

Kratak izlet izvan hrvatskih granica – koji će većini Hrvata s obzirom na ekonomske trendove uskoro postati veliki luksuz – bi vrlo lako pokazao kako svijet za Ivu Josipovića mari kao i za lanjski snijeg. Ime novog hrvatskog predsjednika se na naslovnicima vodećih svjetskih medija, kako stvari stoje, više neće pojaviti barem do 2010. godine kada se bude ponovno natjecao za predsjednika – i ako u međuvremenu ustavnim reformama ne ukinu neposredni izbor državnog poglavara.

U međuvremenu će pažnju svjetske javnosti daleko više zaokupljivati neki drugi predsjednici i neki drugi izbori. Ili možda neće, ali ne zbog nekog novostečenog parohijalizma svjetskih redakcija. Jedan od takvih primjera bi mogla biti Ukrajina koja bira predsjednika, prvi put nakon razvikane “Narančaste revolucije”.

Neki od aktera nove izborne drame su isti kao i prije pet godina – bivši premijer Viktor Janukovič kao kandidat proruske Stranke regije i  prozapadni predsjednik Viktor Juščenko. Potonji – koji se vatreno zalagao za pristup EU i NATO-u – je, međutim, spao na jednoznamenkaste postotke podrške u anketama i neće preživjeti prvi krug. Umjesto njega glavni suparnik Janukoviča je sadašnja premijerka Julija Timošenko, koja se od velike “narančaste” ikone transformirala u pouzdanog partnera Putinove Rusije. Ma tko od to dvoje da pobijedi u drugom krugu, gotovo je sigurno da će se Kijev vratiti u rusku interesnu sferu i tako anulirati sva postignuća “narančaste revolucije”.

Zapadni mediji, koji su se bili potrudili da “narančastoj revoluciji” daju daleko veću važnost nego što one zaslužuje, će najvjerojatnije ovu priču prešutiti, jer se ne uklapa u ideološke matrice o liberalno-demokratsko-zapadnom “kraju povijesti”.  Nema sumnje da će se njihovim primjerom povući i hrvatski mediji, s obzirom da bi priča iz Ukrajine bila previše bolno podsjećanje da “epohalni” predsjednički izbori s protokom vremena znaju predstavljati poprilično razočaranje.

Pravi “test inteligencije” tek počinje

Cirkus zvan predsjednički izbori je završio. Hrvatska je, suočena s dvije loše opcije, odabrala manje lošu te će joj sljedećih pet godina na čelu biti Ivo Josipović.

“Test inteligencije”, kako nakon objave rezultata neki nazivaju ove izbore, ne bi trebao ostaviti previše razloga za trijumfalizam ili posebno zadovoljstvo. Treći hrvatski predsjednik je izabran prije svega kao stranački kandidat, odnosno kao kandidat hrvatskog političkog establishmenta, i to od strane žrtava tog istog establishmenta. Gotovo svi se slažu da njegove osobne kvalitete nisu imale gotovo nikakvog efekta na birače, odnosno da je glavni motiv za izbor bio ili protest protiv vladajuće stranke, protest protiv korupcije odnosno odbacivanje “problematičnih” likova, stranaka i hrvatske prošlosti s kojom se povezao njegov protivnik u drugom krugu.

Josipović, čija je kampanja inzistirala na “pravdi”, odnosno rješavanju gorućih socio-ekonomskih pitanja Hrvatske, na njenom će čelu imati vrlo male mogućnosti da svoja obećanja pretvara u djelo. Postoji vrlo malo razloga vjerovati da će tabula rasa koja je do predsjedničke kandidature došla svojom bezličnošću i “netalasanjem” pokazati nekakvu kralježnicu ili velike državničke sposobnosti na Pantovčaku. Činjenica da izvršnu vlast sada drži premijerka koja je također na svoj položaj došla beskrvšnošću i netalasanjem – a koju sada u nebesa dižu isti oni koji su to činili njenom sada sataniziranom prethodniku – ostavlja vrlo loš dojam o općem stanju hrvatske demokracije.

