Kategorija: Politika

Zaželjet će drumovi globalnog zatopljenja…

Tamo negdje krajem 1980-ih i početkom 1990-ih se vjerovalo da je povijesti došao kraj, odnosno da će cijeli svijet postati jedna sretna obitelj pod liberalnom demokracijom kao najboljim od svih mogućih svjetova. Krajem 1990-ih se vjerovalo da su SAD jedina supersila i da to, zapravo, i nije loše s obzirom na Pax Americanu. Kada se za kraj 2000-ih bude tražilo neko slično vjerovanje, ono će se vjerojatno pronaći u tezi o zlim fosilnim gorivima koja izazivaju globalno zatopljenje.

Al Goreova babaroga bi, zapravo, vrlo skoro mogla početi sličiti na dobru vijest, barem ako je vjerovati američkom geologu dr. Donu Easterbrooku koji tvrdi kako Zemlju umjesto povećanja čeka globalno smanjenje prosječne temperature. Easterbrook vjeruje da je proces počeo te da bi trebao potrajati sve negdje do 2030. godine kada bi opet došlo do zatopljenja koje će potrajati nekih tridesetak godina, nakon čega dolazi novo globalno zahlađenje.

Svima onima koji tvrde da Easterbrook nije u pravu najbolji bi odgovor trebao biti da bi zbilja bilo dobro da Easterbrook nije u pravu. Odnosno, ako se mora birati između globalnog zatopljenja i globalnog zahlađenja, većina razumnih ljudi će odabrati ovo prvo.

Naime, globalno zahlađenje bi izazvalo drastičan pad poljoprivredne proizvodnje, kao i drastično povećanje potrošnje i cijene goriva. A sve to uz povećanje broja stanovnika na planetu i brige oko toga kolike su, zapravo, zalihe fosilnih goriva. Neka povijesna iskustva, također, govore da je globalno zahlađenje sve nego dobra stvar. Primjer drastičnog pada temperature pruža početak 14. stoljeća, kada je došlo do propasti danskih kolonija na Grenlandu, odnosno nestanak vinove loze iz Engleske, a nakon čega je došla i epidemija tzv. Crne smrti koja je opustošila Evropu. U usporedbi sa time sve horor-priče o globalnom zatopljenju izgledaju kao nešto s čime se može živjeti.

Gordon Brown mislio najaviti ostavku pred izbore

Guardian, ugledni list koji se često smatra glasilom “progresivne” Britanije, danas je objavio članak koji se može shvatiti kao opravdanje svoje – u svjetlu ConDem koalicije kontroverzne – odluke da pred posljednje izbore podrži liberalne demokrate umjesto laburista. Naime, za takvu odluku nije kriv Guardian koliko Laburistička stranka koja je do posljednjeg trenutka izbjegavala učiniti “pravu stvar”, čak i kada je to mislio učiniti njen nepopularni šef.

Barem se takav dojam može steći na temelju ovog članka. Prema njemu je sada već bivši premijer Gordon Brown, duboko svjestan koliko njegova osobna nepopularnost šteti vlastitoj stranci, namjeravao mjesec dana pred izbore objaviti kako će u slučaju pobjede podnijeti ostavku u roku od godinu dana. Međutim, od toga su odgovorili njegovi vodeći doglavnici Lord Mandelson, ministar obrazovanja Ed Balls i izborni koordinator Douglas Alexander, uvjereni kako bi tako nešto bilo shvaćeno kao znak slabosti.

S time se ne slaže Stan Greenberg, jedan od vodećih američkih anketara i tvrdi da je Brownov ostanak u Downing Streetu Laburističku stranku koštao najmanje 4 posto glasova – sasvim dovoljno da laburiste izbaci s vlasti.

S druge strane, protiv Greenbergove teze govore hrvatska iskustva gdje se odlazak s vlasti, pa čak i najava odlaska s vlasti, uvijek shvaća kao znak fatalne slabosti. Teško se može reći da je ostavka Ive Sanadera bitno poboljšala izborni rejting HDZ-a.

