Kategorija: Televizija

RECENZIJA: Preljub (The Affair, sezona 3, 2016/2017)

Ostale sezone: 1, 2

Kad se neka serija velikim dijelom temelji na flashbackovima i manipulacijama sjećanjem, za očekivati je da će vremenski odmaci igrati ulogu u rasporedu radnje između sezona. U slučaju Preljuba početak treće sezone predstavlja najveći skok, s obzirom da je smješten pet godina iza početka prve, odnosno tri godine nakon kraja druge sezone. Za njenog protagonista, sredovječnog bivšeg profesora književnosti Noaha Sollowaya (Dominic West) to nije baš najsretniji trenutak, s obzirom da mora sahraniti nedavno preminulog oca, što je samo jedan od brojnih gubitaka s kojima se suočio u prethodnom razdoblju. Solloway je ostao bez mjesta na fakultetu, bez unosne karijere pisca bestselera, bez supruge Helen (Maura Tierney) i četvoro djece i, konačno, bez bivše konobarice Alison Bailey-Lockhart (Ruth Wilson) zahvaljujući kojoj je i pokrenut pogubni niz tih događaja. No, stvari barem malo idu nabolje, s obzirom da je vratio dio izgubljenog, prije svega slobodu nakon tri godine odležane u zatvoru zbog ubojstva iz nehata koje nije počinio. Zahvaljujući starim vezama je uspio naći i posao na jednom koledžu gdje se za njega počne zanimati Juliette Le Gall (Irene Jacob) gostujuća francuska profesorica srednjovjekovne književnosti. Prethodnih nekoliko godina nisu bili dobri ni za Allison, koja je doživjela živčani slom i neko vrijeme provela u duševnoj bolnici, te se nakon povratka s Coleom i njegovom suprugom Louisom (Catalina Sandino Moreno) mora boriti za skrb nad kćeri Joanie. Noah se, pak, brzo mora suočiti s traumama vezanim uz boravak u zatvoru, gdje je važnu ulogu igrao njegov poznanik iz srednje škole, sadašnji čuvar John Gunther (Brendan Fraser), kao i time da se tamošnja noćna mora nastavlja kroz niz zastrašujućih i tajanstvenih događaja.

Iskustvo nas uči da je treća sezona neke serije obično lošija od druge, pogotovo u slučajevima kada je druga sezona bila lošija od prve. A upravo se to dogodilo Preljubu, koji je na početku naizgled banalnu i milijunima puta prežvakanu temu preljubničke veze prikazivao na izuzetno intrigantan i ineligentan način, detaljno oslikavajući kako psihološke profile likova tako i socio-ekonomske aspekte radnje, da bi u drugoj sezoni počeo kliziti prema sapunjači, a u nekoliko navrata čak i prijeći granicu koja ozbiljne drame dijele od “trasha”. Treća sezona, na prvi pogled, predstavlja pokušaj da serija, poput glavnog lika, okrene novu stranicu. A u slučaju treće sezone je riječ o glavnom liku, a ne likovima, s obzirom da je Alison degradirana u drugu violinu, te da njeni problemi – bilo ekonomske bilo psihološke prirode – izgledaju ništavnima u odnosu na ono što proživljava Noah. Njen život u provincijskom gradiću Montauku, uostalom, nije toliko zanimljiv u odnosu na Noaha koji se stropoštao od zvijezda do zatvorskog trnja, a sada se i na slobodi nalazi u jednoj sasvim drugoj vrsti zatvora.

Nova stranica se ogleda i u tome što Preljub koketira s još jednim žanrovskim izletom iz “čiste” drame u krimić, ali ovaj put na nešto drukčiji način od prve dvije sezone, gdje su policijska istraga i suđenje Noahu služili kao narativni okvir za flashbackove. Ovdje se izvor Noahovih ne samo socijalnih i financijskih, nego i zdravstvenih i psiholoških problema vezuje uz njegov boravak u zatvoru. Sarah Treem i Hagai Levi, tvorci Preljuba, pak izgleda nemaju neke prevelike sklonosti niti vještine da se natječu s tvorcima Oza, te su Noahovi zatvorski dani kondenzirani u nekoliko relativno kratkih, ali prilično dojmljivih epizoda. Za njih je najzaslužniji Brendan Fraser, nekoć jedan od vodećih hollywoodskih ljepotana, koji se za ulogu Gunthera udebljao do neprepoznatljivosti, ali usprkos toga stvorio od naizgled arhetipskog zlikovca izuzetno zastrašujući i impresivan lik. Problem za Preljub je, međutim, u tome što Gunther u općem zapletu predstavlja digresiju, slično kao i misterij počinitelja krvavog i šokantnog zločina koji predstavlja cliffhanger prve epizode, a koji će oni iskusniji gledatelji uspjeti riješiti davno prije finala sezone. Naravno, riječ je o obratu koji se već godinama koristi u hollywoodskim hororima, trilerima i dramama i koji je, dakako, sad već postao toliko izlizan da nakon njega Preljub izgleda mnogo “sapunskije” nego što bi inače trebao biti.

Treem i Levija su, dijelom i zbog toga, ispravno zaključili da će uzrok Noahovih problema i problematičnih postupaka, prije pronaći u njegovoj daljoj prošlosti, pa se relativno veliki dio sezone bavi njegovim odrastanjem, traumama i mladenačkim moralnim dvojbama koje ga, kao što će se ispostaviti, izjedaju do današnjeg dana. Preljub ovdje, dobrim dijelom zato da bi uštedio na budžetu, mudro ne koristi flashbackove (gdje bi Noaha trebao tumačiti mlađi glumac od Westa) nego Noahov rani život prikazuje kroz kazivanje sada već odraslog Noaha, odnosno razgovore sa sestrom Ninom (Jennifer Esposito), kao i prijateljima i poznanicima iz rodnog provincijskog gradića koje nije bio vidio desetljećima. To je također bila jedna od rijetkih prilika da se na Preljub odraze i aktualna politička zbivanja, prije svega prošlogodišnji izbori. Tako se u jednoj od epizoda spominje Trump, a na samom početku sezone Noah, prilikom dolaska na koledž, svjedoči prosvjedima studenata protiv seksualnog zlostavljanja na kampusu – problema i uz njega vezane medijske kampanje za koji su stratezi Hillary Clinton i s njima povezan hollywoodski establishment vjerovali da će glasačko tijelo uspjeti okrenuti na njenu stranu. Noah nedugo nakon toga svjedoči debati među studentima koji promiskuitet i seksualne slobode svoje generacije pokušavaju pomiriti s neopuritanskim impulsima radikalnog feminizma. Za Noaha, kao i ostatak Amerike, svi ti razgovori imaju mnogo manje važnosti od onih sa svojim nekadašnjim školskim prijateljima u pensilvanijskoj provinciji. Riječ je o istom onom području koja je Trumpu prošle godine donijela Bijelu kuću, i čiji žitelji, pripadnici osiromašene, zaboravljene i omalovažene radničke klase u Noahu vide predstavnike umišljene urbane liberalne inteligencije, te ne kriju uživanje u Noahovoj propasti.