Još je žalosnije to što se tokom kampanje vrlo malo govorilo o gorućem problemu ustavnih promjena, odnosno što je novoizabrani predsjednik potvrdio svoj nadimak “lignje” šuteći o inicijativama da mu se oduzmu ovlasti, odnosno da se istom narodu koji ga je izabrao oduzme mogućnost neposrednog izbora.

Ostaje, međutim, nada da će u Hrvatskoj i dalje biti političara spremnih da ne plešu kako svira “orkestar stari”. Najsvjetliji primjer je Damir Kajin, koji je Josipoviću, iako deklariran kao njegov pristaša, poručio da će “biti isto onako žestoka oporba kao što je bio Tuđmanu” ukoliko na Pantovčaku bude “činio isto što je činio dok je bio kao saborski zastupnik”. Tek ako taj nonkonformistički i anti-euforijski stav bude prihvaćen od svih onih koji sada poput ovaca prate pastira Josipovića moći se će reći da je Hrvatska položila “test inteligencije”.

Čeka li Ameriku izborna drama?

Utorak 19. siječnja bi Americi mogao prirediti izbornu dramu, daleko neizvjesniju i s mnogo dalekosežnijim posljedicama od onoga što se u Hrvatskoj rješava sutra. Birači Massachusettsa naime na taj dan odlučuju tko će odraditi ostatak mandata prošle godine preminulog Teda Kennedyja, odnosno zamijeniti Paula Kirka, koji je od strane demokratskog guvernera bio imenovan za v.d. senatora.

U normalnim okolnostima bi ta izborna trka bila formalnost, s obzirom da je liberalni Massachusetts jedno od tradicionalnih demokratskih uporišta. Međutim, čak je i ta liberalna utvrda osjetila efekte sve većeg nezadovoljstva Obaminim predsjedništvom kao i zdravstvenom reformom koja većini Amerikanaca – barem u onom obliku kroz koje ga pokušava progurati Obama – nije po volji. To nastoji koristiti Scott, državni tajnik Massachusettsa, koji se kao kandidat Republikanske stranke suprotstavio vrhovnoj državnoj odvjetnici Marthi Coakley, kandidatkinji Demokratske stranke.

U tome je zasad imao toliko uspjeha da je ispočetka ogromna prednost Marthe Coakley drastično srezana. Toga je svjesna i Demokratska stranka, pa je Kirk najavio kako će uprava države Massachusetts – kojom dominiraju demokrati – u slučaju Brownove pobjede njegov izbor za senator potvrditi tek 20 dana iza izbora. Razlog za to je čisto političke prirode. Obama je, naime, obećao da će novi zakon o zdravstvenoj reformi biti izglasan do njegove prve poslanice o stanju nacije krajem siječnja. Brown je, pak, najavio da će, ako bude izabran, glasati protiv zakona, a što bi demokrate i Obamu lišilo kvalificirane većine od 60 senatora.

Zanimljivo je da je Massachusetts bio daleko brži kada je u pitanju bio izbor Paula Tsongasa Jr. za kongresnika u jesen 2007. godine. On je potvrđen i zauzeo mjesto u Predstavničkom domu samo dva dana nakon izbora. Razlog je bio u nastojanju da se u tom domu nađe kvalificirana većina kojom bi demokrati zaobišli veto tadašnjeg predsjednika Busha na zakon o proširenju zdravstvenog osiguranja djece.

Bilo kako bilo, izbor republikanca za senatora u Massachusettsa bi predstavljao značajan udarac Obami i prilično jasan indikator onoga što demokrate čeka u studenom ove godine.

Glas lignji kao manjem zlu

Dok gledam dvojicu svojih bivših profesora kako u Cenzuri, emisiji TV Jadran, kako koriste posljednje sate pred izbornu šutnju kako bi komentirali nedjeljne izbore, bolno sam svjestan da ovu kampanju nisam pratio tako intenzivno nego kao prije prvog kruga. Isto tako mi nije previše ugodno pri pomisli da ću se morati odlučivati između dvojice kandidata koji nisu bili izbor u prvom krugi, i što ću morati smišljati zbilja dobra opravdanja za to da – simbolički rečeno – začepljenog nosa obavim svoju “građansku dužnost” u nedjelju.