Vesna se vraća kući

Vijest o tome da je Vesna Škare-Ožbolt sklopila koalicijski sporazum sa svojom bivšom stranačkom drugaricom Jadrankom Kosor, te da nakon njega Demokratski centar više neće biti opozicijska stranka je izazvala bijes u dijelu hrvatske javnosti – barem onome koji još uvijek hadezeovsko-esdepeovsku političku utakmicu shvaća ozbiljno. Prilazak DC-a pod skute HDZ-a ne samo da je oduzeo Milanovićevoj stranci posljednje djeliće vlasti u Velikoj Gorici, nego se smatra i svojevrsnim zločinom protiv prirode. Naime, prema “progresivnom” svjetonazoru koji dominira među liberalno-ljevičarskom većinom hrvatskih medijskih kadrova, HDZ jednostavno mora izgubiti sljedeće parlamentarne izbore i vlast jer su takvi “zakoni povijesti”, odnosno Hrvatska kao i ostatak svijeta mora “evoluirati” i napredovati od “zaostale” HDZ-ove prema “naprednoj” SDP-ovoj vlasti. Stranka koja se u ovom trenutku pridružuje na propast osuđenom HDZ-u, dakle, predstavlja uvredu zdravog razuma i prirodnog poretka u univerzumu, te će kao svi reakcionarni, odnosno zastarjeli organizmi i sama propasti.

Takvo predviđanje se u slučaju Vesne Škare-Ožbolt i DC-a može obistiniti, ali ne iz gore navedenih razloga. Povratak DC-a svojim starim koalicijskim partnerima i stranačkim drugovima se teško mogao nazvati nekakvim šokom, a iza sebe je imao, barem na kratki rok, sasvim racionalnu računicu.

Škare-Ožbolt se nekoliko posljednjih godina nametnula ne kao najutjecajnija, ali sasvim sigurno jedna od najživopisnijih i najžustrijih opozicijskih političara u Hrvatskoj. Međutim, zbog nepravednog izbornog sistema i medijsko-političkog establishmenta koji forsira predvidljivo dvostranačje nasuprot “slobodnih strijelaca” bilo je jasno da i nema neku političku budućnost. DC već dvije godine nema parlamentarni status, a i predsjednički izbori su pokazali da je Škare-Ožbolt u hrvatskoj javnosti stvorila po svoju karijeru fatalni imidž gubitnika.

Škare-Ožbolt, dakle, kao opozicijska političarka nema veliki kapital, a dosadašnja iskustva pokazuju kako je svaki pokušaj da se “ušteka” onome što se “službenoj opoziciji”, odnosno SDP-u, unaprijed osuđeno na propast, pogotovo kada je na čelu te stranke tankoćutni Milanović. S druge strane, prelazak DC-a vladajućoj stranci bi Jadranki Kosor donio prvu koliko-toliko suvislu političku pobjedu i barem nakratko i uz ne baš previše “spina” preokrenuo negativne trendove. Po prvi put nakon lokalnih izbora prije godinu dana veliki hrvatski grad prelazi u ruke HDZ-a, a opozicijska stranka prilazi vladajućoj koja se zbog toga više ne može uspoređivati s tonućim brodom koga napuštaju štakori.

Na kraju treba uzeti u obzir još jednu dimenziju na koju se često zaboravlja. U Hrvatskoj je – s obzirom na ideološku i programsku identičnost skoro svih relevantnih stranaka – svrstavanje u ovaj ili onaj blok često posljedica nekih pretpolitičkih kriterija (kao što su opredijeljenje predaka u drugom svjetskom ratu), ili čisto osobnih stvari. A kod Vesne Škare-Ožbolt je njeno opozicionarstvo definitivno imalo snažnu osobnu notu. Njen beef nije bio toliko s HDZ-om koliko sa Sanaderom; njegovim odlaskom su se izgubili mnogi razlozi zbog kojih je napustila bivšu stranku.

Iako je izbor Vesne Škare Ožbolt sasvim razumljiv, ipak će imati negativne posljedice po hrvatsku politiku, i to prije svega zato što će njen povratak na vlast javnost lišiti ličnosti koja je bila daleko efikasniji glas opozicije nego vlastodržac.

Niska cijena ConDem koalicije

Konzervativno-liberalna koalicija koja od prije par dana vlada Velikom Britanijom je tu zemlju uvela u “neoznačene teritorije”, barem kada je u pitanju uobičajeni modus operandi izvršne vlasti. Većina komentatora se doima iznenađena brzinom i lakoćom s kojom je David Cameron sklopio sporazum s Nickom Cleggom; taj je šok samo nešto veći od šoka koji su izazvali rezultati samih izbora gdje je Cleggova stranka usprkos “sjajnog dojma na debatama” i “cleggmanije” završila gore nego na izborima 2005. godine.

