“Pravi detektiv”: “Who Goes There” (recenzija)

Na četvrtu epizodu TV-serije Pravi detektiv se moralo čekati dodatnih tjedan dana, jer je HBO, čiji je raspored prilagođen prije svega američkoj publici (i gdje se epizode emitiraju dan prije nego kod nas), morao u obzir uzeti Superbowl. To znači da će gledatelji biti nestrpljiviji nego inače, odnosno da su im tvorci morali dostaviti ono čega u seriji dosad nije bilo, ili barem označiti nekakvu značajnu promjenu.

Prethodna je epizoda, tako, identificirala glavnog sumnjivca, a što znači da se istraga ubojstva – koja nominalno predstavlja glavni zaplet – mora pokrenuti s mrtvog mjesta, odnosno da scenarist Nic Pizzolato više nema izgovor da glavninu sadržaja posvećuje privatnim životima dvojice detektiva. Za novu je epizodu također karakteristično i to da segmenta iz 2012. godine ima manje nego segmenta iz 1995. godine, odnosno svodi se tek na nekoliko kadrova u kojima dvojica detektiva daju (auto)ironični komentar ili par dodatnih objašnjenja za svoje postupke iz 1995. godine.

Ljubitelji Alexandre Daddario je, tako imaju prilike, po svemu sudeći, vidjeti posljednji put u seriji te također (ako je riječ o muškim gledateljima) mogu izgubiti svaku nadu da će uživati u nekim njenim ne-glumačkim adutima (koje je HBO uvijek znao iskoristiti kod brojnih dramskih umjetnica). Okončanje podzapleta vezanog uz nju, pak, izaziva prilično spektakularne posljedice po privatni život jednog do protagonista; ta se spektakularnost, međutim, kao što je to u ovoj seriji običaj, nije predočila kroz jeftine klišeje. Pizzolato, a i njegov režiser Cary Joji Fukunaga, ih serviraju implicitno – kroz reakcije jednog od likova na pisma, telefonske razgovore, kao i scene u kojima, pak, drugi dio detektivskog dvojca prilikom pokušaja da se pospremi tuđi nered pokazuje brutalni nedostatak empatije i diplomatskih sposobnosti.

Nakon što se radnja odmakne od privatnih komplikacija za detektive, pokazuje se kako ni na profesionalnom planu nisu potpuno “čisti” kao što su se predstavljali ili sebe gledali u ogledalu. Odlučni da pronađu ubojicu, za koga se sugerira da je njegov zločin dio nečega možda još većeg i monstruoznijeg, Rusty Cohle i Marty Hart se odlučuju infiltrirati u podzemlje, a za jednog od tih likova, koji je u prošlosti radio kao prikriveni agent, je to izvrsna prilika da se vrati neodgovornom “kaubojskom” životu u kojem je, zapravo, uživao bez obzira na svu svoju vanjsku “urednost”. Pri tome se, dakako, krše svi mogući zakoni i policijski pravilnici, pa postaje jasno zašto protagonisti, kada su stjecajem okolnosti nakon sedamnaest godina prisiljeni svoju istragu prepričavati mlađim kolegama, “ekonomični s istinom”. Njihovo putovanje u kriminalno “srce tame” se odvija na spektakularan način, a što je možda još najvažnije, nije prikazano implicitno. Naprotiv, završna scena, u kojoj se naizgled rutinska “undercover” operacija izrodi u naizgled rutinsku pljačku koja, naravno, završi s pucnjavom i impresivnim bodycountom, je prikazana na najspektakularniji mogući način. Fukunaga, možda upravo zato što je tokom prethodne tri epizode bio “druga violina” u odnosu na scenarista Pizzolata, koristi priliku da pokaže sve svoje vještine, i to kroz spektakularni kontinuirani višeminutni kadar u kome se kaotična i nasilna zbivanja vide prvenstveno iz perspektive jednog od likova. Ta scena u mnogo čemu značajno spašava dojam o onome što je prethodno bila ne baš najbolje složena epizoda, ali i postavlja ljestvicu naviše, što znači da će se Pizzolato, Fukunaga i HBO u drugoj polovici serije morati itekako potruditi ne bi li je preskočili.

RECENZIJA: Čefuri raus! (2013)

ČEFURI RAUS!
(ČEFURJI RAUS!)
uloge: Benjamin Krnetić, Dino Hajderović, Ivan Pašalić, Jernej Kogovšek, Emir Hadžihafizbegović
scenarij: Goran Vojnović
režija: Goran Vojnović
proizvodnja: Arsmedia/Depo, Slovenija, 2013.
trajanje: 131'

Jučer održani referendum u Švicarskoj, na kome je izglasano ponovno uvođenje ograničenja za useljenike, je još jedan podsjetnik koliko su ideali globalizacijske “multi kulti” utopije daleko od ostvarenja, čak i u zemlji koja bi od njih trebala biti imala najočiglednije koristi ili, barem, najmanje štete. Ne iznenađuje stoga što se ksenofobija može naći i u zemljama s neurednijom prošlošću, crnom sadašnjošću i neizvjesnijom budućnošću od Švicarske. Jedan od bližih primjera bi mogla biti i Slovenija, koja je u mikrokozmosu bivše Jugoslavije po svojem “europejstvu”, progresivnošću i uređenošću bila ono što je Švicarska predstavljala za ostatak svijeta. Pa, i u toj “cool” zemlji se znalo dogoditi da oni koji drukčije izgledaju, govore ili odaju strano podrijetlo dobiju tretman građana drugog reda i budu izloženi svakojakim neugodnostima. To, između ostalog, sugerira i opus mladog slovenskog književnika Gorana Vojnovića, a koji je posvećen životu nekadašnjih doseljenika iz južnih republika bivše države te njihovih potomaka. Najpoznatije njegovo djelo je roman “Čefurji, raus!” iz 2008. godine, koji je ovjenčan Prešernovom nagradom, a koga je Vojnović pet godina kasnije adaptirao u cjelovečernji film.

Radnja filma je smješten u Fužine, novosagrađenu četvrt Ljubljane u kojoj veliki broj stanovnika potječe iz ostatka Jugoslavije, a za koje domicilno slovensko stanovništvo ima običaj koristiti pogdrni izraz “čefur”. Među njih spada i protagonist, srednjoškolac Marko Đorđić (Krnetić) koji igra košarku i čiji je otac (Hadžihafizbegović) uvjeren da će mu sinovljeva sportska karijera biti financijski izlaz iz stančića u sumornoj stambenoj zgradi. Marko je, međutim, nakon svađe s trenerom prestao igrati košarku i sve vrijeme provodi ispred kuće gubeći vrijeme s trojicom “čefurskih” prijatelja – Acom (Hajderović), Adijem (Pašalić) i Dejanom (Kogovšek). Kao i mnogim njihovim vršnjacima u sličnoj situaciji, životni stil im uključuje konzumaciju alkohola i droge. Jedne večeri će njihovo pijanstvo dovesti do incidenta i kratkotrajnog boravka u policijskoj postaji, koji samo pokreće novi slijed nemilih događaja.