Svi ti detalji, međutim, neće previše popraviti opći dojam o trećoj sezoni Preljuba. Za nju bi se prije moglo reći da je, poput glavnog lika, ušla u krizu srednjih godina te da pokušajima okretanja novog lista kroz nove likove i podzaplete samo krije vlastiti strah od starenja i monotonije. Možda je to najvidljivije kroz lik Juliette koji se doima kao svojevrsno strano tijelo, odnosno pokušaj da se kroz američkoj publici “egzotičan” lik evropske intelektualke sa seksi naglaskom serija umjetno napravi zanimljivijom. A taj dojam se stvara usprkos napora Irene Jacob, darovite i iskusne glumice starijoj publici poznate kao muza Krzysztofa Kieszlowskog. Sve to stvara isti dojam kao Noahova djetinjasta radost kratkim izletom na otok Block, gdje se nada ponovno proživiti preljubničke trenutke. U tim trenucima se Preljub počinje ponavljati na najiritantniji mogući način. I upravo zbog toga je daleko bolja na samom kraju sezone, kada su cliffhangeri izbjegnuti, odnosno kada završi na prirodan i realističan način na koji bi komotno mogla završiti i cijela serija. No, s obzirom da su već stigle vijesti o četvrtoj sezoni, riječi s kojima Preljub zasad završava – “Kamo sad?” – se čine prilično aktualnim za njene tvorce.

OCJENA: 5/10

 

RECENZIJA: Crna jedra (Black Sails, sezona 2, 2015)

Ostale sezone: 1, 3, 4

“Tako blizu, a tako daleko” su riječi kojima bi se najbolje mogao opisati početak druge sezone TV-serije Crna jedra. Barem iz perspektive jednog od njenih protagonista, piratskog kapetana Flinta (Toby Stephens) koji na obali promatra nasukanu olupinu španjolskog galijuna “Urca de Lima”, a njen teret – basnoslovne količine zlata i drugih dragocjenosti – iskrcan na plažu. Njegov san o tome da se dočepa tog plijena i tako namiri za ostatak života, međutim, ostaje san zbog nekih praktičnih detalja, prije svega vezanih uz vlastiti brod teško oštećen u okršaju sa Španjolcima, ali i na posadu čiji su ga preživjeli ostaci svrgnuli s mjesta kapetana te su, umjesto nove borbe, skloniji da ga dokrajče po kratkom postupku. Srećom po njega, među preživjelima je i slatkorječivi kuhar John Silver (Luke Arnold) koji u Flintovom očajničkom planu vidi vlastitu kartu za povratak u civilizaciju. U međuvremenu je Nassau, grad na bahamskom otoku New Providence i Flintova matična baza, došao pod nadzor piratskog kapetana Charlesa Vanea (Zach McGowan) a što prilično komplicira odnos s njegovom bivšom ljubavi Eleanor Guthrie (Hannah New), trgovkinjom koja zahvaljujući preprodaji opljačkane borbe i vezama s civiliziranim svijetom funkcionirala kao neslužbena gradonačelnica. Vaneov bivši član posade John Rackham (Toby Schmitz) je zbog i za pirate nezgodnih postupaka bojkotiran od kolega te prisiljen zarađivati kao vlasnik lokalnog bordela, gdje Max (Jessica Parker Kennedy), tamošnja madam, počinje privlačiti neobičnu pažnju njegove djevojke Anne Bonny (Clara Paget). Istovremeno svi u Nassauu počinju obraćati pažnju na namjere britanskih vlasti da se piratski otok vrati pod legitimnu vlast, ali i novopridošli piratski brod čiji bi vrijedni teret, ovisno o njegovoj sudbini, do toga mogao dovesti i mirnim i izuzetno krvavim putem.

Tvorci Crnih jedara u drugoj sezoni nisu nastojali otkrivati toplu vodu, te su publici pružili uglavnom isti sadržaj kakav je na jelovniku bio godinu dana ranije – smjesu pustolovine, melodrame, političkih i poslovnih intriga, ali sve začinjeno eksplicitnim nasiljem i seksom. Osnovni koncept serije – da ona, zapravo, predstavlja prednastavak klasičnog pustolovnog romana Otok s blagom – i dalje onim malo upućenijim gledateljima jasno sugerira kakva će biti krajnja sudbina nekih likova, kao i onih koje su njeni tvorci Jonanthan E. Steinberg i Robert Levine posudili iz povijesnih knjiga. Iako su sebi dozvolili da nova sezona bude dvije epizode duža od prethodne, iako u njoj nema nekih novih likova – barem onih toliko važnih da prežive duže od par epizoda – i iako se i dalje sve svodi na spletkarenje, prijevare, tučnjave, izdaje i “šokatna” otkrića o nečijim seksualnim orijentacijama, Crna jedra i u drugoj sezoni izgledaju svježe.

Najinteligentnijom se, pak, učinila odluka da se dramatični obrati rezerviraju ne za sadašnjost, nego za prošlost, pa su najintrigantnije scene u flashbacku koje prikazuju Flintovu prošlost kao perspektivnog časnika Kraljevske mornarice, koju je ulogu u propasti te karijere i odlasku na put piratstva u tome igrala fatalna gospođa Barlow (koju tumači Louise Barnes) i kako su se romantični idealizam i plemenite namjere sudarile sa stvarnošću na najgori mogući način. Scenaristima je, pak, na raspolaganju stajala i zanimljiva prilika da se mikrozmos Nassaua i piratski svijet početka 18. stoljeća prikažu iz perspektive vanjskog promatrača, ali ona, osim malih naznaka u jednoj epizodi, nije iskorištena. Razočaranje u manjoj mjeri predstavlja i finale sezone koje svojom mješavinom spektakularne akcije i melodrame malo previše podsjeća na slične, ne baš previše uvjerljive, situacije na kraju sezona Spartacusa. S druge strane, to je isto finale mnogo uvjerljivije skinulo s dnevnog reda jedan od važnih detalja u povijesti jednog likova, ali i na način koji odaje da autore nije izdao smisao za crni humor. Cliffhanger kojim završava druga sezona je manje ili isto onoliko iritantan kao i onaj kojim završava prva, a to je za serije poput Crnih jedara više nego dovoljno za veliki palac gore.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Bosch (sezona 2, 2016)

Ostale sezone: 1, 3

Hyeronimus “Harry” Bosch (Titus Welliver), detektiv losanđelske policije, je uspješno riješio težak slučaj serijskih ubojstava, ali je nekoliko mjeseci nakon toga morao provesti pod suspenzijom zbog fizičkog obračuna sa jednim od svojih pretpostavljenih. Njegov trijumfalni povratak u ured i među kolege koji cijene njegov istražiteljski talent dolazi u pravom trenutku, s obzirom da je u prtljažniku automobila pronađeno truplo porno-producenta. Boschu i njegovom partneru J. Edgaru (Jamie Hector) ne treba dugo da zaključe da nije riječ o pljački, nego o profesionalno odrađenoj likvidaciji čiji bi motivi mogli biti povezani s pranjem novca za račun armenske i ruske mafije. Trag Boscha odvodi u Las Vegas, ali mu tamo daje i priliku da se ponovno sretne s bivšom suprugom Eleanor (Sarah Clarke) i 15-godišnjom kćeri Maddie (Madison Lintz). U međuvremenu Irvin Irving (Lance Reddick), zamjenik šefa policije, postaje dio gradonačelničke kampanje ambicioznog okružnog tužitelja dok istovremeno diskretno nadgleda vlastitog sina Georgea (Robbie Jones) koji se kao mladi pripadnik odjela za droge priključio svom prijatelju i kolegi Eddieju Arceneauxu (James Ransone) kako bi vodio tajnu istragu protiv policijske korupcije. Stjecajem okolnosti se ispostavi da su oba slučaja povezana, ali se Bosch također mora suočiti s novim dokazima koji bi nakon nepuna četiri desetljeća mogli konačno rasvijetliti neriješen slučaj ubojstva njegove majke.