S druge strane, teško da bi itko trebao biti previše iznenađen zbog svega. Mjesecima se najavljivalo kako će britanski izbori biti najneizvjesniji u povijesti, a i ankete su tome govorile u prilog. David Cameron je, kao odgovorni političar, morao uzeti u obzir opciju da njegova stranka neće moći samostalno sastaviti vladu te razmatrati alternativne metode dolaska na vlast. Opcija koalicije s liberalnim demokratima je pri tome imala najviše smisla, a i s obzirom na postojeći odnos snaga u Parlamentu se čini najstabilnijom i najsuvislijom.

Izgleda da je toga svjesna i britanska javnost, barem ako je suditi po rezultatima najnovije ankete u kojoj uvjerljiva većina konzervativnih, ali i liberalno-demokratskih glasača, podržava sporazum. Špekulacije o građanskom ratu među obje stranke – bilo zbog radikalnih ljevičara među liberalnim demokratima koji ne mogu organski smisliti koaliciju, bilo zbog euroskeptične desnice među konzervativcima koji organski ne mogu smisliti eurofanatika Clegga – se zasad nisu odrazile na stvarnost. Jedino se u anketama bilježi pad liberalnih demokrata u odnosu na izbore; dio njihovih glasova je otišao laburistima, ali je – što je zanimljivo – i Cameron povećao broj svojih glasača.

Stječe se dojam da je smjena vlasti u Velikoj Britaniji, kao i mnoge druge priče u današnjem svijetu, bila još jedan primjer kako suvremeni mediji mogu stvoriti dramu od nečega što u stvari predstavlja banalnu političku rutinu.

Milanovićevi ustavni prioriteti

Ovaj tekst na Pollitici nije prvi, a vjerojatno ni posljednji, koji će s rezignacijom zaključiti da će Zoran Milanović od mogućeg rješenja pretvorio u više nego izvjestan problem u Hrvatskoj. Dojmu da čelnik SDP-a pokazuje gotovo kriminalnu nesposobnost kao vođa hrvatske opozicije se još teže oduprijeti nakon što je u sapunici oko ustavnih promjena dodao još jedan “iznenadni obrat” u obliku inicijative da novi tekst Ustava garantira i jednaka prava homoseksualcima.

Oni koji Milanovića u ovom slučaju shvaćaju smatraju da je riječ o “hardball” strategiji kojoj je cilj natjerati Kosor i HDZ da padne na koljena, odnosno bude “konstruktivna” za po SDP daleko važnijem pitanju glasanja dijaspore. Međutim, pitanje je koliko je takva strategija opravdana, odnosno nije li njome Milanović, zapravo, pucao u nogu.

Naime, pokušaj da se homoseksualci uguraju u ustav je unaprijed osuđen na propast. Mnogo manje “problematični” zakon je HDZ na jedvite jade uspio progurati kroz svoje saborske klupe; Kosor će pokušaj da se cijela priča digne na ustavnu razinu shvatiti kao provokaciju, odnosno, tvrditi da se radi o nemogućem zahtjevu te tako Milanoviću zatvoriti vrata.

Ako Milanović, pak, namjerava odustati od homoseksualaca u zamjenu za dijasporu i ako cijeli manevar uspije, ispostavit će se da mu je cijela jedna društvena grupa koju nastoji predstavljati poslužila tek kao jeftina moneta za potkusurivanje.

Kakvu će Milanović pokazati nesposobnost ako kojim slučajem dođe na vlast se ne zna. A ako bude sreće, to nikada nećemo ni saznati.

“Savršeni” izborni sistem u Hrvatskoj

Jedna od mnogih proturječnosti suvremene hrvatske politike jest da je posljednjih godina daleko lakše mijenjati ustav nego izborni sistem. Daleko je lakše postići konsenzus o potrebi mijenjanja temeljnog dokumenta države nego o potrebi mijenjanja načina na koji se bira najviše predstavničko tijelo u državi. Na temelju svega toga bi se moglo doći do zaključka da je hrvatski izborni sistem savršen i da Hrvatska, barem što se pitanja biranja saborskih zastupnika, živi u najboljem od svih mogućih svjetova.

To bi se moglo zaključiti i po tome što je zakon o izboru saborskih zastupnika u proteklom desetljeću bio neobično stabilan, barem u usporedbi s 1990-ima kada se zakon mijenjao pred svake parlamentarne izbore.