Čefuri raus! Je ostvarenje koje će kod dijela, prvenstveno starijih gledatelja, izazvati “deja vu” efekt. Složeni i predvidljivo neharmoničan odnos između Slovenaca i “južnjaka” je tako filmašima bio zanimljiv i prije nego što im je raspad zajedničke države dao novi kontekst, a što svjedoči film Ovnovi i mamuti iz 1985. godine, u kome je također glumio, tada mladi Emir Hadžihafizbegović. Pravi razlog zašto film neće izgledati previše originalno je djelomično i u tome što njegovi motivi prilično podsjećaju na brojne američke drame o teškom životu crnaca u getima 1990-ih, odnosno na kultni francuski La Haine, koji je na sličan način prikazivao položaj arapskih i afričkih doseljenika u “banlieuma”, koji, barem na prvi pogled, ne izgledaju bitno drukčije od ljubljanskih Fužina. Ono što filmu daje svježinu jest “regionski” kontekst, odnosno problem identiteta. Marko je razdvojen između jugoslavenske socijalističke “bolje prošlosti” i europske kapitalističke sadašnjosti, a što se odražava kroz to da, kao i većina likova u filmu, koristi istovremeno slovenski i nekadašnji srpskohrvatski jezik. Zanimljivo je vidjeti i kako je situacija u kojoj su se “čefuri” našli kao manjina “u stranom svijetu” potencira obnovu “bratstva i jedinstva”, odnosno u drugi plan stavlja nacionalne razlike koje su izazvale krvoproliće u južnim dijelovima bivše države. Isto je tako zanimljivo što Marko, za razliku od momaka iz “hooda” i “banlieua”, relativno brzo, za samo par sati vožnje vlakom, može doći do “starog kraja”. Završna scena filma, u kojoj se “čefurska” stvarnost Slovenije sudara sa stvarnošću današnje Bosne i Hercegovine, je vjerojatno i najefektnija.

Vojnović, koji se uz književne uspjehe može pohvaliti i uspješnim filmom Piran-Pirano, u Čefurima je pokazao veliku redateljsku vještinu, ali film prije svega počiva na temeljima izvrsnih glumačkih izvedbi. U tome se, radi što veće autentičnosti, Vojnović koristio naturščcicima, dok su poznati (i u “Regionu” prilično popularni) glumci svedeni na epizodne uloge. Krnetić, koji tumači glavni lik, je prilično dojmljiv i čini se da bi od njega mogla nastati punokrvna filmska zvijezda. Usprkos pomalo nespretnog početka, zbog koga gledatelji koji nisu upoznati sa situacijom u ovom dijelu svijeta trebaju pohvatati sve konce radnje, Čefuri raus! zaslužuju preporuke kao ne samo dobar, nego i temom prilično aktualan film.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Kradljivica knjiga (2013)

hr_The_Book_Thief_1 — (izvor: mirror of erised)

KRADLJIVICA KNJIGA
(THE BOOK THIEF)
uloge: Sophie Nelisse, Nico Liersch, Emily Watson, Geoffrey Rush, Roger Allam
scenarij: Michael Petroni
režija: Brian Percival
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD/Njemačka, 2013.
trajanje: 131'

Posljednjih dvadeset i nešto godina su filmovi koji se natječu i osvajaju “Oscare” postali isto onako konfekcijski predvidljivi kao i oni koji svakog ljeta nastoje isprazniti džepove manje zahtjevne publike. Među nepisanim pravilima koja diktiraju ishod svakog natjecanja za zlatne kipiće se našlo i ono koje je možda najbolje sažeo afroamerički režiser Spike Lee s riječima “Želite dobiti ‘Oscar’? Snimite film o Holokaustu!” Još jedno takvo pravilo jest i ono prema kome će Oscar lakše dobiti film o kome je jedan od likova dražesno dijete nego film u kome kome takvog lika nema. Možda najuspješnije kombiniranje ta dva nepisana pravila se mogla naći u Život je lijep Roberta Begninija iz 1997. godine. Ove je godine istu formulu pokušala iskoristiti Kradljivica knjiga, ekranizacija hvaljene omladinske knjige australskog pisca Markusa Zusaka.

Radnja započinje 1938. godine u nacističkoj Njemačkoj. Djevojčica Liesel Meminger (Nelisse) je ostala bez brata koji je umro od gladi i majke, koja ju je, progonjena kao komunist, morala napustiti. Liesel u jednom gradiću udomljavaju Hans (Rush) i Rosa Hubberman (Watson), bračni par bez djece. Dok je supruga ispočetka zainteresirana isključivo za novčanu naknadu od države, dotle njen muž s oduševljenjem prihvati posao novog roditelja i pomaže Liesel da nauči čitati. Njen život, kojim dominiraju sukobi s drugom školskom djecom, ali i prijateljstvo sa mladim susjedom Rudyjem (Liersch), se počne mijenjati kada je novootkrivena vještina čitanja počne okretati prema knjigama, uključujući i one “nepoćudne” koje nacisti vole spaljivati na javnim manifestacijama. Situaciju dodatno zakomplicira i Kristalna noć, nakon koje Max Vandenburg (Schnetzer), mladi Židov čiji je otac spasio Hansov život u prvom svjetskom ratu, pronađe utočište u podrumu Hubbermanovih. Liesel i Max se ubrzo sprijatelje, ali njihov odnos se nađe ne samo pod sjenom opasnosti od otkrivanja, nego i drugog svjetskog rata koji će posredno ili neposredno dotaknuti čak i provincijski gradić.

Vjerojatno svjesni da se u moru “oskarovskih” filmova o Holokaustu moraju po nečemu isticati, tvorci Kradljivice knjige su odlučili preuzeti jedan od neobičnijih elemenata književnog predloška. Naraciju filma, naime, pruža nitko drugi nego Smrt, kome je glas posudio britanski glumac Roger Allam. Morbidne i crnohumorne opaske tog lika, obično vezane uz vrijeme u kome je, kako kaže, “imao prilično posla”, je, međutim, prilično teško pomiriti sa sentimentalnim karakterom ostatka filma. One se, još k tome, pojavljuju prilično rijetko, te bez te fantastično-mistične distrakcije Kradljivica knjiga može funkcionirati sasvim dobro.

Ako se zanemari taj nepotrebni scenaristički trik, Kradljivica knjiga uglavnom koristi klišeje vezane uz vrijeme i mjesto radnje, ali u tome nije ništa bolja ili lošija od sličnih filmova. Najzanimljivije je to da se to crno poglavlje povijesti prikazuje iz perspektive “malih” običnih ljudi, odnosno da su mnoge stvari koje su danas nezamislive nekada bile sasvim banalne. Gradić u kome živi Liesel, da nije sveprisutnih zastava s kukastim križem, izgleda poput mjesta s razglednice; sukobi među likovima su više izazvani osobnim netrpeljivostima i banalnim zavadama nego ideologijom; čak i lokalni nacistički glavešine se prikazuju kao oportunisti, a ne ideološki fanatici. S druge strane je sasvim razumljivo da se u filmu mora prikazati krajnje posljedice nacističke ideologije – bilo kroz Kristalnu noć, bilo kroz pomalo anakrone ceremonije spaljivanja knjiga i, konačno, kroz prizor Židova na ulici koje pred kraj filma vode u logore. Gledateljima je, međutim, jasno sugerirano tko je u priči pozitivac – buntovnička Liesel kao i anđeoski dobronamjerni i požrtvovni Hans, te Rudy, koji će birajući između nacističke ideologije i ljubavi prema Liesel, jasno odabrati ovo drugo. Završnica filma, dakako, kao i mnoga ostvarenja na temu Holokausta, sadrži poratni epilog, ali je isto tako utopljena u sentimentalnu “ljigu”.

