Hyeronimus “Harry” Bosch (Titus Welliver), detektiv losanđelske policije, je uspješno riješio težak slučaj serijskih ubojstava, ali je nekoliko mjeseci nakon toga morao provesti pod suspenzijom zbog fizičkog obračuna sa jednim od svojih pretpostavljenih. Njegov trijumfalni povratak u ured i među kolege koji cijene njegov istražiteljski talent dolazi u pravom trenutku, s obzirom da je u prtljažniku automobila pronađeno truplo porno-producenta. Boschu i njegovom partneru J. Edgaru (Jamie Hector) ne treba dugo da zaključe da nije riječ o pljački, nego o profesionalno odrađenoj likvidaciji čiji bi motivi mogli biti povezani s pranjem novca za račun armenske i ruske mafije. Trag Boscha odvodi u Las Vegas, ali mu tamo daje i priliku da se ponovno sretne s bivšom suprugom Eleanor (Sarah Clarke) i 15-godišnjom kćeri Maddie (Madison Lintz). U međuvremenu Irvin Irving (Lance Reddick), zamjenik šefa policije, postaje dio gradonačelničke kampanje ambicioznog okružnog tužitelja dok istovremeno diskretno nadgleda vlastitog sina Georgea (Robbie Jones) koji se kao mladi pripadnik odjela za droge priključio svom prijatelju i kolegi Eddieju Arceneauxu (James Ransone) kako bi vodio tajnu istragu protiv policijske korupcije. Stjecajem okolnosti se ispostavi da su oba slučaja povezana, ali se Bosch također mora suočiti s novim dokazima koji bi nakon nepuna četiri desetljeća mogli konačno rasvijetliti neriješen slučaj ubojstva njegove majke.
Bosch, prvi naslov kojim je Amazon bacio rukavicu u lice Netflixu kao novi tvorac originalnog sadržaja za streaming servise, nije nešto čime bi se tvrtka Jeffa Bezosa trebala previše ponositi, ali još manje i sramiti. Ono što se moglo reći za njenu prvu sezonu se manje-više može reći za drugu. Eric Overmyer, njen tvorac koji je zanat bio ispekao na kao dio kreativnog tima Žice (s kojom i dalje dijeli dio glumačke postave) nije imao razloga otkrivati toplu vodu. I dalje je zadržan format “ograničene” sezone od 10 epizoda, a sadržaj vješto kombinira materijale iz nekoliko romana Michaela Connelyja, te je tako izbjegnuto da se radnja razvodni. Zbivanja se tako odvijaju na realističan način. To ponovno uključuje najspektakularniju scenu – kratkotrajni obračun vatrenim oružjem na ulici – koja je prikazana nekoliko epizoda prije finala, dok je Boschu i njegovim kolegama ostavljeno da, slično kao u stvarnom životu, daleko više vremena provode baveći se njegovim posljedicama.
Ono što drugu sezonu razlikuje od prve jest to što je Boschov lik manje-više izgrađen, odnosno što nema toliko potrebe naglašavati njegovu sklonost da poput Prljavog Harryja istjeruje neku vlastitu pravdu nauštrb pravila službe i zakona. Također više nema ni drugih iritantnih klišeja u obliku serijskih ubojica koji svoj odnos s policajcem koji ih istražuje shvaćaju previše osobno. Umjesto toga imamo nekoliko živopisnih, ali realističnih likova koje tumači raznorodna, ali prilično raspoložena glumačka ekipa. Karakterni glumac Brent Sexton u ulozi zaštitara i bivšeg policajca Carla Nasha gledatelje do posljednjeg trenutka ostavlja u nedoumici da li je u pitanju dobroćudni “medo” ili opaki ljigavac, isto kao što se još uvijek mladoliki Matthew Lillard prilično zabavlja u ulozi ljigavog i arogantnog vlasnika striptiz-kluba. Ali od svih se najboljom doima Jeri Ryan (“trekkiejima” poznata kao Broj Sedam iz Voyagera) kao bivša striptizeta i udovica porno-producenta, s obzirom da izgleda i ponaša se upravo kao klasična femme fatale iz film noira, ali je scenarij ipak učinio da njen lik na kraju balade bude nešto bliže stvarnom životu. Zbog toga, ali nadasve kvalitetne produkcije, druga sezona Boscha se u današnjoj poplavi televizijske ponude, kada se gledatelji doimaju poput djece u trgovini slatkiša, može opisati kao bombon koji možda nije najslađi, ali također neće ni zapeti u grlu.
OCJENA: 6/10
3 thoughts on “RECENZIJA: Bosch (sezona 2, 2016)”