Bosch, prvi naslov kojim je Amazon bacio rukavicu u lice Netflixu kao novi tvorac originalnog sadržaja za streaming servise, nije nešto čime bi se tvrtka Jeffa Bezosa trebala previše ponositi, ali još manje i sramiti. Ono što se moglo reći za njenu prvu sezonu se manje-više može reći za drugu. Eric Overmyer, njen tvorac koji je zanat bio ispekao na kao dio kreativnog tima Žice (s kojom i dalje dijeli dio glumačke postave) nije imao razloga otkrivati toplu vodu. I dalje je zadržan format “ograničene” sezone od 10 epizoda, a sadržaj vješto kombinira materijale iz nekoliko romana Michaela Connelyja, te je tako izbjegnuto da se radnja razvodni. Zbivanja se tako odvijaju na realističan način. To ponovno uključuje najspektakularniju scenu – kratkotrajni obračun vatrenim oružjem na ulici – koja je prikazana nekoliko epizoda prije finala, dok je Boschu i njegovim kolegama ostavljeno da, slično kao u stvarnom životu, daleko više vremena provode baveći se njegovim posljedicama.

Ono što drugu sezonu razlikuje od prve jest to što je Boschov lik manje-više izgrađen, odnosno što nema toliko potrebe naglašavati njegovu sklonost da poput Prljavog Harryja istjeruje neku vlastitu pravdu nauštrb pravila službe i zakona. Također više nema ni drugih iritantnih klišeja u obliku serijskih ubojica koji svoj odnos s policajcem koji ih istražuje shvaćaju previše osobno. Umjesto toga imamo nekoliko živopisnih, ali realističnih likova koje tumači raznorodna, ali prilično raspoložena glumačka ekipa. Karakterni glumac Brent Sexton u ulozi zaštitara i bivšeg policajca Carla Nasha gledatelje do posljednjeg trenutka ostavlja u nedoumici da li je u pitanju dobroćudni “medo” ili opaki ljigavac, isto kao što se još uvijek mladoliki Matthew Lillard prilično zabavlja u ulozi ljigavog i arogantnog vlasnika striptiz-kluba. Ali od svih se najboljom doima Jeri Ryan (“trekkiejima” poznata kao Broj Sedam iz Voyagera) kao bivša striptizeta i udovica porno-producenta, s obzirom da izgleda i ponaša se upravo kao klasična femme fatale iz film noira, ali je scenarij ipak učinio da njen lik na kraju balade bude nešto bliže stvarnom životu. Zbog toga, ali nadasve kvalitetne produkcije, druga sezona Boscha se u današnjoj poplavi televizijske ponude, kada se gledatelji doimaju poput djece u trgovini slatkiša, može opisati kao bombon koji možda nije najslađi, ali također neće ni zapeti u grlu.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Jessica Jones (sezona 1, 2015)

Marvelov filmski univerzum je postao ne samo toliko velik da više nije samo filmski, nego Marvel Comics sebi može dozvoliti ekranizacije čak i nekih prilično opskurnih naslova. Kao jedan od primjera bi mogla poslužiti Jessica Jones, čija se opskurnost može objasniti i time što nije Marvelova superheroina u onom uobičajenom smislu riječi, nego i time što je jedna od najmlađih. Svoju prvu strip-inkarnaciju je dobila sada 2001. godine, koja možda i nije tako daleka kao što se čini, jer su to vrijeme, zahvaljujući prvim X-Menima već postavljeni prvi temelji onoga što će za Marvel i hollywoodske studije postati tvornica novca. Nepuno desetljeće i pol kasnije se Jessica Jones ponovno pojavila kao protagonistice Netflixove televizijske serije koja se hrpom kritičarskih pohvala istakla ne samo među sada već prilično širokim asortimanom superherojskih serija, nego i u današnje hiperproduktivno doba još većom konkurencijom igranih TV-serija uopće.

Jessica Jones, koja je, kao i druge Netflixove serije, preuzela danas popularni “ograničeni” format” od 13 epizoda i zaokruženom narativnom cjelinom po sezoni, pripada istom Marvelom univerzumu kao i filmski Osvetnici. U užem smslu je još bliža Daredevilu koja joj je prethodila, te Lukeu Cageu i Iron Fistu koje je slijedila. Naslovna protagonistica, koju tumači Krysten Ritter, je njujorška privatna detektiva koja, iako obdarena nadljudskom snagom, obavlja rutinske, slabo plaćene poslove za nimalo glamuroznu klijentelu te gotovo sve slobodno vrijeme provodi u trećerazrednom zapuštenom stanu gdje su joj susjedi narkomani i kojekakvi patološki slučajevi. Ni sama Jones nije previše daleko od njih, s obzirom da joj je, s izuzetkom popularne radio-voditeljice Trish Walker (Rachael Taylor) koju pozna od djetinjstva, jedina prijateljica boca viskija. Razlozi za pokušaje zabroava u alkoholu su ne samo u tome da je prethodna karijera maskirane heroine završio katastrofalno loše, nego i u incidentu koji ju je ostavio duboko traumatiziranu i mučenu grižnjom savjesti. Iza svega toga stoji zlikovac po imenu Killgrave (Andy Tennant) koji raspolaže moćima da kontrolira tuđe umove, a s kojim će se ponovno sresti nakon što se ispostavi da je odbjegla kći koju traže njeni klijenti jedna od njegovih novih žrtava.

Jessica Jones, slično kao i Daredevil, predstavlja dio, ali istovremeno i svojevrsnu antitezu Marvelovog filmskog univerzuma, barem ako se pod time podrazumijevaju njegovi najpoznatiji elementi u obliku maskiranih superheroja koji spektakularnim akcijama spašavaju megalopolis od vanzemaljskih čudovišta. Heroina serije je daleko više ukotvljena u stvarnom životu ili onoliko blizu realističnom prikazu svakodnevnice koliko to superherojski žanr može dozvoliti. Ona ne samo što je mrzovoljni cinik, alkoholičarka i žrtva PTSP-a, nego je svijet u kome mora preživjeti daleko opterećeniji navodno “sitnim” i “banalnim”, ali zato prilično stvarnim problemima kao što su ovisnost i seksualno zlostavljanje. Čak je i glavni negativac, koga maestralno glumi Andy Tennant, relativno “malen” u usporedbi s drugim Marvelovim negativcima i umjesto dijaboličkih planova o vladavini svijetom svoje moći koristi za ispunjavanje naoko sitnih hirova, ali ga upravo banalnost i svakodnevnost zla čini daleko strašnijim. Izuzetno mračan, noarovski ton serije, u kojoj nije bilo previše prigode za korištenje specijalnih efekata, se ogleda i u tome što je scena seksa u kojoj sudjeluje protagonistica, a u koja je u originalnom strip-izdanju svojom “sirovošću” bila prilično smjela za dotadašnje Marvelove standarde, u seriji rekonstruirana na vjeran, ali nimalo erotičan način.

Sama atmosfera, međutim, ne bi bila dovoljna za uspjeh Jessice Jones, da nije bilo izuzetno kvalitetnog rada na scenariju. Melissa Rosenberg, poznata po radu na ciklusu filmova o Sumraku, ali i popularnoj TV-seriji Dexter, se izuzetno dobro snašla i u 13 epizoda je uspjela gledateljima pružiti mračnu, ali intrigantnu i uzbudljivu priču. U tome je imala vrlo dobru pomoć od strane glumačke ekipe u kojoj, za razliku od mnogih serija sličnog žanra, dominiraju žene. To se prije svega odnosi na Rytter, koja je tumačeći daleko problematičniji lik od zlosretne Jane Margolis u Breaking Bad, na putu da stvori jednu od najneobičnijih, najmanje konvencionalnih, ali i najupečatljivijih televizijskih heroina u posljednje vrijeme. Dobro se iskazala i australska manekenka Taylor u ulozi njene prijateljice, ali i Carrie-Ann Moss, koja je od vremena Matrixa mirno podnijela preorijentaciju na karakterne uloge i koja ovdje tumači prilično dojmljivi lik lezbijske, ali moralno kompromitirane odvjetnice. Jessica Jones je, barem ako je suditi po prvoj sezoni, serija koja još jednom pokazuje kako je, čak i kada je u pitanju superherojski žanr, u ovo doba po kvaliteti sadržaja televizija kvalitetniji medij od velikog ekrana.