Ono što Kradljivicu knjiga izdiže iznad prosjeka i čini gledljivom je talent Briana Percivala, britanskog režisera dosad poznatog jedino po popularnoj TV-seriji Downton Abbey. U ovom je filmu pokazao veliku brigu za detalje zahvaljujući kojoj naoko banalna svakodnevnicu gradića prije sedam i pol desetljeća izgleda fascinantnom za moderne gledatelje. Najviše će u oči, međutim, upasti kanadska (kvebečka) glumica Sophie Nelisse čiji šarm uspijeva izazvati smiješak kod gledatelja usprkos turobnih prizora i ugođaja kojim obiluje ovaj film. Zahvaljujući njoj, kao i nekolicini poslovično pouzdanih glumaca – poput “oskarovca” Geoffreya Rusha – Kradljivica knjiga se isplati pogledati, čak i onim gledateljima koji misle da su već vidjeli sve što se na temu Holokausta moglo vidjeti.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Enderova igra (2013)

Ender's Game experience — Ender’s Game experience (izvor: Todd Awbrey)

ENDEROVA IGRA
(ENDER'S GAME)
uloge: Asa Butterfield, Harrison Ford, Ben Kingsley, Viola Davis, Hailee Stanfield, Abigail Breslin
scenarij: Gavin Hood
režija: Gavin Hood
proizvodnja: Summit Entertainment/Lionsgate, SAD, 2013.
trajanje: 114 '

Za “Enderovu igru”, SF-spektakl Gavina Hooda, se može reći da je došao na pogrešno mjesto u pogrešno vrijeme. U američkoj javnosti je to ostvarenje izazvalo kontroverze vezane uz temu o koja će za manje od mjesec dana dovesti građane Hrvatske na birališta. Film, naime, predstavlja ekranizaciju popularnog romana Orsona Scotta Carda iz 1985. godine. Poklonici “Enderove igre” su nakon više od četvrt stoljeća čekanja došli na svoje, ali su se također morali pomiriti s neugodnim publicitetom koji su filmu donijela Cardova mormonska uvjerenja, posebno u stavovima o homoseksualnosti. Cardova “politička nekorektnost” je od strane LGBT aktivista potakla zahtjeve za bojkotom , a producente i glumce natjerala da se pokušaju ograditi od kontroverznog tvorca franšize koja je trebala biti novi “Harry Potter”.

Nade da će “Ender” biti novi “Potter” su bile razumljive, s obzirom da naslovni protagonist i dio radnje imaju određene sličnosti sa sagom J. K. Rowling. Radnja se događa u budućnosti, pedeset godina nakon što se Zemlja na jedvite jade spasila od invazije kukcolikih vanzemaljaca zvanih “Formici”. Andrew “Ender” Wiggin (Butterfield) je dječak obdaren izuzetnim vojničkim talentom, zahvaljujući kojem je poslan u elitnu školu za časnike svemirske flote koja bi trebala odbiti novi napad. Endera odlkuje empatija s protivnikom zahvaljujući kojoj predviđa njegove poteze, ali i spremnost na njegovu trajnu eliminaciju uz korištenje ekstremnog nasilja. Te je osobine prepoznao njegov glavni instruktor pukovnik Graff (Ford), te ih nastoji “izbrusiti” potičući, ponekad brutalno, natjecanje između vodećih pitomaca i njihovih timova. Pobjednik će postati dio još elitnije skupine koja ima zadatak suprotstaviti se novoj prijetnji po Zemlju.

Gledateljima koji uspoređuju “Endera” i “Pottera” će odmah u oči pasti to da se film južnoafričkog scenarista i režisera Gavina Hooda (koji se proslavio “Oscarom” za film “Tsotsi”) od mnogo poznatije serije razlikuje ne samo po žanru nego i po općem ugođaju. “Enderova igra”, iako radnjom smještena u ne baš blisku budućnost, se čini mnogo čvršće ukotvljena u današnji svijet, te je opći ton scenarija mnogo mračniji. To i ne iznenađuje, jer je originalni roman bio pod snažnim utjecajem hladnog rata, globalnog sukoba koji, slično kao i današnji “rat protiv terorizma”, prijeti potkopavanjem moralnih i drugih temelja svega onoga što se voli nazivati civilizacijom. U slučaju “Enderove igre” se totalnost sukoba odražava kroz ideju da su upravo djeca, zbog otvorenosti svojih umova, ali i sklonosti nasilju, njegovi najefikasniji sudionici. U filmu je nasilje, zahvaljujući cenzorskim obzirima i scenariju, nešto ublaženo, ali uznemirujuća poruka je svejedno zadržana. Hood, međutim, nije mogao zadržati kompleksnost romana, a i veliki obrat na kraju, vjerojatno jedan od najefektnijih u povijesti žanra, nije adekvatno dočaran, te se doima kao ne baš najspretnija “navlakuša” za ono što bi trebao biti nastavak.

Scenarističke nedostatke je, s druge strane, uspješno nadoknadila Hoodova režija, kao i prilično vješto korištenje tehničkih resursa suvremenog Hollywooda. Budući svijet je dočaran jednostavno, ali prilično uvjerljivo, a poseban dojam ostavljaju scene borbe u nultoj gravitaciji. Najveći adut filma je, međutim, njegov protagonist. Ender je lik koju su poklonici SF-žanra dugo vremena htjeli vidjeti na ekranu, a njegova verzija u liku Ase Butterfielda, 15-godišnjeg Britanca sposobnog dočaravati kontradiktorne emocije, uglavnom ispunjava ta očekivanja. Harrison Ford se, glumeći ogrubjelog mentora, očito pomirio sa svojim godinama i svođenjem na epizodista. Ostatak glumačke ekipe, koji uključuje i neka prilično poznata imena, se nije previše istakao, uglavnom zbog scenaristički nedorađenih likova. Ako “Enderova igra” ne postane filmska franšiza, njeni tvorci, ali prije svega i gledatelji, se mogu tješiti da je njen početak mogao biti daleko gori.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Justin Bieber’s Believe (2013)

Justin Bieber -DSC_0481-10.20.12 — Justin Bieber (izvor: Joe Bielawa)

JUSTIN BIEBER'S BELIEVE
nastupa: Justin Bieber
režija: Jon M. Chu
proizvodnja: Open Road Films, SAD, 2013.
trajanje: 93'

Nekada se razlika između uspjeha i neuspjeha zna svesti na izbor pravog trenutka. Taj trenutak je, međutim, prilično teško dokučiti. Nekada ono što se na prvi pogled čini lošim izborom na kraju ispadne dobar izbor, ali najčešće zbog određenih okolnosti koje nisu bile predvidljive. Jedan takav primjer bi mogao pružiti Justin Bieber’s Believe, dokumentarni film posvećen prošlogodišnjoj turneji mladog kanadskog pop-pjevača Justina Biebera. U Hrvatskoj se pojavio s gotovo mjesec dana zakašnjenja u odnosu na svoju svjetsku premijeru, ali je zato to koincidiralo sa vijestima o njegovom uhićenju zbog vožnje u pijanom stanju. Ta koincidencija možda nije bila najsretnija po samog Biebera, ali je zato filmu dala dodatni publicitet, odnosno poneki razlog više da u kino-dvorane dođe netko drugi osim njegovih fanatičnih obožavateljica.