Izbor u nedjelju je tako, bar što se mene tiče, izbor između dvije neugodne opcije. S jedne strane se nalazi bezlična lignja koja je, uza sve priče o novoj pravednosti, kandidat iza koga čvrsto stoji establishment i čiji bi izbor značio trijumf status quoa. Nadalje, sudeći po nekim najavama o ustavnim “reformama” kojima bi se ukinuo neposredni izbor predsjednika koje dolaze iz redova potencijalnih partnera njegove stranke, Josipovićeva pobjeda bi značila smrtnu ranu sve slabijoj hrvatskoj demokraciji.

S druge strane se nalazi gradonačelnik čija je višegodišnja sotonizacija u medijima velikim dijelom motivirana time da je on svojom pojavom, odnosno odbijanjem da igra ideologijom čvrsto definirani stranački igrokaz, postao opasnost za hrvatski establishment. Međutim, bez obzira na političke i ideološke motive neprijateljstva hrvatske medijske elite prema Bandiću, ova je kampanja više nego jasno pokazala njegove intelektualne i druge nedostatke koji ga čine daleko manje adekvatnim za posao hrvatskog predsjednika nego zagrebačkog gradonačelnika. Bandić je, za razliku od Josipovića, vodio toliko lošu kampanju da je potrebno biti veliki optimist da bi vjerovali da bi kao predsjednik bio bolji nego kao kandidat.

Optimizma u takvim količinama, s obzirom na slična iskustva iz bliske prošlosti, jednostavno nemam, pa je to razlog zbog koga ću u nedjelju između dva zla birati manje, odnosno dati glas Ivi Josipoviću. Uz nadu da će meni i drugima koji budu to činili za nekih pet godina ipak biti omogućeno da na isti način pokušaju ispraviti posljedice te svoje odluke.

Grčko eurorazoračanje

Hrvatska javnost, zabavljena predsjedničkim izborima, patetičnim pokušajem Sanaderovog “puča”, odnosno skijanjem u kojem će uživati establishment, nakon što je za nedjelju njegova omiljena lignja osigurala Pantovčak, uopće ne brine o onome što se događa izvan granica države. A neke od stvari koje se valjaju iza brda nimalo ne slute na dobro, pa je izvjesno da će Josipović predsjedati zemljom u kojoj će se 2010. godine živjeti primjetno lošije nego što se živjelo 2009. godine.

A da su stvari uistinu loše, svjedoči dramatičan sastanak vodećih funkcionara EU i Evropske centralne banke s grčkom vladom, odnosno izjava jednog od ECB-ovih čelnika Juergena Starka da se Grčka po pitanju svog vanjskog duga – koji iznosi 120 posto BDP-a – mora uzdati u se i u svoje kljuse, jer od Evrope neće dobiti ništa. To znači da zemlji u kojoj je ekonomska kriza već izazvala ulične nerede pa i renesansu ljevičarskog terorizma predstoji još gore razdoblje siromašenja stanovništva iz kojeg će se sporo, a ako ikada izvući. Starkova izjava je, inače, izazvala pad eura na burzama, a da nije bez osnova,  dala je naslutiti i izjava španjolskih predsjedatelja EU.

Nesklonost hrvatskih medija da javljaju o krizi je shvatljiva s obzirom da priča o Grčkoj, odnosno njeno ostavljanje na cjedilu od strane vodećih institucija EU izvlači tlo pod nogama svim zagovornicima teze o tome da je članstvo u Uniji panaceja koja će riješiti sve probleme, te da nema te stvari koje se radi njega ne bi smjela žrtvovati.

Demokratski senatori i guverneri u SAD napuštaju izborne utrke

Chris Dodd, 65-godišnji demokratski senator koji gotovo tri desetljeća zastupa državu Connecticut, najavio je kako se na izborima u studenom 2010. godine neće natjecati za novi mandat. Dodd je to objasnio “obiteljskim razlozima”, ali većina američke javnosti je sklonija prozaičnijem objašnjenju – bivši kandidat za demokratsku predsjedničku nominaciju, ključni Obamin saveznik u Senatu i jedan od arhitekata zdravstvene reforme već nekoliko mjeseci zaostaje u anketama za republikanskim izazivačem. To je dijelom zbog zdravstvene reforme prema kojoj američka javnost pokazuje sve manje oduševljenja, a dijelom zbog navodne Doddove umiješanosti u mutne poslove s hipotekarnim kreditima.