OCJENA: 8/10

RECENZIJA: Daredevil (sezona 1, 2015)

Postoji sve više, za nostalgične filmofile možda i tragično previše, argumenata za tvrdnju da je televizija danas kao medij postala postala superiorna filma. To se, najviše zahvaljujući novim paradigmama strimanja i bindžanja, može vidjeti kod televizijskih serija koje su, bez obzira na Sturgeonov zakon i veću vjerojatnost promašaja u odnosu na pogotke, po pitanju forme i sadržaja u pravilu superiornije onom što publiku čeka na velikom ekranu. Za to postoje brojni primjeri, ali rijetko tako očigledni kao u slučaju Daredevila, jednog od stripovskih heroja iz Marvelovog univerzuma. Iako se prvi put pojavio još 1989. godine u TV-filmu Suđenje Nevjerojatnom Hulku, njegova prva ozbiljnija inkarnacija je bila igrani film Daredevil s Ben Affleckom u naslovnoj ulozi. Neumitne usporedbe s novom TV-serijom, čija je prva sezona strimana 2015. godine, a u kojoj glavnu ulogu tumači Charlie Cox, su gotovo jednoglasno u korist potonjeg.

Serija je jedna od nekoliko koje su nastale u produkciji Netflixa, a koje se sadržajem oslanjaju na Marvelov filmski univerzum. To se prije svega odnosi na Osvetnike, odnosno njegovo spektakularno finale na ulicama New Yorka. Pri tome je grad teško stradao, a posebno problematična četvrt Hell’s Kitchen iz koje je rodom protagonist serije, odvjetnik Matt Murdock. Njega, kao ni njegove susjede, život nije previše mazio – kao dijete je oslijepio u bizarnoj nesreći, a oca, profesionalnog boksača, su mu ubili gangsteri zbog odbijanja da preda namješteni meč. Murdock je, s druge strane, uz sljepilo razvio i druge talente, prije svega povećano čulo sluha, koje mu dobro dođe ne samo u odvjetničkoj praksi, nego i u paralelnoj karijeri maskiranog borca za pravdu. On i njegov najbolji prijatelj Foggy Nelson (Elden Henson) su upravo otvorili odvjetnički ured, a prva klijentica im je Karen Page (Deborah Ann Woll), mlada žena optužena za ubojstvo. Nastojeći je osloboditi, otkrivaju kako je Karen kao tajnica građevinske tvrtke zadužene za obnovu razorene četvrti otkrila financijske malverzacije iza kojih stoje jakuze, trijade, ruska mafija, ali i iza svih njih tajanstveni bos Wilson Fisk (Vincent D’Onofrio).

Slično kao i film iz 2003. godine, i prva sezona televizijskog Daredevila je priča o nastanku, odnosno gledatelje upoznaje tko je i što je Matt Murdock, odnosno kako je postao Daredevil. Upravo zahvaljujući tome gledatelji imaju prilike vidjeti koliko je za taj zadatak televizijska serija bolji medij od filma koji prečesto sadržaj mora nasilno trpati u format koji čak i u trajanju od dva i pol sata nije adekvatan. Tvorcu serije Drewu Goddardu je, pak, na raspolaganju bilo 13 sati u kojima je imao daleko više prilike temeljito razviti ne samo radnju nego i različite likove, koji više nisu jeftini arhetipovi ni karikature. Serija se također odlikuje i izuzetnim realizmom – detalji poput neobičnih kostima ili nadljudskih moći su uglavnom stavljene u drugi plan, te je ona po svom žanrovskom određenju bliža “čistom” krimiću nego znanstvenoj fantastici. I pri tome se izbjegavaju klišeji, pa se tako gangsteraj i druga zla prikazuju kao tek jedan od oblika društvene patologije u suvremenim metropolama, odnosno kako se zahvaljujući sveprisutnoj “hobotnici” korupcije naslanjaju na “etablirane” krugove iz svijeta biznisa i politike. Zbog svega toga Daredevil odaje dojam da su njegovi tvorci za uzor prije uzeli Žicu nego superherojske spektakle na velikom ekranu.

Jedan od glavnih aduta serije je vrhunska glumačka postava. Charlie Cox, gledateljima poznat prije svega po ulogama ljepuškastih zavodnika (uključujući zlosretnog irskog militanta u Carstvu poroka) je vrlo dobar u prilično zahtjevnoj ulozi prilično složenog protagonista. Murdock u njegovoj izvedbi je lik koji je, osim vlastitih trauma iz djetinjstva mučen i time da je o svojoj tajnoj karijeri osvetnika prisiljen lagati najbližim prijateljima, ali i paradoksom prema kome kao noćni vigilante očigledno krši zakon, ali zbog čvrstog katoličkog odgoja istovremeno pokušava ne prijeći crtu zbog koje bi svojim protivnicima oduzimao život. Cox je impresivan i u akcijskim scenama, iako su neke od njih pomalo previše ponavljajuće (mada se u jednoj odaje počast znamenitom okršaju iz Park Chan-wokovog Oldboya). I ostatak glumačke ekipe je sjajan, a što posebno dolazi do izražaja u slučaju D’Onofrija, koji je svojim izvedbama znao spašavati filmove čiji su scenaristi bili svjetlosnim godinama ispod standarda televizijskog Daredevila. Njegov Fisk je isto tako svjetlosnim godinama daleko od karikaturalnog meganegativca; serija paralelno kroz flashbackove prikazuje i njegovu “priču o nastanku” i gledatelji imaju priliku vidjeti realističko ljudsko biće čiji se postupci, ma kako strašni bili, mogu objasniti, iako ne i opravdati. Deborah Ann Woll, koja bi u svim drugim slučajevima bila tek lijepo lice, je izvrsna u liku mlade žene koja prolazi kroz pakao, a relativno nepoznati Henson je isto tako dobar u ulozi koja bi u svim drugim slučajevima bila “comic relief”. Da završetak sezone nije uobičajeno “zaokružen”, prva sezona Daredevila bi bila vrlo blizu savršenstvu.

OCJENA: 8/10

RECENZIJA: Into the Badlands (sezona 1, 2015)

Ukoliko ste posljednjih godina i desetljeća prije Trumpove ere imali prilike gledati politički kontekst hollywoodskih filmova ili način na koji su zbivanja komentirali američki mainstream mediji, mogli ste zaključiti kako posjedovanje vatrenog oružja kod običnih građana predstavlja uzrok sveg zla na svijetu, te kako je ukidanje Drugog amandmana američkog Ustava plemeniti cilj za čije ispunjavanje treba koristiti sva moguća sredstva. Cijena koja se za to mora platiti, međutim, možda bude i previsoka, barem ako je vjerovati osnovnoj premisi američke TV-serije Into the Badlands.

Radnja se, naime, događa u relativno dalekoj budućnosti gdje se ostvario san svih zagovornika zabrane vatrenog oružja, odnosno gdje ono više jednostavno ne postoji. Okolnosti u kojima je do toga došlo su, međutim, bile apokaliptičke prirode – ratovi koji su iscrpili i potpuno razorili civilizaciju i stoljeća kaosa iza kojih su ostali samo djelići moderne tehnologije. Ostaci preživjelog čovječanstva žive u području zvanom Badlands (doslovno “Loše zemlje”) gdje je kaos zamijenio feudalni poredak u kome nekolicina baruna, pod izgovorom fizičke zaštite, upravlja i eksploatira mase kmetova (doslovno “kotačića”), a u tome im pomažu male vojske tzv. “clippera”, elitnih ratnika vrhunski izvježbanih u borilačkim vještinama i mačevanju. Jedan od tih “clippera” je Sunny (Daniel Wu), glavni zapovjednik u vojsci baruna Quinna (Marton Csokas). Prilikom obračuna sa nomadima Sunny slučajno pronađe i u “clippere” regrutira dječaka po imenu M.K. (Aramis Knight) za koga se ispostavljada posjeduje natprirodne moći. Taj isti dječak zanima i Quinnove suparnicu Udovicu (Emily Beecham) koja ga misli iskoristiti kako bi se obračunala sa drugim barunima, a stvari dodatno komplicira suparništvo dviju Quinnovih supruga – starije Lydije (Orla Brody) i mlađe Jade (Sarah Bolger), od kojih potonja održava tajnu ljubavnu vezu s Quinnovim sinom i nasljednikom Ryderom (Oliver Stark).