Bieberu je Believe predstavlja drugi takav dokumentarac u karijeri. Prije nepune tri godine, čak i uz “bieberomaniju” priznatu kao globalni fenomen, mnoge iznenadio komercijalni uspjeh, pa i povoljne kritike koje je dobio Never Say Never. Ekipa okupljena oko Biebera i oko tog projekta nije htjela otkrivati toplu vodu niti ništa ostavljati slučaju. Iza kamere je ponovno angažiran Jon M. Chu, filmaš koji je režirao prethodni film, ali također stvorio reputaciju specijalista za prikaz plesnih sadržaja na ekranu. Believe, pak, uglavnom slijedi formulu kakva se može očekivati od ovakvih dokumentaraca – prikaz najspektakularnijih glazbenih izvedbi sa turneje miješanih sa intervjuima u kojima o Bieberu govore njegovi prijatelji i suradnici, ali i ponekad zastrašujući učinak koje Bieber (još uvijek) može izazvati među hordama svojih “beliebera”. Možda se tu najviše ističu scene u kojima Bieberovi suradnici i promotori krišom prilaze slučajno odabranim Bieberovim obožavateljicama te im poklanjaju karte za koncert, izazivajući eksplozije histeričnog oduševljenja.

Od svega toga je, međutim, najzanimljivije gledati kako se Bieber nosi s promjenama koje su se u posljednje vrijeme dogodile u njegovom životu, odnosno kako – bilo kroz vlastite, bilo kroz riječi svojih suradnika – nastoji odgovoriti na optužbe i predviđanja da je samo još jedan umjetno stvoreni fenomen pop-industrije, odnosno mlada zvijezda koja se brzo uspela na nebo, ali koja će se sa njega još brže srušiti, i to na prilično ružan način. Iako su iz filma izbačene sve reference na ljude i događaje kojima je Bieber u vrijeme turneje i snimanja filma punio naslovnice tabloida, tvorci tabloida su ih posredno uzeli u obzir, pa i sam Bieber priznaje kako je učinio pogreške. Međutim, njegove tvrdnje da je iz njih nešto naučio je prilično teško shvatiti ozbiljno kada se na velikom ekranu izgovaraju u trenucima kada na ekranima mobitela i tableta svijetli policijska fotografija koja je obišla svijet. Čak i ako se ta neugodna koincidencija shvati kao rezultat loše sreće, dojmu o Believe kao neuspjeloj propagandi se teško othrvati. To je još teže nakon što se negdje u sredini filma pojavljuje segment o nasmrt bolesnoj 6-godišnjoj djevojčici Avalanni Routh, koja je sanjala da sretne svog idola i kojoj je Bieber pred smrt ispunio želju. Ne sumnjajući u to da je Bieber u svoj toj priči imao najbolje namjere, način na koji je ona umontirana u film – valjda da mladog pjevača prikaže u najboljem svjetlu – odaje potpuni nedostatatak inspiracije.

Nešto slično bi se moglo reći za još jedan detalj, koji je mnogim mlađim članovima publike najvjerojatnije promakao. Chu je, naime, u scene koje prikazuju histeriju “belieberica” ubacio kratke kadrove koji prikazuje sličnu reakciju američkih i drugih djevojaka na “Beatlese” prije pet desetljeća. Njima se na jedan prilično implicitan način sugerira da je Bieber isto onako neshvaćen i suočen s neprijateljskim establishmentom kao što su bili slavni liverpoolski glazbenici, odnosno da će tijek vremena pokazati kako su on i “belieberi” bili u pravu, a “hejteri” u krivu. Problem je u tome što “Beatlesi”, ako nekome išta znače, to nije zbog “beatlemanije” nego usprkos njoj, odnosno zato što su nekako uspjeli nadići ispraznost i komercijalizam tadašnje pop-glazbe, te ih danas pamte zbog glazbe, a ne zbog vrištećih šiparica. Gledateljima koji su skloni stvarati zločeste povijesne analogije bi scene “belieberske” histerije mogle podsjetiti na to kako je istovjetne reakcije kod djevojaka i mladih žena u nekim dijelovima Europe prije nekih osam desetljeća izazivao jedan drugi neshvaćeni umjetnik. I koji je, za razliku od većine neshvaćenih umjetnika, znao odabrati prave talente za vlastitu propagandu.

OCJENA: 2/10

RECENZIJA: Kako je spašen gospodin Banks (2013)

"Saving Mr. Banks" Photo Opportunity — (izvor: Castles, Capes & Clones)

KAKO JE SPAŠEN GOSPODIN BANKS
(SAVING MR. BANKS)
uloge: Emma Thompson, Tom Hanks, Paul Giamatti, Jason Schwartzman, Bradley Whitford, Colin Farrell, Ruth Wilson, Rachel Griffiths
scenarij: Kelly Marcel & Sue Smith
režija: John Lee Hancock
proizvodnja: BBC Films/Walt Disney, SAD/UK/Australija, 2013.
trajanje: 99'

Kada bi netko počeo bilježiti nepisana pravila i zakone filmske djelatnosti, jedna od njih bi bila ta da lakoća rada i uživanje na setu obično rezultira onime što ne predstavlja užitak za publiku. Iz toga bi se mogao izvesti zaključak da su najbolji filmovi u pravilu oni čije je stvaranje bilo obilježeno velikim žrtvama, problemima, svađama i neugodnostima. A što obično znači da bi neki od zbilja velikih filmova sa svim svojim dramama iza scene trebali poslužiti kao materijal za vrhunske filmske drame. Hollywood, međutim, nikako ne uspijeva takav zaključak potvrditi na ekranu. Još jedan takav neuspjeh je i Kako je spašen gospodin Banks, jedan od najambicioznijih, ali i, sudeći po broju nominacija, najmanje uspješnih ovogodišnjih “lovaca na Oscare”.

Banks je posvećen snimanju Mary Poppins, mjuzikla za djecu koji uživa status jednog od najuspješnijih hollywoodskih blockbustera 1960-ih, ali također i P. L. Travers, britanskoj književnici koja je stvorila seriju popularnih romana o čarobnoj dadilji na kojoj se film temelji. Na samom početku sredovječna autorica (Thompson), prisiljena financijskim problemima, odlučuje nakon dva desetljeća odbijanja ipak razmotriti ponudu Walta Disneya (Hanks) da proda prava na ekranizaciju. U tu svrhu dolazi u Los Angeles gdje bi joj Disney i uposlenici njegovog studija trebali omogućiti da osobno nadgleda pripreme za produkciju. Travers, međutim, ne propušta nijednu priliku da iskaže kako joj se cijeli pothvat ne sviđa, odnosno kako je uvjerena da će Mary Poppins, lik koga doslovno smatra dijelom svoje obitelji, biti izopačen od strane “vulgarnih” američkih filmaša. Disney, koji ne štedi novac i pokušava šarmirati britansku autoricu, je frustriran nedostatkom napretka u razgovorima, ali i nesvjestan da je Mary Poppins proizvod iskustava u Australiji, kada je kao djevojčica (koju glumi Annie Rose Buckley) svjedočila kako su joj snove voljenog oca Traversa Roberta Goffa (Farrel) uništili alkoholizam i bolest.

