RECENZIJA: Maigret postavlja zamku (Maigret Sets a Trap, 2016)

Iako televizija, kako se danas to voli govoriti, proživljava svoje Zlatno doba, moglo bi se pretpostaviti da neki od njegovih aspekata ne moraju uvijek donijeti smiješak na lice tvorcima popularnih serija. Prije svega zbog toga što su scenaristi i producenti u uvjetima donedavno nezamislive hiperprodukcije i tako stvorene konkurenciji pod strahovitim pritiskom da publici po svaku cijenu serviraju nešto što nisu vidjeli niti imaju priliku vidjeti nigdje drugdje. A to je prilično teško postići, čak i uz dosta uloženog truda, pa se često uz dosta frustracije i stresa ispostavi da je nešto što bi trebalo biti novo u stvari tek varijacija na staru i već viđenu temu. Takav dojam bi mogao stvoriti Maigret postavlja zamku, britanski televizijski film koji predstavlja pilot za TV-seriju u kojoj lik pariškog policijskog komesara Julesa Maigreta tumači Rowan Atkinson.

Film predstavlja adaptaciju istoimenog romana Georgesa Simenona iz 1955. godine. Radnja se događa 1950-ih u Parizu, gdje je živopisna boemska četvrt Montmartre postala lovištem serijskog ubojice koji ubija žene. Nakon serije nerazjašnjenih ubojstava je javnost prestravljena, a Maigret i njegovi ljudi pod sve većim pritiskom pretpostavljenih da hitno riješe slučaj koji će im inače biti oduzet. Maigret zbog svega toga dolazi na neobičnu ideju da na ulice Montmartrea pošalje policajke u civilu koje bi trebale namamiti ubojicu. Marthe Jusserand (Eva-Jane Willis), jedna od njih je napadnuta, ali uspije preživjeti. Iako nije vidjela lice ubojice, forenzički tragovi Maigreta dovedu do mladog dekoratera Marcela Moncina (David Dawson). Iako bi njegovo hapšenje trebalo zaustaviti seriju ubojstava, nedugo potom još jedna žena je ubijena na Montmartreu, te se Maigret prisiljen zapitati nije li pogriješio.

Jules Maigret je, iza Sherlocka Holmesa, vjerojatno najpoznatiji i najpopularniji lik detektiva na svijetu, te je kroz desetljeća doživio brojne inkarnacije u nizu zemalja – od Francuske, Italije, Japana do Sovjetskog Saveza. Od svih njih je vjerojatno najpoznatija ona legendarnog Jeana Gabina, a što je uključivalo i prvu ekranizaciju Maigret postavlja zamku iz 1958. godine. Rowan Atkinson je, pak, peti glumac koji je utjelovio Maigreta na britanskoj televiziji, nakon Michaela Gambona u TV-seriji emitiranoj 1992. i 1993. godine. Moglo bi se reći da je upravo angažman Atkinsona ono što je trebalo privući pažnju publike, odnosno pokazati da je novi Maigret drugačiji od ostalih. Na prvi pogled se čini tako, ali prije svega zato što je Atkinson karijeru izgradio na komičnim likovima, te je, u najmanju ruku, zanimljivo kako će se nositi s mrtvački ozbiljnom ulogom pariškog policajca. Tu mu je u velikoj mjeri pomoglo to što je u sedmom desetljeću života, ali i bogato iskustvo zbog koga se tumačenje Maigreta čini daleko lakšim. Atkinson, koji je prema vlastitim riječima poklonik Simenonovih romana, ipak nije uspio od novog Maigreta napraviti nešto posebno, iako je za to on sam najmanje kriv.

Razlog za to je prije svega u nespretnom scenariju Stewarta Harcourta koji je Simenonov predložak previše razvukao, a što posebno dolazi do izražaja kada se usporedi s TV-serijom s početka 1990-ih gdje je poslužio za upola kraću epizodu. Sam kriminalistički zaplet, odnosno misterij vezan uz serijskog ubojicu, nije naročito originalan iako, istini za volju, u Simenonovo vrijeme to možda i nije bio slučaj. Maigret postavlja zamku, pak, tek negdje oko polovice pruža publici uvid u Maigretove detektivske vještine. Prije toga je previše naglaska stavljeno na pozadinu likova, uključujući odnos Maigreta sa suprugom (koju tumači Lucy Cohu) ili nastojanje da se Maigret pokaže kao dobričina koja suosjeća sa obitelji žrtava. Ono što je možda najfascinantnije jest veliki trud u rekonstrukciju Pariza 1950-ih godina, koga, isto kao i verziji s početka 1990-ih, prilično uvjerljivo “glumi” Budimpešta. To se odnosi ne samo na kostime, frizure, šminku, rekvizite i društvene norme, nego i mladim generacijama teško zamislive poteškoće s kojima su se suočavali tadašnji policajci lišeni mobitela, računala i sveprisutnih videokamera. Iako će dojam pred kraj prilično pokvariti Fiona Shaw s užasnim preglumljivanjem u ulozi majke osumnjičenika, ti detalji su, barem za sam početak, dovoljni da novi Maigret dobije prolaznu ocjenu.

OCJENA: 5/10

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s