Daniel Wu, koji je kao jedan od koproducenata serije, je relativno nepoznat američkoj (a samim time i svjetskoj) publici, ali je zato u Hong Kongu i na azijskom tržištu izgradio reputaciju zvijezde, prije svega nastupajući u kung fu, odnosno wuxia filmovima. Wu je rođen u SAD, te je jedan od motiva za Into the Badlands bilo nastojanje da se taj žanr približi, odnosno prilagoditi gledateljima u njegovoj domovini. Zbog toga je Into the Badlands smješten u postapokaliptičku daleku budućnost u kojoj bi Amerika mogla dovoljno sličiti drevnoj Kini. Ne može se reći da nije uložen nikakav trud da se serija učini različitom od drugih postapokaliptičkih ostvarenja – u smislu ikonografije, dizajna i općeg ugođaja se tu daleko manje oslanja na Pobješnjelog Maxa i Fallout, a mnogo više na Hillove legendarne Ratnike podzemlja (prije svega u uniformama suparničkih vojski), kao što lokacije u Louisiani pružaju osvježenje u odnosu na pustinjske pejzaže, a tamošnja imanja prilično uvjerljivo “glume” sjedišta feudalnih velmoža. Fiktivni univerzum se nastoji učiniti uvjerljivim i kroz korištenje novih riječi.

Taj je trud, međutim, velikim dijelom kompromitiran time što se potencijalno fascinantni svijet Badlandsa prikazuje kroz iritantno predvidljive i klišeizirane zaplete koji bi izgledali otrcani čak i u trećerazrednoj meksičkoj sapunici. Nimalo ne pomaže ni neujednačena gluma, pri čemu se posebno ističe groteskno našminkani Marton Csokas kome nije dosta to što nosi kostim robovlasničkog južnjačkog patrijarha, nego mora pokazivati i kako je savršeno savladao južnjački naglasak. Svi drugi glumci se, međutim, daleko manje trude po tom pitanju, pa se ni on, a samim time i serija, teško može shvatiti ozbiljno. Emily Beecham je jedina glumica koja se ističe u pozitivnom smislu, ali su za to daleko odgovorniji relativno oskudni kostimi i scene u kojima demonstrira borilačke vještine nego ono što su joj postavili scenaristi. Ostatak glumačke ekipe, koji uključuje uobičajeno prekvalificirani kontingent s Britanskog otočja, se trudi, ali ne ostavlja neki naročiti dojam, za razliku od veterana kao što su Stephen Lang i Lance Henriksen u malim, ali dojmljivim epizodama.

Sve te nedostatke u određenoj mjeri nadoknađuje to što su ih, čini se, bili svjesni i tvorci Alfred Gough i Miles Millar, te su prvu sezonu srezali na i za sadašnje standarde prilično kratkih šest epizoda. Tako ima manje prilike da se stvore rupe u zapletu ili gledatelji počnu postavljati neugodna pitanja, dok je, s druge strane, iskorištena svaka moguća prilika za akcijske scene. A one su prilično dojmljive, te uključuju ogromne količine eksplicitnog nasilja i prolijevanja krvi (iako prilično ispod koje je uveo Spartacus), ali i vrhunsku koreografiju za koju je zaslužan hongkonški majstor Ku Huen-Chiu. Iako završava s uobičajeno iritantnim cliffhangerom (čije će rasplitanje gledatelji imati prilike vidjeti na proljeće 2017. godine), Into the Badlands se može preporučiti publici koja nije previše zahtjevna, odnosno kojoj je stil dovoljan razlog da se zanemari ne baš impresivni sadržaj.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Maigret postavlja zamku (Maigret Sets a Trap, 2016)

Iako televizija, kako se danas to voli govoriti, proživljava svoje Zlatno doba, moglo bi se pretpostaviti da neki od njegovih aspekata ne moraju uvijek donijeti smiješak na lice tvorcima popularnih serija. Prije svega zbog toga što su scenaristi i producenti u uvjetima donedavno nezamislive hiperprodukcije i tako stvorene konkurenciji pod strahovitim pritiskom da publici po svaku cijenu serviraju nešto što nisu vidjeli niti imaju priliku vidjeti nigdje drugdje. A to je prilično teško postići, čak i uz dosta uloženog truda, pa se često uz dosta frustracije i stresa ispostavi da je nešto što bi trebalo biti novo u stvari tek varijacija na staru i već viđenu temu. Takav dojam bi mogao stvoriti Maigret postavlja zamku, britanski televizijski film koji predstavlja pilot za TV-seriju u kojoj lik pariškog policijskog komesara Julesa Maigreta tumači Rowan Atkinson.

Film predstavlja adaptaciju istoimenog romana Georgesa Simenona iz 1955. godine. Radnja se događa 1950-ih u Parizu, gdje je živopisna boemska četvrt Montmartre postala lovištem serijskog ubojice koji ubija žene. Nakon serije nerazjašnjenih ubojstava je javnost prestravljena, a Maigret i njegovi ljudi pod sve većim pritiskom pretpostavljenih da hitno riješe slučaj koji će im inače biti oduzet. Maigret zbog svega toga dolazi na neobičnu ideju da na ulice Montmartrea pošalje policajke u civilu koje bi trebale namamiti ubojicu. Marthe Jusserand (Eva-Jane Willis), jedna od njih je napadnuta, ali uspije preživjeti. Iako nije vidjela lice ubojice, forenzički tragovi Maigreta dovedu do mladog dekoratera Marcela Moncina (David Dawson). Iako bi njegovo hapšenje trebalo zaustaviti seriju ubojstava, nedugo potom još jedna žena je ubijena na Montmartreu, te se Maigret prisiljen zapitati nije li pogriješio.

Jules Maigret je, iza Sherlocka Holmesa, vjerojatno najpoznatiji i najpopularniji lik detektiva na svijetu, te je kroz desetljeća doživio brojne inkarnacije u nizu zemalja – od Francuske, Italije, Japana do Sovjetskog Saveza. Od svih njih je vjerojatno najpoznatija ona legendarnog Jeana Gabina, a što je uključivalo i prvu ekranizaciju Maigret postavlja zamku iz 1958. godine. Rowan Atkinson je, pak, peti glumac koji je utjelovio Maigreta na britanskoj televiziji, nakon Michaela Gambona u TV-seriji emitiranoj 1992. i 1993. godine. Moglo bi se reći da je upravo angažman Atkinsona ono što je trebalo privući pažnju publike, odnosno pokazati da je novi Maigret drugačiji od ostalih. Na prvi pogled se čini tako, ali prije svega zato što je Atkinson karijeru izgradio na komičnim likovima, te je, u najmanju ruku, zanimljivo kako će se nositi s mrtvački ozbiljnom ulogom pariškog policajca. Tu mu je u velikoj mjeri pomoglo to što je u sedmom desetljeću života, ali i bogato iskustvo zbog koga se tumačenje Maigreta čini daleko lakšim. Atkinson, koji je prema vlastitim riječima poklonik Simenonovih romana, ipak nije uspio od novog Maigreta napraviti nešto posebno, iako je za to on sam najmanje kriv.