Teško se oteti dojmu da je Banks bio osuđen na neuspjeh još prije nego što je dovršen, kao i da je za to odgovoran sam koncept. Prema originalnom scenariju Sue Smith je trebao biti “čisti” biografski film posvećen P. L. Travers. Većina ciljane publike, međutim, autoricu pozna po Disneyevom ostvarenju, te je nova verzija koju je nadopisala Kelly Marcel stvorila dvije paralelne radnje od kojih se jedna bavila hollywoodskom epizodom. A nju je, pak, bilo teško rekonstruirati bez da se koristi intelektualno vlasništvo Disneyevog studija. Kada su počeli pregovori o tome detalju, iz Burbanka je sugerirano da bi možda bilo bolje da Disney bude ne samo ispred, nego i iza ekrana, odnosno kako bi moćni hollywoodski studio i financijski sudjelovao u projektu. I, onako, usput iskoristio priliku da kroz prigodnu polustoljetnu obljetnicu svog velikog komercijalnog uspjeha dodatno napuni džepove.

Nije teško pretpostaviti kako je Disneyevo sudjelovanje u projektu od potencijalno fascinantnog prikaza naličja Hollywooda stvorilo prigodničarski spektakl nalik na jugoslavenske partizanske “filmove spomenike” 1970-ih u kojima se, evocirajući svijetlu prošlost, točno znalo tko su dobri momci i kome se ne smije “prišiti” nijedna negativna osobina. Disney, koga inače sjajno glumi Tom Hanks u jednoj od najpotcijenjenijih glumačkih nastupa prošle godine, je prikazan kao kreativni genije, filantrop, sjajni šef koji sve svoje uposlenike zna po imenu, ali i vrhunski psiholog koji je u stanju ugrijati i najhladnija srca. Neki nezgodni detalji, poput Disneyeve ovisnosti o nikotinu koja ga je nedugo nakon trijumfa s Mary Poppins koštala života, su očekivano izbačeni iz filma. Nasuprot tome, P. L. Travers je prikazana kao ne samo ekscentrična, nego čangrizava i antipatična baba kojoj će tek boravak u čarobnom Disneyevom svijetu omogućiti da se, u skladu s dostignućima hollywoodske “pop” psihologije, suoči s demonima prošlosti i doživi katarzu gledajući kako ih istjeruje Disneyev film. U stvarnosti je, naravno, priča bila sasvim drukčija – Travers je bila zgrožena filmom i do kraja života nije propuštala priliku da svoje nezadovoljstvo svima stavi na znanje. O svemu tome, dakako, u filmu nema govora. Kao što ni trailer, koji sugerira lepršavu obiteljsku komediju, ne govori ništa da segment filma koji prikazuje autoričino djetinjstvo žanrovski pripada mrtvački ozbiljnoj, pa na trenutke i prilično depresivnoj drami. Između ta dva segmenta – Traversinog djetinjstva i njenih hollywoodskih pustolovina – ne postoji čvrsta konceptualna veza. John Lee Hancock, poznat po uspješnoj biografskoj Priči o prvaku, je dovoljno iskusan da u oba slučaja film režira kvalitetno i ekonomično; da su u pitanju dva različita filma, odnosno mini-serija koja se u potpunosti bavi Traversinim životom, rezultat bi bio izvanredan. Hancock, na žalost, nije u stanju nadvladati konceptualna ograničenja, a isto važi i za glumačku ekipu – sjajnog Giamattija u nezahvalnoj ulozi Traversinoj vozača, danas pomalo zaboravljenog Farrela kao Traversinog oca, ali i danas prilično aktivnu Ruth Wilson (dijabolična Alice Morgan u BBC-jevoj TV-seriji Luther) kao Traversinu majku. Banks ljubiteljima hollywoodske povijesti i Disneyevih klasika neće predstavljati potpuno gubljenje vremena, ali svoje ambicije ipak nije opravdao te mu je pravo mjesto pred za takve sadržaje prigodnijim malim ekranima ili u dokumentarnom žanru.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Jack Ryan: Poziv iz sjene (2014)

JACK RYAN: POZIV IZ SJENE
(JACK RYAN: SHADOW RECRUIT)
uloge: Chris Pine, Kevin Costner, Kenneth Branagh, Keira Knightley
scenarij: Adam Cozad & David Koepp
režija: Kenneth Branagh
proizvodnja: Paramount Pictures/Skydance, SAD, 2014.
trajanje: 99'

U vrijeme krize, kada se počinju preispivati paradigme na kojima počiva današnji svijet, novim očima se počinju gledati i neki naizgled jednostavni povijesni događaji. Tako se i za hladni rat sve više govori da se temeljio na najoobičnijoj laži. Ili, da je barem bio daleko više motiviran nečijim prizemnim ekonomskim i političkim interesima nego što je predstavljao nekakvu plemenitu borbu između “carstva zla” i univerzalnih ljudskih vrijednosti. Takvom se dojmu još teže otgrnuti posljednjih godina, kada svjedočimo reprizi istih događaja s otprilike istim akterima ali sasvim drukčijom argumentacijom. Naime, prilično je zabavno gledati kao se iz američkih i zapadnoeuropskih krugova moderna Rusija razapinje zato što se u njoj malo previše efikasno i dosljedno primjenjuju recepti o kapitalizmu, slobodnom tržištu, ali i oslanjanju na tradiciju – iste stvari koje je u doba hladnog rata propovijedao Ronald Reagan. Takva ideološka inverzija se, slučajno i namjerno, provukla i u Hollywood, odnosno u Jack Ryan: Poziv iz sjene, špijunsko-politički triler koji danas predstavlja možda najeksplicitniji odraz službene američke politike na velikom platnu.

Ironične konotaciju su u slučaju ovog filma još veće, s obzirom da se on temelji na opusu Toma Clancyja, književnika koji je stekao popularnost, bogatstvo i slavu upravo u Reaganovo doba, i to zahvaljujući romanima o skromnom CIA-inom analitičaru Jacku Ryanu koji je SAD i “slobodni svijet” štitio od Sovjeta, arapskih terorista i slične gamadi. Popularnost tih romana, dakako, nije mogla izmaći Hollywoodu, iako su filmske ekranizacije pokrenute u malo nezgodno vrijeme kada je Hladni rat završio, kojem se originalna franšiza nije najbolje prilagodila. Nakon Lova na Crveni oktobar (danas poznatijeg po glazbenoj temi i nastupu Seana Conneyja, nego po glavnom junaku koga je glumio bezlični Alec Baldwin) i nešto uspješnijeg uskakanja Harrisona Forda u dva sljedeće filma, Paramount Pictures je 2002. godine pokrenuo “reboot” franšize pod naslovom The Sum of All Fears (u Hrvatskoj preveden kao Cijena straha). To je ostvarenje, međutim, stradalo zbog neugodnih konotacija vezanih uz 11. rujan, ali i “političkom korektnošću” vezanom odlukom da se glavni negativci – u originalnom romanu arapski teroristi – “prekrste” u neonaciste. Novi “reboot” dolazi nedugo nakon Clancyjeve smrti, a glavna uloga je povjerena Chrisu Pineu, glumcu zahvaljujući ili usprkos kome je sličan “reboot” Zvjezdanih staza i donedavno ikonoklastička zamjena Williama Shatnera doživjela komercijalni uspjeh.