No, je li to doista tako? Da li to što javnost osjeća prijezir prema Saboru, držeći njegove zastupnike stranačkim strojem za dizanje ruku i pohlepnim nesposobnjakovićima što troše tuđi novac posljedica toga što između njih i naroda koji bi trebali predstavljati nema nikakve veze? Naime, u Hrvatskoj, za razliku od država s većinskim sistemom – osim kada su u pitanju pojedine nacionalne manjine – nema nijednog birača koji bi mogao pokazati prstom na pojedinog saborskog zastupnika i reći “to je moj zastupnik”.

Međutim, takvo stanje stvari – u kome će saborski zastupnici biti bezlični vojnici Partije, a ishod izbora ovisiti o trgovačkim strančicama a ne volji naroda – odgovara i HDZ-u i SDP-u. I to je, između ostalog, razlog zašto se sva priča o izbornoj reformi svela isključivo na to da “problematična” dijaspora ne donosi HDZ-u dodatna saborska mjesta te tako utrku između dvije vodeće bezlične stranke čini malo ravnopravnijom.

Naravno, SDP-u nije palo na pamet niti mu pada na pamet da mijenja HDZ-ov izborni gerrymandering iz 1999. godine koji je doveo do toga da njegovo glavno uporište u Zagrebu bude razdvojeno na nekoliko izbornih jedinica, dok HDZ-ove izborne baze u Slavoniji i Dalmaciji budu koncentrirane. No, od stranke koja se baš previše i nije trudila dobivati izbore se drukčije i nije moglo očekivati. SDP možda i zaslužuje ostati u vječnoj oporbi. Jedini je problem što je dovoljno jaka oporbena stranka da zapriječi put drugim opozicijskim strankama koje bi možda bile malo ambicioznije.

Zašto jednostavno kada može komplicirano?

U britanskim medijima se stvara raspoloženje kako je postizborni pakt između konzervativaca i liberalnih demokrata gotova stvar, odnosno kako su pregovori između Davida Camerona i Nicka Clegga otišli tako daleko da je Gordon Brown, saznavši za to, Cleggu servirao “jezikovu juhu” preko telefona. Plavo-žuta kombinacija se čini toliko izglednom da se nekoliko stotina ljevičarskih demonstranata okupilo ispred središta Cleggove stranke, i to ne za to da bi pokušali spriječiti Clegga da ode u koaliciju s Cameronom, nego zato da bi ga uvjerili da kao njenu cijenu izbori uvođenje proporcionalnog izbornog sistema.

Britanski mediji čak govore da je Cameron – koji Cleggu nudi mjesto ministra unutarnjih poslova – po tom pitanju prilično fleksibilan, odnosno da će Cameron kao premijer imati više problema s desničarskom frakcijom u vlastitoj stranci, nego sa svojim partnerima.

S druge strane, tu još uvijek postoji alternativa na koju podsjeća BBC, odnosno mogućnost da se konzervativci izbace s vlasti ako LibLab kombinaciji u pomoć priskoče škotski i velški nacionalisti, odnosno katolički zastupnici iz Sjeverne Irske. Ta bi kombinacija imala većinu u Parlamentu. S druge strane, bila bi daleko nestabilnija – i s obzirom na nužnost financijskog zadovoljavanja sitnih stranaka i njihovog glasačkog tijela – skuplja od mnogo jednostavnije konzervativno-liberalne koalicije. Ostaje za vidjeti hoće li rasplet postizborne drame u Britaniji biti isti onakav kao u Hrvatskoj 2007. godine, odnosno hoće li na izborima poniženi i deklasirani centar krenuti Friščićevim putem.

Cameron kao britanski Sanader i Milanović u istoj osobi

Ako se situacija u kojoj se našla Velika Britanija – a koja je njenom stanovništvu, na proporcionalni sistem nenaviknutu, neobična – mora usporediti s nama bližim situacijama, onda je to bez svake sumnje Hrvatska u studenome 2007. godine. Nije teško primjetiti kako se vođa konzervativaca David Cameron može istovremeno usporediti s Ivom Sanaderom i Zoranom Milanovićem. S jedne strane je tu mladoliki, propulzivni vođa vječno gubitničke opozicijske stranke koji je nekako uspio iščupati poraz iz ralja sigurne pobjede. S druge strane je tu gubitnik koji pobjedu iz ralja poraza može iščupati zahvaljujući prepotentnim trgovačkim strankama koje vode raznorazni Friščići.