Razlog za to je prije svega u nespretnom scenariju Stewarta Harcourta koji je Simenonov predložak previše razvukao, a što posebno dolazi do izražaja kada se usporedi s TV-serijom s početka 1990-ih gdje je poslužio za upola kraću epizodu. Sam kriminalistički zaplet, odnosno misterij vezan uz serijskog ubojicu, nije naročito originalan iako, istini za volju, u Simenonovo vrijeme to možda i nije bio slučaj. Maigret postavlja zamku, pak, tek negdje oko polovice pruža publici uvid u Maigretove detektivske vještine. Prije toga je previše naglaska stavljeno na pozadinu likova, uključujući odnos Maigreta sa suprugom (koju tumači Lucy Cohu) ili nastojanje da se Maigret pokaže kao dobričina koja suosjeća sa obitelji žrtava. Ono što je možda najfascinantnije jest veliki trud u rekonstrukciju Pariza 1950-ih godina, koga, isto kao i verziji s početka 1990-ih, prilično uvjerljivo “glumi” Budimpešta. To se odnosi ne samo na kostime, frizure, šminku, rekvizite i društvene norme, nego i mladim generacijama teško zamislive poteškoće s kojima su se suočavali tadašnji policajci lišeni mobitela, računala i sveprisutnih videokamera. Iako će dojam pred kraj prilično pokvariti Fiona Shaw s užasnim preglumljivanjem u ulozi majke osumnjičenika, ti detalji su, barem za sam početak, dovoljni da novi Maigret dobije prolaznu ocjenu.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Mr. Robot (sezona 1, 2015)

Hollywood se nikada, a pogotovo u posljednje vrijeme, nije ustručavao skrivati svoje lijevo ili barem salonski lijevo političko opredjeljenje. Za to postoje možda daleko bolji primjeri od tweetova njihovih najistaknutijih hollywoodskih celebrityja kojima se posljednjih dana i tjedana izražava zgražanje i nevjerica nad onim što su nedavno bili izabrali njihovi sugrađani. Hollywoodsko ljevičarstvo se na daleko zabavniji i kreativniji način može pronaći u sadržaju filmova i TV-serija pri čemu je na početku ovog desetljeća jedan od popularnijih trendova bilo forsiranje socijalne priče, odnosno eksplicitno ili implicitno promoviranje priče o 1% Amerikanaca čije bogatstvo, pohlepa i korumpirano društveno-političko ustrojstvo ostatak Amerike i svijeta drži u bijedi i siromaštvu. Taj se trend, koji je možda najeksplicitniji izražaj dobio u Vitez tame: Povratak, danas manje-više ispuhao što se hollywoodskim filmova tiče, ali i dalje nastavlja inspirirati televizijske autore. Zahvaljujući tome imamo priliku pogledati i jednu od najzanimljivijih TV-serija u posljednje vrijeme, Mr. Robot, čija je prva sezona odnedavno dostupna pretplatnicima Picboxa.

Protagonist, čiji lik tumači Eliot Alderson, mladi njujorški informatičar koji živi dvostrukim životom – preko dana zarađuje redovni kruh u poduzeću za računalnu sigurnost, dok se preko noći bavi hakerajom i povremeno tako dobavljene podatke koristi kako bi ispravio nepravde i svijet oslobodio svakojakog ološa. Eliota upravo zbog toga regrutira Fsociety, mala ali odabrana družina radikalno antikapitalistički orijentiranih hakera čiji je vođa po imenu Mr. Robot (Christian Slater) osmislio plan čija je meta ECorp (kolokvijalno Evil Corp, “Zla korporacija” u prijevodu), svemoćna multinacionalna korporacija koja, između ostalog, čuva najpovjerljivije podatke svjetskih financijskih institucija. Ukoliko se plan ostvari, podaci bi bili uništeni, a dug milijardi ljudi na svijetu jednostavno izbrisan. Dok se Eliot bori s praktičnim i drugim aspektima onoga što bi trebala biti velika antikapitalistička revolucija, istovremeno se mora suočiti s vlastitim unutarnjim demonima koji uključuju razgovore sa zamišljenim prijateljem, odlazak psihoterapeutu i vlastitu ovisnost o morfiju. Situaciju dodatno komplicira to što je u tvrtci zaposlena Angela Moss (Portia Doubleday), njegova najbolja prijateljica iz djetinjstva, dok se u samom ECorpu za direktorsko mjesto bori mladi, računalno nadareni, ali beskrupulozni i bolesno ambiciozni Tyrell Wellick (Martin Wallström).

Mr. Robot bi se najlakše mogao opisati kao autorsko djelo. To ne iznenađuje jer je njegov tvorac Sam Esmail, koji ga je originalno bio zamislio kao cjelovečernji film, velikim dijelom inspiraciju za protagonista i radnju pronašao u detaljima iz vlastitog života. Esmail, koji je, kao i glavni glumac Malek, podrijetlom Egipćanin, a neko vrijeme se bio školovao za informatičara, je za scenarij bio potaknut Arapskim proljećem, odnosno ulogom hakera i društvenih mreža u tim burnim zbivanjima. Njegova se serija također za mnoge motive naslanja na stvarni život – FSociety se velikim dijelom može shvatiti kao fiktivna verzija Anonymousa, a zli ECorp je, pak, svoj logo posudio od Enrona, zloglasne i prije više godina neslavno propale američke energetske tvrtke, gledateljima u Hrvatskoj poznatoj po tome što je za vrijeme Račanove vlade trebala preuzeti HEP-ove elektrane. Ljubiteljima filmova i TV-serija će, pak, daleko više u oči padati brojne reference na prethodna ostvarenja, a zbog čije učestalosti i eksplicitnosti se Mr. Robotu ne može nazvati najoriginalnijim. Vjerojatno najviše upada u oči u to što su glavni lik i njegova naracija “posuđeni” iz Dextera, dok antikapitalistički stav, ali i pojedini detalji zapleta, pa i likovi, jasno ukazuju na Fincherov Klub boraca kao Esmailov uzor.

To ne znači da u Mr. Robota nije uložen veliki trud. To se prije svega odnosi na izbor prilično neobične i raznovrsne glumačke ekipe. Malek, koga publika poznaje prije svega po nezahvalnim ili sporednim ulogama (poput faraona u trilogiji Noći u muzeju), jednostavno briljira u fascinantnoj ulozi protagonista za koga nikada nije posve jasno da li je duševno zdrav, odnosno nije li sve što se događa oko njega proizvod bolesne mašte. Christian Slater je isto tako briljantan kao sredovječna verzija buntovnog adolescenta koga je prije više od četvrt stoljeća glumio u Buntovniku na radio-valovima. Portia Doubleday je, pak, sa svojim disneyevskim velikim očima prilično uvjerljivo oličenje dobre i savršene djevojke za koju bi u konvencionalnom filmu navijali da završi s protagonistom. Čak i likovi koji bi inače bili sporedni su sjajni – Martin Wallström briljira ikao putanja njegovog lika nije baš najsretnije scenaristički isprofilirana, a Carly Chaykin, usprkos toga što je daleko od suvremenih estetskih kriterija ljepote i toga što je njen lik iritantno dosljedan arhetip pankerske hakerice, jednostavno zrači svojevrsnim “uvrnutim” seksepilom. S druge strane, Mr. Robot na trenutke pretjeruje s političkom korektnošću, pa se među živopisnim likovima našlo mjesta za sve moguće rasne, vjerske, etničke, LGBT i druge manjine koje prošle godine nisu uspjele izabrati Hillary Clinton za predsjednicu. No, taj element, koji veliki dio publike i neće smatrati nekim naročitim nedostatkom, će mnogo manje upasti u oči u odnosu na izuzetan trud koji su tvorci serije uložili u specifičan stil, koji uključuje ne samo brigu o scenografiji i izboru glazbe, nego i ugođaj koji od početka do kraja podsjeća na Stanleya Kubricka u najboljim danima. Mr. Robot zbog svega toga, čak i u sve kompetitivnijem svijetu kvalitetnih TV-serija, izgleda kao nešto posebno, a što će na kraju prve sezone potvrditi i specifičnim načinom na koji gledateljima servira svoj cliffhanger – iza odjavne špice, u izuzetno mračnoj i zloslutnoj sceni koja sugerira da revolucije rijetko stvaraju jedan bolji i ljepši svijet, odnosno previše često nisu ono što o njima misle njihovi najvatreniji poklonici. Da su TV-serije kao Mr. Robot jedino mjesto gdje se gledatelji moraju suočiti s tom neugodnom istinom, svijet bi tek tada bio lijepo mjesto.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Crna jedra (Black Sails, sezona 1, 2014)