Kao i kod mnogih današnjih filmova o superherojima prvi film iz franšize je zamišljen kao “priča o nastanku”. Scenarij Adama Cozada i Davida Koeppa, koji se direktno ne temelji na Clancyjevoj prozi, započinje 11. rujna 2001. godine kada mladi Ryan kao briljantni student Londonske škole ekonomskih znanosti doznaje da mu je zemlja napadnuta. Kao pravi domoljub se prijavljuje u marince i služi u Afganistanu prije nego što mu vojničku karijeru okonča rušenje helikoptera. Tokom višemjesečne mukotrpne terapije u veteranskoj bolnici upoznaje privlačnu bolničarku Cathy Muller (Knightley), ali i postaje predmetom pažnje tajanstvenog CIA-inog agenta Thomasa Harpera (Costner) koji će ga diskretno regrutirati i postati njegov mentor. Ryan dobija zadatak prikupljanja obavještajnih informacija pod krinkom uposlenika međunarodno “potkožene” njujorške mešetarske tvrtke. Nakon što neki detalji u poslovanju Viktora Čerevina (Branagh), moćnog ruskog oligarha u dosluhu s Kremljem, ukažu na mogućnost terorističke zavjere, Ryan dobija zadatak otići u Moskvu pronaći dokaze o zavjeri, nesvjestan da će ne samo nego i Cathyn život dovesti u opasnost.

Film je režirao Kenneth Branagh, jedan od najuglednijih britanskih glumaca, a koji se također očigledno dobro zabavljao tumačeći lik negativca kome je iznenađujuće crno-bijeli scenarij uvalio sve moguće poroke (alkoholizam, nasilništvo, razvrat), a bez ijedne naznake opravdanja ili objašnjenja njegovih zločina. Crno-bijeli karakter filma se ogleda i u tome da, za razliku od sličnih hollywoodskih post-hladnoratovskih filmova, Čerevin nije “odmetnuti” KGB-ovac, nego da je “insajder” slizan s Kremljom, ali i kroz da su svi Rusi bez iznimke prikazani kao zlikovci. Tako je, na primjer, ispovijedanje ruskoe pravoslavne vjere dovoljan razlog da netko sudjeluje u dijaboličnim terorističkim akcijama. Još je zanimljivije gledati i kako je slobodan protok ljudi, novca, informacija, globalizacija i Internet – dakle, upravo ono što je trebala biti najveća tekovina posthladnoratovskog svijeta – prikazano kao moćno i opasno oružje u rukama zlih Rusa, te se implicitno sugerira da se mora staviti pod čvrstu zapadnu pasku, ma koliko kojekakvi Assangei i Snowdeni tvrdili suprotno.

Ako se iz filma, pak, izbaci njegova dnevno-politička i propagandna komponenta, odnosno ako se gleda isključivo kao žanrovski proizvod, Poziv iz sjene gubi svu svoju zanimljivost i predstavlja veliko razočarenje. Jedina stvar koja scenarij dobro radi jest kratki ali efektni prikaz evolucije glavnog lika u CIA-inog agenta. Sama zavjera koju treba razotkriti, ali i njegove pustolovine u Moskvi (koju “glumi” Liverpool), je prilično predvidljiva i izaziva zijevanje. Suvremeni hollywoodski ljepotan Chris Pine je jednostavno pogrešan izbor za Ryana, odnosno nema ni zrnce karizme ili uvjerljivosti koju su imali Baldwin i Ford (a čak se i za notorno “drvenog” Afflecka može reći da je bio uvjerljiviji u Cijeni straha). Akcijske scene su solidno izrežirane, ali nisu najuvjerljivije, a čak i spektakularna završnica u New Yorku izgleda “deja vu”. Veteran Kevin Costner je dobar kao junakov mentor, ali se pojavljuje prekratko da bi popravio djojam. Keira Knightley dobro izgleda i prilično se trudi, ali ni ona ne može nadići kreativne nedostatke scenarista.

Bez obzira što je bio opterećen (novo)hladnoratovskom propagandom, novi Jack Ryan je mogao biti vrlo dobar, možda čak i remek-djelo akcijskog žanra. Dovoljno se podsjetiti Goldfingera, klasičnog filma o Jamesu Bondu, koji je prije pedeset godina koristio sličan zaplet. Usporedbe današnjeg Jacka Ryana i nekadašnjeg Bonda će ovaj film, pak, ostaviti u prilično zasluženoj sjeni.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Legenda o Herkulu (2014)

LEGENDA O HERKULU
(THE LEGEND OF HERCULES)
uloge: Kellan Lutz, Gaia Weiss, Scott Adkins, Roxanne McKee, Liam Garrigan, Liam McIntyre, Jonathon Schaech, Rade Šerbedžija
scenarij: Daniel Giat, Giulio Steve, Renny Harlin & Sean Hood
režija: Renny Harlin
proizvodnja: Summit Entertainment, SAD, 2014.
trajanje: 99'

Za siječanj se često govori kako je najdepresivniji mjesec u godini. Svemu tome je svoj doprinos dao i Hollywood koji upravo u tom mjesecu ima običaj u kino-dvorane istovarivati svoje najgore proizvode. Razlog za to je, pak, u praksi da se najskuplji, najambiciozniji i najprestižniji filmovi obično lansiraju ljeti, odnosno u sezoni blagdana kada se hvataju “Oscari” i druge prestižne nagrade. Ono što se nađe između je rezervirano za materijal za koga je i sam Hollywood svjestan da neće biti neke naročite kvalitete ili imati neku veliku gledanost. Zato nije rijetkost da se upravo tada štedi na publicitetu, pa tako nema ni specijalnih kritičarskih projekcija pred premijeru; kritičarima je to kasnije jasan signal da naslov predstavlja škart. Nešto slično se dogodilo s fantastično-pseudopovijesnim spektaklom Legenda o Herkulu, koji je zamišljen kao početak franšize u kome bi istoimenog starogrčkog heroja trebao tumačiti Kellan Lutz. Tvorcima tog filma je dodatni uteg oko vrata bila i percepcija da nastoje na jeftini način eksploatirati predstojeći konkurentski projekt Hercules: Thracian Wars s Dwayneom Johnsom u glavnoj ulozi, a koji se smatra “pravom” hollywoodskom ljetnom uzdanicom.