Doddov izlazak iz izborne utrke bi, prema većini trenutnih političkih kalkulacija, pomogao demokratima da zadrže njegovo senatsko mjesto, odnosno teško stečenu kvalificiranu većinu koju čini 60 od 100 senatora. Connecticut je, kao dio Nove Engleske, već duže vremena slovi kao liberalna država i čvrsto demokratsko uporište. Richard Blumenthal, popularni vrhovni državni odvjetnik, bi prema anketama daleko lakše riješio problem eventualnih republikanskih izazivača.

Međutim, na isti dan je demokratima došla još jedna, ovaj put malo ozbiljnija gorka pilula u obliku istovjetne najave Byrona Dorgana, popularnog demokratskog senatora iz Sjeverne Dakote. Dorgan, koji uživa reputaciju umjerenjaka, svojom je odlukom otvorio priliku republikancima s obzirom da se Sjeverna Dakota smatra njihovim “domaćim terenom”.

Na isti je dan došla i vijest da se ove godine za reizbor neće natjecati ni guverner Colorada John Ritter, kao ni da John Cherry, demokratski viceguverner Michigana, neće jurišati na guvernersko mjesto.

Gotovo svi komentatori to tumače sve lošijom političkom klimom za demokrate, zbog čega su mnogi kandidati unaprijed odustali od utrka koji bi za njihovu stranku predstavljali nepotrebno gubljenje novaca, a za njih same nepotrebnu reputaciju gubitnika.

Svašta se može dogoditi do studenog 2010. godine, ali u ovom trenutku je gotovo potpuno izvjesno da će demokrati i Obama izgubiti kvalificiranu senatsku većinu, a možda čak i Predstavnički dom. A sve to samo dvije godine od “epohalne promjene” koju je simbolizirao karizmatski predsjednik. To bi bila dobra pouka za neke našim prostorno-vremenskim koordinatima bliže čarobnjake koji su se malo previše uzdali u svoje osobne političke vještine.

Sanader sretan ako završi u Remetincu

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=hanging+iran&iid=3042615″ src=”6/0/4/a/Serial_Killer_Mohammad_9279.jpg?adImageId=8794865&imageId=3042615″ width=”234″ height=”349″ /]

Kako stvari stoje, ono što je početkom srpnja prošle godine nekima sličilo na vrhunski politički manevar sada izgleda kao najspektakularnije političko samoubojstvo u povijesti suvremene Hrvatske. Ivo Sanader je, kao i mnogi drugi političari prije njega, zaboravio na jedno od temeljnih načela politike – da nijedan igrač, ma kako dobar bio, nikada nije veći i važniji od same igre. Isto kao i da se jednom prepuštena vlast na ovim prostorima teško ili nikada ne može vratiti.

Njegovo političko samoubojstvo 1. srpnja je slijedilo političko samoubojstvo 3. siječnja, odnosno sama najava “povratka u politiku” je bila dovoljna da mediji raspire histeriju o “puču” i procesu koji se mora zaustaviti svim sredstvima, uključujući jednu od najbrutalnijih političkih likvidacija od vremena kada su se IB-ovci brodovima vozilin na Goli otok. Ne može reći da Sanader, s obzirom na svoju bahatost i sve manje veze s realnosti dok je bio na vlasti, nije to zaslužio.

Zabrinjava, međutim, da karma dolazi u obliku Jadranke Kosor, koja nije pokazala da je ništa sposobnija ili čestitija od svog nekadašnjeg mentora, ali čija beskrupuloznost zajedno s kultom ličnosti koju oko nje stvaraju uobičajeno servilni, a nekoć pro-sanaderitski, mediji stvara ne baš najzdraviju kombinaciju za budućnost demokracije u Hrvatskoj.