Ostale sezone: 2, 3, 4

Ako je nekome u modernom svijetu teško, onda su to konzervativci koji žele promovirati tradicionalne obiteljske vrijednosti u popularnoj kulturi. Jedan od primjera koji pokazuje koliko je njihov zadatak težak bi mogao pružiti Otok s blagom, pustolovni roman škotskog književnika Roberta Louisa Stevensona koji uživa status jednog od najpoznatijih djela književnosti za djecu i omladinu. Njegova najnovija – i, s obzirom na raspon pažnje kod najmlađih generacija vjerojatno i najpoznatija – inkarnacija, međutim, dolazi u obliku TV-serije Crna jedra, koja, samim time što ju je producirala TV-mreža Starz, sugerira da je Stevensonov predložak dobio tretman koji bi se, najblaže rečeno, mogao nazvati “serijom za odrasle”.

Njeni tvorci, Jonathan E. Steinberg i Robert Levine, doduše, Stevensonov roman nisu ekranizirali neposredno, nego serija služi kao njegov svojevrsni prednastavak, smješten okvirno nekoliko desetljeća prije njegove radnje. U pitanju je “zanimljivo” i kao izvor drame prilično zahvalno razdoblje, barem kad je riječ o Karibima. 1715. godine je uzgoj šećerne trske i drugih u Europi nepoznatih poljoprivrednih kultura svakoga s nešto zemlje, robova i poduzetničkog duha mogao učiniti tajkunom, ali su također vječno gladne riznice europskih vladara tjerale velesile da ratuju oko kontrole nad tamošnjim otocima i kolonijama. Tako stvoreni kaos su iskoristili još poduzetniji pojedinci u obliku pirata, koji će upravo tada doživjeti svoje zlatno doba. Jedan od njih je kapetan Flint (Stephens), iskusni pomorac koji se čini dalekovidnijim od svojih kolega i zna da se vremena mijenjaju te da će Engleska, nedavno sa Škotskom povezana u Ujedinjeno Kraljevstvo, početi stvarati Britanski Imperij i pri tome zavoditi red i mir na svjetskim morima. Flint, kao i mnogi drugi kriminalci, sanja o tome da svoju karijeru okonča jednim velikim poslom koji će ne samo njega nego i posadu učiniti dovoljno bogatim da ostatak života provedu kao mirni i ugledni građani. Priliku za to pruža “Urca de Lima”, španjolski galijun koji u maticu zemlju iz Novog svijeta prevozi basnoslovno bogatstvo. Njegovo uspješno presretanje, međutim, ovisi o informacijama koje je ukrao poduzetni mornar John Silver (Luke Arnold). U međuvremenu se Flint mora pozabaviti i s logističkim pripremama za svoj pothvat, pri čemu ključnu ulogu igra bahamski otok New Providence, koga su pirati prije nekoliko godina zauzeli i u njemu stvorili nešto nalik na nezavisnu državu. Tamo je glavni autoritet Eleanor Guthrie (Hannah New), vlasnica lokalne trgovine koja zahvaljujući ocu i drugim obiteljskim vezama piratima služi kao glavna posrednica pri preprodaji opljačkane robe.

Piratski žanr bi, s obzirom da sadrži akciju, pustolovinu, egzotične kostime i lokacije, na prvi pogled trebao biti prilično atraktivan filmskim i televizijskim producentima. S druge strane, troškovi rekonstrukcije drevnih jedrenjaka, a i logističke i tehničke poteškoće koje donosi snimanje na moru, odnosno komercijalni rizici poput onih koji su u slučaju Otoka boje krvi uništili hollywodski studio Carolco, su razlogom zašto je piratskih priča danas relativno malo na velikim i malim ekranima. Tim se žanrom mogu zabavljati jedino megastudiji poput Disneya koji u slučaju Pirata s Kariba ima novaca za bacanje, odnosno Starz kojemu je piraterija na početku 18. stoljeću služi tek kao vremensko-prostorni okvir za mnogo jednostavniju formulu kojom konzumentima kablovske televizije nudi eksplicitni seks i nasilje. Iako se ne može reći da Crna jedra, snimana na lokacijama u Južnoj Africi, loše izgledaju, prva sezona jasno sugerira da će pomorske bitke biti sporedan dio sadržaja. Gotovo sva radnja se događa ne na moru, nego na New Providenceu, gdje je stvoren fiktivni mikrozmos živopisnih likova i podzapleta koje su mnogi kritičari uspoređivali s Milchovim Deadwoodom. Usporedbama će pomoći i to što Crna jedra, kao i ta serija, uz fiktivne likove – kako one iz Stevensonovog originala i one koje su stvorili sami autori – sadrži i stvarne povijesne ličnosti, među kojima se ističu impozantni piratski kapetan Charles Vane (Zach McGowan), njegov slatkorječivi pomoćnik Jack Rackham (koga tumači prilično raspoloženi Toby Schmitz) te Anne Bonney (Clara Paget), jedna od rijetkih žena-pirata koja je ušla u povijesne knjige.

S obzirom da je riječ o Starzovoj seriji, prikaz života u New Providenceu ne može proći bez sadržaja koji su se ne tako davno zvali “slobodniji”, pa je jedan od najupečatljivijih likova prostitutka Max (Jessica Parker Kennedy) koju s vremena na vrijeme imamo priliku vidjeti u “rođendanskom kostimu”, relativno veliki dio radnje se odvija u bordelu, a tu je, dakako, i standardna eksplicitna lezbijska scena među glavnim likovima. Slično kao i Starzov Spartacus, i Crna jedra eventualne feminističke napade zbog seksističke eksploatacije nastoji spriječiti tako što muški glumci također izvjesne dijelove svoje anatomije stavljaju na uvid publici koje to zanima.

Mnogo vrjednija stvar kod Crnih jedara, barem onom dijelu publike koja voli malo “dublje” sadržaje, jest prilično uspješan odgovor scenarista na pitanje kako ispuniti osam epizoda piratske serije u kojoj, zapravo, ima malo piratskih bitaka. On je pronađen u izuzetnoj brizi za povijesne i druge detalje vezane uz neke praktične probleme koje donosi piratska djelatnost i način života. To se odnosi na to da pirati mogu očekivati relativno brzu i laku zaradu, ali samo ako pristanu na izuzetno velike rizike od pogubljenja ili sakaćenja, uz istovremeno kušanje pomorskog “kruha sa sedam kora” gdje kapetan nad njima ima gotovo apsolutnu vlast. S druge strane, Crna jedra pružaju i zanimljiv uvid u to kako su pirati stvorili vlastiti društveno-politički sustav koji bi neki suvremeni promatrači mogli nazvati socijalizmom i demokracijom, ali i kako ekonomski aspekt njihove djelatnosti, odnosno potreba za samoorganizacijom može biti zanimljiv libertarijancima.