Radnja filma je smještena u drevnu Grčku oko 1200. godine p.n.e. i počinje kada ratoborni kralj Tirinta Amfitrion (Adkins) osvaja susjedni grad Arg, a nakon čega njegova supruga Alkmena (McKee), zgađena krvoprolićem i pohlepom, odluči sebe podati bogu Zeusu. Rezultat te veze između božanstva i smrtne žene je rođenje polubožanskog djeteta koje odraste u naočitog i fizički snažnog princa po imenu Herkul (Lutz). Njegova ljubav prema lijepoj kretanskoj princezi Hebi (Weiss), pak, izaziva ljubomoru od strane starijeg brata Ifikla (Garrigan) koji se, u nastojanju da se riješi suparnika, spletkama potakne slanje Herkula u vojni pohod na Egipat. Herkul završi u zarobljeništvu gdje mu je život pošteđen samo zato jer se smatrao običnim čovjekom, a ne princom; osuđen da ostatak života provede kao rob, nastoji se osloboditi kao borac u areni te pokrenuti ustanak protiv svog tiranskog oca i brata.

U Legendi u Herkulu je najspektakularniji detalj početna scena bitke, čija je glavna svrha uvjeriti publiku da je u novac potrošen za 3D naočale bio opravdan. Sve što slijedi nakon toga, na žalost, opravdava zle slutnje koje je stvorio siječanjski termin. Scenarij, u kome je, po hollywoodskom običaju, s originalnom legendom i grčkom mitologijom, obrisan pod, je, zapravo, najmanji problem. “Kreativni” pristup klasičnoj baštini može ponekad rezultirati neobično zabavnim ostvarenjima, kao što svjedoči popularna TV-serija o Herkulu koga je tumačio Kevin Sorbo. Na žalost, “kreativnost” je u slučaju Legende o Herkulu zaslužila da se koristi pod navodnicima. Likovi, zapleti, dijalozi, pa čak i stil režije, se mogu učiniti originalnim samo onim gledateljima koji su prethodno desetljeće, ako ne i duže, proveli na pustom otoku ili nekim slučajem nisu gledali nijedan film iz žanra “mačeva i sandala”. Renny Harlin, finski režiser specijaliziran za akciju, koji je u karijeri imao pogodaka i promašaja, ovdje se nije nimalo potrudio Legendu učiniti previše drukčijom od svog velikog uzora – Snyderovog 300. Gledateljima kablovske televizije će, pak, posebno iritirajuće biti usporedbe s popularnom TV-serijom Spartak, a pogotovo činjenica da se u sporednoj ulozi pojavljuje australski glumac Liam McIntyre, koji je upravo u njoj tumačio legendarnog gladijatora. Da stvar bude gora, producenti se, ovdje slijepo drže zloglasnog cenzorskog rejtinga PG-13, što znači da nema ni sadržaja koji bi barem dijelu publike iskustvo gledanja Legende učinilo podnošljivijim – eksplicitne “šore, šege i ševe”. Najgori takav slučaj predstavlja scena u kojoj se Herkul i Heba zajedno kupaju, ali – prkoseći svim danas tako popularnim tvrdnjama kako je antička Grčka bila “opuštenija” od modernog svijeta po pitanju seksualnosti i golotinje – pri tome sve vrijeme na sebi nose odjeću. Još je gora scena u kojoj se Heraklo obračunava s nemejskim lavom – jedan od najdramatičnijih događaja grčke mitologije je tako trapavo izrežiran da se, usprkos CGI-ja, doima kao da je riječ o amaterskoj kazališnoj predstavi. Kellan Lutz, poznat po sporednoj ulozi jednog od vampira u Sumrak Sagi, se tada, kao i u drugim scenama, previše ne trudi, svjestan ne samo da je angažiran prije svega zbog markantnog “nabildanog” izgleda, a ne zbog nekih naročitih glumačkih zahtjeva. Isto važi i za ostatak ekipe, prvenstveno manekenku Gaiu Weiss, kao i Roxanne McKee u prilično nezahvalnoj ulozi Herkulove majke. Njihov atraktivna forma, međutim, u slučaju Legende o Herkulu nikako ne može sakriti potpuni trulež sadržaja.

OCJENA: 2/10

RECENZIJA: Tajne petog staleža: Istinita priča o aferi Wikileaks (2013)

TAJNE PETOG STALEŽA: ISTINITA PRIČA O AFERI WIKILEAKS
(THE FIFTH ESTATE)
uloge: Benedict Cumberbatch, Daniel Brühl, Anthony Mackie, David Thewlis, Alicia Vikander, Stanley Tucci, Laura Linney
scenarij: Josh Singer
režija: Bill Condon
proizvodnja: Touchstone/Walt Disney, SAD, 2013.
trajanje: 128 '

Hollywood prema njoj nikada nije iskazivao nekakve naročite simpatije prema računalnoj tehnologiji, a pogotovo prema Internetu, prema kome se odnosilo, u najboljem slučaju s nerazumijevanjem, a daleko češće s otvorenim prezirom. To se može najbolje primijetiti u biografskim filmovima koji obrađuju živote najpoznatijih ličnosti na Internetu. Tako Mark Zuckerberg nije imao razloga biti previše sretan zbog načina na koji je prikazan u “Društvenoj mreži”. Istom klubu se pridružio i Julian Assange, osnivač Wikileaksa, koji je postao jedan od likova u filmu “Tajne petog staleža” Billa Condona.

Assangeovo nezadovoljstvo bi trebalo biti sasvim razumljivo, jer se scenarij Josha Singera temelji na knjizi Daniela Domscheita-Berga, njemačkog hackera koji je sve do prije dvije godine bio Assangeov najbliži suradnik, a potom se nakon svađe okrenuo protiv svog kolege. Berg, koga glumi Daniel Brühl, je protagonist, a radnja započinje u jesen 2007. godine kada na berlinskoj hackerskoj konvenciji upoznaje ekscentričnog ali nadarenog Australca po imenu Jullan Assange (Cumberbatch) koji je zamislio web-stranicu na kojoj bi “zviždači” zaštićeni anonimnošću javnosti iznosili najprljavije tajne najmoćnijih svjetskih država i korporacija. Berg je oduševljen idejom i sve slobodno vrijeme i talent ulaže u taj projekt, čak i nakon što prema njemu postane skeptična njegova djevojka Anke (Vikander). Mala i opskurna stranica s vremenom počinje rasti i “provaljivati” financijske i druge skandale, ali široj javnosti postaje poznata tek u proljeće 2010. godine kada će objaviti znamenitu snimku masakra nedužnih civila koje je u Bagdadu počinila posada američkog vojnog helikoptera. Nakon toga Wikileaks dobije nešto još vrednije – ogromnu zbirku američkih povjerljivih vojnih, obavještajnih i diplomatskih poruka. Ona postaje razlogom za razlaz dvojice prijatelja – dok Assange inzistira da se cjelokupna zbirka objavi odmah i bez uređivanja, Berg je zabrinut da bi time bio ugrožen velikog broja ljudi.