Na dan izbora vođa britanske stranke preživio pad aviona

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Farage&iid=8465612″ src=”1/e/1/9/Nigel_Farage_On_fcc9.jpg?adImageId=12766550&imageId=8465612″ width=”234″ height=”156″ /]

Svi su najavljivali kako su današnji izbori za britanski Parlament najdramatičniji u povijesti. Međutim, malo tko je mogao zamisliti da će dramatičnost izbora biti potvrđena još prije zatvaranja birališta i napetog iščekivanja izbornih rezultata i postizbornih koalicijskih preslagivanja.

Za to se pobrinuo Nigel Farage, vođa euroskeptične Stranke nezavisnosti Ujedinjenog Kraljevstva (UKIP) i njen zastupnik u Evropskom parlamentu. 46-godišnji političar je danas preživio pad vlastitog aviona kojim je, vukući natpis “Glasajte za svoju budućnost – glasajte za UKIP” pokušao nagovoriti birače daju glas njegovoj stranci. Avion se srušio prilikom uzlijetanja u Hintonu u centralnoj Engleskoj, navodno zato što je natpis zakačio neke od aerodromskih instalacija. Avion je bio prevrnut, a Faragea su iz olupine morali vaditi vatrogasci.

Farage je bio u nesvijesti, ali njegova stranka tvrdi da se oporavio. Pilot je, pak, u daleko težoj situaciji.

UKIP, inače, ima solidan postotak podrške koji se odražava na evropskim, ali ne i na parlamentarnim izborima gdje se zbog većinskog sistema njegovi birači idu “na sigurno” i daju glas konzervativcima. Bez obzira na to, današnji dramatični događaji će među UKIP-ovim pristašama sigurno proširiti svakojake teorije zavjere.

Sam Farage se natječe u izbornom okrugu Buckingham, koga predstavlja laburistički zastupnik i predsjednik dosadašnjeg saziva Parlamenta John Bercow. Velike britanske stranke po tradiciji nikada ne ističu protukandidate predsjednicima parlamenta, ali je Farage tu tradiciju prekršio, nadajući se kako će iskoristiti bijes javnosti zbog skandala s manipulacijom parlamentarnim troškovima.

Britaniju i nakon izbora čeka neizvjesnost

Iako vijesti iz Tower Hamletsa pokazuje kako je britanska demokracija preuzela neke institucije karakteristične za Hrvatsku, svatko onaj koji sljedeću noć bude čekao izborne rezultate očekujući da cijeli proces bude sličan onome na što nas je navikla hrvatska politika doživjet će veliko iznenađenje.

Prije svega, u Britaniji nikada nije postojala za današnji globalnim komunikacijama premreženi svijet potpuno anakarona, besmislena i neefikasna institucija izborne šutnje. To znači da će se i za vrijeme samog glasanja voditi nesmiljena propagandna kampanja, kao i da će britanske novine na svojim naslovnicama tražiti od svojih čitatelja da glas daju pojedinim strankama i kandidatima.

Ipak, najvažnija je razlika ta što se konkretni rezultat neće znati do petka, te da će famozne izlazne ankete biti potpuno bezvrijedne. Naime, u Britaniji je još uvijek na snazi većinski sistem, što znači da se umjesto jedne utrke na nacionalnoj razini vodi njih 650 u pojedinančnim izbornim jedinicama, te gdje naklonost birača prema određenoj stranci često zna imati manju ulogu od naklonosti prema specifičnom kandidatu. U mnogim od tih jedinica razlike između kandidata znaju iznositi nekoliko tisuća, nekoliko stotina, a možda i nekoliko desetaka glasova.

To znači da nitko, zapravo, nema pojma na što će britanski Parlament izgledati i tko će biti sljedeći premijer. Scenarij koji bi britanski lijevo-liberalni medijski establishment najviše želio jest da najviše glasova i mjesta u Parlamentu osvoje laburisti, a da im liberalni demokrati budu ključni partner za sastavljanje koalicije. Scenarij koji većina analitičara očekuje jest da će najviše glasova i mjesta u Parlamentu osvojiti konzervativci, koji će potom složiti ad hoc manjinsku vladu. Scenarij na koji se svi najviše klade govori da će konzervativci osvojiti apsolutnu većinu i vladati sami sljedećih pet godina.

A kada se još u obzir uzme da će prebrojavanje glasova trajati do petka iza podneva, jasno je da Britaniju, ali i svijet čeka nekoliko “zanimljivih” dana.