Naravno, svima je jasno da gorka Sanaderova sudbina nema baš previše veze s nekakvom “odlučnom borbom protiv korupcije”, nego s brutalno jednostavnom političkom kalkulacijom njegovih bivših drugova kojima je sada daleko vrijedniji politički mrtav nego politički živ. Njegova politička likvidacija također daje više nego jasnu poruku svim drugim potencijalnim nezadovoljnicima ili svima koji bi mogli ugroziti novi josipovićevsko-kosorski režim – “ako smo mogli srediti nekoga tako moćnog kao što je Sanader, što tek možemo učiniti običnim smrtnicima”.

Bijes javnosti izazvan “dezerterskim” napuštanjem “broda koji tone”, koji je po svemu sudeći iznenadio Sanadera, ali zato post-sanaderskoj ekipi dobro došao da od bivšeg premijera napravi Pedra koji će visjeti za sve bivše, sadašnje i buduće grijehe vlasti, je takav da će Sanaderu odluka njegovih drugova da ga učine političkim mrtvacem možda čak spasila život. Barem na neko vrijeme. Sudeći po izljevima mržnje, koji nadilaze čak i one u naoko “žestokoj” predsjedničkoj kampanji, bivši premijer bi mogao biti sretan ako na kraju priče završi “samo” iza rešetaka zbog stvarnih ili navodnih korupcijskih nestašluka.

Nakon onoga što se dogodilo u posljednjih šest mjeseci, ništa više nije isključeno. Uključujući opciju u kojoj nekoć svemoćnog vlastodršca pronalaze obješenog o stablo zbog toga što na vrijeme nije shvatio da oni koji odbijaju biti politički mrtvaci na kraju znaju postati i doslovno mrtvima.

Sanader se ne boji 3. siječnja

U zbrci koju je izazvala uobičajeno dramatična najava bivšeg premijera da se vraća u politiku, malo tko je obratio pažnju na jedan mali, ali možebitno značajan detalj – tajming. Zapravo, netko i jest, ali od toga nije izvukao pravilne zaključke. Naime, bivši vođa HDZ-a je svoj spektakularni potez – koji neki nazivaju “pučem”, a neki iznuđenom pustolovinom očajnika – poduzeo upravo 3. siječnja 2010. godine, na 10. godišnjicu prvih i zasad jedinih izbora na kojima je njegova stranka izgubila izbore na nacionalnoj razini.

Sanader je time očigledno želio posredno poručiti svojim stranačkim drugovima da je upravo on, a ne netko drugi, HDZ izvukao iz najgore situacije u kojoj se našla u svojoj 20-godišnjoj povijesti. Naime, nakon 3. siječnja 2000. godine, i izborne kataklizme na kojoj se hrvatski narod referendumski opredjeljivao protiv omrznute vladajuće stranke, malo je tko HDZ-u predviđao ikakvu budućnost. Čak je i njegov najveći adut i predsjednički kandidat Mate Granić, isto kao Vesna Škare-Ožbolt, smatrao kako je bolje napustiti brod koji tone i osnovati novu stranku. Međutim, nakon manje od četiri godine, oni koji su ostali u HDZ su se trijumfalno vratili na vlast, a oni koji su 3. siječanj shvatili suviše ozbiljno su postali marginalci i gubitnici.

Pitanje je, međutim, koliko će Sanaderova stranka imati razumijevanja za ovakvo rezoniranje svog vođe. Javnost očito nije imala razumijevanja za njegove bizantinske igre oko isforsiranog odlaska, a sada povratka u politiku. Sanaderu problem predstavlja to što je u šest mjeseci postao novi Ivić Pašalić, odnosno Pedro koji mora visiti za sve grijehe bivše i sadašnje vlade. A tu je i establishment koji će se u svakoj krizi opredijeliti za rješenje na liniji manjeg otpora – u ovom slučaju veliku koalicijsku vladu HDZ i SDP koja bi pod vodstvom “mudre i odlučne” Jadranke Kosor Hrvatsku iščupati iz ekonomske krize i uvesti u obećanu EU-zemlju.

Sanader je, tako stjecajem okolnosti, pokazao da se ipak ne boji 3. siječnja. Pravo pitanje je, međutim, to da li ostatak Hrvatske uistinu želi tektonske promjene koje je 3. siječanj predstavljao ili, da budemo precizniji, trebao predstavljati.