Iako je Assange otvorenim iskazivanjem nezadovoljstva filmu producentima donio dodatni publicitet, “Tajne petog staleža” su prošle iznenađujuće loše na sjevernoameričkim kino-blagajnama, a bolje se nisu provele ni kod kritičara. Njihovo razočarenje se najbolje može objasniti iznenađujuće lošom kvalitetom filma, koji se, pak, može objasniti time da je napravljen na brzinu. Producenti su se najvjerojatnije bojali da bi priča o Assangeu, koji trenutno živi u ekvadorskom veleposlanstvu, mogla imati još koji dramatični obrat prije premijere. Osim što scenarist Singer filmu nije mogao dati adekvatnu završnicu, još veći je problem u tome što hackerske i općenito informatičke aktivnosti izgledaju prilično nefilmično, te ih atraktivnim mogu učiniti filmaši nešto talentiraniji od Billa Condona (hvaljenog zbog biografskog filma “Bogovi i čudovišta”, ali kuđenog zbog dva posljednja “Sumraka”). Ipak, najviše smeta šizofreni pristup fenomenu Wikileaksa. S jedne strane je njegov osnivač fascinantna ličnost, a njegov projekt ima potencijal stvoriti ljepši i bolji svijet. S druge strane, tvorci filma, kao hollywoodski vojnici Partije moraju podržavati Obamu i službenu washingtonsku politiku, te Assangea prikazati kao neodgovornog destruktivca koji prijeti svjetskom miru. Zato su u film ubačene scene koje prikazuju kako američki doušnici i njihove obitelji – a čija je imena Wikileaks razotkrio – moraju bijegom spašavati goli život. Sam Assange je prikazan kao egomanijak i paranoik, iako ga daroviti Benedict Cumberbatch pokušava, mada previše sputan scenarijem, dati nešto humaniju dimenziju. “Tajne petog staleža” na kraju izgledaju kao zbrkan, neuspio i posve nepotreban film. Osim ako nekoga zanima kako bi izgledala biografija Solženjicina u produkciji sovjetskog “Mosfiljma” 1970-ih, ili biografija Gotovine u produkciji Carle del Ponte prije nekoliko godina.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 6. studenog 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Obračun legendi (2013)

OBRAČUN LEGENDI
(GRUDGE MATCH)
uloge: Robert DeNiro, Sylvester Stallone, Kevin Hart, Alan Arkin, Kim Basinger, Jon Bernthal
scenarij: Doug Ellin, Tim Kelleher, Rodney Rothman
režija: Peter Segal
proizvodnja: Warner Bros., SAD/Britanija, 2013.
trajanje: 113'

Često se govori da ne postoji tužniji prizor od ostarjelog boksačkog prvaka koji ulazi u ring nesvjestan da je njegovo vrijeme odavno prošlo. Iskustvo nam govori da, zapravo, postoje tužniji prizori. Jedan od njih bi mogao biti prizor dvojice ostarjelih boksačkih prvaka koji ulaze u ring kako bi se međusobno obračunali, nesvjesni da je njihovo vrijeme odavno prošlo. U današnjem Hollywoodu se, međutim, drži kako to nije tužan prizor nego, zapravo, ideja za urnebesnu komediju. Barem se takav dojam može steći na temelju zapleta filma Obračun legendi, ostvarenja koje je dio kritike od sebe odbacilo još na temelju samog trailera.

Neprijateljstvo kritike se može protumačiti dijelom zbog zgađenosti idejom da se eksploatira šaketanje dvojice staraca, a dijelom zbog opravdanog straha da bi film mogao trajno okaljati neke od najvrijednijih dijelova hollywoodske baštine. Dva boksačka prvaka u filmu, naime, tumače dva glumca koji su se proslavili u dva vjerojatno najpoznatija i najbolja filma s radnjom u boksačkom ringu – Sylvester Stallone, koji je zvijezdom postao kao junak Rockyja, te Robert DeNiro, kome mnogi vrhunac karijere vide u ulozi Jakea LaMotte u Razjarenom biku. Iako je iz razumljivih razloga (Rocky je proizvod fikcije, a LaMotta stvarna ličnost) bilo nemoguće napraviti crossover, scenaristički odbor se pobrinuo da likove koje Stallone i DeNiro tumače budu predstavljali njihove najbliže moguće ekvivalente. Oni su Henry “Razor” Sharp i Billy “The Kid” McDonnen, dva profesionalna boksača iz Pittsburgha čije je suparništvo, odnosno borba za titulu prvaka početkom 1980-ih ušlo u legendu, ali koje je okončano nakon samo dva meča s dva različita pobjednika, a nakon što se Razor iznenada odlučio povući s ringa. Tri desetljeća kasnije Razor, koji je odavno potrošio novac od sponzora i mora raditi u brodogradilištu, prihvaća ponudu mladog i ambicioznog boksačkog promotora Dantea Slatea Jr. (Hart) da se vrati u ring; to s još većim oduševljenjem čini McDonnen kome je to prilika da se osveti za poraz i konačno dobije odgovor na pitanje koji je boksač bolji. Pripreme za meč kompliciraju ne samo zdravstveni problemi, nego i duhovi međusobne prošlosti u obliku McDonnenovog odraslog sina B.J.-a (Bernthal), koga je dobio napravivši dijete Razorovoj bivšoj djevojci Sally Rose (Basinger).

Dio kritičara, pogotovo onih sklonih snoberaju, bi Obračun legendi mogao nazvati travestijom i zbog toga što pokušava staviti znak između komercijalne akcijske zvijezde ograničenih glumačkih mogućnosti kao što je Stallone i “Oscarom” potvrđenog dramskog umjetnika kao što je DeNiro. U posljednje vrijeme se taj znak jednakosti, međutim, prilično trudi stvoriti sam DeNiro glumeći u velikom broju komedija prilično upitne vrijednosti isto onako kao što Stallone “štanca” niskobudžetne akcijade. Njihov nastup, zapravo, nije uopće problem u filmu. Problem ne bi trebao biti ni sam zaplet, od koga bi netko s malo više talenta, sklonosti crnom humoru i izbjegavanju klišeja mogao napraviti barem zabavno ostvarenje. Tročlani scenaristički odbor, međutim, to nije bio u stanju. Humor se gotovo isključivo svodi na gerijatrijske klišeje, kojima smo nedavno bili izloženi u Legendama u Vegasu, gdje je također glumio DeNiro. A onda kada humora nema, u igru ulaze sapunski klišeji – dvojici boksača nije dovoljno to što su suparnici na ringu, nego su se još morali sukobiti oko iste žene – odnosno prilika za scene kojima se na prilično predvidljiv način promoviraju obiteljske vrijednosti. Sve to završava u prilično antiklimaktičkom i predvidljivom meču gdje se koriste klišeji koji veličaju sportske vrijednosti. Ne može se reći da u filmu nema pokoji lucidan trenutak, pogotovo onda kada se pokušavaju parodirati legendarni filmovi ili ličnosti iz svijeta boksa, niti da u posljednje vrijeme prilično aktivni Jon Bernthal pokušava izvući najbolje iz nezahvalne uloge Kidovog sina. Sve to, međutim, nije dovoljno da popravi deprimirajući dojam o hollywoodskim zvijezdama koje se još uvijek ne mogu pomiriti sa svojom prolaznošću ili spoznajom da je bolje da više ne ulaze u ring.

OCJENA: 3/10

	RECENZIJA: Crime Sce… o RECENZIJA: Teksaška polja smrt…
	Bela o RECENZIJA: Ubojstvo (Forbrydel…
	RECENZIJA: Cardinal… o RECENZIJA: Cardinal (sezona 2,…
	RECENZIJA: Cardinal… o RECENZIJA: Cardinal (sezona 1,…
	RECENZIJA: Rogue Her… o RECENZIJA: Nesalomljivi (Unbro…