Sve to, međutim, ne bi funkcioniralo da producenti Crnih jedara nisu okupili prilično raznoliku, ali talentiranu i prilično raspoloženu glumačku ekipu. Toby Stephens, jedan od prinčeva britanskog glumišta, je impozantan u ulozi nominalnog protagonista rastrzanog između plemenitih ideala i moralno dvojbenih postupaka. Luke Arnold je prilično zanimljiv u ulozi slatkorječivog antiheroja, dok impozantni Zachary MacGowan uspijeva zasjeniti čak i nominalne protagoniste. Jessica Parker Kennedy je, pak, u prilično nezahvalnoj poziciji da je publika više pamti po “egzotičnom” izgledu i golotinji, dok Toby Schmitz (koji se također u jednoj sceni pojavljuje gol) od scenarista opskrbljen daleko živopisnijim replikama. Najveće otkriće serije predstavlja Hannah New, koju bi se moglo smatrati svojevrsnom nasljednicom Keire Knightley, a stariji ljubitelji žanra proglasiti najljepšom i najkarizmatičnijom piratskom princezom od vremena kada je Carol Andre tumačila lik Lady Marianne u Sandokanu. Najimpresivniji nastup pruža karakterni glumac Mark Ryan u ulozi Flintovog pomoćnika Gatesa, vjerojatno jedinog lika u cijeloj seriji za koga se može reći da posjeduje nešto nalik na savjest.

Prva sezona, koja je prilično ekonomično bila svedena na osam epizoda, završava na današnjim ljubiteljima TV-serija prilično iritantan način, odnosno sa svojevrsnim deus ex machina cliffhangerom koji, zapravo, i neće predstavljati neko posebno iznenađenje publici upoznatoj sa Stevensonovim predloškom. Podzaplet vezan uz puritansku Flintovu ljubavnicu (čiji lik tumači južnoafrička glumica Louise Barnes) se također prije čini “sapunskim” uloškom u žanrovski čistu priču. Usprkos svim tim nedostacima, Crna jedra zaslužuje zadržati pažnju gledatelja barem za još jednu sezonu.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Bosch (sezona 1, 2015)

Ostale sezone: 2, 3

Opći porast kvalitete današnjih TV-serija se prije može objasniti jednostavnom kvantitetom nego nekim posebno nadahnutim pokretom da se publici servira nešto bolje od onoga što su imali prilike vidjeti dosad. Ta ista hiperprodukcija je također zaslužna što će mnoge od serija, često usprkos trudu njihovih tvoraca, početi sličiti jedna na drugu, a čak i neke koje bi trebale predstavljati veliki novitet ili neki poseban događaj, jednostavno kod gledatelja izazivaju “deja vu” efekt. To se, između ostalog, dogodilo i Amazonu nakon što je lansirao Bosch, prvu dramsku seriju u vlastitoj publici.

Serija se temelji na seriji popularnih romana Michaela Connellyja, američkog književnika koji već više od dva desetljeća uživa reputaciju jednog od najuspješnijih autora kriminalističkog žanra, ali čiji su opus hollywoodski producenti ignorirali kao mogući materijal za ekranizaciju (s izuzetkom Eastwoodove Krvne slike i Cijene istine s Matthewom McConaugheyem u glavnoj ulozi). Naslovni protagonist je Hyeronimus “Harry” Bosch, policijski detektiv koji se u dva desetljeća službe nagledao svega na ulicama Los Angelesa, a još prije toga kao stekao brojne emocionalne ožiljke zbog smrti majke-prostitutke i odrastanja po domovima. Na samom početku prilikom pokušaja hapšenja ubije osumnjičenika za serijska ubojstva, a incident dvije godine kasnije postaje predmetom građanske parnice koja će Boschu baciti u nemilost pretpostavljenih te donijeti neželjenu pažnju medija i općenito mu otežati obavljanje posla. Bosch će se s time suočiti već prilikom prve nove istrage, nakon što pronalazak jedne kosti ukaže na moguće ubojstvo dječaka koje se zbilo prije dvadeset godina. U istragu se upetlja Raynard Waits (Jason Gedrick), uhvaćeni serijski ubojica koji iz zatvorske ćelije počne tvrditi da je upravo on počinitelj, a u što Bosch počne sumnjati.

Iza serije je stajao Eric Overmyer, jedan od najiskusnijih televizijskih scenarista i producenata, poznat, između ostalog, po bliskoj suradnji sa Davidom Simonom na Žici. U Boschu se utjecaj toga može prepoznati ne samo po korištenju glumaca koji su se tamo istaknuli (Jamie Hector i Lance Reddick tumače likove Boschovog partnera i politički “podmazanog” zapovjednika), nego i po strukturi. Prva sezona od deset epizoda se ne bavi pojedinačnim slučajevima po epizodama, nego scenarij kombinira radnju nekoliko Connellyjevih romana u međusobno povezanu cjelinu, pa se tako nekoliko slučajeva međusobno isprepliće. Overmyer je takvu strukturu nastojao iskoristiti kako bi što detaljnije oslikao Boschov karakter, kao i kroz druge likove opisao milje u kojem živi, odnosno gdje je svakodnevna borba protiv uličnih baraba samo dio borbe, te kako se mora nositi s predatorskim medijima, korupcijom, birokracijom i političkim intrigama.

Neumitne usporedbe sa Žicom će, međutim, biti izrazito na štetu Boscha. Dok Simonova serija dan-danas izgleda kao nešto posebno, Overmyerova se jednostavno guši u klišejima, uključujući neke za koje se vjerovalo da su ostali zakopani u 20. stoljeću. To uključuje kako samog protagonista kao okorjelog, “tvrdog” policajca čije nasilne ali zato efikasne metode borbe protiv kriminala izazivaju jaz s birokratiziranim pretpostavljenima; Bosch, nadalje, u najboljoj tradiciji Miami Vicea, sebi može priušiti luksuz izvan domašaja običnih smrtnika u obliku vile sa spektakularnim pogledom na Los Angeles (iako su se, doduše, scenaristi pobrinuli da se za to gledateljima pruži koliko-toliko uvjerljivo objašnjenje). Svemu tome na kraju treba dodati iritantni motiv serijskog ubojice koji s policijskim detektivom ulazi u sukob osobne prirode. Neugodni “deja vu” dojam dodatno naglašava angažman mnogih inače dobrih glumaca koje publika iz ovih ili onih razloga nije bila vidjela desetljećima i čija se poznata lica doimaju da su, poput mnogih detalja scenarija, u novu Amazonovu seriju zalutala iz davno prošlih vremena.

Prema tvorcima Boscha bi, s druge strane, bilo nepošteno reći da nisu uložili nikakav trud, isto kao i da je casting potpuno promašen. To se prije svega odnosi na Titusa Wellivera, jednog od najupečatljivijih karakternih glumaca u Hollywoodu, koji je sjajno iskoristio priliku da tumači glavni lik. Svojevrsno otkriće predstavlja Annie Wersching kao prilično atipična policajka koja s protagonistom stupa u ljubavnu vezu koja će biti završena na za hollywoodske filmove i serije atipičan način. Isto se može reći i za odnos protagonista s adolescentskom kćeri koju tumači prilično darovita Madison Lintz. Možda najprijatnije iznenađenje dolazi pred sam kraj serije, kada se ispostavi da su njeni tvorci konvencionalni obračun predvidjeli za pretposljednju epizodu, a nakon čega se radnja u posljednjoj epizodi raspliće na nešto manje spektakularan, ali daleko realističniji način. Time je stvoreno dovoljno manevarskog prostora za poboljšanja u drugoj sezoni. Amazon je svoj veliki ulazak u produkciju dramskih serija mogao učiniti dalekom gorim.

OCJENA: 6/10